Svi znamo da je hrvatskom himnom, praktički spontano, postala oda Antuna pl. Mihanovića Horvatska domovina, ponekad se netko sjeti da joj je napjev skladao Srbin Josip Runjanin – ali znamo li koliko su Mihanovićevi poletni stihovi naknadno prepravljani, više puta, da bi ih se prilagodilo politici trenutka, ne mareći ni za povijesni kontekst u kojemu je nastala (zar bi se itko usudio prepravljati krvoločnu Marseljezu?), a ni za nepovredivost autorskog djela? [Read more…]
Istina o promjeni mog prezimena
(Opaska uredništva Autografa: Smatrajući vrlo nekorektnom izjavu Zorana Milanovića da su u Mostu ljudi koji su ”promijenili pet stranki i dva prezimena“, odnosno problematičnim dio razgovora s novinarom Aleksandrom Stankovićem u emisiji Nu2 od prošle nedjelje, a u kojoj se Milanović osvrće na zastupnika Mosta Roberta Podolnjaka kao o Srbinu koji to eventualno želi kriti, donosimo pismo Roberta Podoljnaka koje je objavljeno 17. lipnja 1992. u Varaždinskim vijestima u kojem pojanšnjava da je Hrvat i zašto je preuzeo majčino prezime odnosno napustio prezime Jovanović. Tekst u Varaždinskim vijestima je aktualizirao Ivica Kruhoberec 18. siječnja 2016.).
Prof. dr. Robert Podolnjak ne želi javno komentirati istup Zorana Milanovića u Nedjeljom u 2, a posebice navode tehničkog premijera da su njegovi motivi bili čisti kad je ustvrdio da su u Mostu što ne čudi jer je o promjeni prezimena ovaj varaždinski profesor ustavnog prava opširno progovorio još prije gotovo 25 godina, i to upravo na stranicama Varaždinskih vijesti.
Naime, 10. lipnja 1992. godine Varaždinske vijesti donose komentar ”Tko mijenja ime a ćud ne” u kojem se ukazuje na to da je u Varaždinu predano 120 zahtjeva za promjenu imena te se pita tko je to traži i zašto, odnosno koja je pozadina toga. Posebno naglašava da Srbi u Varaždinu nisu ugroženi pa da stoga nije jasno čemu takvi zahtjevi zbog kojih bi se Hrvatska mogla opet prozivati za ”pohrvaćenje“.
Jovanović je vjerojatno najčešće i možda najsrpskije (ako se tako može reći) od svih tipičnih srpskih prezimena i malotko neće biti u uvjerenju da netko tko se tako preziva — nije Srbin. No, upravo na mojem primjeru može se dokazati kako to može biti i zabluda
Na taj članak novinarke Anice Jeremić reagirao je Podolnjak pismom ”Bez generaliziranja” koje je objavljeno 17. lipnja 1992. godine na drugoj stranici Varaždinskih vijesti, a u kojem objašnjava da je Hrvat koji je igrom okolnosti nosio srpsko prezime, a koje nije bilo ni rođeno prezime njegovog oca i djeda.
U nastavku donosimo Podolnjakovo reagiranje iz 1992. u cijelosti.
”Poštovano Uredništvo! U Varaždinskim vijestima od 10. lipnja, na str. 16, objavljen je članak Tko mijenja ime, a ćud ne, u kojem Vaša novinarka Anica Jeremić iznosi tvrdnju kako varaždinski Srbi masovno mijenjaju svoja srpska imena i prezimena u hrvatska. Autorica to ocjenjuje ne samo moralno diskutabilnim činom, već, štoviše, političkim problemom, jer se po njoj radi o prljavoj i pokvarenoj igri svojevrsne pete kolone u našem gradu, a i šire.
Može li se na takav način generalizirati o motivima i razlozima 120 osoba i imputirati im najcrnje namjere? I na temelju kakve provjere i činjenica autorica može biti sigurna u osnovanost svojih tvrdnji i optužbi? Kako je navedenim člankom jedna privatna i osobna stvar pojedinca pretvorena u javno i političko pitanje odnosno problem, to zaslužuje da se na nj javno i odgovori.
Jedan sam od onih koji su promijenili svoje prezime, i to još u listopadu prošle godine, ali ne zbog toga što bih bio Srbin, već stoga što sam — Hrvat. Ranije prezime, po ocu (Jovanović) zamijenio sam za majčino djevojačko prezime (Podolnjak).
Jovanović je vjerojatno najčešće i možda najsrpskije (ako se tako može reći) od svih tipičnih srpskih prezimena i malotko neće biti u uvjerenju da netko tko se tako preziva — nije Srbin. No, upravo na mojem primjeru može se dokazati kako to može biti i zabluda.
Naime, moj djed po ocu, koji je živio u Srijemskoj Mitrovici, ostavši bez roditelja kao malo dijete usvojen je od čovjeka koji se preživao Jovanović. Prema zakonu, u vrijeme bivše Austro-Ugarske, usvojenik je zadržavao svoje ime i vjersku pripadnost, a djed je, osim toga, bio kršten u katoličkoj crkvi i zvao se Ivan (ne Jovan).
Krajem 1944. godine strijeljali su ga partizani, jer je bio čuvar u Srijemsko-mitrovačkoj kaznionici.
Moj otac, Vjekoslav, rođenje 1933. godine i također bio kršten u katoličkoj crkvi, a 1957. godine doselio se u Varaždin. Da li se on smatrao Srbinom ili Hrvatom? Dokumenti koje Vam u prilogu dostavljam, a služe samo kao potvrda istinitosti mojih navoda, neosporno doka-zuju da je bio Hrvat po nacionalnosti. U Matičnoj knjizi rođenih, u kojoj sam ja upisan 9. lipnja 1958. godine, stoji da su mi oba roditelja hrvatske nacionalnosti (kasnije se podaci o nacionalnosti više nisu unosili, a nema ih niti u izvodima iz Matične knjige rođenih).
Nadalje, u mojem krsnom listu od 26. srpnja 1958. godine oba su mi roditelja navedena kao rimokatolici. U očevoj vojnoj knjižici iz 1953. godine (prije negoli je došao u Hrvatsku!) piše da je po nacionalnosti Hrvat (kasnije se nacionalnost nije upisivala ni u vojne knjižice). Prema tome, je li osoba koja se izjašnjavala kao Hrvat, a katolički je krštena, vjenčana i sahranjena — može biti Srbinom?! Ostavljam da to čitatelji sami prosude.
Zašto sam ipak promijenio prezime? Svakako ne zbog neke ugroženosti, već stoga što to prezime, htjeli ili ne htjeli, izaziva — i još će dugo izazivati — negativne konotacije. Osim toga, to nije rodno (izvorno) prezime mog djeda pa onda ni oca, već usvojeno, a ja ne želim da moje dijete cijelog života nosi hipoteku tog prezimena.
A neposredan povod što sam promijenio prezime bio je taj — da su ljudi u mojem susjedstvu na temelju provjerenih činjenica pričali kako je i moj otac među onim jugo-oficirima u varaždinskim vojarnama koji uništavaju Varaždin. Međutim, moj je otac bio otpušten iz bivše JNA još 1955. godine, i to kao običan vojnik, a preminuo je prije šest godina.
Vjerujem da se i u onih preostalih 119 slučajeva krije dosta sličnih sudbina, te da su brojni i različiti motivi koji su svakog pojedinca posebno naveli da promijeni svoje ime ili prezime, a ne isključivo jedan — biti peta kolona ili municija za neprijateljsku propagandu. Iako u Vašem članku niste izravno imenovali nikoga, indirektno ste ipak prozvali 120 osoba, a medu njima i mene.
Držim da ste takvim tendencioznim napisom povrijedili moje osobno dostojanstvo, ugled i čast, kao i moje obitelji, pa stoga zahtijevam da — u skladu s člankom 39. Zakona o javnom informiranju — objavite ispravak spomenute informacije, jer ću u protivnom biti prisiljen podnijeti tužbu nadležnom sudu.”
