Je li papa Franjo dolazi 6. lipnja o. g. u pastoralni ili u državni posjet Bosni i Hercegovini u svojstvu dvostrukog suverena (prvog čovjeka Svete Stolice i grada – države Vatikan) razjašnjeno je protokolarno pitanje. Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik Crkvenog odbora za pripremu pohoda pape Franje BiH, precizirao je početkom veljače o. g. da papa Franjo dolazi prvo kao poglavar Katoličke crkve (KC), a onda i kao državnik, te da će se susresti i s predstavnicima KC, biskupima i državnicima BiH. [Read more…]
Bože sačuvaj nas Karamarka
Nepovredivost ljudske osobe je u kriznim situacijama uvijek prvi meritum. Nisu bili rijetki slučajevi kada su moćne policije privremeno popuštale pod ucjenama ne samo prosvjednikâ, pa i nasilnih, nego čak pred pljačkašima i teroristima, ako su smatrali da mogu ne riskirati živote, osobito talaca.
S druge strane, upotreba sile protiv prosvjednika može se pokazati kao bumerang: legalno izabran (i ilegalno svrgnut) egipatski predsjednik Morsi osuđen je na smrt i zato što je egipatska policija ubijala prosvjednike protiv njegove vlasti. [Read more…]
Gospodo Klemm i Glogoški, razlaz!
Penzionirani novinar Gojko Marinković tvrdi (pokušao je to objaviti na našem portalu) da ”doživljavam demokraciju kao Klemm i Glogoški”. Mogu samo pretpostaviti da ili nije bio pri sebi ili nije najbolje shvatio zbog čega sam za vijesti HTV4 dok je trajala kriza ispred i unutar župne crkve svetoga Marka pojasnio zašto policija ne smije, u tada datim okolnostima, povrijediti crkveni prostor. [Read more…]
Kolinda Papi o Međugorju?
Najavljeni odlazak hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u službeni posjet papi Frani 22. svibnja nije nikakvo iznenađenje.
Dosad još u Hrvatskoj nije bilo ni predsjednika Republike ni predsjednika Vlade koji nije otišao potvrditi svoj unutrašnji i međunarodni ugled posjetom vladajućem papi, [Read more…]
Kubanska kvadratura kruga
Ono što je trebalo biti prvorazredna politička senzacija, doživjelo je u većini zemalja Zapadne Evrope, o tranzicijskom Istoku (uključujući Hrvatsku) da i ne govorimo, sudbinu možda malo bolju od vijesti o razvodu neke estradne zvijezde. Dobro, svjesno pretjerujemo, ali ne baš previše.
Jer kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
Pa u prvom redu zato što je Washington priznao svu jalovost politike blokiranja Kube i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je – riječju – priznao poraz. E, ali upravo zato što je priznao poraz, ta vijest nikako nije smjela dobiti tretman medijske, a pogotovo ne političke senzacije.
Osim toga, nitko od poslušničkih režima širom svijeta i sve naglašenije antikomunistički orijentiranih medija pojma nije imao o dugom procesu što je vodio do objavljivanja dogovora o posve neočekivanom zaokretu, o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa (u isto vrijeme Barack Obama u Washingtonu i Raul Castro u Havani).
Kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
A poslušnika se najlakše prepozna onda kada gospodar napravi nešto posve neočekivano, bez da ga o tome unaprijed obavijesti. Onda poslušnik ostane bez riječi.
Velikog gazdu ne valja kritizirati, ta ipak je on onaj veliki (a veliki zna što radi i uvijek je u pravu, zar ne?), a za logično objašnjenje poteza koji je najavljen kao grom iz vedra neba nitko se nije pripremio.
Stoga je i vijest o naglom zatopljivanju na relaciji Washington – Havana živjela samo jedan dan i jedva da joj je netko posvetio ozbiljan komentar ili analizu; osim, očekivano, najavi da će Obama teško proći s idejom o potpunom ukidanju embarga u Kongresu kojim dominiraju republikanci i da kubanska emigracija na Floridi nikako nije zadovoljna, dapače, odmah se organizirala u prosvjede (tek su rijetki upozorili na diferencijaciju unutar te poprilične skupine američkih Kubanaca ili kubanskih Amerikanaca: stariji su listom protiv bilo kakve normalizacije s Havanom, mladi je uglavnom odobravaju).
