Šezdesetak godina od nastanka kultnoga Fellinijevog filma ”La dolce vita”, po kojemu su senzacionalistički fotoreporteri koji vrebaju poznate ličnosti u za njih kompromitirajućim situacijama dobili naziv – paparazzi ta bi ”vrsta fotića” mogla (i hoće vjerojatno), izumrijeti kao dinosauri vremena u kojemu je postojalo nešto što se zvalo stid, moral, privatnost. [Read more…]
KRIZA
Na okretištu tramvaja dva prijatelja od 40-ak godina razgovaraju. Dovijaju se načinu kako naći novac. ‘‘Slušaj, stari, imam jedan stari mountain bike koji bismo mogli malo srediti, oprati, popraviti i staviti na Njuškalo. Možda dobijemo sto kuna, pa svakom pola. Šta kažeš?“ ”Može ‘‘, odgovara ovaj drugi. Uto dolazi tramvaj. Uz obećanje da će sutra razraditi plan akcije razdvajaju se. Jedan od njih stavlja ruke u džepove, drugi se penje u tramvaj i razmišlja kako će potrošiti 50 kuna.
ZADUŽBINA
Zadužio sam poznanika. Učinio sam mu uslugu, a da on to ne zna. Od tog događaja prošlo je par mjeseci. Sa zaduženim se ponekad sretnem i zadržimo se u kraćem razgovoru. Drugi put se samo pozdravimo kad se sretnemo. Mahnemo si rukom ili učinimo neku gestu dajući do znanja da smo uočili onog drugog. U posljednje vrijeme sve više me proganja osjećaj da bih poznaniku nekako trebao objasniti što sam učinio za njega. Želim da mi na neki način izrazi zahvalnost. Uopće, potreba da se potvrđujem kod drugih ljudi ovaj tjedan je nešto izraženija nego tjedan prije.
RASTANAK
Rastaju se Vlado Kalember i Ana Rucner. Novine naravno pišu o tome. Uz gomile tekstova koji donose najnovije vijesti o tome kako je došlo do razlaza jedan je posebno zanimljiv. U njemu se govori o neverbalnoj komunikaciji para i to u vremenima kada još nismo znali da su u bračnoj krizi. Autoru teksta posebno je zapeo za oko poljubac koji je Kalember uputio Ani Rucner u jednoj televizijskoj emisiji, pa kaže: ‘‘Analiza neverbalne komunikacije sada već bivšeg para otkrila je da je bila riječ o isforsiranom poljupcu. Ona skoro da se izmiče dok ju on ljubi.“ Ova posljednja rečenica mogla bi biti predložak za finu literaturu. Opisujući tako zamah rukom jedne starije gospođe, Kundera je napisao ‘‘Besmrtnost“.
KNJIGE
47 posto Hrvata ne čita niti ih knjige zanimaju. Sto novinskih komentatora koristi ovaj podatak da bi se nad njime čudili, da bi osuđivali nepismenu rulju koja ne mari za knjigu. Kako im ne dosadi uvijek biti u pravu, uvijek s iste visine docirati o potrebi čitanja kao pretpostavci izvrsnosti. Čitaj ako hoćeš, ako nećeš, nemoj. Nije li čitanje privatna stvar? Šta me briga jel’ nacija načitana ili ne? Uopće, šta me briga za naciju? Matija Babić ponekad se hvali kako u životu nije pročitao ni jednu knjigu. S Matijom Babićem na kavi mogu izdržati pola sata. S većinom načitanih ni deset minuta.
”Koja ti je ono kuja?”
