Ka’e ovo? Pisac čist ponorel? A ča ti ga ja znan, čovik tribe valja se putiti u sve jezike svita. Jerbo, bi rekli stari mandrili: više znaju čovik i tovar nego sam tovar. But, I’ll try to translate my title for you, at the end of a story. [Read more…]
Kako riješiti problem BiH
Plan nacionalističkog vodstva bosanskih Srba da si referendumom izbori samostalnu državu, tobože na tragu Škotske i eventualno Katalonije, opaka je i pogana ujdurma, apsolutno nedopustiva.
Ne samo zato što je posrijedi tvorba koja je bila ratna saveznica “Republike Srpske Krajine” (njezin zločinački karakter nije poništen hrvatskim zločinima poslije Oluje), nego i zato što bi to značilo definitivno ozakonjenje etničkog “čišćenja”, pa i genocida, te njihovih rezultata, ionako već nagrađenih Daytonskim sporazumom.
No, taj sporazum je bio potreban, kao privremena mjera, da se prekine krvav i neravnopravan rat protiv nezaštićenih civila, a sada takve nužde nema – ali bi je moglo biti, ostvare li se banjolučki opasni planovi.
Ne treba biti hrvatski nacionalist, nije nužno biti ni Hrvat, dovoljno je posjedovati bazno poznavanje statistike pa lako uvidjeti kakva bi svinjarija bilo osamostaljenje Republike Srpske, priznavanje njezina unutrašnjega i vanjskog suvereniteta, bez obzira na to udružila se ona zatim s Republikom Srbijom ili ne
Ne treba biti hrvatski nacionalist, nije nužno biti ni Hrvat, dovoljno je posjedovati bazno poznavanje statistike pa lako uvidjeti kakva bi svinjarija bilo osamostaljenje Republike Srpske, priznavanje njezina unutrašnjega i vanjskog suvereniteta, bez obzira na to udružila se ona zatim s Republikom Srbijom ili ne.
Prema popisu stanovnika 1991., kako je navedeno u Jutarnjem listu, na teritoriju priznatome Republici Srpskoj živjelo je oko 220.000 Hrvata, a sada ih ima između 11.000 i 12.000. U Banjoj Luci od oko 250.000 stanovnika još je samo 1000-1400 Hrvata, mahom starija, umirovljenička populacija, a od radno sposobnih Hrvata u tom gradu više od 50 posto je nezaposlenih. U cjelokupnu banjolučku oblast vratilo se jedva tri posto od ukupnog broja protjeranih, između 2000 i 2400 od ukupno oko 70.000 protjeranih Hrvata, “manje nego Srba u sam Drvar”, citirao je 5. listopada naš list tamošnjeg monsignora Aničića.
U takvim uvjetima govoriti o pravima naroda ili teritorija na samoopredjeljenje naprosto je bezobrazno, jer bi značilo potvrditi i nagraditi rezultate etničkog “čišćenja”, operacije koja je provedena i okamenjena na svemu ozemlju Republike Srpske, te koja je u Srebrenici prerasla u sušti genocid, kako je presudio i sud u Haaškom sudištu.
Blagosloviti rezultate genocida značilo bi podržati jedan od najodurnijih zločina protiv čovječnosti. Već i zato Dodikov plan nije dopustiv, a sam Dodik se pokazuje zrelim za smjenjivanje sudskim putem. Što se, naravno, čini podjednako tako vjerojatnim, kao i, na priliku, izručenje sudanskog diktatora u Haag, ili čak puko dizanje optužnice protiv provoditelja etničkog “čišćenja” u Palestini.
Da su tri spomenute nacije u Bosni i Hercegovini konstitutivne, one bi se u proteklih dvadesetak godina od završetka ratnih operacija nekako bile i konstituirale u kako-tako efikasnu državu (doduše, i o efikasnosti država dviju matičnih nacija tih bh-konstitutivaca bi se dalo divaniti, ali nije ovo sećija za to). Nema tu od konstitutivnosti, zapravo, ni “k”. Manje-više to, nego nema nikakva dogovora, niti šanse za dogovor
A to je, dakle, pravni i moralni poraz “međunarodne zajednice”, ne samo tvorbe kojoj je dopušten pseudodržavni naziv Republike (Srpske), što je bio jedan, nipošto jedini, protupravni plod kompromisa u Daytonu. I jasan pokazatelj dvostrukih mjerila: što je Washingtonskim sporazumom nametnuto Bošnjacima i Hrvatima, nije ni zahtijevano, barem ne efikasno, od bosanskih Srba, od države Karadžića i Mladića.
Tu je ključna razlika između eventualnog referenduma u Republici Srpskoj te referenduma održanoga u Škotskoj odnosno planiranoga u Kataloniji. Katalonski Generalitat nije nikoga protjerao iz Katalonije, ne diskriminira potomke ostalih nacija sada postojećih u Španjolskoj, a u dobroj mjeri ni strance kojima Katalonija nije otadžbina, ali su je odabrali za domovinu.
Katalonske vlasti priznaju pravo glasa na referendumu i onima koji su se relativno nedavno doselili: građanima Evropske unije koji su u njoj nastanjeni najmanje godinu dana (!), a građanima ostalih zemalja koji ondje prebivaju najmanje tri godine. Dodik, očito, nije Katalonac.
