Ušli smo u, po meni, najvažniji tjedan u godini – vazmeni tjedan. Iduće nedjelje kršćani zapadnog obreda slave Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti tjedan dana iza toga. [Read more…]
A što ako ona misli da je u Gardalandu?
A što ako ona misli da je u Gardalandu, da joj je netko kupio kartu s brzim prolaskom kroz redove i sada može ostvariti svaku svoju želju?
Može biti… može biti, ako hoće, vozačica kombajna. Možda postavljati pločice, maljati zidove, može si postrojavati vojne jedinice, može, ako hoće, voziti i brodove. [Read more…]
Pao zakon sile teže
Neobičan san usnuo sam prije nekoliko dana. Izašao sam na ulicu, a jedan automobil parkiran preko puta, jedan modri Renault Clio na moje se oči lagano odlijepio od tla. Kratko zatim zacvilio je jedan bijeli maltazer, što ga je crvenokosa starija žena vodila u šetnju. I on se odignuo od tla i bespomoćno kevćući zamlatarao šapicama u zraku. [Read more…]
Žica se više i očajnije
Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?
Iz Zagreba sam, solidno vrijeme sam izbivao iz njega, no u posljednjih pola godina što ga kontinuirano nastanjujem ne mogu povući paralelu ni s jednim prošlim vremenom po pitanju javnog žicanja para. Financijski brodolomci praktički su postali kulturološki brend centra, nezaobilazan dio urbanog kofeinskog iskustva. Vlasnici kafića mogli slobodno umetnuti u cjenike stavke tipa ”kava s mlijekom i pet žicera – 15 kuna”, a gradske vlasti mogle bi razmisliti o postavljanju spomenika ”nepoznatom prosjaku”.
Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?
Institucija moljakanja siće mogla bi se uvrstiti u zagrebačke tradicionalne znamenitosti, opisati na engleskom i korejskom po turističkim vodičima, pa da horde stranaca koji lunjaju centrom uveseljavaju ekipu ispružene ruke misleći kako sudjeluju u drevnom hrvatskom obredu.
Frekvencija uleta s libretom ”jel’ imaš koju kunu”, ”pomozite ako ikako možete”, ”znaš što, al’ treba mi 10 kuna za pivo” u prosjeku se odvija brzinom od pet do deset na sat.
Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji.
No nisu samo terase u igri. Zaustavit će vas na cesti, dočekati ispred kolodvora, a u najnovijem izdanju domaćeg žicarskog genija, obilazit će parkirališta šoping-centara i umoljavati ljude koji izlaze ili ulaze u aute.
Par mlađih Zadrana s glazbalima priča mi neki dan – u sat, dva zgrnuli su 400 kuna, daleko više nego sviranjem na ulici. Pada mi na pamet Havana gdje je populacija u permanentnom domišljanju kako revolucionarno osloboditi još jedan konvertibilni pesos iz džepova turista.
Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji
Provest će s tobom pola dana, omađijati te gomilom lažnih priča i agilno se potruditi za bakšiš. Kod nas pak imaginacija žicera vjerno odražava imaginaciju nacionalnog gospodarstva. Daj mi pare jer… jer… jer ih nemam.
Čak su i hahari minulih vremena imali minimalno razrađenu scenografiju za utjerivanje kovanica. Prodavali bi ti ciglu, ili barem kratko objašnjenje zašto im sada i ovdje moraš iskrcati neku lovu. Tipa, frendu je umrla baka i ovaj je sad toliko utučen da bi mogao reagirati nepredvidljivo. Prilično uvjerljiva uvertira nakon koje sam kao klinac definitivno bio spreman uručiti im lovu spremljenu za sladoled.
Nesposobnost za kreativno izvlačenje iz govana skoro pa mistički tijesno povezuje one na hrvatskom vrhu i one na hrvatskom dnu. U trenutku kada su ljudi shvatili da im je kratkoročno isplativije progutati ponos i vratiti se doma s par stotina kuna instant love, značilo je da su oni na boljem kraju prehrambenog lanca jednako tako žrtvovali više funkcije ove zemlje u ime brzog profita.
