Palestina je ušla u drugu polovicu stoljeća okupacije, jer se u subotu navršilo 50 godina otkako je u šestodnevnom lipanjskom ratu (5-10/VI/1967) Izrael hametice potukao Egipat, Siriju, Jordaniju i Irak, zaposjevši sav teritorij nekadašnjega Mandatnog Područja Palestine, sav Sinaj, Golanske visoravni, te dio Egipta zapadno od Sueskog kanala. [Read more…]
Amos Oz: Gdje su nasljednici Shimona Peresa?
Veličanstveni ispraćaj Shimona Peresa je bio djelomice pogreb a djelomice mirovna konferencija. Veliki skup svjetskih lidera koji nadilazi sve ljudske granice, poput ispraćaja Nelsona Mandele i pape Ivana Pavla II., privukao je najznačajnije političke lidere i diplomate iz cijeloga svijeta. [Read more…]
Crtice o nacionalizmu (5)
U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, previše pojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva.
To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. [Read more…]
Kraj Bliskog istoka kakvog smo poznavali
Istorija se po ko zna koji put grubo poigrala s Bliskim istokom. Ovaj put i na više nego znakovit način: stogodišnjica tog prostora, od Mediterana do Persijskog zaljeva, onakvog kakvog smo poznavali, poklapa se skoro sasvim precizno s nestankom ”geografije” Bliskog istoka u granicama koje su obilježile minulo stoljeće i početak ovog. I zbog kojih je, velikim dijelom, do tog raspada dolazilo od samog početka, evo do konačne sahrane. [Read more…]
Hici u Rabina smakli i mirovni proces
Dvadesetogodišnjica ubojstva tadašnjega izraelskog premijera Yitzhaka Rabina ovih je dana protekla i obilježena, komemorirana, kako se to kaže – ali to je bila komemoracija i samoga mirovnog procesa za koji je general Rabin, uvjereni cionist i nacionalist, realistično smogao snage i želuca, pa je s Yasserom Arafatom potpisao 1994 sporazum u Oslu koji je zajamčio palestinsku autonomiju [Read more…]
Hici u Rabina smakli i mirovni proces
Dvadesetogodišnjica ubojstva tadašnjega izraelskog premijera Yitzhaka Rabina ovih je dana protekla i obilježena, komemorirana, kako se to kaže – ali to je bila komemoracija i samoga mirovnog procesa za koji je general Rabin, uvjereni cionist i nacionalist, realistično smogao snage i želuca, pa je s Yasserom Arafatom potpisao 1994 sporazum u Oslu koji je zajamčio palestinsku autonomiju ali ne kao definitivan cilj, nego kao nužan prvi korak ka formiranju dviju odvojenih država, Izraela i Palestine, kao što je, podjednako realistično, odlučilo Sigurnosno vijeće Organizacije Ujedinjenih naroda svojom rezolucijom broj 141 još 1947. [Read more…]
Svjetski fašizam u novom ruhu
Ne tako davno činilo se da se o antifašizmu može razgovarati na svaki način lakše i, rekao bih, nekako “prirodnije”. Iz vrlo jednostavnog razloga. U svijetu je, uglavnom, postojao konsenzus o čemu se tu radi, odnosno šta je fašizam, šta je nacizam, šta su u tom kontekstu sile svekolike ljudske dekadencije. Oni koji su se pravili da ne znaju bili su u ogromnoj manjini. Ili su šutili. Bili su i kolektivno i individualno pobijeđeni. Ta je pobjeda bila planetarno priznata, obilježavala se i s razlogom slavila. [Read more…]
Daoud Nassar: ”Religije imaju zadaću biti mostovi”
Piše: Thomas Seiterich
Prema prosudbi uglednog časopisa Publik – forum, glasila kritičnih kršćana, nakon napada na sinagogu u Jeruzalemu, 18. studenoga 2014., treba se pribojavati novih oblika terorizma. Thomas Seiterich, novinar tog časopisa koji dugo godina prati sukob na Bliskom istoku, smatra da postoji stvarna opasnost od pretvaranja političkog sukoba između Izraelaca i Palestinaca u religijski rat ispunjen mržnjom između židova i muslimana.