Da, bilo je i komentara u vidu upozorenja kako će kubanski komunisti to sada iskoristiti da bi proglasili svoju pobjedu. Što se nije dogodilo, jer Castro i njegova vlast imaju dovoljno razuma, a i kontrolu nad medijima, tako da je informacija bila obrađivana i analizirana na nekoliko okruglih stolova na državnoj televiziji i u svim novinama, ali bez ikakvih trijumfalističkih tonova.
Isto tako i bez izražavanja skepse u iskrenost namjera Washingtona, za što bi već i Obamino objašnjenje kako ”embargo nije urodio plodom, pa Kubom i nakon pola stoljeća vladaju komunisti i Castro” moglo biti sasvim dovoljno. Jer ako se želi ukinuti embargo zato što se njime nije uspjelo ukloniti komuniste i Castra (sada, doduše, Raula, a ne Fidela), logično je zaključiti kako se mijenja metoda, ali ne i cilj.
Ipak, Washington je objavio da će rado primiti Raula Castra, a državni tajnik John Kerry već sebe vidi kao prvog šefa američke diplomacije koji će nakon šezdeset godina posjetiti Kubu. Bit će to, nema sumnje, protokolarno-kurtoazni posjeti uz uzajamno opipavanje pulsa, a kako će se stvari dalje odvijati, u ovom je trenutku nemoguće reći.
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima.
Ako ih nešto uzdrma, to će, dugoročno gledano, biti nestanak neprijatelja koji je, mimo svoje volje, ujedinjavao većinu Kubanaca oko vlasti tamošnje komunističke partije (ako taj neprijatelj zaista i nestane).
No postoji još jedan aspekt ove kubanske kvadrature kruga o kojemu se na Zapadu upadljivo šuti, mada ga je nametnuo sam Obama jednom primjedbom lansiranom u medije upravo u vrijeme otvaranja prema Havani. Govoreći o sankcijama Rusiji (a ušli smo u novi krug, uz jasnu rusku najavu da će odgovoriti), američki je predsjednik rekao kako je pogrešno misliti da će se nametanjem novih i novih sankcija Vladimira Putina natjerati na promjenu politike.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije?
Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije. Sve je više indicija što upućuju na zaključak da se u Washingtonu vodi ogorčena bitka oko toga kakvu će ulogu i kojim sredstvima igrati Sjedinjene Države u svijetu.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije? Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije
U toj je borbi, tako barem sada izgleda, Obama usamljeni ratnik, predsjednik koji pokušava spasiti ono malo zdravog razuma i još manje preostalog ugleda što ga Amerika, nekadašnji stvarni lučonoša demokracije u svijetu (a sada svjetski policajac), još ima. I koji kao da pokušava oživjeti makar djelić nada s kojima je bio dočekan kada je ušao u Bijelu kuću.
Na drugoj je strani ono što je još general-predsjednik Dwight D. Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom, upozoravajući na njegovu opasnost. Na toj su strani ”stručnjaci” kojima računala izbacuju podatke prema kojima treba još samo malo stisnuti i Rusija je na koljenima, a Rusi će se pobuniti protiv Putina.
Ta računala, ”nahranjena” zapadnim standardima, ne uzimaju u obzir činjenicu da rusko stanovništvo može izdržati daleko više no što bi američko bilo spremno, zaboravljaju da je i prema kalkulacijama Wermahta SSSR morao izgubiti rat, a činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu nacifašizam poražen, i to baš zahvaljujući golemim sovjetskim žrtvama.