Ovom reagiranju tadašnji urednik Varaždinskih vijesti mr. Ernest Fišer dao je pripomenu:
”Budući da iz pisma g. Podolnjaka jasno proizlazi — a dokazuju to i fotokopije dokumenata koje je dostavio Uredništvu — da on zaista nije pohrvaćeni Srbin, nego Hrvat koji je zbog više sile, nesvojevoljno, nosio (sve donedavno) drugo prezime, jasno je također da se na njega (i njegovu obitelj) spominjana pretpostavka iz spornog članka (o mogućim slučajevima pete kolone u Varaždinu medu pohrvaćenim Srbima) – svakako NE ODNOSI.
Dakle, što se njega (i obitelji) tiče, već samim objavljivanjem njegova pisma izvršen je ispravak spornog članka, s tim da mu se i ispričavamo ukoliko je zbog toga članka dosad doživio možebitne neugodnosti. Međutim, upravo zbog načela da se ni slučaj g. Podolnjaka ne smije generalizirati, a pogotovo zbog brojnosti zahtjeva za promjenom srpskih imena ili prezimena u hrvatska, ne može se dokraja niti isključiti mogućnost i opravdanosti zaključka kakvog je izvela naša novinarka.”
(Prenosimo iz Varaždinskih vijesti).
Tim bilding (Team Building)
Podrugljivost je oduvijek stanovala na ovim prostorima. Nosite li naočale, šepate li, imate li klempave uši, velik nos, mucate… kad-tad doći ćete na dnevni red vazda revnih šaljivdžija spremnih na sprdnju na tuđi račun. Ništa drukčije nije mogao očekivati ni mandatar za novog premijera Tihomir Tim Orešković. [Read more…]
Zašto je izostala solidarnost s Rusijom
U ponedjeljak, dva dana po napadu na Pariz, igrala se u Dublinu odlučujuća utakmica za odlazak na nogometno prvenstvo Europe između Irske i Bosne i Hercegovine. Za vrijeme minute šutnje u počast ubijenima skupina navijača gostujuće ekipe izvikivala je ime Palestine te hukom i larmom remetila tišinu i ceremonijalno žalovanje punog stadiona. [Read more…]
Stepinac, Vaša šutnja puno je kriva
(Opaska uredništva: Primili smo slijedeće pismo, ”Vidim da si se i Ti uhvatio našeg Blaženika i sveca in spe. Prije koji mjesec, premećući požutjele, prašnjave papire u podrumu naišao sam na pjesmu koju prilažem. Pisana je na staroj pisaćoj mašini kao underground, negdje u jesen 1943. Napisao ju je Žmigavec, pseudonim novinara koji je pisao prije rata (mislim Drugog) satirične pjesme u ‘Koprivama’ koje bi se mogle uzeti kao preteča Ferala. Inače čovjek se zvao Milan Dobrovoljac, rođen u Dugom selu, zaređen za svečenika 1901. Pjesma je autentični dokument nastao ‘in real time’ i čini mi se, interesantno povijesno svjedočenje.” Smatramo da je potrebno je objaviti na našemu portalu.). [Read more…]
Trčao je i za njih i za nas
Vijest je objavljena u subotu 14., u rano popodne: na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu umro je Franjo Mihalić. Oni kojih bi se ta vijest mogla stvarno ticati također su većinom mrtvi, ili su se početkom devedesetih podvrgli autohipnozi, te se više i ne sjećaju što im je značio ovaj čovjek.
Njegova biografija vrlo je karakteristična za naše dvadeseto stoljeće, pa se čini da su tisuće ljudi proživjele navlas istu sudbinu: rodio se 1920. u Velikoj Ludini pokraj Kutine, u obitelji siromašnog krojača, kao deseto od dvanaestoro djece. Bio je trogodišnjak kada su se preselili u Zagreb.
Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu
Sportom se počinje baviti još u pučkoj školi, igra nogomet za NK Grafičar i upoznaje tri godine mlađeg Stjepana Bobeka, koji nastupa za suparnički NK Ličanin. Osim što će postati najbolji prijatelji, proći će istu zemljopisnu i životnu putanju. Prvi kao najbolji atletičar u povijesti jedne zemlje, a drugi kao nogometaš.
Ali do toga mora proći vremena, i mora se dogoditi sljedeće: Franjo (kojeg su već zvali Jura) rano se zapošljava, jer treba od nečega živjeti, pa odustaje od nogometa. Kupio je bicikl da s njime ide u tiskaru, gdje je radio kao tiskarski pomoćnik i šegrt. U tiskarstvu nije načinio karijeru, nije stasao do ručnog slagača (ili slovoslagara), ali je zato postao prvak u biciklizmu. Lomio je ruke i noge, i imao dosta nevolja sa svojim biciklom, ali onda je 1940. nekim sretnim slučajem došao u Atletski klub Concordia, i počeo trčati na srednje i duge pruge.
U NDH Franjo Mihalić bio je državni reprezentativac, premda baš i nije bilo natjecanja na kojima su sportaši iz ove države mogli nastupati. Ustaša nije postao, ali zašto nije, to nikada nećemo do kraja znati, jer se kasnija njegova biografija tako razvijala da će činjenice tog vremena biti, uglavnom, prešućene.
Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu.
Tada je imao sreće da izbjegne put prema Blajburškome polju, i da oslobođenje dočeka bez ideološke stigme. Samo dvadesetak dana kasnije, 25. svibnja 1945. predao je, u ime naroda i omladine Hrvatske, štafetu maršalu Titu.
Nekoliko mjeseci zatim našao se među osnivačima Omladinskog fiskulturnog društva Mladost i obnoviteljima zagrebačke atletike. Za taj je klub nastupao sve do 1947, kada mu kao dvadesetsedmogodišnjaku stiže poziv za vojsku. Služi je u Subotici, gdje timari konje u jednoj od posljednjih konjaničkih jedinica, sve dok Artur Takač nije urgirao da ga se, kao perspektivnog sportaša, prebaci u Beograd. I tek tada, već u kasnim godinama za sportaša, započinje velika karijera Franje Mihalića.
Sljedećih godina pobjeđuje na najvećim svjetskim maratonskim utrkama u Bostonu, São Paolu, Ateni, Moskvi i Tokiju, a s trideset i dvije debitira na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, gdje u utrci na deset tisuća metara zauzima osamnaesto mjesto. Četiri godine kasnije priredio je podvig karijere: drugi je u olimpijskoj maratonskoj utrci u Melbourneu, iza Francuza Alaina Mimouna.
Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu
Bio je to, vjerojatno, i najslaviji maraton u suvremenoj povijesti, u kojemu se, kako to već zna biti, osim sportskoga i političkog umiješao i argument sudbine, pa je priča o maratonu postala pričom o jednoj epohi i njezinim, uglavnom tragičnim junacima. Alain Mimoun bio je rođeni Alžirac, kojemu je njegova domovina upravo izmicala pod nogama, kao što će se izmaknuti i Albertu Camusu.
Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu.
Ali za Mihalića to nije kraj: četiri godine kasnije, u Rimu se pojavio kao četrdesetogodišnjak, gdje je trčao pet minuta brže nego u Melbourneu, što je bilo dovoljno za dvanaesto mjesto. Bila je to već druga atletska i trkačka era, mnogo bliža današnjemu dobu, u kojoj je pobjeđivao bosonogi Etiopljanin Abebe Bikila. Stari je Franjo Mihalić za njim zaostao punih šest minuta, i nadživio ga za više od četrdeset godina.
Franjo Mihalić trčao je za Atletski klub Partizan, dok je Stjepan Bobek bio centarfor Fudbalskog kluba Partizan. Obojica su u Beogradu proveli živote, ali za razliku od Bobeka, Mihalić se nije javno požalio na to da je odbačen u Hrvatskoj i u Zagrebu. Radio je kao atletski trener, i do vrlo kasnih godina sudjelovao u veteranskim utrkama. Kada više nije mogao trčati, bavio se brzim hodanjem.
