O Severininom se desetogodišnjem procesu u kojem joj svako toliko oduzmu dijete zna više-manje sve. ”Bakreni”, pokazao se kraljem parničnih postupaka. Mira ne da niti svome sinu niti bivšoj partnerici. Toliko je fokusiran na ženu koja ga neće pa neće da se dao u šarmiranje njezinog bivšeg. Nakon što ga je osvojio pa onako raznježenog i razgaćenog slikao dodatno se motivirao. Jer, u sve do jednom kutu u kojem iskrsne nešto što ima veze sa Severinom čuči barem jedan krak ”bakrene” hobotnice. Spreman da se zalijepi i ne pušta. [Read more…]
Otac mog prijatelja htio je Severinu za spremačicu…
Pričao mi je nedavno jedan znanac da je njegov stari otac otjerao sve njegovateljice koje mu je on nakon majčine smrti doveo. Jednu je uvrijedio da je lijena, drugu da je drska, treću optužio da troši previše deterdženta, četvrta mu je bila neuredna, a peta, za ne povjerovati, ružna. [Read more…]
Kako otkriti tko je loš, a tko dobar Hrvat
Ako spadate u kategoriju onih koji su nakon odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj/Piranskoj vali zaključili da je besmisleno grintati oko ”par kašeta ribe“ oko kojih će se, baš kao i o prolazu slovenskih brodova do otvorenog mora ali i Schengenskom režimu obje strane prije ili kasnije morati dogovoriti, zacijelo će vas u trenu proglasiti antihrvatskim idiotom, izdajnikom ili naprosto lošim Hrvatom. [Read more…]
Nisu pomogle ni Gospa, ni Severina: a da u Konzum ulete biskupi?
Baš kad je kriza u “Agrokoru” prošlog mjeseca sramežljivo došla u medije, Iva Balent viđena je kako moli kraj međugorske vidjelice Mirjane Dragičević. Klečala je žmireći na Brdu ukazanja, obamrla od pobožnosti, šapćući ružarije, preklinjući nebesa da joj dadu mudrosti, snage i zdravlja da savlada nedaće koje su snašle nju i njezinu obitelj. [Read more…]
Hrvati i turbofolk
Negdje u sumrak, našao sam se na Bačvicama, gdje se u plićaku ludirala grupica cura koje su mi izgledale kao starije srednjoškolke. Tinejdžerice su se uočljivo dobro zabavljale, a onda su u jednom trenutku – s napitnički podignutim rukama u vis – počele pjevati refren. Refren je – naravno – bio na perfektnom, ekavskom srpskom: “Duni duni vetre/najjače što znaš”.
Istu večer kad sam na Bačama čuo moje mlađahne sugrađanke kako pjevaju o suzama što “pokvase/moje obraze”, otvorio sam na You Tubeu videoklip te pjesme grupe Ministarke. Na klipu sam vidio cure postavljene na stejdžu kao da su gitarski bend, s frizurama koje kao da su ispale iz zlatne ere darkera, špicastim grudnjacima, zakovicama i lancima, koje podsjećaju na militarizirani “girl power” Madonne ili Lady Gage.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno
Ni taj klip, ni bezobrazna razdraganost cura koje sam te večeri gledao nisu odavali onu sliku koju ljudi obično imaju o turbofolku. Umjesto zadriglih mačo tipova polukriminalne reputacije koji na pozornici gledaju golo žensko meso, vidio si neki čudni treš-feminizam za drske i buntovne adolescentice.
Činjenicu da je muzika koju – kao stilski zastarjeli relikt 90-ih – i dalje zovemo turbofolk popularna među klincima, naravno, znao sam i prije toga. U Splitu, kao i dobrim dijelom u Zagrebu, klupska je scena prilično “narodnjakizirana”, a narodnjaci mnogo više nego u Zagrebu dominiraju i oglasnim prostorom.
