Otkako su rimski pape počeli devedesetih dolaziti na prostor bivše Jugoslavije – a toga je s ovim najnovijim Franjinim bilo čak sedam puta – ponavljalo se uvijek isto. Očekivanja od tih posjeta i mirotvorne pretenzije papa bili su vrlo veliki, ali se od toga ostvarilo jako malo, jedva išta. Čak bi se moglo reći da što je više bilo prvoga, manje je bilo drugoga. [Read more…]
Milorad Pupovac: ”Karamarko razara mir i promovira totalitarizam”
Početkom mjeseca Ruža Tomašić zaprijetila je čišćenjem Srba iz Hrvatske, a Tomislav Karamarko prošlog je tjedna iznio svoj ”antikomunistički manifest”, najavljujući obračun s komunizmom u koji bi upregnuo intelektualce i medije. Govori o ”crvenim vragovima” i ”boljševicima”, najavljuje kaznene progone i reviziju udžbenika, proziva ljude da ne vole Hrvatsku i već upire prstom u pojedince. Još prije toga, u Jasenovcu, vi ste govorili o narastajućoj atmosferi fašizacije i nacizacije? [Read more…]
Ukradena pobjeda
I bila je vojna parada u Beogradu. Prva nakon one kojom je još blagopočivša Jugoslavija obilježila četrdesetu obljetnicu pobjede u Drugome svjetskom ratu, zajedničke pobjede svih slobodoljubivih i antifašističkih snaga u svijetu nad najvećim zlom što se nadvilo nad tim svijetom u dvadesetome stoljeću. Bila je, dakle, vojna parada.
Ne za Putina, kako su zlobno intonirali neki hrvatski mediji, mada je ruski predsjednik bio glavni i počasni gost, ali niti zato da bi se zaista prikladno i dostojanstveno obilježilo ono što se navodno slavilo: sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda potkraj Drugoga svjetskog rata.
Ne, aktualna je srpska politika, prije svega predsjednik Tomislav Nikolić, iskoristila paradu da bi pobjedu što su je u Beogradu zajednički izvojevali sovjetski vojnici i pripadnici Narodno-oslobodilačke vojske (Jugoslavenske armije) doslovno ukrala i pripisala je – Srbiji. U kojem će smjeru stvari ići upozoravala je već i scenografija.
Prije početka – Nikolićev govor. Puna usta Srbije, srpske vojne slave i srpsko-ruskoga savezništva. Ni jednom riječju nisu spomenuti partizani, Jugoslavija, Narodno-oslobodilačka vojska, odnosno Jugoslavenska armija. Da u takvome govoru za Tita nije bilo mjesta, razumije se samo po sebi. No, nastavljeno je zloupotrebljavanje Koče Popovića, Srbina, Jugoslavena, komuniste, španjolskog borca, jednoga od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, poslijeratnog načelnika Generalštaba JNA i dugogodišnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova
Pred svečanom tribinom – red vojnika u uniformama srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata. To, kao, zbog toga što se tom paradom obilježavala i stota obljetnica početka prvoga Velikoga rata, mada to s oslobođenjem Beograda godine 1944. nema ama baš nikakve veze.
Prije početka – Nikolićev govor. Puna usta Srbije, srpske vojne slave i srpsko-ruskoga savezništva. Ni jednom riječju nisu spomenuti partizani, Jugoslavija, Narodno-oslobodilačka vojska, odnosno Jugoslavenska armija. Da u takvome govoru za Tita nije bilo mjesta, razumije se samo po sebi. No, nastavljeno je zloupotrebljavanje Koče Popovića, Srbina, Jugoslavena, komuniste, španjolskog borca, jednoga od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, poslijeratnog načelnika Generalštaba JNA i dugogodišnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova.
Nesretni je Koča (koji je u Beogradu upravo dobio i svoju ulicu, preimenovanjem dosadašnje Zagrebačke) postao samo ime, navedeno u nizu onih koji bi trebali biti uzor današnjim srpskim vojnicima. Tužna sudbina jednoga velikog čovjeka o kojemu onaj koji ga je na paradi spomenuo (kao ni mnogi u novim državama na tlu bivše federacije) vjerojatno ne zna ništa, osim da je to bila ”neka partizančina i komunjara”. Ali, rodom je bio Srbin, pa je za ovu priliku dobro poslužio.
U skladnome zboru kritičara vojne parade, a zapravo Putinove prisutnosti na njoj, svima su ti ”detalji” promakli. A vjerojatno ih i ne zanimaju, baš kao što ih ne zanima ni stvarni povod – godišnjica oslobođenja Beograda od naci-fašizma. Nije taj povod očito zanimao ni američkog ambasadora u Srbiji koji se, mada pozvan, na paradi nije pojavio.
Pa čovjeku dođe da se zapita: je li današnja američka administracija svjesna protiv koga su se i u savezu s kime Amerikanci borili u Drugome svjetskome ratu? Svjesni vjerojatno jesu, ali da bi voljeli zaboraviti – voljeli bi svakako. Ne koristi tu ni činjenica da legenda američke diplomacije, Henry Kissinger (koji baš u ime te Amerike ima svašta na duši) upozorava kako ”Putin nije Hitler” i kritizira sadašnji američki odnos prema Rusiji.
Ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće. No, u atmosferi beogradske vojne parade to i jest bilo vrhunsko dostignuće. Kao i postavljanje stvari na svoje mjesto, što se tiče Drugoga svjetskog rata. Sovjetski je savez ponio najveći teret toga rata, rekao je Putin. I to je činjenica. Zapadni su Saveznici dali veliki doprinos pobjedi nad naci-fašizmom i zbog toga im pripada zahvalnost, dodao je Putin
U tome skladnome i nedvojbeno instrumentaliziranome zboru kritičara nije, naravno, bilo mjesta da se iz Putinovog govora (ta, tko će još slušati tog zloduha, novovjekog patrijarha nad patrijarsima i kako mu sve ne tepaju) izdvoje neke itekako bitne činjenice. A kao prvo i u ovome kontekstu najvažnije: ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju.
Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće. No, u atmosferi beogradske vojne parade to i jest bilo vrhunsko dostignuće. Kao i postavljanje stvari na svoje mjesto, što se tiče Drugoga svjetskog rata. Sovjetski je savez ponio najveći teret toga rata, rekao je Putin. I to je činjenica. Zapadni su Saveznici dali veliki doprinos pobjedi nad naci-fašizmom i zbog toga im pripada zahvalnost, dodao je Putin.
I to je činjenica. I, napokon, ključna poruka: ”Mi pobjedu nikada nismo dijelili na našu pobjedu i pobjedu onih drugih. To je zajednička pobjeda.” I to je rekao Putin. Ali, ništa od toga dežurne kritičare ruskoga predsjednika i njegove politike ne zanima.
Oni ”znaju” tko je Putin i ništa ih u tome njihovome blaženom znanju ne može pokolebati. Pa zato i ne čuju ono što bi trebali čuti. A sva je prilika da to ”nisu čuli” ni Tomislav Nikolić i njegovi pristaše, kradljivci pobjede koja je u tadašnjoj Jugoslaviji bila zajednička pobjeda svih njezinih naroda i svih pojedinaca, antifašistički orijentiranih.
Ne znaju ti koji tako besramno kradu pobjedu i prisvajaju je (samo) za sebe, da je sovjetska armija na svojem pobjedonosnom pohodu prema Berlinu samo u jednu zemlju ušla na temelju sporazuma s vodstvom pokreta, višenacionalnoga pokreta, koji se u toj zemlji godinama borio, sve više jačajući, protiv naci-fašizma (i onih iz domaćih redova koji su ga podržavali).
Ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće (…) Povijesni revizionisti, oni koji silom funkcije i uz blagoslov i po uputama krojača novog svjetskog poretka pišu novokomponiranu povijest – neće. Upravo zato, ove je retke trebalo napisati
Da, Jugoslavija je bila jedna, jedina zemlja u koju su sovjetske trupe ušle s dozvolom i iz koje su izašle na temelju sporazuma koji im je dozvoljavao ulazak. U sve ostale do tada okupirane zemlje istoka i jugoistoka Evrope Sovjeti su ulazili slijedeći svoje vojne (ali i političke) planove. Ulazili i ostajali. U Jugoslaviju su ušli i iz nje izašli, nakon što su – i to je povijesna istina – dali veliki doprinos i pretrpjeli velike žrtve u borbama za oslobođenje Beograda i na Sremskome frontu.
