Uoči nove dramske premijere zagrebačkog HNK koja će se održati u Kineskom paviljonu na Velesajmu, a koju intendantica D. Vrgoč pobjedonosno najavljuje kao izlazak iz “matične zgrade” u prostor “devastiranog Velesajma koji sam po sebi generira sjećanje na ono vrijeme obilja, entuzijazma i nekog kontroliranog zajedništva za koje nam se danas čini da je zauvijek prošlo” (Jutarnji list, 2. 4.), vrijedi podsjetiti na prebogatu tradiciju sličnih “izlazaka” koje su pokretali mnogi njezini prethodnici (uključivši i aktualnog ravnatelja Opere) čega ona kao da nije svjesna. [Read more…]
Transformiranje paradigme
Prvih pet mjeseci ove godine dalo je solidnu financijsku berbu u multipleksima. Uz neočekivan uspjeh ”Lego filma” u veljači, te usporediv rezultat ”Kapetana Amerike: Vojnika zime” u travnju utržak na blagajnama bio je za deset posto veći nego u istom razdoblju lani. Ta dva naslova nastavila su uveseljavati knjigovođe do dana današnjeg. Ispolitizirani Marvelov triler približio se danskom trijumfu mašte na svega nekoliko tisuća dolara razlike u zaradi, ali već više od mjesec dana ne može nadoknaditi taj završni promil i preoteti mu naslov najgledanijeg filma godine. Toliko o usporedivim rezultatima – ali toliko i o godini.
U suvremenoj povijesti Hollywooda, naime, posve je nečuveno da dva izvansezonska filma drže primat nad sezonskim naslovima dobrih mjesec i pol dana nakon početka sezone. Kraj je lipnja: službeno je ljeto u kinima počelo ”Čudesnim Spider-Manom 2”, predstavljenim svijetu potkraj travnja, a Americi početkom svibnja.
Kad bi agencije poput starih hrvatskih znanaca Moody’sa, Standard & Poor’sa ili Fincha ocjenjivale Hollywood, zasad bi mu dale predikat jedva veći od famoznog smeća; ljetos ga “Transformersi” jedini mogu poštedjeti te sudbine
To je bio najgledaniji film svog vikenda: zatim se svaki vikend na vrhu ljestvice našao novi naslov, već redom dolaska. ”Susjedi iz pakla”, ”Godzilla”, ”X-Men: Dani buduće prošlosti”, ”Gospodarica zla”, ”Krive su zvijezde”, ”22 Jump Street” – svakom od tih filmova publika je znatiželjno dala priliku pojavivši se masovno u prvim danima prikazivanja, a zatim ih je jednako masovno napustila u nadi da će s idućom atrakcijom biti više sreće.
Nijedan pokušaj, dakle, nije zadržao fascinaciju američke nacije na iole dulji rok. (Podaci o međunarodnoj gledanosti nešto su teže dostupni.) Bez obzira na kvalitetu ili nekvalitetu konkretnog naslova, čini se da bi ljeto 2014. moglo očitati gorku lekciju iz održivosti aktualne poslovne paradigme industrije koja samo na svom domaćem, američkom tržištu, vrijedi deset milijardi dolara godišnje.
Da, tu su olakotne okolnosti poput nagle ekspanzije multipleksa u zemljama poput Kine i, u perspektivi, Indije – na tržištima gdje provjerene franšize još jamče sigurne desetke milijuna dolarske zarade. Ali zamor američke publike takvim naslovima, naznačen ovogodišnjim ljetnim podbačajem, prenijet će se kao trend i na njih čim ih prođe prvotna fascinacija novotarijom. A što onda? Hollywood nema drugačijeg aduta u rukavu.
Danas uobličeni u najdojmljiviji hardver koji grafički kapaciteti studija ILM mogu renderirati, ”Transformersi” imaju isti cilj kao i oduvijek: preobličiti maštu malenih u megazaradu velikih
Cijelo ovo stoljeće zasad nije izrodilo jednu održivu i omiljenu igranofilmsku franšizu: aktualni naslovi recikliraju maštu pedesetih (”Gospodarica zla”, ”Godzilla”), šezdesetih (”X-Men”) ili osamdesetih (obje navedene komedije, čak i kad ne nastavljaju franšizu) – a što se sedamdesetih tiče, tek nam slijedi Disneyjev plotun novih filmova iz svijeta ”Ratova zvijezda” u ritmu jednoga godišnje.
