”Živimo u sve izraženijoj atmosferi mržnje. Ni u ratno vrijeme nije bilo ovoliko sumanutog hate speech-a”, rekao je novinar Novog lista i suutemeljitelj Feral Tribunea Predrag Lucić na jučerašnjem predstavljanju knjige “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune” Borisa Pavelića u Europskome parlamentu. [Read more…]
Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
Pisati povodom 11. srpnja o Srebrenici podrazumijeva priznati da su riječi nemoćne opisati događaje od prije 20 godina, ali i ovovremeno licemjerje i kulturu laži i u BiH, i u Srbiji i u svijetu. Vrijedno pomena je, ipak, izdvojiti što je 11. srpanj 2015. godine proglašen Danom žalosti u BiH i što je tu odluku donijelo Vijeće ministara jednoglasno. [Read more…]
Opasna previranja za Europu
“Ova zemlja, srećom, nikada neće postati diktatura jer je previše raznolika”, rekao je tokom našeg razgovora u veljači ove godine Leonid Kožara, tada već bivši ukrajinski ministar vanjskih poslova u zadnjoj Janukovičevoj Vladi.
Ta rečenica odmah me podsjetila na susret sa još jednim bivšim političarom. Naime, koncem 2001. godine doputovao sam u Kairo da bi razgovarao i sa Hosnijem Mubarakom, dugogodišnjim, tek nedavno svrgnutim egipatskim liderom. Bilo je to neposredno uoči američko-britanske invazije na Sadamov Irak i, naravno, predsjednik Mubarak je želio pričati o implikacijama tog napada. Bio je žestoki protivnik Bush-Blairovog nauma da se oružanim putem konačno treba obračunati sa iračkim gazdom.
Ali ne zbog simpatija koje bi eventualno gajio prema bagdadskom kolegi. “Ne”, rekao mi je, “mi arapski lideri uglavnom ne trpimo Sadama. Međutim, svjesni smo stare dileme koja se duboko vezuje za način i prostor njegove vladavine.” Pitao sam o čemu se radi. “Vidite, nije jasno je li Irak brutalna diktatura zbog karaktera Sadama Huseina ili je on brutalni diktator zbog komplicirane strukture samog Iraka?!”
Ono što mene intrigira je kako i u kojoj mjeri procesi koji su doveli do političkih sukoba u Ukrajini i Egiptu mogu utjecati na razvoj odnosa u postizbornoj Europskoj uniji. Ostavljajući po strani analizu koliko heterogenost (i da li samo ona) ključno doprinosi (ne)održivosti nekog državnog ustroja, valja zaključiti kako posljednjih godina svjedočimo postupnim promjenama percepcije, kao i koncepcije međunarodnih odnosa resetriranih još padom berlinskog zida prije četvrt stoljeća
Dakle, ono što, pored svega ostalog, dijeli dvojicu mojih sugovornika, jest razilaženje u stajalištu da li šarolikost neke političke zajednice postavlja temelje za diktaturu ili pak demokraciju.
Ipak, ono što mene intrigira je kako i u kojoj mjeri procesi koji su doveli do političkih sukoba u Ukrajini i Egiptu mogu utjecati na razvoj odnosa u postizbornoj Europskoj uniji. Ostavljajući po strani analizu koliko heterogenost (i da li samo ona) ključno doprinosi (ne)održivosti nekog državnog ustroja, valja zaključiti kako posljednjih godina svjedočimo postupnim promjenama percepcije, kao i koncepcije međunarodnih odnosa resetriranih još padom berlinskog zida prije četvrt stoljeća.
Polazište za takvu ocjenu ne nalazim isključivo u rezultatima svibanjskih izbora za Europski parlament koji su legitimirali retradicionalizaciju dobrog dijela europskog političkog prostora i zahtjeve za jačanjem institucija klasične nacionalne države nasuprot zajedničkim u Bruxellesu.