Na vojnoj paradi u Beogradu predsjednik Srbije pokazao se kao zaslijepljeni nacionalista, a ruski predsjednik – kao realan političar, državnik. Sviđalo se to nekome, ili ne, tako jest. Naravno, svatko tko polazi od činjenica i od realne procjene kako zbivanja u Drugome svjetskom ratu, tako i svega što se danas događa oko Ukrajine (ali i u Ukrajini), kao i na relaciji Zapad – Rusija, to će priznati.
Povijesni revizionisti, oni koji silom funkcije i uz blagoslov i po uputama krojača novog svjetskog poretka pišu novokomponiranu povijest – neće. Upravo zato, ove je retke trebalo napisati.
I na kraju, još jedan detalj, gotovo karikaturalan. Za cijelo vrijeme vojne parade u Beogradu (srpske parade u slavu srpske pobjede) veliki je orkestar svirao poznate marševe i melodije iz vremena Narodno-oslobodilačke borbe i Jugoslavije (Bilećanka, Po šumama i gorama, Čelična krila naše armije itd), uključujući i onaj što je intoniran na svakome svečanome dočeku predsjednika i maršala Tita. Tako da su se, izuzmemo li partizanske zastave ”utopljene” u ešalonu zastavnika, i NOB, i Jugoslavija, i Tito ”prošvercali” na proslavu njima ukradene pobjede samo kroz glazbu.
Tužno i smiješno? Da, svakako! Istinito? Da, na žalost.
(Prenosimo s portala Novosti).
Jedno pismo Politici
Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi.
Pismo glasi:
Poštovana gospođo urednice,
Živim u Americi. u Njujorku. Dugo godina sam bio funkcioner Ujedinjenih nacija. Sada sam penzioner. Pažljivo i redovno pratim zbivanja u našoj zemlji Srbiji uglavnom preko Interneta (dnevna štampa, nedeljnici, RTS …). Svakog leta provedemo po mesec do dva dana u Srbiji. Ovdašnja srpska dijaspora je upoznata sa teškom finansijsko-ekonomskom situacijom Srbije i merama koje sadašnja vlada preduzima ili ima nameru da preduzme zarad uštede budžetskih rashoda – smanjenje penzija, plata i sl. Ovih dana je bilo zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. U našoj dijaspori se zna da je delegaciju Republike Srbije predvodio Predsednik Tomislav Nikolić kao i da je delegacija gospodina Nikolića odsela u Hotelu Star Wood na Lexington Aveniji.
Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi
U tom hotelu je odselo 50, i slovima pedeset, članova delegacije uključujući Predsednika i njegovu suprugu Dragicu. Bilo je sedam članova bezbednosti. Dvokrevetna soba u hotelu Star Wood košta 600 do 800 dolara na noć. Gospođa Dragica Nikolić je navodno došla na konferenciju o autističnoj deci. Ona je predsednik tog zaštitnog udruženja u Srbiji. Sa njom je bila i njihova snaja koja je blagajnik tog udruženja. Usput su išle i u kupovinu i to baš u radnju Victoria Secrets gde se prodaje ekskluzivni ženstveni donji veš. Apartman hotela Star Wood u kojem je odsela porodica Nikolić košta bar par hiljada dolara za noć.
Istovremeno je drugi deo delegacije na čelu sa gospodinom Ivicom Dačićem, Ministrom spoljnih poslova, odseo u hotelu Kimberli (50. ulica i Medison avenija). Njih je bilo, kažu, 20, i slovima dvadeset. Radi opsluživanja sedamdesetočlane delegacije Republike Srbije angažovani su ne samo Stalna misija pri UN (što je prirodno) već i Generalni konzulat u Njujorku, Ambasada RS u Vašingtonu, generalni konzulati iz Čikaga i Kanade.
Trebalo je obezbediti automobile, vozače, prevodioce, pratioce u šetnji i kupovini, plaćanje računa u restornima itd., itd. Pre neki dan je istim povodom (Gen. skupština UN) u Njujorku boravio Ministar spoljnih poslova Ruske Federacije, gospodin Sergej Lavrov.
Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja
Sa njim je došlo još sedam saradnika (provereno u Stalnoj misiji Ruske Federacije pri UN). Jedan iz obezbeđenja, zamenik njegovog šefa kabineta, predstavnik za štampu i nekolicina stručnjaka – Ukrajina, Sirija i sl. Pitanje: Koliko je stotina i stotina hiljada evra koštala ekskurzija sedamdesetočlane delegacije siromašne Republike Srbije u Njujork i koliko je tu penzija, plata ili doprinosa žrtvama nedavnih poplava otišlo.
Da li ti vaši/naši lideri imaju obraza. Znaju li da STANU? Ovo sam pismo poslao urednici rubrike ”Među nama” u Politici. Ne verujem da će da objave. Svejedno, vi možete da ga širite dalje. Neka vide domaći primitivci za koga su glasali. Možda im sledeći put zadrhti ruka!
Sa poštovanjem Dusan Dragić 111 Harvard Drive Hartsdale, NY 120530 U.S.A.
Treba li još jednom spomenuti da se putovanje Predsednika Srbije i Ministra spoljnih poslova sa njihovim svitama događalo u vreme pripreme rebalansa budžeta i najavljenih velikih mera štednje koje uključuju smanjivanje plata i penzija, najavljeno otpuštanje prekobrojnih zaposlenika u javnim službama. Istovremeno, naočigled, državna administracija se ponaša rasipnički, uveliko kompromitujući sve reformske ideje, pokazujući svojim lošim primerom da su oni, koji bi prvi morali pokazati da poštuju drastične mere štednje, upravo ti koji takve mere krše i izlažu podsmehu.
Zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija ni po čemu nije bilo posebno ni naročito značajno. Nisu se donosile neke važne odluke, niti se razgovaralo o Srbiji. Po svemu, bilo je dovoljno prisustvo stalnog srpskog predstavnika u UN i možda, više reda radi, nekog od vodećih ljudi iz srpskog političkog establišmenta.
Zbog svega toga ovaj događaj (…) posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji (…) Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu
Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja.
Svakodnevni su štrajkovi onih koji u propalim ili polupropalim preduzećima i fabrikama mesecima ne primaju plate, nemaju zdravstveno osiguranje niti dobijaju socijalnu pomoć.
Hiljade mladih ljudi traže bilo kakav posao, a državi preti bankrot.
Zbog svega toga ovaj događaj, prisustvo gargantuovsko – pantagruelovske delegacije na zasedanju Generalne skupštine UN-a, posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji, svuda i na svakom mestu. Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu. Dokrajčen je još ranije. Ali nepošteno je, drsko i osiono ponašati se na taj način u vreme velike krize države, njenih institucija i njenih finansija.
A nepošteno je i od Politike što pismo gospodina Dušana Dragića ne želi da objavi.
Ratna šteta
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić, govoreći na proslavi Dana Vojske Srbije, izjavio je kako je opravdano da Srbija zahteva naknadu štete načinjenu nepravednim bombardovanjem Srbije od strane NATO-a. On je istakao i da je NATO bombardovanje necivilizacijski presedan ”za vjeki vjekov” i nešto čega bi se postideli i ”varvarski narodi iz prethrišćanskog perioda”. Da li bi srpski predsednik bio spreman da isto izjavi i za ono što su jedinice JNA činile Vukovaru ili za četverogodišnju opsadu Sarajeva? A šta tek reći za Srebrenicu? Za grobnicu u Batajnici? Masakr kod Suve reke? Mnogo toga ima za nabrajanje.
Razumljivo je da je pohvale i podršku dobio od Miloševićevog ministra za spoljne poslove. To što je rekao predsednik Nikolić, kao i neke njegove ranije izjave, veoma podsećaju na radikalske dane. Da li je to dogovor u vrhu vlasti da Nikolić vraća radikalski program i ljubav prema Rusiji, a Vučić predstavlja ”proevropsko” izdanje i saradnju sa Evropskom unijom? Ili je, uz sve sumnje, ipak reč o suštinskom razlazu dva nekadašnja bliska saradnika?
Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi
Ovakva izjava otkriva duboko licemerje srpske politike koje traje još od vremena raspada Jugoslavije ”kad Srbija nije bila u ratu” iako su širom Srbije mobilisani rezervisti i često bez obuke prevoženi na front da se bore i ginu. Ona bi imala svoje relativno pokriće da se prethodno Nikolić izvinio za sve nesreće, stradanja i pogibije koje su učinjene drugim narodima i da je izrazio spremnost da Srbija plati ratnu štetu. Bez toga neodoljivo podseća na radikalsku retoriku.
Upravo u vreme kada je Nikolić govorio o varvarstvu iz prethrišćanskog perioda, objavljeno je da je u kamenelomu Rudnica na jugu Srbije pronađena masovna grobnica sa posmrtnim ostacima, kako se pretpostavlja, blizu četiri stotine osoba albanskog porekla, stanovnika Kosova. A nedavno je pristigla još jedna slična informacija – u Tomašici kod Prijedora pronađeni su posmrtni ostaci više stotina tela bošnjačke nacionalnosti.
U proteklih 15 godina na području Bosne i Hercegovine pronađeno je više od .000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice.
Gotovo je sigurno, kažu stručnjaci, da takvih grobnica ima još.
Ove brojke kojima se pridodaje sve ono što znamo i što je otkriveno širom bivše Jugoslavije – rušenje gradova poput Sarajeva i Vukovara, masakri na Kosovu, monstruozni prevoz kamionima i pokapanje blizu hiljadu Albanaca na policijskom strelištu u Batajnici kraj Beograda i sve ostalo zašta je suđeno i presuđeno optuženima za ratne zločine u Međunarodnom sudu u Hagu – užasavaju. Sve ono što smo ”mi” učinili ”njima” pokazuje koliko je nedostojan i licemeran zahtev predsednika Nikolića da se Srbiji prizna ratna šteta sve dok Srbija ne preuzme odgovornost i nadoknadi štetu učinjenu drugima.
No, to pokazuje još nešto. Ignorisanje onoga što se u prošlosti događalo, neprihvatanje odgovornosti za zločine inspirisane od strane Mloševića i njegovih saradnika. Mnogi su za te zločine već osuđeni, a nekima se još uvek sudi. Zločini su nepobitno dokazani. Ali još uvek postoji snažan otpor prihvatanju odgovornosti i prihvatanju izrečenih kazni, uz stalno uveravanje naroda kako je Srbija žrtva zavere velikih sila, o čemu takođe, otvoreno ili između redova, pišu i govore štampani i elektronski mediji ili se čuje u izjavama visokih političkih rukovodilaca, predstavnika Crkve i srpske nacionalne inteligencije.
Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika
Istina, bilo je zločina i na drugim stranama i to zločince bez obzira na nacionalnost ili versku pripadnost ne oslobađa krivice. Međutim, najveća odgovornost je na onima koji su počinili najviše zločina i ostavili iza sebe najveći broj masovnih grobnica, najviše žrtava, koji su otkopavali i zakopavali grobnice prebacujući leševe na skrivene lokacije kako se za zločine ne bi doznalo.
Pokajanje je jedna od bitnih odlika vere. Crkva, međutim, nije spremna da pozove na pokajanje i kada za to ima dobrih razloga, ni u dane svojih velikih praznika. Umesto toga patrijarh Irinej u uskršnjoj Poslanici poručuje “Kosovska zemlja je natopljena krvlju i suzama i nemamo pravo da od nje odstupimo…Danas Gospod dolazi i nama uplašenima i preplašenima, uplašenima od globalnog svetskog poretka i besporetka, od velikih i malih inkvizitora, a i od novih Pilata, koji ponovo sude i presuđuju istini i pravdi i ponovo prete Golgotom nasleđu Božjem na zemlji”.
Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi.
Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika.
Ivo Josipović u naprednjačkoj Srbiji
Srbija nedopustivo kaska za Hrvatskom – opšti je utisak ovih dana dok se, iščekujući istorijsku posetu, javnost prigodno zanima koristima koje donosi članstvo u odabranom društvu, ne samo za turizam i ekonomiju uopšte već i za veću vidljivost običnih građana i nerazvijenih oblasti, na primer.
Dobro, možda bude nečega istorijskog i od posete Ive Josipovića Beogradu, ali, istini za volju, Srbija daleko više očekuje od grupe tehničara korporacije Google, koja će konačno provozati svoje kamere i zemljom nade. Štaviše, izgleda da se Srbija brižljivije pripremila za dolazak ekipe Google Street Viewa, s kojom su pregovori o uslovima privatnosti trajali više meseci, nego za predsednika države s kojom delimo izvesna istorijska opterećenja, ali ne i mogućnost da na Google mapi gledamo prizore sa svojih ulica. Ili članstvo u Evropskoj uniji, kad je već reč o aspiracijama za odabrano društvo.
Možda su to upitni srbijanski prioriteti posredi, ali predsednik Hrvatske kao da je upao u Beograd nenajavljen, da pogleda novu operu svoje koleginice Isidore Žebeljan; pa, kad se već tu zatekao, predsednikovi ljudi provozali su ga do Tavankuta – putem koji zaobilazi Hrtkovce u širokom luku – gde ga je dočekala školska priredba na maternjem jeziku i slični vojvođanski običaji.
Doduše, srbijanski parlament je prvi put u istoriji ugostio jednoga hrvatskog predsednika i pažljivo saslušao prigodan govor uz podsećanje na reči Zorana Đinđića, koji je sad i ovde popularan. Prizor iz dojučerašnje ”sigurne kuće za Ratka Mladića”, međutim, još uvek deluje kao rediteljska dosetka iz nekakve srpsko-hrvatske tv produkcije. Neuverljivo, bar koliko i pomisao da ”potpuno čistu i belu” stranicu u istoriji dve zemlje Josipović upravo okreće zajedno s Tomislavom Nikolićem, glavom i bradom.
Od ostalih značajnih tema, Josipović je u Beograd doneo poruku o obnavljanju međusobnog poverenja. ”Bez međusobnog povjerenja bit će nemoguće riješiti istinski važna pitanja. To je izazov, jer je između svega toga i istina koja je sigurno za mnoge u Srbiji različita od one koju znamo mi u Hrvatskoj”, kazao je Josipović, čime je i ne znajući dirnuo u bolnu tačku inače stabilnog histeričnog diskursa Srbije.
No šta zapravo znače svi ti lamenti nad teretima prošlosti i problemima koji otud izviru, a koje dve demokratske zemlje danas spremno ostavljaju za sobom? Jedan od osnovnih, čini se više stilske prirode, bio je puka nemogućnost susreta dva predsednika usled početničkih ispada o Vukovaru, srpskom gradu i sličnih, koje je srbijanski kolega u međuvremenu uspeo da zauzda i tako konačno ”otvori prostor” za unapređenje odnosa, ili šta mu je već posao.
Budući da nema ovlašćenja za rešavanje problema iz stvarnog života koji ometaju ispunjavanje briselskih zadataka o gajenju dobrosusedskih odnosa, Nikoliću je preostalo tek da demonstrira evolutivni put koji je prevalio od šovinističkog stratega do uljuđenog državnog službenika koji ne izgovara naglas baš sve što mu padne na pamet. Za okončanje posleratne faze u odnosima Srbije i Hrvatske, međutim, biće potrebno i nešto truda.
Jer tu se negde, između Beograda i Tavankuta, neko iznenada setio priče o povlačenju tužbi za genocid; nerešiv je to problem – to jest, dok se u posao ne umeša Aleksandar Vučić, taj odmah sve rešava. Upravo je prvi potpredsednik proletos kao prvi znak dobre volje, a ”u interesu pravde”, odneo u Zagreb podatke o dve masovne grobnice u selu Sotinu kod Vukovara, odakle su potom ekshumirani posmrtni ostaci trinaestoro osoba.