Još donedavno bio je vrlo vitalan i pojavljivao se u televizijskim emisijama, kao ikona jednog vremena i kao čovjek koji je ostao željan života. Nikada nije ništa tražio, osim da ga se pusti da trči. Netko je izračunao da je tokom karijere istrčao sto šezdeset i pet tisuća kilometara. Je li to zbroj kilometara u svim njegovim utrkama, ili se računaju i treninzi? Kako god bilo, Franjo Mihalić, zvani Jura, četiri puta je optrčao zemaljsku kuglu. Umro je četiri i pol godine nakon Stjepana Bobeka.
Neki dan se hrvatska diplomatska misija u Madridu pobunila što su organizatori najveće svjetske izložbe o Nikoli Tesli izbjegli spomenuti da se ovaj američki znanstvenik srpskoga roda i podrijetla rodio u Hrvatskoj. Savjetnica u hrvatskome veleposlanstvu Karmen Šešelja citirala je u tu svrhu onu znamenitu Teslinu izjavu da se jednako ponosi svojom hrvatskom domovinom i svojim srpskim porijeklom.
Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas
Još da je spomenula i to da mu je posljednja želja bila da mu hrvatski violinist Zlatko Baloković na pogrebu odsvira melodiju “Tamo daleko”, gospođa Šešelja pohrvatila bi Teslu taman koliko treba.
Odakle Tesla u priči o Franji Mihaliću? Osim što su obojica bili svoji ljudi, koji su se visoko uzdigli iznad zajednice u kojoj su rođeni, legende o njima moguće su samo ako se s poštovanjem tretira njihova dvostruka pripadnost, ako ih se prihvaća i s jedne i s druge strane.
Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas.
(Prenosimo s autorova portala).
Jedan od tisuću
Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu. Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopće ticalo.
Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji, sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan doček pravde.
Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle devetnaest ubijenih nikad nije stiglo.
Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu. Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopće ticalo
I posljednje veljače, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i članovi obitelji, izmolili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i – kao svake godine – bacili u Drinu osamnaest ruža.
Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.
Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji Beograd-Bar.
Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija – šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se ”pojavio neki šverc“.
Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se događa.
Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli ”Vodite ih, strijeljajte ih!“.
Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli ”Vodite ih, strijeljajte ih!“
Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea.
Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: ”Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“
Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.
Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen, prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.
Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat
Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.
Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.
Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.
Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti.
Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti.
Jednog od hiljadu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Iz Beograda se jasnije vidi
Muzej savremene umetnosti u Beogradu, na Ušću, projektirali su 1959. Ivan Antić i Ivanka Raspopović. Zgrada je otvorena šest godina kasnije. Bilo je to istinsko, iako u osnovi nepretenciozno, remek-djelo moderne arhitekture. U građevinu se uselio muzej koji je vodio beogradski slikar i povjesničar umjetnosti Miodrag V. Protić, i koji je trebao predstavljati središnju instituciju svejugoslavenske suvremene umjetnosti.
Sljedećih trideset i pet godina, sve do raspada države, beogradski MSU raspolagao je ozbiljnim fondovima za otkup umjetnina, ali važnije od toga: muzej su vodili ozbiljni ljudi, koji su više držali do umjetničkih nego do nacionalnih argumenata, tako da je stvorena zbirka koja je bez usporedbe po svojoj vrijednosti i reprezentativnosti.
Za razliku od jugoslavenskih književnosti, koje se uvijek spominju u pluralu, kao zbir nacionalnih književnosti, čiji su samo najistaknutiji akteri koristili blagodat zajedničkoga jezičnog i kulturnog prostora, jugoslavenska suvremena umjetnost pripada jednini, postoji skoro devedeset godina, i nije u tom vremenu bilo značajnijeg umjetnika među Srbima, Hrvatima, Bosancima, Slovencima, kosovskim Albancima, koji istodobno nije, u punini pojma, bio i ostao – jugoslavenski umjetnik.
Za razliku od jugoslavenskih književnosti, koje se uvijek spominju u pluralu, kao zbir nacionalnih književnosti, čiji su samo najistaknutiji akteri koristili blagodat zajedničkoga jezičnog i kulturnog prostora, jugoslavenska suvremena umjetnost pripada jednini, postoji skoro devedeset godina, i nije u tom vremenu bilo značajnijeg umjetnika među Srbima, Hrvatima, Bosancima, Slovencima, kosovskim Albancima, koji istodobno nije, u punini pojma, bio i ostao – jugoslavenski umjetnik
Jerko Denegri vrlo precizno datira rođenje i smrt jugoslavenske suvremene umjetnosti: rodila se 1904. u Beogradu, s prvom zajedničkom jugoslavenskom izložbom, a umrla je 1989. u Sarajevu na drugim, i posljednjim, “Jugoslavenskim dokumentima”, koja su (“dokumenta”) bila zamišljena kao bijenalna izložba suvremene umjetnosti, i oko kojih su se, kao na nekom malom predapokaliptičnom venecijanskom bijenalu, okupili doista svi značajni suvremeni umjetnici jedne zalazeće zemlje. (Možda je to važnije za kakvu romanesknu fikciju nego za ovaj esej, ali bio sam na otvorenju tih funeralnih, drugih Jugoslavenskih dokumenata, i proživio sam izložbu, sve do njezina kraja, kao rijetko koji društveni događaj u životu…)
Zgrada Ivana Antića i Ivanke Raspopović bila je lošije sreće nego zbirka. Slabo održavana, a možda i građevinski nesolidno izvedena, propadala je nekako usporedo s Jugoslavijom i s duhom, estetskim i etičkim, njezinih umjetnika.
Tu, u njenoj blizini, Slobodan Milošević održao je jedan od dva najzlokobnija skupa (drugi je onaj na Gazimestanu), dva “događanja naroda”, koji su bili siguran uvod u krvoproliće. Ratnih devedesetih, u vrijeme nacionalističkog ludila i hiperinflacije, zgrada je dijelila sudbinu osjetljivijih ljudi, i svega onog što je svojom fragilnošću i ćutilnošću predstavljalo bolju i ljepšu sliku prethodne epohe. Preživjet će bunkeri, siledžije i nacionalisti, oklopljeni pancirima deseterca, dok će suvremena umjetnost i umjetnici otići u propast. Ili u Amsterdam.
Zgrada je 2007. zatvorena radi temeljite obnove, koja, zapravo, nikada nije ni započela. Svako malo, oko izbora i izborne kampanje, poneki ministar kulture obeća novac za obnovu i otvorenje. Ali nikad ništa. Za to vrijeme velika muzejska zbirka pospremljena je po tajnim depoima, trezorima, kontejnerima, Bog zna gdje, da se više nikada ne skupi na istome mjestu, raspadnuta kao Jugoslavija.
Zgrada je 2007. zatvorena radi temeljite obnove, koja, zapravo, nikada nije ni započela. Svako malo, oko izbora i izborne kampanje, poneki ministar kulture obeća novac za obnovu i otvorenje. Ali nikad ništa. Za to vrijeme velika muzejska zbirka pospremljena je po tajnim depoima, trezorima, kontejnerima, Bog zna gdje, da se više nikada ne skupi na istome mjestu, raspadnuta kao Jugoslavija
Naravno, i takav muzej ima svoju upravu i kustose. Oni žive i rade u nekoj vrsti prognaništva, kao ljudi koji, istina, imaju svoje kancelarije, ali nemaju muzej. Netko maštovit mogao bi njihov rad proglasiti za kontinuiranu umjetničku akciju, performans koji tematizira sudbine milijuna raseljenih lica, na način jugoslavenske suvremene umjetnosti.
Povremeno, MSU u tuđim prostorima organizira neke odlične izložbe. U Kući legata, u Knez Mihajlovoj tako je s jeseni 2014. postavljena izložba “Jugoslovenska umjetnost od 1951. do 1989.”
