Došli su po Mir. Ljudi su u čudu i nevjerici gledali oko sebe, jedni druge pitali kao da se njih ne tiče – pa tko, tko je došao po Mir? Tko je toliko drzak i bezobziran? Tko bi se uopće usudio doći i odvesti Mir? Kome Mir može biti nepoželjan? Tko je taj Nečovjek? [Read more…]
Josip Kotnik, svjedok rata kao zla koje donosi najveće zlo
Prva televizijska slika koju pamtim je spuštanje i hodanje prvih ljudi po Mjesecu prije točno pola stoljeća. Imao sam tada samo četiri i pol godine i zato je prilično nejasno moje crno-bijelo sjećanje na dva čovječuljka koji u glomaznim svemirskim odijelima smiješno skakuću po nekoj prašnjavoj svemirskoj visoravni, a lica Neila Armstronga i Edwina “Buzza” Aldrina u svakom slučaju nismo ni vidjeli ispod skafandera čiji su viziri odražavali samo tamu svemira. [Read more…]
After my Death
(Opaska uredništva: Salsal Qorbani je Afganistanac. Upoznali smo ga. Neuspješno je tražio azil u Hrvatskoj boraveći u domu za azilante MUP-a Porin. Njegov tekst zorno svjedoči o njegovoj tuzi i o mukama izbjegličkog života u Europi. Hrvatska je mogla postati njegov dom. Prilično dobro je svladao hrvatski jezik. Želio je ostati. Hrvatska policija mu je to zabranila. RH nije imala srce. Sreću traži u jednom drugom europskom gradu. Ako ga vrate u Afganistan, zna da će biti ubijen, kao i mnogi drugi njegovi deportirani sunarodnjaci). [Read more…]
Svrha kršćanstva nije slijepa vjera u dogme, nego budnost
Duga je povijest kršćanstva te poznaje mnoge promjene i putanje. Iako nam se može činiti da se tradicija, nepromijenjena i pouzdana, sukcesivno prenosi s koljena na koljeno, tomu nije posve tako. Barem ne u naglascima koje unutar tradicije pridajemo različitim vidovima i razinama kršćanskog života, pa onda, dakako, i odnosa prema Isusu Kristu, izvoru i središtu kršćanstva. [Read more…]
Susretnicima nade
Na kraju jednoga trajanja i njegova nastavljanja u novome ništa se bitnoga ne događa – tek se brojevi odmjenjuju u istom svijetu. [Read more…]
Isuse, što je KGK točno rekla?!
Isuse, pa je li ona to rekla da ne priznaje Herceg-Bosnu? I da ju ne bi podržala? I da je na onoj drugoj strani, tamo s NATO-om i međunarodnim prijetnjama i opomenama Hrvatskoj zbog vojske u Bosni i Hercegovini? [Read more…]
Put srca
U tiraniji misli, koje nam se neprestance vrzmaju po glavi, gubimo prirodnu nam mudrost življenja, našu otvorenost sebi, drugim bićima i kozmosu. [Read more…]
Trojstvo: Robin, Karl i Isus
Bio je 15. maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rođendan koji sam proveo sâm, baš sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam cio dan morao raditi mada je bila subota, vikend za sve osim za mene.
Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte, te tada novopridošle članice Unije. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i još plavijim morem posutim bijelim brodicama koje sam povremeno pogledao kroz otvorena vrata sobnog balkona dok sam satima sjedio nad hrpom papira i mojim prijenosnim računalom. Tako sam proveo cijeli dan, sve do kasno popodne.
Predvečer odlučih da prošetam, razgledam grad u kojem sam bio po prvi puta. Začudi me arhitektura, uske popločane ulice i kamene zgrade, svaka sa velikim drvenim, a zastakljenim balkonom koji se nadvisuje nad glavama prolaznika. Kao da su dubrovačke palače sa Straduna dobile balkone gospodskih kuća iz centra starog Tbilisija. Čudna kombinacija, a lijepa.
Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri njegove karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku, već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin
I odjednom, dok sam razgledao taj ubavi gradić, glavni grad još ubavije zemlje-otoka, pogled mi skrenu jedan plakat na vratima crkve pored koje sam prolazio. Pisalo je na engleskom: ”Trinidad – An amazing story”.
