Forzicije i narcisi zažutjeli su moj trpučanski vrt, tulipani samo što nisu u punom cvatu, ali ne osjećam proljeće u zraku a još manje u sebi. [Read more…]
Proljeće 2019. donijelo dašak optimizma u Hrvatskoj
U zadnja dva dana isto toliko događaja konačno je donijelo tako prijeko potrebnog optimizma u depresivnu hrvatsku svakodnevicu.
Prvi je bio u petak kada je više tisuća učenika u više gradova diljem Hrvatske prosvjedovalo kako bi upozorili na potrebu zaštite okoliša. [Read more…]
Proljeće
O zapadnjačkome terorizmu
Noam Chomsky ugledni je lingvist i jedan od najistaknutijih američkih društvenih kritičara. Andre Vltchek bavi se pisanjem, snimanjem filmova i istraživačkim novinarstvom.
U knjizi “O zapadnjačkome terorizmu: Od Hirošime do ratovanja bespilotnim letjelicama ” Noam Chomsky, intelektualac, politički aktivist i disident poznat širom svijeta, razgovara o zapadnjačkoj moći i propagandi s filmskim producentom i istraživačkim novinarom Andreom Vltchekom. U tom razgovoru isprepleću se povijesne činjenice i osobna iskustva dvojice sugovornika koja su ih i navela na to da život posvete aktivizmu.
Ova je knjiga dobar uvod u političku misao Noama Chomskog, teme i rasprave obuhvaćaju kolonijalizam i imperijalističku vlast, propagandu i medije, ostavštinu utjecaja Sovjetskoga bloka na suvremena zbivanja, Arapsko proljeće i slabljenje američke moći.
Autori nude snažnu kritiku kolonijalnog naslijeđa, spominjući mnoge zemlje, među njima i Nikaragvu, Kubu, Kinu, Čile i Tursku.
Naslov: O zapadnjačkome terorizmu
Autor: Noam Chomsky, Andre Vltchek
Prijevod: Damir Biličić
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 224
Uvez: meki
ISBN 9789533036700
Izdavač: Naklada Ljevak
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Moje srce kuca tek 28 posto
Danas, 27. ožujka 2014., dočekala me jubilarna nagrada za mojih 20 godina neprekidnog rada kao profesorice njemačkog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Ovaj staž dio je mog prosvjetnog iskustva koje će iduće godine napuniti treće desetljeće.
Za dvadeset punih godina rada prosvjetarke ‘‘sjelo“ mi je na račun punih 875 kuna ili po svakoj godini svih 43,75 kuna. Koliko li su samo vrijedne ove kune samo nebo zna. Da su euri, ne bi toliko vrijedili.
Izračun trenutnog iznosa jubilarne nagrade posljedica je uštede Republike Hrvatske tamo gdje ona najdosljednije i zna štedjeti: kao zemlja znanja na širenju znanja i kao zemlja ugrožena depopulacijom na svojim budućim naraštajima. Naime, pretpostavljam odlukom Vlade RH osnovica za izračunavanje jubilarne nagrade smanjena je s 1.800 na 500 kn. Te se nekadašnja svota od 3.150 kuna poput veste u perilici skupila na ovih punih 875 kuna.
Dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo“
Nije ni ona prva suma bila neko bogatstvo, ali ova potonja je prava bomba. Vrijedi zlata. Jer da nije njene bezobrazne minimalnosti, ne bih ni napisala ovaj tekst. Stoga moja zahvala na jubilarnoj nagradi sadrži i ovaj aspekt zadovoljstva zbog poticaja na bunt i pozivanja na otpor.
Izračunala sam dakako da je ono što je ostalo od jubilarne nagrade tek 28 posto onoga što je donedavno kolektivnim ugovorom bilo prosvjetnim djelatnicima/cama zajamčeno.
Nije ovaj podatak šok; on je, nažalost, samo još jedan u nizu činjenica koje sam spoznala kroz tri desetljeća djelovanja kao profesorica. Da, naime, rad i novac nisu uvijek u sretnom braku, već se gdjegod rad vazda povećava, dok se novac stalno nekako smanjuje.
