I opet je na dnevnom redu pijetet, riječ koju uglavnom uopće ne razumiju oni koji je najviše zloupotrebljavaju. Jer, oni su jednostavno nepismeni. Nepoznavanje jezika na kojem misle i govore dovodi do nereda u njihovim glavama i u državi kojoj pišu zakone. [Read more…]
Zaključno, HVIDRA se, uglavnom, smekšala kao putar
Sastanak Andreja Plenkovića s najužim vodstvom Hvidre, na koji je premijer danas doveo i ministra branitelja Medveda, obrane Krstičevića i policije Božinovića, potvrdio je da se dobro ispuhuje antivladina pobuna koja je počela bubriti u Hvidri. [Read more…]
Mirna dezintegracija
Jedini način da vukovarski gradonačelnik Ivan Penava otkloni sumnju kako je napad na srednjoškolca Srbina u srijedu u Vukovaru izravna posljedica njegova huškanja dva dana ranije, jest to da Penava osobno, javno, jasno i glasno, osudi taj napad, susretne se i razgovara s napadnutim učenikom i njegovom obitelji, [Read more…]
Hitler u Josića i Dumičić
Smatram da nigdje, pa ni u podrumu zgrade, ni na fasadi, niti na fakultetu, ne treba ružno govoriti o obitelji, tvrtki u kojoj radiš, tako ni o fakultetu na kojemu studiraš.
Navedene riječi, prema citatu u novinama, izrekla je profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ksenija Dumičić. Takva bi izjava bila na svom mjestu, štoviše i odgojno korisna, da je uvažena članica hrvatske akademske zajednice njima htjela reći ono što svako dobro odgojeno dijete zna – da ni o kome na bilo kojem zidu nije lijepo ispisivati vulgarne psovke poput one koju je na internetskom fejsbučkom zidu Ekonomskog fakulteta nepoznat netko, skriven iza izmišljenog imena, napisao na račun gospođa zaposlenih u referadi te ustanove.
Međutim, profesorica Dumičić te je riječi izrekla nakon što je stegovno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta, kojem je ona predsjednica, izreklo drakonske kazne i višemjesečne suspenzije za tri studentice koje su se na istom zidu, bez psovki i prilično bezazleno, požalile na loš rad referade svog fakulteta.
Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru
Dakle, izjava sveučilišne profesorice Dumičić ima upravo ono značenje koje čovjeku prvo i padne na pamet nakon što je pročita. U toj izjavi ružan govor je svaki prigovor i svaka kritika ako je izrečena na račun obitelji u kojoj si odrastao, tvrtke u kojoj radiš ili fakulteta na kojemu studiraš.
Takva izjava ima svoj logičan nastavak: ne treba kritizirati nijednu zajednicu ili organizaciju kojoj pripadaš, ni onu koju si sam odabrao, ni onu kojoj bez svoje vlastite volje i zasluge pripadaš, poput obitelji u kojoj si rođen ili naroda kojem po tom rođenju pripadaš i države u kojoj stanuješ.
Takvo razmišljanje ugrađeno je u same temelje neuspješnosti i naše države i našeg društva. Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru.
Na takvom stavu, koji bez straha i srama zastupa i promiče profesorica Dumičić, izgrađeno je novo jednoumlje hrvatskog društva. Zapravo, u tom jednoumlju nema ničeg novog; to je isto ono jednoumlje koje je vladalo u jednopartijskom sistemu bivše države predvođene jednim, svetim i nepogrešivim Savezom komunista. Jedina je novost koju vidimo u 25. godini demokracije u tomu što tih partijskih jednoumlja imamo više. I to ne samo dva.
Nakon što je u najveće dvije hrvatske političke stranke postalo sasvim prihvatljivo i uobičajeno izbacivati svakog tko se usudi svom partijskom vrhu nešto prigovoriti, taj primjer slijede i strančice. Ne bismo sad trošili vrijeme i prostor podsjećajući na konkretne slučajeve.
Profesorica Dumičić svojom izjavom i disciplinskim postupkom sve to odobrava, potvrđuje i utvrđuje. Svaka takva kritika i prigovor za nju je ružan govor koji treba sankcionirati.
