”Ovom prigodom želim se i ja Vama zahvaliti na konstruktivnoj i plodonosnoj suradnji tijekom protekle tri godine u kojima sam, kao predsjednica Odbora za kulturu Hrvatske demokratske zajednice, svojim maksimalno predanim, a volonterskim radom, zajedno s kolegama članovima Odbora, doprinijela Vašem besprijekornom nizu uzastopnih pobjeda na razno raznim izborima. [Read more…]
Prijestolnica bez knjižara?
Ideju europske kulturne prijestolnice pokrenula je grčka ministrica kulture Melina Mercouri, uz pomoć francuskoga kolege Jacka Langa. Bilo je to 1985, oboje su nastupali ispred socijalističkih vlada, a bit njihove ideje bila je pokazati kako je smisao ujedinjenja Europe u očuvanju i upoznavanju europskih raznolikosti, protivno hegemoniji onih koji su veći, brojniji ili bogatiji. [Read more…]
Pranje savjesti u Mediteranu
Među 28 preživjelih iz najveće nesreće na Mediteranu u kojoj je u nedjelju 19. travnja poginulo više od 800 migranata, migranti su iz Malija, Eritreje, Bangladeša, Sierra Leonea, Gambije, Obale Bjelokosti, Senegala i Somalije.
Odakle su oni koji su u četvrtak položeni u zajedničku grobnicu na Malti, ne zna se.
Uz muslimanski i kršćanski obred pokopani su posmrtni ostaci 24 osobe nepoznatog identiteta. Svi ostali potonuli su u more. [Read more…]
Imal’ tu štagod…
Usamljena i očajna došla su naša mala mjesta, naročito zimi, kad vjetar brije po poljanama ili kiša zabubnja na limenim krovovima kokošinjaca, narod se zbije u kuhinje, iza zamagljenih okana peče krumpirove polovice u špaherima, a cestom luta samo jedno žuto, olinjalo ničije pseto. [Read more…]
Mirovina ili Mirogoj
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo njenu prvu kolumnu za Autograf.
Kada ste u novinarstvu, što honorarno, što profesionalno tri i pol decenije (od jednog davnog srpnja 1979.), kada mu vrlo bukvalno podredite privatni život uvjeravajući sve oko sebe i sebe da se jedino tako čovjek (a pogotovo žena), može baviti tim poslom, ništa ama baš ništa ne može vas pripremiti za umirovljenje. [Read more…]
Nigdje sretna čovjeka!
Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Grabar Kitarović nema pojma
”Stanje u hrvatskom zrakoplovstvu je, kada je riječ o opremi, više nego jadno, a Oružane snage su u potpunosti zapostavljene”, tim je riječima HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović prokomentirala sve češće medijske napise o hrvatskoj vojsci, pritom pozvavši na red i predsjednika Ivu Josipovića kao glavnog zapovjednika Oružanih snaga.
Govoreći za emisiju HTV-a ”Studio 4” Grabar Kitarović kritizirala je stanje u Oružanim snagama, ali i sporost pri donošenju strateških odluka vezanih uz budućnost vojske.
”Na dan kada slavimo pobjedu u Domovinskom ratu padne MIG, a Vijeće za nacionalnu sigurnost još se nije sastalo. To održava i stanje u Oružanim snagama općenito, jer one su u potpunosti zapostavljene i najviše ovise o ljudima koji rade u njima. Cijelo vrijeme slušam o tome da odluku o zrakoplovstvu treba donijeti do 2016. i da imamo vremena. Nemamo vremena, 2016. je iza ugla.
”Gospođa Grabar Kitarović očito nije upoznata s nadležnostima pojedinih državnih tijela. Za pitanja obrane i Oružanih snaga, pa i borbenog zrakoplovstva, nije nadležno Vijeće za nacionalnu sigurnost, već Vijeće za obranu”, poručili su s Pantovčaka
To je odluka koja se ne donosi izolirano, ona mora biti dio sveopće vizije za razvoj OS, za koju se bojim da smo je izgubili. Strateški dokumenti su nam zastarjeli, oni su iz 2002. Pod hitno treba provesti široku raspravu i na stručnoj i na političkoj razini koja će voditi ka konsenzusu”, izjavila je Grabar Kitarović.