Što se onda, pobogu, može učiniti u Bosni i Hercegovini, za Bosnu i Hercegovinu odnosno, barem, o Bosni i Hercegovini?
Najlogičniji, najzdraviji put bio bi, naravno, njezin unutrašnji dogovor, sankcioniran možda baš referendumom, ali provedenim i kroz svaki od triju navodno konstitutivnih naroda u njoj, a i kroz ostale koji su iz toga zbira izostavljeni i čak onemogućeni u ravnopravnoj izbornoj borbi te tako otvoreno diskriminirani (kako je pravomoćno dokazano presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija).
Za situacije poput bosanskohercegovačke (ili palestinske, ili kurdske…) postoje dva načina rješavanja. Jedan bi omogućili Ujedinjeni narodi, da nisu blokirani konfliktima između stalnih članica Sigurnosnog vijeća. Drugi je sazivanje međunarodne mirovne konferencije, sa zainteresiranima i garantima
Da su tri spomenute nacije u Bosni i Hercegovini konstitutivne, one bi se u proteklih dvadesetak godina od završetka ratnih operacija nekako bile i konstituirale u kako-tako efikasnu državu (doduše, i o efikasnosti država dviju matičnih nacija tih bh-konstitutivaca bi se dalo divaniti, ali nije ovo sećija za to). Nema tu od konstitutivnosti, zapravo, ni “k”. Manje-više to, nego nema nikakva dogovora, niti šanse za dogovor.
Tim više što status quo ide na ruku lopovima i korupcionašima, lovcima u mutežu i kojekakvim barabama, koje su uzele svaki svoj narod za taoca.
Kada su se Slovenija i Hrvatska kao dva ovna na brvnu ukopistile oko pomorske granice, prije dvadesetak godina sam obrazlagao da je arbitraža najbezbolnije rješenje, jer tako i jedna i druga vrhuška mogu politički optužiti nekoga trećega za svoje laži i promašaje. Pa su to, na kraju, shvatili i na dvjema obalama Sutle (ne što sam im ja rekao, nego što im je rekla Njemačka).
Za situacije poput bosanskohercegovačke (ili palestinske, ili kurdske…) postoje dva načina rješavanja. Jedan bi omogućili Ujedinjeni narodi, da nisu blokirani konfliktima između stalnih članica Sigurnosnog vijeća. Drugi je sazivanje međunarodne mirovne konferencije, sa zainteresiranima i garantima. Berlinska konferencija 1878. nije bila najpravednija na svijetu, ali je prilično dugoročno riješila pitanje Crne Gore, a relativno solidno i pitanje same Bosne i Hercegovine (uza svu nepravednost ispuštanja Novopazarskog sandžaka), koje ni atentat na Franza Ferdinanda ne bi ponovo otvorio da nije bilo bečke ludosti i berlinske pohlepe.
Čak je manje bitno što bi nova konferencija odlučila – bitnije je da bi vještičji lonac bio zadugo demontiran, ovako ili onako. Po mogućnosti prije nego nam bane “kalif” el-Baghdadi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Naprijed separatisti!
Zadržite ovo u pamćenju jer se ne događa svaki dan, a takvi iznimni dani i čine povijest. Evropa je posljednjih tjedana pretrnula od straha, da baš ne kažem da je zamalo uneredila donji veš, zbog referenduma o nezavisnosti Škotske.
Doduše, u Bruxellesu su se očajnički trudili da se to ne vidi i da nekom krivom riječju dodatno ne podjare i ne motiviraju škotske nacionaliste i indenpendiste. Ali kada je referendum završio pobjedom unionista, iz svih vodećih kancelarija Evropske unije oteo se uzdah olakšanja kao da je izbjegnuta najveća strahota koju je moguće zamisliti.
Osim u Bruxellesu, taj uzdah bio je najdublji u Španjolskoj, koju uskoro čeka referendum o odcjepljenju Katalonije, a sličnu muku nose i Italija, Belgija, Francuska, sve kandidati da se u dogledno vrijeme i njima nešto slično dogodi.
Ovdje nas više zanima nešto drugo, a to je da je EU, koja je toliko zapela da složene evropske države ostanu u komadu, imala sasvim drukčiji odnos prema socijalističkim federacijama potkraj prošlog stoljeća. Tada nije bilo ni “z” od ovolike zabrinutosti što će biti ako se te federacije raspadnu, a referendumi o državnoj samostalnosti nisu ni izbliza doživljavani kao nešto što vuče natrag kao ovaj u Škotskoj
Sada sa svih tih adresa, ali i iz Njemačke koja slovi kao neproglašeni pater evropske familije, stižu radosni usklici kako poslije poraza škotskih separatista Evropa ulazi jača i homogenija u godine koje su pred njom. To ne izgleda bogzna kako optimistički, jer ako je Bruxellesu sada dovoljno za zadovoljstvo i samo izbjegavanje poraza, a ne više pobjede, ne izgleda da tu ima prevelikog kruha.
Uostalom, rezultat škotskog referenduma uskoro može biti glatko poništen ako Velika Britanija na referendumu, koji se također najavljuje, odluči istupiti iz EU-a.
Ali pustimo to. Ovdje nas više zanima nešto drugo, a to je da je EU, koja je toliko zapela da složene evropske države ostanu u komadu, imala sasvim drukčiji odnos prema socijalističkim federacijama potkraj prošlog stoljeća.