Donosimo prijevod njegovog razgovora s mirovnim aktivistom iz Mirovnog centra ”Šator naroda” u kojem Daoud Nassar ističe čime se treba voditi mirovna strategija izlaska iz trenutno naizgled nerješivog sukoba u Izraelu / Palestini. Daoud Nassar se bori kao Palestinac i kršćanin za mir i toleranciju. Rođen je 1970. u Beit Jala, luteranski je kršćanin i mirovni aktivist. Vodi Mirovni centar ”Šator naroda“ (www.tentofnations.org).
Ljudi iz različitih naroda i religija moraju se okupiti da bi jedni druge razumjeli i zajedno stvarali bolju budućnost u kojoj se poštuje pravo svakoga na život u miru i pravednosti
Predstoji li Svetoj zemlji vjerski rat?
Nedavni zli događaji bole. Jako mi je teško, teško je i mojim prijateljima u pokretu za mir, ekumenizam i pravdu kojem pripadaju kršćani, muslimani i židovi. Jer mi smo čvrsto uvjereni da nasilje vodi samo u novo nasilje, agresija pokreće samo protuagresiju, mržnja rađa novu mržnju. Nikada se neće nasiljem postići rješenje za sukobe između Izraela i Palestine.
A gdje je rješenje?
Rješenje se neće postići atentatima fanatika s obje strane, kao što je bio onaj u sinagogi u Jeruzalemu. Jedina šansa za rješenje postoji ako se napusti začarani krug nasilja i frustracija, te se krene nenasilnim putem i gradi pravedan mir.
Čak i ako trenutno, nakon atentata u sinagogi i obilaska radikalnih židova u području koje pripada muslimanima, to što govorim zvuči kao utopija, ljudi iz različitih naroda i religija moraju se okupiti da bi jedni druge razumjeli i zajedno stvarali bolju budućnost u kojoj se poštuje pravo svakoga na život u miru i pravednosti.
U svibnju je izraelska vojska sravnila sa zemljom naše plantaže voća. S volonterima svih triju religija pripremam tlo. Trenutno sadimo voćke. To je smislen rad koji nas tješi
Što osjećaju obični građani?
Mnogima je trenutno jako teško jer bi najradije krenuli nenasilnim putem. Sada su postali cilj napada unutar vlastitog nacionalnog korpusa. Nakon eskalacije nasilja koje je u medijima dobilo mnogo prostora vrijedi zakon akcije i reakcije. Pojedincu je teško i treba imati građanske hrabrosti ne sudjelovati u tome i suprotstaviti se općem raspoloženju odmazde razumnim mirovnim djelovanjem.
Vodite u Palestini, na uzvisini koja je okružena židovskim naseljima, Mirovni centar ”Šator naroda”. Protive li se nasilju ljudi iz vašeg kruga i djeluju li protiv religijskog nasilnog stava u vlastitim redovima?
Da. Jer religija se kod nas i naširoko na Bliskom istoku zloupotrebljava da bi se nahuškalo vjernike protiv onih koji od njih drugačije vjeruju. Strašno je i grozno da se u ime religije napadaju i ubijaju drugi ljudi.
Koju bi ulogu trebale imati religije?
Religije moraju povezivati ljude. Jer svaka religija stvara zajedništvo. Religije moraju iz sve snage sačuvati ljude od mržnje. Religije imaju zadaću biti mostovi time što nude smjer, mudrost, gaje strpljenje i veliku izdržljivost.
Što trenutno radite kao mirovni aktivist?
U svibnju je izraelska vojska sravnila sa zemljom naše plantaže voća. S volonterima svih triju religija pripremam tlo. Trenutno sadimo voćke. To je smislen rad koji nas tješi.
