Društvenim mrežama proteklih tjedan dana kruži fotomontaža potpisana sa Kerummarko, “mitsko biće iz Sabora za koje svi vjeruju da postoji, ali ga još nitko nije vidio, jer u godinu dana odradi radnih sati kao običan radnik u sedam dana”. Predsjednik oporbenoga HDZ-a Tomislav Karamarko na fotografiji ima Kerumovu, već ćelavošću dobrano načetu afrofrizuru. [Read more…]
Protiv klauzule u CHF
Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.
U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).
Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.
Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).
Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta
Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.
Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.
Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.
Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.
Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.
Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF
Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.
U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.
Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).
Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.
U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.
Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su na Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?
Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.
No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.
Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).
I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).
Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.
Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.
Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF
Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.
Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?
Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?
Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.
No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.
Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.
Danijel u gostima
Malo je na ovom svijetu stvari koje sasvim razumijem. Ne smijuljite se sad tako zlurado i nestrpljivo, neću vam ovdje otkrivati detalje s tog šturog popisa. Radije bih o stvarima koje apsolutno ne razumijem, ali ih prihvaćam jer to želim, ili samo moram. Život bez mobitela, recimo, danas više ne mogu zamisliti, a bio mi je tako jednostavno moguć još do prije petnaestak godina.
Onaj Renato s kraja prošlog milenija zacijelo bi se čudio tome što ovog sadašnjeg Renata nimalo ne čudi to što − ako sa svoga mobitela s pozivnim brojem 098 nazove svojeg priku kojemu je pozivni broj 091 − radiotelefonski signal prvo ode u Njemačku, otamo u Austriju, pa se onda ukrižaju u Zagrebu i krenu nazad u Split, u prijateljev džep, i sve to za maksimalno desetak sekundi, koliko treba do prvog zvona u susjednom kvartu. (A Ameri i naši, i tko zna tko sve ne, krenu s automatskim lociranjem i prisluškivanjem enkriptiranih poruka tipa “E, di si?”, “A di bi bija?”… Edisi, adibibia, hmmm, ima tu nečega, da nije Adis Abeba?)
Velim, današnjeg mene uopće ne čude te stvari. Prihvatio sam ih i ne mislim nimalo o njima. Baš kao što sam jednom pradavno, susrevši po drugi put uživo Olivera Mlakara, prestao razmišljati o tome kako ga, toliko visokog, uspiju smanjiti za pokazivanje na ekranu, a onda opet vratiti u normalne dimenzije. Prihvatio sam to da neke neizbježne stvari nisam sposoban razumjeti, pa ne pitam previše i ponašam se kao svi ostali. I glede mobitela, i glede interneta, i glede D’Hondtove metode brojanja izbornih glasova, i glede entropijsko-implozivnog ustroja BiH, i glede manje-više svega na što se pogled može baciti.
Prihvatio sam to da neke neizbježne stvari nisam sposoban razumjeti, pa ne pitam previše i ponašam se kao svi ostali. I glede mobitela, i glede interneta, i glede D’Hondtove metode brojanja izbornih glasova, i glede entropijsko-implozivnog ustroja BiH, i glede manje-više svega na što se pogled može baciti
Pa ipak, s vremena na vrijeme, ne imajući pametnijeg posla, upustim svoje skromne kapacitete u razmišljanje o nekim takvim pojavama koje većina vas, uvjeren sam (i posljedično posramljen), apsolutno razumije. Zadnjih me dana, recimo, baš zanima taj famozni “certifikat o energetskoj učinkovitosti” građevina i stambenih jedinica. Dokument bez kojeg od prošle srijede ne možete prodati ni stan niti kuću, niti bilo kakvu građevinu (vjerojatno niti štalu, ako je veća od 50 četvornih metara) ukoliko ne želite platiti paprenu kaznu. Državi, naravno.
Nikako da dokučim što ću dobiti plaćanjem tog certifikata, osim privilegije da ne platim kaznu ukoliko nisam platio certifikat. Kužite? Odasvud govore da je to EU-propis i da tako mora biti, a niotkud još nisam čuo − zašto? Koja je svrha kupovine tog nimalo jeftinog papira, čemu on služi? Da bih ja doznao koliko žarulja imam u stanu i koje su snage? Da bih imao i službeno ovjerenu potvrdu da mi prozori ne dihtaju sto posto, ili da su mi tri petine stana obložene hrastovim parketom, jedna bukovim, a ona posljednja keramičkim pločicama strane proizvodnje? I što kad prikupe te podatke od svih nas? Što će s njima raditi, osim što će ih registrirati i čuvati u nekoj Agenciji za procjenu učinaka evaluacije certificiranja energetske učinkovitosti?
