Europi idemo na živce. I ona nama kad se usudimo junačiti. Obično smo do zla Boga servilni ili šutimo, ali ponekad ne ide, pa se malo pravimo važni. Na kraju, pred silom popustimo, pa se prepustimo malo bijesu, a malo žalovanju. Plakanje je taktika koja se nekad koristi i u politici, obično za domaće potrebe. [Read more…]
Lov na Walesu lov je na ideju slobode
I ovaj put ista priča može biti ispričana na dva načina. U prvom, ikonopokloničkom, govori se o siromašnom dvadesetsedmogodišnjem električaru koji je dobio na lutriji, pa svojoj brojnoj obitelji kupuje prvi televizor i perilicu za rublje; u drugom, ikonoboračkom načinu pričanja priče mladi električar nije dobio na lutriji, [Read more…]
Dejan Jović: “1990. tek 11% Hrvata za nezavisnost”
Sudeći po posljednjim zbivanjima u društvenom i političkom životu, srpska zajednica u Hrvatskoj ulazi u novo, nesigurno razdoblje: o aktualnim događajima, ali i budućim hrvatsko-srpskim odnosima razgovarali smo s profesorom zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti dr. Dejanom Jovićem, koji je i član Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. [Read more…]
Otkad je svijeta, ljudi žude za čudima
Utakmica Europskog prvenstva u rukometu, odigrana u Krakovu između Poljske i Hrvatske, bila je, u preciznom smislu te riječi, čudo.
Osim u teologiji, u svetim pričama i hagiografijama čuda su moguća u fikcionalnoj književnosti, u svijetu bajki, i u igri. Igrači, međutim, ne igraju zbog čuda, oni igraju da pobijede ili da odigraju svoju igru. [Read more…]
Diviti se Orbanu ili hrabroj kancelarki Merkel?
U trenutku kada je veći dio svijeta opet uvučen u žestoku raspravu o ravnoteži sigurnosti i slobode, Kancelarka postavlja velike zahtjeve pred njemački narod, a preko njihovog primjera također i pred nas ostale. Da iskazujemo dobrodošlicu. Da se ne bojimo. Da vjerujemo kako velike civilizacije grade mostove, a ne zidove, i da se ratovi dobivaju i na bojištu i izvan njega. [Read more…]
Diviti se Orbanu ili hrabroj kancelarki Merkel?
U trenutku kada je veći dio svijeta opet uvučen u žestoku raspravu o ravnoteži sigurnosti i slobode, Kancelarka postavlja velike zahtjeve pred njemački narod, a preko njihovog primjera također i pred nas ostale. Da iskazujemo dobrodošlicu. Da se ne bojimo. Da vjerujemo kako velike civilizacije grade mostove, a ne zidove, i da se ratovi dobivaju i na bojištu i izvan njega. [Read more…]
Sablasni nokturno izbjeglice
Mjesec listopad prošao je u znaku Chopina, najvećeg na svijetu natjecanja za pijaniste u dobi od 17 do 30 godina koje se svakih pet godina, dakle rjeđe nego Olimpijske igre, održava u Varšavi. Naravno, ne odnosi se to na Hrvatsku koja je zaokupljena predizbornom kampanjom kroz koju se prelama sve, pa i rijeke ljudi koje kroz našu zemlju prolaze u velikom bijegu od ratova i bijede Istoka prema sigurnosti i blagostanju Zapada. [Read more…]
Ljudi, ne bojte se, svi ste vi unuci izbjeglica
Malo je moglo biti iznenađenih kada je početkom listopada nagradu Nike – najveću nagradu koja se dodjeljuje poljskim piscima – po drugi put dobila Olga Tokarczuk. Jedno od najvećih imena suvremene europske proze, pripovjedačica oko čijih knjiga u Poljskoj postoji ono iznimno rijetko suglasje kritike i publike te inozemne recepcije, Tokarczuk je danas amblematska figura poljske kulture. [Read more…]
Početak kraja Europe?
