“Kud svi Turci, tud i mali Mujo” simpatična je izreka iz vremena bivše države u kojoj je i mali Mujo bio jedan od istih. “He who hangs around with wolves, learns to how” kaže i stara engleska i potvrđuje poznatu “S kim si, takav si”. I kao da smo svi svjesni sklonosti utapanja pojedinca u masu, u potrebu za solidariziranjem, otvorenim govorenjem i preuzimanjem odgovornosti. [Read more…]
Okretne i druge igre
U kulturi čiji su vrednosni okviri urušeni do neprepoznavanja, bistrijem oku ne može umaći navika koja se, po duhovnoj lenjosti i etičkoj obamrlosti, održava i preti da postane vodeća paradigma. U mom privatnom žargonu ja to nazivam Okretne i druge igre. Gde god se okreneš, naletećeš na primere javnih oduživanja u stilu ja tebi – ti meni, ti meni serdare – ja tebi vojvodo, ja u ovoj komisiji, upravnom odboru ili fondu, ti u susednom, pa prebacujemo lopticu malih bonusa jedan drugom. I baš nas briga što se sve lako da primetiti, kao žaba na dnu plitkog potoka.
Iz mojih dnevničkih beležaka izdvajam pet slika koje upotpunjuju prizore iz kulturnog života, tamne ili svetle, procenićete sami.
Slika prva.
Mogao bi da se slavi jubilej, ali nema ništa od toga, današnji FCS je u velikim nevoljama, organizacionim, strukturalnim, pa zašto ne reći i moralnim. To traje od 2004. kad je dato novo ime i kad je veliki deo ingerencija iz oblasti finansiranja novih projekata prenesen na nejaka pleća FCS. Tada je iz Holivuda doveden naš čovek ĐM koji je ubrzo najuren jer se nije priklonio filmskim klanovima, a bitka za moć odlučivanja i privatne interese ne posustaje. Ovih dana je v.d. direktora MP dala ostavku
Tačno pre pola veka stvoren je Filmski centar Srbije, tada pod imenom Institut za film. Mogao bi da se slavi jubilej, ali nema ništa od toga, današnji FCS je u velikim nevoljama, organizacionim, strukturalnim, pa i zašto ne reći i moralnim. To traje od 2004. kad je dato novo ime i kad je veliki deo ingerencija iz oblasti finansiranja novih projekata prenesen na nejaka pleća FCS. Tada je iz Holivuda doveden naš čovek ĐM koji je ubrzo najuren jer se nije priklonio filmskim klanovima, a bitka za moć odlučivanja i privatne interese ne posustaje. Ovih dana je v.d. direktora MP dala ostavku.
Raspisan je konkurs za novog direktora, do 7. jula javilo se 5-6 kandidata (nema podataka na sajtu, gde ima gomila nevažnih stvari), ali je ovih dana konkurs već poništen odlukom Upravnog odbora. To mi je lično rekao jedan od jačih kandidata koji je odmah povukao dokumenta. Igra je poznata: biće možda još nekoliko propalih konkursa, dok se sastav UO (veoma neobičan) ne zadovolji.
Uz poništavanje, na najnovijoj sednici doveden je u pitanje ostvareni program izdavačke delatnosti. Odmah da kažem, filmske knjige su jedini dobar i nesporan trag delatnosti FCS-a. Dovesti u pitanje kapitalne knjige J. Lotmana, D. Bordwela, J. Deleza je znak neznanja i osionosti. Da imam neku vlast, odmah bih smenio onaj deo UO koji se u tome istakao. Ali uzaman, deo UO vlada već nekoliko mandata. Može im se.
Druga slika.
Čudan fenomen vlada našom medijsko-kulturnom scenom: neko od novinskih komentatora, medijskih profesora i sličnih mrčitelja hartije pozove se na neko zvučno ime. I onda ono počne da šeta, kao neka svespasavajuća mantra. To su, nazvao bih ih, lutajuće fusnote, tantuzi dubinskog znanja… Tako je sedamdesetih prošlog veka kao zvečeća moneta učestalo pozivanje na McLuhanovu podelu medija na tople i hladne.
