Mene i dalje umije fascinirati činjenica da, primjerice, neki vrhunski fizičar izražava čvrsto uvjerenje u postojanje Boga – i to, naravno, obavezno u nekoj od ustaljenih verzija kao što je kršćanstvo. [Read more…]
Položaj: misionarski
Cijelu generaciju prije današnje, ljubitelji špijunskog filma velike su nade polagali u obnovu franšize Jamesa Bonda s Pierceom Brosnanom: očekivalo se da Goldeneye iz 1995. donese najpopularniji oblik akcijskih trilera u predmilenijsko doba. Ali Brosnanova je tenura u ulozi Bonda potrajala samo sedam godina – a već devetu, s upadljivo dojmljivijim rezultatima, 007 je Daniel Craig, unutar slijeda filmova koji su dobrim dijelom raskrstili s prethodnih dvadeset. [Read more…]
Where Is My Wife?
Tko zna gdje bi bila karijera Rosamund Pike da je David Fincher nije odabrao za ulogu Amy Elliott Dunne, protagonistice svoga najnovijeg filma ”Nestala”?
Iako je na velikom platnu zasjala još 2002., i to još kao Bond djevojka, Pike je cijelo ovo vrijeme ostala negdje u drugom planu kao solidna, ali nerazvikana glumica – svjetska je publika pamti, možda, po epizodi u ”Ponosu i predrasudama”, te po pariranju Tomu Cruiseu u ”Jacku Reacheru”. Usprkos očito dobitnoj kombinaciji izgleda, intelekta i talenta, Pike sve dosad nije dobila priliku pokazati što zaista može. Na čelu joj je doslovno pisalo “velika filmska diva” – ali i nije neka vijest da Hollywood ima problema s čitanjem.
Amy Elliott Dunne, protagonistica filma, nestala je u svakom stvarnom smislu u kojem osoba može nestati; “Nestala” se bavi mučnim postupkom ponovnog pronalaženja sebe
Amy Dunne je na svoj način jednako fascinantan ženski lik u Fincherovoj filmografiji kao Marla Singer ili Lisbeth Salander – utoliko više što Amy izvana izgleda upadljivo normalno. Dapače, sve je u ”Nestaloj” naizgled posve normalno: priča se vrti oko bračnog para ljudi u najboljim godinama, intelektualaca nastanjenih u mirnome mjestu na američkom Jugu koji se upravo spremaju proslaviti petu godišnjicu naizgled idilična braka kojem, očito, nedostaju jedino djeca.
Ona je naizgled trofejna žena – nekoć uspješna novinarka iz New Yorka, te ni više ni manje nadahnuće za uspješan serijal dječjih knjiga svojih roditelja. Ona je Čudesna Amy, ili možda “Čudesna Amy”: ona je predivna i uvelike nepoznata, baš kao i Rosamund Pike, a u isti je mah uvelike određena javnim identitetom fiktivne sebe.
Podno normalnosti krije se prijetnja – ali ne izvanjska, kao u Fincherovu najslabijem filmu, ”Sobi panike”, a ni inscenirana, kao u ponešto boljoj ”Igri”: prijetnja gubitka identiteta, naime.
Nick Dunne, protagonist filma, ljigav je u svakom smislu koji Ben Affleck može utjeloviti, a takvih je legija; “Nestala” se bavi mučnim postupkom dokazivanja nevinosti kad je očito da si kriv
Amy je iz New Yorka, da: ne živi više u New Yorku zato što je iz dotičnoga grada 2008. isplazila kriza koja je, osim što je zavila cijeli svijet u jade politike stezanja remena, dokinula potrebu za pametnim novinarima (te tako i dobar dio mogućnosti za izlazak iz dotične krize). Ostavši bez posla, Amy se doselila u suprugovo rodno mjesto i ondje uložila preostalu životnu ušteđevinu u ugostiteljski projekt muža i njegove sestre blizanke, bar nazvan The Bar. I od žene s uspješnom karijerom pretvorila se u uspješnu bijelu kućanicu, u ideal konzervativnih pedesetih.
