Nisam baš neki revolucionar. Samo se trudim izgledati takav. U prosvjedima sudjelujem, volim vikati ”Dolje Vlada”, pišem protestna pisma, privatno i prostačim, na zgražanje žene i rodbine. [Read more…]
Hrvatska je grobar radničkih prava
U hrvatskoj Vladi vlada teški sukob interesa. Jer ne možeš istovremeno tražiti da ljudi obvezno rade dvije godine duže do mirovine i promicati demografsku politiku, odnosno očekivati kako će produljeni radni vijek i mogućnost zapošljavanja umirovljenika zaustaviti masovni bijeg ljudi iz Hrvatske. Jedno isključuje drugo. [Read more…]
Istine i laži o nama pravnicima
Doista volim čitati Antu Tomića. Čovjek piše na sve strane, kolumne, romane, filmske scenarije i kratke priče. Duhovit je. Mislim da sam se doista iskreno zadnji put nasmijao čitajući baš njegove kolumne u Jutarnjem. Ja se inače često smijem, volim se smijati i zezati, čak i kada su stvari ozbiljne. U tome kako ozbiljno učiniti smiješnim on je pravi majstor. [Read more…]
Ustavni sud: kriminal se pod okriljem države isplati
Svaki narod ima svoje mitove i legende. I Hrvatska ima svoje, neke istinite, neke lažne. Neke slavne, na ponos i diku, druge šuplje, s ozbiljnim negativnim utjecajem na društvo. Odluka Ustavnog suda o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva tjera da razmislimo o nekim našim mitovima i legendama. [Read more…]
Bože sačuvaj nas Karamarka
Nepovredivost ljudske osobe je u kriznim situacijama uvijek prvi meritum. Nisu bili rijetki slučajevi kada su moćne policije privremeno popuštale pod ucjenama ne samo prosvjednikâ, pa i nasilnih, nego čak pred pljačkašima i teroristima, ako su smatrali da mogu ne riskirati živote, osobito talaca.
S druge strane, upotreba sile protiv prosvjednika može se pokazati kao bumerang: legalno izabran (i ilegalno svrgnut) egipatski predsjednik Morsi osuđen je na smrt i zato što je egipatska policija ubijala prosvjednike protiv njegove vlasti. [Read more…]
Čovjek koji je prvi opisao genocid
Na prijedlog Ivana Jakovčića Asocijacija liberalnih stranaka (Klub zastupnika Saveza liberala i demokrata za Europu), treća skupina po snazi u Europskom parlamentu, prihvatila je Rezoluciju o Srebrenici, koja je zatim proslijeđena u redovitu parlamentarnu proceduru. Povod rezoluciji je dvadeseta godišnjica zločina, koja će biti obilježena 11. srpnja.
Tekst ima karakter javnog apela: Pozivaju se Vijeće Europske Unije, Europska komisija i sve zemlje članice da učine sve što mogu da se zločini genocida više ne ponavljaju. [Read more…]
Šatoraška država u državi
Ni nakon sto dana prosvjeda hrvatski branitelji još nisu imali priliku da u hrvatskom Saboru kažu što zaista žele – ustvrdio je Josip Klemm, jedan od kolovođa braniteljske bune, na sjednici saborskog Odbora za ratne veterane, tražeći da se Đuri Glogoškom, njegovom drugu iz šatora u Savskoj, omogući obraćanje zastupnicima. Naravno da Klemm nije u pravu.
Glogoški je bio u Saboru na velikom skupu koji je organiziran upravo radi razgovora s prosvjednicima, ali je on odbio svaku komunikaciju. Popeo se do Markova trga samo kako bi okupljenim zastupnicima rekao da razgovora s njima neće biti, a potom okrenuo leđa i otišao. Njegova demonstrativna gesta visoki je kor izabranih sabornika ostavila pokisla perja.
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge.
Ustupanje saborske govornice bilo bi svojevrsni presedan. S istim pravom sutra će svoje službeno obraćanje državnom parlamentu tražiti i neke druge grupacije, recimo, radnici Ine, otpušteni ili deložirani, žrtve podivljalog švicarca, uništeni poljoprivrednici…. Vrata Sabora svakome moraju biti otvorena, ali najviši organ državne vlasti ne može biti prostor proceduralne improvizacije i voluntarizma.