HDZ-ova predsjednička kandidatkinja time je samo ponovila stav njene matične stranke od prije desetak dana, kada se također pozivalo predsjednika Ivu Josipovića da zbog stanja u Oružanim snagama sazove sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Kada će ono biti sazvano priupitali smo Ured predsjednika, iz kojeg je stigla poduka o tome tko je odgovoran za raspravu o stanju u vojsci.
”Gospođa Grabar Kitarović očito nije upoznata s nadležnostima pojedinih državnih tijela. Za pitanja obrane i Oružanih snaga, pa i borbenog zrakoplovstva, nije nadležno Vijeće za nacionalnu sigurnost, već Vijeće za obranu”, poručili su s Pantovčaka.
Sjednica Vijeća za obranu, nastavljaju iz Ureda predsjednika, bit će održana početkom rujna uz sudjelovanje svih njegovih članova. Prema Zakonu o obrani, članovi Vijeća za obranu su predsjednik Republike, predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko, predsjednik Vlade Zoran Milanović, ministar obrane Ante Kotromanović, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, ministar financija Boris Lalovac, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Drago Lovrić, predsjednik saborskog Odbora za obranu HDZ-ov Tomislav Ivić te savjetnik predsjednika RH za obranu Zlatko Gareljić.
”U svom nabrajanju opcija za budućnost zrakoplovstva navela je, vlastito zrakoplovstvo, air policing i kombinaciju regionalnih snaga, čime pokazuje nepoznavanje terminologije, obzirom da se air policing odnosno ‘redarstveni nadzor u zraku’, provodi u svakoj od tih opcija. Air policing nije opcija za borbeno zrakoplovstvo već je to jedna od najvažnijih zadaća zrakoplovstva u miru”, stoji u reagiranju Ministarstva obrane
”Na sjednici Vijeća za obranu razmatrat će se dokumenti vezani za razvoj oružanih snaga i sustav obrane te aktualna pitanja vezana za obranu i oružane snage”, kazali su nam iz Ureda predsjednika.
Zbog izjava Kolinde Grabar Kitarović reagirao je i MORH, koji žali što se Oružane snage koriste kao tema predizbornog nadmetanja.
”Izražavamo žaljenje što Vlada u kojoj je i gospođa Grabar Kitarović bila članica nije prema tada važećem Dugoročnom planu razvoja 2006-2015, u puno boljim gospodarskim vremenima, donijela odluku o uvođenju u operativnu uporabu novog borbenog zrakoplova s čijim je pripremama za uvođenje trebalo započeti 2009. godine. MIG-ovi 21 trebali su završiti svoj radni vijek 2010. godine i s operativnom uporabom trebalo se početi s novim borbenim avionima”, kažu u MORH-u.
Osim toga, HDZ-ovu predsjedničku kandidatkinju, poput Ureda predsjednika, prozivaju zbog nepoznavanja koje je vijeće nadležno za obranu i Oružane snage i pritom podsjećaju da 2007. kao članica Sanaderove vlade nakon pada helikoptera u Vukovaru nije tražila sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost.
MORH joj je spočitnuo korištenje krive terminologije u zrakoplovstvu.
”U svom nabrajanju opcija za budućnost zrakoplovstva navela je, vlastito zrakoplovstvo, air policing i kombinaciju regionalnih snaga, čime pokazuje nepoznavanje terminologije, obzirom da se air policing odnosno ‘redarstveni nadzor u zraku’, provodi u svakoj od tih opcija. Air policing nije opcija za borbeno zrakoplovstvo već je to jedna od najvažnijih zadaća zrakoplovstva u miru”, stoji u reagiranju Ministarstva obrane.
”Helikopterima HRZ i PZO-a samo u ovoj godini je spašeno više od 200 pacijenata, koji se zasigurno ne bi složili s tvrdnjom da je stanje ”više nego jadno’.” ”Izražavamo žaljenje što gospođa Grabar Kitarović smatra kako je naša pobjednička vojska u zapuštenom stanju. Smatramo kako bi trebala uvažiti mnoge provedene kapitalne projekte, koji dokazuju kako se brine o sadašnjosti i budućnosti OS RH, unatoč smanjenom proračunu za obranu”, zaključuju u Ministarstvu obrane
Uz to, u Ministarstvu obrane ne mogu se nikako složiti da je stanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva ”više nego jadno’.
