Tu negde između vesti o novom načinu na koji ćemo da pakujemo svo ono đubre koje odbacimo, to je ono ”specijalno” vaspitanje da bi bilo dobro i da krenemo da razvrstavamo po kantama koje nemamo u kućama, čitali smo i vesti o poplavama u ”crvenoj Rijeci”. [Read more…]
Dani odluke
Već danima nebo nad Srbijom je tmurno. Ovo leto je kišovito i depresivno. Malo je sunčanih dana, a kišovitih mnogo za ovo doba godine. Nedaće sa nevremenom izbile su u pravi plan. Posle velikih poplava nove kiše prete novim nevoljama. U nekim od većih gradova pojavljuju se ili ponavljaju problemi sa pijaćom vodom. Čitavi gradovi snabdevaju se iz cisterni jer su izvorišta zagađena, što ljudskom nebrigom, što nepovoljnim metereološkim prilikama.
Uz sve ovo tmurno je i nebo na političkoj sceni. U direktnom prenosu sednice srpske Vlade održane u Nišu ministar inostranih poslova Ivica Dačić najavio je nove pritiske Evropske unije da se Srbija prilagodi spoljnoj politici Unije, između ostalog da u dogledno vreme uvede sankcije Rusiji i prekine sa izgradnjom Južnog toka. Predsednik srpske Vlade Aleksandar Vučić istom prilikom izjavljuje da će, ako dođe do promene srpske spoljne politike, to morati da učini neka druga, a ne ova Vlada.
U Srbiji se Evropska unija doživljava kao spasilac samo u situaciji kada budžetski deficit prelazi sve dozvoljene granice, a Rusija kao istinski prijatelj Srbije
Prave se poređenja sa situacijom uoči Prvog svetskog rata čija se stogodišnjica upravo obeležava. Tada je Srbija morala da donese neke važne odluke. Politika na naslovnoj strani ima krupan naslov ”Veliki rat i mali, veliki narod u njemu”.
U mnogim prigodnim, novinarskim i stručnim komentarima dominantna je patriotska retorika čija se suština svodi na to da Srbija nikada nije postupala po diktatima, pa neće ni sada. Iz svega ovoga dobija se utisak da će Srbija, ako treba da bira između pristupanja Evropskoj uniji i uvođenja sankcija Rusiji, izabrati prijateljsku i svaku drugu saradnju sa Rusijom. Odbiće da se suprostavi svojoj pravoslavnoj i slovenskoj braći.
Takvom razmišljanju idu i prilog i dva karakeristična teksta objavljena u nedeljnoj Politici, novinama koje u najvećoj meri odražavaju i stavove Vlade. Jedan je iz pera glavne urednice Ljiljane Smajlović koja već u podnaslovu poručuje ”zašto Srbija ne bi smela da učestvuje u zapadnoj poteri za Putinom koja nosi obeležja ratnohuškačke propagande”.
Glavna urednica piše kako ”Srbija nema nijednog razloga da stupi u novi hladni rat koji je uveliko počeo. Pogotovo nema razloga da se priključi onome što je naš list nazvao ‘lovom na Putina’. To bi bilo nezamislivo čak ni da Rusiji nismo ništa dužni, ni danas, ni od pre sto godina… Gde je tu onda međunarodno pravo? Ispada da je glavna linija podele na američke klijente i one koji to tek treba da postanu”.
Pritivurečnosti između zvanično proklamovane srpske politike koja još uvek ne vidi alternativu pristupanju Evropskoj uniji uz istovremeno odbijanje da se prihvati spoljna politika Unije približile su se onoj granici kada Evropska unija zahteva nedvosmisleno izjašnjenje srpske Vlade na koju će stranu. Prema Istoku ili prema Zapadu
U zaključku svoje analize položaja Srbije između ucenjivačkog Zapada i prijateljske Rusije Smajlovićka konstatuje: ”‘Kakva smelost da Amerika na našem tlu testira princip koji je upravo Amerika na našem tlu trijumfalno pogazila!”
Drugi tekst u nedeljnoj Politici je ”Razgovor nedelje” sa Aleksandrom Popovićem, zamenikom predsednika Demokratske stranke Srbije, koju je donedavno, sve do izbornog poraza, vodio Vojislav Koštunica. U naslov je izvučena suština ovoga intervjua: ”Srbija treba da vodi srpsku, a ne briselsku politiku”. A glavni Popovićev strah jeste ”da se pred precima ne obrukamo” ispunjavajući ”ultimativne” zahteve Evropske unije.
Sa sportskih terena stiže vest da će fudbaleri Novog Sada krajem avgusta ugostiti na stadionu “Detelinara” u Novom Sadu reprezentaciju samoproklamovane Narodne Republike Lugansk koja se otcepila od Ukrajine. Istovremeno dok se Kosovo sprečava da pristupi međunarodnim sportskim savezima podržava se separatizam proruskih pobunjenika.
Povratak u zagrljaj ”ruskog medveda” članovi Srpske napredne stranke, a i članovi stranaka koje nešto znače na srpskoj političkoj sceni, kao i onih manjih, izrazito ”patriotskih”, bio bi dočekan sa zadovoljstvom. Ako su u SNS napravili ”kopernikanski obrt” prihvatajući ulazak u Evropsku uniju kao svoj prioritet, ovaj novi obrt u politici nikako ne bi bio ”kopernikanski” nego samo povratak na ranije pozicije kojih se mnogi u SNS intimno nisu odrekli.
Vlada Srbije mora doneti odluke koje će imati dugoročne posledice na buduću političku i ekonomsku situaciju. Kakva god da se odluka donese komplikovaće još više ionako složenu srpsku situaciju
U Srbiji se Evropska unija doživljava kao spasilac samo u situaciji kada budžetski deficit prelazi sve dozvoljene granice, a Rusija kao istinski prijatelj Srbije.
Pritivurečnosti između zvanično proklamovane srpske politike koja još uvek ne vidi alternativu pristupanju Evropskoj uniji uz istovremeno odbijanje da se prihvati spoljna politika Unije približile su se onoj granici kada Evropska unija zahteva nedvosmisleno izjašnjenje srpske Vlade na koju će stranu. Prema Istoku ili prema Zapadu. Odluka se mora doneti, ma koliko Srbiji teško pala. Dvostruka igra koja ima svoje zvanično lice i nezvanično naličje mora se prekinuti.