Pretpostavke nalazim u zbivanjima s ove i one strane granica EU; u rezultatima turskih predsjedničkih izbora i inaguraciji Recepa Tayyipa Erdogana kao mogućeg novog, ali konzervativnog i na međunarodnoj sceni prodornijeg Atatürka, u postojanim Putinovim naporima za novom demarkacijom prema Zapadu u trajniju rusku korist, kao i izborima potvrđenim (nacionalističkim) konsenzusima oko europskih “državnika novog kova”, danas Viktora Orbana, a sutra vjerojatno Marine Le Pen.
Imam dojam da se EU danas suočava sa zamjetnim procesima zasad lokalnog, no postupnog odustajanja od liberalnih, demokratskih i laicističkih tekovina inauguriranih još europskim prosvjetiteljstvom i američkom emancipacijom 18. stoljeća.
To je možda najpregnantnije izložio baš mađarski premijer Orban prije samo dvadesetak dana u obraćanju svojim pristašama: “Mislim da nas naše članstvo u Europskoj uniji ne sprječava da izgradimo novu neliberalnu državu temeljenu na nacionalnim osnovama.
Imam dojam da se EU danas suočava sa zamjetnim procesima zasad lokalnog, no postupnog odustajanja od liberalnih, demokratskih i laicističkih tekovina inauguriranih još europskim prosvjetiteljstvom i američkom emancipacijom 18. stoljeća
Danas svijet pokušava razumjeti sustave koji nisu zapadni, nisu liberalni, vjerojatno nisu niti demokracije, ali su uspješni”, rekao je i spomenuo Singapur, Kinu, Indiju, Rusiju i Tursku kao primjere.
Ono što nas u Hrvatskoj treba također zanimati, ali i prestati čuditi je ideja po kojoj se “Mađarska nalazi u zanimljivoj geostrateškoj situaciji kojom može odigrati poveznicu u regiji. Mađare izvan granica treba iskoristiti kao važnu sponu, budući da oni čine treću najveću nacionalnu manjinu u regiji. Naša država treba sjediti u sredini paukove mreže“.
Nije još sasvim jasno kakve će dugoročne posljedice za samu Tursku i njeno sve nestabilnije okruženje imati vladanje prvog neposredno izabranog predsjednika, ali njegove već više puta ponovljene izjave skiciraju moguću vanjskopolitičku agendu: “Danas je pobijedila nova Turska, liderska, napredna Turska. Ali, ne samo Turska, danas su pobijedili Kabul, Bejrut, Sarajevo i Skoplje. Danas su pobijedili Damask, Ramallah, Gaza i Jeruzalem.”
Vidi li i Erdogan sebe, poput Orbana, u središtu neke paukove mreže, s tim da ne računa na tursku manjinu kao instrument utjecajnije politike nego na kombinaciju povijesnih identifikacija i financijskih stimulacija na područjima nekadašnje Otomanske imperije?
Bez obzira na razvoj prilika u Rusiji i Turskoj, sve navodi na zaključak da europski projekt može očuvati značaj i vitalnost u 21. stoljeću samo ako EU razradi i ponudi novi strateški pristup o trilateralnoj, a ne tripolarnoj Europi imajući u vidu parafrazu Lorda Ismayja – kako pomoći da EU ostane ujedinjen, Rusija postimperijalna, a Turska europska
Pregovori o članstvu Turske u EU započeli su 2005. ali je jedva trećina od 35 poglavlja otvorena do sada. Uz to, istraživanje u pet zemalja EU koje je prije nekoliko godina provelo Bogazici sveučilište u Istanbulu, Granada sveučilište i Neovisno sveučilište u Madridu, pokazuje da bi 64 posto ljudi u Francuskoj i 62 posto u Njemačkoj reklo ”ne“ Turskoj da se održava referendum o njenom članstvu.
Turska, dakle, frustrirana načinom na koji neke države EU-a blokiraju pristupne pregovore, a što je u kontrastu sa njenom sve snažnijom ekonomijom, sve više slijedi novu vanjsku politiku i traži veću ulogu na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku. Na kraju, razmišljajući o sve krvavijoj krizi u Ukrajini čini se dobivamo odgovore na pitanja kako će dalje teći postsovjetska tranzicija ne samo u Rusiji nego u njenom geopolitičkom okruženju.