Godina 2015.mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe. Eurokriza svakako nije ništa novo jer se radi o kroničnoj bolesti koja traje već godinama, no u naše vrijeme je došlo do akutne upale čitavog sustava, pa se argumentirano postavlja pitanje da li će 2015. godina označiti početak kraja Europe?
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija.
Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća, naime periodičkim izmjenama na vlasti iz središnjice upravljanih velikih stranaka desnog (demokršćanskog) i lijevog (socijaldemokratskog) centra?
Godina 2015. mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe
Uz ta dva pitanja posljednjih se godina sve češće i žešće postavlja i temeljno pitanje same naravi suvremene demokracije: tko zapravo vlada u demokraciji – narod (demos) ili kapital? Ili kako to znaju zaoštriti Amerikanci, posebice u vrijeme svojih sve skupljih izbornih kampanji: imamo li mi demokraciju ili je ona zamijenjena dolarokracijom? No bez obzira na njihovu materijalnu cijenu, izbori već odavno nisu jedini kriterij po kojem se demokracija razlikuje od diktature.
U vrijeme dugotrajnih kriza demokracija ima ugrađenu tendenciju da postaje sve autoritarnijom. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Europske komisije Barosso prije nekoliko godina izjavio da “tržišta postaju nestrpljiva jer je demokracija prespora”. Komplicirane i dugotrajne procedure znaju novac otjerati tamo gdje se on lakše investira i brze okreće.
Stara idealna Lincolnova definicija demokracije kao “vladavine naroda od naroda za narod” je u našim vremenima transformirana u kompleksni sustav “vladavine eksperata za eksperte”, a u njemu se više vodi računa o kretanju profita, nego potrebama i volji naroda. Stoga ne čudi percepcija da banke i multinacionalne kompanije imaju veću moć u vladanju nego od naroda izabrane političke stranke.
Zapadnu Europu hvata panika s obzirom na ono što će se dogoditi na izborima u Grčkoj 25. siječnja, a slična zabrinutost se odnosi i na izbore u Španjolskoj. U obje gospodarski iscrpljene i prekomjerno zadužene zemlje prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja na vlast bi mogle doći ljevičarske stranke koje su usredotočene na promjenu sustava, a i na izlaz iz europskih asocijacija i(li) radikalno restrukturiranje odnosa.
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija. Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća…
Zapad shvaća da je nespremnu Grčku prerano i neodgovorno primio u eurozonu te da je upravo grčka ekonomija središnji, iako ne jedini, problem eurokrize. Europa je, uz dvokratno financijski masovno spašavanje zemlje od totalnog urušavanja gospodarskog sustava i nacionalne kataklizme, Grčkoj nametnula i vrlo striktan režim štednje koji je doveo do izuzetno visoke stope nezaposlenosti i radikalnog pada životnog standarda na svim razinama te do rastućeg nezadovoljstva čitavog naroda.
Stoga ne čudi privlačnost radikalnih rješenja i popularna retorika ljevičarske stranke Syriza pod vodstvom komunistički orijentiranog Alexisa Tsiprasa.
Tsipras najavljuje da će prekinuti s programom štednje koju im je nametnula Njemačka, prekinuti, odnosno promijeniti način otplate enormnih inozemnih zaduženja koja predstavlja omču oko vrata grčkog gospodarstva, a najavljuje i mogućnost napuštanja eurozone. Nešto konkretnije o raspletu grčke drame ćemo saznati već za desetak dana.
Dok u sjevernoj Europi postoji tendencija da u kriznim vremenima raste popularnost desničarskih stranaka, u zemljama južne Europe se događa upravo suprotno. Osim rasta popularnosti ljevice u Grčkoj, najbolji primjer sličnih procesa predstavlja Španjolska. “Crveni” Podemos (Mi možemo) je stranka koja je nakon svega 12 mjeseci od osnutka izrasla u vodeću političku silu u Španjolskoj, a proučavatelji političkih fenomena ukazuju i na činjenicu da se radi o najbrže rastućoj stranci u svijetu!