Ovakav stav Evropske unije u Srbiji se naziva ”ucenom” i ”ultimatumom”. To stvara dodatno neraspoloženje u javnosti prema članstvu u Uniji, koja je imala udela, kako se stalno ističe, u svojevremenom bombardovanju Srbije i ”otimanju” Kosova. Rusija se, sa druge strane, vidi kao tradicionalni zaštitnik Srba i Srbije, ne uvek dovoljno moćna i snažna da zaštitu sprovede u delo, ali na putu da obnovi svoj uticaj i snagu pod rukovodstvom Vladimira Putina.
Posle tmurnog, kišovitog početka leta za pretpostaviti je, a tako prognoziraju i metereolozi, očekuje nas vruće leto. I bukvalno i metaforički. Vlada Srbije mora doneti odluke koje će imati dugoročne posledice na buduću političku i ekonomsku situaciju.
Kakva god da se odluka donese komplikovaće još više ionako složenu srpsku situaciju.
Milanovićeve puknute cijevi
Bilo je nečeg posebno tragičnog u rečenicama koje je premijer Zoran Milanović izgovorio Ljiljani Markešinović-Jerković iz Rajeva Sela. Sjećate se, to je onaj trenutak kada je očajnoj ženi koja se žalila na to da pumpe sporo izvlače vodu iz poplavljenih kuća premijer uzvratio da je razumije jer je i njemu bila pukla cijev u stanu.
Bio je to trenutak za ne povjerovati. Kao da je netko zaokružio cijelu jednu karijeru političara.
A trebalo je zapanjujuće malo vremena za sagorijevanja jednog moćnog političara. Kao da je bilo nedavno: samouvjeren, drzak, s cijelom vojskom simpatizera i tumača u medijima. Možda je drzak, ali je intelektualac, urban, obrazovan, tako je nekako išla obrana. Koju više nitko ne izgovara.
Još u ožujku 2013. kriknuli su mnogi u obranu njegovih besmislica o Špičkovini i Vukovini. Samo petnaest mjeseci kasnije više nitko nije ni pokušao sa simpatijama tumačiti najnoviju verbalnu ”nespretnost”. Sada su to samo gluposti, bedastoće. Zoran Milanović je nepovratno ušao u vic.
Bilo je nečeg posebno tragičnog u rečenicama koje je premijer Zoran Milanović izgovorio Ljiljani Markešinović-Jerković iz Rajeva Sela. Sjećate se, to je onaj trenutak kada je očajnoj ženi koja se žalila na to da pumpe sporo izvlače vodu iz poplavljenih kuća premijer uzvratio da je razumije jer je i njemu bila pukla cijev u stanu. Bio je to trenutak za ne povjerovati. Kao da je netko zaokružio cijelu jednu karijeru političara
Sprdaju se s njime stranački kolege, hrabriji predstavnici mladeži SDP-a pod imenom i prezimenom ga razapinju po fejsu, kolumnisti koji su ga stoički dugo i bolno voljeli sada ga radije zaobilaze, srećom, mogu ovaj tjedan nešto o Čačiću… a oni koji su ga kritizirali od prvog dana sada već ionako moraju početi hvatati nove pretendente na vlast.
Uzalud Milanović danas pokušava shvatiti ”male ljude”, uzalud ih obilazi, grli i stišće im ruke. Kao da tek sada pokušava proniknuti zašto su ga ti mali ljudi birali, a onda i – napustili.
Tko zna kako to izgleda kada Tomislav Karamarko dobije vijest o novom fijasku Zorana Milanovića? Jave li mu odmah s lica mjesta? Ili mu Milijan Brkić, dok grca od smijeha, u telefon čita prve uhvaćene izvještaje na portalima, pa mu zada: ”Tomice, to moraš vidjeti, časna riječ, nije samo za opisivati, sad ću ti poslati link s YouTubea…” Ili navečer gleda Dnevnik, pa pobjedonosno usklikne: ”Jes!”
Sada su već televizije posve spremne: ako se ne čuje svaka premijerova riječ, tu je i titl. Ne smije se više propustiti nijedan jedini biser.
Još prije 18 mjeseci dežurni bi urednik naprosto objavio da ne treba pustiti taj cijeli nevažni ton, da tu nema ništa bitnog. Pa bi izvještaj iz Rajeva Sela sigurno izgledao posve drugačije.
Petnaest mjeseci ili ipak osamnaest? Toliko je otprilike bilo potrebno za potpuno sagorijevanje jednog premijera u državi Hrvatskoj.
Gleda to Karamarko, gleda. I sigurno se veseli. Dugo je on već u politici, iznutra u politici, i još dublje od politike, u potpolitici iliti obavještajnim službama, ali tko zna je li i to dovoljno da se propita, da ne guta samo radosno to jedno poniranje, propadanje političara kojeg su mnogi voljeli, nego da se i pita: ima li tu nečeg poučnog za mene?
Misli li Tomislav Karamarko da nema što naučiti na primjeru Zorana Milanovića ili ipak razumije, pa osjeća i on neugodu kad spoznaje koliko je malo vremena trebalo za sagorijevanje jedne takve zvijezde?
Još prije 18 mjeseci dežurni bi urednik naprosto objavio da ne treba pustiti taj cijeli nevažni ton, da tu nema ništa bitnog. Pa bi izvještaj iz Rajeva Sela sigurno izgledao posve drugačije. Petnaest mjeseci ili ipak osamnaest? Toliko je otprilike bilo potrebno za potpuno sagorijevanje jednog premijera u državi Hrvatskoj
Jednog mladog, pristalog, sjajno obrazovanog političara, ovjenčanog karizmom blagoslova samog Ivice Račana?
Ako već nije, Karamarko bi morao mnogo ozbiljnije prostudirati uspon i poniranje Zorana Milanovića.
Jer baš kao što se njemu, Karamarku, sada čini da mu toliko toga ide na ruku, da sve ide kao podmazano, i Zoranu Milanoviću se prije prethodnih parlamentarnih izbora činilo da mu sve ide kao podmazano.
