Ova pisma svedoče o dve Rose Luxemburg: jedna je žena koja je u političkoj borbi stroga i veoma zahtevna, a na drugoj je osoba prefinjene osećajnosti. Budući da je među američkim progresivcima Rosa Luxemburg već dugo sentimentalizovana, uglavnom iz neznanja, kao ”lepa duša”, prvo od ovih pisama može izazvati zaprepašćenje, što je nesumnjivo korisno. I žestina njenog političkog izraza i nežnost, čak sentimentalnost u ličnoj prepisci delovi su njene celovite ličnosti. Istovremeno je bila borac i, kao što sama kaže, čovek (Mensch), osetljiva žena i odlučna, čak rigidna polemičarka. [Read more…]
Rukopis izumire
Izišao je prošlog tjedna na Večernjakovu portalu zanimljiv (ali i prekratak, barem za znatiželjnike mojeg soja) tekst o tome kako sve manje današnje djece i mladih ima rukopis, odnosno sve ih manje znade uredno pisati i čitati “pisana” slova, ona što smo ih uz puno muke učili žvrljati olovkom u prvim razredima osnovne škole. Tekst započinje drastičnim primjerom iz SAD-a, gdje je talijanski profesor Andrea Nardi (predaje povijest, a u Americi je na studijskom putovanju) na ploči urednim rukopisom napisao riječ “Italy”, a učenici je − nisu znali pročitati!
A zbog čega nisu znali? Zato što u školi takva slova (“spojena”, rekli su profesoru Nardiju) uopće nisu ni učili! Od 50 saveznih država, samo je u njih pet učenje pisanih slova i danas u osnovnom obrazovnom kurikulumu. Prema aktualnom Nacionalnom nastavnom planu učenje pisanih slova ne spada u preporučene korisne vještine! Majketimile, baš kao da su Deklaraciju o nezavisnosti Jefferson i ekipa sročili na iPadu i umnožili na 3D-printeru, odmah ukoričenu i s pečatom na vezici, a ne ispisali rukom i krupnim slovima “kako bi je kralj George mogao pročitati i bez naočala”!
U hrvatskim se školama urednost i druge kvalitete učeničkog rukopisa prestaju nadzirati, korigirati i vrednovati već u petom razredu osmoljetke. Ali, opet, s druge strane − gdje današnjim klincima, pa i odraslima, na kraju krajeva, uopće još u životu treba uredan i svakome čitak rukopis?
Prije nekoliko godina, ovdje kod nas, nečiju je promotivnu kampanju obilježio oglas s fotografijom prekrasne bebe u pelenama i natpisom: “On će raditi posao koji danas još ne postoji”. Kako stvari idu − prilično je izvjesno da mali neće biti grafolog, jer i u nas taj odvjetak socijalne evolucije teče istim smjerom. Ne toliko brzo kao u SAD-u, ali teče. U hrvatskim se školama urednost i druge kvalitete učeničkog rukopisa prestaju nadzirati, korigirati i vrednovati već u petom razredu osmoljetke. Drugim riječima, znanje i vještina, tek donekle usvojeni i nipošto dovoljno uvježbani, u odgojno-obrazovnom se sustavu prepuštaju na skrb i odgovornost balavcima koji su tek zakoraknuli u pubertet, da bismo ih onda za koju godinu sačekali s provjerom na državnoj maturi. Sjajno, nema što, sjajan koncept!
Ali, opet, s druge strane − gdje današnjim klincima, pa i odraslima, na kraju krajeva, uopće još u životu treba uredan i svakome čitak rukopis? Čemu bi on iole korisnijem u današnjem svijetu mogao zatrebati, ili barem poslužiti kao pomoćno sredstvo? Razmišljam sad već četvrt sata, ogledavam se po radnom stolu prepunom papirića s kojekakvim razbacanim bilješkama (većina ih se i ne vidi, jer su prekrivene kojekakvim razbacanim isprintima, po kojima su opet nove “ručne” bilješke!) i ništa mi drugo ne pada na pamet osim − zapisivanja takvih kratkih notica koje možda nikad više neću ni pogledati. Čemu onda rukopisanje, čemu ta “spojena” slova, čemu neprekinuto povlačenje olovke po papiru, gore-dolje s lijeva na desno, kad se ista riječ može lijepo nakucati na tastaturi ili touchscreenu, i brže i svakome čitljivije?
