Hajde da porazgovaramo o našim strahovima od izbjeglica. Prvi, i najčešće spominjani, strah je da bi se među te ljude – među našu braću u potrebi i u nevolji – mogli uvući ratnici ISIL-a. U osnovi, to je sasvim moguće, čak i vrlo vjerojatno, nastavi li se ova izbjeglička kataklizma. [Read more…]
Ovo su ljudi, nisu migranti, europejci su!
Onih dana kada sam dolazio na svijet, godina je bila 1966, Jugoslavija je već podijelila pasoše svima (ili skoro svima) koji su ih tražili, i započinjala je kratka i plodonosna era gastarbajtera.
Švicarski pisac Max Frisch upravo je tad bio izgovorio rečenicu koju ne zaboravljam otkako sam je prvi put pročitao, a danas je aktualnija nego ikad: [Read more…]
Kao hodač po žici u cirkusu
Ako se susretnete sa starim prijateljima a niste se videli desetak godina ili nešto duže, eto prilike da obnovite sećanja na godine koje su vam bile zajedničke. S protokom vremena pamćenje postaje nepouzdanije, optimizam sećanja slaže deliće nekadašnjih zbivanja i nostalgija postaje najsigurnije pribežište. [Read more…]
Svjetski fašizam u novom ruhu
Ne tako davno činilo se da se o antifašizmu može razgovarati na svaki način lakše i, rekao bih, nekako “prirodnije”. Iz vrlo jednostavnog razloga. U svijetu je, uglavnom, postojao konsenzus o čemu se tu radi, odnosno šta je fašizam, šta je nacizam, šta su u tom kontekstu sile svekolike ljudske dekadencije. Oni koji su se pravili da ne znaju bili su u ogromnoj manjini. Ili su šutili. Bili su i kolektivno i individualno pobijeđeni. Ta je pobjeda bila planetarno priznata, obilježavala se i s razlogom slavila. [Read more…]
Nasilje i židovstvo (3)
Nacionalizam, šovinizam, ksenofobija, antisemitizam, islamofobija, rasadišta su zla čiji predstavnici danas, uključujući neonaciste sjede u pojedinim europskim parlamentima, primjerice u Grčkoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Švedskoj… [Read more…]
Demonski um don Stojića
Pobačaj je teška moralna dvojba za koju ću poraženo priznati da joj ne znam rješenje. Nekad sam bio slobodouman, nedvosmisleno pro choice, ali roditeljstvo me prije devetnaest godina pokolebalo. Drhteći od dotad nepoznate ljepote i straha, dok sam na ultrazvuku gledao sina, ne većega od jezgre badema, kako bubri u utrobi moje žene, učinilo mi je, iskreno, mučnom pomisao da netko nasilno iščupa takav jedan krhki i majušni zametak života.
Na drugoj strani, na svijetu je mnogo jada. Mnogo je, na primjer, nesretnica koje, ostanu li trudne, moraju izabrati između djeteta i zaposlenja jer i jedno i drugo naprosto ne mogu zadržati. Tko sam ja da sudim nekome tko se našao u takvoj egzistencijalnoj stupici?
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”
Nema tu jednostavnog odgovora i zapravo me živciraju glupani koji misle da ga ima, oni što pred bolnicama zapjenjeno izvikuju svoj stav, kakav god on bio, i velikim ga slovima ispisuju na transparentima, a specijalno mi je odvratno, drsko i bezosjećajno kad netko takvu užasnu traumu, nešto tako intimno i bolno iskorištava u političkim borbama koje s nerođenima ustvari nikakve veze nemaju. Učinio je to na Badnjak, na misi za demonstrante ispred Ministarstva branitelja, svećenik don Damir Stojić.
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”.
Vjernici na ponoćki pred Ministarstvom na ovo su se prestravljeno prekrižili, nitko od njih nije imao pitanja, premda je koješta ostalo nejasno. Za početak, tko je Stojiću rekao da srpski ginekolozi čine abortuse u nas i može li se ona ili on uzeti kao vjerodostojan izvor? Zatim, ako je to s abortusima i istina, kako bi se, za Boga miloga, moglo izjednačiti s ratnim strahotama?
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari.
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost.
Tu vam dođe bistrije zašto rat, kako bi rekao Damir Stojić, još nije gotov. Rat nije gotov jer mnogi jednostavno ne žele da on bude gotov. I spremni su, kako vidimo, i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.