HDZ je bio oslabljen, vodila ga je Jadranka Kosor, s teškim utegom Sanaderove ostavštine. Zoran Milanović je tada također odlučio konzumirati hrvatske oprobane modele uspona na Vlast: prije svega je odlučio poraditi na svojoj slici u medijima. Ako se preskoči kratko razdoblje Jadranke Kosor, Milanović je zapravo oživio Sanaderov komunikacijski model, odlučio se za savjetnicu za medije koja je uspostavila svoju komunikacijsku mrežu i ubrzo su počeli živjeti tekstovi, izvještaji, poluizvještaji, reportaže i crtice – s važnim i manje važnim informacijama i poluinformacijama iz života stranke i premijera osobno. Sve lijepo. Sve kako treba.
Cijela izdavačka kuća, EPH, koja se posebno iskazala u pružanju usluga vladi Ive Sanadera, upravo je fenomenalno odrađivala posao i za vladu Zorana Milanovića. Idila. Naslovnice. Naravno, ne samo oni. Niti je važno za ovu priču pojedinačno i ponaosob. Važno je samo reći da je medijski prostor bio gotovo paraliziran razumijevanjem za svaki potez Zorana Milanovića i cijele Vlade.
Daleko od toga da su mediji mogli stvoriti pobjedu na izborima i masovnu podršku Vladi i premijeru. Zoran Milanović i Kukuriku vlada doista su dočekani kao spas nakon dugogodišnjeg mučenja.
Ali Milanovićeva kopija Sanaderovog modela ”upravljanja” medijima doista je krasno doprinosila ozbiljnom kašnjenju normalne novinarske reakcije: propitivanja njegovih poteza i poteza cijele Vlade.
Prvo je curilo, tu i tamo, a samo nakon petnaest mjeseci Zoran Milanović više ne može zaustaviti ništa. Sve televizije i sve novine i svi portali sada ne samo da hladno bilježe njegove pogreške, nego je predmet sveopće sprdnje. Oni komentatori koji su ga strasno voljeli, kao što su ranije Sanadera, možda već zavodljivo promatraju nove kandidate. Drugi ga tek dostojanstveno zaobilaze. Predozirali smo se Milanovićem. Što više s njim?
Milanović je okovao svoju vladu, okružio se ljudima koji su se hrabro i ustrajno pravili da je sve u redu s njegovim liderskim mogućnostima, a bio je uvjeren da je svojim modelom upravljanja medijima okovao i hrvatsku javnost. Da će to povjerenje i podrška na izborima naprosto trajati i trajati. Milanović je mislio, baš kao i Sanader, da se toliko toga može učiniti vještim dealovima s medijima.
Ali ipak, sve je to popucalo, uzalud telefonska ukidanja tema, zamućivanje i sakrivanje ili guranje fantazija. Ne može se ni s kakvim okivanjem medija preusmjeriti istina o političaru ili politici.
Prvo je curilo, tu i tamo, a samo nakon petnaest mjeseci Zoran Milanović više ne može zaustaviti ništa. Sve televizije i sve novine i svi portali sada ne samo da hladno bilježe njegove pogreške, nego je predmet sveopće sprdnje. Oni komentatori koji su ga strasno voljeli, kao što su ranije Sanadera, možda već zavodljivo promatraju nove kandidate. Drugi ga tek dostojanstveno zaobilaze. Predozirali smo se Milanovićem. Što više s njim?
Tomislav Karamarko, koji se nezaustavljivo priprema za vlast, na ovom primjeru bi morao razumjeti da mu nema smisla ako proba isto. Ili ako mu već šefovi izdavačkih kuća nude pun paket usluga, kakve su već ranije nudili drugima, neka ipak prouči cjelokupan učinak. Neka promisli ako mu već skiciraju plan za preuzimanje HRT-a. Ima li to smisla. Koja je cijena.
Zašto gubiti vrijeme na laskavce i one koji mu nude veličanstvenu uslugu čišćenja medija. Kad to opet nekako probije, kad ta novinarska voda nekako proruje sebi put… pa sve što političar ne želi, opet nekako procuri. Nema te pumpe koja to može ispumpati kad jednom krene…
Kad ga Milijan Brkić drugi put nazove i upozori na novi fijasko Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko se zapravo treba pitati što i kako još može popraviti u HDZ-u i na sebi da ne bi prošao isto. Ili da ne bi nadmašio Milanovićev rekord preokretanja javnosti protiv sebe.
Samo da Karamarko ne pomisli da je Milanović možda preslabo podjarmio medije. Nije, zbilja se trudio. Samo što je razina njegove nesposobnosti na kraju pokidala sve te okove.
(Prenosimo s tportala).
Jednu turu za kulturu
Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka. [Read more…]
Maglaj svuda, Maglaj oko nas
Otkako sam vidio svu kompleksnost situacije s poplavama i nakon poplava, ne prestajem s Josipom Lisac pjevušiti pjesmu ”Maglaj svuda, Maglaj oko nas”… Svuda se uokolo širi dah Maglaja: sirotinja, bijeda, smrad, nesposobnost, neorganiziranost, tuga i očaj… [Read more…]
Milanović priziva užas
Prije nekoliko mjeseci imala sam čast, na poziv veleposlanstva Kraljevine Nizozemske u RH i Hrvatskih voda, voditi konferenciju koja se odvijala u sklopu Tjedna EU fondova koje je organiziralo Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Tema tog trećeg dana bila je ”Upravljanje vodama i EU fondovi”, a cilj je bio prikazati koje mogućnosti su nam na raspolaganju u perspektivi 2014. – 2020. i kako je svoje probleme u vodnom sektoru rješavala Nizozemska.
Na konferenciji smo saznali da Hrvatska ipak nije toliko nazadna kada uzmemo u obzir koliko građana ima pitku vodu i kanalizaciju, ali da su mjere previđanja i obrane od poplava (i drugih katastrofa) prilično zastarjele i ne prate najnovije trendove. Nizozemci su nam pokazali kako se to radi na dvije razine; na razini planiranja, u koju je uključeno stanovništvo i zainteresirana javnost, i na razini infrastrukture pri čemu se koriste neka prilično moderna rješenja.
Upravo tih dana, a radilo se o sredini veljače ove godine, krenule su poplave u pojedinim dijelovima Hrvatske, ali našu konferenciju mediji nažalost nisu naročito povezali s tom pričom.
