Ne znam jeste li primijetili, ali na ekranima naših multipleksa pušu vjetrovi zime. Ne zato što je vani proljeće, i to neočekivano blago za ovu eru klimatskih promjena, nego zato što je praktički cijeli repertoar komercijalnih kina takav da će, ako vam i ne smrzne mozak već pri prvom gledanju, ispiriti kroz njega kroz koji tjedan, ne ostavljajući opaziv trag. [Read more…]
Mit osamdesetih
Ujednoj noći pogledao sam prvih pet epizoda serije “Crno-bijeli svijet”. A onda sam po hrvatskim novinama i internetskim portalima čitao naslove, podnaslove i međunaslove uglavnom gnjevnih osvrta eksperata raznih vrsta i svjedoka vremena koji su tvrdili da to ništa ne valja, nije vjerodostojno prikazano. [Read more…]
Veličina u plemenitosti
Razvučenost serije, prekidi i brojne promjene termina emitiranja, sve je to odnijelo mnogo živaca ljubiteljima turske serije o Sulejmanu Veličanstvenom. Oni najuporniji koji su je odgledali čitavu uglavnom su oduševljeni produkcijom u koju je, očito, uloženo mnogo novca kako bi se što vjernije dočaralo vrijeme, običaji i sva sultanska raskoš jednog od najznačajnijih vladara u povijesti ne samo Otomanskog carstva, nego i Europe.
Onih nekoliko nasumično odgledanih epizoda u usporedbi s ozbiljnom historiografskom literaturom uvjerile su me da su se autori i producenti serije u priličnoj mjeri trudili slijediti povijesne izvore i u njima sačuvane činjenice.
Uostalom, zašto da se išta izmišlja pored povijesti koja je u pisanim dokumentima, ali isto tako i u arhitekturi i ostalim umjetnostima ostavila svu silu zanimljivih likova s uzbudljivim životnim pričama. U povijesnim su knjigama sačuvane takve drame, ljubavi, intrige, urote, ratovi, izdaje, junaštva i sudbine kakve bi neki scenaristički industrijski pogon morao smišljati godinama.
Znati pripovijedati povijest bilo je oduvijek važno za upoznavanje i pamćenje prošlosti. Tako je i danas, ma koliko se ozbiljna historiografija trudila u svoj svojoj znanstvenosti i objektivnosti. Nekada se pripovijedalo u dugim zimskim večerima uz vatru, a danas se gleda televizija. Nekada su se carstva rušila u prah, danas odlete u zrak i iščeznu u balonima od sapunice. A mnogo prije televizije povijest se opjevavala u operama
Pa ipak, takva televizijska industrija postoji i u njoj nastaju visokobudžetne televizijske serije kao što su Igre prijestolja. Takvi multimedijski proizvodi doista tjeraju vodu na mlin poklonicima teorije o velikoj uroti kojoj je glavni cilj zaglupljivanje čovječanstva.
Tako, na primjer, već milijuni ljudi u svijetu znaju za Dubrovnik kao mjesto na kojem se snima njihova omiljena televizijska serija. Mnogima će od njih to biti i razlog da kao turisti posjete Hrvatsku. Hodajući po dubrovačkim zidinama i penjući se po njegovim kulama prepoznavat će i slikat će se na mjestima koja su poslužila kao kulise izmišljenim junacima izmišljene povijesti izmišljenih plemena, naroda, vladara i carstava.
Ne bi bilo nikakvo čudo da se mnogi od njih i ne zapitaju tko je uopće, kada i zašto gradio te kule i zidine, tko je nad njima vladao, tko je sve na njih jurišao, tko ih je i kako obranio, a tko osvojio. A mi ćemo sretni prodavati hotelske aranžmane u gradu tog novog televizijskog identiteta, zbrajati noćenja i biti zadovoljni velikom promidžbom Hrvatske i Dubrovnika.
Čemu onda čuđenje kada se među đacima pokaže katastrofalno nepoznavanje osnovnih činjenica i o onoj bliskoj povijesti u kojoj su rođeni njihovi roditelji i u kojoj su živjele njihove bake i djedovi. Ante Pavelić, fašist ili antifašist? Ma hajte, tko još za to mari. Pitajte ih bolje tko je na kojoj strani u Igrama prijestolja. Naš hrvatski jezik zna biti jako mudar. U njemu čitava povijest stane u riječ pripovijest.
Znati pripovijedati povijest bilo je oduvijek važno za upoznavanje i pamćenje prošlosti. Tako je i danas, ma koliko se ozbiljna historiografija trudila u svoj svojoj znanstvenosti i objektivnosti. Nekada se pripovijedalo u dugim zimskim večerima uz vatru, a danas se gleda televizija. Nekada su se carstva rušila u prah, danas odlete u zrak i iščeznu u balonima od sapunice. A mnogo prije televizije povijest se opjevavala u operama.
U protekla dva tjedna u Hrvatskoj se dogodio zanimljiv sraz dviju takvih povijesnih fikcija, ili fikcija o povijesti. Sulejman Veličanstveni najprije je umro na televizijskim ekranima u posljednjoj, stodvadesetinekoj epizodi turske televizijske serije. Pogledao sam tu epizodu i bio impresioniran velikom sijedom bradom, ali i dirnut tugom u očima odličnog glavnog glumca Halita Ergença.