Poslednjih godina odjednom se nametnulo pozivanje na francuskog sociologa kulture Gyja Deborda. Kao da je spektakl izmislio ovaj mislilac, a on je još davne 1967. napisao knjižicu “Društvo spektakla”, ubrzo objavljenu i u nas. Decenijama ga niko nije ozbiljnije pominjao, sve do prizemnih debata oko reality programa
Nešto kasnije nema ko se nije očešao o Fukujaminu teoriju o kraju istorije, sledilo je nekontroisano pozivanje na Baudriardove simulacije/simulakrume (uz tajanstveno uvođenje zavođenja). Slične sudbine bejahu Foucault, Barthes, sve do pop-filozofa Žižeka, koji je zbunjivao svet mešavinom lenjinizma i Lacanovih psihoanalitičkih pojmova.
Poslednjih godina odjednom se nametnulo pozivanje na francuskog sociologa kulture Gyja Deborda. Kao da je spektakl izmislio ovaj mislilac, a on je još davne 1967. napisao knjižicu “Društvo spektakla”, ubrzo objavljenu i u nas. Decenijama ga niko nije ozbiljnije pominjao, sve do prizemnih debata oko reality programa.
Debord je tvrdio da spektakl ukazuje na “gubitak jedinstva sveta” (str. 71). Bio je to poziv da se autentična kultura zaštiti od masmedijskog poravnavanja. Što se u ozbiljnim kulturama poprilično ozbiljno čini. Kod nas je gubljenje vrednosnog sistema temeljno sprovedeno, tako da Debord malo šta može da pomogne. Sem kao ukrasna đinđuva. Bez svoje krivice.
Treća slika.
Jedna ugledna i časna nagrada jednog dana nosiće tvoje ime. Ovo nije niko izgovorio Aleksandru Spasiću (1937.-1995.), sjajnom prevodiocu, tv- voditelju i glumcu, intelektualcu i šarmeru ogromnog saznajnog raspona. Od ‘‘Bekstva od slobode“ Ericha Froma (prva iz neponovljive Nolitove biblioteke Sazvežđa) preveo je više od stotinu knjiga iz humanistike (teorijske, lingvističke, esejističke, filosofske), na poslu gde bi mnogi polomili zube. A njegovi prevodi su bili čistunski besprekorni, pomenimo samo ‘‘Teoriju književnosti“ Renea Weleka, još uvek neprevaziđenu u svojoj oblasti.
Fantastična atmosfera, lično pojavljivanje petoro prevodilaca iz najužeg izbora, srdačne međusobne čestitke, nešto neviđeno u ovoj kulturi razdiranoj ličnim sujetama i surevnjivostima. Nagradu je uručila Miroslava Spasić Smiljanić, koja je samostalno pokrenula ovu nagradu i tako je vodi, bez ikakvog upliva nekog drugog fonda. O ovom događaju nigde ni slova, jer ima važnije: otišla Monika B., a sprema se i Marija Š.
U Francuskoj 7 dodeljena je po osmi put bijenalna nagrada’‘Aleksandar I. Spasić“ za najbolji prevod iz oblasti humanističkih nauka. Jedna od retkih neuprljanih i neiskompromitovanih, ovoga puta je pripala Ljiljani Nikolić za prevod knjige Ernsta Kantorovica ‘‘Dva kraljeva tela“, studija o srednjevekovnoj političkoj teologiji (izd. Fedon). Fantastična atmosfera, lično pojavljivanje petoro prevodilaca iz najužeg izbora, srdačne međusobne čestitke, nešto neviđeno u ovoj kulturi razdiranoj ličnim sujetama i surevnjivostima.
Nagradu je uručila Miroslava Spasić Smiljanić, koja je samostalno pokrenula ovu nagradu i tako je vodi, bez ikakvog upliva nekog drugog fonda. O ovom događaju nigde ni slova, jer ima važnije: otišla Monika B. a sprema se i Marija Š.
Četvrta slika.
Stiže mi mala pošiljka iz inostranstva. Duško Gojković, priznato ime u svetu modernog džeza, poslao mi svoj novi disk.
Upoznali smo se kad me je pre nekoliko godina pozvao da govorim o njegovoj biografiji, koju je načinio jedan nemački džez-kritičar. Promocija našeg izdanja bila je u KCB-u, pred mnogo njegovih obožavalaca. Pitao me je kako se nismo ranije upoznali, a ja sam mu rekao da ga pratim iz gledališta pedesetak godina i da sam mnogo puta pisao o njegovim koncertima. On je to zapamtio.
Duško Gojković je kao mlad džez trubač otišao na Zapad, u proteklih 60 godina je nastupao sa najznačajnim legendama džeza, od Milesa Davisa do Woodyja Hermana i Maynarda Fergusona, objavio je stotinak albuma. Nedavno je svirao u Beogradu sa Velikim džez-bendom RTS-a. I evo ga, na ploči ‘‘The Brandenburg Concert – Dushko Goykovich with strings“ (Enja, 2013.).