(Izvor: Publik – Forum, br. 25 od 5. prosinca 2014., str. 22. Prijevod: RAND)
Amos Oz: Mi i Arapi
Recepcionar u ginekološkoj ordinaciji, samac, neostvareni pjesnik, sitan ženskaroš, snažne socijalne imaginacije, u svakodnevnim intervalima zamišlja se kao predsjednik izraelske vlade ili pisac prevratnih članaka u ljevičarskom Haaretzu, Efrajim Nisan zvani Fajma uzaludnik je, svojevrsni moderni pikaro, jurodivi navjestitelj sudnjega dana, suvremeni čovjek rastrgan ritmovima modernog doba, spolni egzistent, emocionalno upropašten i nezreo, zrcalni odraz samoga pisca, Amos Oz koji se ruga Amosu Ozu.
U Izraelu “Fajma” je objavljen 1991, godinama pred sporazum iz Osla, kada je još postojala forma, makar i utopistička, mira između Palestinaca i Izraelaca, i kada je Jaser Arafat u kolektivnom američko-izraelskom političkom imaginariju doživljavan poput današnjega Hamasa.
U međuvremenu, u protekle dvadeset tri godine, likvidiran je mirotvorac Jicak Rabin, sklopljen je i propao jedan povijesni dogovor, ratoborcima su šakom i kapom dijeljene Nobelove nagrade za mir, podizana su židovska naselja na okupiranim teritorijima, oko palestinskog geta podignut je zid kao oko koncentracijskog logora, stradale su tisuće i tisuće nedužnih ljudi, uglavnom Palestinaca, ali i Izraelaca, koji su mirno pili kavu ili ručavali u kvartovskom restoranu, i odmah zatim ih više ne bi bilo.
U međuvremenu, u protekle dvadeset tri godine, likvidiran je mirotvorac Jicak Rabin, sklopljen je i propao jedan povijesni dogovor, ratoborcima su šakom i kapom dijeljene Nobelove nagrade za mir, podizana su židovska naselja na okupiranim teritorijima, oko palestinskog geta podignut je zid kao oko koncentracijskog logora, stradale su tisuće i tisuće nedužnih ljudi, uglavnom Palestinaca, ali i Izraelaca, koji su mirno pili kavu ili ručavali u kvartovskom restoranu, i odmah zatim ih više ne bi bilo
Ali ništa od onoga što se dogodilo nije narušilo ili barem rekontekstualiziralo političku aktualnost romana “Fajma”. Ta knjiga mogla je biti napisana jučer.
Jedino što je u međuvremenu drukčije jest to što se iz javnosti povukla i u povijest preselila generacija koja se sjeća vremena koje je prethodilo arapsko-židovskoj mržnji. Danas žive i djeluju samo oni koji su se s tom mržnjom rađali kao s antropološkom činjenicom vlastitoga individualnog i kolektivnog postojanja. To je ono čega se plaši Fajma, u čemu predosjeća konačnu propast, i što ga opsesivno prati kroz njegove dane.
“Fajma” je intenzivan, u-sebe-uvlačeći roman, od kojeg je teško odustati, a prati se kao spoj književnoga artizma i golog života. Oz varira introspektivne i outrospektivne zahvate, ispisujući priču čija privlačnost proizlazi iz nelagodne koju stvara.
Fajmi se jednom davno raspao brak. Žena je otišla s kolegom s posla, Amerikancem, stručnjakom za mlazne avione. Danas s malim sinom, neobičnim albino dječakom, žive u Jeruzalemu. Fajma ih posjećuje, prijateljuje s njima na neki svoj pomaknut način, bolno je blizak s dječakom Dajmijem.
Kad navečer roditelji izlaze, Fajma dolazi da čuva dijete. U poglavlju “Priče pred spavanje” Dajmi mu se povjerava kako je s prijateljima zaklao psa. Učili su na vjeronauku kako je Abraham žrtvovao sina Isaka, pa su sagradili oltar, ukrasili ga cvijećem, i na oltaru žrtvovali nesretnoga psa lutalicu.