Amy je, slijedom svega toga, nestala kao osoba davno prije nego što je zaplet ”Nestale” svojski krenuo svojim zavojitim putem, na kojem obrati stižu neočekivano često i ritmom koji se protivi prohtjevima tročinske dramaturgije – koliko god bili utemeljeni na likovima i njihovoj psihologiji. Ne, potka ovog filma nije zapravo pitanje je li Amy ubio njezin suprug Nick: pitanje glasi, kako to inteligentno navodi teaser plakat velikog Neila Kellerhousea, stalnog Fincherova dizajnera – “Ne znaš što imaš sve dok to ne…” Da, Amy je nestala u svakom stvarnom smislu u kojem osoba može nestati, a ”Nestala” se bavi mučnim postupkom ponovnog pronalaženja sebe.
Ben Affleck bio bi idealna filmska zvijezda da nije tako ljigav. Možda to shvaća i Hollywood, pa ga nagrađuje Oscarima za scenaristiku, režiju i produkciju, premda nema te sile zbog koje bi ga nagradio za glumu.
Možda je stvar u dugogodišnjem sumnjičenju njegova vrlo platonskog prijateljevanja s Mattom Damonom. Vrlo vjerojatno je stvar u njegovu statusu glavnog plejboja za uspostavljanje srednje trajnih veza s biranim starletama, koji je održavao dobrim dijelom prvog desetljeća dvijetisućitih, nakon rješavanja viška kila, a prije stupanja u brak s Jennifer Garner. Posve sigurno je stvar u izraženoj čeljusti s rupicom u bradi, zbog koje izgleda kao karikatura muževnosti iz pedesetih – i zbog koje je bio Daredevil, i zbog koje će biti Batman.
Fincher nije imao druge nego nasuprot glumici za koju malotko zna postaviti glumca o kojemu svatko zna i više nego što bi htio. Nick Dunne u Affleckovoj pojavi djeluje kao poznata kvantiteta: zgodan momak, da, ali ujedno i simpatičan dečko, spreman na pošalicu, a i pokoje pivo s prijateljima u The Baru. Kad bi ih imao. Jer, tko bi se družio s ljigavcem?
Tragedija Nicka Dunnea je u njegovoj latentnoj ljigavosti čak i kad je zaista nema. Nick je žrtva istih okolnosti krize kao i Amy: za razliku od nje, on nije rođen s pedigreom i nije rođen u New Yorku. On je samo mali seljo iz Missourija s ocem u domu (umirovljeničkom, valjda, ali za one umirovljenike kojima nisu sve koze na broju) koji se drznuo oženiti djevojkom koja ga u klasnom smislu – jedinom važećem na Jugu – dobrano nadmašuje.
Pa kad Amy nestane, svi će se prsti spremni na pronalaženje dežurnog krivca uprti u Nicka.
U adaptaciji Gillian Flynn, autorice bestselera iz 2012. na kojem se ”Nestala” temelji, ovo je naizgled čisti triler o jednom do krajnosti nategnutom braku koji je prešao u autodestrukciju – podno sve prividne normalnosti, okolnosti su tako beznadne da tu mora pasti krv. A ako je to krv sirotana koji još vjeruje u Gatsbyjeve ideale, tim bolje. Ovo više nije dvadeseto stoljeće.
Fincher, više nego voljan usmjeriti svoj pogled dublje od površine, odnosno onog ionako svima znanog potkožnog tkiva, u njemu pronalazi još i više. Zapažanja Flynn o utjecaju aktualne krize na rasap perspektive i prirođenih vrijednosti pripadnika srednje klase pritom su mu dobrodošla: u autoričinim razlaganjima načina na koji su mediji spremni na prečac osuditi, da ne kažem žigosati očite negativce u slučajevima slabo shvaćene složenosti Fincher pronalazi još i više, tek jednu od najsuptilnijih osuda novinarske struke u okolnostima nastalim nakon 11. rujna, pogotovo zato što ovdje zaposleni žuti novinari proždiru nezaposlene kolege profesionalce.