Nakon maratonske novinske konferencije na kojoj je Putin ponovno posegnuo za svojom omiljenom slikom Rusije-medvjeda i poručio: ”I kada bi medvjed samo sjedio pod drvetom i jeo jagode i med, oni ne bi mirovali, dok ga ne bi stavili na lanac. Shvatite, u pitanju nije Krim, u pitanju je naš opstanak i naš suverenitet”, njegova je popularnost, padu rublje usprkos, a prema anketi što ju je provela zapadna novinska agencija AP, porasla na 81 posto. Taj podatak treba staviti u zapadna računala i onda praviti nove kalkulacije.
Uz to treba napraviti i simulaciju koja bi pokazala da Putina, bude li ga netko rušio, neće rušiti demokratski orijentirani građani, nego nezadovoljnici iz ”tvrdog” krila sadašnje vlasti (bude li se u njihovim očima pokazao previše popustljivim).
I svemu tome valja dodati i kubansku kvadraturu kruga (mada će svaki matematičar reći kako je kvadraturu kruga nemoguće izračunati). Normalizacija američko-kubanskih odnosa mogla bi dakle biti uvod u sasvim novi način razmišljanja i ponašanja najmoćnije sile svijeta. Kažemo, mogla bi, a hoće li, to znaju samo zvijezde.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Bog pobjeđuje u neuspjehu
Jednom kada krene putem poniženja i oplijenjenja, Isus ide do kraja. On dostiže potpuno poniženje “smrću na križu”. Riječ je o najgoroj smrti, rezerviranoj za robove i zločince. Isusa se smatralo prorokom, ali umire kao zločinac.
Gledajući Isusa u njegovoj muci, vidimo kao u nekom zrcalu patnje čovječanstva i nalazimo Božji odgovor na misterij zla, boli i smrti. Toliko nas puta obuzme užas zbog zla i boli koja nas okružuje, pa se pitamo: “Zašto Bog to dopušta?”. Duboko nas pogađaju patnja i smrt, osobito nevinih!
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Kada vidimo djecu koja pate, to nas duboko pogađa. To je misterij zla. A Isus uzima sve to zlo, svu tu patnju na sebe. Dobro je da ovaj tjedan svi gledamo Raspetoga, da ljubimo Isusove rane, da ih ljubimo na raspelu. On je preuzeo na sebe svu ljudsku patnju, pokrio se tom patnjom.
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Božji se Sin, naime, pojavljuje na križu kao poraženi čovjek: pati, izdan je, izgrđen i na kraju umire. Ali Isus dopušta da se zlo svom silinom sruči na njega i preuzima ga na sebe da ga pobijedi. Njegova muka nije neki incident; njegova smrt – ta smrt – je bila “zapisana”.
Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada
Doista ne nalazimo mnoga objašnjenja. Riječ je o zbunjujućem misteriju, ali znamo tajnu toga misterija, te čudesne poniznosti: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3, 16). Razmišljajmo mnogo ovaj tjedan o Isusovoj boli i recimo samima sebi: “Ovo je za mene. I da sam jedina osoba na svijetu, on bi to učinio. Učinio je to za mene”. I poljubimo raspelo i kažimo: “Za mene, hvala Isuse. Za mene”.
Kada se sve čini izgubljenim, kada ne ostaje više nitko jer “udarit će pastira i stado će se razbjeći” (Mt 26, 31), tada nastupa Bog snagom uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada.
Ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine
Trenutak u kojem se sve čini izgubljenim, trenutak boli u kojem osobe osjećaju potrebu sići s križa, to je trenutak najbliži uskrsnuću. Noć je najtamnija upravo prije svitanja, prije nego se probije svjetlo. U času najveće tame Bog intervenira i uskrisuje.
Isus, koji je izabrao prijeći taj put, poziva nas slijediti ga na istom njegovom putu poniženja. Kada u nekim životnim trenucima ne nalazimo nikakav izlaz iz svojih teškoća, kada tonemo u najgušću tamu, to je trenutak našeg poniženja i potpunog oplijenjenja, čas u kojem osjećamo da smo krhki i grešnici.
Upravo tada, u tome trenutku, ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine. Neka tako bude.