Vauuu, pomislih. To mora da je nešto za mene – možda moj rođendanski poklon. Oduvijek sam se divio Karibima, maštao da odem do Jamaike ili Kube, da vidim i naučim što o tom dijelu svijeta. I gle sad, večeras mi se nudi predavanje o Trinidadu, karipskom otoku na koji se Kolumbo, prvi među svim Europljanima iskrcao tokom njegova trećeg putovanja u Novi svijet te daleke 1498. To je jedino što sam znao o Trinidadu uz šturu geografsku činjenicu da se nalazi tik uz obale Venezuele.
Uđem radostan u crkvu maltešku i sjedoh u prvi red da bih bio bliže govorniku. Iskustvo me naučilo da je, kada slušam nekoga tko govori jezikom što mi ga mati nije podarila, dobro gledati u onoga tko besjedi, pratiti igru njegovih usana te tako imati pomagalo za bolje razumijevanje.
Pričekah nekoliko minuta dok se pred gotovo punom crkvom ne pojavi govornik. Bio je odjeven u dugačku bijelu odoru koja je dosezala do poda – očigledno je pripadao nekom egzotičnom svećeničkom redu.
Pozdravi nas na španjolskom, pa na engleskom, bolje reći dva puta nas pozdravi istom mješavinom ta dva jezika. Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri svoje karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku, već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin.
Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali što je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito
Istina, Trinidad nije više spomenuo, već je rekao da će nadalje koristiti englesku riječ za isto – ”trinity” – što ja sebi prevedoh kao ”trostrukost”, ”trojstvo”, tako nešto. I onda govornik nastavi u smislu kako je to trojstvo njemu sveto, kako on u trojstvu vidi oličenje svega dobroga, vidi sve najsvjetlije, vidi nekoga tko mu pokazuje put, pokazuje istinu, tko mu hoće pokazati novi život. Tko ga tim putem hoće voditi. I sve tako nekako. Priča nešto što ja ne razaznadoh, što ne mogoh umom da slijedim. Pričao je o nečem što ni dan-danas, deset godina kasnije nisam kadar sasvim da razumijem.
Tijelom prisutan, duhom napustih predavanje. Mislima odlutah u drugom pravcu. Na klupi u prvom redu crkve počeh razmišljati o mojih herojima, likovima koji su mene vodili i koji me vode kroz život. Htjedoh napraviti inventuru, sastaviti listu mojih uzora. Napregnuh sjećanje.
Potraja malo, pa mi jedan dođe na pamet. Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali što je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito, samo tako, baš kao što je činio Robin.
Pokušah se sjetiti još kojeg heroja moga života, neke snažne ličnosti koja mi je kazivala kako da i ja postanem sličan. I opet se sjetih jednog lika, opet muškarca, i opet borca za istinu i pravdu. Koja slučajnost, upitah se u trenu. Taj moj heroj je bio i herojem moga oca, čitave njegove generacije: Karl mu je ime bilo. Karl Marx puno ime i prezime.
O tom junaku ne saznah iz priča koje su drugi o njemu zapisali, što je bio slučaj sa Robinom, već iz knjiga koje su nastale iz njegova pera. Pisao je o nepravdi, osuđivao ju je, govorio kako da joj se suprotstavimo, kako da živimo slobodno. Pisao je o slobodi pojedinca kao uslovu slobode za sve, zvao nas da krenemo u borbu za tu najveću vrijednost.
Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume
Marx je postao moj učitelj, moj uzor za hoditi životom misleći na druge, na ugnjetavane i prevarene, na obespravljene. U dobi kada sam postajao odrastao muškarac podsjećao me na dragog junaka moga djetinjstva, Robina Hooda. Istinoljubiv i neustrašiv, Marx je također učio da trebamo mač. Samo nasilnim putem se može otkloniti tiranija bogataša, samo mačem se blago koje su nam oteli može natrag dobiti.
Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume.
Razmišljajući o njima dvojici, ipak shvatih da su Robin i Marx jedno, da je prvi urastao u drugoga, baš kao što se i ja, nekadašnji prvoškolac sa naivnim, dječačkim poimanjem sherwoodske pravičnosti utopih u zrela čovjeka spremna da stane pod Marxovu zastavu pravde, barjak svjetske revolucije ugnjetavanih, onaj crveni, srpom i čekićem ukrašen.