U nevelikom, dijelom neuvjetnom prostoru, koji će limitirati veličinu izložbe i moguće formate radova, pokazana su djela četrdeset devet umjetnika i jedne umjetničke skupine. 1951. godina je od koje pripovijest započinje, jer je Petar Lubarda, slavni crnogorski i partizanski slikar, svibnja 1951. u Galeriji Udruženja likovnih umetnika Srbije zaprepaštenoj socijalističkoj javnosti pokazao izložbu slika koje nisu prikazivale ništa konkretno: ni partizana, ni mrtvu prirodu, ni konja, ni kuću… Iste godine osnovan je EXAT 51, i pokrenuta je lavina koja se neće zaustavljati, i neće je zaustaviti ni sam maršal Tito onim svojim glasovitim govorom protiv apstrakcije.
Komesari su neposlušne slikare, vajare, umjetnike optuživali za antikomunizam i neprijateljski odnos prema tekovinama revolucije. U neka vremena, takve su optužbe znale biti opasne, u druga vremena bile su predmet poruge. Kako kad. Ali, doista, kako se iz ove male i briljantne šetnje kroz pet desetljeća jugoslavenske suvremene umjetnosti vidi, umjetnici su znali otvoreno provocirati, rugati se, nastupati, doista, s antikomunističkih pozicija – tako se to onda govorilo.
Suvremena umjetnost, ako doista jest suvremena, nema niti smije imati stilsku, izvedbenu, žanrovsku pa ni svjetonazornu koherentnost. Tako se na istom prostoru i u bliskom dodiru nađu djela štafelajnog slikarstva, video-dokumenti performansa, vizualni i optički eksperimenti, apstrakcija u njenoj povijesnoj transformaciji…
Komesari su neposlušne slikare, vajare, umjetnike optuživali za antikomunizam i neprijateljski odnos prema tekovinama revolucije. U neka vremena, takve su optužbe znale biti opasne, u druga vremena bile su predmet poruge. Kako kad. Ali, doista, kako se iz ove male i briljantne šetnje kroz pet desetljeća jugoslavenske suvremene umjetnosti vidi, umjetnici su znali otvoreno provocirati, rugati se, nastupati, doista, s antikomunističkih pozicija – tako se to onda govorilo
Vrijedi nabrojati hrvatske umjetnike s radovima na ovoj izložbi: Josip Vaništa, Goran Trbuljak, Vjenceslav Richter, Ivan Picelj, Edo Murtić, Vlado Kristl, Ivan Kožarić, Julije Knifer, Sanja Iveković, Tom Gotovac, Ivo Gattin, Dušan Džamonja, Braco Dimitrijević, Vojin Bakić.
Izloženi radovi ili su najreprezentativniji i ključni u opusu (kao Dimitrijevićev “Dipticus post historicus” iz 1974.), ili spadaju u rane radove, iz kojih će se razvijati nečiji opus (“Glave” Toma Gotovca iz 1970.), ili predstavljaju žižne točke cijeloga umjetničkog opusa (Bakićevi “Svjetlosni oblici” i Vaniština “Bijela slika sa srebrenom linijom”).
Ali od nabrajanja zanimljivije je gledati kako karakteristični radovi hrvatskih umjetnika korespondiraju, ili se sukobljavaju s radovima njihovih srpskih sudrugova. Jednom davno, gledali smo ih na istom mjestu i u istom kontekstu, ali u međuvremenu koješta smo pozaboravljali.
Zanimljivo je i naslućivati što su iz beogradskoga Muzeja savremene umetnosti otkupljivali od hrvatskih umjetnika – i kojih hrvatskih umjetnika – kako su, i koga su iz Beograda vidjeli kao reprezentaciju hrvatske suvremene umjetnosti, čemu su se divili, za što su bili slijepi. (Kad smo kod ovog: u predgovoru kataloga Zoran Erić piše kako u fundusu muzeja nema nijednog Mangelosa. Zanimljivo je kako Bašičević, rođen u Šidu, na granici, za života nije imao sreće ni sa Beogradom ni sa Zagrebom…)
I ono što se iz ovakvog pogleda najednom ponovo razotkriva: kanon hrvatske suvremene umjetnosti stvarao se, velikim dijelom, iz Beograda, kao što se kanon srpske suvremene umjetnosti stvarao iz Zagreba. (U artu je to neusporedivo izraženije nego, recimo, u književnosti.) Vrijednosni sustav bio je tim složi, pogled bio je širi, ozbiljniji i odgovorniji. Kako je danas?
Uz Bracu Dimitrijevića, najsvjetskije ime na izložbi je, naravno, Marina Abramović. Dokumentiran je njen rani performans iz 1976. “Oslobađanje memorije”. Tu je i onaj epohalni rad Bálinta Szombathyja iz 1972. “Lenjin u Budimpešti”, koji je u proteklih četrdeset godina postao jedan od najcitiranijih i najreproduciranjijih radova istočnoeuropske suvremene umjetnosti, kakvima, naravno, pripadaju i radovi Toma Gotovca.
I ono što se iz ovakvog pogleda najednom ponovo razotkriva: kanon hrvatske suvremene umjetnosti stvarao se, velikim dijelom, iz Beograda, kao što se kanon srpske suvremene umjetnosti stvarao iz Zagreba. (U artu je to neusporedivo izraženije nego, recimo, u književnosti.) Vrijednosni sustav bio je tim složi, pogled bio je širi, ozbiljniji i odgovorniji. Kako je danas?
Što se sve u mom životu dogodilo i promijenilo nakon što sam prvi put vidio fotografije “Lenjina u Budimpešti”? Postavljaju li si ljudi ovakvo pitanje, ili ono samo meni uvijek na um pada. Szombathyjev rad nekad je predstavljao gadnu provokaciju, a svaka dobra ideološka provokacija nanosi i široku, gotovo epsku naraciju.
U međuvremenu, provokativni je sloj izblijedio, prekodirao se, patinirao poput višestoljetne freske, a nova naracija zamijenila je staru. Ono što je nekada bilo opće, sada je vrlo privatno, osobno i pojedinačno. Ono što je bilo estetska i artistička diverzija, danas može biti ilustrativni materijal u knjizi opće povijesti jedne epohe.
No, potencijal, naboj, snaga dokumentirane umjetničke akcije ostala je neizmijenjena, nije oslabila, potrošila se, iscurila kao baterija tesla od četiri i pol volte…
Za kraj, vraćam se još jednom pred sliku Miće Popovića “Gvozden u prenoćištu na putu u SR Nemačku”. Sjedim na podu puste galerije, i razmišljam o tome jesam li ja to dekadent, pa mi se sviđa klasično slikarstvo, i naracija na granici stripa, ili je stvar, ipak, u tome da umjetnik ili jest ili nije. Mića Popović, eto, jest. Valjalo bi ispričati što to, zapravo, znači.
Silazim niza stube prvoga kata i izlazim iz Kuće legata. Topla je jesen, ponegdje se osjeti kanalizacija, a po zapadnim provincijama zaudara neraspadnuta lešina neupokojene zajedničke domovine, i započinju progoni Jugoslavena. Ako ih se ne nađe među živima, već će biti nekoga da raskopava groblja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Nema ”Crkve u Hrvata”
Jedna od mojih najvažnijih kolumni u Novome listu, pored onih koje su me u ljeto 1995. pretvorile u prvog novinara koji je opisao hrvatske zločine nakon ”Oluje”, bila je kolumna koju sam posvetio prvoj godišnjici apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u povodu proslave 900. obljetnice osnutka zagrebačke nadbiskupije, 10. i 11. rujna 1994.
Iako sam želio istaknuti strašan skandal koji se tada dogodio na Kaptolu jer je katolički tjednik Glas Koncila, odlukom Ivana Miklenića, odlučio prešutjeti u potpunosti tu obljetnicu i cenzurirati Papu još jednom (te godine Glas Koncila se često bavio cenzurom, a i inače taj list je cenzorski uređen, pa je tako najprije cenzurirao Papino protivljenje akciji ”Oluja”, a onda je cenzurirao riječi kojima je zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić osudio nedjelja hrvatskih snaga, što je učinio 13. kolovoza 1995. tijekom polaganja kamena temeljca za obnovu od pobunjenih Srba do temelja srušene crkve svetog Vida u Okučanima), namjera mi je bila, kao i danas, istaknuti prevažne riječi Ivana Pavla II. u zračnoj luci Pleso, u zagrebačkoj katedrali i, napose, na zagrebačkom Hipodromu pred gotovo 700.000 vjernika.