Sudbina više od hiljadu osoba koje se još uvek vode kao nestale jedan je od nužnih uslova da bi se o povlačenju hrvatske tužbe za genocid moglo uopšte razgovarati, smesta je podsetila ministrica Vesna Pusić svog beogradskog kolegu Ivana Mrkića. Uoči Josipovićeva dolaska u Beograd, naime, Mrkić je ovdašnjim medijima izjavio da je ”dogovoreno” da se tužbe za genocid povuku konsekutivno – prvo oni pa mi – konstatujući lakonski da ”vreme u kome smo jedni druge zasipali tužbama i kontratužbama treba da ostane iza nas”.
Drugim rečima, dakle, Beograd ne zna kako stoje stvari sa ustupanjem podataka o eventualnim lokacijama grobnica koje su srpske snage ostavljale za sobom po Hrvatskoj; ne zna se ni dokle se stiglo sa ispunjavanjem obaveza preuzetih pre dve godine protokolom o povratu više hiljada umetničkih i istorijskih predmeta, dokumenata i arhivske građe, a koji su opljačkani za vreme rata u Hrvatskoj. Granica na Dunavu tu je još i najmanji problem; makar je Srbija uverljivo pokazala da, za razliku od devedesetih, danas više ne izaziva krvoproliće nadahnuta svojim fantazijama o granicama, čak i ako su upisane u Ustav.
Od ostalih značajnih tema, Josipović je u Beograd doneo poruku o obnavljanju međusobnog poverenja. ”Bez međusobnog povjerenja bit će nemoguće riješiti istinski važna pitanja. To je izazov, jer je između svega toga i istina koja je sigurno za mnoge u Srbiji različita od one koju znamo mi u Hrvatskoj”, kazao je Josipović, čime je i ne znajući dirnuo u bolnu tačku inače stabilnog histeričnog diskursa Srbije.
Ako preda podatke i o poslednjoj nestaloj osobi, pa i ako uspe da prikupi sva umetnička dela što ih je sa zapadnih frontova progutalo crno tržište, odustane od svake dunavske ade i pristane na sve trgovinske ustupke Hrvatskoj – insistiranje na pitanjima istine biće kap koja preliva čašu. Istina je u Srbiji ontološki paradoks i ne bio bilo zgoreg ugraditi klauzulu kojom se ova priča izričito zabranjuje u sve buduće bilateralne ugovore sa susedima sa kojima se neko vreme zajedno živelo da bi onda, povremeno i doslovce, životu došao kraj. Bila bi od koristi i u predpristupnim pregovorima sa Briselom.
Josipović kao da ne zna da je predsednik Srbije još uvek četnički vojvoda, čak i kad odlaže protokolarne vence po spomenicima žrtvama iz Drugog svetskog rata ili kad se žali što mu pripadajuću naciju u susednoj zemlji nazivaju četnicima. U Srbiji istoričari lažno svedoče na sudskom procesu za rehabilitaciju Draže Mihailovića, smećarski tabloidi brinu o javnom moralu, Pravoslavna crkva krije zločince, a intelektualne elite horski slave veličinu mudrosti Aleksandra Vučića. Gost iz Zagreba bolje da je pričao šta sve može da se vidi na Street View servisu.
Autorica je novinarka beogradskoga portala Peščanik.
Poticaji za radno mjesto kod nas veći nego u Srbiji
“Hrvatska poduzeća u Srbiju su u zadnjih desetak godina uložila 600 milijuna eura, dok su investicije u obrnutom smjeru bile znatno manje. Već smo ranije razgovarali s kolegom Drenislavom Žekićem, direktorom predstavništva Privredne komore Srbije u Zagrebu, i pozvali ga da javi ako ima informacija da tvrtke iz Srbije koje žele ulagati u Hrvatskoj imaju problema, no nije bilo takvih prijava. Vjerojatno zbog toga što postoji interes, ali se malo toga realizira”, kaže za autograf.hr Damir Novinić, ravnatelj Agencije za investicije i konkurentnost. U četvrtak je predstavio Agenciju na srpsko-hrvatskom poslovnom forumu u Privrednoj komori Srbije (PKS) te pozvao srbijanske tvrtke da ulažu u Hrvatsku.
“Tvrtkama iz Srbije, kao i inozemnim tvrtkama koje posluju u Srbiji, Hrvatska može biti vrlo ineresantna. Prije svega, tvrtkama koje žele izaći na europsko tržište i zbog toga im je važno da proizvod bude proizveden u okviru EU, ali i da imaju pristup europskom tržištu od 500 milijuna ljudi. No, mogli bismo biti zanimljivi i onima kojima je u širenju poslovanja potreban poticaj”, kaže. Naime mnogi srpski gospodarstvenici do ovog susreta nisu znali da su poticaji za otvaranje radnog mjesta u Hrvatskoj gotovo dvostruko veći od onih u Srbiji. “Maksimalni poticaji za novo radno mjesto u Srbiji iznose 10.000 eura, a u Hrvatskoj mogu doseći 18.000”, ističe Novinić.
Naša je delegacija predstavila novi zakon o poticanju i praćenju investicija te napore koji se ulažu u to da se unaprijedi investicijsko okruženje, a posebno je važno bilo predstaviti i Agenciju. Njena je uloga da investitorima u Hrvatskoj pomogne oko kontakata, potrage za optimalnim mjestom u kojem se može graditi pogon, ili osigurati odgovarajuća radna snaga te da potakne suradnju lokalne uprave i samouprave, pri čemu su dobrodošli svi investitori.
Novinić posebno ističe kako je politički dio skupa prošao u izrazito iskrenoj i kvalitetnoj atmosferi, što je svakako značajan poticaj za razgovore investitora. “Važno je i da naši investitori koji posluju u Srbiji ističu kako posluju bez problema. Važno nam je, također, poslati jasnu poruku da su i njihovi investitori u Hrvatskoj dobrodošli te da ćemo tvrtkama osigurati svu potrebnu pomoć i podršku”, kaže Novinić. U pozivu na ulaganja posebno je istaknuo veliki potencijal u projektima u turizmu.
Dopredsjednik PKS-a Raša Ristivojević Hrvatsku je ocijenio kao značajnog partnera u političkom i gospodarskom smislu, ali ne samo na bilateralnom planu već i u regiji, javlja Hina. On je istaknuo da je Hrvatska u posljednjem desetljeću uvijek u vrhu prvih 10 država po ukupnoj međunarodnoj trgovinskoj razmjeni Srbije. Po riječima dopredsjednika PKS-a je da se, uz zajedničko sudjelovanje u projektima koje financira Europska unija, gospodarska suradnja može unaprijediti u energetici, metaloprerađivačkoj industriji, trgovini, građevinarstvu, IT sektoru i poljoprivredi, a velika prilika za suradnju je i zajednički nastup na
trećim tržištima.
Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević istaknuo je kako se obje zemlje trebaju okrenuti izvozu. Po njegovim riječima, srbijanske tvrtke nisu bile jače prisutne u procesu privatizacije u Hrvatskoj jer su se teško mogle nositi s multinacionalnim kompanijama u bankarskom sektoru ili u mobilnoj telefoniji. Sada, smatra Vidošević, postoje dobre osnove za bolje poslovne odnose dviju zemalja.
Skup u PKS-u okupio je predstavnike oko 60 poduzeća iz Srbije i Hrvatske, piše Hina. Na početku skupa održan je sastanak hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića sa srpskim i hrvatskim gospodarstvenicima. Na njemu je postignuta suglasnost da obje zemlje imaju kompatibilna gospodarstva i da bi gospodarska suradnja morala biti što bolja, jer bi to bio pozitivan signal za strane ulagače koji su spremni investirati u regiji.
Kako je priopćeno iz Nikolićeva ureda, sudionici skupa suglasili su se i da je ovaj sastanak “svakako bio najvažniji segment dvodnevnog posjeta predsjednika Republike Hrvatske” Srbiji, upravo zbog toga što bi iz gospodarstva morale dolaziti “određene smjernice za bolji život svih građana Srbije i Hrvatske”.
Josipović na poziv Nikolića danas i sutra u Srbiji
Odjel za informiranje Ureda predsjednika RH javlja da će, na poziv predsjednika Republike Srbije, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović boraviti u dvodnevnom službenom posjetu Republici Srbiji ‒ danas i sutra, tj. 16. i 17. listopada.
Službeni posjet Srbiji hrvatski predsjednik započet će razgovorima sa svojim domaćinom, predsjednikom Republike Srbije Tomislavom Nikolićem, o bilateralnim odnosima, posebno o preostalim otvorenim pitanjima, kao i o suradnji na području gospodarstva.