Cijeli ovaj zabrinjavajući trend prelama se sada na megarobotskim plećima. ”Transformers: Doba izumiranja” – četvrti nastavak najunosnije recentne franšize Hollywooda, čija su prva tri dijela jamčila najmanje tristo milijuna dolara samo na blagajnama SAD-a u razdoblju od 2007. do 2011. – mogao bi obrnuti trend i nastaviti u istom, dominantnom stilu. Ako se tristomilijunska zarada ponovi, teško da će ijedan šef studija ozbiljnije dovesti svoju poslovnu politiku u pitanje.
O sposobnosti ”Transformersa” da funkcioniraju kao bankomat za studio Paramount ovisi krajnja percepcija cijelog financijskog ljeta, a o njoj, pak, doživljaj smislenosti cjelokupnog smjera ove industrijske grane. Kad bi agencije poput starih hrvatskih znanaca Moody’sa, Standard & Poor’sa ili Fincha ocjenjivale Hollywood, zasad bi mu dale predikat jedva veći od famoznog smeća; ljetos ga ”Transformersi” jedini mogu poštedjeti te sudbine.
Ima stoga izvjesne ironije u činjenici da glavni ljudski lik filma tu “riječ na S” doživljava kao osobnu uvredu. Cade Yeager bavi se recikliranjem i prepravljanjem smeća, naime, koliko god da samoga sebe naziva izumiteljem. Svaka sličnost između njega, u uobičajeno maničnom tumačenju Marka Wahlberga, i njegova redatelja, uobičajeno neobuzdanog Michaela Baya, vjerojatno je sasvim nenamjeravana, koliko god bila primjerena.
S druge strane, film počinje namjernom metaforom: Cade posjećuje staro kino u Teksasu, hram celuloida koji se nakon dolaska multipleksa morao zatvoriti pretvarajući čaroliju sedme umjetnosti u sjećanje – ali umjesto otpadnih projektora on iz kina otkupi derutni kamion koji se ondje nekako našao.
Nikoga ne treba iznenaditi otkriće da je taj kamion zapravo Optimus Prime: plemeniti vođa Autobota, Transformera koji su kroz prva tri filma vodili bespoštedne bitke protiv Decepticona, slika je i prilika onoga što je snašlo stari Hollywood. Uobličeni u najdojmljiviji hardver koji grafički kapaciteti studija ILM mogu renderirati, oni su više od recikliranih uradaka namijenjenih dječjoj mašti u prethodnim desetljećima.
Tvrtka Hasbro još je osamdesetih stvorila brend Transformers licenciranjem dvaju japanskih linija igračaka (zvanih Diaclone i Micro Change, ako to ikoga zanima): oni su oduvijek bili posvećeni preobličavanju mašte malenih u megazaradu velikih.
Prvi ”Transformersi” i dalje su najsimpatičniji film franšize možda i zato što su uspjeli donijeti bar izvjesnu dozu nevinosti građi koje je nikad prije zapravo nije imala. Nevinost nije bila dječja, nego adolescentska, ali bar je bila ljudska i shvatljiva – cijeli je svijet tog vrućeg (iz današnje perspektive hladnog) ljeta 2007. slinio za Megan Fox zajedno sa Shijom LaBeoufom. Zatim se Fox posvađala s Bayem, Decepticoni su razorili Chicago, i cijela je stvar prerasla razmjere kako nevinosti, tako i koherentnosti. ”Doba izumiranja” nastoji serijalu vratiti i jedno i drugo.
Na prvi pogled čini se primjerenim što je Cade ovdje ne samo izumitelj koji se slabo snalazi nego i otac koji se snalazi još slabije. Ali, naravno, kad bismo kao ljudski dio priče o sudaranju megarobota dobili dirljivu podzaplet o samohranom roditelju, ne bi to bio Michael Bay. Cade je, naime, utjelovljenje one omiljene fantazije muškaraca srednjih godina – još uvijek izgleda izvrsno, ali dovoljno je star da ima kćer na pragu sazrijevanja.
Njezina majka je umrla na porodu, pa je sad on, u takvom naponu snage, sav predan brizi za zjenicu oka svoga: briga se, doduše, uglavnom sastoji od zatiranja njezine propupale spolnosti. Što pak redatelju daje priliku za isticanje dotičnih vizuala onakako kako to inače radi u reklamama za Victoria’s Secret.