Nije uostalom točno ni to da su stavovi branitelja nepoznati javnosti. Vođe aktualne pobune jednog dijela veteranske populacije svojim izjavama danima i tjednima već prebukiraju medije, premda je prezentnost njihovih razloga i dalje uglavnom zakukuljena. Možda i zato jer ni sami ne znaju što bi.
Volja za prosvjedima bila je veća od sposobnosti artikuliranja vlastitih zahtjeva. No, sigurno je da svoj poseban, ekstra položaj u društvu već konzumiraju. Kome bi još bilo moguće podići šator i skoro već tri mjeseca logorovati usred grada, na javnoj površini, na ključnoj prometnici, i da ih nitko ne dira?
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo.
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo. Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti
Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti.
Tako najteži ratni invalidi imaju pravo na auto svakih sedam godina, ljudi slične vrste, ali koji nisu stradali u ratu, na nova kolica, uz vlastitu financijsku participaciju, svakih pet godina. Osobe koje njeguju najteže vojne invalide, a najčešće su to bračni partneri, država svakog mjeseca plaća 3800 kuna, ljudi koji njeguju vlastitu invalidnu djecu primaju 2500 kuna. Jesu li majke koje brinu o nepokretnoj djeci manje vrijedne, rade li manje zahtjevan posao, od žena ratnih vojnih invalida?
Materijalna prava visoke razine, kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno nastradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Ali istodobno, primjerice, slijepe osobe u Hrvatskoj primaju naknadu koja je višestruko manja nego u nekim ne bogatim, nego u susjednim, slično siromašnim zemljama.
Veteranska populacija morala bi biti svjesna da je svojim mirovinama i drugim pravima privilegirana u odnosu na druge segmente hrvatskog društva. Ta izdvojenost može biti razlogom distanciranja, pa i sve primjetnije javne zlovolje prema njihovim zahtjevima. Nastavi li se od njih stvarati posebna kasta u socijalno sve ugroženijoj zemlji, mogu postati omrznuti slično kao odnarođena politička klasa.
Sličnu vrstu izdvojenosti iz društva trebalo bi osigurati i zatraženo podizanje braniteljske problematike na razinu ustavnog zakona. Postoji oko toga mnogo nerazumijevanja i prodavanja magle. Iz redova braniteljskih velmoža često se zna govoriti da Domovinski rat i branitelje treba ugraditi u hrvatski Ustav. Ne treba!
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije
Ništa ne treba ugrađivati, jer se i Domovinski rat i branitelji već nalaze u Ustavu (doduše, branitelji rame uz rame s hrvatskim narodom, gdje je u međuvremenu u realnom životu nastala prilična pukotina). Nešto je posve drugo sa zahtjevom da zakon o braniteljima dobije status ustavnog zakona.
Ako bi, kako to ovih dana formuliraju šefovi veteranskih prosvjeda, “zakon o vrijednostima Domovinskog rata i pravima branitelja” dobio karakter ustavnog zakona, to znači da bi se morao donositi i mijenjati samo voljom dvotrećinske parlamentarne većine, što znači da bi praktično mogao postati gotovo pa nepromjenjiv.
Zašto je braniteljima toliko stalo do takvog cementiranja vlastitog statusa? Zato što je vjerojatno i njima jasno da vrijeme odricanja tek dolazi. Da se javne financije raspadaju i da su rezovi nužni. Ali oni u tome, izgleda, ne žele sudjelovati. Svoje jahanje na ustavnom zakonu objašnjavaju potrebom “da ne može svaka nova vlast koja dođe mijenjati prava hrvatskih branitelja”. Svima ostalima prava se mogu mijenjati.
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije.
Je li im zaista cilj da za sebe izbore status države u državi?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Ljiljana Kaliterna Lipovčan: ”Građani najmanje vjeruju u pravni sustav”
Piše: Drago Pilsel
Ljiljana Kaliterna Lipovčan, (prof. dr. sc.), pomoćnica ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Doktorirala 1989. godine iz područja društvenih znanosti, polje psihologija, na Sveučilištu u Zagrebu. Znanstvena je savjetnica u trajnom zvanju. Znanstveni su joj interesi: subjektivni indikatori kvalitete življenja, psihosocijalne posljedice starenja i psihofiziologija rada. Predaje kolegije ”Psihologija rada” i ”Psihologija ponašanja u organizaciji” na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu te kolegij ”Održivi razvoj kao preduvjet kvalitete življenja” na poslijediplomskom doktorskom studiju Menadžment održivog razvoja Sveučilišta u Rijeci. Objavila je 85 znanstvenih članaka, sudjelovala na 46 međunarodnih i 32 domaće znanstvene konferencije. Dobitnica je godišnje državne nagrade za znanost 2009. godine.