Mislim da se danas na tzv. periferiji, odnosno u neposrednom susjedstvu EU odvijaju jednako važni procesi za daljnji razvoj europske ideje kao i u Bruxellesu. Namjerno sam rekao europske ideje, a ne EU jer smo suočeni s problemima koji nadilaze iznose trgovinske razmjene ili trenutne odnose snaga u političkoj areni.
Bez obzira na razvoj prilika u Rusiji i Turskoj, sve navodi na zaključak da europski projekt može očuvati značaj i vitalnost u 21. stoljeću samo ako EU razradi i ponudi novi strateški pristup o trilateralnoj, a ne tripolarnoj Europi imajući u vidu parafrazu Lorda Ismayja – kako pomoći da EU ostane ujedinjen, Rusija postimperijalna, a Turska europska.
Još idealniji rasplet bi značio da EU povezanost sa svojim istočnim susjedstvom vremenom podigne na razinu koju danas ima sa transatlanskim partnerima na Zapadu.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Quod licet Iovi…
Na dvadeseti rođendan nacionalne valute – kune bivši ministar financija Republike Hrvatske, koji je isto toliko u SDP-u, Slavko Linić održao je dano obećanje. S javnošću je podijelio svoju istinu o razlozima “šutiranja” iz ministarske fotelje. Istinu koja se bitno razlikuje od lakonski iznesenog obrazloženja smjene još uvijek aktualnog premijera Zorana Milanovića.
Težak je zadatak svojim direktnim i oštrim istupom stavio Linić pred sve članove SDP-a. No, ne samo pred kolege iz svoje riječke organizacije već i pred javnost u cjelini. Novinari će zasigurno do sjednice Glavnog odbora SDP-a, zakazane za 7. lipnja, barem pokušati istražiti imaju li osnove tvrdnje bivšeg ministra da je medijskim spletkarenjima pokušana difamacija njega kao ministra i kao čovjeka ne bi li se zaštitio rodbinski i prijateljski krug oko premijera Zorana Milanovića… Nije se navodno prezalo ni od zloupotrebe službi, ali taj će dio, kao i mnogo puta dosad novinarima biti najteže dokazati.
Premijer je, veli Linić, sve preuzeo u svoje ruke i zabranio mi da u javnosti govorim o smjeni predstavnika radnika u Nadzornom odboru Ine, o izbjegavanju ulaganja u riječku i sisačku rafineriju, o pravoj provali Petrovićeva bijesa zbog naplate 230 milijuna kuna poreza. Premijer je uzeo to u svoje ruke i naravno nije zatražio odgovornost Siniše Petrovića, koji pitijskim SMS-ovima odgovara na pitanja novinara o Linićevom istupu, ali je zato smijenio ministra koji je dug državi naplatio
Je li Zoran Milanović u želji da se riješi neposlušnog i nepoćudnog ministra svjesno zanemario državne interese?
Mnogo je tu odgovora koje javnost, pa i ona politička, esdepeovska mora dobiti prije no što se odluči na čiju će stranu stati. Na stranu premijera bez rezultata o čijim krivim odlukama i prosudbama rječito svjedoči i broj glasova koji je dobio Tonino Picula na netom održanim izborima za EU parlament ili na stranu prekaljenog esdepeovca koji je i na pressici u četvrtak podsjetio da je Vlada, na čelu s Zoranom Milanovićem, prihvatila bez većih primjedbi Izvještaj o dvogodišnjem radu Ministarstva financija koje je on vodio. To je Ministarstvo, sviđalo se to nekima ili ne, realiziralo najveći dio Programa 21.
Linić je mnogo žestokih utakmica s političkim protivnicima vodio i dobio. Neke istina tek na sudu ali ova mu je, priznaje javno, pala najteže. Veteran socijaldemokracije optužbu da je kriminalac čuo je kroz telefonsku slušalicu od predsjednika svoje stranke, SDP-a, kojeg je strpljivo više od dva desetljeća gradio. Ne čudi stoga da je taj razgovor, on koji inače ne psuje, okončao psovkom. Mandat na raspolaganje premijeru dat je u pismenome obliku već tada.