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija
Uz sve to, o kaznama za tri studentice, kaznama koje će morati pasti na nekoj višoj instanci ili sudu ako u ovoj zemlji ima još imalo pravde, profesorica govori da su blage i da su prestupnice mogle proći i mnogo gore, na primjer, biti smjesta izbačene s fakulteta. Blažena demokracija! Pa da!
Nekada se ne samo studente nego i učenike gimnazija izbacivalo iz škole zbog bilo kakvog bunta prema velikom svevladajućem režimu države i prema malim režimima unutar svake ustanove koji su onaj veliki predstavljali. O, da, vrijedi se sjetiti da se nekada ljude zbog sličnih prestupa i tuklo!
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija.
Ako nama novinarima zbog ovakvog pisanja mislite predbaciti licemjerje, bit ćete, nažalost, u pravu. Naša razvikana sedma sila, kontrolor društva i pojava u njemu, odavno je već otupljena neodupiranjem istim tim pojavama u našoj profesiji i u medijskim kućama u kojima radimo.
Nekada je zakonom bilo strogo zabranjeno ružno govoriti, kako bi to blago i majčinski kvalificirala profesorica Dumičić, o jednom velikom vođi. Člancima o tajnosti i zaštiti ugleda poslodavca, koji su upisani u gotovo svaki ugovor o radu, danas je svaki šefić zaštićen od bilo kakve kritike i bunta. One narodne poslovice o ruci koja te hrani, grani na kojoj sjediš, zdjele iz koje jedeš i gnijezdu iz koje si se ispilio danas su pretvorene u zakon. Šuti, klimaj i radi.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak: “Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj”. Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi
A nadali smo se boljem. Upravo s tom nadom i vjerom da će u novom, demokratskom i slobodnom društvu biti drugačije mnogi su i izginuli ili žrtvovali svoje zdravlje. Ali ne i oni koji u njihovo ime danas galame na cestama i trgovima.
Profesorica Dumičić govori o bespogovornoj lojalnosti prema obitelji, tvrtki i fakultetu, dok stožeraši i šatoraši govore o narodu, domovini i samom gospodinu Bogu, jednom jedinom u kojeg treba vjerovati, jednom jedinom, čijim se imenom služe kao pečatom na svojim optužnicama, presudama i potjernicama.
Jedna takva sramna potjernica već mjesecima stoji napisana i izvješena, potpisana “S vjerom u Boga i hrvatski narod”, na internetskom zidu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Kao i sve prave potjernice, tako i ova počinje nizom imena. Njih 26. Na čelu je ime aktualnog hrvatskog predsjednika, malo dalje je i premijer. Popis političara, isključivo oporbenih, prošaran je imenima hrvatskih novinara, književnika, glumaca i aktivista, a valjda zbog dojma ubačen je i Savo Štrbac.
Potom je naveden i niz udruga na čije se članove odnosi optužujući “dokument”, sve redom zastrašujućih imena poput Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, Centra za mirovne studije u Zagrebu i Vukovaru, Građanskog odbora za ljudska prava ili Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, čija je voditeljica na popisu odmah iza predsjednika države.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak:
“Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.”
Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi, štoviše, na mnogim mjestima i poželjni sugovornici i partneri kao prava mjera hrvatstva. U tom kontekstu mali sramotni prijeki sud profesorice Dumičić samo je jedna od logičnih nuspojava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista)
Duhovne vježbe u Jasenovcu
Približavaju se dva, za mnoge neupućene i za mnoge umorne i dotučene građane, možda relativno nevažna sudska spora, ali ja ću kazati, bez straha da me se optuži da pretjerujem ili da si izgrađujem mučenički identitet, vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije i prilika da se odlučno pokaže kako je važno ustrajati u borbi protiv kulture smrti i protiv mržnje, etničke i bilo koje druge.