Tada nije bilo ni “z” od ovolike zabrinutosti što će biti ako se te federacije raspadnu, a referendumi o državnoj samostalnosti nisu ni izbliza doživljavani kao nešto što vuče natrag kao ovaj u Škotskoj.
Nego ih se, vidi bogati, tretiralo kao velike festivale demokracije koji su štimani po najvišim standardima naprednog zapadnog svijeta. Naravno, nije se na pogrebima tih socijalističkih federacija baš bančilo i bacalo konfete preko lijesa pokojnika, to bi ipak bilo previše, nego se postupalo diskretno i nastojalo se stvoriti dojam da su se te federacije raspale same od sebe.
U velikoj mjeri to je zaista bilo tako. Socijalistička Jugoslavija, koja je i po klasnom i po nacionalnom kriteriju bila dovoljno ozbiljna da bude superiorna drugim dvjema evropskim socijalističkim federacijama (Sovjetski Savez, Čehoslovačka), ipak se pred kraj nakrcala tolikim proturječjima po obje te osnove da je pod tim bremenom pokleknula.
Socijalistička Jugoslavija, koja je i po klasnom i po nacionalnom kriteriju bila dovoljno ozbiljna da bude superiorna drugim dvjema evropskim socijalističkim federacijama (Sovjetski Savez, Čehoslovačka), ipak se pred kraj nakrcala tolikim proturječjima po obje te osnove da je pod tim bremenom pokleknula. Ali da li baš sama od sebe? Ili je tu bilo i malih, ali važnih, ključnih poticaja sa strane?
Ali da li baš sama od sebe? Ili je tu bilo i malih, ali važnih, ključnih poticaja sa strane? U prilog ovom drugom dragocjeno je svjedočanstvo ostavio jedan od najkvalificiranijih i najpronicljivijih stranaca koji je u to vrijeme kročio na ove prostore, a to je zadnji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann.
On je bio bijesan na poznatu prognozu CIA-e da će se Jugoslavija raspasti, i to ne zato što ta prognoza ne bi bila točna, nego zato što je bio uvjeren da američke obavještajne i ine službe aktivno rade na tome da se ona ostvari.
Zbog toga se demonstrativno povukao iz diplomatske službe, što u ono vrijeme nije bilo dovoljno shvaćeno, jer među ozbiljnim kritičarima američke politike na Balkanu ni oni najoštriji nisu vjerovali da bi ta politika mogla otići baš toliko daleko.
Ali često se dogodi da neki događaji iz prošlosti postanu jasniji i proničniji kada ih se osmotri iz današnjeg rakursa – izgleda da je to i ovdje slučaj.
U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (s tim da tu početna polovica krivice ide SSSR-u), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu. U svakoj od njih pronađen je neki smrtni grijeh koji je trebalo kazniti, bilo da je riječ o razvijanju specifične vrste afričko-azijskog socijalizma ili o potpadanju pod ruski utjecaj.
U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (…), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu. U svakoj od njih pronađen je neki smrtni grijeh koji je trebalo kazniti…
No kako nije uputno o tome otvoreno govoriti, u sve je uvedena priča kako je riječ o nedemokratskim režimima koji, kao, ne slijede volju naroda i slične blablarije.
Istina, nijedna od spomenutih država nije bila cvijet demokracije, ali nisu ni mogle u kratko vrijeme dostići standarde koji su na Zapadu mukotrpno, često i u krvi, građeni stoljećima. Ali u cjelini uzevši, to su bile solidno uređene države, s relativno razvijenim mehanizmima socijalnog uravnoteživanja i međunacionalne i međureligijske snošljivosti.
To se, uostalom, najbolje vidjelo nakon njihovog rušenja. Jer svega toga nestalo je do posljednjeg traga, a scenom su zagospodarili ostrašćeni nacionalisti i vjerski fanatici, od kojih je dobar dio, ironično, smrtno zavađen baš s Amerikancima, čijom su “pametnom” politikom došli u prvi plan.
Ono što su u tom smislu učinili afganistanski talibani udruženi s Al-Kaidom ili u najnovije vrijeme pripadnici Islamske države (ISIL) u Iraku i u Siriji ostat će zapisano u svjetskim analima kao dosad nezabilježeni primjeri rušilačkog terorističkog radikalizma. Ali zar se u krajnjoj liniji isto nije dogodilo i u bivšoj Jugoslaviji?!
Ovdje ni nepunih dva i pol desetljeća poslije rata ne prestaje vitalna prisutnost političkog, nacionalnog i vjerskog ekstremizma, koja je otišla dotle da se jedino od reformiranih ekstremista može očekivati da skrate spirale mržnje i učine ih kontrolabilnim.
Socijalističke federacije trebale su nestati i kada su osiguravale maksimalna prava svojim članicama, a kapitalističke trebaju ostati i kada ne osiguravaju ni jači minimum takvih prava, pa ih onda treba iskamčiti prijetnjama o odcjepljenju
Ali to još nije toliko osviješteno kao u slučaju drugih spomenutih država, u rasponu od Afganistana do Libije. Kao da se još odgonetava što je mislio američki državni tajnik James Baker kada je, došavši 1990. u Beograd, rekao da je SAD za opstanak Jugoslavije, ali ne putem vojne sile.