Radili ste na izvješću o kvaliteti života u Hrvatskoj. Kako je napravljeno izvješće i tko je sve na njemu radio?
Izvješće je nastalo na temelju međunarodnog natječaja što ga je raspisala Europska zaklada za poboljšanje uvjeta života i rada – Eurofound (sa sjedištem u Dublinu), a na koji smo se javili tri stručnjaka iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar (dr. Toni Babarović i dr. Andreja Brajša-Žganec i ja), dr. Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije i nezavisna konzultantica gđa. Lidija Japec. Zadatak je bio izraditi analizu trendova u pojedinim pokazateljima kvalitete življenja u Hrvatskoj u periodu 2007. do 2012. Zanimljivo je da su se na natječaj javile mnoge međunarodne ekipe, znamo to jer su neke od nas zvali da u njihovim timovima budemo nacionalni eksperti, ali smo mi odlučili oformiti nacionalni tim stručnjaka i pobijedili na natječaju. Na istom natječaju analizu sličnih podataka za Makedoniju dobio je tim iz Italije, a za Tursku tim iz Austrije. Tako da je na kraju ispalo da smo jedini tim koji analizira podatke za svoju zemlju.
Usprkos gospodarskoj krizi, visokoj razini nezaposlenosti, niskim prihodima, relativno niskom životnom standardu i niskom povjerenju u najvažnije javne institucije, hrvatski su građani osjetili porast subjektivnog blagostanja u razdoblju od 2007. do 2012. popraćenog boljom percepcijom zdravlja i osjećajem manje društvene isključenosti
Koji su glavni zaključci izvješća?
Analizirajući podatke koji su dobiveni temeljem dva anketna istraživanja na reprezentativnim uzorcima hrvatskih građana, jedno 2007. i drugo 2012., i uspoređujući te podatke s onima dobivenim u ostalim europskim zemljama (EU28), pokazalo se nekoliko zanimljivih trendova: usprkos gospodarskoj krizi, visokoj razini nezaposlenosti, niskim prihodima, relativno niskom životnom standardu i niskom povjerenju u najvažnije javne institucije hrvatski su građani osjetili porast subjektivnog blagostanja u razdoblju od 2007. do 2012. popraćenog boljom percepcijom zdravlja i osjećajem manje društvene isključenosti.
Kojim ste se izvorima poslužili i kakva je bila metoda istraživanja?
Radi se o redovitim anketnim istraživanjima koje Eurofound provodi od 2003. godine u svim EU zemljama kao i zemljama koje još nisu članice EU. Do sada su provedena tri kruga tih istraživanja – 2003., 2007., i 2012. Očekuje se da će se idući krug provoditi 2015. Hrvatska je prvi put bila uključena u to istraživanje 2007., pa zatim u ponovljeno istraživanje 2012.
Istom metodologijom i istim upitnikom ispituje se reprezentativni uzorak od oko 1000 građana u svakoj zemlji anketom ”licem u lice“, što znači da posebno educirani anketari primjenjuju upitnike u izabranim kućanstvima. Rezultati se ”slijevaju” u središnji ured te se analiziraju i o njima se izvješćuje u mnogobrojnim publikacijama koje su dostupne na web stranicama Eurofounda (http://www.eurofound.europa.eu/publications). I ova naša publikacija, za koju smo podatke iz anketa dobili iz njihovog središnjeg ureda, dostupna je na tim stranicama.
U smislu kvalitete društva građani Hrvatske imaju niske razine uzajamnog povjerenja kao i povjerenja u institucije. Institucija prema kojoj gaje najmanje povjerenja jest pravni sustav, što može biti posljedica visoke percepcije korupcije u zemlji. Percipirana kvaliteta javnih institucija poboljšala se od 2007. do 2012., no i dalje je ispod prosjeka EU28
Koja su polja ili teme obuhvaćene istraživanjem?