Cadeova će brižnost doći na veliku kušnju kroz pojavu dva faktora remećenja neophodna za pokretanje uobičajeno komplicirane radnje scenarija Ehrena Krugera – njezinog dečka, s kojim Cade smjesta zapodijeva prznički odnos u čudnovatoj sprezi majke kvočke i konkurentskog kokota u isti mah, te zlih saveznih agenata željnih Optimusa kao takvog.
Ljudski čimbenici radnje – samohrani otac izumitelj posvećen čuvanju zjenice oka svoga, zli savezni agent izmanipuliranih poriva te individualistički industrijalac koji zadržava sposobnost vlastitog odabira – daju ovom nastavku najosebujnije franšize Hollywooda dopadljivost kakvu nije imao još od prvog
Na prvi pogled taj drugi ljudski čimbenik zapleta ima sva obilježja tipične fantazije današnje američke desnice: crni kombiji zle središnje vlasti dolaze ugroziti dobroćudnog individualca na njegovu teksaškom imanju ukrašenom “zvijezdama i prugama”. No ako uspijete pratiti radnju i nakon što njihov dolazak napokon u radnju uvede Transformere, zamijetit ćete i neke malčice subverzivnije note.
Zli agenti ovdje ne rade zaista za vlast, nego za račun svojeg šefa unutar CIA-e koji nikome ne polaže račune. A taj šef, Harold Attinger – u odličnom tumačenju prerijetko viđanog Kelseyja Grammera – ne preza od odstrela dojučerašnjih saveznika Autobota u svojoj navodnoj namjeri da očisti cijeli planet od svemiraca sposobnih za transformiranje. I, jasno, kako to kod svih prerevnih desničara biva, zapravo je pulen u tuđoj, mnogo većoj igri.
Treći ljudski čimbenik je ovdje možda najzanimljiviji: zove se Joshua Joyce i u tumačenju stalno izvrsnog Stanleyja Tuccija svojevrsni je amalgam svih epski osebujnih individualaca američke tehnologije, od Elona Muska (koji bi pristao raditi na crno sa saveznim vlastima) do Stevea Jobsa (koji ne bi).
Joyce za Attingera pravi Transformere ljudske izrade jer je otkrio tvar od koje se sastoje, metal sposoban za poprimanje bilo kojeg oblika, nazvan, naravno, transformij. (Ako postoji neznanstveni klišej elementa s periodne tablice s čudesnim osobinama, Paramount je studio koji će posegnuti za njim: posljednji put je to učinio u ”Iron Manu 2”.) A u srazu s agentima u crnom i doticaju s kolegom izumiteljem s najnižih grana narodne inventivnosti Joyce će otkriti kamo vodi sklapanje dotične pogodbe s nečastivim vojnoindustrijskim kompleksom.
Ipak, ako ni ovaj film o oživljenim igračkama ne uspije svrgnuti “Lego film” s prijestolja najgledanijeg naslova godine, onda aktualnoj poslovnoj paradigmi druge po redu izvozne industrije SAD-a (nakon oružane) doista slijedi doba izumiranja
Naravno, vodi naposljetku u Kinu – zemlju u kojoj su, nakon matične Amerike, Transformersi najomiljeniji. ”Doba izumiranja” potpuno cinično smješta svoju završnicu u najpoželjnije strano tržište, premda pritom Bay miješa lokacije suptilnošću osobe koja snima reklame za turistički savez države kojoj ne želi stati na žulj: epohalno udaljeni prostori poput Guilina, Beijinga i Hong Konga za potrebe ovog filma svi su si “tu negdje”, na par sati vožnje. Vrhunski darovite glumice poput Li Bingbing tu su da bi bile praznik za oči i utjelovljenje klišeja o borilačkim vještinama koje zna svatko dovoljno sretan da bude rodom iz istočne Azije. A ipak, a ipak…
Ima izvjesnog istinski djetinjastog oduševljenja koje u sebi nosi prizor Optimusa Primea koji oboružan mačem jaše dinobota. (Nisam spomenuo dinobote? Pa to je glavni adut u rukavu ovog nastavka i/ili početka druge trilogije, koliko god ostao zapleten u zamršenoj radnji: otkriće da je transformij bio odgovoran za zatiranje dinosaura prije 65 milijardi godina – zatiranje, ili transformiranje u njihovu svemirsku inačicu.)