Sjedeći u prvom redu prepune malteške crkve, nastavih se prisjećati ostalih mojih heroja. Tko je sljedeći, pitah se. I odmah mi na pamet dođe on, opet muškarac, opet borac za pravdu i istinu, opet netko na strani obespravljenih, poniženih, proganjanih. Isus Nazarećanin mu je ime. Isa, kako u Kur’anu časnom stoji. Njega sam odnedavno zavolio, prihvatio kao mog junaka, kao moj uzor, kao moj putokaz, svjetionik u tami. Odmah i čitavim srcem.
On je učio da je ljubav snaga najveća, jača od mača. Da se voleći svaki boj izvojuje i svaka bitka dobije. Ona za pravdu kao i ona protiv nejednakosti, ugnjetavanja i svih zala inih.
Njega sada slijedim. Tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što trajnu sreću daje smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta.
Tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što trajnu sreću daje smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta
Tim činom im je poručio da se ljubiti može svako, da se neprijatelj, onaj smrtni, treba voljeti. Poručio je da slijedimo srce, ono što je u njemu, a ne krhki i osvetoljubivi razum koji nas vodi u ropstvo.
Srce nikada ne vara, veli nam on, ono će nam ljubeći druge pokazati put spasenja, put slobode. Neviđene slobode koju ćemo doživjeti kada srcem otkrijemo ljepotu sklada po kojem živi univerzum i kada ponovo postanemo dio njega, te svekolike, božanske harmonije.
Razmišljajući o mojim herojima, ponovo pokušah da ih rangiram dajući prvenstvo posljednjem koga sam sreo. I ubrzo se ispravih. Sva trojica su jedno, jedan je utekao u drugog, drugi u onog trećeg. Oni se spajaju, preklapaju, oni su trojstvo, baš kao i ja koji sam rastao prvo s jednim, pa drugim i napokon trećim. Svi su sada u meni. Robin, Marx i Isus. I u trenu mi kroz glavu prostruji da je to moje sveto trojstvo. Moja Trinidad.
U istom času začuh ”Amen” što ga izgovori svećenik završavajući propovijed, pa još jednom ”Amen” što ga u horu ponoviše prisutni. To me prenu iz razmišljanja. To me vrati u realnost. Ustadoh, pa polako napustih crkvu u koju tek slučajem uđoh.
Napolju me zapuhnu vjetar koji Valetu u maju hladi, a zimi pustoši. Večer je već bila pala, prelijepa, ljepša od dana koji sam propustio radeći. Nakon kratke šetnje sjeo sam u jedan valjan restoran, vani na terasu, za stol u uglu sa četiri stolice. Naručio sam večeru, najbolju hranu koju su nudili, i nazdravio čašom vina. Sebi za rođendan.
Za stolom su bila i njih trojica. Nisu me napuštali sve od početka predavanja o Trinidadu u onoj crkvi malteškoj. Nazdravih i njima, a oni mi uzvratiše osmijehom od kojeg se moje srce razveseli. Razveseli se prvi put tog dana koji je već bio na izmaku. Dana koji mi je započeo u samoći, potrošio se u napornu poslu, a završio veselo u društvu s troje mojih heroja. Uz zdravicu. Rođendansku.
Ispaljene suze
TEODORA
Teodora san mora,
anđeo u kutijici,
srce u ruci,
misao u okvirčiću…
Teodora gleda vijesti.
Broji na ekranu žrtve.
Zaklane, iskrivljene, postreljane.
Teodora još uvijek mala,
ali napamet zna
masakrirana tijela.
RADE
Rade je volio marmeladu,
čipi-čips i rakiju.
Rade je bio drukčiji…
u duši malo siv.
Volio je gledati ratne filmove,
moga djedu i žene malo starije.
Šaptao mi je: bićeš mojom ženom,
kad budeš imala osamnaest.
Njegovo lijepo – groteskno lice
me je strašilo ponekad uznosilo.
Pojela sam sav njegov čipi-čips,
bacila sam marmeladu u vatru,
okuplala sam se u rakiji.
Rade sad sanja.
Ponekad dolazi
po svoju marmeladu
i odbrojava mirne dane.
JELENA
Jelena je voljela sir sa hlebom
od moje bake.
Jelena je imala zlatni zub
od svoje bake.
Često je spominje.
Tako krvavo pleše kao vila,
očekujući učiteljicu
u uniformi pionira.
DRAGAN
Dragan se volio igrati rata.
Jednom me je upucao,
kad sam mu nosila lutku,
sa iskrivljenom glavom bez oka.
Takvu kao naša budućnost.
Maštala sam ranije o njegovim prstima.