Nakon što izdahne u svom bojnom čadoru, sultanov duh u punoj ratnoj i carskoj spremi izlazi na bojno polje i u nekoliko dojmljivih televizijskih minuta pjesničkim i filozofskim riječima na glas meditira o svojoj vladarskoj veličini i ljudskoj krhkosti, o prolaznosti svake vlasti i svakog carstva. Završna poruka serije koja se u Turskoj prikazivala pod naslovom “Veličanstveno stoljeće” gotovo da je antiratna, humanistička i tolerantna
Nakon što izdahne u svom bojnom čadoru, sultanov duh u punoj ratnoj i carskoj spremi izlazi na bojno polje i u nekoliko dojmljivih televizijskih minuta pjesničkim i filozofskim riječima na glas meditira o svojoj vladarskoj veličini i ljudskoj krhkosti, o prolaznosti svake vlasti i svakog carstva. Završna poruka serije koja se u Turskoj prikazivala pod naslovom “Veličanstveno stoljeće” gotovo da je antiratna, humanistička i tolerantna.
Nisu scenaristi i producenti slučajno odabrali da posljednja glava koja će se zakotrljati pred nogama televizijskog Sulejmana bude upravo ona skinuta s ramena budimskog beglerbega koji se, suprotno padišahovim naredbama i zakonima, iživljavao nad nemuslimanskim podanicima mučeći ih i ponižavajući njihovu vjeru.
Čitavo to vrijeme, dok Sulejman umire i dok njegov duh šetnjom odlazi u vječnost, obzor širokog bojnog polja obasjava zapaljeni grad pod kojim je sultan zaglavio. Njegovo ime je Siget i ono se spominje, štoviše i naglašava. Ali, ne spominju se ni riječju njegovi branitelji, ne spominje se njihova nacionalnost, ne spominje se Nikola Šubić Zrinski. Možda obazrivi Turci nisu željeli izazivati nove sporove između Hrvata i Mađara o tome čiji je Zrinjski, odnosno Zriny.
U svakom slučaju, pa makar mu bio i posljednji, Siget je bio samo jedan cilj u nepreglednom nizu Sulejmanovih osvajačkih pohoda.
Ali, zato Zrinski ima svoju operu u kojoj je naslovni lik i ona se baš tjedan dana nakon televizijske Sulejmanove smrti ponovno počela prikazivati u zagrebačkom HNK. Ako priča o Sulejmanu može bez Zrinskog, priča o Zrinskom ne može bez Sulejmana i njegovog za sve branitelje Sigeta sudbonosnog posljednjeg pohoda na Beč.
Televizijski Sulejman i operni Zrinski odlaze na kraju u istu vječnost kao likovi iz priča za koje je najvažnije da budu dobro ispričane, na takav način da nas se tiču i da nas potiču na plemenitost u veličini, odnosno, kad smo već u velikom svijetu sitni poput male čete Zrinskog, na veličinu u plemenitosti
Opera Ivana Zajca na libreto Huga Badalića i počinje scenom na sultanovu dvoru u kojoj Sulejman odluči još jednom pokrenuti svoju vojsku prema Beču. I opera i serija podudaraju se u njegovoj velikoj želji i odlučnosti da osvoji Siget, umjesto da ga zaobiđe. Štoviše, turski scenaristi kao da su iz hrvatske opere prepisali scenu u kojoj Sulejman bijesni što ta utvrda još nije pala pa viče da je Siget njegova vjera i njegova nada.
U hrvatskoj junačkoj operi Sulejman, dakako, nije promicatelj vjerske i bilo koje druge tolerancije nego okrutni silnik koji Zrinskog ucjenjuje mučeći mu sina i prijeti pokoljem svega živog u Sigetu, uključujući žene i djecu, ako mu se grad ne preda.
Usporedba turske serije i hrvatske opere zapravo je lijepa pouka o tome kako je i povijest, u čiju smo se ovu ili onu verziju spremni zaklinjati kao da smo osobno u njoj sudjelovali, zapravo vrlo relativna i promjenjiva stvar. Ovisno o tome tko je priča i koliko je vješto pripovijeda. Ivan Zajc i Hugo Badalić, na primjer, imaju u svom djelu uistinu sjajnih trenutaka u kojima na oskudnim povijesnim “činjenicama” grade potresnu priču o prkosu, hrabrosti i vjernosti, ali i nježnosti usred grubog vremena.
Redatelj Krešimir Dolenčić uložio je veliki trud u obnovu te svoje sada već dvadeset godina stare predstave koja ne gubi snagu ni u novom vremenu u kojem malo tko više ide u HNK samo zato što se zaželio vidjeti hrvatski barjak na sceni.
Televizijski Sulejman i operni Zrinski odlaze na kraju u istu vječnost kao likovi iz priča za koje je najvažnije da budu dobro ispričane, na takav način da nas se tiču i da nas potiču na plemenitost u veličini, odnosno, kad smo već u velikom svijetu sitni poput male čete Zrinskog, na veličinu u plemenitosti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
D. Radović i S. Petrović
Jubileji su utešni, napisao je gotovo pre pola stoleća veliki pesnik, nepravedno zanemaren i lucidni komentator kulturnih prilika Dušan Matić.
Šta je pisac hteo da kaže? Pokazao je na nekoliko primera da su jubileji, okrugle godišnjice, sećanja na značajna imena kulture prilika da im se ukaže hommage. Ne zbog njih, odlutalim u aleje sećanja, koja Francuzi oslovljavaju lepim imenom Jelisejska polja, po Jeliseju, mitskoj ličnosti helenske Grčke. Njima mi više nismo važni, ali oni mogu biti važni nama, kulturi koja na njima počiva.
Ukazati hommage značajnoj stvaralačkoj ličnosti prilika je da se podsetimo na dela koja nisu zamakla u spokoj tihog zaborava. Nažalost, negovanje kulturne memorije, sa retkim izuzecima, u nas je uglavnom prepušteno onima koji (poput ovog potpisnika, budimo iskreni) mogu samo da podsete na današnji značaj određene ličnosti, na delo koje zaslužuje ozbiljnu proveru i dokaz da je odolelo zubu vremena. To će reći da ima šta da nam otkrije od svog neumitnog sjaja. To naravno u ozbiljnoj kulturi nije dovoljno jer – gde su kulturne institucije da i one nešto obave? Ove poslednje najčešće ne daje ni traga ni glasa.
Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame
Ovih dana (16. avgusta) navršile su se tri decenije kako nas je napustio veliki Dušan Radović, pesnik, dramski i tv-pisac, nepotkupljivi satiričar, hroničar epohe, čiji oštar uvid u nevolje čoveka neuprljanog političkim igrama i marifetlucima i danas deluje poražavajuće aktuelno.
Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame.
Jedino se plašio prostakluka i pasa. Ne i političara koji su ga pred smrt osudili na ćutanje.
Sredinom avgusta u medijima su se javili znani i neznani da se prisete Duška. Bilo je nekoliko zanimljivih svedočenja, ali i mnogo neobaveznih, lako mistifikatorskih tekstova. Kad se sve sabere, stekao bi se utisak da je Radović samo šetao gradom i jedva čekao da sretne nekoga da mu saopšti nešto od svojih misli i jada. To naknadno, nepouzdano sećanje je endemska disciplina na ovim našim prostorima.
Prisetimo se kako je posle smrti Ive Andrića, povučenog čoveka koji za života nijedan intervju nije dao novinarima, odjednom nastala lavina prisećanja na silne susrete sa ovom spisateljskom brbljivicom!
Duško Radović, strastveni šetač po beogradskim bulevarima i sokacima, uvek je delovao natušteno i namrgođeno, ponesen svojim mislima i nevoljama. Imao je sužen krug prijatelja, ali i među njima se retko javljao svojom rečju, uvek sažetom i aforističnom. Često sam ga sretao između Beograđanke (sa Radiom St B na vrhu) i Pravnog fakulteta, nije gledao unaokolo, i sa njim sam imao nekoliko kratkih razgovora samo kad se on meni obratio. I uvek je pitao šta mi se događa, bio je brižan za druge, a pamtim šta mi je rekao na moje pitanje: ‘‘Ništa mi nije teško, dok sve zavisi od mene, ali mi je muka kad moram da budem ljubazan sa budalama i neznalicama“.
Ali pošto je uvek delovao natušteno, baš kao na karikaturi kojom ga je ovekovečio njegov dugogodišni saradnik i sjajni karijaturista Dušan Petiričić, bio je na puškomet daleko od ‘‘profesionalnih brisača znoja sa lica“, kako je jedan sloj spektakularnih dušebrižnika (uvek dobro materijalno zbrinutih) sjajno označio Duškov ispisnik, legenda kulturnog novinarstva Dragoslav Zira Adamović.
I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“ Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“
Ali, uz svu tu vrevu, ako ste očekivali da će bilo koji izdavač obnoviti neko izdanje Radovićevih knjiga, gorko ste se prevarili. U knjižarama ništa od ovog pisca, bogatiji i razmetljiviji izdavači jure sigurnije probitke, domaće ‘‘hitove“ (u ozbiljnijim kulturama hit se na kraju dokazuje na tržištu, u nas je to od početka razmetljiva i obmanjivačka marketinška oznaka). A te hitove ispisuju najčešće zvezde turbo-kulture, tv-voditeljke i (s)plavuše koje lansiraju nezasitni tabloidi. Radoviću u tako strogom društvu naprosto nema mesta.
Mnogi su i ovih dana pominjali onaj sramotni, traumatični trenutak kad je odlukom partijskih moćnika Radovićev pozdrav ‘‘Beograde, dobro jutro“ uklonjen sa radio talasa. Dogodilo se to krajem novembra 1982. uoči Dana Republike (29. novembar)
Ali tri zbirke Radovićevih tesktova iz serije ‘‘Beograde, dobro jutro“ zastaju sasvim neočekivano kod 1978. godine. Slično se dogodilo i u dragocenoj hrestomatiji svih Radovićevih tekstova ‘‘Baš svašta“ (1116 stranica sitnog, dvostubačnog sloga) koju je sastavio Miroslav Maksimović. I ovde pregled Radovićevih komentara staje sa 1978. Ni u piščevoj zaostavštini, pa ni u arhivama matične stanice nema tragova šta je Duško izgovarao sve do 1982. Neverovatno!
E, pa stvar nije propala. U svojoj arhivi ovaj potpisnik ima transkripte svih Radovićevih tekstova, sve do ključne emisije koja je izbezumila partijske moćnike. Otkud meni to? Jednostavno, bio sam od onih koji su svakog jutra sačekivali Duškovo obraćanje svima nama, a jednostavnim pritiskom na dugme magnetofona snimio sam sva njegova upozorenja, do poslednjeg!
I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“
Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“.
Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje
Ili ovako: ‘‘Čuvajmo rukovodioce, jer nemamo druge. Za svakog povređenog rukovodioca biće streljano pedeset novinara“. U ovom surovom ogledalu koje i danas deluje korozivno našla se i ova Duškova napomena: ‘‘Neki mladi ljudi postali su činovnici visokog ranga. Njihova obaveza nije da tumače i štite interese svojih vršnjaka, već da se bore protiv njih“.
Duško Radović, naš savremenik.
Ali, pošto se svi pisci i kritičari jednoglasno slažu (hm, jednoglasno, tu je već nešto sumnjivo) da je reč o velikom i značajnom pesniku, pomislili biste da je dobio mesto u nekoj od savremenih antologija. Ali, tamo ni traga! Strpali su ga u ladicu pesnika za decu, ogradili prostor da bi svojim pajtosima, generacijskim i zavičajnim drugarima otvorili prostor. I ne samo to, ima antologičara koji su i sebe svrstali u izbor. A što ne bi – skromnost i samokritičnost su na ovom delu Balkana osobine naivčina i budala!
Da je neko od antologičara samo pročitao Radovićevu knjigu ‘‘O plakanju“ (Rad, 1986., 94 str.), video bi da je reč o melanholičnoj misaonoj poeziji koja pripada vrhuncima savremene srpske lirike.
Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje. Država, bačena već decenijama u ruke onih kojima je autentična kultura, sem one gučansko-turbo-narodnjačke, deveta rupa na svirali, nema ni volje ni snage da se filmskim nasleđem pozabavi na dostojanstven način.
Na dvadesetu godišnjicu smrti Alesandra Saše Petrovića, 20. avgusta Jugoslovenska kinoteka stavila je na program ovu novu kopiju, a u novom zdanju, u Uzun Mirkovoj, zajedno sa pomenutom Fondacijom priredila okrugli sto posvećen delu velikog reditelja. Aleksandar Saša Petrović (1929.-1994.) je među najznačajnijim filmskim autorima Evrope u drugoj polivini stoleća. Čovek ogromne filmske i likovne kulture, izvrstan esejista, pesnik i memoarista ostavio je filmsko delo koje je početkom sedamdesetih presečeno kad je pod udarom birokratskog udara na tzv. ‘‘crni film“ Petrović otišao u izgnanstvo i vratio se posle desetak godina. Tragična sudbina stvaraoca!
Ali kad se pogleda njegovo dokumentarni opus ‘‘Let mrtve ptice“, fantastična poema o životu i smrti, ‘‘Putevi“ posvećeni slikarskoj viziji Save Šumanovića, potom jedan od najboljih ratnih filmova druge polovine stoleća ‘‘Tri“, kultni ‘‘Skupljači perja“, da ne ređamo dalje, Sašina poetika zaslužuje najveće poštovanje.
Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika, ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika. Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane…
Na okrugli sto o delu Saše Petrovića tog tropskog dana došlo je stotinjak filmskih radnika, kritičara i novinara. Ne sanjajući da će ubrzo uslediti hladan tuš, skandal bez presedana!
Nije jasno ko je sastavljao spisak govornika, ali ko je slutio šta će se dogoditi! Izbor prvog govornika, profesora Petra Volka, bio je vrlo nesrećan jer je njegovo učešće u čuvenom linču, izbacivanju Saše Petrovića sa Filmske akademije, bilo prilično ambivalentno, da ne pominjem težu reč.
Sam PV je odmah ukazao da nije bio sa Sašom u dobrim odnosima (prosto se čudim zašto!), a onda se zakačio za ključni, traumatičan i sramotan trenutak u progonu Žike Pavlovića i Saše Petrovića sa Fakulteta (simboličan povratak na mesto zločina). I onda je kazao, parafraziram naravno, da je sporni film ‘‘Plastični Isus“ Petrović ocenio najvišom ocenom i dodao skandalozni stav: da profesori i ne moraju da vide i pročitaju ono što ocenjuju, mogu oni to i na poverenje!
Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom: Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika.
Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane. Ostali su, to saznajem kasnije, zadržali akademski mir (svaka im čast, mi smo valjda napustili tu svečanost iz puke obesti!) kao da se ništa neprirodno nije dogodilo. Čak je, doznajem, meni nepoznati doktor filma na kraju Volkovog izlaganja zahvalio govorniku na dragocenom doprinosu!
Kad smo se pribrali posle izlaska, ovaj potpisnik i njegova dva prijatelja, sapatnika iz kulturnog novinarstva (ukupno, 150-ak godina praćenja kulturnih zbivanja) zaključili su da se veći kulturni skandal nije dogodio u našim životima.
Dok su neki partijski jurišnici i poslušnici napredovali u svojim univerzitetskim karijerama, Petrović je u izgnanstvu režirao ‘‘Grupni portret s damom“, a po povratku, sredinom osamdesetih, započeo za RTV Beograd osmodelnu tv-seriju ‘‘Seobe“, po velikom eposu Miloša Crnjanskog. Projekat je zapao u nevolje, inostrani koproducenti su zaplenili deo snimljenog materijala, a Saša Petrović nije dočekao da vidi premijeru filma ‘‘Seobe“ (zapravo prva dva dela serije), jer se već u maju 1994. našao pod udarom neizlečive bolesti.
Da ima Boga i gornjeg sveta, da je Saša imao prilike da prati šta se tog dana događalo pod krovom Jugoslovenske kinoteke, verovatno bi zaključio: ponovo su simbolički pucali u mene!
‘Generali’, šlamperaj HTV-a
Prva epizoda trodijelnoga HTV-ova dokumentarnog serijala ”Generali”, emitirana u utorak navečer na Hrvatskoj televiziji, pokazala je kako kolektivnoj predodžbi Domovinskog rata još uvijek – devetnaest godina poslije pobjede – manjka elementarno samoispitivanje. Dokumentarist se ne uspijeva ni početnički odlijepiti od onoga prvog posttraumatskog pobjedničkog trijumfalizma, populističkoga mahanja zastavama i slavljenja ratničkih osobina dijela vojnih zapovjednika.
Autor serijala Hrvoje Zovko svojim je, zanatski uvelike nezgrapnim pristupom, uspio tek jedno: ne zaobići najkardinalnije kontroverze oko Oluje, pa se njegova prva epizoda može tolerirati tek utoliko što više nemamo posla s otvorenim poricanjem.
Dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti
Za razliku od prethodnih ovdašnjih pokušaja dokumentarističke televizijske obrade rata, Zovko će u svoj serijal ipak pripustiti sugovornike koji misle drukčije do tuđmanovskih interpretacija, pa smo u prvome nastavku čuli i nezasluženo marginaliziranoga generala Petra Stipetića te bivšega novinara Feral Tribunea i suautora knjige ”Ante Gotovina – stvarnost i mit” Ivicu Đikića.