Ima izvjesnog feminizma – u mjeri u kojoj je Bay za to sposoban – u načinu na koji Cadeova kći Tessa, koju posve suvislo tumači Nicola Peltz, napokon dolazi do prava na samostalan odabir u srazu s pretjerano zaštitnički nastrojenim ocem. Ima izvjesne poželjne pravičnosti u načinu na koji dvojica izumitelja napokon nauče poštovati ono vrijedno u onom drugom, a ima i pozamašnog poželjnog patosa u borbi za čovječanstvo koju Autoboti povedu u ime čovječanstva koje ih je željelo zatrti.
(Ima, naravno, i posve predvidljive nespretnosti u načinu na koji svi gorespomenuti odrasli muškarci jedan drugome odlučuju predati ili uskratiti nešto što se zove Sjeme, ali, hej.)
”Transformers: Doba izumiranja” dovoljno je dopadljiv nastavak najveće franšize Hollywooda da postigne ono što se od njega očekuje – da spasi ovogodišnji učinak druge po redu izvozne industrije Sjedinjenih Država i tako barem do kraja ovog desetljeća zataška njezino uočljivo kreativno bankrotiranje. O ishodu upravo ove konkretne bitke umnogome ovisi gotovo cjelokupan sadržaj multipleksa u godinama koje su pred nama.
Jer, ako ni ovaj film o oživljenim igračkama ne uspije poraziti ”Lego film”, onda aktualnoj poslovnoj paradigmi Hollywooda doista slijedi doba izumiranja.
“Godzilla” ima stila
Nema zemlje s većom količinom fanovske zagriženosti po glavi stanovnika od Japana, kao što nema ni zemlje čija se fanovska zagriženost izvan vlastitih granica slabije shvaća.
Primjera radi, Godzilla: taj orijaški “dinosaur” koji gazi gradove i bori se sa sebi sličnim čudovištima – zvanima kaiju – odavno je postao predmet ako već ne poruge, onda bar dobrodušne zezancije u ostatku svijeta, čak i kad se prihvaća da se davne 1954. radilo o razmjerno inovativnom načinu na koji se Japan suočio s traumama atomskog ratovanja, traumama koje ta nacija zasad jedina nosi.
Neočekivano cjelovit i počesto izvrstan “Godzilla” Garetha Edwardsa najugodnije je iznenađenje među revitaliziranim franšizama još otkako je Rupert Wyatt obnovio “Planet majmuna”
Opći dojam nije baš poboljšala američka inačica iz 1998., premda je tu Godzilla bar prestao biti glumac u zdepastu kostimu koji se gega kroz kartonske makete: nejasnog tonaliteta, karikiranih likova i zapleta posvećenog bombastici, film Rolanda Emmericha pokazao se kao slijepa ulica.
Japanski studio Toho uveo je 2004. desetogodišnji moratorij na snimanje novih filmova o Godzilli, snimivši u prethodnih pet desetljeća čak dvadeset i osam nastavaka. Taj moratorij sada istječe, premda ne pod ingerencijom studija Toho. Iza novoga ”Godzille” stoji produkcijska kuća Legendary Pictures, najzanimljivija žanrovska radionica suvremenog Hollywooda još od 2005., kad je debitirala filmom ”Batman: Početak”.
Doduše, Legendary se koliko lani nije baš proslavio svojim prvim pokušajem u žanru kaiju – ”Bitka za Pacifik” Guillerma del Tora pokušala je utrti svoj put prema ishodištu sličnom Godzilli, ali del Torovo već uobičajeno posezanje za tradicijom H. P. Lovecrafta i antagonistima iz drugih dimenzija, u sprezi sa začudnim količinama melodrame između razmjerno nezanimljivih likova, od početka je obilježilo taj film predikatom ”samo za zagrižene fanove”.
Ljudski protagonisti filma listom su zaštitnici po pozivu: nitko od njih nije proaktivan lik, premda svi nose prezime obitelji šerifa iz Spielbergovih “Ralja” – filma s kojim “Godzilla” dijeli polagan pristup otkrivanju naslovnog lika
Aktualni ”Godzilla” dosad je najbolja prilika za dovođenje nove publike cijelom ovom podžanru. Neočekivano cjelovit i počesto izvrstan ”Godzilla” Garetha Edwardsa najugodnije je iznenađenje među revitaliziranim franšizama još otkako je Rupert Wyatt obnovio ”Planet majmuna”.