Tada, 1995., kao i danas, 20 godina nakon povijesnoga prvoga Papina posjeta Republici Hrvatskoj, želio sam podcrtati nekoliko temeljnih misli: da je Ivan Pavao II. bio antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, da je Hrvatsku nekoliko puta smjestio na Balkan, da je upozorio na opasnost nacionalističkih pretjerivanja, pa tako ni jednom nije koristio klerofašističku sintagmu ”Crkva u Hrvata” te da je naredio Katoličkoj crkvi, ”Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, kako ju je nazvao čim je sletio na Pleso, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama
Tada, 1995. , kao i danas, 20 godina nakon povijesnoga prvoga Papina posjeta Republici Hrvatskoj želio sam podcrtati nekoliko temeljnih misli: da je Ivan Pavao II. bio antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, da je Hrvatsku nekoliko puta smjestio na Balkan, da je upozorio na opasnost nacionalističkih pretjerivanja, pa tako ni jednom nije koristio klerofašističku sintagmu ”Crkva u Hrvata” te da je naredio Katoličkoj crkvi, ”Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, kako ju je nazvao čim je sletio na Pleso, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama.
Na Plesu je, 10. rujna 1994., uzvraćajući riječima kojima mu je Franjo Tuđman iskazao dobrodošlicu, već odmah na početku govora prvi puta jasno rekao gdje se to Hrvatska nalazi: ”Sveta stolica nastavlja upotrebljavati sva raspoloživa sredstva za nadvladavanje postojećih napetosti i za ponovnu uspostavu pravednosti i mira na Balkanu.”
I odmah je prešao na bitno: ”Nužno je promicati kulturu mira, nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznom i plemenitom velikodušjem. Bez te kulture mira, rat uvijek vreba iz zasjede, i tinja također pod pepelom lomljivih primirja. Kršćanskom nadom želim upravo upotrijebiti ovu svečanu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni vapaj (apel): neka napokon zamukne govor oružja i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!”
Papa Ivan Pavao II. biva prešućen u Glasu Koncila i 20 godina nakon tih epohalnih dana i govora jer ne paše furioznim nacionalistima s Kaptola 8, kao što im nije odgovaralo 1995., nakon ”Oluje” kada su bestijalno slavili ”neviđenu humanost ratovanja”, da se čuje kako je prioritet bio i ostao djelovati ”u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnog, pravednog, složnog i solidarnog društva” i da se to tiče svih građana ”bez razlikovanja po jeziku, religijskim baštinama i nacionalnim osjećajima” te ”osobito Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”.
Dakle, još jednom, za papu Ivana Pavla II. ne postoji ”Crkva u Hrvata”, već samo univerzalna Kristova crkva, a to bi danas bila Crkva u kojoj su, kao Božja djeca i Isusova braća Josip Bozanić i Porfirije Perić, u kojoj bi trebali biti sve ljubljenice i ljubljenici pravde i mira, da, i taj nesretni Vlado Košić, Crkva u kojoj su, napokon, i kršćani koji pišu i doprinose ovom portalu: Jadranka Brnčić, Peter Kuzmič, Branimir Pofuk, Ivan Markešić, Claudia Keller-Pilsel, moja malenkost i mnogi drugi.
Papa Ivan Pavao II. biva prešućen u Glasu Koncila i 20 godina nakon tih epohalnih dana i govora jer ne paše furioznim nacionalistima s Kaptola 8, kao što im nije odgovaralo 1995., nakon Oluje kada su bestijalno slavili ”neviđenu humanost ratovanja”, da se čuje kako je prioritet bio i ostao djelovati ”u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnog, pravednog, složnog i solidarnog društva” i da se to tiče svih građana ”bez razlikovanja po jeziku, religijskim baštinama i nacionalnim osjećajima” te ”osobito Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”
Nije Papi slučajno izletilo to da je Hrvatska na Balkanu; on će to kazati još ravno 8 puta: jednom na susretu sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te bogoslovima u večernjoj molitvi u zagrebačkoj katedrali, a sutradan, 11. rujna, još 7 puta tijekom propovijedi koje se Glas Koncila ne želi prisjetiti jer bi je onda trebalo analizirati, a iz toga izvući odgovarajuće zaključke. Neće oni? Ne brinite, hoću ja! Osim toga, kako bi se Glas Koncila bavio tim zadaćama, kada se u intervjuu s apostolskim nuncijem u Njemačkoj, nadbiskupom Nikolom Eterovićem, koji kaže da je Papi sugerirao što reći na zagrebačkom Hipodromu, pa se time, kao, GK podsjeća na važnu obljetnicu, koristi jezik koji su rabile ustaše, pa će tako napisati ”Otče”, a ne ”Oče” ili ”Otca” umjesto ”Oca”?
Svaki puta iznova je Papa pozivao sve da se krene u hitan zadatak pomirenja i bratskog zagrljaja, u prvom redu s onima koji su nametnuli i izazvali rat.
U propovijedi Ivan Pavao II. na Večernjoj u zagrebačkoj katedrali je rekao: ”Pred vama je, predragi svećenici i redovnici, težak zadatak: pomiriti ljude s Bogom i čovjeka sa čovjekom. To je vaša hitna dužnost, poglavito u sadašnjem teškom povijesnom trenutku, kada je ovaj apsurdni i surovi rat opustošio balkanske zemlje, okomivši se i na vašu domovinu, iskopavši ponor mržnje koji samo Evanđelje može nadvladati.”
Pa onda i ovo: ”Neka vaš narod smogne snage da oprosti i, kad je potrebno, da traži oproštenje. Za to je potrebna poniznost i otvorenost duše, ljubav prema istini i traženje pravoga mira. Vama, apostolima i svjedocima oprosta i pomirenja, povjeravam tu tešku ali neizbježnu zadaću. Neka iz vaših riječi i iz vašega ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi, pripali oni bilo kojem narodu ili etničkoj grupi, sinovi istog Oca koji je na nebesima. Bez obzira na sadašnje teške prilike, u toj perspektivi treba vidjeti i ekumenski dijalog koji je toliko na srcu vama i vašim Pastirima. Vjerni zapovijedi Gospodina, nemojte sustati na tom putu.”
Ali, da, to je ono što se prešućuje, prešućuje se da su Glas Koncila i ostali nacionalisti palili i žarili, ubijali i proganjali (da, naravno, Glas Koncila je u tome bio i ostao suučesnik jer je poticao na zločin grijehom nečinjenja onih zadataka koje je Papa zadao godinu dana ranije!), dok je Ivan Pavao II. u Vatikanu, žalostan i bijesan, pamtio kako je Hrvatima rekao: ”Volite braću Srbe”.
A rekao je to ovako:
Za papu Ivana Pavla II. ne postoji ”Crkva u Hrvata”, već samo univerzalna Kristova crkva, a to bi danas bila Crkva u kojoj su, kao Božja djeca i Isusova braća Josip Bozanić i Porfirije Perić, u kojoj bi trebali biti sve ljubljenice i ljubljenici pravde i mira, da, i taj nesretni Vlado Košić, Crkva u kojoj su, napokon, i kršćani koji pišu i pridonose ovom portalu: Jadranka Brnčić, Peter Kuzmič, Branimir Pofuk, Ivan Markešić, Claudia Keller-Pilsel, moja malenkost i mnogi drugi
U propovijedi na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu najprije je stao tumačiti našu drevnu i slavnu povijest, naročito nakon plodova djelovanja dvojice slavenskih apostola, Ćirila i Metoda, koji su ”doista značajno utjecali na vjerski i kulturni razvoj cijelog Balkanskog poluotoka”.