Dugo su ga klali nožem za kruh. Događaj je vrlo plastično opisan, onako kako ga je dječak prenio Fajmi, a “Priča pred spavanje” stoji izvan romana, kao zaseban umjetnički tekst, koji se pamti kao malo što.
Jedino što je u međuvremenu drukčije jest to što se iz javnosti povukla i u povijest preselila generacija koja se sjeća vremena koje je prethodilo arapsko-židovskoj mržnji. Danas žive i djeluju samo oni koji su se s tom mržnjom rađali kao s antropološkom činjenicom vlastitoga individualnog i kolektivnog postojanja
Ovaj ga je čitatelj pročitao u kasno augustovsko subotnje popodne, u polurashlađenoj sobi hotela Pula u Puli. Okolnosti čitanja ne može zaboraviti, kao ni priču koja se u sjećanju transformira i pretvara u nešto drugo, što će temi Ozovog romana biti sukladno, u nekom dugom, unutarnjem čitateljskom dijalogu.
Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjivo mrzimo Židove.
Glas Koncila, sve na podlozi svetoga teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH.
U središnjem dnevniku HTV-a antisemitizam se ispostavlja kao ideologija humanizma, a Židove urednik i novinar optužuju za vladavinu svjetskim novčarskim tokovima. Večernji list piše da bi “svijet bio napredniji da je pobijedio Hitler”. I tako hrvatska javnost ubija psa, i započinje novu eru, novi ciklus mržnje, pod visokim pokroviteljstvom crkvenih i svjetovnih vlasti.
Jesmo li morali postati ološ da bismo bili prihvaćeni kao narod među narodima, tako se, otprilike, pita Fajma, čitajući vijest o ubojstvu arapskoga dječaka, starca, poštara.
A onda sebe zamišlja kao predsjednika Izraela, kako odlazi u arapsko selo Dar Jesen, i povodom godišnjice masakra drži govor: “Ne ulazeći u detalje koja od strana treba da snosi veću krivicu, mi, izraelski Jevreji, razumemo patnju kroz koju su prolazili palestinski Arapi poslednjih četrdeset godina, i spremni smo da učinimo sve što je razumno da bismo zaustavili dalje samoubistvo.”
Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjivo mrzimo Židove. Glas Koncila, sve na podlozi svetoga teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH
Reakcija svijeta bila bi moćna, govor bi odjeknuo u svakoj arapskoj kući, u svakoj izbjegličkoj izbi, pa bi se počelo odmotavati klupko emocija, ljudi bi pohrlili jedni drugima u zagrljaj, preobraženi tom unutrašnjom potrebom da se okupaju u svojoj i tuđoj dobroti.
Fajma o tome razgovara s ljudima. Misle da je maštar, fantast, netko tko se bavi stvarima na koje nema utjecaja, nastoji preusmjeriti tokove sudbine, što je uzaludno kao soliti more. Ili misle da je Fajma budala i da Arape, naprosto, treba ubijati dok su mali, dok ne narastu i ne ojačaju, da ih treba tlačiti, ponižavati, davati im najgore poslove, poraziti ih do kraja da prihvate mir, onakav kakav odgovara Izraelu.
Ali njemu su, ipak, najgori oni koji misle da on sve to radi, govori, misli, zbog Arapa. Ne, kaže, nije me briga za njih. Ja to radim zbog nas, samo zbog nas. Na to odmahuju rukom, sliježu ramenima, smatraju ga dobrodušnim čudakom, gubitnikom i maštarom, nesređenim i neurednim sredovječnim mužem, koji popravlja svijet umjesto da popravi i sredi vlastiti život.
“Došlo je vreme da prestanemo da se osećamo kao narod. Da prekinemo s polascima. Da ostavimo te koještarije. Pozvao me je glas i ja sam krenuo. Kud god nas pošalju – mi ćemo da krenemo. To su polufašistički motivi. Ti nisi narod. Niti sam to ja. Niko nije narod. Ni ujutru ni uveče. Kad smo već kod toga, mi svakako nismo narod. Mi smo pre svega vrsta plemena. (…) Mi smo primitivno pleme. Šljam, to smo mi. Oni, međutim, Nemci, Francuzi, Britanci, ni oni nemaju prava da nas gledaju s visine.”
