Moja dva twita na dan finalne utakmice svjetskog vaterpolskog prvenstva između Srbije i Hrvatske izazvali su veliku pozornost javnosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Da podsjetim, reagirao sam na odluku HRT-a da ne emitira prijenos dodjele medalja, te sam tu odluku nazvao sramotnom. ”Spremni su da ponize hrvatsku reprezentaciju, koja je osvojila srebro, samo da ne bismo gledali Srbe pobjednike”, napisao sam u prvom od ta dva twita. [Read more…]
Jurčevićeve luzerske pičke
Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče.
Kad se sve zbroji i podvuče crta, u svih svojih hiljadu i pol godina mali su Hrvati samo dva puta bili na naslovnicama: jednom prije pet stotina godina, kad su stali na europske bedeme pred otomanskim osvajačima, pa od pape Lava X dobili nadimak Antemurale Christianitatis, i drugi put kao ključni ljudi jugoslavenskog antifašističkog ustanka, najvećeg i zapravo jedinog ozbiljnog unutrašnjeg otpora Hitleru na teritoriju Europe. [Read more…]
Povratak ”patriote”
Beograd, sredinom oktobra. Na sve strane mogu se videti plakati sa likom Vojislava Šešelja. Na Trgu Republike četnički vojvoda koji je nekoliko dana ranije pušten iz Haškog zatvora bez očekivane presude, sa obrazloženjem da je ozbiljno bolestan, drži jedan od svojih govora.
Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića.
Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica sa četničkim obeležjima i podignuta tri prsta u znak pobede.
Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj se retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića. Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica…
Kakva je to pobeda? Još jedan poraz već sluđene Srbije koja, eto, nikako da se oslobodi uveliko kompromitovanog nasleđa prošlosti. Tabloidni mediji prate Šešelja u stopu. On je ličnost dana. O njemu se govori kao o heroju, ”Srbinu”, ”onome koji je rasturio Haški tribunal”, vratio dostojanstvo Srbiji. Tako se govorilo i o njegovom nekadašnjem mentoru Slobodanu Miloševiću.I on je vraćao dostojanstvo Srbiji. Bolje da nije. Šešelju se, uz ostalo, priznaje ”istrajnost” kao vrhunska pozitivna osobina. I za mnoge od onih koji se navodno ne slažu u svemu sa njim ”Šešelj je moralna i intelektualna veličina za ove male i jadne marionete koji su pogazili svaku svoju reč koju su izgovorili”.
Ruska državna televizija Šešelja naziva patriotom koji se vratio ”nepokoren i neslomljen”, dočekan u Beogradu pravim ovacijama i zalaže se za integraciju sa Rusijom na održanom ”grandioznom” mitingu.
Vlast se ne oglašava. Iako bi trebalo da se bez uzdržavanja ogradi od Šešeljevih političkih stavova i njegove dugotrajne zločinačke aktivnosti. U većini medija Šešelj je prikazan i prihvaćen kao žrtva, a njegov povratak kao trijumfalna pobeda nad svetskom globalističkom birokratijom.
Mediji izveštavaju: ”U prepunom hramu Svetog Save na Vračaru održana je zajednička liturgija patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila i patrijarha srpskog Irineja, uz sasluženje arhijereja Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva i đakona”. Liturgiji je pored srpskog predsednika i niza značajnih ličnosti srpskog političkog života prisustvovao i Vojislav Šešelj.
Koliko je vlast sada uzdržana, toliko nije bila samo desetak dana prilikom posete albanskog predsednika Edija Rame. Srpske vlasti su itekako žestoko reagovale na Raminu izjavu da bi priznanje Kosova d strane Srbije doprinelo uspostavljanju normalnih ekonomskih i političkih odnosa. Rama je takođe više puta naglašavao da se Albanija protivi ideji o Velikoj Albaniji i kako Srbiju i Albaniju vidi zajedno u velikoj Evropi.
Srpska štampa je Edija Ramu nazvala ”perverznjakom”, ”razvratnikom, propalicom koji Srbiji otima Kosovo i koji je u Beograd došao samo da vređa”. Jedan upečatljiv naslov preko cele prve strane glasio je: ”Edi Rama, Šiptar bez srama”. Srpska državna televizija nije prevodila Ramine reči prilikom dolaska u Beograd.
To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva
Predsednik Nikolić je odbio da primi u posetu albanskog predsednika. Premijer Srbije je ”diplomatski” izjavio: ”Ako neko misli da bi ozbiljna politika bila da sam juče uzeo motku ili udario Ramu, mislim to nije ozbiljna politika…”
Svaki objektivni posmatrač mora da uoči ovu očitu nesrazmeru: mrzovolju i više od toga – mržnju prema Ediju Rami i otvoreno ili skriveno prihvatanje Vojislava Šešelja. Provokacija je, po ovdašnjim shvatanjima, kada albanski predsednik govori o zajedničkom putu u Evropu i neophodnosti priznavanja nezavisnog Kosova (što svakako očekuje Srbiju na njenom putu u Evropsku uniju), a nije provokacija kada optuženik za ratne zločine insistira na promenama granica, na ostvarenju Velike Srbije, hvali ubice Zorana Đinđića i diči se ruševinama Vukovara.