Ipak, težište ”Nestale” stoji na najomiljenijem motivu filmografije Davida Finchera – manipulaciji. Njegova najpoznatija djela temelje se na vrhunskima. Nakon što je osobno bio izmanipuliran pri režiranju nesretnog ”Aliena3”, manipuliranju nazivno glavnih likova posvetio je ”Sedam” i ”Igru”, da bi predmilenijski zeitgeist uobličio bolje od bilo koga u ključnom filmu završetka 20. stoljeća, ”Klubu boraca”: ondje neimenovani protagonist izmanipulira vlastiti korporativni identitet u anarhističku mu antitezu zvanu Tyler Durden.
Manipulacije u kasnijoj Fincherovoj filmografiji teže biti suptilnije, a često ih izvode marginalizirani pojedinci, od psihopatskog naslovnog lika ”Zodijaka” do suštinski nedruštvenog Marka Zuckerberga u ”Društvenoj mreži”; kad Lisbeth, uvjerljivo najpozitivniji noseći lik nekog Fincherova filma, na kraju ”Muškaraca koji mrze žene” izmanipulira sustav u cilju bogaćenja kojemu je bogatstvo najmanje bitan razlog, to dovodi do najdirljivijeg trenutka redateljeve karijere. Ali ni sekunde ne dvojimo u njezinu sposobnost da to izvede.
U ”Nestaloj”, jedno od dvoje protagonista izniman je manipulator, premda djeluje kao žrtva, dok je drugo od njih obrnut slučaj. To su datosti predloška Gillian Flynn: nitko nije onakav kakvim se čini, a gledateljsko poistovjećivanje sa zadanom žrtvom i zadanim krivcem nosi svoju cijenu.
Ako scenarij i nosi izvjesnu pristranost, onda ona ide u korist muškog protagonista; Fincher je, kao izuzetno rodno osviješten filmaš (što mu se rijetko, ako i ikada priznaje – čovjek je ipak režirao neke od najerotičnijih videospotova svih vremena, od ”Freedom ’90” nadalje: s dotičnim, usput, ovdje dijeli snimatelja Jeffa Cronenwetha, kao i montažu putem zacrnjenih kadrova u odusdnim situacijama); kažem, kao rodno osviješten filmaš, Fincher je nesklon tome, te daje jednak prostor kompromisima, improvizacijama i žrtvovanjima obaju glavnih likova.
Scenaristički predložak Gillian Flynn, besprijekorno adaptiran prema autoričinu vlastitom bestseleru o rasapu američkog braka, početna je točka za majstorsko djelo Davida Finchera o nizu suptilnijih, aktualnijih stvari
Nakon višekratnog gledanja ”Nestale” polako blijede prvi dojmovi pripovijedanja temeljenog na šoku, obmani i obratima; blijedi suživljavanje sa svršetkom, tako omraženim među čitateljima knjige i tako suštinski točnim, tako egzistencijalno neizbježnim u Fincherovu tumačenju. (Mislili ste da je suština srdžbe spakirana u kutiju najgora stvar na svijetu? Predomislit ćete se.)
U tome je, usudio bih se postulirati, snaga pedantnosti pristupa, matematičke preciznosti realizacije i objektivne besprijekornosti Davida Finchera, istinskog nasljednika disciplinirane intelektualnosti Stanleyja Kubricka među živim redateljima. Ništa nije onakvo kakvo se čini na prvi pogled, kazat će mu (inače besprijekorno adaptiran) scenarij Gillian Flynn; ništa nije ni onakvo kakvo se čini na drugi, ili treći, ili pedeseti pogled, zaključit će sjetno Fincher. Nick i Amy samo su se upoznali u vrlo čudnom trenutku svojih života.
”Nestala” je film u kojemu superiorni znaju biti nadigrani od strane inferiornih, film u kojemu ljudi posvećeni vrlo principijelnoj pravdi staju na stranu nepravde, kao i film koji ide korak dalje od obrazlaganja rasapa američkog braka i suočava nas s gubitkom vlastitog identiteta u ovim čudnim godinama ovog stoljeća koje je očito pošlo posve ukrivo. ”Nestala” je, ruku na srce, jedini film koji je redatelj ”Kluba boraca” mogao snimiti petnaest godina kasnije: alternativa bi bio romaneskni prikaz nastavka veze “Tylera” i Marle, a od toga bismo tek poželjeli nestati.