Tada je to protumačeno kako je kome odgovaralo, u Srbiji se inzistiralo na prvom dijelu rečenice, u Hrvatskoj i Sloveniji na drugom, a prava je istina, po svemu sudeći, bila ovakva. Tražilo se opstanak Jugoslavije samo zato da jugoslavenska kriza ne bude okidač za masovni krvavi raspad SSSR-a, a kada se vidjelo da je taj raspad prošao bez žrtava, mirno se pustilo niz vodu i Jugoslaviju.
Za to je postojala, čvrsti je dojam, jaka motivacija u tome što je bila riječ o najuspješnijem modelu socijalizma, a nije se željelo da on postane presedan koji će slijediti drugi u Evropi i u svijetu.
I eto, tako se zatvara krug tadašnjih i današnjih događaja. Socijalističke federacije trebale su nestati i kada su osiguravale maksimalna prava svojim članicama, a kapitalističke trebaju ostati i kada ne osiguravaju ni jači minimum takvih prava, pa ih onda treba iskamčiti prijetnjama o odcjepljenju.
I što onda da čovjek poželi nego da sva ta odcjepljenja ubuduće uspiju. Samo naprijed, gospodo separatisti!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Utopija škotske države
Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako ”sav novac ide u Pariz”, da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske.
Taj začudan proces toliko je odmakao da se u Škotskoj 18. rujna održao referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum ”najdemokratskiji” oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet.
Demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda
No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.
Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, ”narodnoj volji” (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki ”narod” ima pravo na ”svoju” državu. Zašto ”narod”, a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?
Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države.
Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika ”pogrešnih” etničkih skupina koje su se zatekle na ”drugoj strani” nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma.
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.
Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija.
Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad ”svojim” himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?
Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke
Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi.
Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi.
Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.
Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna.
Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru.
Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.
Prenosimo s tportala).
Alexov veliki peh
Jedan od najbanalnijih i najžilavijih (to je, dakako, u tesnoj međusobnoj vezi) kulturnih stereotipa današnjice povezuje evropsko ”južno” i ”istočno” sa iracionalnim, strastvenim, samouništavateljskim, a evropsko ”zapadno” i ”severno” sa trezvenim, prosvećenim, racionalnim. Ili, ako hoćete, istok i jug temelje se na ognjici predubeđenja, a zapad i sever na prohladnosti dobro izvaganog interesa.
Slična dihotomija važi i za američki kontinent, ali na osi sever-jug. Lako je, razume se, pronaći štošta što opovrgava ”tačnost” te mehaničke podele uloga, ali nijedan uspešan stereotip ne bi bio uspešan da nije lako naći i mnogo toga što mu ide u prilog.
Kakvi su, recimo, naši nacionalizmi? U osnovi divlji, duboko iracionalni, parareligijski zaneseni: njihovo Zlatno tele zove se Nacija i ono prebiva u ‘‘zlatnoj štali“ zvanoj Država. Ta obogotvorena nacija svrha je samoj sebi, ona postoji na onaj način na koji postoji kakav starodrevni kralj, kao ovaploćenje čiste, parabožanske samovolje: naprosto je tu, a kad je već tu, traži da joj se pokoravate. Država je, pak, način na koji se ta samo-volja organizuje.
Iz Londona stigao hladan tuš: ako Škotska želi nezavisnost, kaže David Cameron, onda će bogme nezavisnost i dobiti i onda joj funta ne treba! Ta bi stvar ”kod nas”, na potkontinentu, pila vode: mi kad se odvajamo, odvajamo se totalno. Štaviše, nezamislivo je da bude drugačije, jer to onda ne bi ni bilo prava stvar. Kakva crna ”monetarna unija” ili neki drugi vid postbračnog konkubinata?!
Država, dakle, nije racionalno sklopljen mehanizam koji služi ”boljitku svojih građana” (ili kakvoj sličnoj gluposti), nego ona postoji na svetu naprosto zato što mora postojati, zato što bi nam nebo palo na glavu kada ne bi postojala.
Čak i kada bi se nekako dalo izmeriti da bi, recimo, za pojedinačni boljitak čak i znatne većine ljudi bilo bolje da neke (samostalne) države nema, nego da bude uklopljena u neku veću, jaču, zaokruženiju i bolje organizovanu celinu, to ne bi ali baš ni najmanje ugrozilo osnove državotvornog mita: rekli smo već, Nacija-Država nije tu zato da nekome konkretno(m) bude ”bolje” (ako mu je slučajno ipak ”bolje”, to je odlično, ali to uopšte nije uslov, kamoli smisao), nego zato što je odnekud metafizički nedopustivo da je nema.
Otkud ovo filozofiranje u kišni četvrtak? Pratim nevolje u koje je upao premijer Škotske Alex Salmond i ne mogu im se načuditi: kod ”nas” (tj. na istoku i jugu) taj čovek ne bi imao takvih problema…
Naime, Salmond je lider partije SNP, škotskih independističkih nacionalista, čija je zapravo jedina politička svrha i smisao nezavisnost Škotske, okončanje trovekovne unije sa Engleskom, izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva, whatever. Kada su se konačno dočepali vlasti, raspisali su referendum o budućnosti Škotske. Sada svi čekaju šta će biti 18. septembra ove godine.