(Iz Papine kateheze na općoj audijenciji u srijedu, 16. travnja 2014. IKA)
Crkva je prozvana
U svijetu u kojem se ruše autoriteti, stari gube kredibilitet zbog izostanka samokritičnosti prema vlastitim pogreškama, a novi često bivaju vođeni tek zakonom profita i sirove moći, običan čovjek pojedinac može se osjetiti zbunjenim i zapravo je nebitan u toj igri. Od njega se očekuje da zauzme stranu, a ne da ima vlastiti stav. Opće dobro postaje pukom floskulom, a krhka sloboda savjesti često plijen svjetonazorskih grabežljivaca i manipulatora.
Ovih dana ponovno javno mnijenje biva polarizirano. Premda prilično blijedo jer su ljudi već umorni od sterilnih prepucavanja. No, akcija ovoga puta nije izostala: 5. veljače ove, 2014. godine objavljena su zaključna opažanja 65. zasjedanja UN-ova Odbora za prava djeteta glede ponašanja Svete Stolice prema nebrojenim slučajevima pedofilije među svećenicima diljem svijeta. Katolička crkva je, dakle, prozvana. I to u svakom slučaju valja pozdraviti.
Da je seksualna zlouporaba maloljetnika zločin, to je svima jasno. No, ono što je desetljećima slijedilo kada se u Crkvi saznalo za zločin nebrojenih svećenika u Americi, Irskoj i u mnogim zemljama uglavnom zapadne Europe, jednako je skandalozno te vjerojatno ima čak i teže posljedice. Mnogi u Crkvi kao da nisu razumjeli kako u središtu užasa nije više bio sam zločin, koliko njihova vlastita reakcija na nj.
Crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko
Lokalne crkve godinama su štitile svećenike od progonstva, premještajući ih, nakon prijestupa, u druge župe, izbjegavajući da ih privedu civilnom zakonu pred kojim nitko u društvu nema prava na krivično izuzeće. Ukratko: crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko.
Kada je, pak, vijest o zločinima poslije desetljeća zataškavanja prodrla u javnost, crkveno je vodstvo prvo nabacivalo sumnju o manipulaciji medija, ističući da svjetovni mediji rade na diskreditaciji Crkve te da je posrijedi organiziran napad na svećenstvo. Mnogi još i danas žale što se Crkva ne uspijeva sačuvati od skandala te što je povjerenje u nju poljuljano.
Kao da do takvih i tolikih zala u Crkvi nije došlo upravo stoga što je povjerenje u svećenike bilo odveć veliko! Potom obrana providnim argumentima, kao: u svakoj da ljudskoj zajednici ima loših pojedinaca. Neki crkveni mediji isticali su da je broj pedofila među svećenicima, u odnosu na laike, neznatan. Kao da broj umanjuje težinu zločina! Ili, kao da je posve isto počini li zločin laik ili svećenik. E pa, nije: zločin što ga čini svećenik daleko je teži!
Mnogi kritički analitičari stanja u Crkvi, poput Hansa Künga, povodom pedofilskog skandala u Crkvi izjavili su da je on posljedica nametnutoga celibata. No, nije li mogućnost seksualnih zloporaba u Crkvi otvorena njezinom bitno prijetvorničkom mentalnom strukturom i nedostatkom otvorena govora, parezije? Naime, devijantno ponašanje svećenika zloupotreba je moći koju ima u funkciji posrednika, a time i izdaja vjerničkoga povjerenja u Boga, što je nasilje nad savješću ne samo žrtve nego i svih vjernika.
Građani prema kritici UN-a zauzimaju različite stavove: ili im je to prilika da opetovano osuđujući Crkvu stresu sa sebe svaku odgovornost (koja se uspostavlja samim time što smo svi udovi jednoga tijela – ljudskog roda) ili im je poticaj da još čvršće zauzmu žestok obrambeni stav: ugled i autoritet Crkve ponad svega! Ništa novoga, samo sada na novoj, globalnoj razini na kojoj se, zapravo, radikalno otvaraju ključna pitanja budućnosti čovječanstva.
Koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, valja se prisjetiti da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu
U susretu s američkim biskupima u travnju 2003. papa Ivan Pavao II. istaknuo je da je uzrok zbog kojeg biskupi nisu donijeli ispravne i pravovremene odluke – opći nedostatak poznavanja naravi problema te od njih zatražio utvrđivanje djelotvornih kriterija koji bi ‘‘zajamčili da se te pogreške neće ponoviti“; jedan od tih bila bi ‘‘nulta tolerancija“ prema onima koji počine zločin, tj. trenutačno isključenje iz svećeničke službe.
No, je li to doista bilo primijenjeno? Jesu li prije pape Franje doista počinitelji dokazanih krivnji bili isključeni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima? Od Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., kao ni od brojnih biskupa u čijim su se biskupijama dogodili zločini, nismo čuli ispriku zbog zataškavanja. A zataškavanje je glavna stavka u kritici UN-a.
No, nije jedina. Povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika 18 zemalja, Povelje o pravima djece zadire i u druga područja. Ozbiljno kritizira stav Katoličke crkve o homoseksualnosti, kontracepciji i pobačaju te predlaže promjenu njezina Kanonskoga zakona kako bi zajamčila prava djece na zdravstvenu zaštitu i zaštitu od diskriminacije u graničnim situacijama. Nadbiskup Silvano Tomasi, vođa delegacije Svete Stolice u UN-u u Ženevi komentirao je na Vatikanskom radiju da su ‘‘nevladine organizacije koje favoriziraju istospolne zajednice najvjerojatnije utjecale na Povjerenstvo UN-a da pojača ideologijsku liniju u svom izvješću“.
Iako, dakle, Sveta stolica ‘‘žali što u nekim dijelovima zaključnih zapažanja UN-a uočava pokušaj upletanja u učenje Katoličke crkve o dostojanstvu osobe i vršenju vjerske slobode“, to ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ‘‘sekularizirana svijeta“ i njegovu ‘‘sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere“, nego kao poziv na ponovno promišljaje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.
Pritom ne valja zaboraviti, koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu…
Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi. Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima?
Nemojmo ostati apatični i promatrati postrani što se događa. Dakako, prošlost ne možemo izmijeniti, ali možemo, ukoliko volimo istinu, pridonijeti da se ne ponavlja. To da je istina podložna interpretaciji nije razlog da branimo vlastitu istinu, nego poticaj na smjelost dovođenja u pitanje kako ju interpretiramo. Istinu, dakako, ne trebamo razumjeti logički, nego fenomenologijski i psihologijski. Stvoriti nam je nužne uvjete da istina u nama postane iskustvom, a objekti u tom iskustvu zbiljski.
Stoga se nije zalagati za neku teoriju ljudske proizvodnje istine, nego istinu razumjeti kao duboko osoban, introspekcijski problem. S obzirom da tako shvaćena istina ne može biti podložna dokazivanju, jedini način njezine ovjere jest da ono što o njoj ljudska misao razumije stavimo u djelo. Jedino tako ćemo moći razaznavati događaje i smjelo se angažirati za ono što nam se pokaže istinitim u danom trenutku preuzimajući kadikad i rizik da pogriješimo. Bez rizika istina ne može biti djelotvorna.
Povijesna je nužnost dekonstrukcija strukture na kojoj počiva djelovanje Crkve. Paradigme se mijenjaju vrlo sporo i tradicija teško prihvaća inovacije premda je i sama na njima nastajala. Koliko će trajati proces dekonstrukcije ovisi ne samo o reakciji pape Franje i Svete Stolice, nego i o reakciji svakog od nas kršćana. Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi.
Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima? Ili nešto treće?
Osteoporoza crkvenog sustava može se izliječiti jedino evangelizacijom same Crkve i to ponajprije preuzimanjem osobne odgovornosti vjernika i župskih zajednica u tom procesu, a ne ostajanjem u pasivnosti ili u unutarnjoj emigraciji – poruka je to pape Franje koja sporo prodire do biskupa i vjernika. Vjernici i svećenici su odgajani kao pasivno stado i posljedice takva odgoja integralan su dio njihovoga vjerničkoga mentaliteta i ponašanja.