Uslijedila je višemjesečna šutnja, koja je prekidana samo na sjednicama Vlade i potom nedavna smjena. Upućeni vele u najgorem trenutku, kada je supruga Slavka Linića pokapala majku. Stoga je, između ostaloga, vjerojatno predsjednik Gradske organizacije riječkog SDP-a, Vojko Obersnel onako na prvu, smjenu okarakterizirao kao vrlo brutalan i neljudski postupak premijera.
Pressicu premijer nije gledao, jer je bio na putu, u Čakovcu, ali je zato spremno odbacio svaku svoju odgovornost za aranžmane rodbine, brata, šogorice i prijatelja… Ministar je odgovoran za svoje prijatelje, ali premijer eto nije. Quod licet Iovi, non licet bovi, a tko je Jupiter u ovoj situaciji znali smo i prije pressice
Dio čelnika gradskih i županijskih organizacija požurio je, međutim, već u četvrtak poslijepodne stati na predsjednikovu stranu. Poučeni vjerojatno iskustvom s Linićem i Kolarićkom nisu željeli čekati Glavni odbor 7. lipnja da se razjasni na čijoj su strani činjenice. Jesu li na strani Milanovićeve ili Linićeve istine?
Požurio se i dio radijskih i novinara portala ovu, po svemu raritetnu pressicu koja je zbog implikacija koje može imati u trenu ispraznila saborske klupe, nazvati pomalo dosadnom. Očekivali su valjda da će dobiti sočne detalje o Milanovićevoj šogorici, bratu, rastavi što li, a podastrijeti su im podaci o zamjenama terena, kreditima HBOR-a i Ini. Očekivali su da će čovjek s kojim je tašti Milanović, koji teško podnosi uspjeh drugih, obrisao pod na premijerovu brutalnost odgovoriti uvredama i tračevima. Psovkama, a ne brojkama.
No, brojke su Linićev svijet. One oko Ine rječitije su od svih psovki ovoga svijeta. Napokon je javnost dobila jasan odgovor zašto je Slavko Linić koji je tolike godine proveo gradeći karijeru financijaša u Ini, i uz Čačića jedno vrijeme bio zadužen za tu tvrtku, u posljednje vrijeme šutio k’o riba i nije prozivao Sinišu Petrovića, navodnog premijerovog prijatelja, zbog neprovođenja politike Vlade…
”Premijer je”, veli Linić, ”sve preuzeo u svoje ruke i zabranio mi da u javnosti govorim o smjeni predstavnika radnika u Nadzornom odboru Ine, o izbjegavanju ulaganja u riječku i sisačku rafineriju, o pravoj provali Petrovićeva bijesa zbog naplate 230 milijuna kuna poreza”.
Sve u svemu težak je zadatak zadao Linić stranačkim kolegama. Stavio ih je pred dvojbu hoće li širiti područje ljudskih prava, individualnih sloboda i dozvoliti argumentiran dijalog, kao što im stoji u dokumentima ili će samo Jupiteru dozvoliti ono što su šuteći o smjeni, uskratili njemu – pravo da ne bude vol, odgovoran za aranžmane suradnika i prijatelja
Premijer je uzeo to u svoje ruke i naravno nije zatražio odgovornost Siniše Petrovića, koji pitijskim SMS-ovima odgovara na pitanja novinara o Linićevom istupu, ali je zato smijenio ministra koji je dug državi naplatio. Pressicu premijer nije gledao, jer je bio na putu, u Čakovcu, ali je zato spremno odbacio svaku svoju odgovornost za aranžmane rodbine, brata, šogorice i prijatelja…
Ministar je odgovoran za svoje prijatelje, ali premijer eto nije. Quod licet Iovi, non licet bovi, a tko je Jupiter u ovoj situaciji znali smo i prije pressice. Nema više izjava kakve je unatrag dva mjeseca davao iz australskog ateljea poreznog dužnika Charlesa Billicha o tome kako bi on prijatelja pogledao u oči i upitao o DORH-ovoj optužnici, kako bi se brata odrekao bla, bla, bla… Sad su to tek aranžmani koje rodbina i prijatelji sklapaju u svojim privatnim životima i za koje on nije i ne može biti odgovoran.