Priča s jubilarnom nagradom koja se smanjila za nekoliko puta samo je točka na ‘‘i“. Ona nije razlog da se manje radi, nego je alarm, znak da treba reći: ‘‘Dosta više!“
Stoga, dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo.“
Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje.
Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje
Drugim riječima, valja biti budan za promjenu, alternativu, drugačiji pristup. Valja u sebi okrenuti leđa vama – kao inicijalni čin promjene koja nam treba, 100 posto. Kao vodič može i tebi i nama sa srcima koja kucaju 28 posto i manje poslužiti ona mala knjižica ‘‘Indignez Vous“ (‘‘Naljutite se“). Ljutnja je početak promjene, važno je ne zaboraviti da smo ljuti, ne potisnuti osjećaj bijesa. Pišem da snagu ljutnje zadržim i možda podržim još neko srce koje zbog bijesa kuca samo trećinu ili četvrtinu.
Kako vidim Vladu kojoj služiš, moj ministre, u njoj su, po meni, većinom imena kao i tvoje – samo Platzhalter, držači mjesta. Ne vidim da su potrebe i problemi ljudi ove zemlje u fokusu vaše pažnje ni trećinu onoga što bi trebali biti i vidim da je intenzitet vaše brige upravo obrnuto proporcionalan težini vaših primanja.
Pa ipak, ne oslobađa vas to odgovornosti za sustav koji nosite, a koji tek s 28 posto vrednuje jedno od najplemenitijih zvanja koje civilizacija poznaje, a to je prenošenje znanja i bavljenje mladim generacijama.
Shvatite da mi savjest nalaže ukazati im na to da je ovo što od vas vide upravo suprotnost odgovornosti kojoj ih želim poučiti.
Ovih dana moj auto nosi istu poruku koju ti ovdje šaljem: kako u zemlji znanja umijemo odvojiti za svaku godinu odgajanja za život mladih ljudi i učenja novim znanjima pune 43,75 kn i kako to činimo godinu za godinom dvadeset godina.
Proslavila sam jubilarnu nagradu s kolegicama i kolegama u osjećaju zahvalnosti Bogu; jer što bi bilo da živimo u zemlji neznanja?
Napiši jednu ljubavnu
Napiši jednu ljubavnu – pjeva Kemal Monteno, a meni jedna vrijedna čitateljica mojih kolumni piše: Proljeće je, napiši nešto nježno i lijepo iz Sarajeva. Možda čak ljubavno, kad već nisi za Valetinovo, kad već nisi za Osmi mart, pa nisi ti samo strogi intelektualac, ti si i pjesnik. Pokaži to. I nije Bosna samo nemirna. I ja, eto, krenuo biti proljetno romantičan… A u mislima mi podsjećanje – točno dvadeset godina kasnije! – na davnašnju priču ‘‘Sarajevsko proljeće 1994.“ iz moje knjige ‘‘Nove priče o ljubavi i smrti“. [Read more…]
Proljetno čišćenje
Da je proljeće vrijeme kada treba obaviti temeljito čišćenje stana zna svaka dobra domaćica: sve treba usisati, iščetkati i prozračiti, ne samo sagove, već jogije i ostale madrace, ukrasne jastuke, presvlake i perine… Oprati prozore i vrata… očistiti ledenicu i hladnjak… Pospremiti podrum, smočnicu i ormare…
Proljetno je čišćenje obred stariji od hladnjaka. Pojedine su ga religije uvele kao pripremu za važnije vjerske praznike iako je obred stariji i od njih. Najvjerojatnije potječe još iz vremena pećinskih praljudi kada su iz svoje špilje izbacili oglodane kosti, natrulo meso, očistili ognjište i protegnuli sva četiri ekstremiteta, sretni što je prošla smrzavica, što je sunce utoplilo zemlju i njegove stanovnike. Da je noć prestala tlačiti dan, koji je ponovo postao svjetlošću obasjan. Što je vrijedno praznovanja. A prije praznovanja treba očistiti prebivalište i pripremiti prostor za darove koje donosi Svjetlo.
