Istina svakog čovjeka sadržana je u jeziku, a neistina u neartikuliranome kriku.
Artikulirana ljudskost je ona koja se može jezikom izreći i potvrditi se u relacijama. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Marko Vučetić / Leave a Comment
Istina svakog čovjeka sadržana je u jeziku, a neistina u neartikuliranome kriku.
Artikulirana ljudskost je ona koja se može jezikom izreći i potvrditi se u relacijama. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Križ se ne voli i ne može se voljeti. Ovim riječima započinje knjiga “Raspeti Bog”, njemačkoga protestantskog teologa Jürgena Moltmanna, podnaslovljena kao “Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”. [Read more…]
Autor: Ivan Lovrenović / Leave a Comment
Na samome početku: grijeh i strah. Strah od grijeha,
dvostruk. Jedan sentimentalan, bolan: da ne uvrijediš
Isusa a Isus jest i Kralj i Bog na nebesima, ali Isus je
već i sav tvoj, lični i kućni, odmah uz mater, djeda,
baku, ako uvrijediš njega, ne možeš se smiriti, peče te
jednako kao da si zlo i uvredu nanio njima, najbližima.
(Korizmeni napjev Ja se kajem, Bože mili, / od svakoga
grijeha moga, / i srce mi gorko cvili / jer uvrijedih
tebe, Boga udara bolno u svaki damar djetinje
osjetljivosti.) [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Miroslav Volf, ”Allah: kršćanski odgovor”, (Prijevod: Dragana Divković), Ex Libris – Rijeka / Synopsis – Sarajevo, 2015.
Pitanje vjeruju li kršćani i muslimani u istoga Boga postavlja se već skoro tisuću godina i biva na dramatičan način aktualno kad god se povede veliki rat u ime dviju vjera. [Read more…]
Autor: Papa Franjo / Leave a Comment
Papina poruka Urbi et orbi, Božić 2015.
Draga braćo i sestre, sretan Božić!
Krist se rodio za nas, kličimo od veselja na dan našega spasenja!
Otvorimo svoja srca kako bismo primili milost ovoga dana, koja je on sâm: Isus je “sjajni” dan koji je osvanuo na obzoru čovječanstva. Dan milosrđa u kojem je Bog Otac otkrio ljudskom rodu svoju beskrajnu nježnost. Dan svjetla koji raspršuje tmine straha i tjeskobe. Dan mira u kojem postaje moguće susresti se, razgovarati a nadasve pomiriti se. Dan radosti, “velike radosti” za male i ponizne i za sav narod (usp. Lk 2, 10). [Read more…]
Autor: Drago Pilsel / Leave a Comment
Franjo Topić, ”Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar”, Synopsis, Zagreb – Sarajevo i Napredak, Sarajevo – Zagreb, Biblioteka Znakovi vremena, urednik Drago Pilsel, 12/2014., tvrdi uvez, 148 str.
Nova knjiga mons. dr. Franje Topića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak, pod nazivom “Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar” prilika je da nešto kažemo o tome prepoznajemo li u povijesnim događajima zahvate Božje providnosti kojima Bog povijest usmjerava prema jednom konačnom cilju: spasenju svega stvorenja, odnosno, pitanju što je nama povijest, to jest, prihvaćamo li, ako smo kršćani, Isusa kao središnje mjesto povijesti? [Read more…]
Autor: Vladimir Cvetković Sever / Leave a Comment
Bilo da vjerujete kako život piše najnevjerojatnije priče, bilo da ste pobornici teze da igrani film u svojoj najčišćoj formi teži dokumentarizmu, bilo da jednostavno nemate vlastitih ideja – ako ste scenarist, počesto ćete posegnuti za novinama kao izvorom nadahnuća. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / 1 Comment
Jeste li ikada razmišljali o tome zašto djeca sa sela ne upisuju pravni fakultet? Medicinu da, dramaturgiju, metalurgiju i šumarstvo, čak se čestitih seljačkih sinova nađe i na studijima antropologije, elektrotehnike i likovnih umjetnosti, naročito književnosti i filozofije, tih omiljenih seoskih razbibriga u zimskim večerima kad nestane struje, ali kako smo čuli, u dvjesto trideset i devet godina koliko u ovom ili onom obliku postoji Pravni fakultet u Zagrebu, gotovo da se i nije našlo seljačkoga sina koji bi ne samo upisao studij, nego i pristupio prijemnom ispitu. Onda zašto?