Edwards je veteran industrije vizualnih efekata i dosad za sobom ima tek jedan film – ”Monsters” iz 2010., kultno djelo snimljeno s ekipom od samo pet članova. Njegov visokobudžetni debi ipak ne djeluje kao početnički rad, a ni kao djelo zagriženog fana: poštovanje prema tradiciji Godzille vidljivo je iz svakog kadra, ali još je vidljivije poštovanje prema danas već i odviše zaboravljenoj tradiciji dobrog filmskog pripovijedanja.
Dramaturška struktura ovoga ”Godzille” – završni scenarij potpisuje Max Borenstein, ali na njemu je radila još legija pisaca, među kojima i cijenjeni Frank Darabont – može se opisati kao dvije inverzne krivulje: film počinje jakim naglaskom na ljudskim likovima i njihovoj interakciji, te postupno svrće žarište pozornosti s njih na čudovišta i njihov međuodnos.
U početku imamo obiteljsku cjelinu; iz nje se najprije gubi majka, pa i otac, sve dok preživjeli sin ne bude prisiljen poduzeti sve što treba (uključujući povratak u vojsku, iako se upravo razvojačio nakon služenja u američkim bliskoistočnim ratovima) ne bi li nekako sačuvao novu obitelj koju je sâm sazdao.
Istovremeno, obje su cjeline definirane zaštitničkim pozivima svojih članova: prvotni majka i otac (Juliette Binoche i Bryan Cranston) stručnjaci su za osiguranje u atomskoj centrali, dok je u novom roditeljskom paru majka (Elizabeth Olsen) medicinska sestra, a otac (Aaron Taylor-Johnson) pirotehničar, stručnjak za uklanjanje mina.
Premda se svi oni prezivaju Brody, baš kao i obitelj šerifa koji je u žarištu ”Ralja” Stevena Spielberga, nitko od njih po definiciji nije proaktivan lik – oni čuvaju, umjesto da mijenjaju. U svakoj katastrofi takvi su ljudi najpotrebniji, uostalom: a ”Godzilla” ne zaboravlja suštinsku ideju žanra kaiju kao žanra prirodne katastrofe prouzročene ljudskim djelovanjem.
Edwardsov film umješno spreže veću količinu objašnjenja o podrijetlu Godzille i inih kaijua iz japanske ostavštine u njihovu možda najzanimljiviju premisu dosad. Ovdje su to ponovo praiskonske nemani, i to iz doba kad Zemlja nije imala ozonski omotač, te je površinu neprestano bombardiralo zračenje iz svemira – i upravo im je to zračenje služilo kao hrana. Tek je osvit atomskog doba iznova probudio te levijatane iz eonskog drijemeža: nuklearni testovi Hladnog rata bili su pokušaji da se najvećeg od njih uništi, ali samo su ga dodatno osnažili.
(Film ostavlja mogućnost da je odatle proistekla urbana legenda nadahnula Toho za snimanje prvoga ”Godzille” i ostatka serijala, premda je ne eksplicira; u svakom slučaju, Amerikanci bez oklijevanja kaijua nazovu Godzillom, a njihov japanski kolega Gojirom. Je li svijet filma zaista ovaj naš svijet, svijet u kojemu je Godzilla lik iz popularne kulture? Možda; svijet u kojem je pop-kultura spremište kolektivnog sjećanja bila bi zanimljiva, a i vrlo meta-meta koncepcija.)
Zaboravite glumce u zdepastom kostimu koji se gegaju kroz kartonske makete: film Garetha Edwardsa, praktički debitanta, vraća nas u tradiciju dobro ispripovijedanih priča od prvog do posljednjeg kadra
U svakom slučaju, protiv kolosa koji se hrane baš onime što mi smatramo svojim najrazornijim oružjem sva uvriježena pravila ratovanja ne vrijede. Eto još jednog obrata u ustaljenom tropu blockbustera – vojna sila američke Pacifičke flote potpuno je bespomoćna u srazu s kaijuima.