No, priznao on ili ne priznao, dio optužaba koje Linić stavlja njemu direktno na dušu (ako je ima), stranka i koalicijska Vlada proživljavaju najdublju krizu u svojoj dvoipolgodišnjoj povijesti. Može Milanović i društvo koje ga na “majke mi” podržava do besvijesti ignorirati ili minorizirati Linićev istup, nazivati svađalačkim, osvetničkim ili pak gestom očajnika, koji je nanio neprocjenjivu štetu SDP-u i Vladi problemi neće nestati. Zato Glavni odbor SDP-a Linićev istup mora promatrati kao točku na “i”, a ukoliko se bilo što od navedenog dokaže, a pogotovo navodi o Ini i službama premijer bi morao predsjednički mandat staviti odmah na raspolaganje. Nitko to neće doživjeti kao izdaju (premijer veli da je povlačenje za njega izdaja). Mnogi upravo u tom činu vide spas – i za stranku – i za Vladu.
Sve u svemu težak je zadatak zadao Linić stranačkim kolegama. Stavio ih je pred dvojbu hoće li širiti područje ljudskih prava, individualnih sloboda i dozvoliti argumentiran dijalog, kao što im stoji u dokumentima ili će samo Jupiteru dozvoliti ono što su šuteći o smjeni, uskratili njemu – pravo da ne bude vol odgovoran za aranžmane suradnika i prijatelja.
Opet se glasalo protiv
U Hrvatskoj nisu održani izbori za Europski parlament. Bilo je to izjašnjavanje o vladajućoj Kukuriku koaliciji i premijeru Zoranu Milanoviću. Načisto s tim bio je i sam Milanović rano ujutro kada je nakon glasanja novinarima izjavio kako će rezultati euroizbora biti “prolazno vrijeme koje treba uzeti u obzir”. Nevoljan i nesposoban priznati vlastitu nesposobnost i neuspjeh izborni potop najavio je očekivanjem da će neke političke opcije “malo profitirati na protestnim glasovima”, tražeći unaprijed alibi za nezadovoljavajući rezultat vladajuće koalicije.
Znao je i da će malo čeljadi ovdašnja politika izvući na birališta, priželjkivao je veći odaziv, ali se “bojao da se to neće dogoditi”. I bi napokon u pravu. Ne postoji nijedan razlog zbog kojega bi bilo tko, neregrutiran u nekoj od stranačkih vojski, potegnuo do birališta, primio se olovke i zaokružio broj ispred neke liste ili imena. Razlog za to građanima nije dala nijedna stranka, ni iz pozicije, ni iz opozicije, ni one bez parlamentarnog statusa.
U Hrvatskoj nisu održani izbori za Europski parlament. Bilo je to izjašnjavanje o vladajućoj Kukuriku koaliciji i premijeru Zoranu Milanoviću. Načisto s tim bio je i sam Milanović rano ujutro kada je nakon glasanja novinarima izjavio kako će rezultati euroizbora biti “prolazno vrijeme koje treba uzeti u obzir”
Pokazao je to napokon i skromni odaziv od 25,23 posto birača, istina, nekih sramežljivih 4 posto više u odnosu na prošlogodišnje izbore, ali nedovoljnih za dokaz o povjerenju građana u politiku i političare. Od 3,759.358 birača ispravno ih je glasalo 919.251 i HDZ-ovoj koaliciji dalo 11,5 posto više nego vladajućoj Kukuriku koaliciji.
Čak 47 dana kampanje koja nikome nije bila važna i nikoga nije zanimala, pa gotovo čak ni same sudionike izborne utrke, ipak je donijela zanimljive rezultate koji će zasigurno rezultirati prestrojavanjem i novim miješanjem karata, kako na međustranačkom planu, tako i unutar pojedinih stranaka. Premda u trenutku pisanja ovog teksta nisu prebrojani svi glasovi, a postoji i mogućnost podnošenja prigovora, sva je prilika da je HDZ-ov savez osvojio šest mandata, SDP-ova koalicija četiri, a ORaH jedan mandat.
