Uskoro se pod nezaustavljivim pritiskom Hrvatske biskupske konferencije i nekih katoličkih udruga ”otvaraju” crkve kako bi vjernici sudjelovaliu religijskim obredima. Koliko je to otvaranje u skladu s Isusovom zapovijedi ”Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”, nevažno je. Važno je nametnuti svoj stav državi i društvu da je ritual važniji od života, od čovjeka. [Read more…]
I znanstvenici su iracionalna bića, pa su neki i vjernici
Kad se jednoga dana bude pisala povijest biologije 21. stoljeća, možemo unaprijed reći da će Francisu Collinsu pripasti jedno od vodećih mjesta. Čovjek koji je otključao tajnu ljudskog genoma uveo nas je u jednu novu znanstvenu eru, čije posljedice (i to prvenstveno pozitivne) tek trebamo vidjeti. [Read more…]
Sloboda ili totalitarizam
Jedan od razloga problema kojeg ljevica ima u odnosu prema braniteljima – a pritom prije svega mislim na razne braniteljske organizacije i pojedince koji govore navodno u ime branitelja, jest u tome što ona (ljevica) nikada nije ni pokušala konstruirati neki svoj, autentičan narativ o 1990-ima. Preuzela je tuđmanistički, a to znači desno-nacionalistički narativ, koji se nametnuo kao ”opći”. [Read more…]
Skriveno
Dino Milinović, rođen je 1959. u Zagrebu, a od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Do danas je objavio nekoliko dramskih tekstova i dva romana: “Kradljivac uspomena” (2002) i “Tamo gdje prestaje cesta” (2007).
U ovom povijesnom kriminalističkom romanu životi protagonista: vječno nadareni student književnosti, istražitelji koji vjeruju u najbolji od mogućih svjetova, profesori koji prolaze put od sjemeništa do šume, pojavljuju i nestaju usputni junaci i antijunaci: prolazni, ogorčeni, spašeni, baš kao što u životu traju, bljesnu i nestanu ljubav, sigurnost, pouzdanost…
Povodi i slučajnosti — krađa grimiznog plašta u Splitu 356. godine, dolazak carskog istražitelja i traženje glasovitog zapisa sa suđenja Isusu Kristu — isprepliću se s događajima iz gotovo mitske hrvatske 1971. godine i vode do sadašnjosti Zagreba, New Yorka.
I kao što primjećuje Miroslav Mićanović u svojoj bilješci o knjizi, ‘‘panoptikum događaja i ljudi, nade i prozirnosti, banalnosti svakodnevice, tajni rituali i mehanizmi moći, potraga za izgubljenim rukopisom, koja se miješa s krađom knjiga iz nacionalne knjižnice, ne čini roman ‘Skriveno’ samo tekstom ‘nevidljive prošlosti’ nego i uzbudljivim vodičem kroz čitateljevu neposrednu stvarnost i ništa manje neizvjesnu budućnost.“
Naslov: Skriveno
Autor: Dino Milinović
Književnost
Godina izdanja: 2013.
Broj stranica: 281
Uvez: meki
ISBN 9789533340609
Izdavač: Meandarmedia
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Četiri sprovoda i vjenčanje
Ove sam se jeseni napokon uspio oduprijeti magičnoj privlačnosti masovnoga rituala, tj. sudjelovanja u sveopćem podjarivanju plamene orgije koja se i kakva priređuje po grobljima uzduž i poprijeko Hrvatske, na dane i u noćima 1. i 2. studenoga svake godine. Obavezni crkveni i državni, neradni dan, na blagdan Svih svetih i potom, nepropisani, ali još zdušnije od naroda prigrljen Dušni dan, prizivaju desetine, ma što?!, stotine tisuća nečim obavezanih ljudi, da se na te dane na ”svojim” grobovima pomole (ili što?) te da zapale na njima koju prikladnu svjećicu (kao metonimiju one svjetlosti koja će svijetliti u vječnosti).
I sve bi bilo dobro tijekom tih katoličkih feštanja (nepoznatih i nepojmljivih odmah preko naše granice prema sjevernim susjedima!) da poigravanje vatrom ne uzbuđuje ljudstvo s onu stranu naturenih im crkvenih klišeja (tko bi nabrojio Sve svete, da čujem?) i posve shvatljivo induciranih, ali uvijek privatnih, turobnih osjećaja. Sa željom da svojim preminulima osvjetljavaju onostrano ništavilo, (tj. raj ili pakao?!), ljudi do paroksizma podjaruju kolektivne lomače, kupajući se u blaženstvu vatrene vrućine, na kojoj se rastaljuju ne samo bezbrojni plastični lampioni, nego izgaraju i njihovi vlastiti osjećaji.
Na dogovorene dane i noći užgati koji plamičak na grobovima pričinjava se kao neko iskupljenje, a to što ti isti grobovi tijekom čitave godine pokazuju da su neobilaženi i nepaženi – to je druga stvar i baš koga briga. Važno je sudjelovati u masovnome ritualu i tako, eventualno, steći bar neku mrvicu otkupljenja. Eto, zašto se godinama sustežem od sudjelovanja u tome makabrističkom ritualu odbijajući religioznu komponentu tugovanja i otklanjajući obavezne geste
Na dogovorene dane i noći užgati koji plamičak na grobovima pričinjava se kao neko iskupljenje, a to što ti isti grobovi tijekom čitave godine pokazuju da su neobilaženi i nepaženi – to je druga stvar i baš koga briga. Važno je sudjelovati u masovnome ritualu i tako, eventualno, steći bar neku mrvicu otkupljenja. Eto, zašto se godinama sustežem od sudjelovanja u tome makabrističkom ritualu odbijajući religioznu komponentu tugovanja i otklanjajući obavezne geste.