Dežurni teoretičari zavere uveliko govore i pišu kako poslednji događaji, a u to uključuju i pokušaj ubistva poznatog biznismena Milana Beka, predstavljaju kažnjavanje neposlušne Srbije zbog njene politike u kojoj ima sve više okretanja ka Rusiji u političkoj, ekonomskoj i vojnoj saradnji. Na ovaj način, kažu ovi teoretičari, Sjedinjene Američke Države žele da destabilizuju Srbiju i tako je kazne zbog njene spoljne proruske politike.
Ovi ”argumenti” postaju objašnjenje za sve što se u Srbiji događa. Zato dobijaju široku podršku. Takva objašnjenja mogu se pročitati u štampi, čuti u elektronskim medijima, ali i u izjavama političara. One gode uhu prosečnog građanina jer tobože sve objašnjavaju, a krivca, po starom, dobrom običaju, uvek nalaze negde drugde, izvan sopstvene sredine i sopstvene odgovornosti.
To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva.
Pobijediti – bacanjem novca
”Neke stvari ne mogu podnijeti, a jedna od tih groznih stvari je kada ‘moji’ gube od Austrijanaca u nogometu, jer oni nisu ni približno nadareni za tu igru kao mi“ – posve nerazumljivo šokiran petardom Dinama od Red Bull Salzburga na Maksimiru napisao je nekidan kolega Tomislav Židak.
Lijepo ta rečenica ispisuje već opasno metastaziranu hrvatsku mitologiju, po kojoj su Hrvati – između ostalog i među ostalima – nogometno superiorni i bečkim opernball-fićfirićima, iako ne postoji nijedan, ali baš nijedan jedini argument za to.
Da, bili smo jednom davno treći na svijetu, ali bila je i Austrija jednom davno treća, i još jednom davnije četvrta. Na Uefinim službenim tablicama europskih kupova bolji od Dinama su i fićfirići iz bečke Austrije i bečkog Rapida, dok je na tablici Lige prvaka ispred zagrebačkih “plavih“ čak i Sturm iz Graza.
Evo još jednog primjera za poguban utjecaj nogometa na zdrav ljudski razum: nakon iste utakmice, i pet lakih komada protiv fićfirića iz Salzburga, trener Dinama Zoran Mamić mrtav hladan je izjavio kako ovom Dinamu “nedostaje samo rezultat“
Četiri utakmice igrao je Dinamo protiv austrijskih klubova u Ligi prvaka i dobio samo jednu, još šest puta igrao je protiv fićfirića u europskim kupovima i jedan jedini put prošao dalje – protiv LASK-a 1963., i to bacanjem novčića! – ukupno je u svojoj povijesti Dinamo igrao šesnaest službenih utakmica protiv šest različitih austrijskih klubova i dobio svega tri, a Židak nakon svega kaže kako “oni nisu ni približno nadareni za tu igru kao mi“.
Evo još jednog primjera za poguban utjecaj nogometa na zdrav ljudski razum: nakon iste utakmice, i pet lakih komada protiv fićfirića iz Salzburga, trener Dinama Zoran Mamić mrtav hladan je izjavio kako ovom Dinamu “nedostaje samo rezultat“.
Još jedan tradicionalni jesenski “nuklearni Dinamo“, ovaj put u obitelji Mamić službeno brendiran kao “najjači u posljednjih deset godina“, najprije je u play-offu za Ligu prvaka na Maksimiru išamaran od malog danskog Aalborga, a onda od četiri utakmice Europa lige izgubio tri, produžujući tako svoj čudesni europski niz u posljednje tri godine: u grupama europskih kupova Dinamo je od šesnaest utakmica dobio samo jednu – i to protiv nesretne Astre, koja je još do prije par godina igrala treću rumunjsku ligu – izgubivši njih četrnaest i primivši nevjerojatnih četrdeset sedam golova, a Zoran Mamić nakon svega kaže kako “ovom Dinamu nedostaje samo rezultat“.
Ne bi, jasno, ta nogometna patologija bila zanimljiva nikome osim možda navijačkoj patologiji splitskih rivala, da nije gotovo istu rečenicu istoga dana izgovorio i drugi jedan Zoran, ponavljajući u Sinju po tko zna koji put kako je svjestan da rezultati njegove vlade još nisu vidljivi.