Glas Koncila ne želi da se pamte ključne rečenice Papina govora jer te rečenice obvezuju: ”Sva ta povijest milosti postaje danas za sve poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama”, rekao je Papa i onda je uslijedio šok: ”Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija!”
Bio sam tamo i gotovo da mogu pamtiti škrgut zubima Franje Tuđmana kada je Ivan Pavao II. rekao i ovo: ”Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!”
”Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju.”
Ne, neću i ne smijem prepričavati onaj gromoglasni poziv. Neka riječi govore same za sebe:
”Ti, Zagrebačka Crkvo, koja danas slaviš 900 godina milosti Gospodnje, pozvana si, zajedno s drugim Crkvama u Hrvatskoj, da budeš apostol obnovljene sloge. Ne podsjeća li nas Koncil, da je Crkva ‘sakrament’ ne samo prisnog jedinstva s Bogom, nego i jedinstva cijelog ljudskog roda? (usp. Lumen gentium, 1).
”Neka vaš narod smogne snage da oprosti i, kad je potrebno, da traži oproštenje. Za to je potrebna poniznost i otvorenost duše, ljubav prema istini i traženje pravoga mira. Vama, apostolima i svjedocima oprosta i pomirenja, povjeravam tu tešku ali neizbježnu zadaću. Neka iz vaših riječi i iz vašega ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi, pripali oni bilo kojem narodu ili etničkoj grupi, sinovi istog Oca koji je na nebesima. Bez obzira na sadašnje teške prilike, u toj perspektivi treba vidjeti i ekumenski dijalog koji je toliko na srcu vama i vašim Pastirima. Vjerni zapovijedi Gospodina, nemojte sustati na tom putu”
U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama.
Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav.
Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe.
Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.
To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.”
Taj put ”jedinstva i mira”, da, gospodo s Kaptola 8 te svih drugih crkvenih adresa, taj put bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, reče Papa, ”nitko ne smije izbjegavati”.
I to, kaže Papa, nije imperativ samo vjere, već prije svega razbora, koji prethodi vjeri:
”Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.
U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!
Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. ‘Oče’, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna!
”Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka”
Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?
‘Oče naš’ uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni.
Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja.”
Tako reče Ivan Pavao II., sveti, treba dodati, jer tako vole da se kaže ovi iz Glasa Koncila. Ali, ne, ne može Ivan Pavao II. danas progovoriti kao prije 20 godina jer gdje će onda bratija s negacionizmom holokausta? Gdje će kaptolaši sakriti ismijavanje žrtava jasenovačkog logora smrti? Gdje će sisački biskup Vlado Košić pospremiti svoju srdžbu i bijes spram ćirilice, te – kako ju je nazvao – ”sotonske zamke” koja Hrvate u Vukovaru pretvara u žrtve, ne 1991., već danas, ravnima onima posljednjih kršćana u Iraku?
“Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.”
Zašto o ovome nema riječi u Glasu Koncila? Zato što je to list licemjerja kao što je licemjer i izdavač toga lista, zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić, koji je ove nedjelje u Mariji Bistrici rekao ovo: ”Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrtoga stola u zemlji ropstva.”
”Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?”
Bozaniću smeta navodna šutnja intelektualaca?! Pa on je najveći šutljivac i mutikaša. On, koji cenzurira svetog Ivana Pavla II.; on, koji neće istinski ekumenizam; on, koji dopušta govor mržnje u Glasu Koncila; on, koji se smije ubijenima u Jasenovcu; on, koji izmišlja nekakve svoje crkve: ”Crkvu u Hrvata”, pak i ”Stepinčevsku crkvu”; on, koji od 1997., izbjegava medije i nema petlje odgovoriti ni na najjednostavnija novinarska pitanja; on, koji se utaborio iza visokih bedema, rešetaka i kamera, kao da je mafijaš na Siciliji; on, koji ne pamti kada je posljednji puta iskoristio javni prijevoz; on, koji se drži kao princ, premda mu je papa Franjo rekao da se ne smije tako ponašati; on, koji bi novom ”Olujom” potjerao ”komunjare”; on, kojem se živo fućka za rastuću nacionalističku netrpeljivost – ta i sam je plaća, pokriva, promovira i supotpisuje; on, koji je pokazao da nije spreman žrtvovati se za bližnje ni za domovinu.
Eh, da, zbog toga svega treba prešutjeti govore Ivana Pavla II. u Zagrebu 1994. Treba izbjeći analize i treba se kao vrag tamjana bojati zaključaka.
Ali ne šutimo svi kao Bozanić. Stoga, zaključno, teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, locus theologicus hrvatske suvremene teologije bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.
Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno širile Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro; iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju. Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.
Legenda o velikom Vladimiru
Malo se to danas zna, ali najveći Hajduk svih vremena, onaj slavni iz sedamdesetih, igrao je i podno tvrđave na Gripama, na malom igralištu osnovne škole ”Bruno Ivanović”. Teren od tupine idealan za igru i duboke posjekotine, na istoku drvena branka napravljena od starog telefonskog stupa, na zapadu teški željezni rukometni gol, a na golu Vladimir Beara.
Onim svojim poznatim dugačkim dodavanjem rukom izbacio bi Holcera, Holcer bi proslijedio Jerkoviću, Jure na lijevoj strani Šurjaku, ovaj bi ubacio pred gol, Peruzović pucao glavom, vratar bi jedva nekako obranio, a Žungul u gužvi uredno razvrstavao otpad: balun u jednu, vratar u drugu stranu.
Tako je prije četrdeset godina bilo podno tvrđave na Gripama, a tako je bilo i na Bačvicama, Firulama ili Lučcu, tako je bilo i na Manušu, Špinutu, Lovretu ili Zvončacu, i svugdje po Splitu gdje je tih sretnih sedamdesetih igrao veliki Ivićev Hajduk. Nije bilo nesporazuma u identifikaciji desetogodišnjih klinaca u bijelim majicama, nije bilo nikakve sumnje da se onaj ljevonogi brzanac zove Šurjak, a onaj vižlasti što stalno visi u ofsajdu Žungul, da se onaj što mu je kosa buntovno krenula preko uha zove Peruzović, a da je glavni u razredu Jure Jerković.
Dvadeset je godina tada već bilo prošlo otkako je Beara odigrao posljednju utakmicu za Hajduk, nitko od nas nije se ni rodio kad je Veliki Vladimir napustio nogomet, nikad ga nismo vidjeli, nismo znali niti kako izgleda, pa ipak se podrazumijevalo da nesretnik, kojega bi u našoj podjeli na igralištu ispod tvrđave dopalo da stane na gol, viče – ”Ja san Beara!”
Svatko na školskom igralištu imao je prezime iz slavne Ivićeve generacije, samo je vratar iz nekog razloga uvijek bio – Beara.
Nije da Hajduk tih godina nije imao dobre golmane, naprotiv. Još smo pamtili Vučka, velikog Radomira Vukčevića, do dana današnjeg sa četiri stotine utakmica najdugovječnijeg vratara u Hajdukovoj povijesti, koji je Bijele spašavao Druge lige i sedamdeset prve odveo do prve titule nakon šesnaest godina.
Danas je zaboravljen njegov nasljednik, čovjek iz sjene Ante Sirković zvani Maleno, a tih je dana jugoslavenskim šesnaestercima suvereno vladao stasiti Tuzlak Rizah Mešković, za Splićane Mate, prvi naš vratar koji je odjenuo zeleni dres i koji je Tomislava Ivića dovodio na rub sloma živaca hvatajući centaršuteve jednom rukom. Obožavali smo Matu Meškovića, ali svejedno je naš vratar uvijek bio Vladimir Beara.