Većina religija, ne bih rekla sve, jer uopće ne znam koliko ih je bilo i koliko ih još postoji, slušale su glas prirode. U davnim je vremenima, dok čovjek još nije bio subjektom, a kamoli u sebe zagledani selfiš man ili woman, živeći u zajednici – jer bez nje nije mogao preživjeti, ukratko, u onim davnim vremenima dok prirodu nismo zloupotrebljavali i uništavali, već s njome bivali, ljudi su znali da prvo moraju očistiti sebe.
Radi se o proljetnom čišćenju. Čišćenju iznutra. Loših navika i razmaženosti, iskvarenih odnosa, nepotrebnih briga. Naime, nema ih onaj tko vjeruje; tko ima povjerenje u Boga da će sve biti dobro. Rekavši: ‘‘Danu je dovoljna njegova vlastita težina“ odgovorno se pobrine za današnji dan, a budućnost povjeri višoj instanci. Većina ljudi pod riječju post podrazumijeva patnju. Postimo kada smo predebeli, masni, nezadovoljni centimetrima izmjerenim oko pasa i stražnjice…
Ono stanište u kojem borave od rođenja pa do smrti. Odatle tisućljetna tradicija posta. U našoj je kulturi najpoznatiji onaj četrdesetodnevni, jer Isus je u pustinji postio četrdeset dana. A približno toliko (točnije trideset i šest dana) traje i post, od Pepelničke srijede pa do Velike subote, što bi nas trebalo pripremiti na tajne Uskrsa.
Radi se o proljetnom čišćenju. Čišćenju iznutra. Loših navika i razmaženosti, iskvarenih odnosa, nepotrebnih briga. Naime, nema ih onaj tko vjeruje; tko ima povjerenje u Boga da će sve biti dobro. Rekavši: ‘‘Danu je dovoljna njegova vlastita težina“ odgovorno se pobrine za današnji dan, a budućnost povjeri višoj instanci.
Većina ljudi pod riječju post podrazumijeva patnju. Postimo kada smo predebeli, masni, nezadovoljni centimetrima izmjerenim oko pasa i stražnjice… Vaša se kolumnistica još kao mladica zarekla da nikada neće postiti. A tko voli, neka izvoli! Nikada ne reci nikad, jer upravo se tada Bog najslađe smije.
No, ja sam se smijala upravo sebi kada sam se jednog dana, prije šest godina, odlučila da ću, usprkos svojoj ranijoj odluci, svejedno postiti. Naime, nakon što sam u časopisu pročitala intervju s poštovanom osobom, gdje kaže kako se nakon posta dobro osjeća, sinulo mi je da nešto takvoga ni meni ne bi štetilo. Tako je započela jedna od najzanimljivijih avantura mog života. Proljetno čišćene usred ljeta, pa i poneki vikend tijekom godine!
Započelo je u kolovozu, 2009. godine, kada sam prvi puta krenula s postom. Od tada to nanovo izvodim svake godine i tako namjeravam sve do kraja svojih dana. Ići na post s karizmatičnim motivatorom trajnog zdravog življenja, u harmoniji s prirodom i samom sobom, Marjanom Videnšekom, osnivačem ustanove Preporod (među njegovim je sljedbenicima svake godine sve više onih iz Hrvatske). Tada sam, kod kuće, najavila kako ne vjerujem da ću, bez prave hrane, izdržati više od deset dana: ‘‘Što ako neće ići? Ništa, ranije ću doći kući.“
Taj je post, usred planina na Jezerskom, završio tako da mi je na kraju bilo žao otići. Jer svakodnevno su mi se događala čuda: nisam bila gladna, ja – inače poznata po bezgraničnom uživanju u jelu. Nisam bila umorna, iako smo za prijepodneva i po tri sata plazili po bregovima, pa i poneki poslijepodnevni sat, a ja sam bila nenavikla na planinarske hodnje.
Knjige o milovanju tijela, duše i duha (…) jer se za posta i iscjeljujemo. Ako ikad, tada u doba posta postajem svjesna: da sam tijelo i da sam duša i duh, sve u jednom i jedno u svemu. Zbog toga je post za me nadasve čišćenje mene cijele. Čišćenje crijeva i mozga, čišćenje misli i duhovnih slika kojih je prepun moj duhovni tavan. Manje, manje, šapće mi moj unutrašnji glas, ne nasjedaj na površnost i zasićenost svijeta ništavilom. Manje, manje neka bude tvoja vodilja!
