Nedjelja 1. listopada bila je u Šibeniku lijepa i sunčana, kao stvorena za veliku i važnu svečanost koja je održana u pravoslavnom Hramu Uspenja Presvete Bogorodice. Tamo je tog dana ustoličen novi episkop Dalmatinske eparhije Srpske pravoslavne crkve. Nikodim Kosović je sa svojih 36 godina postao najmlađi episkop, dakle biskup, Srpske pravoslavne crkve, a vjerojatno i jedan od najmlađih uopće u čitavom pravoslavnom i kršćanskom svijetu. [Read more…]
Židovske zajednice bojkotirat će Dan sjećanja na holokaust!
Koordinacija svih židovskih općina u Hrvatskoj odlučila je ne sudjelovati na komemorativnim i ostalim skupovima koje organizira hrvatska vlast povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na holokaust 27. siječnja. [Read more…]
Što sam vidio nakon ”Oluje” i zašto sam se ispričao Srbima?
Pamtim da se na početku srpske (i crnogorske) agresije na Republiku Hrvatsku često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenoga i izmasakriranoga u Dalju kod Osijeka. Franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: “Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!” [Read more…]
Zašto je dobro da Bojan Glavašević postane ministar kulture
Nakon što je objavljeno da je Bojan Glavašević, nekadašnji pomoćnik Freda Matića u Ministarstvu branitelja i omiljena meta Đure Glogoškog, Josipa Klemma i ostalih kampera iz Savske, mogući SDP-ov kandidat za ministra kulture, u dijelu takozvane kulturne ili kulturnjačke javnosti pojavili su se i oni što ih jako smeta činjenica da potencijalni Hasanbegovićev nasljednik nije iz famozne struke i ne pripada kulturnoj sceni, niti na njoj nešto predstavlja. [Read more…]
Kronika građanskog rata: Kako je Petrov pojeo govno
Kad se netko ponekad, u kafanskoj svađi ili novinskoj kolumni, malo zaigra i upozori kako je HDZ za spašavanje dupeta i privilegija spreman Hrvatsku gurnuti i u građanski rat ako treba, bude to više ili manje uspjela stilska figura, pretjerivanje kojim se ilustrira urođeni hadezeovski nedostatak skrupula u glavi. [Read more…]
HDZ Hajduku želi dobro?
Besramnijega mazanja očiju odavno nismo vidjeli. Da se laganjem može ubiti čovjeka, u prva četiri reda stolica u utorak na HDZ-ovu predizbornom skupu u Šibeniku ne bi ostalo živih nakon što je TomislavKaramarko objavio: “Želim vam reći da HDZ neće dopustiti propadanje Hajduka, što se danas događa. [Read more…]
Šibenčani su neki fino odgojeni svijet
– Ma šta je ovo? – pitala je zainteresirano mlada majka gledajući gomilu ljudi koja se tiskala u velikoj sali bivšega hotela Krka, zapravo napuštenoj razvalini smještenoj uz šibensku rivu, pravom simbolu onoga što se dogodilo tom posrnulom gradu.
– To ti je onaj komunistički festival – odgovorio joj je muškarac preuzimajući ruku dječaka. [Read more…]
Sjećanja na dane nakon Oluje
Pamtim da se na početku srpske (i crnogorske) agresije na Republiku Hrvatsku često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenoga i izmasakriranoga u Dalju kod Osijeka. Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: “Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!” [Read more…]
Imaginarij Vrančićeve ere
Omer Rak, ”Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina”, Fraktura, Zaprešić, 2014.
Nova knjiga pisca i esejista Omera Raka “Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina” romaneskna je studija “tajnog” života tog renesansnog izumitelja, filozofa, jezikoslovca i diplomata, i njegove intimne cjeloživotne težnje da pronađe “kamen mudraca”, odnosno “arkanu”, tajnu smisla života i mira među ljudima.