Okej, dovde nam je sve manje-više poznato, imamo i ”mi” i takve nacionalizme, i takve ”viševekovne snove”, i takve referendume i već sve po redu. Sve je to kod nas već istorijski obavljena stvar, ne? Ne bismo li Alexa Salmonda mogli zamisliti u roli bilo kojeg od naših recentnijih velikaša?
U Bruxellesu, međutim, kažu da im je logika pogrešna: izlazak iz Britanije/Španije ujedno je izlazak iz EU. A la carte independisti, naime, zaboravljaju ključnu stvar: država u kontekstu ove priče nije ”teritorijalni” nego pravni subjekt. Aberdeen, dakle, jeste u EU, ali samo zato što se nalazi u državi koja je članica EU. Izlaskom iz te države napušta i EU. Može, doduše, zamoliti da iznova bude primljen u novim okolnostima, ali to je sasvim drugi par rukava
Avaj, izgleda da je ”tamo” ipak štošta drugačije. Ideja SNP-a je da Škotska može izboriti nezavisnost bez jačih društvenih potresa, u osnovi sasvim bezbolno, i da pri tome može i zadržati sve one veze sa ostatkom UK – ali i ostatkom Evrope – koje sama poželi da zadrži. Evo, recimo, neku vrstu monetarne unije s Londonom. Onda je, međutim, iz Londona stigao hladan tuš: ako Škotska želi nezavisnost, kaže David Cameron, onda će bogme nezavisnost i dobiti i onda joj funta ne treba!
Ta bi stvar ”kod nas”, na potkontinentu, pila vode: mi kad se odvajamo, odvajamo se totalno. Štaviše, nezamislivo je da bude drugačije, jer to onda ne bi ni bilo prava stvar. Kakva crna ”monetarna unija” ili neki drugi vid postbračnog konkubinata?! Štaviše, u granični pojas zasadimo bodljikave žice i minska polja, na prelaze stavimo mrgodne kerbere…
Međutim, čak ni mnogim Škotima koji bi bili skloni da glasaju YES nije baš bliska ideja tako radikalnog odvajanja od UK, boje se mogućih posledica, njuše u tome izvesni mogući višak iracionalnosti… Nekako ispada da je samo radikalnoj manjini do stvarne i potpune nezavisnosti (na ”balkanski” način, samo bez krvi), dok je većina čak i među pristalicama više za poigravanje simbolikom i ”identitetlukom”, ali tako da se u njihovim stvarnim životima ništa bitno ne poremeti. Salmond na ovaj izazov još nije uspeo da nađe odgovor koji neće uplašiti birače i otud je u defanzivi.
Verovatno još jači šamar stigao mu je ”iz Evrope”. Škotski independistički pokret (kao i katalonski) podrazumeva odvajanje od Londona (i Madrida), ali ostajanje u EU. Hm, ”ostajanje”? ”Zdravorazumskoj” pameti to zvuči logično. Jesu li Aberdeen i Barcelona sada u EU? Nesumnjivo jesu. Elem, sve što žele jeste da u njoj i ostanu nakon eventualnog osvajanja nezavisnosti.
Videćemo tek šta će biti sa škotskim referendumom, a i sa Katalonijom. Kako god, čini mi se da su ovakvi i slični problemi, nedoumice i kontroverze ono što na kraju sahrani svaki kvebečki referendum o nezavisnosti od Kanade, ono što UK zadrži na okupu, ono što čini da je u Baskiji malo ko aktivno podržavao ETA i njeno političko krilo, ono što slepljuje naizgled frustrirajuće disfunkcionalnu belgijsku državu etc.
U Bruxellesu, međutim, kažu da im je logika pogrešna: izlazak iz Britanije/Španije ujedno je izlazak iz EU. A la carte independisti, naime, zaboravljaju ključnu stvar: država u kontekstu ove priče nije ”teritorijalni” nego pravni subjekt. Aberdeen, dakle, jeste u EU, ali samo zato što se nalazi u državi koja je članica EU. Izlaskom iz te države napušta i EU. Može, doduše, zamoliti da iznova bude primljen u novim okolnostima, ali to je sasvim drugi par rukava.
Ni ovo upozorenje nipošto se ne dopada budućim škotskim glasačima, pa se Salmond sada preznojava kako da ih ubedi da ipak glasaju za nezavisnost i da će na kraju sve proći dobro, glatko i bezbolno, a da se ni London ni Bruxelles neće naći s druge strane nekog novog limesa.
Videćemo tek šta će biti sa škotskim referendumom, a i sa Katalonijom. Kako god, čini mi se da su ovakvi i slični problemi, nedoumice i kontroverze ono što na kraju sahrani svaki kvebečki referendum o nezavisnosti od Kanade, ono što UK zadrži na okupu, ono što čini da je u Baskiji malo ko aktivno podržavao ETA i njeno političko krilo, ono što slepljuje naizgled frustrirajuće disfunkcionalnu belgijsku državu etc. O Švajcarskoj da i ne govorimo: već samo postojanje Švajcarske duboka je uvreda za svaki etnički nacionalizam, tako pompezno ubeđen u sopstvenu ozbiljnost.