Apsolutni pobjednici ovih izbora su SDP-ovac Tonino Picula i čelnica ORaH-a Mirela Holy, za koje nije pretjerano reći da u njima treba vidjeti lidere neke nove hrvatske ljevice. Picula je osvojio čak 48 posto glasova cijele liste, odnosno, 132.347 glasova ili čak šest puta više od nositelja Nevena Mimice, kojega je forsirao Milanović ili 16 puta više od blijede Biljane Borzan, koju je također favorizirao šef stranke.
Da odnosi između šefa stranke i građanima najpoželjnijeg europarlamentarca nikako ne štimaju pokazalo je i to što se Picula cijelu večer nije pojavljivao u dvorani u kojoj su se skupili dužnosnici i članovi stranke te novinari, a po objavi rezultata Milanović je Piculi, kojega je smjestio tek na peto mjesto liste, čestitao suzdržanim, usiljenim rukovanjem, bez iskazivanja zadovoljstva uvjerljivim Piculinim rezultatom.
Apsolutni pobjednici ovih izbora su SDP-ovac Tonino Picula i čelnica ORaH-a Mirela Holy, za koje nije pretjerano reći da u njima treba vidjeti lidere neke nove hrvatske ljevice
Ne treba dvojiti da će uslijediti sve češći i sve glasniji izrazi negodovanja iz SDP-a zbog Milanovićeve sustavno promašene i pogrešne kadrovske politike. Uostalom, kada je Mimicu stavio na čelno mjesto liste, izjavio je da za tu odluku osobno preuzima odgovornost, ali u izbornoj noći nije izrazio spremnost na podnošenje konzekvenci zbog rezultatskog podbačaja, nego je u njemu našao “poticaj za nastavak rada”.
I Mirela Holy ima puno pravo na sreću i zadovoljstvo. Od 86.538 glasova, koliko joj je osvojila lista, ona je osobno donijela 52.212 i uvela svog čovjeka Davora Škrleca u Europski parlament. Na njezinu je slučaju vidljivo kako se dosljednost u politici isplati, ali nije joj odmogao ni Milanović. Naime, mnogi su članovi SDP-a, nezadovoljni svojim čelnikom, diskretno najavljivali kako neće glasati čak ni za Piculu jer je to glas za Milanovića, nego će svoje glasove dati Holy.
Kao što je Milanoviću nepoželjni Picula spasio obraz SDP-a, tako je i rogobatna Ruža Tomašić opet proslavila HDZ s najviše, 106.861 preferencijskim glasom od ukupno 380.762, koliko je prikupila HDZ-ova koalicijska lista. Zadovoljna može biti i homofobna HSS-ovka Marijana Petir s osvojenih 42.623 glasa.
Najzadovoljniji, naravno, može biti Tomislav Karamarko koji je po modelu Ivice Račana na euroizborima s više od sto tisuća glasova od kukurikavaca dobio gem, s Kolindom Grabar Kitarović protiv Ive Josipovića ide po set, da bi za godinu i pol na parlamentarnim izborima lovio i meč, iako je, naravno, u izbornoj noći iz HDZ-a bilo poziva na raspisivanje prijevremenih izbora.
Vijest o Lesarovoj ostavci na Iblerovu trgu u prilično umrtvljenoj atmosferi popraćena je komentarom kako je predsjednik krive stranke podnio ostavku, uz potiho, konspirativno smijuljenje visokih dužnosnika stranke
Najveći tragičari i gubitnici laburisti su Dragutina Lesara i Nikola Vuljanić koji nije uspio potvrditi svoj europarlamentarni mandat, a mizernih 3,4 posto glasova nagnali su Lesara na neopozivu ostavku na dužnost predsjednika stranke. Laburisti su svoj zenit očito dostigli na izborima 2011. godine osvojivši šest zastupničkih mandata i teško je vjerovati da će se ikada više uspjeti vratiti na tu razinu.