Odgovor prost i jasan svima: Građansko pravo jedan i dva. S građanskim pravom jedan bi još i nekako: valja i seljačkom sinu znati kakve to pravne norme vladaju u gradu, šta se dogodi kada ne platiš kartu u tramvaju ili kada bez šešira izađeš na ulicu, ali čemu, to vas ja pitam, građansko pravo dva? Tomu, gospodo, da bi se naglasilo kako seljaci na Pravnome fakultetu u Zagrebu, te na svim ostalim pravim fakultetima u Hrvatskoj, Europi i Americi, gdje god se pravo i pravnost izučavaju na osnovu duboko diskriminatorskih zapadnih tradicija, nemaju što da rade i što da studiraju.
Hrvatska zemlja je seljačkih sinova i kćeri. Zato pravna država i ne funkcionira dobro. Zbog građanskoga prava jedan i dva. Između dva svjetska rata preko devedeset posto stanovništva živjelo je na selu. Ni kasnije se, pod srbokomunističkom strahovladom nije puno toga promijenilo, osim što je seljacima oduzeta njihova zemlja, pa su se naselili u gradove.
Ali i dalje u njima je ostalo živo ono iskonsko seljačko. Ostala je živa spremnost da se bore za svoju pravicu i da zanavijek i do u deseto buduće koljeno ostanu uvrijeđeni teškom uvredom koja se zove građansko pravo jedan i dva. Zato neće Hrvati na zelenu granu, nema nam svima istinske reforme pravosuđa, sve dok umjesto građanskog prava dva ne bude uveden ispit iz seljačkog, seoskog ili selskog prava, o nazivu neka odluče eksperti s Instituta za hrvatski jezik.
Što mislite, dragi moji, što na hrvatskome jeziku znači riječ građanin? Ako ste ikada listali rječnik, onda ste zamijetili da svaka, ili skoro svaka riječ ima svoje primarno i sekundarno značenje. Eto, naprimjer riječ magarac. Magarac je, primarno, kopitar neparnoprstaš, dugouha domaća životinja za nošenje tereta. Ali magarac nije samo to. On je i onaj komu je upućen blaži prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog.
Sekundarno značenje je, u pravilu, metaforično, posredno, izvedeno. Ono sugerira stepen razvoja, književnost nekoga jezika, njegov inherentni humoristični potencijal. Ili, naprimjer, riječ koza. Koza je, pazite ovo, rod pravih preživača iz porodice šupljorožaca, kao domaća životinja raširena po cijelom svijetu. E, ali koza je, piše u rječniku, i živahna, ali glupa ženska osoba. I ne samo to, nego i: nogari za piljenje; jarac. Biva, ako se nekom iz rodno korektnih razloga ne sviđa narečene nogare imenovati jarcem, slobodan je da ih zove kozom. To vam je, vidite, jezik. Najmoćnije oružje svih obespravljenih.
Tako postoji i riječ građanin. Ako je magarac kopitar neparnoprstaš, a koza je šupljorožkinja raširena po cijelom svijetu, što je, pitam ja vas, onda građanin? Stanovnik grada? Ama jok, pogriješili ste, ne znate dobro hrvatski jezik. Primarno značenje riječi građanin, ono na koje prvo pomišlja izvorni govornik hrvatskoga jest: državljanin neke države ili skupine država koji uživa liberalnodemokratske slobode i prava.