Okreni-obrni, Alex Salmond je imao nesreću da se ne rodi na Balkanu, jer bi mu ovde bilo mnogo lakše i niko mu ne bi postavljao sijaset neprijatnih potpitanja, nego bi svi bili fokusirani na Glavnu Stvar. Naime, kod nas stvari s odvajanjima funkcionišu na ravni bazičnih instinkta: prvo ćemo fino da se razdvojimo, a onda ćemo u narednih nekoliko decenija natenane da redefinišemo svoje buduće odnose!
To je neka vrsta političkog derta, fatalizma, čak nihilizma: ako vidimo, stojeći na mostu, da je voda ispod nas duboka, mutna i hladna, to je samo razlog više da se u nju odmah strmoglavimo. A oni zapadnjački smušenjaci i kalkulanti, tja, nikad ništa od njih, na kraju uvek nekako ostanu tamo gde jesu. Doduše, suvi i živi. Ali, mi ionako verujemo da je ljudski život precenjen; da ne verujemo u to, ne bismo ih već toliko potrošili a da nikome ne umemo suvislo objasniti zašto.
Škoti objavili vodič za neovisnost zemlje
Škotski premijer Alex Salmond objavio je jučer u Glasgowu plan svoje vlade za neovisnost zemlje. U ”Bijeloj knjizi” na 649 stranica nazvanoj ”Vodič za nezavisnost Škotske” objasnio je razloge zbog kojih bi njegovi sunarodnjaci na referendumu planiranome za rujan sljedeće godine trebali glasovati za samostalnost i odvajanje Škotske od Velike Britanije.
”To je najopsežniji plan o nezavisnosti zemlje objavljen dosad, ne samo za Škotsku nego za bilo koju drugu buduću naciju koja teži samostalnosti”, rekao je Salmond. Plan predviđa ostanak zemlje u Europskoj uniji, zadržavanje funte, britanske središnje banke te kraljice kao suverena. S druge strane, Škoti bi nakon proglašenja nezavisnosti imali vlastitu vojsku i porezni sustav.
Salmond je Škotima obećao socijalnu revoluciju, izdvajanje više novca za odgoj djece, prihvatljivije stambene kredite i uklanjanje britanskih nuklearnih raketa postavljenih na sjeveru zemlje. Također je izričito naglasio kako neće biti povećanja poreza. Iz Londona su odmah poručili da nakon odvajanja Škoti neće moći računati na zadržavanje funte i britanske središnje banke.
Prema anketama s početka studenoga, manje od trećine, samo 29 posto Škota, izjasnilo bi se za neovisnost da je danas referendum. Svjestan tog odnosa snaga, premijer Salmond krenuo je u ofenzivu kako bi uvjerio svoje sunarodnjake da glasuju za neovisnost zemlje. ”Škotska je budućnost u škotskim rukama”, rekao je Salmond objašnjavajući kako odluku neće donijeti on osobno, ni njihovi protivnici, ni mediji koji im nisu skloni, nego narod.
Za neovisnost zemlje danas su uglavnom pristaše Salmondove Škotske nacionalne stranke, a laburisti i konzervativci pretežno su protiv. Britanski premijer David Cameron drži da će Škotska biti jača ako ostane u sastavu Ujedinjenoga Kraljevstva. Škotska ima bogate rezerve nafte i plina u Sjevernome moru. Ekonomisti drže da bi u sljedećih pola stoljeća prihodi od tih energenata bitno pripomogli uspostavi naprednoga gospodarstva.
S druge strane, škotsko gospodarstvo previše je vezano za englesko te bi bilo kakav nagao prekid izazvao brojne probleme. Stoga je Salmond predstavio itinerarij, put kojim bi korak po korak, uz pregovore, Škotska išla prema svojoj samostalnosti. Referendum se treba održati 18. rujna 2014. Pobijede li na njemu zagovornici neovisnosti, Škotska bi i formalno postala samostalna država 24. ožujka 2016.
Taj je datum pun simbolike. Na taj dan kralj Škotske James VI. stupio je na tron Engleske i Irske kao James I., ali je istog dana 1707. potpisan zakon o uniji prema kojem je Škotska ušla u sastav Velike Britanije. Poslije je bilo nekoliko buna kojim su škotski plemići pokušali vratiti izgubljenu samostalnost, ali su ti pokušaji propali. Škotska je u sastavu Velike Britanije već 306 godina.
Početkom listopada ove godine Reuters je objavio izvješće britanske vlade u kojemu je stajalo kako bi izglasavanje neovisnosti Škotske ugrozilo nacionalnu sigurnost Velike Britanije. ”Da” Škotskoj, stoji u tom izvješću, umanjilo bi globalni utjecaj Velike Britanije, a bila bi ugrožena i sredstva nuklearnoga strateškog odvraćanja koja su razmještena na sjeveru Škotske.
Do referenduma u rujnu sljedeće godine obje će strane svojim biračima i javnosti iznositi sve prednosti i eventualne nedostatke povezane s mogućom neovisnošću Škotske. Taj referendum, međutim, ne odlučuje samo o budućnosti jednog naroda, Škota, nego i o sudbini nekad moćnog imperija, Velike Britanije.
