Danas je točno godinu dana od izbora nadbiskupa Buenos Airesa, kardinala Jorgea Bergoglija, za nasljednika Benedikta XVI. Bijeli dim se pojavio iznad Sikstinske kapele u 19:06 sati pa smo nešto kasnije saznali da se novi Papa zove Franjo.

Nakon nekoliko trenutaka šoka i iznenađenja, shvatili smo da je to prvi Papa koji stiže iz Latinske Amerike i prvi koji je ujedno i redovnik isusovac. Doduše, mi koji pratimo vatikanska događanja, imali smo i kardinala Bergoglija na popisu ”mogućih kandidata”, jer je kao čvrst kandidat bio ušao i u konklavama na kojima je 2005. izabran nasljednik pok. Ivana Pavla II., ali većina nas nije se nadala argentinskome Papi.

Ovaj osvrt ne pretendira biti analizom prve godine pontifikata pape Franje. Time će se ovaj novinar i teolog pozabaviti u kolumni Democroacia iduće subote. Ovo je tek podsjetnik na taj trenutak kada su vjernici bili ugodno iznenađeni a, zajedno s njima, skeptici i nekatolici (svi koji god da jesu), željni da konačno na čelo Katoličke crkve dođe netko tko će sanirati urušenu fasadu Crkve

Ovaj osvrt ne pretendira biti analizom prve godine pontifikata pape Franje. Time će se ovaj novinar i teolog pozabaviti skoro u kolumni Democroacia. Ovo je tek podsjetnik na taj trenutak kada su vjernici bili ugodno iznenađeni a, zajedno s njima, skeptici i nekatolici (svi koji god da jesu) željni da konačno na čelo Katoličke crkve dođe netko tko će sanirati urušenu fasadu Crkve.

Kad se te ugodne rimske večeri prije 12 mjeseci pojavio na balkonu Petrove bazilike i okupljeno mnoštvo ispred sebe očaravajuće neceremonijalno pozdravio s ”Dobra večer”, novi je Papa dao naslutiti da će njegov pontifikat u mnogome biti drugačiji od prijašnjih. Franjo je u prvoj godini zasigurno promijenio javnu sliku papinstva. Njegov je prethodnik u mirovinu otišao mercedesom, on je došao renaultom 4 iz ’84.

Umjesto da uđe u raskošnu Apostolsku palaču, ostao je u mnogo skromnijem Domu sv. Marte, vatikanskom hotelu u koji je uselio sa svim kardinalima prije konklava. Na grudima mu je ostao obični željezni umjesto zlatnog pektoralnog križa. Časopis Time ga je proglasio osobom godine, kultni glazbeni Rolling Stone stavio ga je na naslovnicu, a čak ga je i modni Esquire proglasio najbolje odjevenim muškarcem godine, iako je uvijek isto odjeven.

Ljudi hrle u Vatikan kako bi ga vidjeli, guraju se i predsjednici i premijeri. Sve što kaže dočekuje se nekritičnim pljeskom. Sam plaća svoje račune i telefonira vjernicima. ”Franjin efekt” povećao je prodaju vatikanskih suvenira za 200%, a on sam nedavno je priznao da mu taj status medijske ”superzvijezde” ide na živce.

Ljudi hrle u Vatikan kako bi ga vidjeli, guraju se i predsjednici i premijeri. Sve što kaže dočekuje se nekritičnim pljeskom. Sam plaća svoje račune i telefonira vjernicima. ”Franjin efekt” povećao je prodaju vatikanskih suvenira za 200%, a on sam nedavno je priznao da mu taj status medijske ”superzvijezde” ide na živce

Franjo je naslijedio Crkvu pogođenu kombinacijom kriza i skandala. Seksualno zlostavljanje djece, koje su provodili svećenici, potkopalo je moralni autoritet Crkve. Istodobno, vatikanska birokracija, kurija, optužena je za korupciju, pranje novca, povezanost s mafijom i druge skandale. Pontifikat njegova prethodnika Benedikta XVI. završio je povijesnom ostavkom 28. veljače 2013., a četiri dana kasnije 150 kardinala okupilo se u Vatikanu prije konklave kako bi razmotrili dramatično stanje Crkve i izazova koji stoje pred novim papom.

U tjednu koji je slijedio otvoreno su razgovarali i izrazili duboku zabrinutost, očaj pa čak i ljutnju zbog kaljuže u kojoj je zaglibila Rimska kurija zbog skandala kojima se nije vidio kraj. Oni su tražili reformu, radikalnu reformu Rimske kurije. Željeli su nekoga tko će ”isušiti močvaru”. Tražili su čovjeka sposobnog da upravlja kompromitiranom kurijom i Crkvom, a prije svega, tražili su ”čovjeka duboke duhovnosti” kojega će sljedbenici drugih religija prepoznati kao ”Božjeg čovjeka”. Našli su ga u ”biskupu s kraja svijeta”, Jorgeu Mariju Bergogliju.

Franjo sebe opisuje kao grešnika, a njegov osmijeh govori, odmah na prvu, da je dobar i ponizan čovjek. On propovijeda ”siromašnu Crkvu, za siromašne”, poziva svećenike da izađu na periferiju (”Više volim Crkvu koja je puna modrica, koja je bolna i prljava jer je bila na ulicama, od Crkve koja je nezdrava od ograničenja i brige za vlastitu sigurnost”), odbija isključivanost prema homoseksualcima (”Tko sam ja da im sudim?”), ne osuđuje ateiste (”Oni koji ne vjeruju u Boga neka slušaju svoju savjest”), traži da se razvedeni ne odbacuju nego podupiru, osuđuje divlji kapitalizam i naziva ga novom tiranijom (”Kako vijest može biti to da je vrijednost burze pala za dva posto, a nije vijest kada beskućnik umre”), odbacuje idolatriju novca i bogate poziva da redistribuiraju bogatstvo.