Dakle, dvadeset je godina trebalo HTV-ovoj dokumentaristici da prizna kako su Hrvati poslije Oluje ubijali, palili i pljačkali. Dvadeset godina, i to usprkos isto toliko starim otkrićima hrvatskoga nezavisnog tiska, i davno poznatim činjenicama o zločinima poslije Oluje, višestruko dokazanim od Zagreba, preko New Yorka do Haaga. Koliko je to priznanje zakašnjelo, u prvoj se epizodi vidi i po tome što čak i Vesna Škare-Ožbolt, u ono vrijeme bliska Tuđmanova suradnica, danas tvrdi kako se Hrvatska ”treba stidjeti” zločina počinjenih poslije Oluje.
No dobro – kad smo to već i na HTV-u čuli, što s priznanjem čini Hrvoje Zovko? Ne produbljuje, nego zaglađuje kontroverzu. Naprosto je komična ta autorova potreba da izgubljene ljudske sudbine ujednačuje i pomiruje sa službenom hrvatskom istinom.
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima
Navodi nas na zaključak kako svjedočimo novoj vrsti bijega od istine: kako naime priznati da zločin jest počinjen, ali ga nekako ipak ugraditi u plemenitu pripovijest o čistome i svetom Domovinskom ratu?
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima.
Zbog takvoga istraživačkog infantilizma i moglo se dogoditi da autor ne intervjuira nijednu srpsku žrtvu, nego čovjeka neprijateljskog sustava, posljednjega pobunjeničkog gradonačelnika Knina. Takav pokušaj ”žbukanja kontroverze” mora propasti, jer ne može uvjerljivo objasniti događaje, nego samo stvara novu inačicu samoobmanjivanja.
Jer, dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Ministarstvo blesavog hoda
U senzacionalno zabavnom i dosad neprevaziđenom, nadrealno satiričnom programu “Monthy Python’s Flying Circus”, prikazanom na BBC-ju od 1969. – 1974., postoji obilje skečeva koji i danas nateruju suze na oči od preteranog smejanja. Ne znam koliko puta sam gledao prvi show iz druge godine prikazivanja (17. septembar 70.) u kojoj jedan Pythonovac pokušava da smuva prodavca jer mu je tek kupljeni papagaj naprasno preminuo. Ali sledeća tačka, pod naslovom “Ministarstvo blesavog hoda”, uvek me ostavi bez daha.
U njoj pompezno odeven John Cleese, sa klasičnim cilindrom na glavi, sa velikom apsurdnom elegancijom prikazuje razne nepostojeće stilove hodanja dovodeći svoje telo do neverovatnih granica savitljivosti. Ova urnebesna performansa simbolizuje neverovatnu maštovitost političke birokratije da izmisli nemoguće pokrete u radnji koja je ostala nepromenjena otkad se čovek osovio na stražnje udove. Prosto kao pasulj ili čekić.
U celokupnom jadu koji caruje našom političkom scenom gorepomenuti “blesavi hod” ostaje paradigma, a domaće varijacije na pomenutu temu u sveukupnom obilju sličnog ili još grđeg ne dozvoljavaju nam da se previše upustimo u čemerna premišljanja: šta nas je snašlo. Ako smo u bezizlazu, makar nam nije dosadno
Pošto je ovaj program imao živi auditorijum, čujemo histerični vrisak koji se do kraja skeča ne smiruje. Kako su naknadno članovi ove družine posvedočili u svojim memoarima, reakcija gledališta bila je tako vehementna i bučna da su se neke replike gotovo pogubile. U svim kasnijim izdanjima tipa “Best of…” ova tačka je uvek imala počasno mesto.
U celokupnom jadu koji caruje našom političkom scenom gorepomenuti “blesavi hod” ostaje paradigma, a domaće varijacije na pomenutu temu u sveukupnom obilju sličnog ili još grđeg ne dozvoljavaju nam da se previše upustimo u čemerna premišljanja: šta nas je snašlo. Ako smo u bezizlazu, makar nam nije dosadno.
Pošto u ovom delu brdovitog Balkana već poduže ne postoji vlada sa svojim ministrima (svi su trenutno u ostavci i čekaju, u strahu šta će da odluči srpski Overlord, da pozajmim ovaj izraz od Basare), nema nade da će se nešto bitno promeniti. Ali ako smo pred izborom lokalne varijante Ministarstva blesavog hoda, konkurencija je oštra i neizvesna. Nema ministarstva u kojem se u protekle dve godine nije primenjivao “blesavi hod” i to u oblastima koje odlučuju da li će narod sutra imati hleb ili će hrpimice stati pred kazan sa čančetom u ruci.
Uzmimo ministra rudarstva koji se proslavio nizom zamisli (još opasnost nije prošla) koje zemlju mogu da oteraju u bedak. Na prvom mestu top liste je njegov životni san (mali Đokica ima pravo na takve bedastoće, ministar ne). A njegov san je da uz pomoć nekakvih džinovskih investicija iz Kine poveže Severno more preko Dunava i prokopanog kanala do Vardara, pa tako sve do Soluna! Da je neki pučkoškolac u moje vreme ispalio ovakvu “raketlu”, profa bi mu rekao: “Sedi drvo na drvo, jedan!”
Pozivao se ovaj čova na nekakve nacrte nepostojećih Kineza (…). Ko je autobusom ikad putovao dolinom Južne Morave do Skoplja na Vardaru mogao je da vidi da nema te silne vode koja bi uz sve fortifikacijske radove mogla da omogući bilo kakvu plovidbu. Javljali su se hidro-inženjeri, upozoravali, ali ministar nije odustajao. Sad je i on u ostavci, što ne znači da neće dobiti priliku da i dalje bunca o svom životnom snu
Pozivao se ovaj čova na nekakve nacrte nepostojećih Kineza (i tamo ima verovatno zamlata, ali takvima nije baš pušteno da se rasipaju milijardama dolara). Ko je autobusom ikad putovao dolinom Južne Morave do Skoplja na Vardaru, mogao je da vidi da nema te silne vode koja bi uz sve fortifikacijske radove mogla da omogući bilo kakvu plovidbu. Javljali su se hidro-inženjeri, upozoravali, ali ministar nije odustajao. Sad je i on u ostavci, što ne znači da neće dobiti priliku da i dalje bunca o svom životnom snu.