U ovoj knjizi su četiri dosad u knjigama neobjavljena teksta (sa radija i novinskih stubaca), ali i zamašan monografski rad izvučen iz kapitalnog, osmotomnog dela ‘‘Biće i jezik“ koji čine 114 ogleda o srpskim pesnicima, u rasponu od bezmalo dva veka (Prosveta, 1983.). Ovo izdanje je brzo nestalo, a glasniji deo nacionalistički angažovanih profesora ne propušta priliku da izrazi prezir prema Konstantinovićevom delu
U svojoj 82. godini Duško svira sa klasičnim džez kvartetom i gudačima Brandenburške simfonije. Izveo je 7 svojih kompozicija uživo, 18.-19. maja 2013. u Brandenburškom teatru (Havel). Malo je trubača sviralo sa klasičnim gudačima (Chet Baker i još poneko), ali ovde, u izvrsnim aranžmanima i sa nadmoćnim baladesknim zvukom Duško dokazuje da je ostao večiti mladić s trubom (uvek uz flugelhornu). Diskretni ambasador naše kulture na svim stranama poziva na nova preslušavanja. Kakav doživljaj!
Peta slika.
Poslednjih dana minule godine iznenada se pojavila knjiga ‘‘Miloš Crnjanski“ (108 str.) klasika naše novije književnosti Radomira Konstantinovića (1928.-2011.). Ovom neočekivanom knjigom (izdanje Otkrovenja), koju je uredio osnivač edicije Sava Dautović (preminuo upravo tih dana), obeleženo je 120 godina od rođenja velikog pisca i pesnika.
Reč je o činu velike posvećenosti onom najsuštinskijem u poetici Crnjanskog: buntovnoj energiji ‘‘Lirike Itake“, anarhičnoj ‘‘Odi vešalima“, Dušanu i Nemanjićima, a onda će se preko sumatraizma i himne obnovljenog romantizma ovog Odiseja i arielskog Kalibana (Izraz Anice S.Rebac) stići do vrhunske poeme ‘‘Stražilovo“. Konstantinović izbegava prečice nacionalističke retorike (ponovo u velikom zamahu), kao i olake književno-istorijske matrice (od Skerlića do Deretića), što teško pada uticajnom delu naše Akademije i Filološkog fakulteta.
U ovoj knizi su četiri dosad u knjigama neobjavljena teksta (sa radija i novinskih stubaca), ali i zamašan monografski rad izvučen iz kapitalnog, osmotomnog dela ‘‘Biće i jezik“ koji čine 114 ogleda o srpskim pesnicima, u rasponu od bezmalo dva veka (Prosveta, 1983.). Ovo izdanje je brzo nestalo, a glasniji deo nacionalistički angažovanih profesora ne propušta priliku da izrazi prezir prema Konstantinovićevom delu. Šta da se radi. Pucanj u sopstvenu nogu nije zakonski zabranjen.
Udri po mišljenju
Baš me zanima, onako ljudski , što je pomislio sisački biskup Vlado Košić kad je na ekranima, po portalima i novinama osvanula okrvavljena glava bosanskohercegovačkog akademika, sociologa, prof. dr. Slave Kukića. Jel ‘ ga štrecnulo oko srca? Kako je spavao tu noć između ponedjeljka i utorka?
Zanima me je li u mislima prebirao svoj odlazak na zagrebački Pleso. Na doček dokazanog i osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića nakon što mu je kazna za trećinu umanjena. Što je sanjao nakon prosvjeda građana Zagreba pred Pozaićevu misu posvećenu samozvanom čelniku Herceg Bosne? Jesu li mu se po glavi vrtjela imena stotinu i šesnaest civila iz Ahmića. Među njima je bilo jedanaestero djece. Svi su, uključujući i tromjesečnu bebu, u proljeće 1993. godine zahvaljujući i Košićevu pulenu s dunjaluka preseljeni u ahiret.
Dariju Kordiću, čovjeku s kojim se, veli sisački biskup, zbližio iza rešetaka zatvora Karlau kraj Graza, kad je izdavao zapovijed o nestanku Ahmića savjest nije smetala. Do temelja su sravnili to mjesto. Od dvjesto bošnjačkih kuća spaljeno je stotinu i osamdeset, u zrak dignute dvije lokalne džamije, spaljene kolijevke valjda da im se sjeme zatre… Tada ubijena tromjesečna beba danas bi imala 21 godinu. Po zakonima svih zemalja bila bi punoljetna.