Viče tako Fajma, viče svakodnevno, na oca, na prijatelje, na poznanike i taksiste, u pokušaju da ih uvjeri u nešto u što oni neće povjerovati, pa makar ih njihovo nevjerovanje vodilo u propast. To je ono sa čime se ovaj čitatelj identificira, pa prihvaća Fajmin glas kao svoj vlastiti, i pretvara se u recepcionara u ginekološkoj ordinaciji. Jer, doista, sa stanovišta zdravog razuma i književnosti, korisnije je biti recepcionar u jeruzalemskoj ginekološkoj ordinaciji, nego čitatelj i pisac u Zagrebu.
Nije cilj književnosti da objašnjava ili opravdava zbilju. Ali katkad se i to dogodi. “Fajma” (ili “Fima”, u prijevodima na druge europske jezike) roman je o izraelsko-palestinskom sukobu, premda u njemu nema Židova ni Arapa, nema rata, pobjednika ni poraženih. Bolje knjige o tom sukobu nema…
Doista, poput Fajme, koristim svaku priliku da kažem koju o antisemitima iz Glasa Koncila i iz Informativnog programa Hrvatske televizije, te o tihom, pristajućem i pasivnom antisemitizmu predsjednika ove zemlje, premda znam da bi mi bilo bolje da o svemu tome šutim, da koristi od govora nema, ni od zaustavljanja društva koje bi tako rado oživjelo svoju 1941.
Uostalom, kada bih sve to preskočio, možda bih nekoga i nagovorio da čita ovaj roman? I možda bi se i sam čitajući ga pretvorio u Fajmu, kao što se ja, evo, pretvaram u Fajmu?
Nije cilj književnosti da objašnjava ili opravdava zbilju. Ali katkad se i to dogodi. “Fajma” (ili “Fima”, u prijevodima na druge europske jezike) roman je o izraelsko-palestinskom sukobu, premda u njemu nema Židova ni Arapa, nema rata, pobjednika ni poraženih. Bolje knjige o tom sukobu nema, jer velika književnost može artikulirati ono što ne mogu ni historiografska publicistika ni politički i diplomatski pregovarači. Najprije, velika književnost ne može nikad biti politički pristrasna. Samo anđeli i Amos Oz u svakom će trenutku nepristrano svjedočiti o Palestini i Izraelu.
Roman nije preveden na hrvatski, a na srpskom je objavljen 2005, u posrednom prijevodu s engleskog. Izdavač je danas zamrla Narodna knjiga, u čijoj se knjižari, u Cetinjskoj ulici u Beogradu, može kupiti i Ozov “Fajma”. Priča o čovjeku koji nakon svakog jela pije gastale, a kada piša, povlači vodu, pokušavajući uskladiti svoj mlaz s punjenjem i pražnjenjem vodokotlića.
(Prenosimo s autorova portala).
Majmuni su pametniji od nas
U izraelskim dnevnim novinama Haaretz neki je dan, u rubrici komentara, objavljen tekst maestra Daniela Barenboima. Legendarni pijanist i dirigent, Židov rođen u Argentini, trenutno je umjetnički direktor milanske Scale i Državne opere u Berlinu, a poznat je i po orkestru sastavljenom od mladih Židova, Palestinaca i Arapa iz bliskoistočnih zemalja koje okružuju Izrael. Barenboimov prijatelj i partner u pokretanju projekta West-Eastern Divan orkestra bio je istaknuti palestinski pisac i intelektuac Edward Said.
Maestrovom članku u Haaretzu prethodilo je priopćenje u ime židovsko-arapskog orkestra koje je, uz Barenboima, potpisala Saidova udovica Mariam. Taj tekst još jednom ističe ono što je misao vodilja postojanja i djelovanja Barenboimovog i Saidovog orkestra:
“U ovim vremenima kušnje, moramo istaknuti važnost umjetnosti slušanja. Umijeće slušanja se uči i usavršava u orkestru. Moramo se podsjećati koliko je važno primjenjivati ono što učimo na pozornici na druge aspekte naših života.”