Miroslav je psa dobio u najgorem razdoblju svog života, a da ga zapravo nije ni želio. Kupio ga je zbog djece, znate kako to ide. Klinci vam se na glavu popnu dok im ne kupite psa, da bi nakon najviše dva tjedna izgubili svako zanimanje za njega, ostavljajući da ga vi, htjeli, ne htjeli, idućih petnaest godina šetate, hranite, kupate i četkate, trijebite mu krpelje, kupujete mu gumene igračke, tražite partnera ili partnericu i vodite ga veterinaru. [Read more…]
U ime oca i sina i Brechta
Drama je gotova, zavjesa je pala. Otac o kojem sam pisala prošli put, ovoga četvrtka ostavio je svoje dijete u prostorijama suda, “kako bi se ovrha mogla dovršiti”. Da nije to učinio, dogodila bi se “nasilna ovrha” trogodišnjega Gabrijela. Socijalni djelatnici, policija i vatrogasci (!) upali bi u kuću u Mošćenici i zgrabili trogodišnjeg sina koji nikako nije htio od oca otići k majci u Rijeku, premda je to zakonom određeno. Pa tko je taj dječak da se usuđuje protiviti zakonu?! Da plače, premda sud kaže da mora ići majci? Sutkinja je pohvalila očev postupak, jer da je ostavljanjem djeteta na sudu ipak izbjegao traumu nasilnog oduzimanja djeteta iz kuće, koja bi bila neminovna. Jer tako zakon kaže!
A što bi na to rekao Brecht u imaginarnome nastavku “Kavkaskoga kruga kredom”? On ni mrtav ne bi dodijelio dijete majci kojoj djetetova sreća nije najvažnija. Ali, sudsko rješenje je sudsko rješenje, misli majka i, da je trebalo, ne bi imala ništa ni protiv nasilne ovrhe. Otac je, pak, zaključio da ne može takvo zlo priuštiti dječaku, pa ga je ipak ostavio na sudu. Sud je zadovoljan. Majka također. Već su dvaput pokušavali otrgnuti sina od oca, ali njih su se dvojica zabarikadirali u kući i sakrili se, kao u nekoj zastrašujućoj igri skrivača za odrasle, u kojoj, nažalost sudjeluje i dijete.
Drama je gotova, zavjesa je pala. Otac o kojem sam pisala prošli put, ovoga četvrtka ostavio je svoje dijete u prostorijama suda, “kako bi se ovrha mogla dovršiti”. A što bi na to rekao Brecht u imaginarnom nastavku “Kavkaskog kruga kredom”? On ni mrtav ne bi dodijelio dijete majci kojoj djetetova sreća nije najvažnija
Policija je bila milosrdna, pa nisu razbijali kućna vrata niti provaljivali, ali ovaj put milosti ne bi imali. Upali bi u kuću, našli bi ih, iščupali dijete ocu… Poput loše majke iz “Kavkaskoga kruga kredom”, majka bi podnijela i to da joj dijete trgaju iz očeva zagrljaja, makar ga pritom povrijedili, samo da se poštuje volja zakona koji ga je dodijelio njoj. “Želio sam sačuvati sina od toga”, rekao je očajni otac, nakon što ga je ostavio na sudu.