Prvog dana posjeta hrvatski predsjednik razgovarat će i s predsjednikom Vlade Republike Srbije Ivicom Dačićem te predsjednikom Narodne skupštine Nebojšom Stefanovićem, a nakon toga će se obratiti zastupnicima Narodne skupštine.
Predsjednik Josipović razgovarat će i s predstavnicima udruga izbjeglih.
Drugog dana službenog posjeta Srbiji predsjednici Josipović i Nikolić će razgovarati s gospodarstvenicima o jačanju ekonomske suradnje, što je od osobite važnosti za obje zemlje. U gospodarskom izaslanstvu hrvatskog predsjednika bit će, uz predsjednika HGK-a i ravnatelja Agencije za investicije i konkurentnost, vodeći ljudi najvećih hrvatskih tvrtki koje posluju u Srbiji.
Službeni posjet Republici Srbiji predsjednik Josipović završit će posjetom hrvatskoj manjini u Vojvodini, u mjestu Tavankut kraj Subotice, gdje će zajedno sa srpskim predsjednikom Nikolićem kratko prisustvovati obilježavanju ”Dana hrvatske knjige i riječi”, susresti se s učenicima OŠ Matija Gubec, koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, te razgovarati s predstavnicima hrvatske manjine u Republici Srbiji.
Ivo Josipović: ”Doslovno, ne znam nikoga tko bi želio obnoviti Jugoslaviju!”
Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske
Razgovor vodili: Zdravko Zima i Drago Pilsel
Imali ste već priliku pozdraviti se s papom Franjom nakon njegove inauguralne mise, ali ste u četvrtak održali i prvi službeni susret. Kako je protekao i kakav je dojam na vas ostavio Papa?
Papa je bio upravo onakav kakvog sam i očekivao na temelju prvog susreta i svega onoga što je govorio i činio od početka svoga pontifikata. Bio je neposredan, simpatičan, otvoren za sve teme, skroman i topao. Susret s Papom bio je velik i važan događaj za međudržavne odnose, ali i za mene osobno.
O čemu ste razgovarali? Je li bilo kakvih iznenađenja u smislu da Vam je rekao nešto duhovito ili izrekao kakvu ideju o našoj zemlji i o prioritetima naše regije?
Teme su bile vezane za Hrvatsku, regiju i globalne političke procese u svijetu. Upoznao sam Papu s našim naporima da, usprkos ozbiljnoj gospodarskoj krizi, gradimo uspješno društvo. Govorili smo o Hrvatskoj kao zemlji vjerskih sloboda, bilo je riječi, pa i kritičkih, o odnosima države i Katoličke crkve, koje smo ocijenili vrlo dobrima, o ekumenizmu, pomirenju, ljudskim pravima… Regija je bila vrlo zastupljena u razgovorima. Kao i s papom Benediktom, imao sam iste poglede na regiju, na njezinu europsku budućnost te suradnju između država. Ocijenili smo kako je iznimno važno da političari u BiH urede tu lijepu i prijateljsku zemlju na način da je kao svoju prihvate svi narodi koji ondje žive i da se kvalificira za pregovore s EU-om. Papa je pokazao iznimnu informiranost o Hrvatskoj i regiji.
Govorili ste i na Papinskoj akademiji. Što ste ondje poručili i komu ste se obratili?
Govorio sam o odnosu morala i politike, i to iz perspektive hrvatskog iskustva. Na neki način problematizirao sam, odnosno doveo u pitanje tezu da su politika i moral odvojene kategorije. Politika nije samo borba za vlast ili za ostvarenje interesa, nego se uvijek postavlja i pitanje svrhe političkog djelovanja. Vlast za što? Koja joj je svrha? S kojim ciljem? Poručio sam da su neki problemi suvremenih demokracija povezani s idejom da su politika i moral nužno razdvojeni. Politika koja je samo tehnologija borbe za vlast ili tehnika obnašanja vlasti ne može zadovoljiti očekivanja građana. Moramo se, dakle, vratiti politici kao nečem što je povezano s vrijednosnim sustavom. To je bila glavna poruka moga govora.
Imali ste i zapaženo predavanje na Teološkom fakultetu Sveučilišta Yale: “Religija u postkomunističkom i postkonfliktnom društvu – hrvatsko iskustvo”. Možete li nam reći nešto više o tom predavanju i o pitanjima publike?
I sâm sam se iznenadio koliki je interes vladao za to predavanje. Govorio sam o našim iskustvima, načinu kako gradimo društvo vjerskih sloboda, što podrazumijeva pravo da se vjeruje i pravo da se ne vjeruje, pravo na slobodan izbor vjeroispovijedi i jednak položaj vjerskih zajednica pred državom. Govorio sam i o problemima s kojima se susrećemo, osobito o posljedicama koje je na društvo, pa i odnose među vjerskim zajednicama ostavio rat. Publika je ponajviše pitala o odnosima sa susjedima i određenim specifičnim pitanjima pomirenja među državama i narodima u regiji. Amerikancima je bilo osobito zanimljivo, gotovo nevjerojatno, što je Hrvatska za predsjednika izabrala agnostika.
Tada ste rekli da je religija često bila zloupotrebljavana zbog različitih političkih interesa te da Vam je važno razumjeti različite religije. Jeste li se, kao osoba koja se smatra agnostikom, otkad ste postali Predsjednikom, a što vas je dovelo do mnoštva prilika u kojima se susrećete s religijskim liderima i osobama različitog religijskog iskustva, jače propitkivali o svome svjetonazorskom opredjeljenju?
I inače se uvijek propitujem o svemu, pa tako i o vlastitim opredjeljenjima. U svjetonazorskome sam smislu ponajprije demokrat, poštujem vrijednosti liberalne demokracije i u okviru toga sam, kao što znate, socijaldemokrat. Također sam i agnostik. Imam veliko poštovanje za religije jer su one ugradile vrlo mnogo u našu kulturu i uopće u naš identitet. I sam, iako nisam vjernik, pripadam kulturi koja ima jake katoličke elemente. To je naprosto činjenica koja proizlazi iz povijesti naroda i države kojoj pripadamo. Pogledajte samo literaturu, glazbu, slikarstvo, film… Koliko je samo tu elemenata katoličke tradicije, pa i kod autora za koje znamo da nisu bili katolici. Vrlo je važno i to da, bili vjernici ili ne, imamo i kritički odmak od pojedinih aspekata naše povijesti. Ali, važno je reći, hrvatska kultura nije samo katolička. I druge su vjere, kao što su islam, pravoslavlje, židovstvo, iznimno utjecale na formiranje našeg kulturnog i nacionalnog identiteta. Moram priznati, do sada, kao Predsjednik nisam imao nikakvih problema u komunikaciji s vjerskim zajednicama, posebice ne s religijskim liderima. Istina, u predizbornoj kampanji bilo je određenog navijanja za moga protukandidata utemeljenog na činjenici da nisam vjernik. Ali te pojave smatram marginalnima. Vidjeli ste, pretežno katolička nacija za Predsjednika je izabrala agnostika i s time, do danas, nemam nikakav problem. Mislim da i to govori o sekularnosti našega društva koja ne isključuje da svatko ima svoje vjersko opredjeljenje i da ga prakticira te da svako religijsko opredjeljenje bude poštovano.
Pretpostavljamo da ste katkad prisiljeni odgovarati na ista ili slična pitanja, no ipak… Za Hrvatsku koja se predstavlja kao demokratsko društvo, od presudne je važnosti da ”pobjegne” iz prošlosti i prepusti je onima koji su za nju profesionalno zaduženi, a to su povjesničari, muzealci i drugi. Uostalom, alarmantno robovanje prošlosti i kolektivnim mistifikacijama dokaz je da je Hrvatska demokratska država, ali samo na papiru. Kada će građani naše zemlje, a ponajprije političari, shvatiti da moraju odgovarati za svoje postupke, a ne za postupke svojih očeva, djedova ili tko zna kojega pretka? Drugim riječima, kada ćemo shvatiti da živimo u 21. stoljeću, u globaliziranom svijetu i odgovarati, koliko je to moguće, na njegove izazove?