Najčudnije je bilo to što sam nadvladala strah. Kada mi je brat poginuo na Velikoj planini1) – pao je u 200 metara duboku provaliju – zaklela sam se kako nikada neću krenuti putem na kojem se treba hvatati za sajle, nikako, hodati ću samo sigurnim stazama. Koje ne prolaze iznad provalija, jer mi se, zbog dubine, rado zavrti u glavi. Kao što je već rečeno: nikada ne kaži nikad – i od tada stvarno to više ne govorim! – jer u životu se radi upravo o tome da učinimo ono za što smo mislili da nam je nedohvatno. Načinimo promjenu. Tako sam, s pola litre obične vode i prazna želuca, uz pomoć sućutnog Marjana, dopuzala do Češke kuće i zaurlala: ‘‘Huraaaa! Pobijedila sam!“ Uvjerila sam se da je sve u glavi. A što može u glavu može i iz nje van!
Nakon toga se u mom životu koješta promijenilo. Najveća je promjena to što od 2009. godine više ne idem na ljetni morski odmor. Tada sam ustanovila da se moje oči bolje odmore gledajući u zelenilo nego u blještavilo mora. A mislila sam kako mi bez mora nema života, ta po horoskopu sam riba, a one se – bez mora –umore, osuše. Više ne bih mijenjala hodanje po mekanim, smrekovim iglicama posutim šumskim putima, za izležavanje na vrelom suncu, na plažama prepunim ljudi!
Zeleno, kako te volim zeleno, postaje mojim vanjskim i unutrašnjim odmorištem, jer od tadašnjeg mi posta najviše odgovara i prehrana zelenim povrćem. Gomilom zelene salate, slasne juhe s blitvom, zeljem, špinatom, kelerabom, porilukom…i obiljem svježeg peršina. Mljac, mljac.
Mnogi smatraju da se posti zbog mršavljenja. Ne tvrdim da takvih, među preporodašima nema , ali svake nas je godine sve više koji ne dolazimo smršavjeti nego učiti i utvrđivati zdrav način življenja. Dolazimo po nadahnuće koje, na krilima očekivanja, donosi svaki učesnik posta. Kako zanimljivi ljudi dolaze, kako su fantastične životne priče koje pričamo! A kolika tek znanja razmijenimo uz stol s jušnicima, iz kojih se puši povrtni uvarak za ručak ili večeru!
Povezujemo se u snažne skupine podrške koje pomažu tamo gdje treba pomoći: uši smo za slušanje teškoća i usta koja, u pravom trenutku, znaju izreći pravu riječ, pa da mine glad, popusti glavobolja, da tijelo više ne osjeća toliku bol… Za posta ne trebamo psihologa ni psihoterapeuta, jer svi smo jedni drugima psihoterapeuti. Za ovih godina posta još nisam srela osobu kojoj se nije otvorilo srce i čija duša nije progovorila. Što je, za zdrav život, ionako najvažnije: osjetiti svoja čuvstva i ispovijedati ih.
Svake me godine poneka spoznaja posebno potrese, tako da poslije tog proljetnog čišćenja usred ljeta kući dođem s drukčijim viđenjem. Na kraju sam postala potpuno svjesna od kolike je važnosti JEDNOSTAVNOST. Ta me potresenost još nije napustila. Zbog toga u ove pred velikoposne dane uglavnom vježbam strpljivost i jednostavnost. Jednostavnost u svemu!
Oni koji dolaze smršavjeti uglavnom poste od obilja nezdrave hrane i prežderavanja. Dotle ljudi mojeg soja pokušavaju postiti od koječega drugoga. Tako moje oko nije ni okrznulo računalni zaslon, jer za vrijeme posta računala nemaju što tražiti. Televizor nijednom nisam upalila. Pa i mobilni mi telefon uglavnom šuti, tek ponekada pogledam neku poruku ako je baš nužno ili nazovem nekoga za koga mi srce kaže da ga nazovem. Čitam manje no obično, a i tada samo odabrane knjige.