Ovim istraživanjem obuhvaćeno je pet glavnih područja: životni standard, rad i zapošljavanje, kvaliteta društva, zdravlje i zdravstvena zaštita te subjektivno blagostanje. Svako od tih područja reprezentiraju različiti pokazatelji kvalitete življenja, koji se onda uspoređuju s dostupnim objektivnim statističkim pokazateljima budući da se koncepcija kvalitete življenja temelji na spoju subjektivnih i objektivnih pokazatelja. Kako je glavna misija Eurofounda izvješćivati političke i društvene aktere, posebice donosioce odluka, o trendovima u kvaliteti življenja društva, svako poglavlje završava preporukama o mogućim poboljšanjima u pojedinom području.
Koji su trendovi koje pokazuje razdoblje istraživanja od 2007. do 2012.?
Iako je realni prihod kućanstava u tom periodu padao, percepcija životnog standarda nije se promijenila, međutim bila je niža nego u EU28. Čak je oko 30% kućanstava percipiralo da ne može izaći na kraj s mjesečnim troškovima. Visoka stopa nezaposlenosti odrazila se i na percepciju sigurnosti posla, gdje se pokazalo da su hrvatski građani izrazili veću nesigurnost nego u drugim EU zemljama. Oko 29% hrvatskih ispitanika izjavilo je 2012. da je moguće da će u idućih 6 mjeseci izgubiti posao. Hrvatski radnici izjavljuju i da rade oko 6 sati duže na glavnom poslu nego u EU28, a njih oko 12 % radi i dodatne poslove za razliku od svega 6% u EU28.
U smislu kvalitete društva građani Hrvatske imaju niske razine uzajamnog povjerenja kao i povjerenja u institucije. Institucija prema kojoj gaje najmanje povjerenja je pravni sustav, što može biti posljedica visoke percepcije korupcije u zemlji. Percipirana kvaliteta javnih institucija poboljšala se od 2007. do 2012., no i dalje je ispod prosjeka EU28.
Jedan od naših glavnih zaključaka zbog čega je došlo do poboljšanja subjektivnog blagostanja to što su građani imali velika očekivanja od ulaska Hrvatske u EU. Sada kada smo već godinu i pol članica, trebalo bi vidjeti što ljudi misle. Srećom, u Institutu Pilar smo u proljeće 2014. proveli istraživanje ”Pilarov barometar hrvatskog društva“ u koje smo uključili i neke od pokazatelja subjektivnog blagostanja i pokazalo se da je, usporedimo li te rezultate s onima iz 2012., došlo do pada zadovoljstva
Pozitivne promjene uočene su i u percepciji zdravlja, zdravstvene zaštite i subjektivnog blagostanja. Osjećaj sreće i životnog zadovoljstva stanovništva znatno se povećao u razdoblju 2007. – 2012., osobito za osobe s nižim prihodom, osobe koje žive u ruralnim područjima, nezaposlene i umirovljene osobe. To se povećanje može razumjeti u kontekstu pozitivnih očekivanja u vezi s članstvom u EU-u.
Je li to izvješće već ”ostarjelo” ili mislite da su ti trendovi aktualni i sada, koncem 2014.? Da budem malo precizniji, izvješće je ustanovilo da je od 2007. do 2012. sreća rasla kao i subjektivno stanje zadovoljstva građana, ali meni se čini da smo danas manje zadovoljni i manje sretni nego što smo to bili uoči ulaska u EU. Ispravi te me ako griješim.
Imate pravo, u tom smislu izvješće je pomalo ”zastarjelo“, jer je jedan od naših glavnih zaključaka zbog čega je došlo do poboljšanja subjektivnog blagostanja to što su građani imali velika očekivanja od ulaska Hrvatske u EU.
Sada kada smo već godinu i pol članica, trebalo bi vidjeti što ljudi misle. Srećom, u Institutu Pilar smo u proljeće 2014. proveli istraživanje ”Pilarov barometar hrvatskog društva“ (čiji rezultati su dostupni na našim web stranicama http://barometar.pilar.hr/) u koje smo uključili također neke od pokazatelja subjektivnog blagostanja i pokazalo se da je, usporedimo li te rezultate s onima iz 2012., došlo do pada zadovoljstva.
Sreća i životno zadovoljstvo hrvatskih građana vratilo se na one pozicije iz 2007. Međutim, treba napomenuti da su i te procjene, premda nešto niže nego 2012., još uvijek relativno visoke; čak oko 60% građana izrazilo je iznadprosječno zadovoljstvo životom, te njih 55% iznadprosječnu sreću.