Čitao sam novine, guglao na sve strane, pitao sam ljude da mi objasne, ali nitko mi nije znao uzvratiti ničim pametnijim od one pučke mudrolije: “Ko ne plati kurbu, platit će likara”…
Hajdmo pretpostaviti sljedeću situaciju: naručim ja ovlaštenog certifikatora (Danijela Srba, na primjer, on mi djeluje nekako najstručnije, pohvalio se u novinama) i, kad dođe u moj ured za dobrodošlicu, počastim ga kao rod rođeni dok on nekoliko sati proučava energetsku učinkovitost mojeg stana. Dan prije u auto skrijem (nipošto ne dolje u drvarnicu, nisam ni ja lud, drvarnica se računa kao dio stana, ha!) prenosivi uljni radijator, fen, dva od tri kompjutera, električni brijač, liniju sa zvučnicima, usisivač i sve električno bez čega se može preživjeti jedan dan, a da ne bude sumnjivo. Jer, imajte na umu − Danijel u gostima ovlašten je, pače i obvezan, popisati sve što u mojem domu troši ikakvu energiju.
Nikako da dokučim što ću dobiti plaćanjem tog certifikata energetske učinkovitosti, osim privilegije da ne platim kaznu ukoliko nisam platio certifikat. Pitao sam ljude da mi objasne, ali nitko mi nije znao uzvratiti ničim pametnijim od one pučke mudrolije: “ko ne plati kurbu, platit će likara”
I onda on ode, nakon što smo se do sita napričali o koječemu, pa mi za tjedan dana pošalje, što? Certifikat! The certifikat! A onda, u tom svetom zapisu, jao, sramota me i reći: nijedna pametna žarulja najnovije generacije, nijedna perilica koja otklanja najtvrdokornije mrlje i na najnižim temperaturama uz minimalan utrošak struje i vode, prozori i vrata apsolutno nekompatibilni sa suvremenim stečevinama termoizolacije… Ukratko, energetska učinkovitost − “D”. Užas! Kako ću to izgovoriti pred djecom?! Hoće li s tom traumom pobjeći od kuće i potražiti neki sretniji dom i energetski učinkovitijeg ćaću?
Ipak, tu je, pri dnu certifikata i propisani dobrohotni zaključak: postoje potencijali za poboljšanje energetske učinkovitosti objekta − zamijeniti zemaljske žarulje klingonskima; promijeniti kompletnu vanjsku stolariju; termoizolacijski obnoviti fasadu s obje strane; zamijeniti obje perilice i bojler nekima iz “AAA” razreda, te nabaviti energetski štedljivije zvonce na ulaznim vratima.
A na dnu, jasno − uplatnica na cirka dvije tisuće kuna. Uplatnica za papir koji, na kraju priče, kad platim certifikaciju, mogu samo okačiti o svoj energetski učinkovit, hm, ne znam, frižider. Jer, budimo realni, ničemu mi pametnijem u Hrvatskoj on ne služi. Može mi samo sniziti cijenu stana, ako ga odlučim prodavati kad mi isteknu još ove tri godine kredita…
Ili pak zamislimo nezamislivo: plate mi svi koji su mi dužni, plus oni koji su mi dosad izbili sigurne novce iz ruku, pa tako obogaćen kupim i učas ugradim alu-prozore koji dihtaju kao na svemirskom brodu, zamijenim sve zemaljske žarulje kriptonskima, perilice iznesem na balkon i prekrijem ih solarnim panelima, pa poželim prodati takav stan. Ali, na certifikatu energetske učinkovitosti i dalje mi piše ono prokleto “D”! A hrvatsko euro-tržište u međuvremenu je skroz promijenilo navike: kupce više uopće ne zanima ni lokacija, ni kvadratura, niti cijena četvornog metra, nego svi samo drve po toj certificiranoj energetskoj učinkovitosti, ona je jedino što ih zanima!