Roman, objavljen u izdanju nakladnika Frakture, strukturiran je u dva usporedna fabularna toka, od kojih je prvi smješten u Vrančićevo doba, a drugi u osvit Domovinskog rata.
“Gledano vremenski, prvi se fabularni tok događa od 1581. do 1617., odnosno od početka službe Fausta Vrančića na praškom dvoru kao tajnika cara Svetoga Rimskog Carstva Rudolfa II. Habsburga, do siječnja 1617., datuma Vrančićeve smrti”, kazao je Rak u razgovoru za Hinu.
Druga priča, koja se razvija usporedno s prvom, događa se u razdoblju od početka travnja do 29. rujna 1991., Dana sv. Mihovila, zaštitnika Grada Šibenika.
Te dvije priče Rak povezuje polazeći od povijesnog zapisa prema kojemu je nepoznati počinitelj 1864. provalio u grobnicu Fausta Vrančića u crkvi sv. Marije u Prvić Luci odakle je, navodno, ne našavši blago, iznio hrpu ispisanih listova papira i razbacao ih po selu. Kako je otprije bilo nepoznato koje je od djela Fausta Vrančića bilo pokopano s njim u grobu, ta je nepoznanica autoru “izvrsno poslužila za okosnicu cijele priče”.
Radnja je temeljena na izvornim historiografskim dokumentima o samom Faustu Vrančiću i njegovoj epohi, kojima je Rak pridodao fikcijsku infrastrukturu fantastike.
Fausta Vrančića, “sveznadara, careva tajnika i intimusa”, predstavio je u romanu kao “hermetičkog adepta” koji se zajedno s carem pokušava domoći “čudesna kamena mudraca, sposobna pomiriti zaraćene elemente”, s nadom da će na taj način donijeti mir svojemu dobu rastrzanom vjerskom nesnošljivošću, ratovima i nemirima
“Prema verziji koju sam iznio u romanu, razbacani Vrančićev rukopis sadržavao je zabilješke koje je vodio tijekom svoje tajničke službe na carskom dvoru, ali i kasnije, sve do svoje smrti”, kazao je pisac.
Fausta Vrančića, “sveznadara, careva tajnika i intimusa”, predstavio je u romanu kao “hermetičkog adepta” koji se zajedno s carem pokušava domoći “čudesna kamena mudraca, sposobna pomiriti zaraćene elemente”, s nadom da će na taj način donijeti mir svojemu dobu rastrzanom vjerskom nesnošljivošću, ratovima i nemirima.
“To je, ukratko, Vrančićeva ‘arkana’ ili tajna koja se postupno otkriva u romanu nizanjem brojnih narativnih i dijaloških elemenata koji je osvjetljavaju i produbljuju u njegovoj vlastitoj intimi i privatnom životu”, pojasnio je autor.
Druga, usporedna priča u romanu počinje se razvijati kada obratom sudbine Vrančićevi hermetički zapisi dospiju u ruke šibenskoga knjigoveže, i to pred sam početak Domovinskog rata u travnju 1991. Čitanje Vrančićeva rukopisa događa se usporedno s pogoršanjem političko-sigurnosne situacije oko Šibenika dok ratni sukobi postaju sve oštriji.
“Jednako kao i Vrančić s Rudolfom II., u vremenskom tjesnacu stiješnjen užasom doba, knjigoveža Gabrijel pokušava iz njegovih spisa odgonetnuti ‘arkanu’ koja će ga odvesti do kamena filozofa s kojim će ‘izmiriti zaraćeno doba'”, kazao je Rak.
Pisac, koji se s Faustom Vrančićem bavio i u svojem nagrađenom dramskom tekstu “Pupak usrid svita” (2002.) te također nagrađenom scenariju za eksperimentalni film “Homo volans” (2008.), ističe kako je riječ o “neobično zanimljivom čovjeku s mnoštvom interesa, koji je živio u neobično dinamičnoj i zanimljivoj epohi”.