Naši zahtjevi za uklanjanje šteta koje su nastale od poplava ovisit će o nekoliko stvari. Prije svega, sposobnosti da se brzo i precizno utvrdi šteta i njen iznos. Imamo rok od 12 tjedana da podnesemo zahtjev, a sigurno je da će biti potrebno mnogo tručnih mozgova da se napravi kvalitetna procjena štete i dugoročnih negativnih posljedica po život lokalnog stanovništva, ali i gospodarstvo jer će štete za u sektoru ruralnog razvoja biti ogromne
Sada kada smo svjedoci jedne velike katastrofe i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u susjednim državama – Bosni i Hercegovini i Srbiji, pitanje prognoziranja i zaštite od poplava postaje top tema, a izvori financiranja kao što su EU fondovi i Europski fond za solidarnost sve više dobivaju na značaju.
Hrvatska je 2010. godine u suradnji sa Slovenijom koristila pomoć Europskog fonda za solidarnost za saniranje šteta od poplava. Da nije bilo Slovenije, naš bi zahtjev bilo nemoguće provući jer je procijenjeni iznos štete bio premali.
Upravo će sada solidarnost između Hrvatske, kao članice Europske unije s jedne, te Bosne i Hercegovine i Srbije, kao država koje pregovaraju o pristupanju Uniji s druge strane, doći do punog izražaja i to ne isključivo na razini humanosti, solidarnosti i empatije koju, nevjerojatno, ali istinito, međusobno demonstriramo ovih dana, nego i na političkoj razini.
Naime, naši zahtjevi za uklanjanje šteta koje su nastale od poplava ovisit će o nekoliko stvari. Prije svega, sposobnosti da se brzo i precizno utvrdi šteta i njen iznos. Imamo rok od 12 tjedana da podnesemo zahtjev, a sigurno je da će biti potrebno mnogo tručnih mozgova da se napravi kvalitetna procjena štete i dugoročnih negativnih posljedica po život lokalnog stanovništva, ali i gospodarstvo jer će štete za u sektoru ruralnog razvoja biti ogromne.
Paralelno s tim postupkom, Hrvatska će tražiti način da prijavi svoju i štetu susjeda kroz konzultacije s Unijom kao što su i najavili neki naši političari, ali kako i, na kraju krajeva, propisuje procedura podnošenja zahtjeva. U pitanju su milijunski iznosi, stoga bi Hrvatska, koja je poznata po tome da zariba kad je to najmanje potrebno, trebala ovu priču shvatiti maksimalno ozbiljno.
Ukoliko zauzmemo stav koji je zauzeo naš premijer, a taj je da ćemo novac od Europske unije tražiti reda radi i da nam on ne treba jer sanaciju možemo izvršiti sami, onda poplave neće biti zadnja katastrofa s kojom smo se susreli
Druga priča su EU fondovi koji u perspektivi 2014. – 2020. daju priliku da naša država razvije poseban sustav predviđanja poplava, ali i sustave učinkovitog modeliranja s ciljem učinkovitog upravljanja poplavnih rizika. Iako su Hrvatske vode sada prikazane kao Pedro koji je odgovoran za nastalu situaciju, ljudi zaduženi za EU fondove i stručnjaci koji s njima surađuju već neko vrijeme aktivno rade na pripremi višemilijunskih projekata za rješavanje upravo ovih pitanja.
Ono što će biti nužno napraviti, a što nama užasno teško pada, jesu javne konzultacije sa stručnjacima i zainteresiranom javnošću kao što to godinama rade Nizozemci. Takvim se pristupom zainteresiranoj javnosti daje prilika da sugerira rješenja i da budu dio tog istog rješenja, a oni za uzvrat pozitivnije reagiraju na predložene projekte i promjene u realnom životu koje će zbog njihove provedbe uslijediti (to može biti i preseljenje cijelog naselja).
Unatoč teškoj katastrofi koja je snašla ovu regiju, ljudi i institucije ipak pokazuju da im je stalo i da su sposobni reagirati kad je najteže. Upravo taj pristup bit će potrebno primjeniti kod sanacije štete, ali i, što je još važnije, kod osmišljavanja projekata kojima će cilj biti spriječiti da se ovakva katastrofa opet ponovi.
Ukoliko zauzmemo stav koji je zauzeo naš premijer, a taj je da ćemo novac od Europske unije tražiti reda radi i da nam on ne treba jer sanaciju možemo izvršiti sami, onda se bojim da ovo neće biti zadnja katastrofa s kojom smo se susreli.
(Prenosimo sa tportala)
Voda odnijela pamet
Rijeke se polako vraćaju u svoja korita, no glupost se Hrvatskom i nadalje širi silinom nabujale vode. Ova katastrofa biblijskih razmjera što je u svega nekoliko dana izrelativizirala sve naše u novom sustavu umjetno stvorene potrebe, naša dostignuća i postignuća, kuće i džipove, plazme, ljubimce natjeravši nas da se gotovo pola stoljeća nakon ’68 upitamo “imati ili biti”, bojim se malo je ili nimalo izmijenila naše političare, tajkune, sportaše i estradnjake. Nakon prošlotjednog prvog šoka, kad im je vodena bujica na dan-dva začepila usta, uslijedio je oporavak – ponašanje na rubu pameti.
Prvo, donacije doniranog. Lijevi, desni i oni svjesno nedefinirani odrekli su se preostalog novca za kampanju. Stradalnicima su darovali darovano. Okitili se tuđim perjem, pa kad nacija nije pala u trans nad tim velikodušnim gestama i pohrlila učiti napamet izborne liste za nedjeljne EU izbore, vratili se oprobanim metodama međusobnog vrijeđanja, omalovažavanjima i optužbama. Sve to ne bi bilo vrijedno teksta, ničijeg teksta, da za međusobna prepucavanja nisu koristili poplavu, čije će posljedice građani Hrvatske, i to ne samo oni direktno pogođeni katastrofom, godinama osjećati…
Prvo su uslijedile donacije doniranog. Lijevi, desni i oni svjesno nedefinirani odrekli su se preostalog novca za kampanju. Stradalnicima su darovali darovano. Okitili se tuđim perjem, pa kad nacija nije pala u trans nad tim velikodušnim gestama i pohrlila učiti napamet izborne liste za nedjeljne EU izbore, vratili su se oprobanim metodama međusobnog vrijeđanja i optuživanja
Što se desi kad bujica odnese pamet, kad mozak otpluta sa strvinama, kad političke fekalije predizborno navru iz jama u kojima vriju i čekaju pogodan trenutak – dogodi se potpun izostanak elementarne etike. Dogodi se gađenje kod naroda, jer ih nije briga je li to sportsko slavlje ili nesreća na tisuće ljudi – oni hoće svoj dnevni komadić slave, svoj prostor na naslovnicama, prednjim stranicama, na ekranima u prigodnim specijalima, u dnevnicima …Pljuju po konkurenciji, propituju koliko suosjeća premijer, a koliko netko drugi, mjere darovano, koliko su sredstava jedni, a koliko drugi izdvojili.
