Na Hrvatskom jezičnom portalu, vjerojatno najpouzdanijem detektoru pojmova na hrvatskom djeliću interneta, ovako se objašnjava što je tradicija. Pod jedan: tradicija je prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr. Pod dva: tradicija je dugotrajno uspostavljan način mišljenja, ustaljeni običaji preuzeti iz ranijih razdoblja. Pod tri: tradicija je, teološki, ukupnost vjerskih propisa i dogmi preuzetih od utemeljitelja i vođa i prenesenih na njihove sljedbenike [Read more…]
NE gužvama u noćnom klubu! Gužva u sinjskoj crkvi MOŽE!
Prizori s otvaranja tog nekog supermarketa u Zadru slika su hrvatskog kolovoza 2020. Kolone ljudi, uglavnom sredovječnih i starijih muškaraca i žena, u zbijenom borbenom postroju, karakterističnom za red ispred blagajne, u oznojenim sintetičkim bluzicama, suknjicama i čakširima, u tom jednokratnom haundem autfitu, karakterističnom za izbezumljena i besadržajna istočnoeuropska društva, potpuno izgube razum kada prekarna trgovkinja nekakvim plastičnim nožem počinje da nasred dućana masakrira pečenu svinju. [Read more…]
Životinjska farma
SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE
ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE
OD DRUGIH
Poslije toga više nije bilo čudno što su slijedećeg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bičeve. Nije bilo čudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvođenju telefona i da su se pretplatile na Džon Bul (John Bull), Tit-Bic (Tit-Bits) i Dejli Miror (Daily Mirror). Nije im više bilo čudno kada su vidjele Napoleona kako šeće vrtom s lulom u ustima — pa čak ni kada su svinje obukle odjeću iz ormara gospodina Džonsa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovačkim hlačama i kožnim gamašama, a njegova krmača-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospođa Džons obično nosila nedjeljom.
Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale čitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjaču. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.
Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje
To veče iz kuće se čuo glasan smijeh i pjevanje. Čuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo događa, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Počele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kuću.
Zastale su na ulazu, plašeći se pomalo da krenu dalje, ali Klover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, a na počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama.
Društvo je uživalo igrajući karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrč kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio začuđena lica životinja koje su gledale kroz prozor.
Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeći u ruci pehar. Za koji trenutak, reče, zamolit će prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to učini, želi reći nekoliko riječi za koje osjeća da mu je dužnost kazati ih.
Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje.
Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu
Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje. Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo.
Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene.
Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.
Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoće jednake su. Nije li problem rada svagdje isti?
Postalo je očito da je gospodin Pilkington htio izreći neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: ”Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, ”mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.
Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: ”Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, ”mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi
A sada, reče, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su čaše pune. ”Gospodo”, zaključi gospodin Pilkington, ”gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!” Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao čitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar. Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi.
Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reče, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž!
Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja.
On ne vjeruje, reče, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje će još više učvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilično luckast običaj da se jedna drugoj obraćaju s ”druže”. S tim treba prekinuti.
Postojao je također vrlo čudan običaj, čije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora spriječiti, a lubanja je već zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada će zastava biti samo zelena.
Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek
Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o ”Životinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime ”Životinjska farma” ukinuto. Od sada će se farma zvati ”Vlastelinska farma”, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime.
”Gospodo”, zaključi Napoleon, ”nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi način. Napunite čaše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”
Čulo se srdačno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Kloverine ostarjele, mutne oči prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke četiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.
Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa.
Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.
(Prenosimo s portala 6yka.com)
Proročanstvo o svinji
Odličan feljton Drage Hedla o političkoj emigraciji i ubojicama jugoslavenske tajne policije podsjetio me je prije nekoliko dana na tu epizodu i pomislio sam kako je prava šteta da je ona ostala potanje neistražena.
Historija nam vjerojatno ne bi bila naročito zahvalna za taj trud, jer je stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica, ali bi opet valjalo, makar za ljubav dobre priče, naći žive svjedoke, policijske bilješke, presudu kanadskog prekršajnog suda i članke u arhivama Ottawa Suna i Ottawa Citizena ne bismo li rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Gojko Šušak 29. studenog 1979. na svinji napisao Tito.
Zamislite užas koji je zavladao među borcima za prava životinja, nevjericu sanitarnog inspektora, zamislite zgranutost prolaznika koji se zatekao na mjestu zločina i savjesno nazvao nadležne. Službenica na policijskoj centrali zacijelo je mislila da je šaljivac zavitlava kad je čula da nekakav fuckin’ moron niz glavnu gradsku aveniju nosi išaranog odojka u otvorenom mrtvačkom kovčegu.
Građani su s pivskim čašama izašli iz barova i šokirano zurili, zaposlenik vodovoda virio iz otvorenog šahta zaustavljen u pokretu, s papagajkama u ruci, majke su dlanovima pokrivale oči djeci, dok je maleni krmak uznemireno skvičao, a naš se čovjek smiješio zadovoljan pozornošću koju je izazvao na kanadskoj ulici i već vidio kako će njegov politički performans snažno odjeknuti, sve do Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje će na izvanrednoj sjednici oštro upozoriti jugoslavenski komunistički režim zbog gušenja sloboda izražavanja nacionalnih i vjerskih osjećaja, i kako će to biti okidač masovnih prosvjeda protiv Brozove diktature u svim većim hrvatskim gradovima, i kako će najkasnije za dva tjedna…
Opazite taj nesrazmjer – gdje Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras! Ravno u glavu. Majstor kratke forme sažme svoju političku poruku u četiri slova na svinjskoj plećki. Prči mu mater, tko će dulje čitati!