Moguće je da oni koji odlučuju nisu osvijestili koliko je važno znati u svakom trenutku što građani misle i kako se osjećaju. To obično postaje jako važno prije izbora; u to vrijeme svi su spremni uložiti u različite ankete, međutim, kad izbori prođu, kao da građani nestanu. A nema drugog načina da se utvrdi kvaliteta nekog društva nego da se pita građane kako se osjećaju
Jedna od meni značajnih opservacija je da kvaliteta života ne dobiva odgovarajuću pažnju u političkom diskursu u Hrvatskoj.
Opet ste u pravu. Kvaliteta života uopće se ne spominje u političkom diskursu. Da bi se o njoj govorilo, trebalo bi imati podatke i redovita izvješća. Mi u Institutu Pilar pokušavamo pratiti trendove, ali to su manje-više pokušaji, jer je teško doći do sredstava za takva istraživanja. Nebrojeno puta smo se obraćali raznim institucijama da nam omoguće periodična istraživanja, jednom godišnje ili čak rjeđe, ali osim pojedinačnih uspjeha nikad nismo uspjeli ostvariti cilj da se osiguraju sredstva pomoću kojih bismo to mogli pratiti redovito.
Mislim da bi saborski zastupnici, kao i članovi Vlade, mogli profitirati kad bi znali što točno građani misle i kako se osjećaju, kako reagiraju na različite reforme, najave reformi i sl. Svakodnevno se provode različite ankete, međutim tu nema kontinuiteta, pa se svakom anketom obuhvati nekakav drugi pokazatelj, a ono što je nužno je redovito praćenje istih pokazatelja kako bi se ustanovili trendovi.
Mi pokušavamo u svim anketnim istraživanjima koje provodimo za različite svrhe i naručitelje ”ubaciti” bar nekoliko pitanja o sreći i životnom zadovoljstvu, pa imamo podatke o trendovima u zadnjih desetak godina, ali to je sve sporadično. Trebali bismo bar jednom u dvije godine raditi ovako veliko istraživanje kao što ga radi ova zaklada da bismo mogli zaključivati i kompetentno donositi odluke. Međutim, osim vapaja znanstvenika, ne vidim pomake.
Zašto je to tako? Zašto političari ne mare za to važno pitanje?
Iskreno, ne znam. Ali moguće je da oni koji odlučuju nisu osvijestili koliko je važno znati u svakom trenutku što građani misle i kako se osjećaju. To obično postaje jako važno prije izbora; u to vrijeme svi su spremni uložiti u različite ankete, međutim kad izbori prođu, kao da građani nestanu. A nema drugog načina da se utvrdi kvaliteta nekog društva nego da se pita građane kako se osjećaju.
Neke su države u zadnje vrijeme to osvijestile, kao npr. Francuska i Velika Britanija, pa su počele redovito službeno pratiti različite subjektivne pokazatelje kvalitete života, uključujući životno zadovoljstvo i sreću. Objektivni pokazatelji (BDP, stopa nezaposlenosti, stopa smrtnosti i sl.) tradicionalno se prate i nikome ne pada na pamet reći da to nije potrebno, međutim percepcije građana nisu u toj kategoriji. Možemo se samo nadati da će se to promijeniti.
Posebno me zanimaju zaključci i političke poruke koje šaljete ovim izvještajem.
Glavni cilj ovog izvješća bio je utvrditi vezu između objektivnih životnih uvjeta i subjektivnih komponenti kvalitete života te pozicionirati Hrvatsku unutar šireg međunarodnog konteksta uspoređujući rezultate s onima u EU28. Glavni je zaključak da smo u mnogim parametrima još uvijek ispod prosjeka EU28, osobito kad se govori o najugroženijim društvenim skupinama: starijim osobama, onima koji žive u ruralnim područjima, nezaposlenima i skupinama s nižim prihodima.
U skladu s tim su i glavne preporuke: gospodarski oporavak, povećanje mogućnosti zapošljavanja i povećanje razine prihoda. Poseban problem istaknut u ovom izvješću su i vrlo niske razine povjerenja u javne institucije, uključujući vladu, parlament, pravni sustav i medije. Potrebno je da te institucije budu transparentnije i odgovornije prema građanima. Daljnje jačanje mjera protiv korupcije trebalo bi pridonijeti većoj razini povjerenja u javne institucije, osobito u pravni sustav u koji građani imaju najmanje povjerenja.
Lezbijkama stiže beba!