“Hrvatska živi u takvom okružju anemične i slabe sjeverne Italije, koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, i mi koji se držimo tu negdje“, podsjetio je trener Zoran Milanović na tešku grupu koja je dopala Hrvatsku, objašnjavajući kako njegovoj vladi – “na dobrom putu, čvrstoj, stabilnoj i s jasnim planom“ – nedostaje, ukratko, “samo rezultat“
“Hrvatska živi u takvom okružju anemične i slabe sjeverne Italije, koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, i mi koji se držimo tu negdje“, podsjetio je trener Zoran Milanović na tešku grupu koja je dopala Hrvatsku, objašnjavajući kako njegovoj vladi – “na dobrom putu, čvrstoj, stabilnoj i s jasnim planom“ – nedostaje, ukratko, “samo rezultat“.
Isto je onda ponovio i ministar poduzetništva Gordan Maras, izjavivši u Zagrebu kako “ova Vlada može čista obraza pred građanima tražiti još jedan mandat“, jer će “ono što su radili posljednje tri godine sigurno dati rezultat“.
Da Milanovićevoj Vladi “nedostaju samo rezultati“ istoga se dana, gostujući na N1 televiziji, složila i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, pozvavši navijače na strpljenje jer “ovo je najbolja vlada u novijoj hrvatskoj povijesti“.
Zvuči poznato? “Ovo je najbolja, najstabilnija i najpoštenija vlada do sad“, rekao je proljetos i premijer Mamić, pardon Milanović, najavljujući SDP-ove kvalifikacije za Europu i izbore za Europski parlament. Ili kraće, shvatili ste, “ovo je najjači Dinamo u posljednjih deset godina“.
Jednako kao i Dinamo, tri posljednje sezone Hrvatska je uvjerljivo najlošija u Europi, i šestu godinu zaredom u recesiji, posljednja u Europskoj uniji po stopi gospodarskog rasta, BDP-u, investicijama, konkurentnosti, transparentnosti, parafiskalnim nametima – najgora valjda na četrnaest od šesnaest raznih službenih tablica europskih ekonomija.
I Mamić i Milanović, međutim, i dalje se uzdaju u historijsko iskustvo iz davne i slavne 1963., kad je nakon neriješenog rezultata u Kupu pobjednika kupova Dinamo eliminirao austrijski LASK tek bacanjem novčića, iskustvo što ih zavodljivo uvjerava da se može pobijediti – bacanjem novca
Hrvatska, što se zna, nije najslabija jedino na nedavno objavljenoj ljestvici CEPEJ-a, Komisije Vijeća Europe za ocjenu efikasnosti pravosuđa, prema kojoj je od naše zemlje gora još samo jedna članica Europske unije – i to nesretna Rumunjska, u kojoj je još do prije par godina vladajuća stranka legalno postavljala svoje suce i tužitelje – a Milanović nakon svega kaže kako njegovoj nuklearnoj Vladi, najjačoj u posljednjih deset godina, nedostaju samo rezultati.
U ovom trenutku, Zoran Milanović funkcionira upravo kao maksimirski kondukator Zdravko Mamić: obojica su izgradili cijele svoje paralelne svemire, posve odsječene od stvarnog svijeta.
I u Maksimiru i u Banskim dvorima sve tako funkcionira bez greške, stani pa gledaj – stakleni uredi, moderna oprema, njemačke limuzine, talijanska odijela, redovne plaće, debeli bonusi, sve je ustrojeno kao japanske željeznice, točno se zna tko što radi, a tko zašto ne – i Vlada i Dinamo su “najbolji do sad“, kako ono, “čvrsti, stabilni, s jasnim planom“, i jedino što im nedostaje su rezultati: samo dakle ono po čemu se tamo dolje – u stvarnom, fizičkom svijetu – najboljost, na koncu, mjeri. Voda je, ukratko, došla do grla, nezaustavljivo tonemo na dno, ali Hrvati se mole za strpljenje: u vodi, na dnu, nedostaje samo zraka.
Posve stoga logično, i Vlada i Dinamo imaju po prilici jednaku potporu navijača. S tim da je onih što vjeruju kako će Dinamo sljedeće godine, “najjači ikad“, dočekati proljeće u Europi, u ovom trenutku za jedan više nego onih što vjeruju da će Hrvatska sljedeće godine dočekati izlaz iz recesije. Dinamo, jebiga, ima barem Tomislava Židaka.
I Mamić i Milanović, međutim, i dalje se uzdaju u historijsko iskustvo iz davne i slavne 1963., kad je nakon neriješenog rezultata u Kupu pobjednika kupova Dinamo eliminirao austrijski LASK tek bacanjem novčića, iskustvo što ih zavodljivo uvjerava da se može pobijediti – bacanjem novca.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Ukradena pobjeda
I bila je vojna parada u Beogradu. Prva nakon one kojom je još blagopočivša Jugoslavija obilježila četrdesetu obljetnicu pobjede u Drugome svjetskom ratu, zajedničke pobjede svih slobodoljubivih i antifašističkih snaga u svijetu nad najvećim zlom što se nadvilo nad tim svijetom u dvadesetome stoljeću. Bila je, dakle, vojna parada.