U ovim vremenima kušnje, moramo istaknuti važnost umjetnosti slušanja. Umijeće slušanja se uči i usavršava u orkestru. Moramo se podsjećati koliko je važno primjenjivati ono što učimo na pozornici na druge aspekte naših života
Potom se u tekstu navodi ovaj Schopenhauerov citat: “Ništa nas neće tako brzo vratiti na put pravde kao zamišljanje nevolje, bola i žalosti gubitnika”. Zaključak teksta, kojem je povod najnovija eskalacija vojnog sukoba i stradanja u Izraelu, odnosno u Pojasu Gaze, kaže:
“U ovom sukobu obje su strane gubitnici. West-Eastern Divan orkestar je zajednica izgrađena na povjerenju, poštovanju, suosjećanju i kulturi slušanja i razumijevanja. Ove su vrijednosti srž našeg zajedničkog rada i razlog zašto je Divan svjetionik nade za sve nas”.
Barenboimov komentar u Haaretzu, novinama čije ime na hebrejskom znači “zemlja”, od svih spomenutih vrijednosti najviše ističe važnost suosjećanja koje je potrebno gajiti na obje strane u svakom, pa i ovom najaktualnijem bliskoističnom sukobu. Barenboim se obraća javnosti i građanima Izraela i Palestine. On to čini kao čovjek koji ima, i to uvijek s ponosom ističe, dvije putovnice: izraelsku i palestinsku.
Zbog prihvaćanja palestinske putovnice, čime je faktički priznao i palestinsku državu na tlu Izraela, Barenboim je od mnogih svojih sunarodnjaka Židova čašćen redovitim izljevima mržnje i optužbama za izdaju svog naroda i domovine. Jednako je omiljen i među onim Palestincima i Arapima koji jedino rješenje dugotrajne bliskoistočne krize vide u potpunom uništenju države Izrael i bacanju svih Židova u more. Dakle, Barenboim uživa u svim “blagodatima” mirotvorstva, kao što i priliči čovjeku koji nosi titulu Glasnik mira Ujedinjenih naroda, koju i sam ističe na početku svog komentara u Haaretzu.
Temeljno Barenboimovo polazište je da židovsko-palestinski sukob nije politički, nego ljudski. To je sukob dvaju naroda koji su uvjereni da imaju pravo na isti mali komad zemlje, uglavnom bez onih drugih na njemu. Maestro nije naivan romantičar, on uvijek ističe da nema brzog rješenja i prečice prema rješenju tog sukoba.
Bez obzira koliko će možda mali broj ljudi naći utjehu i smisao u Barenboimovim riječima i koliko će izrečeni stavovi i poruka biti ponovno ignorirani od političkih vođa oba naroda, ipak je vrijedna već i sama činjenica da u Izraelu još uvijek postoje novine, i to najstarije i najtiražnije, koje su spremne objaviti razmišljanja poput Barenboimovih
U svom tekstu slikovito kaže kako se prečicama mogu služiti samo ljudi koji poznaju teren kojim se kreću, dok je u ovom slučaju taj teren pomirenja i suživota podjednako nepoznat i jednoj i drugoj strani u sukobu. Ne kao recept za brzo okončavanje sukoba, nego kao važan i nužan korak prema njemu, glazbenik ističe kulturu suosjećanja s onim koji pati, na bilo kojoj strani.
Dok se ovih dana, sve u sjeni srušenog aviona nad Ukrajinom, gomilaju žrtve, ubijeni i ranjeni u Gazi kao posljedica napada izraelske vojske, mnogi s pravom ističu nesrazmjer ljudskih stradanja na izraelskoj i palestinskoj strani. Barenboim to ne čini. Sasvim sigurno je svjestan da će mu i takve riječi priskrbiti još kojeg neprijatelja i mrzitelja više, ali, prije nego pozove na uživljavanje u nevolje, patnje i žalost s građanima Gaze, on ističe i suosjećanje sa svojim izraleskim sugrađanima već i zbog samog života u strahu od raketnih napada.