(Napomena uredništva portala Autograf: može li vijest o trudnoći u lezbijskom paru koji se misli i registrirati kod matičara biti osvrtom? Mi mislimo da može. Mi, zapravo, želimo da ova vijest bude osvrt – stav, jer podržavamo presretne buduće mame i želimo im sretnu trudnoću i porod, obilje radosti bebi a i njima u sretnoj vezi).
Vjenčanje i beba u istoj godini. Zagrepčanke, 32-godišnju Emu i pet godina stariju Irenu (podaci izmijenjeni za potrebe priče), baš to očekuje. Stupanjem na snagu Zakona o životnom partnerstvu stekli su se uvjeti da svoju vezu ozakone, a spletom životnih okolnosti za pola će godine postati i roditelji.
Bez djeteta svoj život nisu nikada mogle zamisliti. Znale su da ga moraju imati. Upitan je bio jedino način. Opcija koja je bila najizglednija i o kojoj su najviše i razmišljale bila je odlazak u kliniku za plodnost. U takvim ustanovama u Njemačkoj ili Mađarskoj oplodnja lezbijskih parova je, kažu, legalna, ali vrlo skupa. No igrom slučaja pronašle su kvalitetnog anonimnog donora u Zagrebu kojem je savršeno odgovaralo da ga se ne upisuje kao oca nakon rođenja djeteta.
Vjenčanje i beba u istoj godini. Zagrepčanke, 32-godišnju Emu i pet godina stariju Irenu (podaci izmijenjeni za potrebe priče), baš to očekuje. Stupanjem na snagu Zakona o životnom partnerstvu stekli su se uvjeti da svoju vezu ozakone, a spletom životnih okolnosti za pola će godine postati i roditelji
”Seks s donorom, naravno, nije dolazio u obzir tako da smo se odlučili obaviti “umjetnu oplodnju” kod kuće. Malo smo istraživale i zaključile da je to itekako moguće i da mnoge žene to rade. Putem interneta naručile smo tzv. menstrualne šalice koje se u Americi prodaju kao higijenska sredstva poput tampona i uložaka, a koje se nerijetko koriste baš kao pomoć pri začeću. Potom smo pomno pratile Eminu bazalnu temperaturu i kada bismo utvrdile da ovulira, nazvale bismo našeg anonimnog donora, on bi dao uzorak sperme u tu silikonsku šalicu koju bi Ema potom postavila u vaginu. Iz trećeg nam je pokušaja uspjelo. Ema je ostala trudna”, ističe Irena.
Cijeli je postupak, kaže, bio pomno isplaniran. Ništa nisu napravile slučajno. Prije nego što su se uopće odlučile na taj korak Ema je obavila detaljan zdravstveni pregled, a isto su tražile i od svog donora. Kada su stigli nalazi koji su pokazivali da su svi potpuno zdravi, odluka je pala.
”Znamo da će ljudi različito reagirati na ovo što smo mi napravile. Neki će nas i osuđivati, neki se zgroziti. Meni nije namjera nikome se opravdavati, ali ono što moram reći jest da je ovo dijete toliko željeno i voljeno i prije nego se rodilo. Ljudi dobivaju djecu na raznorazne načine. Kolikima se djeca dogode, a uopće ih ne žele. Ovo dijete je itekako planirano i iza njega je velika ljubav i želja. Bitno je jesi li odgovorna osoba i želiš li to dijete iz zdravih pobuda”, kaže Irena.
Sretne vijesti ovog su tjedna podijelile s obitelji i s prijateljima. Reakcije su bile fenomenalne, svi im daju podršku, jedva čekaju da se dijete rodi. Bake i djedovi pogotovo. Kći ili sin, sasvim im je svejedno. Glavno da je, kako se kaže, živo i zdravo.
”Znamo da će ljudi različito reagirati na ovo što smo mi napravile. Neki će nas i osuđivati, neki se zgroziti. Meni nije namjera nikome se opravdavati, ali ono što moram reći jest da je ovo dijete toliko željeno i voljeno i prije nego se rodilo. Ljudi dobivaju djecu na raznorazne načine. Kolikima se djeca dogode, a uopće ih ne žele. Ovo dijete je itekako planirano i iza njega je velika ljubav i želja. Bitno je jesi li odgovorna osoba i želiš li to dijete iz zdravih pobuda”, kaže Irena
Svjesne su da će nekih problema biti i da ih mogu očekivati kada se dijete rodi. Ali ne zabrinjavaju se previše i imaju pouzdanja. Nikada uostalom, kažu, nisu ni imale problema zato što su lezbijke, a i društvo se ionako sve više otvara.