U četvrtak 18. rujna u 11. sati na Općinskom sudu u Osijeku (soba 21, kod sutkinje Spomenke Rodić) pozvan sam se pojaviti jer me kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, nadasve katolički teolog i sveučilišni profesor dr. sc. Ivica Šola tuži (ovih dana vidimo u polemici koja se odvija u Večernjaku da je to osoba, po meni, upitne moralne vrijednosti i svakako uljez u hrvatskoj publicistici i među osobama koji se bave kolumnističkim radom, što ću kasnije pojasniti) jer sam mu navodno prouzročio nekakvu duševnu bol kada sam na portalu Politika plus, gdje sam objavljivao prije pokretanja ovoga portala, za njega napisao, otprilike, da je Glavaševa metla koja mete pod od neprijatelja njegova HDSSB-a navodeći da to radi jer vraća određene usluge (što se u žargonu opisuje kada da je netko ”kupljen”).
Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima, pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima
U toj tužbi se, što je jako zanimljivo, Ivica Šola predstavlja kao novinar, iako će na pasja kola ovih dana izvrijeđati zastupnicu čitatelja i bivšu glavnu urednicu Večernjeg lista Ružicu Cigler, koja ga je takvim tretirala kada mu je pojasnila da je autoplagijatom, ”onanijom”, ”parazitskim novinarstvom”, kolumnom koju je najprije prodao Glasu Slavonije (2011.), a ovih dana prepisao i opet prodao Večernjem listu obračunajući se još jednom, ali opet i klevetama i podmetanjima, s prof. dr. sc. Dejanom Jovićem (imputirajući mu da je napisao kako su četnici antifašisti), a preko njega i s predsjednikom Ivom Josipovićem, ugrozio vjerodostojnost Večernjeg lista, unakazio našu novinarsku profesiju, te poslao jako lošu poruku mlađim kolegama i onima, da i njima, kojima Šola predaje, pazite sad, etiku i medijsku kulturu (ajme, jadni studenti, jadna naša mladež!).
Dakle, Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima.
I zato je to suđenje od velike važnosti za naše društvo, pa se nadam da će biti adekvatno popraćeno od kolegice i kolege novinara.
Nešto važnija stvar od izmišljenih duševnih boli ovoga osječkoga muljatora i ovoga odista sramotnoga intelektualca, je tužba koju je protiv mene podignuo još jedan promotor zla (Dejan Jović je uvjeren da bi Šola, jednom na vlasti, organizirao neko adekvtano ”rješenje”, valjda konačno, za srpsko pitanje u Hrvatskoj, za one koji su po ukusu etičara Šole ”sigurnosni problem” za našu zemlju), Vukovarski stožer.
Još jednom ću ponoviti da bude jasno što sam želio kazati kada sam ih identificirao kao ”neoustašku gamad”: tuži me, dakle, Udruga Vukovarski stožer iz Vukovara, pa ću se 2. listopada u 9 sati naći pred sucem Marijanom Bertalaničem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (Ilica 207, soba 008) da vidimo jesam li ili nisam počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – sramoćenjem, opisano po čl. 148. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH. I to će biti važno za našu javnost!
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu), ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više, nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam ja bio hrvatskim braniteljem
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu) ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam i ja bio hrvatskim braniteljem.
Samo gamad može širiti takvu vrstu netrpeljivosti prema Srbima, samo gamad može tako ružno manipulirati osjećajima izmučenih vukovarskih i drugih Hrvata među koje ubrajam i moju majku. Da, Josiću, gamad si jer maltretiraš moju staru i bolesnu majku, koja ima sina heroja Domovinskoga rata. I za to ćeš se mojoj majci i meni na sudu ispričati.
Ispričati se moraš i svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima namećeš mržnju koju širiš dok razbijaš imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuješ nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih si digao ustanak i agresiju.
Kako bih se pripremio za oba suđenja, otišao sam na intenzivne duhovne vježbe na području nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora smrti i prisilnoga rada Jasenovac. Stajao sam u tišini u prostorima muzeja, u tami, okružen uspomenama ubijenih Srba, Roma, Židova i drugih, te nepoćudnih Hrvata, mahom antifašista.
Zašto sam otišao baš u Jasenovac? Zato jer je Jasenovac bio logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nacije prema naciji, mjesto na koje moramo doći, kao što svaki Japanac obavezno posjećuje Hirošimu, da promislimo načine i oblike učenja i obrazovanja protiv svakog oblika nasilja i genocida ako smo ljudi kojima je stalo do Ustava naše zemlje, do suosjećanja i do snažnog kritičkog stava prema zločinu i nasilju općenito.