Vijest o Lesarovoj ostavci na Iblerovu trgu u prilično umrtvljenoj atmosferi popraćena je komentarom kako je predsjednik krive stranke podnio ostavku, uz potiho, konspirativno smijuljenje visokih dužnosnika stranke.
I inače je u središnjici SDP-a u izbornoj noći bilo vidljivo da u stranci vlada nesigurnost i nepovjerenje, kako međusobno, tako i prema novinarima. Primjerice, dok su stizale vijesti da HDZ osvaja pet mandata, bila ih je puna dvorana i opušteno su čavrljali s novinarima, no čim bi prostrujala informacija da HDZ-ovci imaju i šestoga, svi bi odjednom netragom nestali, jer su se svi grozničavo držali uvjerenja da im je pet mandata suparnika prihvatljivo, ali šest je već u zoni poraza, pa bi se razbježali da ne moraju odgovarati na neugodna pitanja.
Iz stranačke centrale većina ih je prije ponoći otišla u uvjerenju da ih HDZ-ovci “tuku” samo jedan mandat više, ali kako u tom trenutku nisu svi bili prebrojani, tek su rijetki dočekali mogućnost da HDZ-ovci ipak imaju i šesti mandat, na što su samo nemoćno slijegali ramenima. Da će HDZ imati četiri europarlamentarca, a SDP samo dva podatak je koji su svi nastojali relativizirati.
Očekuje se pad BDP-a i deseti kvartal zaredom, investicija ni za lijek, građani nikad nisu lošije živjeli, 30 posto je u kategoriji siromašnih koji ne mogu zadovoljiti ni elementarne životne potrebe
Atmosfera nervoze i neizvjesnosti ipak je vladala cijelu večer, a s obzirom na rezultate može se očekivati da će se takvo stanje u vodećoj vladajućoj stranci samo intenzivirati i da će krenuti prozivke i propitivanja odgovornosti za objektivno loš rezultat.
SDP-u i koaliciji koju predvodi na naplatu su došle afere Sabo, Lovrić Merzel, Šegon, Čavlović Smiljanec, Linić i druge koje upućuju na to da možda baš i nisu toliko veće poštenjačine od HDZ-a, kakvima se vole predstavljati. Očekuje se pad BDP-a i deseti kvartal zaredom, investicija ni za lijek, građani nikad nisu lošije živjeli, 30 posto je u kategoriji siromašnih koji ne mogu zadovoljiti ni elementarne životne potrebe, a za to se vrijeme politička kasta iz naših nikada viših poreza opskrbljuje najskupljim limuzinama i najnovijima modelima smatrphonea i odlazi na dugotrajna beskorisna turistička putovanja na daleke destinacije.
To je samo dio “grijeha” očito nesposobne i neuspješne Kukuriku koalicije kojima je građane prisilila da i opet glasaju protiv i da ovaj put većinski u Europski parlament izaberu one među kojima je polovica rigidnih, netolerantnih, isključivih, homofobnih i tvrdo nacionalistički nastrojenih.
Rezultati izbora za Europski parlament pokazuju da Kukuriku koaliciji teče odjavna špica. Odabrao: Zoran Milanović. Tekst čitao: Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala forum.tm).
Premijer ne misli kao Račan
Tko zna kako je Zoran Milanović nagovorio SDP da 2012. pristane na izravan izbor predsjednika stranke i da to načelo zapiše u čl. 43. st. 3. Statuta: “Predsjednika/predsjednicu SDP-a biraju članovi/članice SDP-a na neposrednim izborima na teritoriju Republike Hrvatske”.
Vjerojatno je posegnuo za argumentima koji se konvencionalno koriste u apologiji izravnih izbora kao najdemokratskijeg puta do vlasti u političkim institucijama i organizacijama, a koji redovito previđaju, podcjenjuju ili zataškavaju loše strane tog postupka. Obično su protkani i s mnogo političke demagogije na koju ovdašnji ljudi lako nasjedaju.