Dvadeset je godina tada već bilo prošlo otkako je Beara odigrao posljednju utakmicu za Hajduk, nitko od nas nije se ni rodio kad je Veliki Vladimir napustio nogomet, nikad ga nismo vidjeli, nismo znali niti kako izgleda, pa ipak se podrazumijevalo da nesretnik, kojega bi u našoj podjeli na igralištu ispod tvrđave dopalo da stane na gol, viče – ”Ja san Beara!”. Kako bi se golman, zaboga, drugačije zvao? U našoj ulici beara je tako uvijek bio Veljko Ilić Gigi, dok je u Hajduku, na primjer, Meškovića tih dana zamijenio mladi brkati beara Ivan Katalinić.
Već tada je, naime, Vladimir Beara bio veći od sebe: Beara nije bilo ime, već imenica. Na isti način na koji smo lamice za brijanje po Giletteu zvali žilet, a pastu za zube kalodont. Onako kako je, recimo, u Sarajevu pisac bio Ivo Andrić, u Splitu je pjevač bio Mišo Kovač, novinar Miljenko Smoje, glumac Boris Dvornik, a vratar – Vladimir Beara.
Već tada je, naime, Vladimir Beara bio veći od sebe: Beara nije bilo ime, već imenica. Na isti način na koji smo lamice za brijanje po Giletteu zvali žilet, a pastu za zube kalodont. Onako kako je, recimo, u Sarajevu pisac bio Ivo Andrić, u Splitu je pjevač bio Mišo Kovač, novinar Miljenko Smoje, glumac Boris Dvornik, a vratar – Vladimir Beara
Samo tako, činjenicom da je u međuvremenu postao većim od sebe, bilo je uostalom objašnjivo da svaki splitski vratar od Gripa do Špinuta bude Beara, a da živ Vladimir Beara, jedini stvarni vlasnik svoga imena i biografije, u isto vrijeme bude obilježen kao najveći veleizdajnik u cjelokupnoj povijesti Hajduka.
Bilo je, znamo, još velikih i neoprostivih izdaja, odlazili su kasnije u Dinamo i Joško Jeličić, i Zujo Mladinić, i Mirko Hrgović i Duje Čop, eno nekidan i Franko Andrijašević, ali nijedan transfer u svih stotinu Hajdukovih godina nije Split potresao više nego onaj kad je 1955. godine, onog ljeta nakon što su Bijeli uzeli treću titulu u pet godina, Vladimir Beara na vrhuncu svoje svjetske slave – eh, da, u to je vrijeme još bilo moguće da igrač Hajduka uživa svjetsku slavu – potpisao za Crvenu zvezdu.
Pola je stoljeća prošlo od tada i nikad Veliki Vladimir nije sa sebe do kraja odlijepio tu staru, požutjelu etiketu. Džabe što je Hajduku zajedno s Bajdom Vukasom donio tri titule prvaka Jugoslavije, džabe što su ga 1950., kad je na Highburyju otjerao do ludila cijeli napad Engleske – Eddieju Bailyju je u jednom trenutku izvadio loptu iz rašlji, pa ustao i obranio mu drugi udarac, u suprotni kut – londonski novinari nazvali The Great Vlad, Veliki Vladimir.
Džabe je Velikom Vladimiru bilo što je na jednoj utakmici Dinamu obranio četiri penala: pucali su Šantek, Režek, Benko i Šikić i sve ih je skinuo. Džabe i što je u finalu Olimpijskog turnira u Helsinkiju 1952. jedanaesterac obranio i Ferencu Puskásu – a veliki Puskás, zapamtite, do tada nikad u životu nije promašio penal!
Džabe mu je bilo što je sljedeće godine, na proslavi devedesete godišnjice engleskog nogometnog saveza, na Wembleyju branio za reprezentaciju Ostatka Europe; džabe što mu je osobno Ricardo Zamora, jedan od najvećih svih vremena, priznao da je najbolji svjetski vratar; džabe što je najveći, Lav Jašin, primajući 1963. Zlatnu loptu za najboljeg svjetskog nogometaša, javno izjavio: ”Ja nisam najbolji na svijetu: najbolji je Vladimir Beara”.
Onda su došle devedesete i glupi Vlaj je postao Srbin. Svakako, to je bio dovoljno zadovoljavaljući odgovor na četrdeset godina staro pitanje zašto je onomad otišao u Zvezdu. Devedeset druge planula je tako kuća Bearinih u Zelovu kraj Muća, jednako kako je gorjela i četrdeset prve. I stajalo je tako crno zgarište Bearine kuće punih dvanaest godina, sve dok je svojim sredstvima i vlastitim radom, bez pomoći Države i Kluba, nije obnovila grupa Bearinih prijatelja i Hajdukovih navijača
Džabe sve – Vladimir Beara u svom je Splitu bio tek glupi Vlaj koji je izdao Hajduk.
The Great Vlad je, naime, bio vlasnik neobično okrutne biografije. Bio je Vlaj, bio je Srbin i bio je najveći. Ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Samo još da je bio baletan, gore bi Beara najebao. Pa je onda bio i baletan.
Eno tako maloga Vlaja Vladimira Beare iz Zelova kraj Muća, četrdeset šeste, na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Tek se vratio iz Onoga rata, u koji je otišao kao petnaestogodišnjak bez izbora i bez kuće, koju su mu četrdeset prve zapalile ustaše. Kad je kao član Prištapske čete Devete divizije stigao u Split da završi gimnaziju, pod prozorom u Podgorskoj ulici bila su mu dva splitska hrama: desno Hajdukov Stari plac, lijevo zgrada Hrvatskog narodnog kazališta.
Na Starom placu tako mali Vlaj iza branke najprije Broketi i Radovnikoviću dodaje balune, pa im na treningu brani penale, a navečer u teatru, za pedeset dinara po predstavi, pleše u Gotovčevom ”Eri s onoga svijeta”. Do dana današnjeg valjda jedini junior u povijesti Hajduka koji je plesao balet. A plesati ga je, kaže, naučio još kao dijete, čuvajući koze u rodnom Zelovu, skačući s kamena na kamen kao onomad Vaslav Nižinski po petrogradskom Ermitažu.
Da se rodio negdje drugdje, bio bi Beara možda najbolji svjetski baletan, možda bi Rudolf Nurejev jednom rekao ”Nisam ja najbolji, najbolji je Beara”, ali izbor između baleta i nogometa nigdje nije lakši nego u Splitu. Ako ništa drugo, mislio je valjda mali Vlaj, na Placu neće morati skupljati tuđa govna, kao što je u teatru morao skupljati govna za jednim prekrasnim bijelim konjem što je nastupao u ”Eri”.
Od baleta je tako Beari ostao nadimak Ero i neponovljiva elegancija u paradi, kojoj će se samo tri godine kasnije diviti cijela engleska štampa imenujući ga Velikim Vladimirom i Baletanom s čeličnim šakama.
Mogao je, međutim, biti još stotinu puta velik i najveći, ali u Splitu je i dalje bio mali Vlaj. Kako je i kada to počelo, vrag će znati, tek iz Hajduka su krenuli mitovi i legende o glupom Vlaju Vladimiru Beari.
”Hajduk je meni sve, s njim u mislima se budim i idem na počinak”, govorio je kasnije. ”Hajduk je moja najveća ljubav, ljubav koja poput svake prave i iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne”
Te priče u Splitu i danas znaju svi: kad je ono branio za Europu na Wembleyju, od cijele je londonske legende u Split došla tek priča kako je Beara u kavani zovnuo konobara ”Ej, ti”, a ovaj mu donio osam čajeva. Kad je ono branio na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, od cijele je brazilske legende do Splita došla tek priča kako je kroz prozorčić aviona tražio ekvator. Kad je pak na Olimpijadi u Tampereu Puskásu obranio penal, od cijele je legende u Split došla tek priča kako je, znatiželjno na putu zureći kroz prozor kupea, primijetio da ”u Njemačkoj ima više Ausganga nego u nas Kaštela”.
Svi su i tada, kao i danas, kada ih podvaljuju drugim glupim Vlajima, znali da nijedna od tih priča nije bila istinita, ali Splitu se sviđalo da ih priča. U našoj podjeli svijeta Vlaji su bili glupi i kada su branili penale Ferencu Puskásu.