Fantaziranje Gojka Šuška na ovom mjestu prekida dolazak komunalnog redara.
Mnogo godina kasnije isti će se taj gradski službenik Ottawe nakon objeda možda izvaliti na sofi, rastvoriti novine i u vanjskopolitičkoj rubrici, pri dnu sedamnaeste stranice, pročitati zapanjujuću vijest.
“Cynthia!”, doviknut će ženi u kuhiji. “Cynthia, sjećaš se onog tipa što je ulicama nosio svinju u lijesu? Znaš gdje je on sada?”
“U ludnici?”
“On je ministar obrane Republike Hrvatske.”
“Pa, neka im svima zajedno nebesa pomognu”, zaključit će Cynthia turobno.
Nije to zaista bio veliki povijesni događaj, ali bi nam svejedno mogao nešto vrijedno kazati o našoj zemlji i o našem narodu. Jer, vidite, u isto vrijeme kad se naš budući ministar u Kanadi kojekako snalazio kao otpadnik od jugoslavenske države, u Parizu kao njegov takoreći subrat živi Milan Kundera, bjegunac iz socijalističke Čehoslovačke. I Kundera je, što bi se reklo, neprijateljska emigracija. Ogorčeno se buneći protiv režima Gustáva Husáka, on piše svoj suvremeni klasik “Nepodnošljivu lakoću postojanja”.
Opazite taj nesrazmjer – gdje Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras! Ravno u glavu. Majstor kratke forme sažme svoju političku poruku u četiri slova na svinjskoj plećki.
Prči mu mater, tko će dulje čitati.
Istina, Šušak je više bio čovjek od akcije nego nadahnut mislilac, ali opet, i mimo njega, intelektualna dostignuća naše emigracije zapanjujuće su skromna. Hedlov feljton o muškarcima s dugačkim zulufima, u kariranim sakoima i zvoncarama, koji su se u tuđem svijetu srčano i uz velik osoban rizik borili za hrvatsku stvar, skrivajući se od udbaških kilera koji su im često bili zemljaci, iz njihovog sela, vratio me na trenutak u uzbudljivo političko doba šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Djela antikomunističkih disidenata nešto su možda najbolje što je europska književnost tada imala, a izuzmemo li nekoliko zbirki zbilja prekrasne, oštroumne, gorke i duhovite lirike pokojnog Borisa Marune, Hrvati nisu napisali ništa od toga.
Što god krenete čitati, političke spise Bruna Bušića ili Đurekovićeve pamflete koji se nejasno zašto nazivaju romanima, uvijek je to jednaki tanušan stil, promašene metafore, patetično i dozlaboga banalno štivo amatera skribenata (..) I zbog toga mi se njihove smrti doimaju nekako još stravičnijima, Udba koja je ih ubila zbog takvih budalaština dođe još zlokobnija i okrutnija
Objavljivali su i oni, doduše, nekakve knjige i revije, kuckali na pisaćim strojevima bojažljivo osluškujući hodnike na stubištu, no uzmete li u ruke njihove strastvene vizije blagostanja i pravednosti koji će nastupiti kad se komunizam jednom neizbježno sruši, uhvati vas malodušnost kako je to loše napisano i neprosvijećeno.
Ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, neovisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada bili su neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli.
Što god krenete čitati, političke spise Bruna Bušića ili Đurekovićeve pamflete koji se nejasno zašto nazivaju romanima, uvijek je to jednaki tanušan stil, promašene metafore, patetično i dozlaboga banalno štivo amatera skribenata, koje bi se u današnje vrijeme eventualno moglo tiskati samo u časopisu Matice u Đurđevcu.
I zbog toga mi se njihove smrti doimaju nekako još stravičnijima, Udba koja ih je ubila zbog takvih budalaština dođe još zlokobnija i okrutnija. Kako je itko normalan našao išta stvarno opasno u recima tih lunatika koji, učini vam se, nekad samo nasumično nižu riječi u naivnoj vjeri da će im tekst do kraja dobiti nekakav smisao, a ako koji put i dokučite što su željeli kazati, to je rijetko kad zaista složenije od četiri slova na Šuškovom odojku.
Ima nešto i proročanski, shvatio sam naposljetku, u tome događaju koji je u studenom 1979. zaprepastio kanadsku javnost. Otud je sve počelo; državno uređenje u kojemu živimo, ako se to uopće smije nazvati uređenjem, kao da se iščahurilo iz te prostačke poruke. I danas, trideset i pet godina kasnije, za mnoge je vrhunac političkog mišljenja i djelovanja napisati na svinji Tito, a nema komunalnog redara i sanitarne inspekcije koji bi ih zaustavili.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)