Za četvrt stoljeća, najviše pola, izumrijet ćemo svi mi kojima je pisanje olovkom ili kredom bilo nešto važno i neophodno. Izumrijet će i sve naše prepirke o pravopisima, jedinice će se u školi dobivati zbog krivo utipkane kratice na engleskom ili smajlića koji namiguje na mjestu gdje ne bi smio jer nije politički korektan.
Za četvrt stoljeća, najviše pola, izumrijet ćemo svi mi kojima je pisanje olovkom ili kredom bilo nešto važno i neophodno. Izumrijet će i sve naše prepirke o pravopisima, jedinice će se u školi dobivati zbog krivo utipkane kratice na engleskom ili smajlića koji namiguje na mjestu gdje ne bi smio jer nije politički korektan
I to je meni skroz u redu, da ne bi bilo zabune. Prihvaćam činjenicu da su vremena nova, a ja i dalje stari, pače − sve stariji. Ne želim grintati zbog toga, želim samo malo, ovako utiho, kukati zbog strelovite, i sve strelovitije, izmjene društvenih vrijednosti tijekom svojeg sirotog životića, i mojeg i cijele moje generacije.
Previše je toga izumrlo u ovih pola stoljeća otkako sam se, ne svojom krivnjom, rodio, previše sam se koječega ucijepljenog i stečenog trebao odreći, jer to više nit’ funkcionira, nit’ ima ikakva praktično iskoristivog smisla. A nove, poželjnije kvalitete više nisam u stanju usvajati ovako brzo kako Zeitgeist zahtijeva, svakih par mjeseci novu. Ne žalim za naučenim pa pogubljenim, ili društvenom silom odbačenim, vrednotama i vještinicama, žalim zbog toga što nove više nisam u stanju prihvaćati, barem ne u mjeri u kojoj one nadiru, gradeći civilizaciju permanentnog reformiranja netom reformiranog i redizajniranja jučer redizajniranog.
Nisam ni konzervativac ni klerikalac niti desničar, to sam valjda uspio dosad posvjedočiti svakomu tko razumije hrvatski, ali svejedno se čudim nad svim obrazovnim sustavima i svim tim kurikulumima u kojima se, pred današnjim učenicima, u javnim školama, više vremena posvećuje poučavanju o rukodrkanju nego o rukopisanju.
Neka djeci i masturbiranja i kontracepcije u nastavnom programu, nemam ništa protiv, malo mi jest nelagodno, ali znam da svako vrijeme nosi svoje, međutim − dajte im onda omogućite (ili ih sugestivno natjerajte!) da bilješke s predavanja o tome na satu zapisuju u neki tajni blokić, rukom i olovkom, jer u mobitel i tablet ne smiju, to im noću kontroliraju i roditelji i NSA. Naučite ih, barem na zdravstvenom odgoju, čitljivo pisati rukom i olovkom, zatrebat će im ta vještina i taj blokić kad posvud nestane struje. A taj dan, prilično sam siguran, nije jako daleko.
Kultura muljanja
U vrijeme kad je postajalo sve jasnije da će moj prethodni poslodavac poslovno prdnuti u rosu i ostati mi dužan lijepu gomilicu već zarađenih honorara, upustio sam se u pokušaj malo intenzivnijeg utjerivanja duga. Za nevolju, s druge je strane telefonske i e-linije bila jedna silno ljubazna gospođica, ne pamtim joj više ime, neka mi oprosti ako ovo čita, premda sumnjam.
– Jeste li možda zainteresirani za karticu za gorivo? – upitala me u prvom razgovoru, nakon što mi je objasnila da redakcija više nema nikakve gotovine i da oglašivači više ne plaćaju novcem, nego svojim uslugama. Objasnio sam joj da živim u relativno malom gradu, gdje devedeset posto svojih obaveza obavljam pješice, i da mi 45-litarski rezervoar u autu zna potrajati i po dva mjeseca. Osim toga, u ugovoru mi lijepo piše da radim za novac, a ne za naftne derivate. Samo za novac. Proizvodim uredno posložena slova, što skladnije poredana, na vrijeme, i samo za novac. Tako piše.
– Hm, da… – uzvratila je, inteligentno zaključivši: – Pretpostavljam da vam onda ne igra ni varijanta da uzmete nekakav novi auto na korištenje… Ništa, molim vas, dajte mi nekoliko dana da vidim što se dade učiniti.
“Dječju sobu mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa”
I evo je, zbilja, za dva dana: – Halo, a recite mi je l’ bi možda mogla dječja soba?