Ja tvrdim da ”etičar” Ivica Šola iznevjeruje evanđelje, da je okrenuo leđa srpskim mučenicima u Osijeku, da servisira medijske potrebe stranke jednog ratnog zločinca i da je odrađivao dug prema tom ratnom zločincu, pa makar i najmanji.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam
Tvrdim pak da Tomislav Josić ne čini dobro Republici Hrvatskoj, da promovira segregaciju i etničku netrpeljivost te da zajedno sa svojim stožerašima još više unakazuje lice ratom izmučene domovine.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam.
Dok sam obavljao kratke ali vrlo intenzivne duhovne vježbe u Jasenovcu, pitao sam jednu kustosicu što ju je najviše pogodilo, to jest, što ju je najviše uznemirilo u bavljenju tako teškom građom i problematikom? Ukazala mi je na jedan prestrašan dokument koji se nalazi u arhivi i u knjizi Narcise Lengel-Krizman ”Genocid nad Romima, Jasenovac 1942.”, koju je objavila 2003. ustanova koje sam posjetio i izdavač Jesenski i Turk.
Riječ je o pismu ustaške policije iz Županije onoj (Župskoj redarstvenoj oblasti) u Brodu na Savi, datiranom u Županji 5. lipnja 1942. (Tajni broj: 307/1942.): obavještava se naslov da su ”pokupljeni svi cigani” i da im je sve oduzeto (stoka, kuće, roba, alati, zemlje…. sve!).
Da, znam, to se manje-više zna, ali ono što zaustavlja dah, što ti tjera suze na oči dok stojiš u tami jasenovačkog muzeja pokušavajući dokučiti dimenzije te tragedije, dok pokušavaš imaginirati te krikove, taj strah, taj posljednji trenutak prije nego što te ustaša udari toljagom po glavi i baci u Savu ili u neku rupu, je to što ”cigani” nisu nestajali kao pojedinci, brojalo ih se samo ”u vagonima”!
Oh, Ivice Šola, oh, Tomislave Josiću, oh, neprijatelji istine, čujte, jer kažu jedni ustaše drugima: ”Prema dosada stiglim podatcima cigani su prepraćeni (u Jasenovac) u 83 vagona…”. Dodaju da ih je moglo biti ”preko 2000”.
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene. Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene.
Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave.
Mene srce stišće, mene boli duša.
I ja ću sucima u Osijeku i Zagrebu kazati zašto je to tako: zato jer ustaštvo traje i zato jer zvijer nije nahranjena.
U Jasenovcu učimo da postoji obaveza i nužnost sjećanja jer, ”Ne ponovilo se!” Ovdje, gdje djelujem kao teolog, novinar i antifašist, postoji još jedna važnija obaveza: braniti ljudska prava, braniti Ustav, braniti naše jastvo.
Ne postoji ništa svetije od ljudskoga života i, ma koliko to koštalo, ja nikada neću ustupiti pred onima koji ga ugrožavaju ili omalovažavaju.
Gospođo sutkinjo Rodić, gospodine suče Bertalanič, izvolite me osuditi ako mislite da su Šola i Josićevi stožeraši u pravu, ako su Srbi morali plutati Dravom dok su uzorni katolici okretali svoja leđa toj rijeci ili ako je pošteno da se Srbe u Vukovaru podsjeća na 25. travnja 1941. kada je Ante Pavelić zabranio ćirilicu i ozakonio teror nad Srbima.
Ja, vidite, vjerujem da ima Boga i znam da On to ne smatra ispravnim. Ja, osim toga, vidim razapetoga Sina Božjega, vidim u Isusu razapetoga Židova, razapetoga Roma i razapetoga Hrvata. A vidim, osim toga, nažalost, i krvnike, Hrvate i druge.
Ne postoji ”vukovarska” i ”nevukovarska” Hrvatska!
Izaslanstva hrvatskih branitelja poći će danas u Vukovar i Škabrnju, a u Zagrebu će u 19 sati početi sveta misa za sve branitelje i žrtve Vukovara, Škabrnje i domovine Hrvatske u župnoj crkvi Sveta Mati Slobode. Nakon svete mise u crkvi će se održati i koncert nazvan ”Bogu i domovini” uz sudjelovanje hrvatskih dramskih i glazbenih umjetnika.