Kako izaći iz tog kruga? Što pojedinac može učiniti, pa bio on i sam papa Franjo? Je li uopće moguć takav produktivan konflikt u kojem bi se očitovala ravnoteža među različitim strujama te zajednička briga za opće dobro opet došla u žarište naše pozornosti?
Smijali su se kao hijene
Tiskovni ured Svete Stolice u subotu je otkrio da je za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., nakon brojnih dojava o seksualnom zlostavljanju djece, iz svećeničke službe bilo otpušteno oko 400 svećenika. “Tijekom 2011. otpušteno ih je oko 300, a tijekom 2012. stotinjak”, rekao je vatikanski glasnogovornik Federico Lombardi.
Podsjetimo se: početkom 2000. na vidjelo su u Irskoj i SAD-u postupno počele izlaziti pedofilske afere svećenika počinjene nad djecom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Vrh Katoličke crkve optužen je da ih je štitio, nastojeći očuvati dobru reputaciju te institucije. Vatikan u međuvremenu priznaje da su lokalne biskupije tijekom godina primile na tisuće izvještaja o zlostavljanjima, no interni postupci protiv zlostavljača bili su u nadležnosti Kongregacije za doktrinu vjere (tu je kao odgovoran za zataškavanje osumnjičen i šef te kongregacije za pontifikata Ivana Pavla II. Joseph Ratzinger) čije odluke i presude nisu išle u javnost.
Želim vam postaviti jedno vrlo važno pitanje: je li vama, ili, recimo, katoličkim biskupima, važnije silovano dijete ili mrtav Srbin, pardon, zaboravio sam, ili izrešetani Bošnjak ili zaklani Hrvat?!
Sveta Stolica u četvrtak je prvi put pozvana da pred UN-ovim Odborom za prava djeteta u Ženevi objasni kakve je mjere poduzimala u borbi protiv pedofilije u vlastitim redovima, no odlučno je zanijekala ometanje sudske istrage o pedofilskim zločinima svećenika diljem svijeta. Udruge za zaštitu žrtava smatraju da Vatikan ne pokazuje dovoljno transparentnosti niti čini dovoljno da bi se zlostavljači doveli pred građanske sudove. Misle da bi Crkva trebala zajamčiti da svećenici počinitelji seksualnog nasilje budu i kazneno gonjeni.
Zašto počinjem ovu kolumnu s važnim priznanjem o protjeranim svećenicima? Da bih vam postavio jedno vrlo važno pitanje: je li vama, ili, recimo, katoličkim biskupima, važnije silovano dijete ili mrtav Srbin, pardon, zaboravio sam, ili izrešetani Bošnjak ili zaklani Hrvat?!
Čini li vam se da je ovo pitanje šokantno? Nepristojno? Brutalno? Baš mi je žao što vam kvarim raspoloženje, ali ja pitanje smatram potpuno relevantnim, umjesnim i, dapače, potrebnim, da ne kažem urgentnim. Naime, ima među nama, ne samo kod katolika, već i kod pravoslavaca, možda i kod drugih kršćana, ima i kod muslimana, onih koji misle ili se ponašaju kao da je tako, da je silovano dijete strašna stvar, strašnija od ubijena čovjeka. Jest, strašno je silovati mališana.
Nisam siguran, da se nađem u takvoj situaciji i da vidim silovatelja svojeg djeteta, bih li se uspio suzdržati ako bih imao kod sebe napunjeni pištolj ili bih mu prišarafio nekoliko metaka u tintaru. Kažem, strašno je uništiti na takav način život nekog malog. Onima koji se time bave Isus je poručio da bi im bilo bolje da si sami oduzmu život (kaže im Isus da si zavežu mlinski kamen o vrat i da se bace u more).
Zašto kazniti samo svećenike koji su se bavili pedofilijom, izbacivanjem istih iz redova klerika, a praviti se blesavima pred očitim prizorima, svima nama dobro poznatima, kada su svećenička lica ne samo okretali glave od ratnih zločina već i poticali te iste ratne zločine, stvarajući klimu, dizali zločince u nebesa, pa i sami u nekim slučajevima u zločinačkim pohodima sudjelovali, makar agitacijom?