U bilo koje doba godine, grad je preplavljen jumbo plakatima srpskih muzičara. Neke od zvijezda (ili “zvijezda”) koje dominiraju splitskim oglasnim prostorima u Srbiji su do te mjere opskurne da me beogradska prijateljica – gledajući te kilometre splitskih plakata – uvjeravala da ti ljudi zapravo ne postoje i da mora riječ biti o lokalnim curama koje prodaju lažni srpski identitet.
Pokušavao sam zamisliti taj scenarij o Luci ili Ani iz Omiša ili Drniša koja se za večernji nastup presvlači u šljašteći korzet i pod umjetničkim imenom Slađana ili Goga nastupa u prigradskim diskotekama, pa mi se nekako činilo da je ta travestija najbolja metafora naših ćiriličnih, prekounskih i prekodrinskih kavgi.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta
Još od prve rodonačelničke knjige o turbofolku koju je napisala moja beogradska kolegica, filmska kritičarka Ivana Kronja, o turbofolku se govori kao o “soundtracku nacionalizma 90-ih”. Moram priznati da u tu teoriju nikad nisam povjerovao. U vremenima kad su brojni rokeri od Bore Čorbe i Houre do Beogradskog sindikata bili akteri nacionalizma činilo bi se licemjerno za nacionalizme kriviti pevaljke, a k tomu bi se činilo ideološki suštinski pogrešno jednu materijalističku, hedonističku i konzumersku glazbu povezivati s ideologijom kojoj je polazište bilo da će Srbi, ako treba, za svoj narod jesti i travu.
O turbofolku se govorilo i još govori kao o glazbi “zemljaka” i “seljačina”, što se empirijski izravno sukobljavalo s onim što sam ja vidio kao stanje na terenu – dakle, da su emisijski centri “cajki” upravo veliki gradovi – isprva Zagreb, potom Osijek i Split.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta.
Upravo zato što mi se već dugo čini da oko turbofolka u Hrvatskoj postoji cijelo brdo nepreciznosti, zabluda i poluistina – a dijelom i zato što sam u tom gomilanju sudjelovao – jako me razveselilo kad sam pročitao da je izišla prva sociološka knjiga o fenomenu turbofolka u Hrvatskoj. Ona se pojavila ovih dana, naslov joj je “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”, a autor joj je Riječanin Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog koji već desetljećima radi kao urednik u programu narodne kulture i običaja na HRT-u.
Knjiga Pavlovskog izišla je kao svojevrsni nusproizvod dokumentarne TV serije koju je autor radio za HTV, i u kojoj je diljem Hrvatske, BiH i dijaspore intervjuirao izvođače, konzumente, vlasnike klubova, glazbene kritičare i diskografe.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova
Pavlovsky u knjizi školski kronološki obrađuje kronologiju onog što danas zovemo kultura “cajki”. Pronalazi genezu muzičkog žanra u prvim srednjostrujaškim uspjesima Lepe Lukić 1964., prikazuje početke i prijelomnu ulogu Lepe Brene, ali i ulogu koju je zagrebački Jugoton imao u mužnji već tada lukrativnog žanra.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova.
Pavlovsky iscrpno u knjizi prikazuje i hibridne podžanrove i mikroscene. Do ove knjige – recimo – nisam znao za zasebni podžanr “katoličkih narodnjaka”. Pavlovsky svemu tome daje i komparativni kontekst, pa pokazuje da su hibridizacije koje narodnjak doživljava u eri od Bregovića do Ministarki zapravo slične procesima u drugim svjetskim etno-pop scenama.
U knjizi, Pavlovsky opovrgava i nekoliko raširenih mitova o turbofolku. Budući da je njegova metodologija ona kvalitativne sociologije (intervjui), nije podastro statističke podatke, no intervjui iz knjige opovrgavaju mitove o tome da TF slušaju uvijek neki “oni” (doseljenici, kriminalci, muški, neobrazovani…).
Pavlovsky se također pridružuje onim etnolozima koji niječu da je za popularnost narodnjaka bilo presudno to što su u poraću bili zabranjeno voće. Pokazuje da je njihova masovna slušanost već bila odavno etablirana u 70-ima i 80-ima.