Bez obzira na uistinu fascinantnu djelotvornost proturaketnog štita o koji se velika većina tih raketa razbija prije nego učini bilo kakvu štetu, uistinu nema štita od ljudskog straha i brige za vlastiti život i sigurnost svojih najbližih.
Bez obzira koliko će možda mali broj ljudi naći utjehu i smisao u Barenboimovim riječima i koliko će izrečeni stavovi i poruka biti ponovno ignorirani od političkih vođa oba naroda, ipak je vrijedna već i sama činjenica da u Izraelu još uvijek postoje novine, i to najstarije i najtiražnije, koje su spremne objaviti razmišljanja poput Barenboimovih.
Sućut, suosjećanje, empatija u svijetu politike i kod pokretača ratova nikada nisu bili cijenjeni pojmovi.
Ovih dana i u hrvatskim kinima igra novi nastavak iz serije filmova pod skupnim naslovom Planet majmuna. Ovaj najnoviji vrlo je poučan. Kao u čitanci za djecu u njemu je prikazano kako počinje svaki rat. Makar i u poučne svrhe, u njemu su majmunima sasvim nezasluženo pridodane ljudske mane, skupa s vrlinama, kao jednoj strani u sukobu s ljudima. Oni imaju razumnog vođu koji daje prednost povjerenju prema drugoj strani i spremnosti na pomoć koja je ljudima u toj znanstvenofantastičnoj postapokaliptičnoj priči potrebna.
Prva pretpostavka za rat je strah kojeg treba izazvati u tako homogeniziranoj skupini. Prijetnju i zle namjere onih drugih, a huškača uvijek ima i među njima, treba preko svake mjere uvećati, a ako je potrebno i izmisliti, inscenirati. U kotao straha potom treba samo ubaciti dovoljno oružja i rat je tu
Koja je prva optužba koju mu upućuju oni koji su željni rata? Naravno, da je izdajnik, da više vole ljude nego majmune. O, kako nam je to dobro poznato iz hrvatskih medija. Stroga podjela na “nas” i “njih” i nametanje svakom pojedincu pitanja i izbora: za koga si? Pri tom se podrazumijeva potpuno crno-bijela slika: mi smo u pravu, mi smo pravedni, mi smo dobri, oni drugi su bez iznimke zli i beznadno za sva vremena pokvareni.
Prva pretpostavka za rat je strah kojeg treba izazvati u tako homogeniziranoj skupini. Prijetnju i zle namjere onih drugih, a huškača uvijek ima i među njima, treba preko svake mjere uvećati, a ako je potrebno i izmisliti, inscenirati. U kotao straha potom treba samo ubaciti dovoljno oružja i rat je tu.
I još jedna “sitnica”: u nahuškanoj masi treba ugušiti već i svaku pomisao na moguće suosjećanje s patnjama onih tamo, neprijateljskih drugih. Poznato? Itekako!
Ne brinite, neću vam pokvariti gledanje filma. Priča je univerzalna s predvidivom završnom moralnom poukom i porukom, a u filmu ćete zbog fenomenalne izvedbe i vizualne dimenzije svejedno uživati.
Oni razumni na ljudskoj i majmunskoj strani prevladat će sukob. Ali, majmunski je vođa ipak pametniji kada predviđa da taj jednom započeti rat neće nikada završiti. Zašto? Zato što oni drugi, u ovom slučaju ljudi (ovdje možete umetnuti ime naroda po izboru) nikada neće zaboraviti ni oprostiti. Takav je završetak pravedan prema majmunskoj vrsti jer ljudska povijest daje sve manje dokaza da smo nastali od majmuna.
Ako smo se evolucijski i razvili od njih, u razvoju svojih duhovnih potencijala definitivno jurimo prema natrag, pobjeđujući u proizvodnji straha, oružja i bešćutnosti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).