Kako to već naizmjence ide – jedne godine u Vukovar, jedne u Škabrnju – ove se godine organizirano ide u posjet Škabrnji, gdje će se u nedjelju 24. studenoga od 11 sati u tamošnjoj crkvi uznesenja Blažene Djevice Marije također služiti misa zadušnica.
”Pred žrtvom Vukovara svi trebamo stajati zajednički i zajednički odati počast, a nakon toga možemo raspravljati politički koliko god je potrebno”, istaknula je jučer potpredsjednica Vlade Vesna Pusić. Doista, to je najbolji opis trenutka u kojemu se nalazimo obilježavajući 22. godišnjicu pada herojskoga grada.
Nažalost, nekima u ovoj državi, koje su doslovce nahuškale oporbene političke stranke, kojima ni ime, a ni žrtve Vukovara nisu svete, kao da je stalo do izazivanja kaosa. Uporno nas žele podijeliti na neku, tzv. vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku. Jasno je to izrazio predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić na konferenciji za novinare, održanoj upravo u Vukovaru, poručujući da će se baš na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pokazati jasna razlika između ”vukovarske i nevukovarske Hrvatske”, a prva razlika uočit će se na samome početku obilježavanja Dana sjećanja, ”kada će ‘vukovarska Hrvatska’ ostati izvan kruga bolnice”.
Prestrašna je to Josićeva izjava; izjava koja izravno poziva na podjelu, čak na mržnju, jer, zaboga, tko to u ovoj državi, bez obzira na vjeru, nacionalnost i drugo, može ostati ravnodušan na stravičnu tragediju?! Pa i danas, nakon 22 godine, kada su svima nama još i dalje u svježem sjećanju one jezive slike kolone izmučenih, gladnih, prestravljenih Vukovaraca, s plastičnim vrećicama u rukama, koje podmuklo tjeraju prljave četničke spodobe s oružjem u poganim rukama. Može li itko ikada zaboraviti uplakane oči one djevojčice kojoj je mladi život počeo prizorima pokolja, ubojstava, silovanja? Postoji li netko tko je to zaboravio?
Stoga, zašto to Josić radi? Zašto nas pokušava ponovo zavaditi, ovaj put Hrvate međusobno, sad kad je situacija sa Srbima u Vukovaru ionako već na samoj granici incidenta? A svi pribrani u državi strahuju da će ta granica biti prijeđena, i to baš na sam Dan sjećanja. Jesu li takvo što zaslužili ubijeni, masakrirani Vukovarci, silovane Vukovarke, djeca kojoj je budućnost već obilježena borbom za goli život u sivim podrumima pod zemljom? I to u 20. stoljeću, 50 godina nakon nacističkih zločina, a četiri prije genocida u Srebrenici…
Užasna je sudbina ove države, počela je u brutalnosti i krvi, stoga tko to sebi uzima za pravo raspirivati mržnju, posebice u sadašnjem vremenu, u kojemu se svi, manje-više, borimo za preživljavanje?
Stara je priča da političke elite dolaze jednom godišnje u taj tužni grad, donesu svijeće i poklone se žrtvama, pa odlaze natrag u svoje fotelje. Ne trošimo ovdje uzalud riječi na to, besmisleno je! Usredotočimo se na RAZUM, na dostojanstvo, na pijetet prema svim žrtvama! Ne zaboravimo oči one djevojčice, nikada i nigdje! Ako su istinske preživjele žrtve i borci Vukovara smogli snage za oprost onima pod čijim su kamama bili, tko smo svi mi da se, busajući se u prsa pod egidom tzv. pravih Hrvata, ne poklonimo mrtvima i da ponovo zazivamo krv?
Milanović sa Stožerom dogovorio da će se – dogovoriti
Nakon četiri sata sastanka, premijer Zoran Milanović i predsjednik Stožera Tomislav Josić objavili su medijima da je postignut dogovor tek o povlačenju policije s vukovarskih ulica, to jest ispred zgrada na kojima su postavljene dvojezične ploče.