– E, to bi već moglo! Jedino ne znam kako ćete riješiti građevinsku dozvolu, jer to bi malo stršalo iz gabarita zgrade…
– Joj, vi se stalno zezate! Mislila sam na ormare, krevetiće, radne stolove… Namještaj, razumijete?
Ponovo sam je uputio na savršeno jasan “brojke i slova” ugovor između mene i našeg zajedničkog poslodavca, pa još dometnuo neka ga, poslodavca – jer ja do njega nisam uspijevao doprijeti – pita kako bi reagirao i što bi u novinama na mojoj stranici objavio kad bih mu ja sljedećeg tjedna umjesto tri i pol kartice teksta poslao, recimo, tri i pol para baletnih papučica, ili tri i pol slamnata šešira?
Zadnji put kad smo pričali, ponudila mi je kompletni wellness-tretman za gospođu. U Zagrebu, jasno. Tjedan potom sve je otišlo do sto vragova, novine su propale, izdavač mi je ostao dužan respektabilnu svotu eura za par mjeseci rada, a k tome sam i javnoj bilježnici morao dati skoro tisuću i pol kuna za podizanje ovršnog zahtjeva, ili kako se već to zove, da slučajno Linićevima ne bi palo na pamet da mi rebnu još i porez na izdane a nenaplaćene račune. Sva sreća da mi je odvjetnica frendica, pa mi nije naplatila i svoj trud oko svega toga.
Zašto vas danas davim sa svim time? Zato što su me na to potakle vijesti o DORH-ovoj akciji “Hipokrat” i komentari nakon njih. I zato što sam danas, konačno, potpuno uvjeren u to da je najveća hrvatska kulturna vrednota koju smo unijeli u Uniju – kultura muljanja. Kad je meni završilo ovo gore s dječjim sobama, autima i wellnessima, požalio sam se jednom dragom kolegi, također neplaćenom novinaru, samo malo starijem, ali i dosta iskusnijem. Prvo me izvrijeđao na pasja kola, a onda: trebao si, rekao je, uzeti bilo što od ponuđenoga, pa preprodati. “Kome ću preprodat auto koji sam dobio na korištenje, bog te tvoj?”, upitao sam ga, totalno zblešen.
Zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna
“Ima kome triba i ko će i platit, i sve pošteno vratit. Njemu auto na par miseci, tebi tvoja lova, i bog te veselija!”, veli on. “Ali ja ne znam takve ljude!!!”, cvilim ja, sve manji. “To ti je zato šta me nikad ne zoveš na pivu”, glasio je zaključak iskusnijeg i vještijeg novinara. “Dječja soba, ista stvar: mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa. Ovako ti nemaš ništa, a paru je maznija neko drugi. Tako to ide, a šta si ti drugo mislija?”
Reminisciram tu scenu (a završila je mojim gründgens-höfgenovskim vapajem “Ali ja sam samo novinaaaar!”) dok razmišljam o liječnicima koji su ljudima propisivali lijekove koji im možda uopće nisu potrebni – štoviše, možda su i totalno kontraindicirani nekoj drugoj istovremenoj terapiji! – samo zato da bi dobili bonove nekog velikog trgovca ili povoljni aranžman neke turističke agencije.
Što je to prozvana farmaceutsko-posrednička firma navodno prodala trgovačkom lancu ili nekoj turističkoj agenciji da bi zauzvrat dobila toliku kompenzaciju za velikodušno dijeljenje svojim kooperantima u ordinacijama opće medicine? Generičke lijekove sigurno nije. Možda smrznutu piletinu i kartice za gorivo? Namještaj za dječje sobe? Perilice rublja? Neplaćene novinarske tekstove?
Fascinantan je taj naš lanac muljanja, bez ijedne karike koju nije nagrizla hrđa. Na kraju krajeva – zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna, jer je cijeli marifetluk razotkrila novinarka (nadam se da je barem ona dobila sve honorare!) Nataša Škaričić, i već godinu dana to se kiseli po DORH-ovim ladicama, da bi tek sad bilo izvučeno i zvonko tresnuto o stol, pred kamere i mikrofone.
I zašto su istragom obuhvaćeni isključivo liječnici opće medicine, a ne i specijalisti? Hoćemo li to doznati usko(k)ro, ili tek nakon što se prejako naroguše prosvjetari, pa odabrani mediji krenu spektakularno otkrivati kako su ih sve potkupljivali nakladnici (ali samo neki) školskih udžbenika?