Na tom mjestu, međutim, ne ulazi dublje u ono što ja vidim kao zanimljivu ironiju. Naime, dok za trijumf “cajki” paranoična desnica krivi Jugoslaviju, realitet je drukčiji. Bum narodnjaka dogodio se nakon propasti socijalizma jer ga je potpirila gola tržišna ekonomija.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte”
Dok je u socijalizmu funkcionirala “dogovorna ekonomija” i elitistički model kulture, narodnjaci su bili u institucionalnoj zavjetrini dominantne rock-kulture koju su bildali subvencionirani klubovi, gitarijade i televizija.
Kao u mnogim drugim aferama u životu, ispada da je i u muzici modernizacija u Hrvatskoj bila nametnuta “top-down” od diktature. Onog časa kad je narod dobio pravo da bira “što voli”, vratio se u predmodernu, bila ta predmoderna Franjo Tuđman, ili iscjelitelj Ante Pavlović, ili pravo da se ne cijepi, ili pravo da sluša cajke.
Čim sam, međutim, ispisao prethodnu rečenicu, posao sam svjestan da i sam upadam u etablirani klišej po kojem turbofolk mora biti zaostao i regresivan. Problem je to što se nitko doista nije pozabavio time da provjeri je li to tako, pa dijelom ni sam Pavlovsky.
On se iscrpno bavi kulturalnom analizom omraze koja u Hrvatskoj postoji oko narodnjaka, no ne bavi se i kulturalnom analizom scene, njezine ikonografije, poruka, vizuala, ideologije. Autor za to ima opravdanje, jer to nije ni bio cilj knjige. Ali, čini mi se da je zapravo propustio priliku.
U zemlji u kojoj je dominantna mediteranska estrada puna starih majki, sebedajnih maslina, Dalmatinki u bijelom te skrušenih i krotkih Penelopa, turbofolk scena nerijetko mi se čini kao invazija Amazonki koje odjevene kao dominatrix iz sado-mazo fantazija štiklom gaze krotke Balkance.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Visažist Milanović
Izdajice iz “prokletih” resora zdravstva i prosvjete šutirao je u srijedu premijer Milanović, onako na brzaka, svega nekoliko sati prije interkontinentalnog leta u Brazil. Rajka Ostojića i Željka Jovanovića, dva “izdajnika” raskoljenih polutki SDP-a, okarakterizirao je kao umorne, potrošene političare koji su postali predmet mržnje mnogih. Štete imidžu Vlade što grabi prema posljednjoj četvrtini svoga, po svemu sudeći, nepovratno izgubljenog mandata.
Premijer kaže kako mnogo razmišlja o tome kako poboljšati rad Vlade… Mislio je, mislio “od srijede do petka, al’ se nije pomak’o dalje od početka”. Na pamet su mu padale samo smjene! I za smjenama je i posegnuo.
Premijer nam se opet potrudio “urbi et orbi” pokazati što sve ne zna. Plejadi starih “ne znam” – ne znam za nabavku novih automobila, za šogoričin kredit, bratove intervencije, bratićevo zapošljavanje nakon 23 godine mirovine – dodao je i jedno novo. Ovaj puta nam nije znao reći je li novi ministar zdravstva Siniša Varga član SDP-a ili nije – morali su mu novinari šapnuti da jest. Treba ga razumjeti. Žurilo mu se u avion, već je u sebi pjevušio Sevkin ”Brazil”: Ostavi sve, sve teške teme, brige i stres i sve dileme, idemo svi do Južne Amerike
O toj svojoj po tko zna koji puta ničim argumentiranoj odluci, ukoliko se trabunjanje o umoru, Saboru kao sindikalnom odmaralištu za “umirovljene” ministre, skupoj i jeftinoj kozmetici ne smatra dovoljno dobrim argumentom za tako radikalno postupanje, javnost je obavijestio na izvanrednoj konferenciji za novinare. No objašnjenjem tih radikalnih poteza danim pred novinarima ne bi mogao biti zadovoljan ni ministar Maras – jedan od većih obožavatelja lika i djela Zorana Milanovića – a kamoli predstavnici medija koji ni na jedno od pitanja nisu dobili suvisao i argumentiran odgovor.