Isti badža je predvideo otvaranja novih rudnika nikla, a kad su mu geolozi skrenuli pažnju da bi ovaj proces poremetio izvore, kvalitet zemlje i ekološke uslove života, on je mrtav hladan izjavio da je nikl bezopasan koliko i voda! Nušić bi rekao: Aferim!
A onda je u jednom trenutku osvanuo na prvim stranama novina sa senzacionalnom vešću da će Kinezi (kako je lako baratati onima koji ne čitaju srpske medije!) spremni da ulože (investiraju) sto hiljada milijardi dolara! Senzacija, dok se ubrzo nije otkrilo da ovaj pregalac ne zna da na engleskom billion znači milijardu, a ne onako kako su nas u školi učili! Pošto je opšta sprdnja odjeknula do neba, vadio se da je to pogrešio njegov prevodilac, a on naivčina…
U ovom “blesavom hodu” njemu uz bok je bio prvi ministar kulture u vladi Dačić-Vučić, istina smenjen posle samo godinu dana, prošlog leta. Ali za to vreme ovaj patriotski kadar se istakao neverovatnom idejom da u deset godina zatvorenom Narodnom muzeju na čeono mesto pri ulazu valja postaviti legendarnu Karađorđevu krvavu košulju kako bi se deca učila srpskom domoljublju!
Posle niza budalaština (…) Tadić je na pitanje kako mu je ovaj VJ pao na pamet, pobedonosno izgovorio: u gimnaziji sam mu predavao psihologiju. To poznavanje psihologije ga je dovelo dotle da je za godinu dana izgubio sve izbore i kandidature (za predsednika Republike, vlade, matične DS), a onda je sada, neposredno pred izbore, rascepio DS i na čelu nove stranke u glavnom gradu ostao ispod cenzusa, čak i ispod klerofašističkih Dveri! Jaka mu psihologija
Na stranu što takva košulja uopšte ne postoji (posle dve stotine godina šta je moglo da ostane od nje!). A onda je, na primedbu da Narodni muzej zadugo neće biti rekonstruisan, domišljato predložio da se Muzej useli u monumentalnu zgradu Pošte naspram državnog parlamenta. Jer, kazao ministar BP: Ko danas piše pisma, kad imamo mobilne i internet! No sve nas je dotukao kad je izmislio da prava kultura mora da bude patriotska, da Međunarodni džez festival Nišville ne treba da dobije ni dinara, jer pravi džezisti sviraju za svoju dušu, a ne za pare!
U tom trenutku njegov savetnik iz Ministarstva se proslavio pozivom na Drugi srpski kulturni ustanak protiv nenarodnih stvaralaca, a državni sekretar, da doskoči ovom ludilu, objavi knjigu o srboljupcima i srbomrscima sa imenima onih koji mrze svoj rod! Navodeći prva imena naše kulture od kojih su neki već mrtvi i klasici (ali i grobna mesta mogu da se preoru). A knjige? Pa ukloniti iz biblioteka za početak.
Tad su sredinom prošlog leta sva trojica smenjena, ali da đavo ne da mira u kulturi, videlo se nedavno. Komisija za stimulisanje muzičkih festivala izbrisala je sa liste festival Mokranjčevi dani (nisu dobro popunjeni neki formulari), a ukinuta je i Tribina kompozitora posle više decenija postojanja. Što je najzanimljivije, ovu odluku je donela petočlana komisija ne baš anonimnih muzikologa, koji su se podičili ovim suludostima. Neverovatno!
Donedavni ministar poljoprivrede je povodom otkrića da je nivo otrovnih materija u mleku deset puta veći od dozvoljivog u omrznutoj Evropi izveo neverovatan spektakl. U nacionalnom tv-dnevniku on je otvorio pakovanje mleka u tetrapaku, sipao u čašu, popio na eks i rekao: Evo, nije mi ništa! E, pa bilo je, smenjen je, ali je otišao na podjednako važno zaduženje.
Nije “blesavi hod” imanentan ovoj novoj garnituri koja dve godine vitla zemljom obećavajući obračun sa tajkunima i korupcijom. Prethodni Overlord Srbije B. Tadić je sredinom prošle decenije doveo diplomanta hemije sa Harvarda, dotad nepoznatog Vuka Jeremića, i postavio ga na mesto ministra inostranih dela.
Najbolju zabavu ponudila je jedna popularna jutarnja radio emisija koja je objavila poruku svog slušaoca: “Juče sam kod Kineza kupio plavu krevetsku presvlaku, a probudio sam se jutros kao Avatar”. Narod je navalio da satima izmišlja recepte kako da nesrećnik skine plavilo sa lica. Ako je to jedina prava zabava, onda smo stvarno poplaveli!
Posle niza budalaština, koje su pokazale da će nas taj patetično srditi čova zavaditi i sa Istokom i sa Zapadom, Tadić je na pitanje kako mu je ovaj VJ pao na pamet pobedonosno izgovorio: U gimnaziji sam mu predavao psihologiju.
To poznavanje psihologije ga je dovelo dotle da je za godinu dana izgubio sve izbore i kandidature (za predsednika Republike, vlade, matične DS), a onda je sada, neposredno pred izbore, rascepio DS i na čelu nove stranke u glavnom gradu ostao ispod cenzusa, čak i ispod klerofašističkih Dveri! Jaka mu psihologija.