Popravni iz budućnosti
Više od tri desetljeća karijere Toma Cruisea lako se mogu opisati sloganom njegova najnovijeg filma ”Na rubu budućnosti”: “Živi. Umri. Ponovi”. Kad zaživi na velikom ekranu, Cruise je magnet čija se privlačna silina može mjeriti sa snagom najkarizmatičnijih glumačkih zvijezda iz studijske ere Hollywooda; kad umre na stupu javnog sramoćenja, najčešće zbog povezanosti privatnog života sa Scijentološkom crkvom, Cruisea se počne poimati kao utjelovljenje svega onoga što je u današnjem Hollywoodu dekadentno.
I cijelo se vrijeme Cruise uspijeva ponovo nametnuti kao neizostavan leading man – bilo kao akcijski junak, bilo kao predvodnik ansambla. Iskoraci u burlesknu komediju ili mjuzikl samo su programirana osvježenja u karijeri glumca koji ni trenutka nije pristao pasti u drugi plan. ”Na rubu budućnosti” tek je najnoviji dokaz te…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Slogan filma “Na rubu budućnosti” mogao bi opisati i karijeru Toma Cruisea: “Živi. Umri. Ponovi”. Ponavljač Cruise za svoj četvrti pokušaj u žanru znanstvene fantastike zaslužio je čistu peticu
Tom Cruise je ušao u žanr znanstvene fantastike razmjerno kasno u svojoj tri desetljeća dugoj karijeri; ali kad se odvažio na taj korak, izveo ga je sa stilom, kroz dva zapažena filma Stevena Spielberga – ”Manjinski izvještaj” i ”Rat svjetova”. Nakon zanimljivog, ali ne u cijelosti uspješnog ”Zaborava” iz 2013., nepokolebljivi Cruise donosi svoj najbolji znanstvenofantastični naslov kao plod sprege dvaju na prvi pogled nespojivih sastojaka – japanskog romana ”All You Need Is Kill”, namijenjog mladoj publici željnoj pucačine, i režije Douga Limana, posljednji put viđenog kako pokušava Amerikancima osvijestiti razmjere ratnohuškačke koruptivnosti administracije Georgea W. Busha u filmu ”Poštena igra”.
Staviti Limana – koji kao rodonačelnik serijala o Bourneu ima solidne akcijske vjerodajnice, ali i izrazito antiratni svjetonazor – za kormilo predloška koji je u svojoj suštini dizajniran kao tinejdžerska videoigra činilo se kao začudan potez, ali…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Mnogo se filmova kroz posljednja dva desetljeća temeljilo na videoigrama, čak i prije nego što su se one zaradom počele ozbiljno mjeriti s utrškom multipleksa. Svejedno, ”Na rubu budućnosti” prvi je film koji sâm po sebi dočarava iskustvo igranja videoigre. Njegov protagonist Bill Cage (Tom Cruise) razlikuje se samo u jednom suštinskom vidu od većine naših konzolnih avatara: njemu je na raspolaganju neograničen broj života.
Iako iskusan akcijski redatelj, Doug Liman posljednji je put viđen kako stvara jedan od rijetkih američkih filmova protiv rata u Iraku – “Poštenu igru” iz 2010. Njegova ruka na kormilu predloška koji je u suštini dizajniran kao videoigra za tinejdžere željne pucačine prva je naznaka da se tu krije nešto više
S druge strane, on nema mogućnosti odustati od igre, ni trenutka: kako u pojedinoj razini pogine, tako se vraća na početak ne bi li iskoristio ono što je dotad naučio i, prešavši ponovo cijeli mukotrpni put do točke pogibije, tamo povukao potez koji će ga odvesti korak dalje. Cage pritom proživljava sve ono što je za igrača tek igra, te se razvoj njegova lika odvija u parametrima suštinski suprotnim uobičajenoj melodrami: Cage je ispočetka potpuno sličan nama, a kako se ponavljanja gomilaju, postaje iskusan ratnik…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Razvoj lika Billa Cagea u fascinantnom znanstvenofantastičnom trileru ”Na rubu budućnosti” u dobroj se mjeri može tumačiti kao pristup dekonstrukciji i rekonstrukciji persone Toma Cruisea, pod smjernicama njega samog. Premisa je da Europom bjesni rat; neprijatelj je izvanzemaljski. Cagea se to tiče utoliko što je zbog zlih svemiraca izgubio marketinšku tvrtku, pa sad taj posao radi za vojsku u činu bojnika.