Novinari, nesvjesni što čine, pogoduju im uplićući se u njihovo kolo. Krušku pod njušku i za centralne ih vijesti ispituju kao da ih nitko nije učio, ni roditelji ni urednici, da su prave i iskrene donacije one tihe, samozatajne, one koje ne traže ništa zauzvrat – ni zahvalnost i reciprocitet, ni komadić slave ni zaokruživanje na stranačkoj listi.
Ti ljudi daju na način na koji daruju svoje najbliže. Dovoljna im je spoznaja da su pomogli, olakšali muku ili obradovali nekog. Takvih je na stotine tisuća u Hrvatskoj. Ti od usta otkidaju, ali zovu humanitarne telefone, ustupaju svoje spavaće sobe nepoznatima. Zahvaljujući njima skupljaju se milijuni koji će možda dijelu stradalih pomoći da bujicom uništena kuća jednom ponovo bude dom.
To su mladići koji satima putuju iz Splita, Rijeke da bi donijeli vodu u Gunju i danima punili i nosili vreće s pijeskom. Oni se ne razmeću ciframa, potrošenim benzinom i time koliko bi im sat napornog fizičkog rada donio u Student servisu. Njih nema na naslovnicama ženskih magazina. Oni ne drže na nagovor PR stručnjaka ispred sebe ploču s brojevima humanitarnoga telefona za Hrvatsku, Bosnu i Srbiju – oni te telefone zovu.
Možda svi ti političari, pjevači, sportaši, svi ti zaljubljenici u svoju sliku i postignuća, svi ti ljubitelji slave, kamera i fotoaparata, kojima ni ova strašna poplava ne proizvodi dvojbu oko toga je li važnije imati ili biti, misle kako je voda većini građana i pamet odnijela, pa će, ako se slikaju u pozi “Bono Vox” biti doživljeni kao Bono! Rijeke će se vratiti u korita, ali s glupošću je to ipak i teže iako je njezina moć razornija od nabujale vode
Strašno mi je ovo vrijeme u kojemu je gradonačelnik metropole PR stručnjak za to kako dobiti euroizbore. Razmeće zemljačkim doskočicama o premijeru u amfibiji koji ga, onako sa sunčanim naočalama, podsjeća na Sean Conneryja i razgaljuje srca hadezeovaca. Daje mu savjet da spava u Gunji ukoliko želi pobijediti. Njemu potopljena Gunja, izgubljeni životi i imovina nisu simbol tragedije, već moneta za potkusurivanje s političkim oponentima u Skupštini grada i prilika za nova slikanja.
Puno je onih koji ovih dana koriste glupost i površnost svih nas za vlastitu promociju. Nisu to samo reprezentativci, nogometni ili rukometni svejedno koji se slikaju uz rasplakane bake na strunjačama umjesto da stanu uz svoje navijače iz Armade, BBB-a ili Torcide i napune koju vreću s pijeskom ili prenesu koju baksu mlijeka u stacionar (sad sam k’o Bandić). Posebno me nerviraju one košare u trgovačkim centrima, konzumima ili lidlima svejedno, na kojima piše ”za poplavljene” i u koje bi kupci umjesto u Crveni križ, Karitas ili u Merhamet trebali ubaciti namirnice, a mediji kasnije objaviti kako je taj i taj trgovački lanac darivao poplavljene neophodnim potrepštinama.
I na naslovnici jednih dnevnih novina stajalo je kako kuna od svakog prodanog primjerka ide poplavljenima… Zar nije od ovog posvemašnjega doniranja doniranog onda pametnije novac od namirnica, novina i koječega drugog sam uplatiti na humanitarni račun udruga. One pomažu ovim ili i svim drugim stradalnicima kad se nesreće dogode.
Možda svi ti političari, pjevači, sportaši, svi ti zaljubljenici u svoju sliku i postignuća, svi ti ljubitelji slave, kamera i fotoaparata, kojima ni ova strašna poplava ne proizvodi dvojbu oko toga je li važnije imati ili biti, misle kako je voda većini građana i pamet odnijela, pa će, ako se slikaju u pozi “Bono Vox”, biti doživljeni kao Bono!
Rijeke će se vratiti u korita, ali s glupošću je to ipak teže iako je njezina moć razornija od nabujale vode.
Nakratko postajemo dobri
Na putu sam, nije mi knjiga pri ruci, pa mi vi recite: nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore.
Epizodu o “velikom povodnju” Ivo Andrić je dovršavao u Beogradu pod okupacijom, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pedesetak godina nakon stvarnih velikih poplava koje su mu poslužile kao inspiracija. Imao je četiri godine kada se 1896. izlila Drina kod Višegrada, i toliko narasla da je prekrila most. Bila je to pod Drinom ćuprija, i nitko nije znao što će se dalje dogoditi, i što će ostati kada se voda povuče.
Tog proljeća voda je odnijela istočnobosansku kasabu Rudo. Kažu da od gradića nije ostalo ništa, pa je moralo biti podignuto novo Rudo. Poslije je, u sljedećih pedesetak godina, sve do 1942. kada pisac stavlja tačku na svoj silni roman, bilo poplava, Drina se izlijevala, voda je nosila kuće i ljude, konji su spašavali one koji su konjima vjerovali, ali nijedan se povodanj nije mogao mjeriti s onim iz 1896. Jedino taj je bio veliki povodanj.
Nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore
Bješe li to u prvom razredu gimnazije ili u drugom, kada smo za pismeni rad iz materinjeg jezika dobili temu: “Što simbolizira veliki povodanj u romanu Ive Andrića ‘Na Drini ćuprija’”.