”Upravo su u opremu i modernizaciju, ali i u nabavku novih letjelica u posljednje tri godine uložena znatna sredstva. Spomenimo samo remontirane MiG-ove, obnovljenu Protupožarnu eskadrilu, školske zrakoplove na kojima se inače školuju i omanski piloti, transportne helikoptere kojima se obavljaju medicinski letovi i akcije traganja i spašavanja.
Tako je primjerice helikopterima HRZ i PZO-a samo u ovoj godini spašeno više od 200 pacijenata, koji se zasigurno ne bi složili s tvrdnjom da je stanje ‘više nego jadno’. Izražavamo žaljenje što gospođa Grabar Kitarović smatra kako je naša pobjednička vojska u zapuštenom stanju. Smatramo kako bi trebala uvažiti mnoge provedene kapitalne projekte, koji dokazuju kako se brine o sadašnjosti i budućnosti OS RH, unatoč smanjenom proračunu za obranu”, zaključuju u Ministarstvu obrane.
Podsjetimo, već ranije Josipović je u intervjuu za Novi list poručio kako o spremnosti borbenog zrakoplovstva razgovara već dvije godine, podsjetivši pritom da s postojećim resursima imamo osiguranu zaštitu zračnog prostora do 2024.
”Optimalno bi bilo da bez opasnosti po državne financije možemo imati borbene zrakoplove. Inače, sedam je država NATO koje nemaju borbene zrakoplove. Ali, Hrvatska bi bila prva koja je imala borbeno zrakoplovstvo i koja bi ostala bez njega. Naravno da nas ne smije tješiti činjenica da i drugdje padaju avioni, pa i najbolji na svijetu, poput F-35. Ali, nije dobro da se iz nesreće koja se dogodila izvlače zaključci kako nam zrakoplovstvo, a po nekima i cijele oružane snage, ne vrijede ništa. Istina je, tehnika nam zbog finacijskih problema zaostaje. Ljudski faktor zato je iznimno kvalitetan”, kazao je Josipović prije desetak dana.
(Prenosimo s tportala).
Smanjiti broj ministarstava
U jesenju operaciju ”rebalans proračuna“ ministar financija Boris Lalovac krenuo je najavom da će proračunsku rupu ovaj put morati krpati rezanjem proračunskih rashoda, jer na strani prihoda do daljnjega nema više ovaca za porezno šišanje.
Usput je spomenuo kako je zahvaljujući Centralnom obračunu plaća otkrio da u državnim i javnim službama oko 20 tisuća zaposlenih prima neto plaću veću od 10.000 kuna, odnosno prosječno oko 20.000 kuna bruto. Ministar Lalovac uvjeren je da tu ima prostora za smanjenje proračunskih rashoda.
Mediji su odmah izračunali da bi 10-postotno smanjenje tih plaća godišnje proračunu uštedjelo oko 40 milijuna kuna, što nije ni jedan posto od procijenjenih 5 milijardi kuna za koliko bi se trebao smanjiti proračunski deficit.
Ako je Lalovac uz podršku Banskih dvora najavom o smanjivanju visokih plaća u državnim i javnim službama želio biračima poslati predizbornu poruku koja godi njihovim ušima, onda je mogao posegnuti za još efektnijim i za proračun barem jednako efikasnim rješenjem. Mogao je, naime, predložiti ukidanje oko trećine od sadašnjih 20 ministarstava
U uvjetima kad je proračunu voda došla do grla svaka ušteda je, međutim, dobrodošla, pogotovo kad se u predizbornoj godini biračima šalje poruka da je koalicijska Vlada socijalno osjetljiva pa u korist općeg dobra uzima od onih koji imaju iznad prosječna primanja, a štedi one koji jedva preživljavaju.