I zvanje časnika za PR i uniforma štite Cagea od suočavanja s njime samim: kad ga slijed zbivanja svede na najnižu točku, gdje više ne posjeduje nijednu od onih maski iza kojih se dotad skrivao, Cage se prisiljen prenuti iz letargije i sazdati si stvaran identitet. A to će uključivati prvo odricanje svojeg ljigavog ega, zatim odricanje povjerenja u hijerarhijske strukture vojske same, te – naposlijetku – polaganje povjerenja u braću i sestre po oružju kako bi smogao snage da prijeđe sve zahtjevnije prepreke i ostvario konačni cilj. Limanov naizgled militaristički film pun je neodoljive klasne svijesti…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Ima izvjesne ironije u činjenici da Hollywood ne obilježava stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata (te početka najkrvavijeg stoljeća u pisanoj povijesti), kao ni sedamdesetu obljetnicu savezničkog otvaranja Zapadne bojišnice u Drugom svjetskom ratu nijednim prigodnim filmom. Doduše, ”Na rubu budućnosti” može se u tematskom smislu doživjeti kao pandan tematici prvog, jer nabusiti generali tu šalju tisuće i tisuće vojnika da ginu u besmislenom klanju na bojištima Francuske, a svoju jedinu pobjedu promiču kroz PR, nadijevajući vojnikinji Riti Vrataski (Emily Blunt) nadimke poput “Anđela iz Verduna” ili “Full Metal Bitch”.
Rita se, naravno, mora boriti i dalje – nema za nju promaknuća i sklanjanja iz prvih bojnih redova. A u vrlo konkretnom smislu film je pandan drugog događaja, gdje valovi snaga futurističke inačice NATO-saveza otvaraju frontu na žalu Normandije ne bi li smanjili pritisak na Istočnoj fronti. Simbolično je, stoga, što film u Americi počinje igrati upravo 6. lipnja, na samu godišnjicu Dana D…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Nema tog vojnika koji ne bi htio da može vratiti prošlost bar minutu unatrag. Užas sudjelovanja u ratu znači suočavanje kako s užasom neizvjesnog, tako i s užasom nepovratnog: saznanje da je samo jedan drugačiji potez s vlastite strane mogao biti dovoljan da neki suborac ostane na životu temelj je svakog PTSP-a. ”Na rubu budućnosti” pruža izravan fantastički lijek za tu traumu kad postulira mogućnost povratka na početnu točku i ponovnog prolaska kroz cijelu situaciju sa zadržanim sjećanjem na smjer kojim će se razviti.
A budući da je ton filma zaigran, pun dobro pogođenog crnog humora, ne bi me čudilo da postane omiljena razbibriga (u doslovnom smislu te riječi) mnogim veteranima koje muče snomorice. Oni će, napokon, bolje od svih moći uvidjeti istinitost u jednoj od kolateralnih teza filma – nikad izravno verbaliziranoj opservaciji da je za konačan ratni uspjeh važnije odabrati zdravu strategiju nego kratkoročno sigurnu taktiku…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Struktura zatvorene vremenske petlje nipošto nije nova, ali ovdje je em objašnjena u hodu, bez nepotrebnih scenarističkih komplikacija, em odgovara kako prohtjevima emocionalne dekonstrukcije i rekonstrukcije glavnog lika, tako i suočavanju sa suštinom ratne istraumatiziranosti
Strukturiranje filmske dramaturgije prema zatvorenoj vremenskoj petlji postojalo je mnogo prije nego što mu je ”La Jetée” Chrisa Markera iz 1962. podarilo kultnu, a ”Beskrajni dan” Harolda Ramisa iz 1993. komercijalnu slavu. Primijenjeno na tako raznorodne naslove kao što su filmovi ”Run Lola Run” i ”Izvorni kôd”, ono u najboljim izdanjima postaje neodoljivo.