Knjige o milovanju tijela, duše i duha (recimo knjige dragog mi angažiranog budiste, majstora zena, Thic Nhat Hanha2)) jer se za posta i iscjeljujemo. Ako ikad, tada u doba posta postajem svjesna: da sam tijelo, i da sam duša i duh, sve u jednom i jedno u svemu. Zbog toga je post za me nadasve čišćenje mene cijele. Čišćenje crijeva i mozga, čišćenje misli i duhovnih slika kojih je prepun moj duhovni tavan. Manje, manje, šapće mi moj unutrašnji glas, ne nasjedaj na površnost i zasićenost svijeta ništavilom. Manje, manje neka bude tvoja vodilja!
Svake me godine poneka spoznaja posebno potrese, tako da poslije tog proljetnog čišćenja kući dođem s drukčijim viđenjem. Na kraju sam postala potpuno svjesna od kolike je važnosti JEDNOSTAVNOST. Ta me potresenost još nije napustila. Zbog toga u ove predvelikoposne dane uglavnom vježbam strpljivost i jednostavnost. Jednostavnost u svemu!
Jednostavnost je tako nježno lijepa! Jednostavnost u odnosima, jednostavnost u riječima, uopće jednostavnost bivanja. Kada bih znala, napisala bih o jednostavnosti takvu pjesmu kakvu je napisao kineski pjesnik Yuan Mei3). Zapjevao je tako jednostavno, a tako duboko čuvstveno o tome kako je u magli vidio selo s tek nekoliko krovova i radosno mu se divio. Neka ta jednostavna pjesma bude poklon na kraju posnih dana i pozdrav životu koji simbolizira proljeće:
Tamo je potok, tamo je bambus,
tamo su murya i konoplja.
Tamo je, u magli skriveno, u oblake odjenuto selo,
mio, spokojan kraj.
Tek nešto obrađenih polja.
Samo nekoliko pokrivenih krovova.
Kolike bih živote
proživjeti morao, pa da postanem
tako jednostavan.*
____________________________________
1) Velika planina, visoka planinska zaravan u sklopu Kamniških Alpa, SSI od Kamnika, prosječne visine oko 1500 metara.
2) Thic Nhat Hanh (11. listopada 1926. u Thua Theien-u, u središnjem Vijetnamu) vijetnamski ekspatrijirani zen budistički monah, pisac, učitelj, pjesnik i mirovni aktivist.
3) Yuan Mei (1716.-1797., Qiantang, pokrajina Hangzhou, Kina), pisao poeziju, eseje i bavio se slikarstvom, naglašavao je važnost osobnih osjećaja.
* Slobodan prijevod
(Sa slovenskog preveo Dubravko Poletti Kopešić).
Sahrana arapskog proljeća
Egipatski generali su dobili potvrdu za nastavak zacrtana plana kojim su svrgnuli islamističkog predsjednika Mohameda Mursija – u potpunosti preuzeti kontrolu nad svim segmentima života u zemlji: na referendumu koji je održan 14. i 15. siječnja čak 98,1% onih koji su izašli na birališta prihvatilo je novi ustav kojim se zabranjuju vjerske političke stranke, što će reći da su Muslimanska braća opet u ilegali, na što su se bili navikli već gotovo pola stoljeća, jer su izronili na javnu površinu nakon revolucije od 25. siječnja 2011. kada je, nakon 30 godina vladavine, pao diktator i general Hosni Mubarak.
Istina, može se govoriti da je uspjeh generala s vrhovnim zapovjednikom egipatskih oružanih snaga i glavnim protagonistom lanjskog vojnog udara (3. srpnja), generalom Abdelom Fataom al Sisijem na čelu, relativan jer se referendumu odazvalo nešto više do 20 milijuna glasača, što predstavlja tek 38% glasačkog tijela.
Međutim, ne treba zaboraviti da je izlaznost na referendum o promjeni ustava za vladavine Mursija 2012. Bila još manja, cca. 33%, a da je za promjenu ustava bilo čak pola manje stanovnika nego na prošlotjednom referendumu – samo deset milijuna glasača (Egipat ima oko 80 milijuna stanovnika).