Moja kći je prije nekoliko dana proslavila treći rođendan. Iz iskustva znam da nikakvog čovjeka ne možemo voljeti tako jako i tako nježno kao čovjeka od tri godine. I pustiti da trogodišnji čovjek pati mora da je jedan od strašnijih zločina pod kapom nebeskom. Sada će se nesretni i napaćeni otac morati još posebno dogovarati s majkom i s Centrom za socijalnu skrb ne bi li makar jednom tjedno vidio svog nesretnog i napaćenog sina. Jer on sad i nije u nekoj poziciji. Nakon što je ratovao sa sudom i s Centrom i s majkom. Odbijao je vratiti sina majci još od ljeta, tvrdeći da sin s njome nije sretan, da mu je to sam rekao. Ali, zašto bi sud uzeo u obzir argumente jednog trogodišnjaka koji se žalio da mu majka skriva slatkiše i brani mu da spominje oca…
U protekloj je godini, doznajemo, u čak 85 posto slučajeva skrbništvo nakon razvoda dodijeljeno majci. Čemu takva diskriminacija očeva? Zar se odluka o skrbništvu ne bi trebala donijeti nakon razmatranja i slušanja argumenata djetetovih, majčinih i očevih? Ne stavljam slučajno dijete na prvo mjesto. I čovjek star tri godine ima svoje osjećaje i potrebe, a u tim godinama ih već može izraziti. I prije nego što progovori, čovjek može pokazati što osjeća. Dijete je hrabro, ono bez da trepne sluša bajke pune nasilja (vještice jedu djecu, maćehe ih pokušavaju ubiti, gusari oteti… ono instinktivno zna da život nije tako jednostavan i veseo kako mu ga roditelji predstavljaju), ono se želi boriti za sebe, a to što nije punoljetno i što ga se s lakoćom podigne u naručaj i nekamo odnese, kao što vještica uzme ocu i majci Matovilku i zatvori je u toranj, ne znači da je dijete samo neki mali lutak koji će stajati ondje gdje ga mi postavimo.
Već dva puta pokušavali su otrgnuti sina od oca, ali njih su se dvojica zabarikadirali u kući i sakrili se, kao u nekoj zastrašujućoj igri skrivača za odrasle, u kojoj, nažalost sudjeluje i dijete
Njegovi su osjećaji duboki i tamni, ono je vezano uz bića koja voli, zna da mu život doslovce ovisi o tome da bude blizu voljenih. A ne uz one koji ga baš i ne vole puštajući da ga razvlače sudovi i centri za socijalnu skrb. Ono nije sposobno samo preživjeti i to više je vezano, to više ovisno, to više voli, to više strahuje… da će biti odvojeno. Dijete vjeruje u pravdu, instinktivno, ono još nije upoznato s prljavštinom i nepravdom svakodnevnog života, ono vjeruje da nakon svih muka, kušnji i tjeskoba dobro pobijedi zlo, vještica završi u peći, a djeca se veselo vrate roditeljima, ili roditelju koji ih je cijelo vrijeme sa strepnjom iščekivao. U slučaju “Ivice i Marice”, djeca se vraćaju svom dobrom i tužnom ocu. Hoće li se i Gabrijel vratiti?
Prošli sam put rekla da neću previše pisati o drami ljudi koje ne poznajem, ali činjenice su takve da se majka nije pobunila protiv rata koji su centar za socijalnu skrb i sud u ime zakona poveli protiv njezina djeteta, da je neuspjele ovrhe sina, koji se pred ovršiteljima skrivao s ocem u kući, te mogućnost nasilne ovrhe nisu osobito pogađale, kao ni konačno ostavljanje dječaka ovog četvrtka na sudu. Svoju sreću majka je postavila ispred djetetove. Ako je pravda slijepa, zakon je u ovom slučaju gluh, slijep i nijem i baš ništa ne može reći o argumentima jednog dječaka.
Čeka nas novi Obiteljski zakon, uvode se pravni zastupnici za djecu, kao i obiteljska medijacija koja će poticati dogovaranje među zaraćenim stranama. Djecom se više neće moći manipulirati u obračunima odraslih, ustvrdila je ministrica Opačić. Najavila je i zajedničku roditeljsku skrb jer dijete ima pravo na komunikaciju s oba roditelja. Smatra da bi većina parova u procesu razvoda uz medijaciju mogli postići dogovor, a manjina osobito svadljivih razvoda rješavat će se na sudu. Manipulativni roditelj po zakonu bi mogao čak i ostati bez djeteta. Djeca će na sudu od sada imati svoga pravnog zastupnika. Sve su to dobre vijesti, samo pitanje je prati li mali Gabrijel ovih dana novine i portale. Veseli li ga najava medijacije, kao i mogućnost da ima svog odvjetnika? Ili je samo tužan što ne vidi tatu, a mama mu ne da slatkiše.