Rekao bih da je jedan značajan dio naše javnosti – političke i opće – to shvatio. No uvijek ima onih koji žive od prošlosti i u prošlosti, koji ne dopuštaju da se odmaknemo od nje. Takvi su prilično glasni, ali nisam uvjeren da ih je mnogo. Ipak smo daleko odmakli od onih vremena kad su ljudi zbog različitih interpretacija prošlosti bili spremni ratovati. Danas se o tome raspravlja i mislim da smo blizu tome da prihvatimo da će o nekim pitanjima u našem društvu uvijek postojati razlike, pa i o onima koje se tiču interpretacije prošlosti. Te razlike dijelom su identitetski uvjetovane, a dijelom su izraz obiteljskog i društvenog konteksta u kojem je netko odrastao ili se obrazovao. Inače, slažem se da nam je potrebno više gledati u budućnost, nego u prošlost. Istodobno, kad već i govorimo o prošlosti, to mora biti na način da pokažemo osjetljivost za žrtve, bez obizira na njihov svjetonazor, da govoreći o prošlosti ne stvaramo nove sukobe. Uz vremenski odmak, moramo moći imati pijeteta prema svakom stradalniku, a istodobno u povijesti prepoznavati ono što je kao povijesni pokret bilo dobro, a što nije. Ono što nikada ne smijemo prihvatiti jest opravdavanje zločina.
Ne čini li vam se da tvrdokorno prepucavanje između koalicije i oporbenog HDZ-a služi učvršćivanju stranačkih pozicija i jačanju ionako hipertrofiranih individualnih taština? Možda se s time nećete složiti, ali takvo ponašanje nije samo bespredmetno; u uvjetima notorne krize ono se ne može ocijeniti drukčije nego kao luksuz ili manjak bilo kakva osjećaja odgovornosti.
Ima i nerazumnih i beskorisnih rasprava u našem političkom prostoru, ali ipak htio bih reći da smo mi zapravo jedno relativno stabilno društvo u kojem srećom nema sukoba kakve vidimo, pa i u nekim razvijenijim demokracijama. Promjene vlasti kod nas bile su bezbolne i relativno brze. Poštovala se volja građana izražena na izborima koji su bili provedeni na zavidnoj demokratskoj razini. Naš politički prostor bi, sasvim sigurno, mogao biti i bolji, ali to se može reći za manje-više sve demokratske države. Ne bih, dakle, bio toliko kritičan prema stanju demokracije u nas.
Ima i nerazumnih i beskorisnih rasprava u našem političkom prostoru, ali ipak htio bih reći da smo mi zapravo jedno relativno stabilno društvo u kojem srećom nema sukoba kakve vidimo, pa i u nekim razvijenijim demokracijama. Promjene vlasti kod nas bile su bezbolne i relativno brze. Poštovala se volja građana izražena na izborima koji su bili provedeni na zavidnoj demokratskoj razini. Naš politički prostor bi, sasvim sigurno, mogao biti i bolji, ali to se može reći za manje-više sve demokratske države. Ne bih, dakle, bio toliko kritičan prema stanju demokracije u nas.
Predsjedničke obveze dovode vas u situaciju da komunicirate sa svjetovnim i crkvenim liderima, ali isto tako s „običnim ljudima“ koje muče obične, ali itekako opipljive brige. Kako prevladati taj hijat između protokolarnih visina i svakodnevnih ”plićina” u kojima se guši sve veći broj naših građana?
Komuniciram s mnogim građanima – i to na razne načine, s nekima i preko društvenih mreža ili e-maila. Nije uopće teško stupiti u kontakt sa mnom, i to izravno. Svakodnevno u moj ured ili meni osobno dolazi između 200 i 300 pisama i mailova. Najmanje polovicu tih pisama šalju mi građani. Obišao sam gotovo sva mjesta u Hrvatskoj, a u svom uredu primio tisuće građana. Imam, dakle, izravan uvid u stvarne probleme ljudi. Nema dana kad ne dodirujem ljudsku nesreću, a često i nepravdu. Pokušavam pomoći koliko mogu, iako je katkad frustrirajuće vidjeti da čak i netko na mojoj poziciji, dakle – na poziciji šefa države – ne može riješiti neki problem, ni onda kad je nepravda evidentno učinjena. Zapravo, rekao bih da je to najteži dio moga posla – kad vidim da je učinjena nepravda, ali nema načina ni mehanizma da se pomogne. Inače, kontakt s građanima vrlo je važan za svakoga demokratskog političara. On vas drži stalno vezanim za stvarnost, od koje se lako odvojiti kad jednom uđete u ove tzv. “više sfere”.
Gledajući prijenose saborskih sjednica i rasprava, teško se oteti dojmu da su stranke u Hrvatskoj postale same sebi svrhom. Možda je to pitanje implicirano u nekom od prethodnih, ali kada će političari shvatiti da je njihova obveza raditi za opće, a ne za vlastito ili usko stranačko dobro?
Rad za opće dobro morao bi biti glavni motiv svakomu tko se uključuje u politiku. Stranke su organizacije koje izražavaju neki specifičan svjetonazor ili posebno gledanje na to što je opće dobro te povezuju ljude koji se žele angažirati u politici, a slični su po pitanju svjetonazora. Stranke ne bi smjele biti odvojene od ideje općeg dobra – samo bi trebale predstavljati specifičan pogled na to kako postići opće dobro. No, pazite, prigovori koji se mogu postaviti našim strankama čuju se i u drugim zemljama u odnosu na njihove stranke. Važno je, također, vidjeti da nije sve u strankama. Javno se angažiranje danas može postići i na druge načine – kroz medije, civilno društvo, akademsku zajednicu, razne humanitarne udruge i dr. Neki od tih alternativnih angažmana možda su još i više usmjereni na činjenje dobra od samog političkog angažmana.
Čovjeku katkad ne preostaje drugo nego da se tješi Krležom. Mogle bi se citirati mnoge njegove rečenice, a na jednome mjestu, u ”Deset krvavih godina” (1937.), zaključio je da ”hrvatstvo, narkotizirano, sanja”. Znači li to da je Krleža bio prorok ili da se od tih davnih dana ništa nije promijenilo?
Krleža je svakako pisac čije poruke nisu vezane samo za jedno vrijeme. Ipak, mislim da se mnogo toga promijenilo u odnosu na 1937. Hrvatstvo, u smislu postojanja države, i to demokratske države, više nije samo san, nego je java. Možda ta java nije u potpunosti zadovoljila kriterije postavljene dok se o vlastitoj državi samo sanjalo. No danas se ima smisla angažirati na stvaranju jedne bolje, pravednije, slobodnije i bogatije Hrvatske. U svojim javnim istupima, više sam puta govorio da je pesimizam možda sastavni dio ljudske prirode, ali nije suviše koristan. Nećemo riješiti naše probleme ako već unaprijed pretpostavljamo da se ništa ne može učiniti i da će biti još samo lošije i lošije. Treba nam nešto optimističniji pristup stvarnosti. Rekao bih čak i da je takav pristup u skladu s postignutim. Ne treba zaboraviti odakle smo krenuli prije više od 20 godina, kroza što smo prošli i dokle smo ipak stigli. Mislim da bi čak i veći pesimisti od Krleže ipak našli dovoljno nade u tom prijeđenom putu. Istina je, gospodarsko je stanje vrlo teško. No pogledajte koliki smo napredak ostvarili u demokraciji, ljudskim pravima, slobodi medija, umjetnosti, kulturi, sportu… Ispunili smo visoke kriterije EU-a…
Nije malo naših glazbenih umjetnika koji su postigli svjetsku karijeru. Dovoljno je apostrofirati imena kao što su: Katarina Livljanić, Ivo Pogorelić, Radovan Vlatković, Monika Leskovar, Maksimilijan Cenčić, Martina Filjak, Petrit Çeku i drugi. Ovih dana u Zagrebu je koncertirala riječka mezzosopranistica Diana Haller i ne treba biti operni ekspert za zaključak da je pred njom velika karijera. Kako to da, kao pojedinci, osobito na glazbenom planu, uspijevamo ono što ne možemo postići na kolektivnoj razini? Zašto se samo načelno pozivamo na kriterij izvrsnosti, dok u praksi i dalje vlada načelo rođaštva i totalne korupcije? Pitamo vas to uzimajući u obzir Vašu predsjedničku poziciju, ali i muzičku i pravničku vokaciju.