Napokon, ističu, žive život koji su oduvijek željele i s veseljem gledaju naprijed. Beba na putu glavni je razlog zbog kojeg već nisu predale zahtjev za sklapanje životnog partnerstva jer Ema zbog izrazito teške i komplicirane trudnoće već nekoliko mjeseci doslovce ne izlazi iz kuće.
No, čim joj bude bolje, zajedno će k matičaru. Vjerojatno već ovog mjeseca. Zbog djeteta su odustale i od velike fešte. Beba je prioritet. Samo o njoj razmišljaju i jedva čekaju da Emi bude bolje pa da mogu u šoping, po krevetić, kolica, ostalu opremu…
Nakon rođenja djeteta Irena će zatražiti da joj se prizna partnerska skrb. Prema objašnjenju pravnog stručnjaka za to područje s kojim smo razgovarali, pravnih problema neće imati. – Kada se dijete rodi, bolnica će prijaviti matičaru ime roditelja. U ovom slučaju navest će ime majke i da je otac nepoznat. Imat će, dakle, jednog roditelja, a partnerica će kasnije na temelju Zakona o životnom partnerstvu zatražiti priznavanje partnerske skrbi – objašnjava nam pravni stručnjak.
Sud, dodaje, ne utvrđuje je li otac zaista nepoznat. Nitko, napominje, ne može oca prisiliti da prizna očinstvo ako on to ne želi. ”Druga bi stvar bila da se otac predomisli i da se ipak odluči upisati kao otac djeteta. U tom slučaju on mora dokazati očinstvo. No sve da se to i dogodi, to ne znači da će automatski steći i roditeljsku skrb nad djetetom. Sud se prije svega vodi načelom dobrobiti djeteta”, objašnjava pravni stručnjak.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Brojni neistraženi zločini
U četvrtak 17. Srpnja je obilježen Svjetski dan međunarodne pravde (International Criminal Justice Day), a ujedno je i bila godišnjica usvajanja Rimskog statuta kojim je osnovan Međunarodni kazneni sud. Prenosimo priopćenje Documente:
”Obilježavanjem 17. srpnja na simboličnoj razini se iskazuje solidarnosti sa žrtvama zločina protiv čovječnosti, genocida i ratnih zločina, a sve u cilju podrške sistemu međunarodne kaznene pravde.
U Bazi podataka ratnih zločina DORH-a evidentirano je 490 zločina…
Taj dan je prilika da se još jednom ukaže na poraznu činjenicu da su brojni zločini, počinjeni za vrijeme rata u Hrvatskoj, još uvijek neistraženi, neprocesuirani ili tek djelomično procesuirani.
U Bazi podataka ratnih zločina DORH-a evidentirano je 490 zločina: 393 zločina (80%) počinili su pripadnici srpskih formacija – JNA ili formacija tzv. SAO Krajine, 86 zločina (18%) pripadnici hrvatskih postrojbi – HV-a ili MUP-a RH, 2 zločina (manje od 1%) pripadnici tzv. Narodne obrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, i 7 zločina (1,4%) pripadnici za sada neidentificiranih postrojbi.
I dalje su, primjerice, nepoznati počinitelji zločina počinjenih širom nekadašnje općine Vukovar u ljeto i jesen 1991. godine…
Krajem 2013. godine DORH-u su bili poznati počinitelji 317 zločina. Počinitelji 173 zločina bili su potpuno nepoznati. No tek 115 zločina (23,47%) u potpunosti je riješeno. U svakoj od nekoliko prethodnih godina u potpunosti se riješilo po 3 zločina.
I dalje su, primjerice, nepoznati počinitelji zločina počinjenih širom nekadašnje općine Vukovar u ljeto i jesen 1991. godine: nad hrvatskim i drugim nesrpskim civilima i braniteljima Bogdanovaca, Svinjarevaca, Petrovaca, Topojevaca, Bokšića, Čakovaca, …, ili zločina počinjenih likvidacijama srpskih civila u Vukovaru.”
Prenoseći ovo kratko priopćenje Documente, redakcija našega portala ohrabruje udrugu Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek i Građanski odbor za ljudska prava te svakog onog građanina koji bilo kada i bilo gdje radi na promociji kulture ljudskih prava i na konsolidaciji pravne države.