Sekundarno značenje, naglasimo ga navodnicima, jest: “stanovnik grada prema stanovniku sela”. Dakle, čak i u prenesenom smislu, stanovnik grada može se u ovome jeziku nazvati građaninom samo ukoliko se u istoj ili u vezanoj rečenici konfrontira stanovniku sela, seljaku. Ima, međutim i dalje: građanin je, u povijesnom smislu, stanovnik grada čija su prava regulirana prema posjedničkom plemstvu, pripadnik polisa u antičkoj Grčkoj ili u Rimu. I na kraju, već vrlo udaljeno značenje, koje nalazi tradiciju u našoj tradicionalnoj kućnoj pedagogiji (kućnom odgoju, kaj ne?): građanin je osoba civiliziranog ponašanja.
Kada neki političar, naprimjer francuski predsjednik Hollande, svoj govor započinje s dragi građani i građanke, on nipošto ne kani uputiti prozvanima blagi prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog, niti ih označiti kao živahne ali glupe ženske osobe, nego im se obraća izravno, kao što bi se obratio kopitarima neparnoprstašima i šupljorošcima. To je nešto što se ama baš nikako ne može pogrešno shvatiti, jer jezik je nedvosmislen dok god je živ i dok god ga razumijemo.
Kada svakoga dana gospođa Luce u Konavlima odlazi da pomuze kozu, nitko od njenih ukućana, a ni povremenih gostiju iz Zagreba neće pomisliti da je naumila pomusti živahnu ali glupu žensku osobu. Jednako tako, kada se gospođi Luci obrate kao građanki, njoj neće ni na kraj pameti biti da demantira sugovornika konstatacijom da je ona seljanka ili seljakinja. Ona to, naime, jest, ali u nekoj drugoj priči, iz drugog ugla.
Iako nije studirala pravo, niti se bavila tekovinama Francuske revolucije, iako nikad nije čitala nikakvu teorijsku literaturu, gospođa Luce odnekle podrazumijeva pojam građanina. To je znanje dio njenoga kulturnog habitusa. Između Boga, Hrvatske i građana i građanki gospođa Luce vrlo jasno razabire stvari.
Riječ građanin najširi je pojam kojim se mogu obuhvatiti svi pripadnici jedne formalizirane društvene zajednice, republike ili monarhije. Osim što nikoga ne isključuje, ovaj pojam podrazumijeva i kontingent pripadajućih prava i obaveza. Pritom, u tom pojmu nema ničega što bi nas odveć familijariziralo, ni što bi zajednicu opasno homogeniziralo.
Građani su uvijek pojedinci, nikad rulja. Da bi se postalo ruljom, traba pripadati nekoj partikularnoj ili partikularizirajućoj društvenoj skupini. To je razlog što se svi diktatori dvadesetoga stoljeća, tačnije svi diktatori nakon ere feudalizma, svojim podanicima tako rado obraćaju s: braćo i sestre. Toga se valja plašiti, od toga bježati. Isto tako, kada vam se političar ili političarka obraća po vašoj etnonacionalnoj pripadnosti, ona to čini da bi vas s nekim konfrontirala ili da bi nekoga iz svog obraćanja isključila.
Ali čak i ako nije tako, izbjegavajući pojam građana i građanki, ona izbjegava kontingent značenja koja taj pojam podrazumijeva. A to je sigurno gore od samog efekta isključivanja manjina ili pojedinaca koji se loše osjećaju kada im se obraćate kao pripadnicima većine.
No, da se vratimo na početak: kada ćete već jednom ukinuti građansko pravo dva i uvođenjem seljačkog prava jedan Hrvatice i Hrvate bez obzira na stališ i podrijetlo izjednačiti pred polaganjem prijamnog ispita na Pravnom fakultetu u Zagrebu?
(Prenosimo s autorova portala).
Autor: Dragan Markovina / 2 Comments
U tjednu u kojem je hrvatsko pravosuđe osudilo novinara Borisa Dežulovića na plaćanje novčane kazne od 350 tisuća kuna skupini opskurnih splitskih homofoba, u kojem je nastavljena agonija brodogradilišta Nauta Lamjana, u kojem uz pomoć istog tog pravosuđa institucije države gase održivu proizvodnju ne bi li se omogućilo još jedno devastiranje i unovčavanje prostornih resursa, svjedočili smo još jednom furioznom ukazanju Tomislava Karamarka.