Ponosim se glazbenicima koje navodite, ima ih još mnogo koji su napravili ili grade svjetske karijere. No nisu glazbenici jedini. U kulturi, sportu i znanosti imamo izvrsne pojedince i timove. Istina je, još je puno nepotizma, ali i tu vidim napredak. Ne mislim da su u Hrvatskoj jedini, pa ni glavni kriterij napredovanja nepotizam ili korupcija. Iako su to fenomeni koji još uvijek ozbiljno ugrožavaju naš napredak, rekao bih da danas nije kako je bilo “jučer”. Uostalom, teza da ništa nije moguće bez nepotizma i korupcije destimulirajuća je, ali i uvredljiva za mnoge u našem društvu koji su vlastitim radom i talentom ostvarili uspjeh. A da moramo uvijek ratovati protiv nepotizma i korupcije, to je činjenica i imperativ našeg uspjeha.
Prije nešto više od tri mjeseca Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Prilikom svečane priredbe u Zagrebu čuli su se Balotini, Krležini i Pupačićevi stihovi, čula se Bersina glazba itd. Pred svijetom smo se, kao i toliko puta ranije, prezentirali duhovnim vrijednostima, iako su za aktualnu vlast kultura i njezini protagonisti “zadnja rupa na sviralu”.
Prije nego što sam krenuo u politiku, vrlo sam se aktivno bavio kulturom i ne bih se sasvim složio s Vašom tezom o “rupama na sviralu”. Hrvatska je relativno siromašna zemlja i to ograničava naše mogućnosti financiranja kulture, i ne samo kulture. Hrvatska je produkcija u nekim kulturnim segmentima prilično bogata, u nekima nije. Često mi se većim problemom od novca čini povremeni manjak kreativnosti u nekim segmentima kulture. Ali, već sutra, pojave se pojedinci koji ponovno Hrvatsku i na tom području učine vidljivom. Ono što vidim kao poseban problem jest poticanje vlastitog stvaralaštva. Pritom, uzimajući u obzir ograničene resurse, ključno je pitanje selekcije. Povremeno pogledam što se sve sufinancira na području glazbe, posebno u nekim lokalnim samoupravama, i događa se da za određene ljude čiji se programi sufinanciraju, kao prilično dobar poznavatelj glazbene scene, nisam nikada čuo. Bar u slučaju onih programa za koje smatramo da su vrh naše kulture, trebali bismo naći dovoljno sredstava da im omogućimo međunarodnu afirmaciju. Pitanje kritičkog vrednovanja i određivanja prioriteta teška je i odgovorna zadaća i, prije svih, struka, ne politika, mora imati glavnu riječ.
Još u 19. stoljeću slavni američki pisac H. D. Thoreau ironično je primijetio da “na jednog kreposnika dolazi 999 pokrovitelja kreposti”. Thoreau je aludirao na svoju zemlju, ali nije li to nevolja koja i u Hrvatskoj strši do neba?
Možda, ali, rekao bih, to je univerzalna pojava.
Prije nekoliko dana ”Jutarnji list” osvanuo je s naslovom: ”Dugo sam čekao da se Josipović prestane ljutiti na mene”. Bile su to riječi srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića. Kako uspostaviti bolje odnose sa susjedima, a neutralizirajući usput optužbe o pokušaju restauracije Jugoslavije? To više što ne treba dokazivati da su dobri odnosi sa susjedima od vitalnog interesa za svaku zemlju. Pitanja koja se tiču rata, nestalih i slična traže urgentna rješenja, ali ne čini li Vam se da su još jake snage kojima ”zaleđeno” stanje između balkanskih susjeda itekako odgovara i koje u igri ni rata ni mira traže svoje probitke?
Nitko od ljudi s našom domovnicom, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi ili ljudi bilo koje druge nacionalnosti, nisu nam tuđinci. To su ljudi koji povezuju dvije države i učvršćuju naše prijateljstvo. Priča o “evangelizaciji domovnicama” naprosto je besmislica. Štoviše, to je priča o zatvaranju u vlastite granice, priča o bezosjećajnosti prema ljudima koje je sudbina podijelila između dvije domovine. Ja želim da priča bude drukčija, da bude priča o ljudima koji imaju što dati i jednoj i drugoj državi, državama koje imaju i moraju što dati tim ljudima, ljudima koji povezuju prijateljske države
Prije svega, obnova neke nove Jugoslavije niti je moguća, niti bi bila poželjna, niti za to ima interesa bilo gdje u postjugoslavenskim zemljama, uključujući i Srbiju. Oni koji govore o nekoj novoj Jugoslaviji zapravo pokušavaju zaplašiti građane nekom potpuno nepostojećom opasnosti, nekom fikcijom koja postoji samo u njihovim glavama. Doslovno, ne znam nikoga tko bi želio obnoviti Jugoslaviju! Ima, istina je, mnogo onih koji bi htjeli da se dobri odnosi među narodima i državama ove naše regije nikad ne razviju i koji kao da žive od stalnog poticanja neke “zle krvi” i dizanja tenzija. Kao da im je žao što je rat napokon gotov. A komu je taj rat donio išta dobra, osim onomu malom broju ljudi koji su se jednom enormno obogatili na račun velike većine koja je u ratu toliko toga izgubila? Ti ratni profiteri pokušavaju održavati neki imaginarni rat stalno živim da bi održali svoje privilegije i skrenuli pozornost s pitanja odgovornosti za prethodne sukobe. Od goleme je važnosti da se u svim zemljama postjugoslavenskog prostora vodi antiratna politika, koja uključuje i zatvaranje preostalih otvorenih pitanja, od kojih je za nas najbolnije pitanje nestalih osoba. Također, takva politika uključuje trajnu orijentiranost na izgradnju mira, kao i trajnu obvezu da se kazne ratni zločinci i oni koji su počinili teške zločine u ratu. Sve su to sastavni elementi jednoga procesa, kojemu je krajnji cilj onemogućavanje rata bilo kad u budućnosti. Unatoč dijelu javnosti koji nevoljko gleda na otopljavanje odnosa sa Srbijom, velik je napredak učinjen posljednjih godina: pronađene su mnoge osobe čija se sudbina nije znala, zajedno radimo na povratku izbjeglica, surađujemo u progonu međunarodnog i organiziranog kriminala, sve više trgujemo, razmjenjujemo kulturne programe, dogovorno je vraćen dio otetog kulturnog blaga iz doba rata, čak imamo i sporazum o vojnoj suradnji… Ali puno je još otvorenih pitanja i velika je odgovornost na ovoj generaciji političara da ih riješi ili bar njiihov broj svede na minimum.
Nedavno je umro Mirko Kovač, pisac u čijoj se sudbini zrcale sva moguća proturječja naše regije, koju katkad zovemo balkanskom, katkad ex-jugoslavenskom itd. Osim romana i novela, Kovač je objavio knjigu polemika pod naslovom ”Elita gora od rulje”. Ondje se okomio na mnoge pisce i intelektualce iz srbijanske sredine. Ipak, nije li pitanje kompromitiranih elita isto tako i goruće hrvatsko pitanje?
Ne bih generalizirao. Na našoj javnoj sceni, pa i kulturnoj, bilo je ljudi koji su se dosljedno zalagali za demokraciju i za mir, kao i onih koji su bili zagovornici autoritarne vladavine i promotori sukoba. Među ovima prvima istaći ću samo neka časna imena, ono Predraga Matvejevića, Dubravke Ugrešić, Mire Furlan i mnogih drugih ljudi okupljenih oko hrabrih antiratnih novina i časopisa u 1990-ima, mnogih novinara koji su dali svoj velik doprinos demokraciji. No bilo je i sasvim drukčijih primjera, kao uostalom i u Srbiji.