Problem dobrih očeva
Nakon sramnog referenduma, zbog kojeg ću se još dugo osjećati loše, a nadati se da ih neće biti još, potresla me priča oca koji se uzaludno bori zadržati svoga sina, koji svaki put kada bi se trebao vratiti majci, gorko rida i privija se uz tatu. Treći put ih već nasilno razdvajaju, socijalni radnici, ti geniji sućutnosti, sugeriraju ocu da jednostavno ostavi maloga sina samoga u sobi i da ode, a nastavi li odbijati takve savjete, otac će, po svoj prilici, završiti u zatvoru. Jer zakon je tu na strani majke, kao i uvijek. Nikoga osobito ne zanima zašto dijete rida kada treba ići k majci, premda bi prirodno i normalno bilo da jedva čeka da je zagrli. I zašto djetetovu reakciju baš nitko ne uzima u obzir?
S obzirom na to da ne poznajem dovoljno dobro priču ovog oca, sina i majke da bih o njoj razglabala, ispričat ću vam jednu drugu priču, o svojem dobrom prijatelju. On se u ranim tridesetima prilično naglo oženio djevojkom u koju se zaljubio doslovce “preko noći”. Svadba je protekla u znaku one ne pretjerano sretne maksime “suprotnosti se privlače”. Vidjelo se da on i mladenka, osim što su zgodan par, nemaju bogzna o čemu razgovarati. Suprotnosti koje se privlače vrlo često postanu suprotnosti koje se ne podnose, pa je tako i brak moga prijatelja prilično brzo uplovio u krizu, a potom i u razvod. Mislim da nisu bili zajedno dulje od dvije godine. Plod njihove brzo skončane ljubavi bio je maleni dječak.
Bivša supruga mojega prijatelja do dana današnjega, a od razvoda je prošlo bezmalo 15 godina, činila je sve da mu upropasti kontakte sa sinom, da ih maksimalno prorijedi, tražila je sudske zabrane, inzistirala je na nemogućnosti njihovih susreta bez njezine prisutnosti, branila mu vikende, ljetne praznike, blagdane, ukratko, otvorila je vrata pakla ocu koji sina voli i koji želi biti s njime najviše koliko je moguće
Bivša supruga mojega prijatelja do dana današnjega, a od razvoda je prošlo bezmalo 15 godina, činila je sve da mu upropasti kontakte sa sinom, da ih maksimalno razrijedi, tražila je sudske zabrane, inzistirala je na nemogućnosti njihovih susreta bez njezine prisutnosti, branila mu vikende, ljetne praznike, blagdane, ukratko, otvorila je vrata pakla ocu koji sina voli i koji želi biti s njime najviše koliko je moguće. Zakon kao da podrazumijeva da su očevi više-manje ništarije koje nakon razvoda potraže drugu ženu, a osim bivše, zaborave i djecu iz prethodnog života. Naravno da ima očeva koji jedva da i pitaju za djecu nakon što su napustili suprugu, koji teška srca plaćaju alimentaciju, i to minimalnu koju im je sredio njihov dobar odvjetnik, koji izbjegavaju svaki drugi vikend koji im je zakon dodijelio i vrlo im je jednostavno živjeti bez djeteta.
Znam i takve očeve, ima ih. Ali tu su i očevi koji vole svoju djecu i silno pate bez njih, koji bi provodili s njima što je moguće više vremena, a ne što je moguće manje. A tu su i bivše supruge, koje kao da svrhu života pronalaze u tome da im zatruju kontakt s djetetom, zanemarujući pritom sreću i nesreću djetetovu, njegove suze za ocem, njegovu sreću kad su zajedno. Sjećam se, srela sam prijatelja kada je nosio u naručju svoga tada još malenog sina po Trgu bana Jelačića i ljubio ga sav sretan što mu ga je grozomorna bivša u rijetkim trenucima milosti podarila na nekoliko sati.