Ali zašto kazniti samo svećenike koji su se bavili pedofilijom, njihovim izbacivanjem iz redova klerika, a praviti se blesavima pred očitim prizorima, svima nama dobro poznatima, kada su svećenička lica ne samo okretali glave od ratnih zločina već i poticali te iste ratne zločine, stvarajući klimu, dizali zločince u nebesa, pa i sami u nekim slučajevima u zločinačkim pohodima sudjelovali, makar agitacijom?
S, ne odveć velikim iznenađenjem (ovaj ćemo tjedan prenijeti reakciju kolege Tihomira Ponoša u Novome listu na tu temu), prošlo je priznanje ”heroja” Mladena Markača koji reče da je iz ”Vlaka slobode” primijetio da se iznad sela Grubori (gdje su njegovi policajci počinili ratni zločin, a za što nije kažnjen isključivo zbog lošeg rada haške tužiteljice Carle del Ponte, pa sada general skuplja priznanja počasnog građanina brže nego lovačke trofeje) diže ”neki dim”. A to ga je razljutilo ”jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti”. Bojao se, kaže, da ga predsjednik Tuđman ”ne prozove zbog toga”, svjedočio je prošlog tjedna na sudu Markač.
A ja sam jedno pedeset puta već napisao i govorio o tomu kako su čelnici tzv. ”Crkve u Hrvata” znali za surovo ubijanje Srba nakon ”Oluje”, ali su se pravili idiotima. Štoviše, u Glasu Koncila je Živko Kustić, informiran o tim zločinima, ne samo od strane pripadnika HHO-a (među kojima sam bio i ja) već i od nekih vojnih osoba kao što je bio pokojni general Červenko, napisao prestrašan uvodnik naslovljen ”Neviđena humanost ratovanja”. Ali tako je to ”u Hrvata”, novinara koji to prokaže izbacuju iz redova tzv. katoličkih novinara, a tzv. novinara koji veliča ratne zločine Crkva odlikuje, tako da bude ”model” mladim novinarima te ga ”kanonizira”.
No, ovo sam želio kazati, u tom istom ”Vlaku slobode” su se s uplašenim Markačem vozili i uzbuđeni biskupi pozdravljajući govor mržnje Franje Tuđmana na svakom koraku. Tako je bilo, a i meni je ostalo u pamćenju; kao da sam jedan od tih Srba koji je, srećom, izmaknuo Markačevim momcima, kada se Tuđmanov ”Vlak sramote” zaustavio u Karlovcu. Govori tako on o Srbima i kaže: ”I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi!” (Boris Dežulović i Predrag Lucić, ur., ”Greatest shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti”, Feral Tribune, Split, 1998., str. 69). Iza njega stoji pokojni zadarski nadbiskup Marijan Oblak i smije se. Da, bilo mu je jako smiješno.
Ne, neću vam se ispričati. Jer mi je namjera bila vas suočiti s našim sramotnim ponašanjem. Namjera mi je da vas uznemirim, oneraspoložim i šokiram, kao što je dijete koje svećenik siluje ili Srbin koji iz šume čuje urlike i zapomaganja žrtava masakra Markačevih specijalaca
Smijali su se biskupi cijelim putem. I kada je u Kninu Tuđman izdeklamirao slavnu odu etničkom čišćenju: ”Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije bilo!” (Isto, str. 70). I kesili su se, kao hijene, kada je poglavar rekao još i ovo: ”Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće.”
Stoga, ponavljam, ako ćemo se zgroziti kada svećenik navali na curicu ili na dječaka i ako ćemo pozdraviti kada ih se zbog toga kažnjava, barem izgonom, nismo li i sami hijene, kao oni biskupi koju su se cerekali nad mrtvim i odbjeglim, zapravo potjeranim Srbima, ako svećeniku koji je odgovoran za ratni zločin jer ga je mogao spriječiti, a nije (Ante Gotovina se također nalazi u tom statusu zbog zločina njegovih trupa počinjenih u listopadu 1995. kod Mrkonjić-Grada) ili svećeniku koji je saznao za ratni zločin i odšutio ga (kao što je učinio Mladen Markač, koji se budalasto pravda da ga se, eto, do 2001. ništa nije pitalo) gleda se kroz prste ili, što Hrvati više vole, tapše po ramenima?