Sreća se zove Island
Prije zadnjih dviju utakmica s Belgijom i Škotskom, koje su završile onako kako su završile, kad je bilo jasno da ćemo šansu za odlazak u Brazil tražiti u dodatnim kvalifikacijama, Šuker je poželio da nam protivnik u baražu bude albanska reprezentacija. Što se krije iza te naizgled obične i lako razumljive izjave? Krije se sve, osim respekta, osjećaja za fair play i sve ono što sport čini sportom, odnosno nogomet nogometom. Dakako, pod pretpostavkom da je od nogometa u našoj kriminalom i privatnim interesima inficiranoj močvari još išta preostalo. Onomu koga resi viteški duh, što je možda fraza iz nekih davnih i zaboravljenih vremena, neće pasti ni na kraj pameti da poželi susret s najslabijim protivnikom. Naprotiv, taj će poželjeti najboljeg protivnika jer samo tako – u sudaru s najboljim i najjačim – može dokazati da ni sam nije mačji kašalj. Premda se rado pozivamo na svoju prošlost, viteštvo i fine manire još postoje samo na papiru, a ako ih tko prakticira, spremno ga se proglašuje lajbekom koji nije sposoban ni za što.
Tipično je i odavno poznato: kao što smo se nakon pustih godina na jedvite jade kvalificirali za Uniju, tako sada u sučeljivanju s nogometno anonimnom nacijom Hrvatska polaže popravni ispit kako bi se u posljednji čas prošvercala u Brazil
Kad je Šuker zazivao Albance kao protivnike, uvrijedio je naše balkanske susjede, pokazujući kakav je njegov mentalni sklop i kakvim se načelima vodi u svojoj profesionalnoj karijeri. Istina, gol koji je zabio Schmeichelu, na špicama sportskih emisija vrtjet će se godinama, a možda i onda kad bude zaboravljeno da se u Hrvatskoj ikad igrao nogomet. Upravo onako kao što današnji navijači ne znaju da je prije pola stoljeća Mađarska imala Laku konjicu, možda najbolju reprezentaciju svih vremena s kojom su usporedivi samo majstori s latinskoameričkoga kontinenta. Gol što ga je zabio Dancima, Šuker ionako nije posvetio navijačima nego predsjedniku Tuđmanu. Ni neki drugi detalji iz biografije ne idu mu u prilog. Pogotovo oni koji se tiču intimiziranja s kriminalcima, pohoda na Pavelićev grob u Madridu, prisvajanja (točnije: krađe) antičkih kovanica i tako redom. A način na koji je postao predsjednik nogometne organizacije, samo je kamenčić u mozaiku koji (de)legitimira Hrvatsku kao rasadište manipulacije, defraudacije, nepotizma i sličnih radnji, toliko milih našem srcu da se više čudimo kad ih nema nego što se čudimo kad se nekoga zbog toga apostrofira.
Na koncu, Albanija je ispala iz daljnjeg natjecanja, Šuker je ostao bez željenog protivnika, a među svim mogućim protivnicima u baražu, ždrijeb u Zürichu Hrvatima je namijenio Islanđane. Ne znam je li se Šuker zbog toga veselio, kao što se veselio kad je matirao Schmeichela, ali da nam se Kairos nasmiješio, o tome poslije svega ne treba gajiti nikakve sumnje. Istina, nećemo podcjenjivati islandsku reprezentaciju, ali da je taj otok kudikamo poznatiji po aktivnim vulkanima, gejzirima i fjordovima nego po nogometašima, to znaju i oni koji opet misle da pišem o nogometu, iako mi je nogomet samo povod, doduše tužan, da pišem o zemlji u kojoj živim i u kojoj se sve tako radikalno mijenja da sve ostaje isto. Početkom 20. stoljeća Lenjin je u Zürichu kovao svoju revoluciju, Kraus je ondje pisao ”Posljednje dane čovječanstva”, u tom gradu na jezeru umrli su veliki Büchner i veliki Joyce, a početkom 21. stoljeća u tome istom gradu kocka se nasmiješila hrvatskom nogometu.
Onomu koga resi viteški duh, neće pasti ni na kraj pameti da poželi susret s najslabijim protivnikom. Naprotiv, taj će poželjeti najboljeg protivnika jer samo tako – u sudaru s najboljim i najjačim – može dokazati da ni sam nije mačji kašalj. Ali mi se veselimo jer ćemo svoju nogometnu veličinu verificirati u susretima s Islandom
Što je najgore, nasmiješila se onima koji su, skrivajući se iza ideje nacije i tobožnjeg domoljublja, nogomet pretvorili u poligon za pranje prljavog novca. Revolt protiv Svetog Trojstva koje drma nogometnom organizacijom, a koje čine Šuker, Mamić i Vrbanović, doveo je do toga da su se uzvici negodovanja čuli čak s Hampden Parka u Glasgowu, a da će se smrtno zavađeni Hajdukovi i Dinamovi navijači solidarizirati u pobuni protiv tih istih uzurpatora najljepše sporedne stvari na svijetu, to nije mogao predvidjeti ni Vladimir Gligorov, ekonomski ekspert iz Beča, koji u svojoj benevolenciji Liniću daruje dvojku, iako je u duši svjestan da je zaslužio debelo podcrtanu jedinicu. Ali vratimo se Islandu, zemlji koju vjerojatno sanja i Zoran Milanović, sve u nadi da bi pobjeda nad takvim protivnikom mogla rezultirati buđenjem kolektivnog optimizma i boljom atmosferom, svime onime za što je zadužen (čitaj: plaćen) on i njegova Vlada.