Njezin lider je 36-godišnji profesor političkih znanosti Pablo Iglesias, od ranije prepoznatljiv predvodnik pokreta Indignados, koji je masovnim prosvjedima protiv kapitalizma već jednom uzdrmao Španjolsku. Podemos je pokret mladih intelektualaca i aktivista ljevičarske orijentacije koji su ozbiljni u svojim namjerama da demontiraju kapitalizam kao nepravedan sustav u čijim je temeljima sprega političkih elita i krupnog kapitala.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista
Podemos se u propagiranju svojih ideja i ideala vrlo vješto koristi društvenim mrežama i internetom, a nailazi i na širok prijem prosječnih građana koji su gladni promjena jer na svojoj koži svakodnevno osjećaju nepravde sustava koji guši njihovu zemlju. “Ako se građani ne uključe aktivno u politiku, to će napraviti drugi, a time se otvaraju vrata da se građani liše demokracije, prava i novčanika” – programatski i proročki im je navijestio Pablo Iglesias.
Da se danas održavaju izbori u Španjolskoj, Podemos bi sasvim sigurno osvojio parlamentarnu većinu, a ljevičar Iglesias bi postao premijer zemlje s petom najjačom ekonomijom u Europi. Važno je spomenuti da osim drugih radikalnih uglavnom ekonomskih mjera (kao što je problematična nacionalizacija) Iglesias najavljuje i napuštanje NATO saveza, što stvara priličnu nervozu ne samo u Bruxellesu nego i u Washingtonu.
Ovdje nemamo mjesta za promišljanje posljedica svibanjskih izbora u Velikoj Britaniji. David Cameron je svojim konzervativnim sljedbenicima i narodu kao središnju točku svog izbornog programa obećao referendum (2017.) o članstvu u Europskoj uniji. Europi skloniji laburisti takva obećanja ne moraju davati, pa će već sami izbori mnogo toga reći o europskoj budućnosti Velike Britanije. Perspektive su s Millibandovim laburistima ipak nešto više obećavajuće, pa je zbog mira (barem u zapadnoj) Europi promjena na izborima u ovom slučaju poželjna.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista.
Ne smijemo otjerati Rusiju
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost.
Ove riječi, istovremeno ispunjene dramatikom prekretnoga povijesnog trenutka i čamotinjom općih mjesta, nije napisao nikakav preplašeni aktivist, politički analitičar tvorničkih novina, polaznik novinarskog tečaja u metropolskom domu umirovljenika, niti kakav uzbihuzureni savjetnik predsjednika republike i komentator pred mirovinu, nego njima, tim riječima, započinje peticija njemačkih uglednika, koju su uputili političkome vrhu svoje zemlje.
Svi stilski prigovori, pogotovu oni koji se tiču općih mjesta, humanističkih fraza i proročkih upozorenja proizašli su iz činjenice da iza teksta ne stoji jedan, nego čak četrdeset četiri čovjeka. Istina, veoma mudra, rječita i odmjerena, ali u osnovi – različita.
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost
Kolektivni stavovi, usaglašena mišljenja, općenarodne ili tek užestručne deklaracije i deklamacije uvijek pate od tog istog nedostatka: prosjek načinjen od genija i dalje je samo prosjek, od kojeg je često mudriji, uzvišeniji i sadržajniji stav onoga jednog ispodprosječnog među genijima, ali koji ima tu nedostižnu prednost, jer piše i misli sam iz svoje glave.
Njemačka peticija donosi nekoliko važnih konstatacija. Najvažnija glasi: “Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Svi koji su takvo što pokušali “doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka, koja se 1941. otisnula na ubilački pohod da podjarmi Rusiju.”
Druga važna konstatacija: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.”
Te interese je, po mišljenju potpisnika peticije, ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”
Potpisnici deklaracije pozivaju na povratak Europe politici popuštanja, politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Istina, tokom dvadesetog stoljeća popuštalo se pred Hruščovom i Brežnjevom, ali i pred Hitlerom. Popuštao je Chamberlain, popuštao je Willy Brandt, ali između te dvojice ljudi i njihova popuštanja nema baš nikakve sličnosti.