Jednom kada je obavljena ta psihološka odnosno politička amputacija, žicanje postaje skroz prihvatljiv stil života. Štoviše, postaje savršena anestezija narkotičkog djelovanja iz koje se više nisi sposoban vlastoručno izvući.
Trudnici iz zagrebačke periferije koja pita za kusur oko stolova Cvjetnog trga to najčešće neću zamjeriti, ali hoću gradu i državi koja joj je tu narkozu priuštila. Očito da je jedini preostali hrvatski izazov gdje još postoje ljudi kod kojih nije potrošen kredit za žicanje. A oni će rekordno nestati u sveopćoj maniji od pet kuna.
Dati pet kuna ili investirati pet kuna? Razlika koju još dugo nećemo shvatiti bez obzira na broj znamenaka.
(Prenosimo s tportala).
MARINA LOVRIĆ MERZEL
Draga i pristojna. Marina Lovrić Merzel. Stišće ruku i povjerava se kako joj je prijatelj veliki ljubitelj moje poezije i kako joj moram potpisati knjigu.
‘‘Naravno ‘‘ odgovaram. Draga i pristojna Merzel poklanja mi plastični auto. ‘‘Za vaše dijete“ kaže. ‘‘Oooo radovat će se moje dijete“ kažem. Onda se pale kamere i sve odlazi k vragu. Eto baš jučer dobivam tužbu od Merzel. ‘‘Uvreda i kleveta“. Nitko više ne spominje poeziju, crni sam HDZ, zlotvor i nekrst, Marina će na sudu dokazati tko iza mene stoji i kakvi me motivi vode.
Mogu nešto upitati gđo Merzel? Zašto ne pričamo o poeziji? Zašto moramo o milijunima, krađi i pohlepi? Kako stvari stoje bit ćemo na sudu Marina i ja. Davat ćemo važne izjave o pravdi, sijevat će bijesni pogledi, sutkinja će na kraju presuditi…a onda, ko zna…možda jednog dana ipak potpišem knjigu. ‘‘S ljubavlju… Aco Stanković“
SARAJEVO
tri dana tapšu ga po ramenu
na promociji knjige u Sarajevu
situacija u kojoj neprestano daju komplimente
na licu mu crta grimasu
kao da sere ili tako nešto
trebalo bi razbiti tu njušku
ZLOVOLJA
S 13 mi umre otac. Pripremam ručak roditeljima koji trebaju doći s posla
a na vratima se pojavljuje muškarac s riječima ‘‘ocu nije dobro“
Godinama poslije sanjam oca kako samnom i majkom sjedi za obiteljskim stolom a zatim se diže, odlazi i ne javlja se više.
Osuđujem ga u snovima.
Često sanjam isti san. Ozlojadi me. Nekad sanjam i na javi. Nađem se tako u sitauciji da za vrijeme nekog zanimljivog razgovora pomislim što ću ja ovdje dođavola, čemu sva ta priča, razmjena misli, ideja, u krajnjoj liniji otvaranje duše?
Prošlo je puno godina kako sam izgubio oca i čovjek bi pomislio rane zacjeljuju, sve teče i neke glupave fraze sličnog tipa, ali ne… Sve što se događalo ili se događa ima jako malo veze s onim što bih ja htio da se dogodi. Okupira me takav osjećaj.
PRVA KAVA
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ne, ti ne umireš
već se jednostavno ne pronalaziš
eto, baš jučer
potpisivao si knjige
i oni su govorili hvala
a ti si skromno odmahivao rukom
nit je ta ruka bila skromna
nit su ti ljudi trebali tebe
uopće
jedna promašena situacija
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ko što rekoh ne radi se o umiranju
ili nekakvoj patetici tog žanra
jednostavno u relativno čestim trenucima
jedno te istog dana
obuzima te osjećaj
da bi najradije sve ovo prespavao
prešutio, zaboravio
u nekoj ozbiljnijoj analizi
doći ćeš do zaključka
da ti izvjesno zadovoljstvo
predstavlja samo ispijanje
prve jutarnje kave
ali s tim prvim gutljajem kao da
si i popio sebe
ostaje prazan dan