Nismo li u tom slučaju isto nesretno i zločinačko stvorenje kao Franjo Tuđman koji je u srpnju 1996. na III. Konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa na Brijunima opravdavao zločine nad Srbima ustvrdivši da su ”svih 587 tisuća Srba u Hrvatskoj bili naoružani” (Isto, str. 67) ili kada je u svibnju 1995., prigodom dodjele odlikovanja za junački čin u ratu merčepovcu Siniši Rimcu, jednom od ubojica Aleksandre Zec i njezine majke, kazao: ”Odličja koja ste primili znak su priznanja, ali ona vas i obavezuju da nastavite onako kako ste to i do sada činili, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar dodijelio?” (Isto, str. 291)
Ne, neću vam se ispričati. Jer mi je namjera bila vas suočiti s našim sramotnim ponašanjem. Namjera mi je da vas uznemirim, oneraspoložim i šokiram, kao što je dijete koje svećenik siluje ili Srbin koji iz šume čuje urlike i zapomaganja žrtava masakra Markačevih specijalaca. Namjera mi je da iz vas izvučem gram suosjećanja i da vas šutnem u dupe ako ste, kao i većina, komforna, malograđanska, kukavična i nezainteresirana hrvatska, bošnjačka ili srpska sitnež i marva.
Papa za poštovanje prava svih građana Bosne i Hercegovine
Vatikanska informativna služba javila je da je papa Franjo u petak 22. studenoga u vatikanskoj apostolskoj palači primio u audijenciju predsjedatelja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslava Bevandu, koji se nakon toga susreo s državnim tajnikom mons. Pietrom Parolinom i tajnikom za odnose s državama nadbiskupom Dominiqueom Mambertijem.
Tiskovni ured Svete Stolice izvještava da su u polusatnome srdačnom i otvorenom susretu Papa i predsjedatelj Bevanda razmijenili mišljenja o aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, glavnim ciljevima koji stoje pred tom zemljom, naporima usmjerenima na promicanje sve otvorenijeg društva u kojemu će se poštovati prava svih građana te izazovima s kojima se morala suočiti zbog sadašnje ekonomske krize.
Izraženo je zatim zadovoljstvo zbog dobrih bilateralnih odnosa, kojih je Temeljni ugovor iz 2006. važan izraz što unapređuje suradnju između Crkve i države za opće dobro i razvoj zemlje. U nastavku razgovora dotaknuta su neka pitanja povezana s primjenom spomenutog ugovora.
IKA je javila da je Bevanda (treći put) posjetio i crkvu sv. Jeronima i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.
Papa Franjo i Aung San Suu Kyi o miru i demokraciji
Papa Franjo i Aung San Suu Kyi, dobitnica Nobelove nagrade za mir iz Mianmara, izrazili su ”temeljno suglasje” o miru i demokraciji u razgovoru u ponedjeljak, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.
Razgovor, koji je trajao 20 minuta u knjižnici papinske palače, omogućio je papi iz Argentine da ”izrazi poštovanje prema nenasilnom angažmanu aktivistice za mir i demokraciju”, koji odgovara i njegovu vlastitom prioritetu, objasnio je glasnogovornik Svete Stolice otac Federico Lombardi.
”Papa je izjavio da se moli za Mianmar, za međureligijski dijalog u toj zemlji. Ustvrdio je i da je Crkva u službi svih bez diskriminacije u Mianmaru”, dodao je glasnogovornik pred novinarima.
Prvi susret Suu Kyi i novog Pape organiziran je u sklopu europske turneje glavne tajnice Nacionalne lige za demokraciju, glavne oporbene stranke u Mianmaru.
Vatikan i Mianmar nemaju uspostavljene diplomatske odnose.
Hina