Ako je Lalovac uz podršku Banskih dvora najavom o smanjivanju visokih plaća u državnim i javnim službama želio biračima poslati predizbornu poruku koja godi njihovim ušima, onda je mogao posegnuti za još efektnijim i za proračun barem jednako efikasnim rješenjem. Mogao je, naime, predložiti ukidanje oko trećine od sadašnjih 20 ministarstava, što bi u proračunskim troškovima za plaće donijelo uštedu barem kao 10-postotno smanjenje svih 20 tisuća neto plaća većih od deset tisuća.
Ukidanjem, primjerice, sadašnjih ministarstava uprave, poduzetništva i obrta, zaštite okoliša, branitelja, socijalne skrbi, turizma i regionalnog razvoja i EU fondova i njihovim pripajanjem srodnim ministarstvima ukinulo bi se 7 ministarskih plaća, isto toliko plaća zamjenika ministara, 20 do 30 plaća pomoćnika ministara, oko 70 plaća u kabinetima ministara, značajno bi se smanjio broj posebnih uprava i službi, a time i šefovska mjesta u njima, i tako redom i tako dalje ukinulo bi se do 200 dužnosničkih, šefovskih i savjetničkih radnih mjesta na kojima su bruto plaće u prosjeku tu negdje oko 20.000 kuna.
Lako je izračunati da bi proračun samo na tim plaćama godišnje uštedio 48 milijuna kuna.
Uspostavlja se i širi mreža poslova u državnoj upravi kojom je sve kompliciranije upravljati i međuresorski je usklađivati zbog čega se, pogotovo u njezinim političkim i upravljačkim vrhovima pretvara u jednu veliku brbljaonicu u kojoj se puno priča, a malo radi na rješavanju sve brojnijih problema diljem države
Usto bi se smanjili i brojni drugi troškovi, od voznog parka, preko posebnih računovodstava do uredskih i drugih troškova koje svojim postojanjem produciraju posebna ministarstva čije poslove mogu bez većih problema preuzeti državne uprave u objedinjenim i okrupnjenim ministarstvima.
Ukupne proračunske uštede zapravo je teško ad hoc na papiru izračunati jer posebna ministarstva i ministri već svojom logikom postojanja geometrijskom progresijom generiraju nove poslove i nova radna mjesta na koja se uglavnom zapošljavaju stranački i podobni ljudi, i tako u nedogled.
Uspostavlja se i širi mreža poslova u državnoj upravi kojom je sve kompliciranije upravljati i međuresorski je usklađivati zbog čega se, pogotovo u njezinim političkim i upravljačkim vrhovima pretvara u jednu veliku brbljaonicu u kojoj se puno priča, a malo radi na rješavanju sve brojnijih problema diljem države.
Zato ako ministar financija Boris Lalovac, a prije svega premijer Zoran Milanović, doista misle ove jeseni započeti s uvođenjem reda u proračunske rashode, onda bi ukidanjem i spajanjem sadašnjih 20 u 13-14 ministarstava uvjerili javnost i birače da su prvo počeli čistiti pred svojim stranačkim pragovima, od glave, a ne od repa, jer rodno mjesto proračunskih troškova je na vrhu, a ne u sredini ili na dnu piramide.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Jago u premijerskoj fotelji
Ništa kao zavist tako vješto ne uočava i ne preuveličava mane drugih. Uz bahatost i potpun izostanak samokritičnosti hrvatskog premijera krase, nažalost, i Jagine osobine. Kako drugačije, osim ljubomorom i zavišću, objasniti njegovu fiksiranost na najuspješnijeg, a po anketama i najpopularnijeg ministra u Vladi – Slavka Linića. To što ministru čini protekla dva-tri mjeseca predsjednik Vlade školski je primjer nevjerojatne taštine, samodopadnosti, sebeljublja i zavisti da bi mu i maćeha iz Snjeguljice pozavidjela.
Lider socijaldemokrata nikako ne može otrpjeti popularnost koju među građanima uživa veteran SDP-a usprkos krajnje nezahvalnoj poziciji. Ulozi koju obnaša u Vladi Kukuriku koalicije od koje je premijer svojom neprincipijelnošću, konformizmom, neprestanim uzmicanjem pred oporbom načinio kokošinjac u kojemu se ministri-pijetlovi međusobno čerupaju: Maras Linića, Vrdoljak Marasa, itd.