Imam li ikakva izbora osim ponovo nazvati certifikatora Danijela?
− Alo, bećaru, Renato je… Dobro su, hvala, mala je napravila pirsing na obrvi, sunac joj ljubim, al inače je sve okej… A tvoji? Ajde, super. Nego, evo, ja uredio sve po tvojoj preporuci iz onog centri, cet, rifikata onog. I sad prodajem stan, al poprilično mi ruši cijenu ono tvoje “D”…
− Što, treba vam novo certificiranje?
− Pa ne znam jel treba, pa zato… Al… Koliko bi to ispalo, okvirno?
− Cijena? Prava sitnica!
Eto, to je jedina meni dokučiva svrha certifikata energetske učinkovitosti: uvaljaju ti prvi, da bi ti uskoro zatrebao novi. Zvuči poznato?
Najam spašava građevinare i banke
Preuzimanjem oko 5500 neprodanih stanova od banaka da bi ih dala u najam, po modelu sličnom onome koji je primijenjen u naselju Sopnica-Jelkovec, sa stanovima koji su preuzeti od Grada Zagreba, država bi mogla unijeti zanimljivu dinamiku na tržište najma te potaknuti bolje uređenje tog tržišta. Već nakon Sopnice, naime, u agencijama koje se bave nekretninama primijetili su da su skuplji iznajmljivači zabilježili manju potražnju, odnosno porastao je broj stanova koji se iznajmljuju preko agencija, što za iznajmljivače znači – jeftinije i uz obveznu prijavu najma te obvezno plaćanje poreza.
Većina podstanara međutim i dalje plaća visoku cijenu najma, koji najčešće nije pokriven ugovorom (trenutno je prijavljeno oko 55.000 stanova koji se iznajmljuju, a procjene idu za tim da ih je barem tri puta toliko), što za njih znači nesigurnost te nikakva prava u slučaju otkaza ugovora, dok najmodavci na taj način izbjegavaju plaćanje obveza državi.
Iako detalji projekta još nisu poznati, pretpostavlja se da će model biti sličan onome u Jelkovcu, gdje cijena najma iznosi 20 kuna po četvornom metru, što za stan od 50 četvornih metara, zajedno s režijama, iznosi između 1500 i 2000 kuna. Takav stan na tržištu plaćao se i do 400 eura, pa je jasno da se time ide na ruku i građanima koji po postojećim uvjetima na tržištu nikad ne bi mogli ući u najam, a kamoli za relativno malu cijenu osigurati trosoban stambeni prostor.
Ostane li dio projekta i ideja da se podstanarima ti stanovi ponude za otkup, uz povoljniju cijenu i priznanje najma koji su do tada platili, to bi doista mogao biti značajan vjetar u leđa i građevinarima koji su zbog trenutne situacije na tržištu doslovno potonuli i objašnjava zbog čega je država istodobno najavila mogućnost ukidanja poticaja na stambenu štednju, koja se nije uvijek koristila za rješavanje stambenog pitanja. U tom paketu postoji i mogućnost da država, u narednih desetak godina, naplati dugove za PDV od građevinara, slijedom čega bi se njihove bilance malo ”oslobodile”.
No, kako se još uvijek ne zna tko će biti vlasnik stanova u najmu, ostaju otvorena još neka pitanja. Za banke bi mogućnost da ih država otkupi zasigurno bio optimalan scenarij, ali je teško vjerovati da će se ići na to, s obzirom da nema novca u proračunu. Također, teško je procijeniti koliko će najmoprimaca naknadno ući u otkup stana, odnosno koliko bi se novca time naplatilo, pa ulaganje temeljem kojeg bi država postala vlasnik stanova u konačnici ne bi imalo smisla.
Osim toga, pitanje je zbog čega banke i građevinari, još u vrijeme kad su problemi s prodajom stanova započeli, nisu reagirali smanjenjem cijena ili povoljnijim kreditnim proizvodima, odnosno možda i sami ušli u sličan projekt najma, koji bi jamčio barem to da stanovi u međuvremenu ne propadaju. U tom kontekstu zanimljiva je i ponuda bankara da država otkupljuje stanove građana koji završe pod ovrhom – dakle, opet pokušaj da skinut teret rizičnih ulaganja sa sebe – koju je Ministarstvo financija odbacilo.