A može se, naravno, i drugačije. Prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević objavio je genijalan tekst o Beatlesima, koji je za ove naše prilike vrlo poučan. John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr, kako i vrapci znaju, su iz Liverpoola. Manje je poznata činjenica da je Liverpool, kao strateški važna luka, britanski grad koji je nakon Londona najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.
U napadima teških bombardera Reichsmarschalla Göringa, Ivanišević se potrudio naći precizne podatke, poginulo je 2716 građana Liverpoola, potpuno je uništeno 6500 domova, a čak 190.000 stambenih jednica pretrpjelo je veća ili manja oštećenja.
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost
Usred ovog užasa, u podrumskim skloništima, zasipane sitnom prašinom, kmečale su četiri muške bebe. Njih četvorica rodili su se u eksplozijama, jaucima i kletvama, u krvi, gnjevu i mržnji, i kasnije se, kad su odrasli, proslavili čudesnim muzičkim djelom koje je cijelo, bez ostatka, od ljubavi.
I gdje su, molim vas, počeli karijeru? U Njemačkoj, među dojučerašnjim neprijateljima. 1960, samo petnaest godina nakon rata, Beatlesi stječu prva spolna iskustva s mladim Njemicama, zajedno s autorskom i sviračkom zrelošću s kojom će nešto kasnije čitav svijet zaluditi.
Prije nego drugi put kažete da rat između nas i Srba ni nakon dvadeset godina još nije završio jer su “rane još svježe”, poslušajte četvoricu engleskih dripaca, od kojih George Harrison tada još nije ni bio punoljetan, kako u hamburškom Star Clubu na svojim jeftinim češkim gitarama žustro drndaju “The Hippy Hippy Shake” i “Sweet Little Sixteen”.
Takvo se nešto trebalo čuti ispred Ministarstva branitelja na Badnjak. Mnogo prije imbecilno zlih izmišljotina o srpskim ginekolozima koji ubijaju hrvatsku nejač, okupljenima je trebalo pustiti Johna Lennona. On možda nije bio naročiti vjernik, “Imagine” mu je vrlo ateistička pjesma, ali ima u njegovu opusu i jedna koja bi savršeno poslužila prilici, “Happy Xmas (War Is Over)”.
Meni je to jedna od najdražih božićnih stvari, s jednostavnim tekstom, umiljatom, slatkastom melodijom i dječjim zborom, sve kako žanr traži, a na samome kraju dolazi stih koji trebamo čuti, mudrost koja nam danas i ovdje nasušno treba: War is over, if you want it/ War is over now/ Happy Xmas.
Rat je gotov, ako to želite.
Rat je gotov sad.
Sretan Božić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Slobodno prebrojavanje Srba
Željko Jovanović nije osobito simpatičan tip. Nije bio ni nešto uspješan ministar. Arogantan i agresivan, bez previše znanja o resoru kojemu je bio na čelu. Ni proceduru nije baš ljubio, što je temeljna postavka demokracije, zbog čega mu je, uostalom, Ustavni sud srušio niz odluka. Malo kada je davao argumente da se stane na njegovu stranu i nije ga bilo lako braniti, čak i uz najbolju volju.
Nije baš da se ubrajamo u fanove Željka Jovanovića. Gluho bilo. No, baš svakome osporit ćemo pravo da se na Jovanovića obrušava, da ga napada i javno vrijeđa samo zato što je – Srbin.
To znači da ridikuloznom, i što je još važnije, štetnom i po ovo fragilno društvo iznimno opasnom smatramo presudu suca zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Rafaela Krešića, koja je upravo potvrđena i u drugom stupnju, a kojom se Mamića oslobađa od optužbi da je poticao na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i pripadnicima srpske nacionalne manjine.
Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović “ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, te upozorio: “Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!”
Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović “ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, te upozorio: “Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!”
Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?
I dok je sudac odbio da je u toj Mamićevoj poeziji bilo mržnje prema Srbima, ipak u obrazloženju priznaje kako je riječ o “brutalnoj uvredi, neprihvatljivom izražavanju mišljenja Zdravka Mamića, koje ima razloga pogoditi Jovanovića, ali prije svega njegovu čast i ugled”.
U osebujnom obrazloženju sudac je kazao: “Ovdje se ne radi o kaznenom djelu nesnošljivosti, ‘govora mržnje’, nego o optužbi za poticanje na mržnju, koja se ne ostvaruje iznošenjem osobnih stavova, pa ni onih koje se može prepoznati diskriminatornim, mrzilačkim, šikanirajućim. Radi razumijevanja smisla te odredbe treba reći da problem na isti način definira i Okvirna odluka EU iz 2008. o suzbijanju određenih oblika i izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima, s kojom je i usklađivano naše zakonodavstvo.
Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?
Ta odluka traži da članice moraju kažnjavati ‘javno poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe s obzirom na rasu, boju, vjeroispovijest, nacionalno ili etničko podrijetlo’, a korištenje termina ‘poticanje’ jasno upućuje na to da se mora raditi o činidbi kojom se druge upućuje, ohrabruje izražavati mržnju ili pozivati na nasilje. Dakle, nije dovoljno da počinitelj samo priopći stavove o skupini ili pripadniku, pa i kad su diskriminatorni ili obojeni osobnom mržnjom, nego je potrebno da aktivno nastoji druge potaknuti da prema njima izražavaju mržnju ili čine nasilje.”
Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem – za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju. Jer, što, radio valjda ne slušaju mase pa se izrečeno u eteru ne može smatrati javnim poticanjem drugih da izražavaju mržnju ili čine nasilje?
Pitoreskni sudac osobito je nadahnuto obrazlagao presudu: “Zakon točno definira koja su obilježja kaznenog djela iz članka 325. stavka 1. i da počinitelj mora pozvati, ohrabriti i učvrstiti odluku ljudi da izražavaju mržnju jer mržnja je definirana kao bolesno neprijateljstvo. Sadržaj izjave nije bezazlen. Uvreda je brutalna, neprihvatljiva i ima kapacitet da pogodi adresata. Ali tko će se ovakvom izjavom naći pozvan da osjeti mržnju prema ministru Jovanoviću i to samo zato jer je to rekao Mamić? Mamić nije osoba baš od tolikog uzora.
Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem – za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju
Pa on nije Dalaj Lama da ga se slijepo slijedi! Mamićevi stavovi nikako nisu prihvatljivi, ali on tom izjavom nije poticao ni sugerirao ljudima da misle kao on i da se mrzi određena nacionalna skupina. Ovo nije klasična situacija kada se viče ‘Ubij, ubij Srbina’, već je u pitanju osobni animozitet koji je Mamić argumentirao subjektivno ne bi li se suprotstavio neprihvatljivoj ranijoj komunikaciji s ministrom Jovanovićem.”
Po sucu, zaključujemo, ako već Mamić nije Dalaj Lama, pred hrvatskim pravnim sustavom svakako potpuno zakonski smije biti Ante Pavelić.
Nisu suca pokolebali ni Mamićevi maligni istupi čak i u njegovoj sudnici tijekom suđenja kada je napao fotoreportere koji su samo radili svoj posao uobičajeno biranim riječima: “Šta me opet slikate?! Ova sudnica je maltretiranje! Vi ste kreteni! Imate sedam milijardi mojih slika!”…
Još manje ga je ganulo kada je, pravdajući svoj zabrinjavajući radijski nastup, da ne bi bilo zabune, s optuženičke klupe podvukao ranije izneseno u eter, i to baš negdje u vrijeme pred nogometnu utakmicu Hrvatska-Srbija: “Dok sam ja živ, ljudima poput Željka Jovanovića ću se suprotstavljati na bilo koji način jer je on ugroza za mene i za moju Hrvatsku! On je najveći hrvatomrzac poslije Khuena Héderváryja.”
Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi.
Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi
I ako ovako izgleda naše čuveno profesionalno i samostalno sudstvo, zašto se čudimo prikupljenim potpisima za referendum protiv ćirilice? Ili smo stvarno blesavi kada se zgražamo nakaradnom pravosuđu koje guranje prsta u anus proglašava rukovanjem, a novinarku koja je napisala istinu o trošenju javnog novca osuđuje za sramoćenje?
Kakav je sve bizaran svijet u ovoj državi pripušten sudačkoj časti tužno nam objašnjava nedavni slučaj suca koji je dao otkaz čistačici zato što sirotica nije očistila zgradu suda prije nego što se pokušala ubiti. Ipak je to bila teška povreda radne dužnosti.
Nitko u ovim slučajevima neće vidjeti da je naše sudstvo među većim devijacijama u društvu. Bitno je da su naši suci nedodirljivi, čak i kada donose nakazne presude.
Kako bilo, sve je dobro što se dobro svrši. Zdravko Mamić, doznajemo od njemu bliskih izvora, priprema veliku proslavu pravomoćne oslobađajuće presude. Pozvan je, dakako, i sudac Krešić. Među glavnim gostima veliki je fudbaler Joe Šimunić. Pjevat će Marko Perković Thompson. I ne brinite, neće biti “krvnih zrnaca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko.”
(Prenosimo s portala Forum.tm).