No najgori je upravo predsjednik Vlade. Stječe se dojam da gotovo sadistički uživa u blaćenju ministra financija, pubertetski nesvjestan da kod svih mislećih ljudi izaziva upravo oprečan efekt – odbojnost.
Da Linić, kao što to premijer sam kaže nije old school političar, mogao je istog momenta stati pred kamere i uzvratiti: što ozbiljan premijer na skupom dvotjednom izletu o trošku poreznih obveznika radi u ateljeu čovjeka koji je, prema siječanjskome izvješću, ozbiljan porezni dužnik. Hoće li kvalitetom sporni Charles dug Republici Hrvatskoj, iz kojeg se alimentiraju i ovakva besmislena turistička putovanja, otplatiti, kao što je najavio, premijerovim portretom…Predlažem odoru Shakespearovog Jaga. Simbolika će i bez vampirskih zubi i lubanja biti kristalno jasna
Dok ministar Linić pred saborskim zastupnicima, očitome sukobu usprkos, principijelno brani neobranjivo – izostanak premijera sa sjednice o rebalansu proračuna – argumentom da je riječ o stavu svih članova Vlade, pa tako i njezina predsjednika i da nema ništa strašno u njegovu izostanku, premijera ni tisuće kilometara udaljenosti ne priječe da se instalira pred kamere u ateljeu kič slikara Karla Bilića (Charlesa Billicha) i pred portretom Tita s vampirskim očnjacima i lubanjama oko vrata prepotentno docira o tome što bi ministar trebao upitati svog prijatelja protiv kojega je karlovački DORH podignuo optužnicu za događanja stara pet godina… Ma fuj!
Da Linić, kao što to premijer sam kaže nije old school političar, mogao je istog momenta stati pred kamere i uzvratiti protupitanjem: što ozbiljan premijer na skupom dvotjednom izletu o trošku poreznih obveznika radi u ateljeu čovjeka koji je, prema siječanjskome izvješću, ozbiljan porezni dužnik. Hoće li kvalitetom sporni Charles dug Republici Hrvatskoj, iz kojeg se alimentiraju i ovakva besmislena putovanja, otplatiti, kao što je najavio, premijerovim portretom…
Predlažem odoru Shakespearovog Jaga. Simbolika će i bez vampirskih zubi i lubanja biti kristalno jasna.
No nije se naš bezgriješni premijer zaustavio na bukvici upućenoj iz daleke Australije. Nesvjestan da će mu se strelice neprincipijelnosti i narcisoidnosti kao bumerang vratiti, da će tu zaljubljenost u prazne floskule tipa “političar nema i ne može imati prijatelje” platiti cementiranjem pozicije u vrhu nepopularnosti, prvi svoj javni istup po povratku ponovo koristi da nas pouči da je on, i samo on, mjera svih stvari. On bi svog prijatelja pogledao u oči, on bi se i rođenog brata odrekao kad bi DORH podigao optužnicu, bla, bla…Prestrašno. Ne bih rado bila Zokijev brat – Krešimir Milanović.
Slavko Linić, koji se odbija ponašati po Milanoviću očito dragom principu da je moralno ono što se mora, beskrajno nervira ovog neprincipijelnog ljubitelja prodika…Zamislite, ne želi biti trbuhozborac, odbija slijepu poslušnost! Nedopustivo! Do te mjere da premijer zaboravlja svoje pravničko obrazovanje i preko kamera o optužnici karlovačkog Državnog odvjetništva progovara kao da je riječ o pravomoćnoj presudi…
I osrednji novinari crne kronike znaju da je to tek sumnja, opravdana sumnja i da je do presude, koja nekoga može proglasiti krivim, ali i osloboditi krivnje – dalek put.