No, pitam se, tko je i otkad za ove rituale smislio i na tržištu ponudio jeftine plastične lampione, koji su zbog svoje pristupačnosti stostruko pojačali ljudsku nesvjesnu želju da neki plamičak – kao metaforu ”duše” – bar jednom godišnje zapale za svoje najmilije (ako ne već i onako paušalno i en gros ne mole za sve pokojnike i posebno za Sve svete!?)?
A, da nema tih lampiona – ili – što je bilo prije njihove masovne pojave na tržištu?
Nekada su ”bolji” grobovi,dakle imućnijih obitelji, imali svoje privatne fenjere u kojima se prigodno moglo pripaliti koju voštanicu ili uljanicu, dok su si oni manje dobro stojeći mogli priuštiti poneku ”dušicu” iliti lumin. Ali kako ovi potonji brzo gasnu na svaki dašak vjetra, to je njihova upotreba postajala sve besmislenija (mada se još može na njih naići). Tako su nekadašnje uljanice, lojanice i voštanice pale u zaborav, a u ovim pomahnitalim grobljanskim vremenima malo se tko usuđuje na ”svoje” grobove instalirati kakvu pretenciozniju svjetiljku, svijećnjak ili slično. I tako smo svi osuđeni na istovjetne bofl lampione jer od dudice u kolijevci do lampiona na grobu, svima nam je isto – plastično doba.
Moj svjesni zazor ide otuda što sam svoju prvu svijeću odbio prinijeti na grob Miroslava Krleže, u siječnju 1982. godine. Nitko to ne bi niti znao da nisam sam to napisao, tj. objavio u svojim ”polemikama o mentalitetu postkrležijanske epohe”. Kad sam bio vidio kako je njegov pogreb posvojio tadašnji državno-partijski establišment, zaključio sam da ”što će njemu moja svijeća?”. Ionako su pjesnika pokopali kao generala (što je i sam pokojnik dijelom zaslužio), a ja sam na televiziji pratio prijenos tih lamentacija: ”Nad otvorenim grobom, tužni zbore…” Sad, na stranu moji privatni resantimani, ali ”Bog s Gvozda” uspio je umrijeti ispravno ili na vrijeme, baš u zadnji čas, tj. dok su ”njegovi” bili na vlasti. U tome je smislu i pogledu jedan drugi talentiran pisac baš omanuo, jer kad je umro Antun Šoljan (9. VII. 1993.), onda se na njegovu pogrebu ”nije našao nitko koji bi zastupao Republiku Hrvatsku niti je Društvo hrvatskih književnika u tome smislu dobilo ikakav brzojav sućuti” (kako je Upravni odbor DHK-a žalobno protestirao u povodu smrti ”jednog od svojih najuglednijiih članova”, a za one manje ugledne baš i njih briga!?).
Hladni tuš obrazloženja Odbora za naobrazbu, znanost, kulturu i šport Sabora RH stavio je činjenice na pravo mjesto, budući da, napisali su, Uprava DHK ”nije prema uobičajenim pravilima institucionalnoga ponašanja nikakvim dopisom obavijestila ni Sabor, ni Vladu RH, pa ni Odbor…” da je dotični preminuo. Čisto i bistro, evo, valja umrijeti ispravno iliti ”pravilno”, s dostavljenim dopisom (čemu sam se narugao još tada; u SD; 24. VII. 1993.), jer inače nema brzojava sućuti ni govorancija iliti lamentacija. Vjerojatno se zafrkantskome Šoljanu fućkalo za (preko)grobne počasti, ali takve se i ne priređuju za pokojnika, nego za one koji preostaju (neka znaju što ih čeka!).
Moj svjesni zazor ide otuda što sam svoju prvu svijeću odbio prinijeti na grob Miroslava Krleže, u siječnju 1982. godine. Nitko to ne bi niti znao da nisam sam to napisao, tj. objavio u svojim ”polemikama o mentalitetu postkrležijanske epohe”. Kad sam bio vidio kako je njegov pogreb posvojio tadašnji državno-partijski establišment, zaključio sam da ”što će njemu moja svijeća?”. Ionako su pjesnika pokopali kao generala
U tome smislu točno je na vrijeme s ovoga svijeta otišao svibnja 1998. Gojko Šušak, pizza-man i ministar obrane RH kojega su posmrtni ostaci bili ispraćeni u dostojanstvenoj povorci od središta grada do Mirogoja, a počastima i govorancijama koje su daleko nadilazile puki vojnički pogreb i utoliko sam ustvrdio da su ”generala pokopali kao pjesnika” (Globus; 3. XII. 1999.).
Svakomu njegovo: Krleži vojnički lafet, a Šušku guslari. Ovim već emblematskim hrvatskim sprovodima moglo bi se pridružiti i komemoraciju koja je, malne kao parnasovcu, u rujnu 2013. g. u muzeju Mimara (kad će se u njemu naći koji hrvatski pokojni kulturnjak?) bila priređena preminulom nogometnomu menadžeru Vlatku Markoviću.
Nakon četiri sprovoda doživjeli smo i jedno pseudo-vjenčanje, naime, listopada 2013., povratak izgubljene nevjeste Jovanke njezinu ”razmetnom” suprugu Josipu Brozu. Žive ih razdvojili, mrtve ih spojili, kako je rekla Latinka Perović, (Novosti; 25. X. o. g.).