Samopouzdani i uobičajeno retorički razigrani Tomislav ukazao se široj javnosti na nečemu što je predstavljeno kao HDZ-ov skup o investicijskim potencijalima Hrvatske, briljiravši kao i obično. Prosto zadivljuje kako iz svake njegove rečenice izbija uvjerenje u činjenicu da su hrvatski građani nesposobni pamtiti išta duže od sat vremena.
Poslušajmo tu snagu koja je nakon 17 godina provedenih na vlasti došla na ideju kako zaslužuje još jednu šansu. Jer tek sad su uhvatili pravi zalet za konačni obračun sa tko zna čime. Obrti se zatvaraju, a investitori nas zaobilaze u širokom luku. Ova Vlada ne radi svoj posao. Ne brinu o standardu građana i kreditnom rejtingu. Ima li izlaza? Ima. Izašli smo iz problema nakon rata i nitko nije bio gladan. Tuđman nije stvarao državu da bismo sad ovdje bili gladni.
Kad čovjek čuje ove Karamarkove riječi, ispuni se nekim ponosom, oči mu se neobično zažare, pojavi se i pokoja suza u pokušaju, baš kao njemu dok sluša himnu i posve smiren krene na spavanje znajući da će već sutra, zahvaljujući mudrom vodstvu HDZ-a, zemljom poteći med i mlijeko. A kako i ne bi, kad nas nakon domoljublja i nacionalnog patriotizma sada grije ekonomski patriotizam, kako je lijepo rekao Srećko Prusina, inače ravnatelj Zaklade hrvatskog državnog zavjeta.
Kako dakle stoje stvari s ovim tvrdnjama da Tuđman nije stvarao Hrvatsku, da bi ljudi bili gladni? Zanimljiva je i dirljiva ta briga hadezeove vrhuške za hrvatski puk i njegov ekonomski prosperitet, posebno dok se poziva na Tuđmana. Javnim prostorom i dalje kao sablasti kruže Canjugini stališi, ideje o 200 bogatih obitelji, svi ti pažljivo birani tajkuni koji su opustošili državnu imovinu brzinom ovećeg tsunamija, a Karamarko nudi ekonomski oporavak pozivajući se na Tuđmana. Svega se hrvatska javnost naslušala u posljednjih 25 godina, ali s ovakvim cinizmom može se mjeriti samo poziv tog istog Tuđmana srpskim civilima da ostanu u svojim domovima jer im se ništa ružno neće desiti.
No teško je zaustavit hadezeovce kad ih obuzme domoljubna ognjica. “Onako kako smo jurišali devedesetih godina braneći svoju slobodu i domovinu, danas ćemo jurišati za interes svakog pojedinca, borit ćemo se za svako radno mjesto, za svakog mladog čovjeka koji želi napustiti Hrvatsku te da što više ljudi vratimo u našu krasnu zemlju“.
Iako od takvih usporedbi bježe glavom bez obzira, teško je ne povući paralelu između ovih voluntarističkih najava i poslijeratnih tipskih govora partijskih funkcionara, koji bi najavljivali izgradnju novog mosta u mjestu bez rijeke, pa bi na primjedbu kako se nema preko čega gradit most, dodali: Dovest ćemo i rijeku. Što se zapravo može očekivati od najavljenog juriša? Da se sukladno ustaljenim običajima novih 400 tisuća ljudi pripremi za burzu rada i neizvjesnu sutrašnjicu? Jer to je, naime, jedino što je u ekonomskom smislu iza HDZ-a ostalo, a što manje riječi utrošimo na civilizacijske i duhovne posljedice toga po ovo društvo, tim bolje za sve.
HDZ se, naime, od svojih prapočetaka do danas ponaša na isti način. Mahom štetočinski, a potom moralizatorski, optužujući druge za vlastite postupke.