Slavko Linić, koji se odbija ponašati po Milanoviću očito dragom principu kako je “moralno ono što se mora”, beskrajno nervira ovog neprincipijelnog ljubitelja prodika…Zamislite, ne želi biti trbuhozborac, odbija slijepu poslušnost! Nedopustivo do te mjere da premijer zaboravlja svoje pravničko obrazovanje i preko kamera o optužnici karlovačkog Državnog odvjetništva progovara kao da je riječ o pravomoćnoj presudi…
Zašto je Milanoviću u ovom slučaju stalo prejudicirati krivnju, a u nekim drugima mu to nije bio cilj. Čačića je do presude držao u Vladi. Ivana Jakovčića kojeg je Povjerenstvo za sukob interesa, kao i Šegona, proglasilo krivim predlaže na listi za Europski parlament ispred Tonina Picule…Koliko je to etično. Smiju li se građani i Linić pred kamerama zapitati kakvu nam to poruku šalje slikanjem ispred portreta zbog kojeg bi ga i Karamarko prigrlio, odlaskom u atelje čovjeka koji u Hrvatskoj duguje pozamašan porez, visokim rangiranjem koalicijskoga partnera za kojeg je utvrđen sukob interesa (Kajin bi štošta dodao)? Valjda časnog i moralnog političara! Koja je količina sebeljublja potrebna da toga ne budeš svjestan.
Umjesto da stane iza svog najuspješnijeg ministra, da osudi posvemašnju estradizaciju i skandalizaciju politike, medijsku hajku kojoj je vladin financijaš kontinuirano izložen – ovaj diplomirani pravnik na privremenom premijerskome zadatku namjerno krivo tumači Linićevo obrazloženje novinarima da mu podmeće paraobavještajno podzemlje. Interpretira to kao da je ministar govorio o DORH-u i optužnici podignutoj protiv njegovog prijatelja, a ne o tretmanu tog prijateljstva u medijima. Ruga se Linićevom poimanju prijateljstva, ne suosjeća, dapače, optužuje ga da se želi prikazati žrtvom.
I jest žrtva, ali nesposobnog i taštog premijera kojemu je vrhunski domet skupi izlet u dijasporu, koji je po povratku brzopleto nazvao “poslovno patriotskim putovanjem”. U četrdeset i osmoj otkrio je, eto, hrvatstvo i hercegovačko porijeklo. Prvo se uputio u Mostar, preživio generalku u Hercegovini i ohrabrio za žešće doze – one australske. Sve u nadi da će mu to donijeti koji bod i bolju poziciju na ljestvici popularnosti. Lakše je zapjevati u Australiji nego raditi, gombati se u domovini s rebalansom, Zakonom o radu, reformom zdravstva… Po povratku dijeli packe onima koji rade, ne i onima koji otpuštaju trudnice (čitaj Lorenzin).
Premijer bi na pola i kusur mandata sam sebi trebao dati savjet! Stati pred zrcalo, pogledati se u oči i zapitati ne kao dosad samodopadno: Ogledalce, ogledalce, tko je najljepši na svijetu?, već: Zašto me nakon dvije i pol godine umjesto šarmantnog i od mnogih biranog Zokija iz ogledala promatra od ljubomore na Linićevu popularnost zelen Jago? Možda upravo stoga što usprkos pedesetima nije naučio biti prijateljem sebi, bratu, kolegi ministru – biti prijatelj građanima.
Da mu guzica vidi put
Onog vikenda kada su Milanovićevi ministri radili na rebalansu, prije dva tjedna, premijer je otišao na skijanje u Austriju. Iako do danas rebalans nije gotov, premijer Milanović opet pakira kofere.
Hrvatska prolazi kroz najtežu krizu od osamostaljenja kojoj se ne nazire kraj. Gospodarska situacija nikad nije bila gora: proizvodnja i BDP padaju, a rastu jedino nezaposlenost i javni dug.
Gotovo svi ekonomski pokazatelji su negativni. No osim gospodarske, imamo i krizu Vlade. Premijer Milanović i njegov najbolji i najvažniji ministar – a to je u ovoj financijskoj i gospodarskoj situaciji sigurno ministar financija – već tjednima ne komuniciraju.
Onog vikenda kada su Milanovićevi ministri radili na rebalansu, prije dva tjedna, premijer je otišao na skijanje u Austriju. Iako do danas rebalans nije gotov, premijer Milanović opet pakira kofere. Uskoro kreće u posjet Australiji i Novom Zelandu, od 6. do 18. ožujka. Usred najteže krize premijer odlazi iz zemlje na gotovo dva tjedna i to na drugi kraj svijeta! Dakle, ako Vlada na sljedećoj sjednici i prihvati rebalans proračuna, Milanovića neće biti u Saboru da ga brani
Kako je odnedavno u proceduri prekomjernog deficita, Hrvatska je obećala Bruxellesu da će rebalans proračuna biti gotov do kraja veljače, no to se ipak nije dogodilo.