Ima u Jagodini gradonačelnik po imenu Palma, nekadašnji visoki oficir u Arkanovim “oslobodilačkim” pohodima, poznat po izjavi da se družio sa Beethovenom, nešto mu poznat. Malo malo, on odabere grupu đaka, pa ih odvede u Beč i sam im pokazuje lepote carstvujušče Vijene. Sam o tome priča, kao i o nedavno upaljenom olimpijskom plamenu. Naime, kandidovaće Jagodinu za sledeće Olimpijske igre, jer već ima bazen, fudbalski stadion, uz zoološki vrt sa žirafom kojoj je dao ime jedne zapadne političarke!
U ovakvom haosu, kad je ovih dana stigao 1. april, čuveni praznik za podvale i izmišljotine, u gotovo svim novinama iskrsli su novi naslovi i najave s namerom da zbune plebs. Na nevolju, sve je to ličilo na svakodnevnu medijsku plevu, niko se nije nasmejao niti navukao. U nadrealnoj zemlji kojom šetaju šeici sa obećanjima da će graditi Beograd na vodi (odmah se dodalo: na hlebu i vodi), baš kao u najnovijem filmu “Američka prevara” sa senzcionalnom Amy Adams, više ništa nije mnogo smešno.
Najbolju zabavu ponudila je jedna popularna jutarnja radio emisija koja je objavila poruku svog slušaoca: “Juče sam kod Kineza kupio plavu krevetsku presvlaku, a probudio sam se jutros kao Avatar”. Narod je navalio da satima izmišlja recepte kako da nesrećnik skine plavilo sa lica.
Ako je to jedina prava zabava, onda smo stvarno poplaveli!
Hrvatski vladari
‘‘Vjerojatno svaki povjesničar katkad osjeti potrebu da i sam mašta o osobama o kojima piše, da se pokuša uživjeti u vremena koja su predmet njegova znanstvenog istraživanja i vlastitim fantaziranjem nadopuniti velike crne rupe što nam ih je prošlost namjerila.“
Riječi iz predgovora autora knjige Nevena Budaka vrlo jasno opisuju motive zbog kojih se taj domaći stručnjak za hrvatski srednji vijek i glavni stručni savjetnik TV serijala ‘‘Hrvatski kraljevi“ odlučio oživjeti neke od najvažnijih likova – knezove, kraljeve i biskupe – i događaje iz najranije hrvatske povijesti kojima je posvetio velik dio svog znanstvenog izučavanja.
Jedanaest romansiranih priča uvrštenih u knjigu “Hrvatski vladari” – o splitskom nadbiskupu Ivanu, ninskom biskupu Grguru, knezovima Borni, Trpimiru i Mutimiru, kao i o kraljevima Tomislavu, Stjepanu I. Držislavu i njegovim nasljednicima (Svetoslavu Suronji, Krešimiru III. i Gojslavu), Stjepanu III., Zvonimiru te naposljetku o kraju samostalnog hrvatskog kraljevstva – nastajale su u razdoblju od gotovo punih dvadeset godina i “plod su mašte ukorijenjene u stvarnosti”.
Ukratko, knjiga koja će razonoditi poklonike ne preteške domaće ‘‘literarizirane povijesti“.
Naslov: Hrvatski vladari
Autor: Neven Budak
Književnost
Godina izdanja: 2013.
Broj stranica: 252
Uvez: meki
ISBN 9789533046112
Izdavač: V.B.Z.
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
A bunt je lijepo počeo…
Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito ‘‘javni intelektualac“ ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg.
S ovim se nije teško složiti, zar ne? Reklo bi se da je to svojevrsno opšte mesto današnjeg javnog diskursa, upravo sam mainstream rasuđivanja o stvarima od javnog interesa: svi smo mi, je li, danas u nekakvoj opoziciji, čak i kada udobno obitavamo u samom srcu establišmenta, fino umreženi i statusno i finansijski privilegovani na mnogo načina. Ili – osobito tada kada smo privilegovani… Ta, može li biti slađe pobune od te? Utoliko pre što se iz nje najčešće izlazi s još debljim kontom u banci.
Dobro, ima nekog možda preteranog cinizma u prethodnom pasusu. Svet je uglavnom postavljen naglavačke, i zašto bi Pobuna bila nešto sporno? A nije baš da svaki buntovnik mora klečati na kukuruzu ili čak trunuti u tamnici gde akrepe memla davi. Dakako, no ovde mi je na umu nešto drugo.
Biti buntovnik u ‘‘tvrdim“ režimima zasnovanim na vrlo opipljivoj i konkretnoj represiji (policijskoj, vojnoj, teokratskoj etc.) opasno je, ali i ‘‘lako“ utoliko što su linije razgraničenja obično jasne. Biti, pak, buntovnik koji nastoji da sruši ‘‘meki“ poredak stvari, to znači ratovati s nevidljivim i osobito neopipljivim protivnikom, koji neprestano menja oblik, sastav i lokaciju. I ne samo to, stvar je još gora: takav protivnik te nehajno ignoriše i pušta te da radiš uglavnom šta ti padne na pamet…
Biti buntovnik u ‘‘tvrdim“ režimima zasnovanim na vrlo opipljivoj i konkretnoj represiji (policijskoj, vojnoj, teokratskoj etc.) opasno je, ali i ‘‘lako“ utoliko što su linije razgraničenja obično jasne. Biti, pak, buntovnik koji nastoji da sruši ‘‘meki“ poredak stvari, to znači ratovati s nevidljivim i osobito neopipljivim protivnikom, koji neprestano menja oblik, sastav i lokaciju. I ne samo to, stvar je još gora: takav protivnik te nehajno ignoriše i pušta te da radiš uglavnom šta ti padne na pamet, a ako je malo pametniji onda se nemoj začuditi ako te još obaspe pohvalama i priznanjima, slavom i novcem…
Ispada da je tvoj bunt tako sexy, mada ti možda nisi uopšte imao nameru da ti bunt bude sexy nego destruktivan i opasan i zajeban… Ali, kako, dođavola, biti stvarno opasan u društvu ‘‘represivne tolerancije“ (nad kojom je zapravo nemoćno očajavao jedan Herbert Marcuse)? Možda jedino tako što ćeš bacati bombe i ubijati ‘‘zle kapitalističke (ili koje već) svinje“, ali ni to te ne vodi nikuda osim u apologiju samovlasnog i na koncu samosvrhovitog zla; da je drugačije, Baader-Meinhof i slični bili bi mesije zore novog sveta, a ne tek gomila istripovanih buržoaskih idiota.