Pasionirani istraživač povijesnog simbolizma, Rak se i u svom novom romanu bavi tumačenjem raznih ezoteričnih simbola, zalazeći u alkemijski simbolički imaginarij Vrančićeve ere koji shvaća kao “sveobuhvatno skladište cjelokupne ljudske simboličko-imaginativne predodžbe o svijetu i nama samima”
Sve je to oduvijek bilo “mamac za moje pero”, kazao je Rak, dodajući da je u roman utkao dvije godine danonoćnog rada, te gotovo pet godina strpljivog istraživanja obiju epoha kojima se u njemu bavi.
Pasionirani istraživač povijesnog simbolizma, Rak se i u svom novom romanu bavi tumačenjem raznih ezoteričnih simbola, zalazeći u alkemijski simbolički imaginarij Vrančićeve ere koji shvaća kao “sveobuhvatno skladište cjelokupne ljudske simboličko-imaginativne predodžbe o svijetu i nama samima”.
Rođeni Šibenčanin Omer Rak (1957.), politolog i publicist, nagrađivani je pisac eseja, novinskih osvrta i komentara, radijskih i kazališnih dramskih tekstova. Od proznih tekstova objavio je još “Danilski riton: struktura i simbolika kultne posude iz srednjeg neolitika”, multidisciplinarnu studiju o misterioznom tzv. danilskom ritonu, kultnoj posudi iz prapovijesne danilske kulture, te knjigu izabranih eseja, osvrta i komentara koje je objavljivao u Vjesniku i Novom listu “Stoljeće na početku” (2009.).
Iste je godine njegov “Sablasni šešir” dobio prvu nagradu za najbolji dramski tekst za lutkarsko i dječje kazalište na natječaju ”Mali Marulić” Festivala hrvatske drame za djecu. U travnju 2014. godine u HNK-u Šibenik praizveden je njegov dramski komad za djecu “Malo veliko kvrgavo drvce”.
(HINA).
Odlazak u pakao
U mom djetinjstvu bio je to neasfaltirani, razlokani put. Pamtim ga bijelog i prašnjavog za suhih dana i žutih blatnjavih bujica što su njime krivudavo tekle ako je kišilo. Stara cesta za Imotski uspinjala se od pravoslavne, rišćanske crkve, uz Dom zdravlja gore sve do Modrog jezera.
Partizanski borac, jugoslavenski oficir, general, šef Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i ratni zločinac, koji je u svojoj osamdeset devetoj nekažnjen, mirno umro prije nekoliko dana u Moskvi, rodio se u kamenoj katnici s balaturom i dvorištem zasjenjenim širokom, gustom krošnjom murve uz tu strminu u Donjoj Glavini.
“Svijet je sve što je slučaj”, kazao bi stari Wittgenstein, pa je zacijelo i u životu moga zemljaka, ratnog zločinca Veljka Kadijevića, rođenog 1925. u Donjoj Glavini kod Imotskoga, od oca Dušana, Srbina, i majke Hrvatice, Janje rođene Patrlj, jednom ili dvaput bio trenutak u kojemu je on mogao ispasti ispravna, moralna osoba i činiti sve sama dobra i plemenita djela
“Kadijevića kuće” se mjesto zvalo. “Nije mi se dalo čekat prugu, pa san se uputijo pješke iz Varoša, kad mi kod Kadijevića kuća trevio Marinkica Radeljić s Pezejcon…”, kazao bi netko, na primjer, a tko zna, možda i danas kažu.
Pleme se, napokon, nije sasvim raselilo, još Kadijevići tu žive, premda je zacijelo teško živjeti obilježen strašnim prezimenom, zvati se jednako kao i čudovište koje je poslalo tenkove na Vukovar. Ali, nikada im zaista i nije bilo lako, ni prije rata.
Poznajem ljude iz toga kraja, odrastao sam s njima, razumijem ih i volim, pa i ako mi oni kojiput nisu davali mnogo razloga za ljubav i razumijevanje, i znam kakva je u njima nelagoda od drugoga i drugačijeg.