Doug Liman već se jednom (i ne previše slavno) pozabavio takvim strukturiranjem u filmu ”Looper”, no ovaj put je na njegovoj strani Christopher McQuarrie, dobitnik Oscara za također genijalan film ”Privedite osumnjičene”. McQuarrie još otada nije napisao ništa ovako dobro: spajajući sastavnice romana Hiroshija Sakurazake i prve adaptacije Jeza i Johna-Henryja Butterwortha u besprijekorno čvrstu cjelinu, on postiže iznimnu preglednost emotivnog razvoja svojih nosećih likova čak i kad ih neprestano, kao u videoigri, mora resetirati na početni položaj, a da pritom…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
”Na rubu budućnosti” uspijeva objasniti svoju zapravo vrlo zaguljenu znanstvenofantastičku premisu kroz začudno malen broj prizora ekspozicije. Jedan od razmjerno neopjevanih vidova scenarija je otkrivanje parametara njegova visokog koncepta kroz akciju: da, Cagea pri prvoj pogibiji zalije krv izvanzemaljskog Alfe, pa dokle god u sebi ima tu krv, bit će u stanju vratiti se kroz vrijeme na početnu točku. (Čak i ako je prostorno poginuo stotinama kilometara dalje. Četvrta dimenzija ovdje doista ima odnos prema trećoj kao treća prema drugoj. Zar ne?)
Kako Hollywood ovu 2014. nije obilježio ni filmom o Prvom svjetskom ratu (čija je stota godišnjica) ni filmom o otvaranju Zapadne bojišnice u Drugom svjetskom ratu (čija je sedamdeseta), “Na rubu budućnosti” poslužit će kao začudno primjeren popravni surogat za obje komemoracije
Ali krv tu postaje više od lakog prijenosnika koncepta – te potpuno izbjegava uvriježene konotacije “izabranika” koji je “predodređen” da ispuni presudnu misiju: potreba da iz posve pragmatičnih razloga sačuva krv u sebi pretvara Billa Cagea u SF utjelovljenje svih vojnika u povijesti…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Čak i danas, kad je za svaku raspoloživu ulogu u angloameričkom govornom području dostupna najraskošnija glumačka trpeza, ”Na rubu budućnosti” okuplja izvanredno pogođen ansambl. Uz Cruisea, koji napokon nastupa točno u vrsti uloge kakva ga je proslavila – te je smjesta razara, kako bi je uz mnogo muke mogao iznova izgraditi iz temelja – graciozna Emily Blunt začuđujuće je uvjerljiva u ulozi prekaljene veteranke iza čijeg se proslavljenog uspjeha krije jedna poprilično nelagodna istina.
Premda je Irac Brendan Gleeson volumenom i držanjem izvrsno utjelovljuje kako britanskog Johna Bulla, tako i sve one žderače tuđe djece sa zvjezdicama na epoletama koji su obilježili proteklo stoljeće. Tu je i pokoja prepoznatljiva faca iz ”Igre prijestolja”, što polako postaje pravilo u Hollywoodu. A Bill Paxton? Bill Paxton mora biti tu, ako ništa drugo, onda bar zato da ne bi mogao reći: “Game over, man, game over”…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Postoji sva sila mogućih gledišta iz kojih se može razmotriti ”Na rubu budućnosti”, prvi spektakl ljetne sezone 2014. koji nije ni nastavak, ni prerada, ni novi doprinos nekoj franšizi. Koliko god mu premisa djelovala poznato, film svoje žanrovske sastavnice u svakom trenutku predstavlja na autentičan, utemeljen način, zaigrano pritom pronalazeći uvijek nove načine da razgali, uzbudi i oduševi.
Montaža Jamesa Herberta i Laure Jennings ostvaruje jedan od onih ritmova na koje su nas naučili klasici žanra – gdje ne postoji ni kadar previše, ni kadar premalo: ne bi me čudilo da ovako domišljena kombinacija premise, razrade, glumačke postave i postignuća cijele ekipe dugoročno stane uz rame klasicima poput ”Terminatora”, ”Aliensa” i ”RoboCopa”. Ne i ”Svemirskih vojnika”, ma koliko im pojavno bio sličan: ”Na rubu budućnosti” bolji je film, baš kao što je bolji i od svih dosadašnjih izdanaka hollywoodske sezone proljeće-ljeto 2014.
Valja. Sjajan je. Pogledajte ga i onda ga ponovo pogledajte.