Kad se uspjelo u zazivanju najslabijeg protivnika, trebalo bi još angažirati babu vračaru koja će začarati nabolje islandske nogometaše. A to su Gylfi Sigurdsson iz Tottenhama, Kolbeinn Sigthórsson iz Ajaxa i Alfred Finnbogason iz Heerenveena. Vražji su ti Islanđani: i oni kane istrčati na teren s jedanaest igrača! Smještenoj između Grenlanda s jedne te Skandinavije i Britanskih otoka s druge strane, u toj otočnoj državi ima više aktivnih vulkana nego aktivnih nogometaša. Ali kad im pokažemo što je to nogomet, kad ih smažemo za doručak kao što oni smažu bakalar za ručak, opet ćemo mahati trikolorom, urlati i bančiti kao da smo prvaci svijeta. I jesmo prvaci, ali u disciplinama zbog kojih bismo se trebali stidjeti, a ne slaviti. Slavni mađarski pripovjedač Péter Esterházy možda nije prvi koji je zaključio da se jedna zemlja može identificirati po njezinu nogometu. Bože, hrvatska liga (ili ljiga), njezini funkcionari i misionari, njezini birokrati i partitokrati, njezini kramari i krijumčari dovoljan su dokaz da Esterházy debelo ima pravo.
Početkom 20. stoljeća Lenjin je u Zürichu kovao svoju revoluciju, Kraus je ondje pisao ”Posljednje dane čovječanstva”, u tom gradu na jezeru umrli su veliki Büchner i veliki Joyce, a početkom 21. stoljeća u tome istom gradu kocka se nasmiješila hrvatskom nogometu
Ali dok ne odigramo dvije utakmice s Islanđanima, sve pada u zaborav. I Milanovićeva nesposobnost da homogenizira vlastitu stranku, a kamoli da homogenizira Vladu, koja zabija golove u vlastitu mrežu, i otužni proces bivšem premijeru i mogući procesi nekim aktualnim liderima koji bi već sutra mogli biti bivši, i maratonski liječnički štrajk, i ćirilica i latinica, a u zaborav isto tako pada Neven Mates, hrvatski revizor koji se u epicentru Europske unije predstavio kao lažov. Uostalom, u javnosti je jedva registrirana činjenica da je premijer Milanović za službenog boravka u Litvi ignorirao svečanost na koju je bio pozvan ne bi li u hotelskoj sobi gledao prijenos utakmice između Srbije i Hrvatske! U ovom dijelu svijeta takvo ponašanje uzima se zdravo za gotovo. Zašto bi premijer ispunjavao svoje obveze u inozemstvu kad ih ne ispunjuje ni na vlastitom tlu? A u nogometnom sučeljivanju s nacijom koja ima jedva 300 000 stanovnika, naša poslovična megalomanija grunut će iznova, poput plimnog vala nakon pretpotopne kiše. Zato nije čudno što se staro rimsko geslo panem et circenses perpetuira u svojoj najsirovijoj varijanti. Kad je riječ o davno udomaćenim igrama, svakomu iole normalnom svatu odavno su navrh glave. Ali tko narod uskraćuje za igre, dužan mu je dati kruh; u hrvatskome domoljubnom slučaju takav rasplet čekat će se još jako dugo.
Debakl Hrvatske protiv Belgije: tko to još ima volje gledati?
Hrvatska će, da bi uopće ostala u kombinacijama za dodatne kvalifikacije, morati u utorak pobijediti u Škotskoj. Prvu joj je priliku oduzela Belgija, koja je posve zasluženo, nakon velikih grešaka obrane, upisala pobjedu 1:2 i plasirala se na SP. Štimac je tako postao prvi hrvatski izbornik s dva uzastopna domaća poraza. Podsjetimo, u lipnju je Hrvatsku u Zagrebu svlada i Škotska.
Na veliku žalost kolumnista našega portala Renata Baretića, Igor Štimac sinoć nije na rubu terena zasvijetlio kao međugorska gipsana Gospa. Iako se pet dana vrglalo kako je Hrvatska bolja od Belgije i kako će već u petak osigurati barem dodatne kvalifikacije, Štimac i njegovi grači morali su čestitati Belgiji i rezervirati još jedne duhovne vježbe u hercegovačkom ”svetištu”, jer ovo se više ne da gledati.
Hrvatska je u utakmicu ušla u grču. A probudila se tek negdje pri kraju, nakon što je u 84. minuti Kranjčar pospremio loptu Belgijancima da sramota bude nešto manja. Jedino što je ujedinilo navijače bilo je skandiranje ”Štimac – odlazi!”
Nakon ovog poraza, koji još jednom pokazuje da se bez škole ne može ništa uspjeti (a Belgija ubire plodove sistematskog i planiranog rada), Hrvatska je u jako teškoj situaciji, jer da ne bi bila najlošija druga ekipa, mora u utorak pobijediti u Škotskoj. A to se čini izuzetno teškom, zadaćom.
No, pitanje na koje ni uvaženi kolega Baretić nema odgovor je, koliko god se pokušavalo uvjeriti da je hrvatska repka bolja na Fifinoj listi, hoće li se Štimčevi igrači sada uspjeti oporaviti od ovog teškog poraza. Mislim da neće. Ćorluka je rekao istinu, iako je kasnije prisiljen da se ugrize za jezik- da je moral igrača slab i da je stanje u reprezentaciji jako loše.