Ne za Putina, kako su zlobno intonirali neki hrvatski mediji, mada je ruski predsjednik bio glavni i počasni gost, ali niti zato da bi se zaista prikladno i dostojanstveno obilježilo ono što se navodno slavilo: sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda potkraj Drugoga svjetskog rata.
Ne, aktualna je srpska politika, prije svega predsjednik Tomislav Nikolić, iskoristila paradu da bi pobjedu što su je u Beogradu zajednički izvojevali sovjetski vojnici i pripadnici Narodno-oslobodilačke vojske (Jugoslavenske armije) doslovno ukrala i pripisala je – Srbiji. U kojem će smjeru stvari ići upozoravala je već i scenografija.
Prije početka – Nikolićev govor. Puna usta Srbije, srpske vojne slave i srpsko-ruskoga savezništva. Ni jednom riječju nisu spomenuti partizani, Jugoslavija, Narodno-oslobodilačka vojska, odnosno Jugoslavenska armija. Da u takvome govoru za Tita nije bilo mjesta, razumije se samo po sebi. No, nastavljeno je zloupotrebljavanje Koče Popovića, Srbina, Jugoslavena, komuniste, španjolskog borca, jednoga od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, poslijeratnog načelnika Generalštaba JNA i dugogodišnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova
Pred svečanom tribinom – red vojnika u uniformama srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata. To, kao, zbog toga što se tom paradom obilježavala i stota obljetnica početka prvoga Velikoga rata, mada to s oslobođenjem Beograda godine 1944. nema ama baš nikakve veze.
Prije početka – Nikolićev govor. Puna usta Srbije, srpske vojne slave i srpsko-ruskoga savezništva. Ni jednom riječju nisu spomenuti partizani, Jugoslavija, Narodno-oslobodilačka vojska, odnosno Jugoslavenska armija. Da u takvome govoru za Tita nije bilo mjesta, razumije se samo po sebi. No, nastavljeno je zloupotrebljavanje Koče Popovića, Srbina, Jugoslavena, komuniste, španjolskog borca, jednoga od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, poslijeratnog načelnika Generalštaba JNA i dugogodišnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova.
Nesretni je Koča (koji je u Beogradu upravo dobio i svoju ulicu, preimenovanjem dosadašnje Zagrebačke) postao samo ime, navedeno u nizu onih koji bi trebali biti uzor današnjim srpskim vojnicima. Tužna sudbina jednoga velikog čovjeka o kojemu onaj koji ga je na paradi spomenuo (kao ni mnogi u novim državama na tlu bivše federacije) vjerojatno ne zna ništa, osim da je to bila ”neka partizančina i komunjara”. Ali, rodom je bio Srbin, pa je za ovu priliku dobro poslužio.
U skladnome zboru kritičara vojne parade, a zapravo Putinove prisutnosti na njoj, svima su ti ”detalji” promakli. A vjerojatno ih i ne zanimaju, baš kao što ih ne zanima ni stvarni povod – godišnjica oslobođenja Beograda od naci-fašizma. Nije taj povod očito zanimao ni američkog ambasadora u Srbiji koji se, mada pozvan, na paradi nije pojavio.
Pa čovjeku dođe da se zapita: je li današnja američka administracija svjesna protiv koga su se i u savezu s kime Amerikanci borili u Drugome svjetskome ratu? Svjesni vjerojatno jesu, ali da bi voljeli zaboraviti – voljeli bi svakako. Ne koristi tu ni činjenica da legenda američke diplomacije, Henry Kissinger (koji baš u ime te Amerike ima svašta na duši) upozorava kako ”Putin nije Hitler” i kritizira sadašnji američki odnos prema Rusiji.
Ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće. No, u atmosferi beogradske vojne parade to i jest bilo vrhunsko dostignuće. Kao i postavljanje stvari na svoje mjesto, što se tiče Drugoga svjetskog rata. Sovjetski je savez ponio najveći teret toga rata, rekao je Putin. I to je činjenica. Zapadni su Saveznici dali veliki doprinos pobjedi nad naci-fašizmom i zbog toga im pripada zahvalnost, dodao je Putin
U tome skladnome i nedvojbeno instrumentaliziranome zboru kritičara nije, naravno, bilo mjesta da se iz Putinovog govora (ta, tko će još slušati tog zloduha, novovjekog patrijarha nad patrijarsima i kako mu sve ne tepaju) izdvoje neke itekako bitne činjenice. A kao prvo i u ovome kontekstu najvažnije: ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju.
Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće. No, u atmosferi beogradske vojne parade to i jest bilo vrhunsko dostignuće. Kao i postavljanje stvari na svoje mjesto, što se tiče Drugoga svjetskog rata. Sovjetski je savez ponio najveći teret toga rata, rekao je Putin. I to je činjenica. Zapadni su Saveznici dali veliki doprinos pobjedi nad naci-fašizmom i zbog toga im pripada zahvalnost, dodao je Putin.
I to je činjenica. I, napokon, ključna poruka: ”Mi pobjedu nikada nismo dijelili na našu pobjedu i pobjedu onih drugih. To je zajednička pobjeda.” I to je rekao Putin. Ali, ništa od toga dežurne kritičare ruskoga predsjednika i njegove politike ne zanima.
Oni ”znaju” tko je Putin i ništa ih u tome njihovome blaženom znanju ne može pokolebati. Pa zato i ne čuju ono što bi trebali čuti. A sva je prilika da to ”nisu čuli” ni Tomislav Nikolić i njegovi pristaše, kradljivci pobjede koja je u tadašnjoj Jugoslaviji bila zajednička pobjeda svih njezinih naroda i svih pojedinaca, antifašistički orijentiranih.
Ne znaju ti koji tako besramno kradu pobjedu i prisvajaju je (samo) za sebe, da je sovjetska armija na svojem pobjedonosnom pohodu prema Berlinu samo u jednu zemlju ušla na temelju sporazuma s vodstvom pokreta, višenacionalnoga pokreta, koji se u toj zemlji godinama borio, sve više jačajući, protiv naci-fašizma (i onih iz domaćih redova koji su ga podržavali).
Ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće (…) Povijesni revizionisti, oni koji silom funkcije i uz blagoslov i po uputama krojača novog svjetskog poretka pišu novokomponiranu povijest – neće. Upravo zato, ove je retke trebalo napisati
Da, Jugoslavija je bila jedna, jedina zemlja u koju su sovjetske trupe ušle s dozvolom i iz koje su izašle na temelju sporazuma koji im je dozvoljavao ulazak. U sve ostale do tada okupirane zemlje istoka i jugoistoka Evrope Sovjeti su ulazili slijedeći svoje vojne (ali i političke) planove. Ulazili i ostajali. U Jugoslaviju su ušli i iz nje izašli, nakon što su – i to je povijesna istina – dali veliki doprinos i pretrpjeli velike žrtve u borbama za oslobođenje Beograda i na Sremskome frontu.
Na vojnoj paradi u Beogradu predsjednik Srbije pokazao se kao zaslijepljeni nacionalista, a ruski predsjednik – kao realan političar, državnik. Sviđalo se to nekome, ili ne, tako jest. Naravno, svatko tko polazi od činjenica i od realne procjene kako zbivanja u Drugome svjetskom ratu, tako i svega što se danas događa oko Ukrajine (ali i u Ukrajini), kao i na relaciji Zapad – Rusija, to će priznati.
Povijesni revizionisti, oni koji silom funkcije i uz blagoslov i po uputama krojača novog svjetskog poretka pišu novokomponiranu povijest – neće. Upravo zato, ove je retke trebalo napisati.
I na kraju, još jedan detalj, gotovo karikaturalan. Za cijelo vrijeme vojne parade u Beogradu (srpske parade u slavu srpske pobjede) veliki je orkestar svirao poznate marševe i melodije iz vremena Narodno-oslobodilačke borbe i Jugoslavije (Bilećanka, Po šumama i gorama, Čelična krila naše armije itd), uključujući i onaj što je intoniran na svakome svečanome dočeku predsjednika i maršala Tita. Tako da su se, izuzmemo li partizanske zastave ”utopljene” u ešalonu zastavnika, i NOB, i Jugoslavija, i Tito ”prošvercali” na proslavu njima ukradene pobjede samo kroz glazbu.
Tužno i smiješno? Da, svakako! Istinito? Da, na žalost.
(Prenosimo s portala Novosti).
50 inačica za spižđene
Shrvani eliminacijom svoje reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u nogometu, Englezi su pronašli u svom jeziku ništa manje nego 61 sinonim za poraz u sportskom natjecanju. Lako je Englezima, kad u njihovu jeziku često nema razlike u pisanju imenice i glagola – dok se u nas poraz izražava i imenicama i glagolima, nerijetko u formi participa. I kad oni u tu svrhu uvoze riječi. U nas, eto, tek nešto više od 50 inačica. Da ih pogledamo?