Onog vikenda kada su Milanovićevi ministri radili na rebalansu, prije dva tjedna, premijer je otišao na skijanje u Austriju. Iako do danas rebalans nije gotov, premijer Milanović opet pakira kofere. Uskoro kreće u posjet Australiji i Novom Zelandu, od 6. do 18. ožujka. Usred najteže krize premijer odlazi iz zemlje na gotovo dva tjedna, i to na drugi kraj svijeta! Dakle, ako Vlada na sljedećoj sjednici i prihvati rebalans proračuna, Milanovića neće biti u Saboru da ga brani.
Koliko god je vladina obavijest o Milanovićevu dalekom putovanju naoko iscrpna i neuobičajeno opsežna, sadržajno je prazna. Zapravo Milanović putuje u službeni posjet Novom Zelandu na poziv premijera Johna Keya, a kada već ide na Novi Zeland, onda mu se činilo logičnim posjetiti i Australiju, iako ga njegov australski kolega Tony Abbott nije pozvao.
Premda će Milanović imati ”17 službenih sastanaka i 12 susreta s hrvatskom dijasporom”, osim razgovora s novozelandskim premijerom drugih razgovora na državnoj razini – a poznato je da naš uvijek pazi na rang i hijerarhiju – Milanović neće imati.
Posjet Australiji, koji traje čak sedam dana, zapravo je posjet hrvatskoj dijaspori, što samo po sebi nije sporno, ali za neka druga vremena. Doduše, ministar obrane Ante Kotromanović sastat će se sa zamjenikom australskog ministra obrane Stuartom Robertom iako Milanović zapravo vodi Kotromanovića kako bi ga svojim generalskim renomeom ”pokrivao” pred radikalnijim dijelom dijaspore.
Premijer Milanović ovim putovanjem šalje potpuno pogrešnu poruku koja glasi otprilike ovako: nijedna kriza nije toliko velika da se od nje ne može pobjeći. U vrijeme kada ništa u zemlji ne funkcionira kako bi trebalo, premijer odlazi na gotovo dvotjednu ekskurziju na kontinent na kraju svijeta. Ili, tko zna, možda nam premijer samo želi poručiti kako ova zemlja može i bez njega?
Besmisleno je ovo skupo putovanje (iako će Milanović i njegova delegacija putovati redovitim zrakoplovnim linijama) pokušavati opravdavati gospodarskim razlozima. Osim Kotromanovića, s Milanovićem putuju njegova supruga, šef kabineta i savjetnik: nema ni ministra gospodarstva, a ni gospodarstvenika.
Kada je Josip Broz ‘‘Galebom“ odlazio na dvomjesečna putovanja po Africi i Aziji, za ono vrijeme, kada su vrijedili neki drugi standardi putovanja i prevaljivanja velikih udaljenosti, to nije bilo čudno. No vremena su se promijenila. Političari, naročito europski, u pravilu se sastaju na sat ili najdulje nekoliko sati, a iste večeri su kod kuće.
Danas je neobično kada najviši političari odlaze na duga i daleka putovanja, osobito u ovakvoj krizi, posebno ako ta putovanja nisu opravdana konkretnim političkim ili gospodarskim motivima.
Gospodarska kriza dodatno je postrožila standarde kada je riječ o službenim putovanjima, pa i premijerskim. Službena putovanja i koristi od njih predmet su stalnog preispitivanja u javnosti, što je u demokraciji uobičajeno i legitimno.
Premijer Milanović ovim putovanjem šalje potpuno pogrešnu poruku koja glasi otprilike ovako: nijedna kriza nije toliko velika da se od nje ne može pobjeći. U vrijeme kada ništa u zemlji ne funkcionira kako bi trebalo, premijer odlazi na gotovo dvotjednu ekskurziju na kontinent na kraju svijeta. Ili, tko zna, možda nam premijer samo želi poručiti kako ova zemlja može i bez njega?
(Prenosimo s portala Novoga lista)