Odavno nije ‘‘in“ zanositi se parlamentarnom demokratijom; i uistinu, ima nečega intrinzično prozaičnog u tom poretku. Da, predstavnička demokratija (i sve što uz to obično ide), naročito ona koja koliko-toliko dobro funkcioniše, uzbudljiva je kao poslepodnevni program Radija Sljeme iz sezone 1975/76. Politika koju danas vode profesionalci političkih kampanja užasan je križanac birokratizacije i japizacije, a čovek lepo ne zna šta je gore: političar-komesar ili političar-japi; rudimentarno govno iz partijskog komiteta ili napirlitano govno iz PR agencije.
Nekako mi se čini da nije jedino ‘‘stanje stvari u svetu u kojem živimo“ (a za koje ćete u svakom vremenu lako dokazati da je žalosno), nego je i ta potmula, skoro pa neizbežno mediokritetizujuća dosada demokratije i prosperiteta (doduše ‘‘umerenog u granicama zakona“, kako bi rekao Hašek) ono što nas tera da nas žulja svet u kojem obitavamo.
Parlamentarizam, pluralizam? Pih, vrlo nesavršena građanska izmišljotina, verni pratilac krupnog kapitala. I zato – hoćemo direktnu demokratiju! Tradicionalne, etablirane političke partije, bilo leve, desne ili centrističke? Bah, otuđene mašine za samopromociju i za služenje kasti skrivenih Stvarnih Vladara, plutokratskih i ostalih demona! Aha, pa dobro. Hajde da onda probamo nešto drugo (ne, ne mislim na Oktobarsku revoluciju; to smo već probali, i mnogima preživelima nije ostala u najboljem sećanju).
Sada, međutim, Grillo i grillini sikću protiv imigranata, žena, bilo kakvih neistomišljenika, i uopšte svega živog što zasmeta njihovoj bahatoj nesuvislosti, tuku poslanike po zgradi parlamenta, predsednici parlamenta prete silovanjem i tvrde da poslanice generalno i nisu to zbog politike nego zato da bi pušile (ne cigarete, a ni kanabis), i uopšte, maksimalno zasvinjuju italijanski, posredno i evropski javni prostor. A naša se Progresiva zbunjeno češe po glavi: eh, pa nismo mi to tako zamišljali…
I onda, recimo, u Hrvatskoj, dobijemo Onaj referendum, uz pretnju i Onim Drugim, još nakaznijim. Uh, nije li to karikatura svega što smo sanjali? Pa jeste, ali kako dokazati da baš to nije ta naša sanjana direktna demokracija (primenjena na lokalne prilike i standarde), nego njena ‘‘zloupotreba“? Kako sad odjednom reći da su neke teme i neki glasači dobri i zreli za direktnu demokratiju, a neki drugi nisu?
Ili, recimo, otpor establishmentu, ‘‘protestna glasanja“ i isto takve partije i pokreti? Oh, nije li to tako divno i cakano? Totalna Grassroots stvar, Vox populi, ništa otuđeno, molićemo fino! Nastao je čitav niz eklektičkih i ekscentričnih parapolitičkih tvorevina širom Evrope, i vrlo su popularne, ali to nije baš ono što smo zamišljali mi progresivni buntovnici protiv trulog i korumpiranog liberalno-demokatskog establishmenta…
Ovde le Penova, tamo Wilders, ovamo Jobbik, onamo Zlatna zora… Iz nekog razloga koji nas, je li, neprijatno iznenađuje, ‘‘protestno“ se i u inat zlom establishmentu glasa mahom za takve, a ne za, štajaznam, neke politički korektne rasta-punkere koji su za mir u svetu, ‘‘povratak prirodi“, zatvaranje nuklearki, legalizaciju kanabisa i najstrožu zabranu jedenja mesa jadnih životinja pod pretnjom smrtne kazne…
Lični mi je favorit ipak onaj živopisni apeninski pajac Beppe Grillo sa svojim monumentalno nesuvislim ‘‘protestnim“ pokretom, a koji ne samo da je pre neku godinu osvojio bizarno mnogo italijanskih glasova, nego i ekstatične, šarlatanski preučenim french theory žargonom izricane pohvale ‘‘progresivnih“ intelektualnih vedeta sa sve četiri strane planete: eto, Grillo i takvi kao on spasiće nas iz užasa Postojećeg Stanja i od tih otromboljenih elita koje nam piju krv…
Sada, međutim, Grillo i grillini sikću protiv imigranata, žena, bilo kakvih neistomišljenika, i uopšte svega živog što zasmeta njihovoj bahatoj nesuvislosti, tuku poslanike po zgradi parlamenta, predsednici parlamenta prete silovanjem i tvrde da poslanice generalno i nisu to zbog politike nego zato da bi pušile (ne cigarete, a ni kanabis), i uopšte, maksimalno zasvinjuju italijanski, posredno i evropski javni prostor. A naša se Progresiva zbunjeno češe po glavi: eh, pa nismo mi to tako zamišljali… Oh, zaista? A kako ste zamišljali?
Zapravo, ne. Nema potrebe za odgovorom. Nije problem u zamišljanju; nevolja je u tome što da bi svet sazreo za neophodnu promenu, prvo moraju da sazre oni koji se najviše upinju da tu promenu osmisle i sprovedu.