Iako su poraz i pobjeda međusobno suprotni pojmovi, kuriozno je da i ”pobijeđen“ i ”poražen“ znači isto: onoga tko je stradao u sukobu – sportskome, političkome, ratnome itd. ”Pobjeda“ je, tvrde, suzbijanje bijede (što mi ne zvuči posve uvjerljivo, ali još nemam drukčijih rješenja), pa bi u tom slučaju pobijeđen bio varijanta bijednika, što ne zvuči baš sportski. ”Poraz“ u svom korijenu ima ”raz“, što je praslavenski bio udarac, pa je poražen isto što i izudaran, istučen, potučen. Vele da pacifisti vole Hrvatsku (u nogometu) jer gotovo nikoga ne tuče. Potučen u korijenu ima ”tući“, praslavenski ”telkti“, razbijen pak ”biti“ (bijem), također praslavenski.
Ponetko će ići tako daleko da smatra da je poražen time i osramoćen, obrukan. Sramota je nečastan čin iznesen na očevid javnosti, pa bi bilo nužno nečasno izgubiti utakmicu da bi se govorilo bilo o sramoti, bilo o sramu, koji je praslavenski pojam, a znači privatnu, subjektivnu samoosudu. ”Brukati“ je također praslavenski glagol, znači: uprljati, dakle slično kao i osramotiti
Temeljit poraz je krah, propast, rasulo, preuzeto iz njemačkoga (imenica ”Krach“). Debakl je spektakularan krah, sinonim za potpunu propast nečega, a u francuskome je ”débâcle“ pucanje leda, krah, katastrofa. Katastrofa je pak iz grčkoga, gdje je značila prevrtanje, strmeknuće, dok je u našemu današnjem govoru ponajprije ”koban događaj ili slijed događaja s najtežim posljedicama“ (a navijaču i eliminacija može izgledati najtežom posljedicom).
Iz francuskoga ”massacre“ je pak masakr, okrutan pokolj mnogih ljudi istodobno, u čijem korijenu je latinska ”matteuca“, tj. malj, uistinu teška prispodoba za športski poraz u kojemu bi poraženi bili kao maljem zatučeni.
Kada padne mnogo golova u jednu mrežu, navijači to znaju nazvati i potopom, jer potop asocira da je netko potopljen, a praslavenski ”topiti“ znači da je netko ili nešto potpuno i pogubno pod vodom.
Prva sljedeća reakcija bit će užas, staroslavenski pojam, koji znači isto što i grozota (strah od pogibeljne prijetnje, koja se praslavenski kazala ”groza“), odnosno strahota (kako se praslavenski zvalo smrznuće, zaleđenje, pa i danas kažemo da se netko smrzao, zaledio od straha; naši istočni susjedi Srbi to radije kažu: strava).
Ponetko će ići tako daleko da smatra da je poražen time i osramoćen, obrukan. Sramota je nečastan čin iznesen na očevid javnosti, pa bi bilo nužno nečasno izgubiti utakmicu da bi se govorilo bilo o sramoti, bilo o sramu, koji je praslavenski pojam, a znači privatnu, subjektivnu samoosudu. ”Brukati“ je također praslavenski glagol, znači: uprljati, dakle slično kao i osramotiti.
U vulgarnijim verzijama je gubitnik odsvirao kurcu, ili manje poetski popušio, odnosno spušio – što su sve sinonimi za felaciju, ali u ponižavajućem a ne u erotskom kontekstu. Ne treba erotski shvatiti ni eventualnu tvrdnju da je gubitnik nagužen, ili odjeban odnosno sjeban ukratko najebao (također praslavenska starina), odnosno pristojnije: nahrdao, u čijem korijenu je glagol ”hrdati“ (glodati koru, što nije sinonim ni ljudskosti ni bogatstva, a sekundarno: jesti glodući, da se čuje struganje o kost). Prastari pak praindoevrpski korijen ”pizda-“, sačuvan u našem jeziku pobožno, u istom obliku i istom značenju, koristi se u varijantama spižđen, odnosno otpižđen
Stupanj dalje je poniženje, koje je samo semantički istog porijekla kao i kršćanska krepost poniznost. Poniženje je umanjenje ugleda ili dostojanstva, atak na ponos i samopoštovanje osobe koju, eto, smatraju niskom, od praslavenskog prijedloga ”niz“ (niz dlaku, niz ulicu, nizbrdo…).
Poražen je na svaki način izgubio, a praslavenski ”gubiti“ značilo je uništiti (dvoguba sjekira je isto što i dvosjekla, nimalo bezazlena asocijacija). Danas izgubiti znači samo ostati bez nečega (glave, koju je netko pogubio, ili novčanika). Poražen je dakle izgubio – ali što? Ovisi o pripovjedaču: susret, utakmicu, dvoboj, bitku, okršaj, sve riječi s praslavenskim korijenom, eventualno čak i obraz, dakle vlastiti lik, ostavši bezličan (što ne znači i: bezobrazan…).