– Nismo postigli nikakav veliki dogovor, ali smo raspravljali o svim problemima. Dogovoreno je da se policija i ograde miču sa ulica, i to je prvi korak da ovaj grad počne disati normalno. Uslijedit će novi sastanci na kojima će se tražiti rješenje za smirenje situacije na dobrobit građana, rekao je Josić, dok je Milanović samo potvrdio da je izdao nalog za povlačenje policije u dogovoru s ministrom unutarnjih poslova.
– Učinio sam to kao premijer, na vlastitu odgovornost, ali policiju nisam poslao ja na ulicu, kao niti ministar. Uvijek kada dođem u Vukovar nešto novo naučim, ali vrlo često čujem i neke ružne stvari za koje nisam znao. Možda sam dosadan, ali moram ponoviti da je zakon zakon. Ja ljude inače ne prebrojavam, ali sam sada saznao da u popisu stanovništva nije evidentirano 468 nestalih osoba, što smatram pogrešnim. Policiju smo povukli, i sada je na svačijoj savjesti i odgovornosti što će činiti. Pregovora će biti još, postoje modaliteti, ali i određeni minimalni standardi ispod kojih ne mogu ići, rekao je Milanović, zaključivši da ovi razgovori nisu bili nikakva trgovina ni cjenkanje.
– Nisam ovdje došao sa vrećom novaca kojih nemamo. Na ovome smo stali. Neću reć da je ovo gesta niti neka usluga, već naprosto procjena da policija nije potrebna, uz puno razumijevanje osjećaja tih ljudi, jer ovdje ima puno ranjenih ljudi, poručio je Milanović za kraj.
Po završetku sastanka predstavnici stožera spustili su se na trg ispred gradske uprave, te svojim prijateljima, suborcima i okupljenim građanima prenijeli rezultate sastanka, pri čemu je odluka da se policija povuče s vukovarskih ulica pozdravila pljeskom. Milanović se za to vrijeme još kratko zadržao u gradskoj upravi na sastanku s gradonačelnikom Željkom Sabom, a novi sastanak premijera i užeg djela Stožera trebao bi se dogoditi u Zagrebu u sljedećih pet dana
ZAHTJEVI STOŽERA
Zahtjevi Stožera za obranu hrvatkog Vukovara koji su predočeni premijeru Milanoviću i predstavnicima Vlade sažeti su u slijedećim točkama:
1. Zahtjevamo micanje svih postavljenih dvojezičnih ploča te djelatnika MUP-a i pripadnika interventne policije iz grada te vraćanje sigurnosti u Vukovar kakvo je bilo prije 1. rujna 2013., s obzirom da se nisu stekli uvjeti za provođenje Zakona.
2. Tražimo hitno obustavljanje svih istražnih radnji i postupaka protiv članova Stožera, branitelja i cilvila osumnjičenih za skidanje ploča te djelatnika MUP-a.
3.Tražimo donošenje odluke o uvođenju moratorija na primjenu Zakona o nacionalnim manjinama do provedbe sljedećeg popisa stanovništva u kojem će sudjelovati i članovi braniteljsko-stradalničke populacije, članovi udruga koje se nalaze kao sastavni dio Stožera te članova određene komisije EU-a.
4. Tražimo proglašavanje grada Vukovara mjestom posebnog pijeteta i usklađivanje Ustavnog zakona o pravima manjina s europskim standardom koji iznosi zastupljenost veću od 50 posto jedne nacionalne manjine na određenom prostoru.
Iz Stožera za obranu hrvatskog Vukoavara traže i izviješće DORH-a o procesuiranju ratnih zločinaca za zločine koje su počinili nad građanima Vukovara 1991. godine kao i podizanje optužnice protiv agresorske JNA za prekomjerno granatiranje Vukovara. Osim toga, od Vlade se traži i hitno pokretanje postupaka i radnji vezanih za pronalazak nestalih osoba (otkrivanje počinitelja te postupanje po dojavama mogućih pojedinačnih i masovnih grobnica) kako na širem području grada Vukovara i Republike Hrvatske, tako i u Republici Srbiji: u Bogojevu, Plavni i Sremskoj Mitrovici.
Prenosimo s portala Jutarnjeg lista (Nikola Patković)