Egipatski generali su dobili potvrdu za nastavak zacrtana plana kojim su svrgnuli islamističkog predsjednika Mohameda Mursija – u potpunosti preuzeti kontrolu nad svim segmentima života u zemlji: na referendumu koji je održan 14. i 15. siječnja čak 98,1% onih koji su izašli na birališta prihvatilo je novi ustav kojim se zabranjuju vjerske političke stranke, što će reći da su Muslimanska braća opet u ilegali
Generali, hoće se reći, dobili su legitimitet koji su tražili kada je vođa vojnog udara, general Al Sisi, vjerojatno i oficijelni predsjednički kandidat na nadolazećim predsjedničkim izborima (nitko ozbiljan više ne vjeruje da ta kandidatura neće biti istaknuta jer se vojska čvrsto drži jasnog plana), upozorio Muslimansku braću da ”neće tolerirati razbijanje države ili spaljivanje nacije”.
Poruka je bila jasna da jasnija nije mogla biti: vojska, koja je tada zauzela potpunu kontrolu Egipta, neće dozvoliti islamistima nikakve manevre, dapače, kani ih ”razmontirati”, a vjerojatno i proskribirati. Tako se i dogodilo.
Egipćani su, kako smo najavljivali u ranijim članicima, birali stabilnost umjesto demokracije. Iako ne znamo što vjeruje većina građana, jer ne postoje takva ispitivanja (relevantna i pouzdana), oni koji odlučuju imaju sada solidnu podršku da se ostvare planovi vojske koja želi Al Sisija vidjeti sa svim ovlastima koje je imao Gamal Abdel Naser.
Budimo iskreni, demokracija nije zapravo bila prisutna ni u Mursijevoj agendi. Mursi je, znamo, legitimno izabran na zadnjim predsjedničkim izborima u Egiptu (i prvim slobodnim izborima u povijesti zemlje). Vladao je nekoliko mjeseci. Iako član Muslimanskoga bratstva, zabranjenog političkog pokreta i tijekom duge vladavine Hosnija Mubaraka, u početku je bio umjeren u svojim istupima.
No, kako je vrijeme odmicalo, tako je počeo zauzimati sve radikalnija stajališta. Protiv njega su najprije počeli prosvjedovati sekularistički krugovi. Ubrzo se u masovnim prosvjedima tražio njegov odlazak. Međutim, on nije popuštao. Organizirao je protuprosvjede svojih pristaša. Tih dana stanje u Egiptu bilo je naelektrizirano i na rubu građanskoga rata.
Generali su uspjeli u svemu što su nakanili: proskribirati islamiste, sijati strah među svima koji bi se željeli pobuniti, izboriti se da vojni establishment nastavi djelovati potpuno autonomno, bez ikakve vladine, to jest civilne ili parlamentarne kontrole, da u nadležnosti oružanih snaga ostane i izbor ili imenovanje ministra obrane (koji će uvijek biti vojno lice) te da, što je najvažnije od svega, cijeli paket vojnog budžeta Egipta ostane daleko od ingerencije parlamenta. Vojni će sudovi moći nastaviti suditi civilnim osobama, i tako dalje, i tako slično
Kap koja je prelila čašu strpljenja u vojnim krugovima u Egiptu bili su njegovi pozivi na rat protiv sirijskoga predsjednika Bashara al Assada. Vojska ga je uskoro svrgnula, zatočila na nepoznatom mjestu i sada mu organizira suđenje. Kada su njegove pristaše izašle na ulice Kaira, vojska se s njima brutalno obračunala. Agencije su javljale o stotinama mrtvih. U nekoliko navrata je vlast izvela prava krvoprolića i ugušila, doslovno slomila, potučeno Muslimansko bratstvo koje je sada, i službeno, ”teroristička”, odnosno ”oružana organizacija” koju generali kane istrijebiti.