Bez obzira na to što se razvela mlada, bivša je svu svoju preostalu životnu energiju usmjerila na to da zagorča život mojem prijatelju, činila je sve da ga proglasi neuračunljivim i nesposobnim da viđa dijete, pratila ga za njegovih sati sa sinom i pritom se neprekidno pozivala na nekakve zakone koji joj daju pravo da se tako ponaša. A ono što meni nije jasno jest zašto se podrazumijeva da majka dijete voli više nego otac, te što da se radi u slučajevima kada otac više voli dijete nego majka (i dijete oca), a majka je toliko zatrovana mržnjom i osvetoljubivošću da to poništava sve njezine kvalitete kao majke?
Jedna od najružnijih, a tako čestih manipulacija jest ona djetetom, svejedno čine li je oba roditelja ili samo jedan. Nikad mi nije bilo jasno što se to u ženi ili muškarcu dogodi, što to pukne da ona ili on pretvore svoje dijete u oruđe vlastite osvete, te si dopuštaju govoriti ružno o neprisutnom ocu/majci, huškati dijete protiv bivšeg partnera ili mu uskraćivati tako potrebno vrijeme s drugim roditeljem
Zašto takva oca ne štite zakoni, institucije, socijalne službe? Nije li diskriminirajući zakon koji podrazumijeva da oca baš i nije briga za dijete, barem ne onoliko koliko i majku? Pogotovo oca koji je otišao od majke jer s njom više nije mogao živjeti? I koliko je, zahvaljujući pozivanju na zakone i na socijalne službe, loših majki trijumfiralo nad dobrim očevima? Jedna od najružnijih, a tako čestih manipulacija jest ona djetetom, svejedno čine li je oba roditelja ili samo jedan. Nikad mi nije bilo jasno što se to u ženi ili muškarcu dogodi, što to pukne da ona ili on pretvore svoje dijete u oruđe vlastite osvete, te si dopuštaju govoriti ružno o neprisutnom ocu/majci, huškati dijete protiv bivšeg partnera ili mu uskraćivati tako potrebno vrijeme s drugim roditeljem.
Ljubav je kratka i plitka, a mržnja duga i duboka, kao da to postaje krilatica nekih žena i muškaraca, koji se nakon ljubavnog kraha više ničim i ne bave nego proizvodnjom mržnje kao neke ružne, industrijske magle. Bivše žene mrze sadašnje, a sadašnje ne s manjom strašću mrze “bivšu” djecu. Stoga i ne čudi da su u bajkama maćehe tako grozni likovi, koji naručuju umorstva svojih pokćerki ili ih iscrpljuju teškim radom, a potom zatvaraju u sobicu na vrhu tornja. Ne moraju one biti baš takva čudovišta, ali u mojoj neposrednoj blizini rasla je i cvala maćeha koja je život uložila u to da bivšu djecu što uspješnije odvoji od sadašnjosti svoga supruga. U redu, nije htjela pojesti srce svoje pokćerke, poput Snjeguljičine. Ali nije bila ni mnogo nježnija od nje.
Možda je u “Kavkaskom krugu kredom” Brecht održao najveću lekciju sebičnim, osvetoljubivim, bijesnim majkama: prava je majka, zaključuje sudac na kraju drame, ona koja nije spremna vući svom snagom dijete na svoju stranu iz kruga nacrtanoga kredom, jer bi ga time mogla povrijediti. Prava majka je ona koja ne može podnijeti da joj dijete pati. Samo takva žena, kojoj je sreća djetetova na prvome mjestu, a ne vlastite ambicije i manipulacije, dostojna je zvati se njegovom majkom. O toj bi kazališnoj sceni morali voditi računa socijalni radnici, prije nego što narede ocu koji voli svoje dijete da ga ostavi uplakana i sama u sobi da čeka majku koja na djetetove suze ostaje kamena srca.