Podcjenjivački odnos Splita i Hajduka prema glupome Vlaju nije se tako promijenio ni kad je glupi Vlaj već bio od najvećih na svijetu, ni kad je s Bajdom Vukasom u Split donio i treći naslov prvaka. Valja, najzad, i tu priču ispričati, jednom za svagda.
Na povratku iz Torina u svibnju 1955. godine – Jugoslavija je, hvala na pitanju, na Comunaleu pred sedamdeset hiljada ljudi pobijedila Italiju 4:0, Vukas je zabio četvrti – Beari je u oko upao trun ugljena iz lokomotive i nije mogao braniti na gostovanju kod Željezničara. Hajduk je izgubio 2:3, a Beara je ostao u sarajevskoj bolnici, gdje ga nitko iz kluba nije došao vidjeti, čak ni kad je sedam dana kasnije Hajduk ponovo gostovao u Sarajevu, ovaj put protiv FK Sarajeva!
Bijeli su i tu izgubili, 1:3, gradom je krenula priča da Beara glumi ozljedu i minira titulu, i on je – povrijeđen i ljut – napustio bolnicu i vratio se u Split.
Hajduku je, naime, za titulu nakon ta dva poraza trebala pobjeda u posljednjem kolu prvenstva, na Placu protiv beogradskog Radničkog: povrijeđeni i uvrijeđeni Beara na vlastitu je odgovornost stao na gol i Hajduk je pobijedio 5:1. To valjda za slučaj da je nakon onoga ljeta na baletu u HNK i pomislio kako više nikad neće skupljati govna za bijelim konjima.
Bio je baletan, bio je Vlaj, bio je Srbin i bio je najveći – ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Pa ipak, Split od Beare ne treba tražiti oproštaj: Veliki Vladimir mu je, kako vidimo, sve oprostio. Njegovom smrću Splitu je stoga oproštaj tražiti od svih baletana, Vlaja i Srba koje je ovaj okrutni grad ikad zajebao i zajebavao. Odavno većem od sebe i vlastite okrutne biografije, Bearin je grob na Lovrincu dovoljno velik i za njih
Ni to, međutim, nije bio kraj. Na fešti nakon osvojene titule svi su igrači dobili nagrade, svi osim glupog Vlaja. Ponižen, Beara je zaprijetio da će napustiti klub, a iz Hajduka su mu odgovorili onom čuvenom rečenicom: ”Ajde slobodno, imamo mi osam Beara!”
I to je cijela istina o prelasku glupog Vlaja u Crvenu zvezdu. Svakako, Split jest imao osam Beara – na Gripama, Bačvicama, Firulama, Lučcu, Manušu, Špinutu, Lovretu i Zvončacu, po jednog na svakom kvartovskom igralištu – ali je ipak šesnaest godina čekao svoj sljedeći naslov, sve do sedamdeset prve, kad mu je beara bio Radomir Vukčević.
Ima i o velikom Vučku zgodna jedna Bearina priča: jednom prilikom, na gostovanju kod Maribora, krenuo je Pavlici rukom dodati jedan dugi balun, u posljednjem trenutku primijetio je protivničkog napadača i odustao od dodavanja, ali se spetljao i loptu zakucao u vlastitu mrežu.
Taj je Vukčevićev spektakularni autogol postao legendaran – Raša Andrić kasnije ga je rekonstruirao u filmu ”Kad porastem biću Kengur” – a onda prešao u urbani mit, u kojemu su ga u svakom gradu bivše Jugoslavije pripisivali drugom vrataru. U Splitu su se, recimo, kleli da ga je dao glupi Vlaj Vladimir Beara.
Onda su došle devedesete i glupi Vlaj je postao Srbin. Svakako, to je bio dovoljno zadovoljavaljući odgovor na četrdeset godina staro pitanje zašto je onomad otišao u Zvezdu. Devedeset druge planula je tako kuća Bearinih u Zelovu kraj Muća, jednako kako je gorjela i četrdeset prve. I stajalo je tako crno zgarište Bearine kuće punih dvanaest godina, sve dok je svojim sredstvima i vlastitim radom, bez pomoći Države i Kluba, nije obnovila grupa Bearinih prijatelja i Hajdukovih navijača.
Baletan, Vlaj, Srbin, Najveći, Vladimir Beara i nakon svega, međutim, nije dao na Hajduka. Ni kad je otišao u Beograd – neka i ta priča bude ispričana – nikad, baš nikad nije putovao na gostovanja u Split i nikad za Zvezdu nije branio na Placu.
”Hajduk je meni sve, s njim u mislima se budim i idem na počinak”, govorio je kasnije. ”Hajduk je moja najveća ljubav, ljubav koja poput svake prave i iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne.”
Za oca Milana, velikog navijača Hajduka, nije bilo dvojbe kako će mu se zvati sin. Eh, da, u to je vrijeme još bilo moguće da Hajdukovu vrataru londonski novinari smišljaju nadimke, a muzikaš iz Beltinaca u slovenskom Prekmurju po njemu krsti sina. Kad Beara nije igrao samo na Gripama, Manušu i Špinutu. ”Če bi krila imel, takrat bi letel”, pjevaju Kreslini, ”a če bi znal, ne bi se igral”
Onaj koji nikad kao dijete nije iz rata stigao na Plac gledati Matošića i Lemešića i koga ovi nikad nisu pozvali da stane na branku, koji nikad nijednu titulu s Hajdukom nije osvojio, koji nikad Dinamu na jednoj utakmici nije obranio četiri penala, i još jedan Puskásu pride, i koga Zamora i Jašin nikad nisu proglasili najboljim na svijetu, onaj koga Hajduk nikad nije zajebao i koga Split nikad nije zajebavao, a da se nakon svega kao starac trese kad Hajduk igra sa Slaven Belupom – nitko dakle tko nije, poput pjesnika, ”volio kurvu“ – neće razumjeti tu Bearinu ljubav. To može valjda samo Tom Waits.
S tom ”pravom i iskrenom“ ljubavi u sebi ovoga je ponedjeljka, 11. kolovoza – samo dva tjedna prije osamdeset šestog rođendana – umro Vladimir Beara, Veliki Vladimir, Najveći.
Previše je valjda bilo ”ljubavi zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne”, previše zaigravanja i stezanja za starčevo srce.
Bio je baletan, bio je Vlaj, bio je Srbin i bio je najveći – ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Pa ipak, Split od Beare ne treba tražiti oproštaj: Veliki Vladimir mu je, kako vidimo, sve oprostio. Njegovom smrću Splitu je stoga oproštaj tražiti od svih baletana, Vlaja i Srba koje je ovaj okrutni grad ikad zajebao i zajebavao. Odavno većem od sebe i vlastite okrutne biografije, Bearin je grob na Lovrincu dovoljno velik i za njih.
Onoga dana kad je umro Vladimir Beara sasvim slučajno u automobilu sam slušao velikog slovenskog kantautora Vladu Kreslina i njegov ”Bijeli grm”: ”Kakor da je zdaj tisti mesec maj, živel sam garat, neukrotljivo mlad”, pjeva Vlado u duetu s ocem Milanom, starim beltinškim muzikantom. Vlado Kreslin rođen je u Mariboru 1953., one godine kad je Beara branio za Europu, nakon što je Hajduk ”tistega meseca maja” bez poraza osvojio titulu prvaka Jugoslavije.
Za oca Milana, velikog navijača Hajduka, nije bilo dvojbe kako će mu se zvati sin.
Eh, da, u to je vrijeme još bilo moguće da Hajdukovu vrataru londonski novinari smišljaju nadimke, a muzikaš iz Beltinaca u slovenskom Prekmurju po njemu krsti sina. Kad Beara nije igrao samo na Gripama, Manušu i Špinutu.
”Če bi krila imel, takrat bi letel”, pjevaju Kreslini, ”a če bi znal, ne bi se igral”.
(Prenosimo iz Jutarnjeg lista, subota 16. kolovoza).