Ukrajine u peticiji gotovo da i nema. Istina, kaže se da je aneksija Krima neprihvatljiva, ali joj suprotstavlja politiku popuštanja. To je, bit će, kazna za Ukrajince, jer su bili spremni da se odazovu na poziv NATO militanata.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom
Od svih važnih i velikih peticija i kolektivnih deklaracija, a ovo je, nema sumnje, jedna od njih, obično su zanimljivija i sadržajnija imena potpisnika. Sama imena ponekad nadopunjuju sadržaj i daju naslutiti tko u nekoj zemlji sačinjava elitu. To je važan podatak, iz kojega, pored ostalog, saznajemo koješta o unutrašnjem ustrojstvu, snazi, kulturnoj i civilizacijskoj konfiguriranosti i razvijenosti pojedinog društva.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom.
Ali tko su u Njemačkoj ljevičari takve fele: Roman Herzog, bivši predsjednik države, član desne CDU, ali i Gerhard Schröder, bivši kancelar i predsjednik SPD-a, Herta Däubler Gmelin, socijaldemokratska ministrica pravde, koja je odstupila 2002, nakon što je Bushove ratne metode u Iraku usporedila s Hitlerovim, ali i Otto Schilly, ministar unutarnjih poslova, čiji su antiteroristički zakoni išli Bushu i njegovima na ruku.
Peticiju je potpisala evangelička biskupinja Margot Kässmann, bivša predsjednica Savjeta evangeličkih crkava u Njemačkoj, a za njom i nekoliko protestantskih i katoličkih teologa i svećenika.
Tu su umirovljeni sveučilišni rektori i profesori, znanstvenici, novinari, gospodarstvenici. Na listi su i glumci Mario Adorf, Klaus Maria Brandauer, Hanna Schygulla, tu je i Wim Wenders, tu su i pisci Christoph Hein, Eugen Ruge, Ingo Schulze… Potpisnik je i jedan kabaretist, ali je potpisnik i Lothar de Maiziere, prvi i posljednji demokratski izabrani predsjednik DDR-a.
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
Bivši ministri, uglavnom s doktorskim titulama, biskupkinje, sadašnje i bivše, katolički i protestantski teolozi, kazališni zabavljači, filmski i umjetnički vizionari, oni koji su stasali boreći se protiv komunizma, i oni drugi koji su rasli boreći se za proleterski internacionalizam i jednakost svih ljudi i naroda, kršćanski demokrati i socijaldemokrati, poznati i prevođeni prozni pisci…
Eto, tako je sastavljena njemačka nacionalna elita. I to onaj njen dio koji je spreman razumijevati Ruse čak i više nego što bi Rusi razumjeli sami sebe, i koji se – što je mnogo, mnogo važnije – plaši njemačke snage, veličine i grubosti, i zaziva Njemačku koja bi bila smjerna i koja bi popuštala, Njemačku koja bi za svoje dobro bila prema drugima bolja nego prema samoj sebi.
To je krupna stvar, čak i kada se na čas izda i previdi cijela jedna Ukrajina. (Uzgred, riječ je uvijek o tački gledišta: da sam građanin Njemačke i da mi je ponuđena ova ista peticija, rado bih je potpisao. Ali to recimo ne bih učinio kao građanin Hrvatske. Pritom, moj stav o predmetu rasprave u oba slučaja je isti…).
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
O ovome je dobro misliti čak i ako čovjek gleda na stvari iz uboge i sumorne hrvatske perspektive.
Među potpisnicima peticije nema nijednoga umirovljenog njemačkog generala, obavještajca i špijuna. Nema policijskih inspektora, vlasnika ili direktora nogometnih klubova, ali zato ima novinskih izdavača i direktora kazališta.
Umirovljeni njemački generali vjerojatno imaju penzije o kojima njihovi hrvatski kolege mogu samo sanjati. Ali oni nemaju ni formalnu ni neformalnu vlast. Oni naprosto nisu dio društvene elite, i njih se ne pita kada se ozbiljno razgovara o njemačkoj sudbini. Zato je Njemačka tako velika i jaka, a penzije su u Njemačkoj tako visoke.
(Prenosimo s autorova portala).
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- Next Page »