Napisao sam da, po mom mišljenju, veliki povodanj ne simbolizira ništa, jer je poplava uvijek samo poplava, kao što je požar samo požar, a zemljotres samo zemljotres, i kako su ti događaji za one koji ih dožive toliko strašni da naprosto nema mjesta za bilo kakvu simboliku, ali da vjerujem kako bi profesorica mogla biti zadovoljna ako kažem da veliki povodanj simbolizira Drugi svjetski rat, kada su se naši narodi i narodnosti bratski okupili oko zajedničke nevolje.
Moj rad je ostao neocijenjen. Profesorica je napomenula da sam vrlo dobro obrazložio ono što ne mislim, ali da me ne može ocijeniti ako to ne mislim. Jer doista, ona je u velikom povodnju vidjela Drugi svjetski rat. A meni je govor o tome što simbolizira neka književna pripovijest bio poput pristajanja na teoriju zavjere. Proizvoljnost koja se uzdiže na razinu principa, vjere i legende.
U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna.
U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna
Toga se kasnije sjećaju čak i s pomalo nostalgije i čežnje za onim rijetkim trenucima u životu kada su bili dobri i kada su bili okruženi samo dobrim ljudima. Da bi tako bilo, važno je znati da za poplavu, za potres i za požar nitko nije kriv. Naišla je stihija veća od čovjeka i ujedinila sve ljude. Je li ih ikakvo dobro tako moglo ujediniti? Nije.
Ovoga svibnja naišle su strašne poplave. Počelo je u Srbiji, nastavilo se po Bosni i stiglo do Hrvatske. Potopilo je Maglaj, Doboj, Obrenovac, potopilo istočnu Slavoniju.
Bit će onih koji će reći da odvodni kanali nisu održavani kako treba, da se ljudima osvetilo zatrpavanje rijeka krupnim i sitnim otpadom i da tko zna što još nisu učinili kako treba.
Drugi će propovijedati o globalnom zatopljenju, i govoriti o apokalipsi koja je, kao i svaka druga apokalipsa, zasnovana na nekoj neumoljivoj logici.
Treći će, pak, profesionalni vjernici i vjerski pastiri, u poplavi vidjeti Božju kaznu. Tražit će se krivac, a krivca neće biti. I to je dobro. Jer treba samo zamisliti kakav bi se nekontrolirani bijes sručio na onoga za koga bismo saznali da je kriv za ove poplave. Narodi unesrećenih, a onda i unesrećeni sami, snivali bi o velikoj osveti, i godinama bi se, pa i desetljećima, svako naše pokrenuto zlo opravdavalo poplavom koju su nam nanijeli oni.
I najednom, naše zlo više i ne bi bilo zlo, jer je manje od njihove poplave. Najednom bi naše zlo postalo dobro, koje bismo slavili, skandirali mu na nogometnim utakmicama, uzdizali ga do oltara i proglašavali svojim – identitetom.
Za poplavu, međutim, nitko nije kriv. Ona je poplavila sve koji su se zatekli u dolini, u podnožju, na obali. Pošteđeni su samo oni koji su ostali po brdima, ali i njih hvata strah, pošto ne znaju kakva će ih nesreća stići.
Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete
Potopljenim ljudima danas obećavaju pomoć. Obilazi ih nesposobni premijer, prikazujući se tako moralno superiornim u odnosu na svog suparnika, koji za to vrijeme drži govor na predizbornom skupu. Ali pomoći neće biti ni od jednoga ni od drugoga. Ne bi je bilo ni da su pametniji i sposobniji ljudi. Ne bi je bilo naprosto zato što se nepoplavljeni nikada neće suživjeti s poplavljenim, nepogoreni s pogorenim, nepotrešeni s potrešenim…
Mi ćemo na poplave brzo zaboraviti, čim nastupe suše i temperature od plus trideset, dok će oni koje je voda nosila dugo sušiti, popravljati i krpiti svoju sirotinju. Voda uništava strašnije nego i vatra. Nakon vode sve je smeće i sve prnja. Poplava ćemo se sjećati memorijom televizijske slike, a oni će se poplava sjećati lično. Glavom i srcem.
Važno je samo da nitko za ovo nije kriv. Ni globalno zatopljenje, ni ljudski nemar i nerad, ni država, ova ili ona. A iz činjenice da nitko nije kriv proizlazi i ona druga: poplava je bila vrijeme kada su ljudi jedni prema drugima nakratko bili dobri. Po tome će se, više nego po ičemu drugom, pamtiti ova nesreća.
Po svojoj prirodi ljudi nisu dobri, i ništa ih u nas i oko nas ne poziva na to da budu dobri. Umjesto da ih odgajaju i čine ih plemenitijima, samo im pomažu da zadivljaju, da se ukvare i istrunu. U tome im pomažu Crkva, Država, Novine, Televizija. A ljudima samim to zlo nije mrsko. Ono je u njima i oko njih, jednostavnije je zlome živjeti, u zloj državi, pokraj zlih pastira čovjeku je dobro i korisno biti zao.
Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Karamarkova jugodebilana
Subota je, 17. svibnja 2014., Balkan pliva u blatu i mulju. Najveće poplave u pisanoj povijesti potopile su Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, klizišta raznose sela po geografskim kartama, cijeli su gradovi pod vodom, među neboderima plutaju leševi, broje se nestali. Najzad, od ranog jutra podivljala je i Sava, skuplja stara rijeka svu vodu srednje Europe i nosi je Dunavu: na redu je Hrvatska. Do jedanaest sati vodostaj Save već je pola metra iznad najvišeg ikad izmjerenog. I raste.
Do podne i pol, cijela je Posavina na nogama, na nogama su građani Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, kojima prijeti kataklizma. Na nogama su sve službe, policija, vatrogasci, vojska i medicinske ekipe, na nogama su i Civilna zaštita i Crveni križ, na nogama su novinari i snimatelji, cijela je Hrvatska na nogama i bez daha prati dramatične vijesti. Na nogama je, konačno, i šest hiljada ljudi u zagrebačkoj dvorani Dražen Petrović, koji na početku Sabora HDZ-a skandiranjem pozdravljaju predsjednika stranke Tomislava Karamarka.