Poput pape Ivana XXIII., koji je otvorio prozore Vatikana za svježi zrak Drugog vatikanskog koncila, posljednje velike reforme u Crkvi, tako je Franjo ponovo otvorio te iste prozore vjetru promjena, a rezultati toga nastavljaju iznenađivati i poticati. Kao i mnogi drugi, njemački kardinal Walter Kasper vjeruje da je Franjo ”probudio nade u novi početak za Crkvu, baš kao što se dogodilo nakon Drugog koncila”. Međutim, on je zabrinut da bi ljudi mogli preopteretiti Papu pretjeranim očekivanjima koja se ne mogu ispuniti

Teško da se netko može ne složiti s tim riječima (osim lihvara i beskrupuloznih bankara, mesoždera neoliberalizma) i teško da se može reći da Papa ne pokazuje primjerom ono što govori. A pokazao je to i prije skromnim životom nadbiskupa Buenos Airesa. Što je, međutim, Papa, osim što je riječju i gestom osvojio srca vjernika i nevjernika, opipljivoga ostvario u prvoj godini? To ćemo, ponavljam, analizirati u budućim kolumnama i drugim tekstovima.

Poput pape Ivana XXIII., koji je otvorio prozore Vatikana za svježi zrak Drugog vatikanskog koncila, posljednje velike reforme u Crkvi, tako je Franjo ponovo otvorio te iste prozore vjetru promjena, a rezultati toga nastavljaju iznenađivati i poticati. Kao i mnogi drugi, njemački kardinal Walter Kasper vjeruje da je Franjo ”probudio nade u novi početak za Crkvu, baš kao što se dogodilo nakon Drugog koncila”. Međutim, on je zabrinut da bi ljudi mogli preopteretiti Papu pretjeranim očekivanjima koja se ne mogu ispuniti.

A njegov utjecaj ide daleko, čak i među hrvatski katolicima (koji ipak u većini ostaju zatvoreni ekumenizmu i međureligijskom dijalogu, opsjednuti katoličkim nacionalizmom) i unatoč otvorenoj nesimpatiji većine hrvatskih biskupa kojima ovaj Papa, nema nikakve sumnje, smeta.

U istraživanju koje je u veljači ove godine za “Veritas – glasnik sv. Antuna Padovanskog” provela agencija Hendal, građani su pitani koliko znaju o sadašnjem poglavaru Katoličke crkve i što misle o tome kakav je njegov pontifikat nakon prve godine vođenja Crkve.

Istraživanje se temelji na odgovorima građana starijih od 15 godina, iz šest hrvatskih regija, metodom slučajnog izbora. 97,9% građana čulo je za papu Franju, poglavara Katoličke crkve i većina ga, nakon prve godine pontifikata, ocjenjuje s izvrsnim (62,5%).

Hrvati, superkatolici kakvima se smatraju prema mišljenju fundamentalista iz klera i katoličkih udruga, imaju razloga za se zamisle jer dok 82,5% anketiranih o Papi prati samo ono što mediji prenesu, samo ih svega 2,4% prati Franjine cjelovite govore. I medije i sve što Papa kaže kombinira 8,2% građana. Premda je u protekloj godini objavljeno više naslova o papi Franji ili njegovih djela na hrvatskome jeziku, svega 0,9% ispitanika pročitalo je barem jedan od tih naslova

Također, prema mišljenju većine (77,2%) papa Franjo promijenio je sliku Crkve u javnosti na bolje. 68,7% ispitanih smatra najbližim Papin govor o siromaštvu. Jedna petina bliskim doživljava i Papin međureligijski i ekumenski dijalog. Premda je Franjo od početka apostol Božjega milosrđa, to je blisko svega 16,1% građana, gotovo kao i Radost evanđelja (15,9).

Jedan od najvećih uspjeha pape Franje u prvoj godini pontifikata je što je Isusa i Radosnu vijest uspio približiti vjernicima, smatra 63% ispitanika, dok je 28,5% odgovorilo da ne zna je li u tome uspio. 40% ispitanih misli da živjeti prema Evanđelju nije teško, dok ih 31,4% misli da jest.

Više od polovice anketiranih građana o djelovanju pape Franje informira se iz svjetovnih medija (55,5%), njih 8,7% kao izvor koristi katoličke medije (što potvrđuje našu staru tezu o potpunoj nesposobnosti, nekvalitetnosti i neprofesionalnosti tzv. katoličkih medija), a 25,5% kombinira i jedne i druge.

Hrvati, superkatolici kakvima se smatraju prema mišljenju fundamentalista iz klera i katoličkih udruga, imaju razloga da se zamisle jer dok 82,5% anketiranih o Papi prati samo ono što mediji prenesu, samo ih svega 2,4% prati Franjine cjelovite govore. I medije i sve što Papa kaže kombinira 8,2% građana. Premda je u protekloj godini objavljeno više naslova o papi Franji ili njegovih djela na hrvatskome jeziku, svega 0,9% ispitanika pročitalo je barem jedan od tih naslova.

Od našeg osnutka, portal autograf.hr pokazuje da je to loše i da bi se katolici, zapravo bi bilo dobro da to čine i drugi, malo ozbiljnije trebali pozabaviti papom Franjom. On je, smatramo, oličenje Koncila. On je ipak, unatoč nekim negativnostima ili nedostacima, o čijem raščlanjivanju danas ovdje nema mjesta, radost i nada.