On je, kažu neki, otpjevao svoje (nije više na repertoaru), on je izgutao, izvisio, odnosno potonuo (nije ni čudo, ako mu je momčad doživjela potop), a slikovitim izrazima Dalmatinske zagore je možda i otprdio, to jest prdeknuo, zapravo prdnuo u varićak ili u ledinu (što su u toj našoj tradiciji sve nježni termini za najbližega otprhnuloga u bolji život, ali se primjenjuju i na sportskog pokojnika, s istim izljevom čuvstava).
”Prdjeti“ je glagol koji izravno vučemo iz praindoevropskoga ”perd-“, kao snažan kulturalni morfem (sličnost s Morfejem je posve slučajna). Prdnuti u varićak znači i iznevjeriti, promašiti, omahnuti… a zašto se tu rabi varićak, davna posuda za žito, nekad i mjera – zaista ne znam. Zna li tko?
Gubitnik zna biti, u novinskim epopejama, i: deklasiran (doslovce: sveden na nižu klasu, tj. na niži razred), otpisan (doslovce: eliminiran s popisa ili spiska), a u slengu i otkantan (u korijenu je njemačka imenica ”Kante“: rub, brid, dakle netko srozan niz rub, odbačen), ušiven (”ušiti nekoga“ slikovita je inačica za: ne dati mu izlaza, potpuno ga svladati), tropiran (to je već zastarjelo, ”tropa“ je kartaš ostao bez bodova ili jakih karata, sekundarno: bez novca, mrtav, pao na ispitu; šatrovački termin prema njemačkoj imenici ”Tropf“: glupan), pečen (u smislu: zgotovljen, doveden u situaciju bez izlaza; praslavenski glagol je ”pekti“), pregažen odnosno zgažen (praslavenski je ”gaziti“), istoga značenja je satrt (praslavenski ”terti“), pa i potaracan (sravnjen, zaravnjen sa zemljom, kao taraco, gladak ravan pod, od talijanskoga ”terrazzo“, terasa ili zaravan, prema ”terrazzare“: poravnati padinu kao terasu; u korijenu je ”terra“, talijanski i latinski: zemlja).
Poznato je da pobjeda ima tisuće očeva a poraz eventualno jednoga, ali ne oskudijeva u inačicama, katkad pitoresknima, nikad milosrdnima – jer omiljeni sport ljudskog roda je uskakanje na kola pobjednika…
U vulgarnijim verzijama je gubitnik odsvirao kurcu, ili manje poetski popušio, odnosno spušio – što su sve sinonimi za felaciju, ali u ponižavajućem a ne u erotskom kontekstu. Ne treba erotski shvatiti ni eventualnu tvrdnju da je gubitnik nagužen, ili odjeban odnosno sjeban ukratko najebao (također praslavenska starina), odnosno pristojnije: nahrdao, u čijem korijenu je glagol ”hrdati“ (glodati koru, što nije sinonim ni ljudskosti ni bogatstva, a sekundarno: jesti glodući, da se čuje struganje o kost).
Prastari pak praindoevrpski korijen ”pizda-“, sačuvan u našem jeziku pobožno, u istom obliku i istom značenju, koristi se u varijantama spižđen, odnosno otpižđen.
Poznato je da pobjeda ima tisuće očeva a poraz eventualno jednoga, ali ne oskudijeva u inačicama, katkad pitoresknima, nikad milosrdnima – jer omiljeni sport ljudskog roda je uskakanje na kola pobjednika, uz preziranje poraženoga, makar do jučer nam bio saveznik, ili još i danas brat.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Pesah: posvemašnja pobjeda
Najveći ili najvažniji židovski vjerski blagdan Pesah, koji se ove godine slavi od večernje 14. travnja do noći 22. travnja, prilika je da se informiramo i da naša redakcija židovima čestita.
To je spomen na izlazak koji je izbavio Hebreje iz egipatskog ropstva. Nakon što su postali sjedioci, Izraelci su u Kanaanu ujedinili pashalnu večeru sa sedmodnevnim svetkovanjem Blagdana beskvasnih kruhova (macot).
Pasha je postala jednim od velikih hodočašća liturgijske godine. U židovstvu ona dobiva vrlo bogat smisao, što ga do kraja razjašnjava Targum o Izl 12,42: Izrael izvučen iz ropstva podsjeća na svijet izvučen iz kaosa, na Izaka izvučena iz lomače i čovječanstvo što ga očekivani Mesija izvlači iz bijede.