Pretpostavljam stoga da se samo zbog teške financijske situacije u bankrotiranoj stranci odustalo od zamisli da kroz rastvoreni krov Draženove dvorane na pozornicu sleti golemi leteći tanjur, pa da se u podne i pol, nakon što se raziđe dim, iz njega tiho spusti hidraulična rampa, a Karamarko skine skafander i prijeteći pozdravi Zemljane, i naročito među njima Hrvatice i Hrvate. Pretpostavljam to, jer Tomislav Karamarko je na Saboru HDZ-a izgledao upravo tako: kao da je letećim tanjurom sletio iz drugog sazviježđa i treće vremenske dimenzije
Pretpostavljam stoga da se samo zbog teške financijske situacije u bankrotiranoj stranci odustalo od zamisli da kroz rastvoreni krov Draženove dvorane na pozornicu sleti golemi leteći tanjur, pa da se u podne i pol, nakon što se raziđe dim, iz njega tiho spusti hidraulična rampa, a Karamarko skine skafander i prijeteći pozdravi Zemljane, i naročito među njima Hrvatice i Hrvate.
Pretpostavljam to, jer Tomislav Karamarko je na Saboru HDZ-a izgledao upravo tako: kao da je letećim tanjurom sletio iz drugog sazviježđa i treće vremenske dimenzije. Nema, naime, drugog objašnjenja. Na cijeloj planeti Zemlji, a kamoli u ovom njenom korneru, nema baš nijednog toliko neupućenog ignoranta koji bi se u subotu, 17. svibnja 2014., usred Hrvatske – kojoj je malo što je u Europskoj uniji jedina još uvijek u recesiji, nego je još pogodila i biblijska poplava – obračunavao s dvadeset pet godina mrtvom Jugoslavijom.
”Zemlju koju smo skupo platili danas u rukama drže oni koji je nikada nisu željeli i htjeli“, govorio je tako Tomislav Karamarko prekidan ovacijama šest hiljada kiborga na tribinama. ”Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, doktoru Franji Tuđmanu, da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“
Ne pada snijeg da prekrije brijeg, kaže stara narodna, pa ne pada ni kiša da prekrije Posavinu, već da Karamarko pokaže trag. Nanosi tako pobješnjela Sava deset hiljada kubika vode u sekundi, a iz smeđe vode vire samo križevi na zvonicima i kažiprst Tomislava Karamarka, koji sveudilj prijeti ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“.
Ne pada snijeg da prekrije brijeg, kaže stara narodna, pa ne pada ni kiša da prekrije Posavinu, već da Karamarko pokaže trag. Nanosi tako pobješnjela Sava deset hiljada kubika vode u sekundi, a iz smeđe vode vire samo križevi na zvonicima i kažiprst Tomislava Karamarka, koji sveudilj prijeti ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“
Ostatak nacije, onaj izvan Draženovog doma, za to vrijeme na internetu prati vodostaj Save i strepi: konačno, točno u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne, Sava je kod Rajeva Sela kraj Županje probila nasip, vojska je započela evakuaciju, dvjesto ljudi je odsječeno, dvoje ih je nestalo.
U isto vrijeme – ne kolokvijalno, ne otprilike, nego baš točno u isto vrijeme, na kraju četverosatnog sabora zombija iz Hidrometeorološke demokratske zajednice, dakle u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne – Tomislav Karamarko svečano se zaklinje Franji Tuđmanu da se ”jugofilija i jugonostalgija više nikada neće vratiti na političku scenu“.
Uistinu je rijedak tako savršen osjećaj za vrijeme, savršeno usklađen sa savršenim osjećajem za prioritete. Nije se Karamarko dao smesti najgorom poplavom od Šimićeve arke do danas, nije upao čak ni u upadljivo namještenu zamku, pa da iskoristi zao čas i optuži SDP za propuste u prevenciji od prirodnih katastrofa i organizaciji spašavanja golih života i gole zemlje.
Ne nasjedajte, Hrvatice i Hrvati, ne upadajte u zamku, braćo Posavljaci i Slavonci, ne dajte se zajebati, dragi Rajevčani, plivajte, mašite ručicama, držite glave nad vodom i gledajte prema istoku – poručuje Karamarko nesretnicima što se na krovovima kuća drže za dimnjake: nije vodeni armagedon u ovom trenutku najveća opasnost što prijeti jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj, prava opasnost Savom dolazi uzvodno i zove se Jugoslavija!
– Kako vidimo, asteroid DD-1109X upravo je ušao u Zemljinu atmosferu i raspao se na tri, čekajte… četiri divovska tijela. Glavni udar očekuje se za točno osam minuta, pa ja sad… – Molim lijepo, ja vas nisam prekidao – lecnuo bi se na to premijer Karamarko. – Vi ovdje govorite o svemiru i astronomiji, ali podsjećam da ovdje dolje još uvijek imamo onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli
Ništa, kako vidite, ne može smesti Tomislava Karamarka. Da sutra NASA objavi kako se Zemlji približava asteroid veličine Australije i kako je sudar neizbježan, da se zagrljeni Barack Obama i Vladimir Putin u zajedničkoj video-poruci pozdrave sa svijetom, a papa Frane ga u potresnom urbi et orbiju pred Sudnji dan pozove na molitvu i susret s Gospodinom, Tomislav Karamarko bi na Dnevniku HTV-a i dalje ustrajno upozoravao na ”žute, zelene, crne i crvene vragove, smutljivce, mutikaše i jalnuške diletante koji se prodaju za Judine škude i…“
– Ja se ispričavam, gospodine Karamarko, ali upravo imamo izravnu sliku s međunarodnog televizijskog satelita iznad Azije – oprezno bi ga prekinula Sanja Mikleušević Pavić, namještajući malenu slušalicu u ušima.
– Kako vidimo, asteroid DD-1109X upravo je ušao u Zemljinu atmosferu i raspao se na tri, čekajte… četiri divovska tijela. Glavni udar očekuje se za točno osam minuta, pa ja sad…
– Molim lijepo, ja vas nisam prekidao – lecnuo bi se na to premijer Karamarko.
– Vi ovdje govorite o svemiru i astronomiji, ali podsjećam da ovdje dolje još uvijek imamo onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli.
– Da, naravno, oprostite… – HTV-ova bi se urednica na rubu suza okrenula onda prema kameri.