To će, međutim, ići teško jer, iako se ni to točno ne zna, brojke govore da članova toga sada opet pokreta ima između 5,7 milijuna (koliko je glasova dobio Mursi) i čak 16 milijuna. Osim toga, iako su im čelnici pozatvarani ili pred sucima, spremaju se za dug, pače, i oružani otpor uz pomoć ćelija Hamasa i Hezbollaha koji već operiraju u zemlji, a za što se, između ostalog, tereti i svrgnuti Mursi.
Generali su uspjeli u svemu što su nakanili: proskribirati islamiste, sijati strah među svima koji bi se željeli pobuniti, izboriti se da vojni establishment nastavi djelovati potpuno autonomno, bez ikakve vladine, to jest civilne ili parlamentarne kontrole, da u nadležnosti oružanih snaga ostane i izbor ili imenovanje ministra obrane (koji će uvijek biti vojno lice) te da, što je najvažnije od svega, cijeli paket vojnog budžeta Egipta ostane daleko od ingerencije parlamenta. Vojni će sudovi moći nastaviti suditi civilnim osobama, i tako dalje, i tako slično. Egipat će biti, kada se kamarila dogovori što će prije organizirati – parlamentarne ili predsjedničke izbore (najavili su tako, ali će, po svemu sudeći, prvo instalirati generala Al Sisija, a onda prekrojiti parlament po volji oružanih snaga) – uređena vojna diktatura s navodnim demokratskim licem.
A što kaže Veli brat? Nikako slučajno, prije početka suđenja srušenom egipatskom predsjedniku Mursiju, u Kairo je stigao šef američke diplomacije John Kerry koji je izjavio da ”cijeni znakove nade i napretka” i da vidi ”raščišćen put povratka u demokraciju”. Tada je sve bilo jasno: SAD će odmrznuti vojnu godišnju pomoć od milijardu dolara i isporučiti lovce, helikoptere i rakete koje egipatske oružane snage toliko žele.
Arapskoga proljeća, recimo i to, više nema. Sahranili su ga generali, a posljednje lopate zemlje na leš baca američka diplomacija. Washington želi sačuvati geopolitičku ravnotežu koja je bila ugrožena (…), demokracija može čekati, dok se narodi moraju pokušati ugledati u razbijeno staklo svoje promašene proljećarske revolucije
Cirkus sa suđenjem Mursiju je mogao početi. Sada, pak, nakon službene objave rezultata referenduma Kerry je ”zamolio” egipatsku vladu da ”ispuni obećanja o pravima i slobodama uvedenima u novom ustavu kako bi se pomoglo narodu i nastavilo kročiti putem prema pomirenju”. ”Blagoslov” State Departmenta je uvjetovan važnošću Egipta za SAD, jer je Egipat važan američki saveznik u tom području. Ta se zemlja smatra jednom od ključnih u arapskome svijetu.
Posebno su za Washington važni odnosi između Egipta i Izraela. Nove vojne vlasti u Kairu obećale su da će u vezi s time provoditi umjerenu politiku kakva je bila u doba bivšega predsjednika Hosnija Mubaraka, skinutog sa vlasti odlukom generala nakon revolucije u kojoj su sudjelovale stotine tisuća ljudi na Trgu Tahrir u Kairu. Očekuje se da Bijela kuća skoro odmrzne vojnu pomoć i da prva tranša od 260 milijuna dolara bude realizirana.
Arapskoga proljeća, recimo i to, više nema. Sahranili su ga generali, a posljednje lopate zemlje na leš baca američka diplomacija. Washington želi sačuvati geopolitičku ravnotežu koja je bila ugrožena, želi da se poštuje dogovor o miru s Izraelom (nešto što bi možda došlo u pitanje da se zemlja u potpunosti politički islamizirala), smatra važnim očuvati granice Egipta (i pomoći zemlji da stavi pod kontrolom terorističke akcije islamista na Sinaju) i napose privilegirani pristup Sueskom kanalu.
Napisali smo i ponavljamo: prioritet je osigurati funkcioniranje gospodarstva jer demokracija može čekati, dok se narodi moraju pokušati ugledati u razbijeno staklo svoje promašene proljećarske revolucije.
(Analiza je izvorno napisana za tjednik Express)