Da, kaijuima u množini: Godzilla ovdje nije jedino čudovište. Naprotiv, nije čak ni ono čudovište koje ugrožava čovječanstvo. Ne, ovdje su to paraziti iz te hipotetske ere živih bića pogonjenih radijacijom. Film im daje kodno ime MUTO, u nedostatku presedana iz japanskih filmova, i upravo oni rade sve što se očekuje vidjeti u poštenom filmu o Godzilli – gaze ljude, napadaju prigradske vlakove, nastoje se razmnožiti ne bi li opet zavladali svijetom i tome slično.
Godzilla se u radnji javlja tek na polovici filma, kad težište pripovijedanja napokon posve prijeđe na postupanja kaijua, jer su se gotovo sve ljudske mogućnosti suprotstavljanja izjalovile. Isprva nije jasno je li on prijatelj ili neprijatelj, tek je više nego očito da je on nepojmljiva sila koja u čovjeku ne može ne izazvati osjećaje krajnjeg strahopoštovanja.
Dovoljno je kao glavne antagoniste uvesti čudovišta koja doslovce jedu ono što mi smatramo svojom najrazornijom silom – atomske bombe – da se svi tropi uobičajenog blockbusterskog militarizma izvrnu naglavce
Kad se vojska u odsudnom trenutku odluči umiješati padobranskim skokom s velike visine ne bi li izbjegla glavno oružje MUTO-a – elektromagnetski udar koji prži svu elektroniku – Edwards privremeno odustaje od inače izvrsne originalne partiture Alexandrea Desplata (koji je, nakon ”Odreda za baštinu” i ”Hotela Grand Budapest”, nedvojbeno već sada filmski skladatelj godine) i prati prizor ”Rekvijemom” Györgyja Ligetija, glazbom koju povijest filma ponajprije pamti kao temu Monolita iz Kubrickove ”Odiseje u svemiru”. Jer to je tu koncepcija kaijua: koncepcija onostranog.
Koliko god u konačnici bilo katartično olakšanje otkriti da je Godzilla iskonska sila koja će spasiti sve nas – ne zato što mu je iole stalo do čovječanstva, nego zato što oduvijek po prirodi stvari brani ovaj planet od žgadije poput MUTO-a – veće je olakšanje razmotriti što je sve Gareth Edwards vratio na ekrane multipleksa.
Popis nipošto nije iscrpan, ali tu su, među ostalim: jasno kadrirani prizori u kojima se nikad ne zaboravlja iz čije se perspektive promatraju, a da nisu snimljeni nečijom privatnom kamerom (uz dužnu počast ”Cloverfieldu”), polagani razvoj likova i priče bez potrebe za ubacivanjem akcije svakih x minuta, pri čemu obično vrijedi pravilo x<20, izbjegavanje melodramatskih trenutaka poput spašavanja djeteta i/ili psa u zadnji čas, odbacivanje jasnih aluzija na buduće nastavke u završnici i tijekom odjavne špice, jer kino ipak nije mjesto za prikazivanje televizijskih serija, ma kako velike one bile (je li, Marvele), prikaz čudovišta kao živih bića koja rade to što rade zato što im je to u prirodi, a ne zato što to scenarij od njih zahtijeva (i nikad, baš nikad, ne dobiju potrebu doći na pedalj od čovjeka i onda samo riknuti slinavim raljama, umjesto da ga jednostavno proždru), prikaz prirode kao nečeg većeg, starijeg i nedokučivijeg od nas samih, te prikaz nas samih kao običnih ljudi koji se nastoje snaći u novonastalim okolnostima što bolje mogu, a ne kao hrpe blesana kojima je više stalo do dovitljivih opaski za redateljevu kameru nego do općenitog preživljavanja.
Ima razloga zašto je notorna američka prerada prvoga ”Godzille” odlučila preimenovati kaijua zvanoga Gojira. Da, Godzilla bi morao biti to što na engleskom znače prva tri slova njegova imena ako misli imati ikakvu arhetipsku snagu: on mora biti toliko superioran specifičnoj snazi čovjeka u ovom svijetu da ga se ne može ne doživjeti kao boga (s malim b, koliko god velik bio).
Danas, dok živimo u svijetu koji tek naznačuje razmjere kazne koja nam slijedi zato što smo ga se usudili oštetiti do točke pucanja, novi ”Godzilla” podsjeća nas na pravo značenje uniznosti.
I, hvala svim bogovima, bez obzira na veličinu početnog slova, zauvijek iz popularne kulture briše svaku aluziju na onu mutiranu iguanu iz Emmerichova filma. E, ovome se može postati zagriženi fan.