Osobno, najveći problem vidim u teškom gospodarskom položaju medija koji generira ovisnost medija o oglašivačima, a nekad i uzrokuje njihovu propast. Nažalost, mnogi su odlični novinari ostali bez posla, mediji propali. Sve te okolnosti utječu na neovisnost novinara, a i na profil medija. Nedostaje mi decentno analitičko novinarstvo u kojemu se ne događa da naslovi nemaju veze s tekstom nad kojim stoje. Ipak, uvijek volim istaknuti doprinos koji su mediji dali i dalje daju demokraciji u Hrvatskoj. Vidim, postoji više inicijativa samih novinara da otvore prostor neovisnom i stručnom novinarstvu kroz portale, neki sutra i kroz tiskana izdanja. Bez obzira na trenutačno veće ili manje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo medijskom scenom, očekujem da će kriteriji čitatelja, čitajte – tržište, isprofilirati scenu te da će se u dogledno vrijeme mediji profilirati u odnosu na publiku, način odabira i obrade tema, opremu teksta… Bit će sve manje medija koji “svaštare” i jako sliče jedni drugima.
Sugerira se da imate mnoge medije ”pod kontrolom”. Je li to točno i kako Vi doživljavate vaš medijski tretman u tiskanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj?
Nije točno i smatram da se radi o podmetanju vrlo malog broja novinara koji se i inače ne ističu osobitom objektivnošću. Eto, klasičan je primjer jednog dnevnika za čijeg vlasnika kažu da je sa mnom u dobrim odnosima. A taj dnevnik gotovo svaki dan, na cijeloj stranici, objavljuje najružnije objede na račun moje politke kao “komunjarske”, “izdajničke”, “jugonostalgičarske”. U medijima često nastupam jer je zagovaranje jedan od glavnih instrumenata koje Predsjednik Republike ima u obnašanju svoje dužnosti. Javni zagovor podrazumijeva stalno obrazlaganje svoje pozicije i pokušaj iniciranja javnog dijaloga o idejama koje imam. Moj prethodnik, predsjednik Mesić, bio je također osoba koja se snažno oslanjala na taj instrument – i to je sasvim normalno u okvirima postojećeg sustava. Nekad sam više, a nekad manje zadovoljan načinom praćenja mojih aktivnosti, ali pretpostavljam da bi slično mogla reći svaka javna osoba. Postoje novinari koji podržavaju politiku koju vodim, ali i oni koji joj se oštro suprotstavljaju. To je normalno, to je dio demokracije.
Pretpostavljamo da se ne dopisujete javno s novinarima koji vas kritiziraju. U povodu najnovije kritike na vaš račun, one Miljenka Jergovića, koji Vam je zamjerio način kojim ste se obratili Hrvatima u BiH u povodu tamošnjega popisa stanovništva govoreći im da imaju ”dvije domovine”, pa vas je u tome usporedio s Franjom Tuđmanom i njegovom politikom ”evangeliziranja domovnicama”, želimo doznati zašto, ako tako mislite, smatrate da Hrvati u BiH imaju ili moraju imati dvije domovine i jesu li vam Hrvati u BiH, kako vam Jergović imputira, tuđinci?
Točno je, gotovo nikada ne reagiram na tekstove u medijima. Ali kad već pitate, evo… Gospodin Jegović je sjajan pisac, ne uvijek osobit politički analitičar. Kao prvo, da je pažljivo pogledao spot zbog kojeg me kritizira, vidio bi da poruka uopće nije bila namijenjena Hrvatima u BiH. Štoviše, nisam uopće spomenuo Hrvate, već sve hrvatske državljane podrijetlom iz BiH koji žive u Hrvatskoj. To su, uz Hrvate, i velik broj Bošnjaka, nešto manje Srba. Uostalom, pogledajte kako i udruge Bošnjaka u Hrvatskoj pozivaju na popis! I otkud gospodinu Jergoviću legitimacija da negira pravo državljanima BiH koje im je dano zakonima njihove zemlje, pravo da sudjeluju u popisu stanovništva bez obzira na to imaju li još koje državljanstvo i gdje žive!? Danas je pitanje višestrukog identiteta, pa i višestrukog državljanstva, civilizacijsko pitanje. I sam je g. Jergović rodom iz BiH. Hoće li iskoristiti prava koja mu daju obje države ili neće, to je njegov odabir, ali ga ne bi trebao nametati drugima kroz prilično brutalne političke kvalifikacije. U Hrvatskoj imamo mnoge hrvatske državljane s drugim državljanstvom, ponajviše onim BiH i Srbije. Etnički, daleko je od toga da bi svi bili Hrvati. Zar tim ljudima, koje je često nevolja rata navela da napuste svoju prvu domovinu i žive u drugoj, zabraniti da ostvaruju prava u obje države, pa i da doprinose objema državama!? Jergović je istom logikom mogao reagirati i na činjenicu da su mnogi Srbi iz Hrvatske, koji danas žive u Srbiji, sudjelovali u popisu, a sudjeluju i na izborima. Gdje su mu jednaki kriteriji? Neke su od njih iz Hrvatske otjerali ratni događaji, drugima je to bio vlastiti odabir. Neki nisu nikada niti živjeli u Hrvatskoj. Pa to da su građani dvije države, ljudi s dvije domovine, normalno je! Dobro je što su vezani uz obje države i bio bih nesretan da ti ljudi, Srbi s dva državljanstva koji žive u Srbiji, nemaju mogućnost sudjelovati u popisu, izborima ili drugim aktivnostima vezanima za Hrvatsku. Kao što mi je normalno da u prostorijama organizacija Bošnjaka u Hrvatskoj imamo i zastave BiH, a da Bošnjaci koji žive u Hrvatskoj i hrvatski su državljani odlaze na popis u BiH, sudjeluju u izborima ili drugim aktivnostima susjedne zemlje. Hrvatska je svoju putovnicu dala i za oko 400.000 državljana BiH koji nisu Hrvati. Zašto? Zato što su životno ili obiteljski bili povezani s Hrvatskom. Nitko od tih ljudi s našom domovnicom, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi ili ljudi bilo koje druge nacionalnosti, nisu nam tuđinci. To su ljudi koji povezuju dvije države i učvršćuju naše prijateljstvo. Priča o “evangelizaciji domovnicama” naprosto je besmislica. Štoviše, to je priča o zatvaranju u vlastite granice, priča o bezosjećajnosti prema ljudima koje je sudbina podijelila između dvije domovine. Ja želim da priča bude drukčija, da bude priča o ljudima koji imaju što dati i jednoj i drugoj državi, državama koje imaju i moraju što dati tim ljudima, ljudima koji povezuju prijateljske države.
Koje medije iz regije pratite?
Otkako sam na ovoj funkciji, pratim zaista mnogo medija, ali najčešće u sažetim oblicima koje mi priređuje moj ured ili neka druga institucija. No često zatražim da pogledam cijeli tekst ili prelistam određeno izdanje. Pratim i online izdanja mnogih medija, teško bih mogao neka izdvojiti. Svakako, riječ je o medijima iz svih zemalja regije, različitih političkih orijentacija.
Koju ste knjigu ili knjige u posljednje vrijeme uspjeli pročitati, a koji ste koncert s velikim zadovoljstvom poslušali?
Ne biste vjerovali, zadnja mi je u rukama bila Jergovićeva zbirka eseja “Muškat, limun i kurkuma”. Ponavljam, odličan je pisac. Od koncerata, izdvojio bih koncert Njujorške filharmonije koji sam čuo prilikom boravka u SAD-u na sjednici Opće skupštine UN-a. Ali ističem i sjajnu kolekciju CD-ova Antologija hrvatske zborske glazbe. Vrlo često, posebice kada radim dokasna, stavim jedan od CD-ova iz te edicije.
Možda ste se samo šalili kada ste to naveli kao želju, ali je očito da svojim tempom rada nećete za ova mandata stići napisati glazbeno djelo posvećeno Johnu Lennonu. Hajmo završiti ovaj razgovor u ležernom tonu… Ako volite Lennona i ako Vam je glazba toliko važna, zašto biste se upustili u drugi predsjednički mandat, to jest, zašto ćete ga pokušati dobiti? Imate si pravo u odgovoru na ovo posljednje pitanje pripisati i poneku zaslugu.
Zato što volim komade koji imaju dva čina, a ne samo jedan. U prvom se događa zaplet, u drugom – rasplet. Šteta je propustiti rasplet, kad ste već vidjeli zaplet. O zaslugama neću, o njima će, a i o mojim slabostima, suditi analitičari, a što je najvažnije, birači.