Nemojte krivo shvatiti, nije bilo nezanimljivo. Opet nam se potrudio “urbi et orbi” pokazati što sve ne zna. Plejadi starih “ne znam” tipa ne znam za nabavku automobila, šogoričin kredit, bratove intervencije, bratićevo zapošljavanje nakon 23 godine mirovine dodao je i jedno novo. Ovaj puta nam premijer nije znao reći je li novi ministar zdravstva Siniša Varga član SDP-a ili nije – morali su mu novinari šapnuti da jest.
Ne, nije Alzheimer. Jednostavno nije smatrao za shodno pripremiti se prije obraćanja novinarima i hrvatskoj javnosti, barem pročitati biografije novih ministara. Mislio je, valjda, da je dovoljno što se ukazao i puno, puno, dvije i pol godine neprekidno razmišljao o tome kako poboljšati rad Vlade.
Treba ga razumjeti. Ipak on ima dalmatinskih gena. Osim toga, žurilo mu se u avion, već je u sebi pjevušio Sevkin ”Brazil”:
Ostavi sve
sve teške teme
brige i stres
i sve dileme
idemo svi do Južne Amerike
Stručnjaku za kozmetiku, visažistu Milanoviću znatno je lakše posegnuti za spomenutom skupom kozmetikom (čitaj: putovanjem na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil),ostaviti sve i malo se relaksirati u društvu predsjednice Dilme Roussef u polusatnom kurtoaznom razgovoru i pogledom na kockaste dresove iz svečane lože, nego se u domovini boriti s grižnjom savjesti dok čita oproštajno pismo i intervju u Jutarnjem dirljivo odanog Željka Jovanovića.
Novinarima je to Milanović jednostavno objasnio: “Ako ideš, ne valja, ako ne ideš, opet ne valja”! Zanimljivo je kako se on uvijek odluči za onu po porezne obveznike skuplju varijantu. Mandat grabi zadnju četvrtinu i misli si: Kad će mi se ponovo pružiti prilika da o tuđem trošku vidim Brazil? Ako bude sreće, podružit će se i sa Severinom…
Novinarima je to Milanović jednostavno objasnio: “Ako ideš, ne valja, ako ne ideš, opet ne valja”. Zanimljivo je kako se on uvijek odluči za onu po porezne obveznike skuplju varijantu. Mandat grabi zadnju četvrtinu i misli si: Kad će mi se ponovo pružiti prilika da o tuđem trošku vidim Brazil? Ako bude sreće, podružit će se i sa Severinom, koja ga je svojevremeno nazvala najljepšim hrvatskim političarom, i preporođen vratiti doma.
Napudrao je, dakle, nos Vladi skupom smjenom trojice ministara u mjesec dana i red je da prikupi malo snage pred skoru sjednicu Glavnog odbora, koja bi, ako ima imalo istine u kuloarskim pričama, mogla ovaj puta njemu raditi o glavi…
Bit će, tvrde kuloari, uskoro materijala za neke nove izvanredne konferencije, a dotad ćemo se, s obzirom na to da i sam premijer veli kako novi ministri (Mornar i Varga) neće unositi promjene u dosadašnji Vladin odnos prema školstvu i zdravstvu, zabavljati nogometom. Onda slijedi ljetna pauza u kojoj će ministar turizma Darko Lorenzin brojati turiste diljem Lijepe Naše, pa potom kampanja za predsjedničke i eto nas začas u 2015. godini kako zaokružujemo umorne i potrošene političare spremne za četverogodišnji odmor u Saboru…
Neće valjda svi biti izdajice, naći će se poneki glas za kozmetičkim promjenama iznurenog i potrošenog premijera; ako nitko drugi, Maras i Jovanović lobirat će za njega.