Svi Božji zahvati u prošlosti bude nadu da će u budućnosti nastupiti onaj odlučni zahvat. Konačni spas ukazuje se kao novo stvaranje, kao neopozivi izlazak, kao posvemašnja pobjeda nad zlom, kao opet nađeni raj. Božji izaslanik komu je zadaća izvesti taj preobražaj svijeta često je viđen kao Mesija, tako da židovi svake pashalne noći očekuju njegov dolazak
Te perspektive nalaze u Bibliji mnogobrojne oslonce. Stvaranje i otkupljenje doista se često povezuju, osobito u velikom uskrsnom Halelu: Ako Bog može razdvojiti Crveno more, može to zato što je u početku razdvojio iskonski ocean.
Spasiti Jakovljeve sinove može zato što je najprije spasio njegove pretke. Abraham, smatra se, očekuje izlazak, a zalog tog izlaska za nj je Izakov spas. Izak pak, smatra se, prinesen je na Sionu, kao i kasnije pashalno janje, on je pošteđen mača, kao kasnije Izrael. Izaka je spasio ovan, Izraela janje; Izak svojim Obrezanjem prolijeva krv, krv već bogatu pomirnom vrijednošću, kao što će to kasnije biti krv pashalnih žrtava.
Svi Božji zahvati u prošlosti bude nadu da će u budućnosti nastupiti onaj odlučni zahvat. Konačni spas ukazuje se kao novo stvaranje, kao neopozivi izlazak, kao posvemašnja pobjeda nad zlom, kao opet nađeni raj. Božji izaslanik komu je zadaća izvesti taj preobražaj svijeta često je viđen kao Mesija, tako da židovi svake pashalne noći očekuju njegov dolazak.
Pesah je najveći Jevrejski praznik koji se praznuje u spomen na oslobođenje Jevreja iz misirskog robstva.
U hebrejskom jeziku Pesah se još naziva:
– Hag A-macot (praznik prijesnih, beskvasnih hljebova) jer je u vrijeme praznika izričito zabranjeno jelo s kvascem, pa čak i posjedovanje bilo čega kvasnog.
– Zeman Herutenu (u doslovnom prijevodu: praznik naše slobode, a u slobodnom prijevodu odgovara našem praznik slobode).
– Hag Haariv (praznik proljeća zato što uvijek pada u proljeće. Po jevrejskom, lunarnom, kalendaru, praznik počinje 15., a završava 22. nisana).
Pesah je jedan od tri hodočasna praznika kada svi Jevreji koji imaju mogućnost, hodočaste u Jerusalem. U vrijeme postojanja hrama svaki punoljetni muškarac bio je obavezan doći u sveti grad.
Praznik se čestita sa: kod sefarada – Buen moed i Lešana habaa bi Jerušalajim (dobar praznik i dogodine u Jerusalemu), a kod aškenaza – Hag sameah vekašer (radostan i košer praznik)
Slavlje blagdana započinje veče prije prvog dana praznika (erev hag) večerom koja se zove “Seder veče”. Seder je hebrejska riječ koja znači red, a Seder večera je praznična, obredna večera, na kojoj se molitve, čitanje Hagade i svi drugi običaji obavljaju po strogo utvrđenom redu. I hrana se servira na “Kearat Seder”, to je veliki tanjur na kojem je postavljeno sve što je potrebno za jelo tokom večere.
Kako je Pesah praznik koji se proslavlja u porodici, za vrijeme Seder večere svi ukućani se okupljaju oko trpeze na kojoj su postavljena jela koja simbolično podsjećaju na robovanje Izraelaca u Egiptu i na njihovo izbavljenje. U svim jevrejskim porodicama za trpezom tokom Seder večere ostavlja se jedno prazno mjesto i jedna čaša vina za proroka Eliju. Postoji vjerovanje da će se prorok Elija vratiti kao vjesnik dolaska Mojsije.
Običaj je i da se za vrijeme večere vrata od kuće ostavljaju otvorena kao znak dobrodošlice svakom dobronamjernom putniku namjerniku. Seder počinje domaćinovim pozivom siromašnima da dođu i s njima podijele sve što ima na trpezi.
Čitanje Hagade je osnovni dio Sedera. Hagada opisuje događaje koji se odnose na praznik, hronološki iznoseći istoriju dolaska izraelskih plemena u Misir, njihovo oslobađanje iz ropstva i objašnjava svrhu Pashalne žrtve za vrijeme Drugog hrama. Ona govori i o upotrebi beskvasnog hljeba (Macesa), gorkih trava (Maror), i ostalog jela koje se nalazi na trpezi. U njoj su sadržani odlomci iz Bivlije, Midraša, stare legende i anegdote, molitve i pjesme zahvalnice, a završava se popularnom pjesmom “Had gadja”.
Praznik se čestita sa:
kod sefarada: Buen moed i Lešana habaa bi Jerušalajim (dobar praznik i dogodine u Jerusalemu)
kod aškenaza: Hag sameah vekašer (radostan i košer praznik)”.
(Drugi dio osvrta prenosimo s portala Jevrejske opštine Sarajevo)