Da u takvim rabotama nisu usamljeni, svjedoči i primjer iz njima bliskog klerikalnog miljea. Tako je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić na uskrsnoj misi u splitskoj katedrali zaključio kako su: ”Sve ideologije prekrivale grobove i obračunavale se preko mrtvih. Potrebna nam je povijesna istina o grobovima i žrtvama radi budućnosti. Obračunavanjem preko grobova naše društvo samo više upada u tamu groba.”
Ove bi riječi, zanemarimo li sveprisutni kičasti klerikalni stil kojim su izrečene, mogao potpisati svaki razuman građanin ove zemlje. Naravno, kad ne bi znao iz čijih usta dolaze. Nema, naime, tjedna u posljednjih petnaestak godina u kojem se iz crkvenih krugova ne poziva na nova iskapanja kostiju, povijesni revizionizam i poetiku nevine žrtve. Al’ što vrijedi reći kad riječi ničemu ne pomažu.
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
O hipokriziji nekih svećenika se teško govori da se ne bi naudilo ugledu Crkve. K tomu, imenovati ih skrenulo bi pogled s problema na osobe. A one su samo tipični sinovi Crkve. I to ponekad čak ponajbolji: njihove zasluge, vrline i založenost zacijelo nisu upitni. A primoranost na licemjeran život omogućila im je upravo Crkva kojoj su služili ili služe. Štoviše, ona je licemjerje i stvorila svojim odnosom prema seksualnosti i ženama.
Tradicionalno kršćanstvo izgrađeno je na antropologiji po kojoj biti čovjek a prirori znači – biti kriv. Crkva okrivljuje čovjeka ponajprije u najintimnijem području koje izmiče kontroli razuma i društva: u području seksualnosti, odnosno naše prirodne, biološke uvjetovanosti. A budući da su autori te antropologije muškarci, za tu uvjetovanost ponajprije bivaju okrivljene žene.
Kršćanska tradicija diskriminirala je ženu. Crkva je dugo bila ženomrzačka, temeljeći svoje mizoginstvo najprije na tumačenju Prvog grijeha – Eva je prva posegnula za zabranjenim plodom – prije nego na novoj Evi koja je petom satrla glavu Zmiji. Čak i Pavao, koji kaže da u prostoru duha nema razlike između Grka i Židova, muškaraca i žena (Gal 3,27-28), poziva žene da u zajednici šute, preferira beženstvo pred brakom, a u braku očekuje da žene budu posve podložne svojim muževima (premda, muža poziva da bude prema ženi kao Krist prema Crkvi, Ef 5,21-24). Ženu se uglavnom smatralo izvorom napasti i grijeha, mnogo više nego posrednicom milosti. A jedinu ženu kojoj se ne može osporiti to posredništvo, štuje se kao djevicu i majku, ne kao ženu.
Da svećenici imaju ljubavnice javna je tajna. A ako koji od njih i otkrije skrivanu vezu s nekom ženom svojoj braći svećenicima, oprostit će mu grijeh pravdajući ga da je podlegao napasti, time raskrivajući kako ženu poimaju tek kao oličenje nagonske tjelesnosti. Štoviše, čak će i vjernici govorkati o tome kakve li je sve kušnje, jadan, morao prolaziti zbog zle i razuzdane žene koja da ga je navela na grijeh, ali vrlo rijetko o tome što je, jadnica, morala proći kad ju je svećenik iskoristio, pa ostavio, često s djetetom.
Posljedice nisu manje ni kada počinitelj pristane uzdržavati dijete (novac je čak šutke predviđen u financijskim proračunima Crkve, a često se naprosto uzima od donacija koje su vjernici zacijelo bili namijenili u druge svrhe). Nekim ženama se zna i svjetovati da abortiraju! Pobačaj, koji se javno osuđuje, nastojeći tu osudu nametnuti i sekularnim zakonima, gdjekad i gdjegdje bit će potajno preporučivan samim svećenikovim ženama. Struktura prijetvornosti rađa slijepi instinkt za očuvanje svećeničke aure što god to koštalo da koštalo ženu, iskorištenu pa napuštenu, ili koliko god se to kosilo s propovijedanim moralom. Budući da ne postoji otvoren govor, sloboda koju bi celibat trebao pružiti u nesebičnom djelovanju time i sama postaje na temeljnoj razini licemjerjem.