Predosjećala sam da će oteći,
Dragan je volio mir,
savladan je volio mene,
moju lutku bez kose.
Ti si Dragane ponekad drukčiji.
Moji snovi te gledaju drukčije.
Imaju o tebi drukčije mišljenje.
Ti nikad nisi pucao.
Ti si tih. Amin.
BILJANA
Biljana je imala san.
San je imao Biljanu.
Tako tiha, tako uspavana,
Biljana računa na našu posijetu
za njen rođendan.
Možda za nekih 50-60 godina.
Možda ranije.
MARKO
Pojeo si moju glavu Marko…
Marko, utopljen
u san vojnih kasarni.
Tvoja kovrdžava kosa
obrasla je cijeli grad.
U njemu se ništa ne dešava,
osim tragičnih godišnjica.
Imala sam te u krstu.
Ti si šćućuren pukao na dan proslave.
To nije naš dan.
Ti si u njemu neprijatelj.
Znaš Marko, ljudi umiru u uspomenama.
Srce mi je zadrhtalo kad si u uniformi
trčao prema ispaljenim suzama.
Bio si velik, zelenook, lijep…
Imala sam tvoje misli u sebi.
Gutala sam ih kao snove,
trčeći prema tvome grobu…
Marko sa prostreljenim
anđeoskim dlanom…
Osvit obrasta tvojom kosom mlado drveće…
BOJAN
Nisam vjerovala Bojanu,
da će pridobiti vlastiti portret iz sna.
Bojan je vjerovao meni
i tako se desilo…
Bojan bojeći portret crnila
često me posjećuje…
Moja učiteljica – SMRT
Eto, dogodilo se i meni. To da sam nastupila na prestižnoj priredbi TEDx, u dvorani hotela ‘‘Slon“, u Ljubljani. Neka se zna za taj povijesni datum: 3. travnja 2014. godine.
Nije ovo povijesni događaj zbog toga što je TEDx prestižna priredba, već zbog onoga što ću vam povjeriti u nastavku. Prvo o onome što, možda, još ne znate – što je TEDx. Iz SAD se raširio po mnogim državama, pa i u Hrvatsku (iako je zamro u Zagrebu, u drugim je gradovima još živ).
Kako ukratko kaže službeno predstavljanje: TED je neprofitna organizacija posvećena širenju ideja. Godišnja TED konferencija ugošćuje vodeće svjetske mislitelje i aktere koji svoje ideje prikazuju u obliku govora dugih od 3 do 18 minuta. Kasnije su ti govori, besplatno, dostupni na internetskoj stranici www.TED.com. U duhu ideja vrijednih širenja nastao je TEDx, pri čemu ono ‘‘x’‘ znači neovisan, lokalni događaj.
To što sam nastupila za mene je važno jer sam bila uvjerena da neću nastupiti. Naime, na prvom mi je susretu voditelj rekao da su najslabiji oni – ponekada sami odustanu ili nakon vježbi ne bivaju izabrani među govornike – koji su navikli improvizirati ili govoriti prema nadahnuću. Kao da je slikao moj portret! Dakle, što uopće radim među njima, onima koji su spremni na učenje, redovite odlaske na vježbe, doći na generalku i tek onda nastupiti? Po primitku poziva sam mislila da ću doći na pozornicu, izreći ono što mi nametne nadahnuće, riječi koje mi naiđu i točka.
U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la? Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE. Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života
Te točke nije bilo. I to zbog toga što su prije toga održani prednastupni govori, vježbe… Na jednoj sam bila. Nakon što sam imala oštar razgovor sama sa sobom, ‘‘Hej, ti,’‘ rekla sam si, ‘‘svima tumačiš kako je tvoj životni moto ‘Učim, dakle jesam!’, a sada, kada to treba ostvariti, ti ćeš pokleknuti?“ Prigovore neću nabrajati. Reći ću samo rezultat: stisnula sam zube jer je nadvladalo moje unutrašnje, učenju sklono JA. Takve okolnosti još nisam doživjela, još nisam prisustvovala američkom načinu promocije ideja i još nisam nastupila u takvom formatu. Da jednom i to iskusim bio je odličan argument.
Prije prve sam vježbe nekoliko noćnih sati namijenila dubokoj koncentraciji na temu učenja, odnosno mog učitelja, jer je ovaj TEDx kao polazište imao Park Tivoli. Pred očima sam si zacrtala govor, ponovila ga i nakon toga mirno zaspala. Na prvoj sam vježbi upravo ja bila najosupnutija. Govor sam, od početka do kraja, izrekla bez zamuckivanja. Tako da više nisam trebala ići na vježbe. Otišla sam još na generalku i nakon toga nastupila. Moja je priča bila posljednja na redu.