Je li Vlado Košić i pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku, uzevši ulogu suca odveć zaigrao: “Ne vjerujem”, kaže, ”da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je novost – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta
Prisjeti li se katkad u svojim molitvama biskup Vlado Košić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenu i dijalog, tog djeteta? Ima li u njegovim molitvama i na misama mjesta za Šaćire, Envere, Sabahudine, Ibrahime, Samire…ili se moraš ispravno zvati, ime ti mora biti u katoličkom kalendaru ako želiš njegovo suosjećanje, i blagoslov i aerodromske dočeke.
Baš me zanima, onako ljudski, je li sisački biskup osjetio i mrvu grižnje savjesti ugledavši dvije krvave glave? Jednu već na zagrebačkome aerodromu, onu aktivista Zorana Ivančića, a drugu, onu Slave Kukića, u ponedjeljak na ekranima televizora i kompjutora.
Je li pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku uzevši ulogu suca, odveć zaigrao: “Ne vjerujem, kaže, da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”
Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je pretjerano – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta.
Dosad su komentirali samo presude iz doba socijalizma, eto sad, zahvaljujući Vladi Košiću, aktivno negiraju odgovornost osuđenog ratnog zločinca i time ohrabruju sve one kojima su više od dva desetljeća mozak ispirali time kako su se i Hrvati u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini samo branili. Čak i kad bi bilo tako, mada je zbog postojanja Herceg Bosne teza vrlo upitna, ne znači da u obrambenom ratu nisu činili zločine… Spaljene dječje kolijevke, minareti razrušeni eksplozivom, stotinu i šesnaest života u nepovrat izgubljeno govore onima koji slušati žele sasvim suprotno!
Govore da se strašno pogriješilo dočekivanjem osuđenog ratnog zločinca ovacijama na zagrebačkom aerodromu i u nedjelju, na Dan antifašizma, u rodnoj mu Busovači. Ne samo zbog prateće ikonografije, Thompsonovih pjesama, ustaškoga pozdrava i klicanja umjetnoj tvorevini Herceg Bosni, već ponajviše zbog izostanka svake empatije za žrtve zločina u Ahmićima, za bol susjeda s kojim si, ako ništa drugo, zbog geografije osuđen na zajednički život…
Hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kojem je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans busovački dernek zločincu prokomentirati riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi, često ponose…”
Mnogi će se s rukom na grudima zaklinjati u Škabrnju i Vukovar kao mjesta posebnoga pijeteta zbog proživljenog u Domovinskom ratu, ali će ostati hladni i bezosjećajni kada se to isto zatraži za Ahmiće.
Uostalom, prva krvava glava, ona Zorana Ivančića (on je, inače, dobrovoljno s Liječnicima bez granica spašavao ranjenike iz Vukovarske bolnice) najbolje svjedoči o tome kako smo još uvijek nespremni – zahvaljujući dobrano i indoktrinacijama s oltara- prihvatiti istinu kad nam ne ide u prilog. Njegov uzvik na aerodromu: ”Ubojico! Sotono!” (veli da se prisjetio jednog bosanskog svećenika koji je u Drugom svjetskom ratu činio grozne zločine, pa ga je narod nazvao fra. Sotona) rezultirao je razbijenom glavom i ispljuvanim tijelom. Da ga policija nije zaštitila i odvela, tko zna kako bi okončao linč na Plesu.
No hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kome je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans prokomentirati busovački dernek zločincu riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi često ponose…”.
Na njegovo mišljenje palicom za baseball (ili vješalicom, još nije točno utvrđeno) nasrnuo je bivši branitelj HVO-a, osamdesetpostotni invalid s dijagnozom PTSP-a…Što neodgovorni biskupi i političari zakuhaju, realiziraju branitelji s alibijem PTSP-a. Udare po mišljenju! No, udarcima po glavama Hrvata s greškom , Hrvata koji misle da je Bosna i Hercegovina moguća i kao društvo, i kao država triju ravnopravnih naroda. Crkva šuti. Njoj su valjda draži ovi što uporno zagovaraju Herceg Bosnu pa makar i zločinci bili.
I zato, udri po mišljenju, osude s oltara biti neće, jer za drugačijemisleće batina je iz raja izašla misli valjda biskup Košić… Kako bilo da bilo, o krvavim glavama nije se zasad oglasio.