Nije riječ o tome da se svećenici koji stupaju u spolne odnose s odraslim ženama osude, nego da se otvoreno progovori o jazu između riječi i djela, učenju i stvarnosti. Nije riječ o tome da se ne može razumjeti da pojedini svećenici ne mogu kontrolirati svoje nagone, nego se ne može prihvatiti laž u kojoj oni tada prihvaćaju živjeti. Predmnijevan autoritet Crkve važniji je od života u istini za dvoje/troje ljudi, čak od života cijele zajednice koja, znajući to ili ne, trpi svećenikovu laž.
Zaljubljenih svećenika i žena zaljubljenih u svećenike ima mnogo više nego se o tome govorka. I njihova veza, ukoliko se ne ozakonjuje brakom, ne mora uvijek imati katastrofalne posljedice. Međutim, da bi njihovo osobito prijateljstvo moglo i nadalje imati pozitivan predznak, nužno je visoko umijeće vladanja sobom u obiju strana, u svakom trenutku. Nužno je da je svećenikov celibat čvrsto utemeljen, a da žena poštuje, štoviše, potiče i podržava uzvišene motivacije celibata.
A licemjerje ide još i dalje. Kada jedan od svećenika poželi ne živjeti više u celibatu i prikloni se ženi koju voli, nezamisliva su poniženja i patnje kojima će biti izložen, on, njegova ljubav, poštenje i odgovornost. Iznuđivat će se njegov pristanak da ne mijenja zvanje, da čak ženu koju voli učini svojom ljubavnicom, a, ako na to ne pristane, onemogućit će mu da se zaposli kao vjeroučitelj ili teolog, samo da Crkva ne bi ostala bez svećenika manje, a laici da u svećenicima ne bi vidjeli ljude poput sebe, kadre da se istinski zaljube. No, Crkva time, kao, eto, da gubi od svog (predmnijevana) ugleda. No, savjest i ugled nisu istovjetni. Savjest je za nas same, ugled za druge. Onaj tko sluša svoju savjest a zanemaruje svoj ugled, okrutan je prema drugima. No, onaj koji se brine za svoj ugled a zanemaruje svoju savjest, okrutan je prema istini.
Žene – vjernice koje redovito zalaze u crkvu a imaju nestabilne brakove ili nisu u braku –lako se zaljubljuju u svećenike ponajprije zbog prirode svećeničke službe: u sakramentu ispovijedi i u povjerljivim razgovorima svećenik ima lak emocionalan pristup ženama, a žene, osobito ako su inače emocionalno nezadovoljne i ranjene, jedva čekaju da ih ma tko sasluša i razumije. Osobi koja ih je spremna saslušati i tješiti lako će se otvoriti, to prije jer se osjećaju zaštićene njezinim celibatom.
Djevojke i žene koje se okupljaju oko nekog svećenika (jednako kao i redovnice oko svojega duhovnika ili laikinje oko voditelja kršćanske zajednice) često se zaljubljuju u njega po istom načelu po kojem se učenice zaljubljuju u svojeg učitelja ili pacijentice u svojega psihoterapeuta. Tješitelj i tješeni nalaze se na istom, skliskom terenu. Kao što u takvu odnosu ne mora biti primisli i skrivene požude tako ni odana, strastvena pobožnost kontemplativne redovnice prema Kristu Zaručniku nije baš uvijek (osim u iznimnim mističkim iskustvima) lišena erotske dimenzije. No, u oba slučaja uglavnom je riječ o pukom infantilizmu.
Većina žena koje se emocionalno vežu uz svećenike, unatoč uvijek prisutne, svjesne ili nesvjesne, zabrinutosti jer stupaju na put pun opasnosti, ne čine to s lošim namjerama. Žene u “Božjem čovjeku” nalaze idealan objekt svoje ljubavi kakav bi svaka žena poželjela: nježnost, razumijevanje, zajedničke duhovne ciljeve s minimumom opasnosti da se to ubrzo surva u suhu svakodnevicu.