Malen događaj, ali za mene velika pobjeda. Improvizatorica, koja se oslanja na nadahnuće i koja ne podnosi nikakve vježbe i ponavljanja. Pa to je i bio razlogom prekida moje nadobudne kazališne karijere, he, he… U filmovima sam uvijek molila režisere da sa mnom vježbaju samo korake, da mi kažu gdje stoji kamera i da od mene ne zahtijevaju višekratno ponavljanje prizora, jer ću se nakon toga sigurno slomiti. Dok sam predavala, rado sam vrludala amo-tamo, navodila jednu, drugu i treću knjigu i nikada nisam znala kamo će me to predavanje odvesti…
Ne mogu točno ponoviti ono što sam izrekla u dvorani hotela ‘‘Slon“. Usprkos tome rekonstruiram govor, jer sam progovorila o najvažnijim životnim lekcijama. I ne samo mojim, osobnim. Svi smo, prije ili kasnije, učenici najveće učiteljice – SMRTI.
Od kada znam za sebe moje je geslo: ‘‘Učim, dakle jesam“. I zbog toga stalno učim! Kada pomislim koliko li sam samo škola završila, koliko tečajeva, seminara, kolikim sam radionicama prisustvovala…
Osmogodišnja, gimnazija, diploma iz matematike i fizike na pedagoškoj akademiji, diploma iz novinarstva, magisterij, doktorat. Sve skupa oko 30 godina neprekidnog formalnog studiranja. A uz to još brdo kojekakvih tečajeva: za vođu izviđača, dobrovoljnu bolničarku, tečaj za švelju i krojačicu, vozački škola, tečaj stranog jezika… A da o raznim konferencijama, seminarima i radionicama i ne govorim. Još jedno desetljeće dopunske izobrazbe…
Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi bez poziva nemamo pravo posezati. Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU
U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la?
Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE.
Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života.
Tih njegovih šest mjeseci života bili su moj najvažniji fakultet. S njim sam bila do njegovog prolaza kroz vrata, kroz koja pri rođenju uđemo, a kad umremo, izađemo. Ili obrnuto, ta vrata su jedna te ista, i za rođenje i za smrt. Vrata života, OVDJE i SADA, i vrata u život prije i poslije toga.
Nikada neću zaboraviti dan u kojem sam naučila prve i najvažnije lekcije. On je, slabašan, s metastazama u kostima, ležao na onkološkoj klinici. Bio je tako sramežljiv da je htio nuždu obavljati u zahodu, u bolničkom hodniku, iako je do tamo jedva dolazio, a povratak u bolničku postelju bio mu je još teži. Jednog je dana na zahodu ostao cijelu vječnost. Živčano sam hodala po hodniku, gore, dolje, i razmišljala: ‘‘Ako padne, razletjet će se, ta od metastaza ima tako krhke kosti. Da uđem u zahod i pomognem mu, prije no što postane prekasno? Da pozovem pomoć?“
Otišla sam njegovoj sobnoj liječnici, doktorici Metki Klevišar, baš onoj liječnici koja je osnovala slovensko društvo hospicija, čija sam članica i ja. Plačući sam joj rekla da je voljeni mi čovjek još uvijek u zahodu te da me strah da se možda povrijedio i da, možda, upravo umire… Zapitala sam ju da li da otvorim vrata i pomognem mu. Odgovorila mi je: ‘‘Nikako, ne ulazite u prostor koji nije namijenjen vašim očima“. Bila sam potresena: ‘‘Ali što ako padne, što ako umre?“ Klevišarica mi je odgovorila: ‘‘Ako padne, sačuvat će svoje ljudsko dostojanstvo. Ako vi provalite u zahod, tada će to dostojanstvo izgubiti.“
Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi, bez poziva, nemamo pravo posezati.
Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU.
Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“
Moja me učiteljica smrt naučila najvažnijim stvarima u životu. Nakon obavljene lekcije iz dostojanstva na redu je bio školski sat iz OPRAŠTANJA. Naime, osjećala sam da prijatelja nešto tišti, pa sam ga nježno zapitala možda nekome još nije oprostio. ‘‘Sve sam svima oprostio, ali ne znam je li netko meni oprostio.“ Nadodao je kako se prijatelj iz djetinjstva, s kojim je dijelio sve dane na sportskim terenima, jednoga dana jednostavno povukao. Nešto mu je zamjerio, a on ne zna što. Ne zna zbog čega ga je počeo izbjegavati. Prije smrti bi ga tako rado ponovo vidio i o tome zapitao…
Požurila sam kući, otvorila telefonski imenik i potražila njegovog prijatelja iz djetinjstva. No ljudi s prezimenom, kakvo je imao njegov prijatelj, bilo je više od jedne stranice. Zatvorila sam oči i i molila Svemir, Boga, sve uzvišene sile da mi se prst zaustavi tamo gdje će biti pomoć. Sjećam se i danas da se zaustavio na imenu Marija. Žena? Ali, on je muškarac!
Okrenula sam broj, ispričala se što, najvjerojatnije, zovem pogrešan broj, ali da bih željela razgovarati s tim i tim… Marija je odgovorila: ‘‘Imate sreću, to je moj brat.“ ‘‘Gdje živi?“, zapitah ju. Odgovorila je: ‘‘U Skopju“. Joj, u Skopju, promucah u suzama, a ovdje, u Ljubljani, na Onkološkoj klinici, umire njegov prijatelj koji bi ga prije smrti želio još jednom zagrliti. Hitno je, stvarno je hitno. Na to će ona: ‘‘Ponovno imate sreću. Sutra će doći u Ljubljanu.“ ‘‘Molim vas, molim vas“, preklinjala sam ju, ‘‘neka u pola tri bude ispred zgrade D.“
Kada čovjek otvori srce i stvarno misli na sreću nekog drugog, kada pri tome nekome želi pomoći u onome što taj želi najviše na svijetu, kada si stvarno, stvarno pomoćnik nekom drugom, tada je Svemir na tvojoj strani. To već dugo znam. U to sam uvjerena od onog dana kada je Marija rekla da će njen brat sutra sigurno doći pred Onkološku kliniku.
Sljedećeg je dana u dogovoreno vrijeme tamo bio čovjek, više ne mladić, sportskog tijela i toplih smeđih očiju. Primila sam ga za ruku i ukratko mu ispričala o čemu se radi, te ga odvela u sobu umirućeg prijatelja. Bez riječi su se zagrlili i počeli ridati, a zatim i glasno plakati. Izašla sam posve tiho i za sobom zatvorila vrata. Otišla sam na dvorište i vratila se za kakvih deset minuta. A njih su se dvojica i dalje grlili i plakali…
Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš. Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV? Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“
Tako me smrt podučila o važnosti praštanja. Koliko je važno biti ZAHVALAN. Zahvalan za život, zahvalan za disanje! Zahvalan za svaki trenutak na tom lijepom božjem svijetu, pa i kad boli, iako je teško, ali JESAM i već će nekako ići! Naučila me koliko je važno imati POVJERENJE i NADATI se. Kako je vrlo važno biti VJERAN. Vjeran samome sebi i vjeran ljudima koji su u tvojoj blizini. PRIJATELJSTVO je najdragocjenije bogatstvo vrijedno čuvanja, njegovanja, koje treba zalijevati. A svemu me tome naučila SMRT…
Nakon šest je mjeseci prijatelj smršavio do kostiju, počeo neravnomjerno disati, gubiti svijest… znala sam da će uskoro otići kroz ona sudbonosna vrata… otišla sam k njegovoj supruzi, doma, njoj koja ga je voljela najviše na svijetu i koju je on volio najviše na svijetu…
Rekoh joj: ‘‘Osjećam da će tvoj ljubljeni uskoro otići. Predlažem ti da ga ja prestanem posjećivati, a ti te dane, do njegova kraja, iskoristi da s njime budeš sama. Ti i on. Reci mu da sam oboljela, da imam vrućicu, da ne mogu doći, da…“ Na to je ona tiho odgovorila: ‘‘Kad bi se radilo o meni, tada bih to najradije učinila. Ali ne radi se o meni, radi se o NJEMU. Tako se raduje tvojim posjetima. Zato dolazi i dalje, kao sve prošle mjesece, dolazi do kraja…“
Srce mi je zastalo na tren, tresla sam se od zimice, kao da se u mojoj duši dogodio potres. Do posljednje sam stanice, do posljednjeg tjelesnog vlakna shvatila što je to ISTINSKA LJUBAV.
Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“
Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš.
Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili bila ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV?
Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).