I u našima i u njihovima, i u katolika i u rišćana, i u Hrvata i u Srba vazda su tinjali oprez i nepovjerenje što su se sporadično, svakih pola stoljeća po prilici, rasplamsavali u mržnju i nasilje.
Kako možete pretpostaviti, onoga što im je slično daleko je više od onoga što ih razlikuje. Mimo sitne razlike da se jedni križaju cijelim dlanom, a drugi samo s tri prsta, njihov jezik, njihovi nazori, otresitost, seksualna sramežljivost, lukavost i okrutne šale, njihove nakazne betonske kuće i očajno, kiselo domaće vino preneražavajuće su jednaki.
Grešna mu je duša u pakao otišla neokajana. Nikakve žalosti ni suosjećanja ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike raskomadane granatama, ni za poklanu banijsku starčad, ni za popaljene drniške kuće, ni za bebe što su izbezumljene revale u šibenskim i dubrovačkim podrumima
Da nije vjere i nacije, oni bi jedan kroz jedan bili isti vlaški idioti.
Mnogi su u povijesti, napokon, i pretrčavali s jedne na drugu stranu, prešaltavali se i resetirali, prihvaćali sad istočnu, sad zapadnu liturgiju, i u odsutnom se času često slučajno negdje zatekli, a nije nepoznato ni da je netko jednom bio partijski ukoren zbog srpskog nacionalizma, da bi se sutradan ujutro u postelji trgnuo kao uspaljeni hrvatski nacionalist, nesmiljeni starčevićanac.
Sve mi je to nekako došlo, zajedno s prašnjavom starom imotskom cestom, kamenom balaturom i murvom ispred Kadijevića kuće, dok sam čitao kako je u dalekom svijetu, kao ruski državljanin, umro jedan moj zemljak, ubojica iz moga kraja, da parafraziram Arsena.
Grešna mu je duša u pakao otišla neokajana. Nikakve žalosti ni suosjećanja ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike raskomadane granatama, ni za poklanu banijsku starčad, ni za popaljene drniške kuće, ni za bebe što su izbezumljene revale u šibenskim i dubrovačkim podrumima.
Do zadnjeg trenutka, zadnjeg daha iz svojih uvelih, sijedih staračkih prsa, držao se uvrijeđenim i neshvaćenim, a ni na onome se svijetu vjerojatno nije opametio.
I za nas Vlaje ima spasenja, ali za to valja imati pameti i poniznosti i snage da sebi priznaš kako si bio glup, a toga u našem krševitom kraju, znate i sami, nikad nije bilo previše
Vrteći se na ražnju iznad usijane žerave lijepo ga mogu zamisiliti kako Lucifera optužuje da je američki plaćenik.
Za nekoga poput njega jednostavno je osjećati prezir i odvratnost, mnogo razloga da ga mrzite i budete bijesni na njega.
Bog se veliki ne bi smilovao i takvome nekome oprostio, ali ja opet ne mogu, valjda po zavičajnoj liniji, ne sažaliti se i ne upitati je li čitava ta stvar, u nekim drugačijim okolnostima, mogla drugačije ispasti.
“Svijet je sve što je slučaj”, kazao bi stari Wittgenstein, pa je zacijelo i u životu moga zemljaka, ratnog zločinca Veljka Kadijevića, rođenog 1925. u Donjoj Glavini kod Imotskoga, od oca Dušana, Srbina, i majke Hrvatice, Janje rođene Patrlj, jednom ili dvaput bio trenutak u kojemu je on mogao ispasti ispravna, moralna osoba i činiti sve sama dobra i plemenita djela.
Rijetki su, istina, ti trenuci, ali dođu i ako ste Imoćanin.
I za nas Vlaje ima spasenja, ali za to valja imati pameti i poniznosti i snage da sebi priznaš kako si bio glup, a toga u našem krševitom kraju, znate i sami, nikad nije bilo previše.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).