Svećenika će k ženi privući slične kvalitete, a uz to mu omogućiti da pritom ne mora biti odgovoran. Ipak, rijetko će koja žena, a da drži do sebe, pristati da takva emocionalna veza, koliko god bila privlačna, preraste u erotsku vezu. Seksualno aktivni svećenici imaju emocionalan pristup ženama pod izlikom vrline, ali i njih primoravaju na prijetvornost.
Problem nastaje kada svećenici i žene ostvare isključivu vezu, a onda svećenik poželi pobjeći iz obaveza koje mu ona nameće. Kako se emocionalno nestabilne žene lako otvaraju svećenicima jer oni imaju ugled osoba od povjerenja, tako, kada to povjerenje biva iznevjereno, iskustvo umiranja iluzija ili razočarenje biva proporcionalno s povjerenjem te je često povezano s gubitkom vjere. Biti izdan od Božjeg čovjeka, i time posredno od Boga, nije obično iskustvo razočaranja. Trauma je veća i često ozbiljnija nego pri razdvajanju partnera laika. Nevjerojatno je velik broj žena koje trpe u sjeni!
Spolni čin između svećenika i vjernice traumatsko je iskustvo: crkvena zajednica je izdana, a sudionici, pogotovu žrtve, marginalizirani. Takav čin često se smatra “ljubavnom aferom” jer da na nju pristaje dvoje odraslih ljudi. Ali nije riječ o pukoj aferi iz nekoliko razloga: prvo, odnos između svećenika i vjernika profesionalne je naravi.
To znači da svećenici imaju moralni i duhovni autoritet kao i profesionalnu moć te da je na njima odgovornost za održavanje prikladne profesionalne distance. Znači to ne samo da ne smiju inicirati spolni odnos, nego da ne smiju ni odgovoriti na tuđu inicijativu. Riječ “afera” koristi se da bi se opisala seksualna veza među jednakim partnerima, tj. naglašava se seksualna narav odnosa, a ne profesionalni prekršaj.
Afera uključuje jednaku odgovornost u ponašanju, no, budući da svećenici imaju odgovornost koja uključuje stanovita ograničenja, strana koja ih krši u odnosu s njim, čak i kad preuzima inicijativu, nije odgovorna za svećenikovo neadekvatno seksualno ponašanje.
Impuls da se okrivi druga strana odraz je ograničenosti ljudi crkvenih i župnih zajednica koji nisu kadri pojmiti kako osobe s moralnim i duhovnim autoritetom, osobe štovane i apriori od povjerenja, mogu biti krive za zlouporabu moći i autoriteta svoje službe. Odbijanje da se to prihvati uzrokuje veliku štetu po žrtvu jer njoj treba razumijevanja i potpore, jednako kao što crkve trebaju jasnu, etičku, teološku i vjerničku intervenciju da bi prepoznale vlastitu izdaju.
Olako se izgovarati uzajamnošću pristanka na obljubu daj je “u igri” dvoje odraslih, jer odraslost sama nije dostatna za pristanak. Doista, da bi dvoje dalo autentičan pristanak na zajedničku obljubu, potrebno je da oboje budu jednaki i u moći. Svećenici imaju više moći zbog moralnog i duhovnog autoriteta svoje službe. Odgoj, ugled u zajednici i javna predodžba o zvanju pridonose neravnoteži između svećenika i pastve. Štoviše, svećenici imaju dodatnu moć psihološkog reda, pogotovu ako osoba koja ulazi s njim u odnos od njega traži pastoralnu brigu sred osobnih i duhovnih kriza. Ovdje je posrijedi i zloporaba povjerenja, i to osobitog, mogućeg samo u odnosu na svećenika, zapravo samog povjerenja u Boga.
Seksualna zlouporaba nije tek nasilje nad tijelom nego i nad savješću žrtve. Dakle, kada svećenik iskoristi nečiju ranjivu seksualnost, nije riječi o ljubavnoj aferi, ili slabosti, ili napasti, nego o zloporabi moći.