– Poštovani gledatelji, ako nas još uvijek pratite, ovo je kraj. Od ovog trenutka imate otprilike sat vremena da okupite svoje najbliže i kažete im da ih volite, da zagrljeni dočekate završetak. Bog vas blagoslovio, vidimo se u nekom drugom svijetu, neka nam se nebo smiluje, i neka bude brzo. Gospodine Karamarko, želite li vi nešto poručiti za kraj?
– Naravno – namjestit će se predsjednik Vlade i popraviti svijetloplavu kravatu.
– Naša je zakletva u ovom času, i obaveza prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema našoj djeci i doktoru Franji Tuđmanu, da se Jugoslavija više nikada ne vrati na političku scenu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Početi iznova
Hrvatski vojnici pomažu unesrećenima po srednjoj Bosni.
Pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine evakuiraju starce i djecu po Republici Srpskoj, onoj Republici Srpskoj koja, je li, nije nastala da bi BiH imala dva entiteta, nego da je ne bi bilo, zajedno s njezinim Oružanim snagama.
Pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije, takozvani niški specijalci – njih se sjećate, zar ne, pa nije bilo ratnog dnevnika bez vijesti o tome kako su naši u teškim borbama likvidirali između 200 tisuća i pola milijuna tih specijalaca – veslajući oko Obrenovca i Šapca pokazuju da od vojničkih vještina ima neke koristi i za žive ljude.
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate
Između Hrvatske i Bosne, tamo oko Save, ima, a nema graničnih prijelaza: stoje one trafike i nadzorne kamere, rampe i znakovi, ali, kako netko reče, ako bude onih što su se probili do njih, ti će biti – pušteni.
Dođe, eto, čovjeku da se upita jesu li nas poplave mogle zadesiti nešto ranije, 1990. umjesto 2014., pa da se može reći kako gorih nije bilo u posljednjih devedeset i šest, umjesto u stotinu i petnaest godina. Ne, naravno, zato da se ona neka država čije se postojanje priviđa još samo Tomislavu Karamarku ne raspadne, nego da se raspadne tako da dočeka budućnost bez upozorenja o tome kako će na tisuće klizišta po Bosni, uz ostalo, pomaknuti minska polja, dok će voda odnijeti znakove upozorenja.
S obzirom na to da samo u tuzlanskom kraju ima više od tisuću aktiviranih tih klizišta, a po Bosni mina više nego nogu, posljedice potopa bit će gore i dugotrajnije nego što se smije zamisliti. Pri tome, da ponovimo, situacija već danima nije teška, ona je takva desetljećima: danas bi bilo dobro da možemo reći kako je samo katastrofalna.
Kada belaj postane prevelik, u njemu se počnu priviđati znakovi. Rijeke i rječice, ma i potoci, podivljali su u zemlji koja nema puno toga, ali vode ima, vidimo, do preko glave, pa opet niti živi od struje koju bi mogla proizvoditi, niti je još netko nekada shvatio kako ju je, majku mu, baš besmisleno u tu Bosnu uvoziti flaširanu. Da, ona BiH što se pola ne vidi od mulja uvozi i vodu i ima više elektroprivreda nego izvoznika električne energije.
Prirodu, međutim, živo zaboli neka stvar za to, kao i vodu za kantonalne i međuentitetske granice i za to što je, prvo, izvanredno stanje bilo proglašeno u Federaciji, pa tek onda u Republici Srpskoj, točno na vrijeme da i budali postane jasno kako nema tih zečjih nasipa i vreća s pijeskom što mogu Savi nešto.
Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate.
U zemlji u kojoj povijest svako malo opravda pesimizam veliko je čudo imati živu glavu. Zato i jest blesavo pomisliti da je životu kraj kada od ljudi napuštenu kuću sravne tenkovske granate, odnese voda ili zatrpa brdo. Da nije tako, živi bi bili još samo oni što nisu odabrali način samoubojstva.
Ima još jedna, u ovom vremenu baš prikladna bosanska izreka: ‘‘Kud će bijeda, neg’ na svoju mater“. U slobodnijem prijevodu glasi: ‘‘Para na paru, govno na fukaru“. Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio. Ovo dugo je, da ne bude zabune.
Voda sebi uvijek nađe puta, ali u nevrijeme. Posljednjih godina ljetni požari gutaju i Bosnu i Hercegovinu i kap kiše ne padne dok ne izgori što gorjeti može. U proljeće, dok se zemlja polako suši, vidimo pade je za idućih deset. I, normalno, na opće iznenađenje. Govore, kad ih se pita, ljudi po Maglaju i Banjoj Luci, u Federaciji i Republici Srpskoj, da ovako kao danas nije bilo ni prije pedeset, šezdeset godina, kada je bilo – manje gadno. Dakle, bilo je, zna se da jest i znalo se da može opet, ali nema se tko pripremiti na tu, nevjerojatna li je, mogućnost da se izliju vode po zemlji s više rijeka nego, nego… Nego ičega osim brda.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme (…) Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu
E sada, pitati se kako je to moguće, znači biti sretna neznalica ili velika budala. Moguće je u BiH, pisao je Andrić o tome, u svakom trenutku baš sve. I nije mislio na nešto dobro, jer kada se to dobro i dogodi, znači da je kijamet bio toliki da se ne može nego biti, za promjenu, dobar. A sada se, ovih dana, ne može ništa nego pomoći prvom do sebe, onom što nema kao ni pomagač, kada misliti na to da je usred jada i poplava objavljen datum općih izbora u BiH, na kojima se, znamo, neće dogoditi ništa što bi agoniju moglo privesti kraju.
Hoće se, međutim, uoči njih moći ljepše lagati: na tisuće domova više ne postoji, pa nema ništa lakše nego reći da će biti napravljeni poslije pobjede. Tada će, međutim, biti preča posla, kao što ga ima uvijek, pa se, eto, moraju novci umjesto Civilnoj zaštiti uplatiti nekome drugom, trećem, osmom… I tako će to vrijeme poslije izbora postati, kao i svako vrijeme, vrlo relativan pojam.
Kada je ono počela recesija, pričalo se da će završiti u Bosni: da će kriza doći kući da umre. Nije joj, međutim, leš odnijela voda, nego ju je zalila, da procvjeta.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme. A nje će biti, za sto petnaest godina, plus minus koje desetljeće. Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu.
(Prenosimo s portala Forum.tm)