Načitani Milanović – koji je za sobom imao dvije pobjede u vrlo kompetitivnim utrkama za predsjednika SDP-a na stranačkim konvencijama, kao i pobjede SDP-a na lokalnima, predsjedničkim i parlamentarnim izborima – očito je uvjerio stranačke kolege i kolegice, koji nisu ni dobro politički obrazovani ni posebno skloni političkoj refleksiji, da je to odlično rješenje. Kada su pristali na to, svojoj su stranci, ali i samima sebi svezali omču oko vrata. Nedugo potom Milanović je izašao na izravne izbore za predsjednika SDP-a i “trijumfirao” kao jedini kandidat dobivši više od 99 posto glasova.
Milanović je izašao na izravne izbore za predsjednika SDP-a i “trijumfirao” kao jedini kandidat dobivši više od 99 posto glasova. Svatko tko bi mu se suprotstavio zacijelo bi bio proglašen ili političkom naivčinom ili političkom budalom. Kako god bilo, ubrzo bi nestao s političkog obzora jer, zaboga, on je ili politička naivčina ili politička budala, svejedno, koja nema što tražiti u ozbiljnoj hrvatskoj stranci. Toliko o kulturi kompeticije i političkoj kulturi uopće u hrvatskim strankama
Svatko tko bi mu se suprotstavio zacijelo bi bio proglašen ili političkom naivčinom ili političkom budalom. Kako god bilo, ubrzo bi nestao s političkog obzora jer, zaboga, on je ili politička naivčina ili politička budala, svejedno, koja nema što tražiti u ozbiljnoj hrvatskoj stranci. Toliko o kulturi kompeticije i političkoj kulturi uopće u hrvatskim strankama.
Široke ovlasti koje čl. 44. Statuta daje predsjedniku stranke – a među kojima je najvažnije pravo da formalno predlaže, a stvarno bira kandidate za izbore za Hrvatski sabor i Europski parlament te tako faktično drži političku i egzistencijalnu sudbinu članova i dužnosnika stranke u svojim rukama – naposljetku su ojačane njegovim izravnim izborom.
Predsjednika SDP-a biraju članovi SDP-a na neposrednim izborima na teritoriju Republike Hrvatske.
To je Milanovića učinilo zamjenskim licem cijele stranke i njezinim neprikosnovenim vladarom s plebiscitarnim mandatom. U SDP-u je uspostavljen superpredsjednički sustav vlasti koji ostavlja vrlo skučen prostor za unutarnju demokraciju. Taj je sustav po prirodi vrlo personaliziran, duboko prožet karakternim svojstvima njegova čelnika pa cijeli politički stil i vrsta politike koja se vodi uvelike ovise o karakteru pojedinca.
U slučaju Milanovića i SDP-a on je vrlo rano počeo proizvoditi katastrofalne rezultate i u stranci i u Vladi koju je preuzeo nakon pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima 2011., i u cijeloj državi i društvu. Milanovićev karakter prometnuo se u prvorazrednu političku činjenicu kojom se bave politički, ekonomski i društveni komentatori, kulturolozi, psiholozi, stručnjaci za odnose s javnošću i obični ljudi.
Milanović je vrlo rano počeo proizvoditi katastrofalne rezultate i u stranci i u Vladi koju je preuzeo nakon pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima 2011., i u cijeloj državi i društvu. Milanovićev karakter prometnuo se u prvorazrednu političku činjenicu kojom se bave politički, ekonomski i društveni komentatori, kulturolozi, psiholozi, stručnjaci za odnose s javnošću i obični ljudi
Iz političke pozicije izravno izabranog predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade kojega su bespogovorno podupirali ista ta stranka i njezini slabi i raskoljeni koalicijski partneri i sami prestrašeni pred vlastitom političkom budućnošću, kao i iz predsjednikova karaktera proizašla je konfrontacijska vrsta politike koju je Milanović nametnuo svojoj stranci i, što je mnogo gore, hrvatskom društvu. I stranku i društvo takva politika potkopava i razara sve ove godine njegova mandata.
Na stranačkoj razini ona se očituje u konfrontiranju s bivšima, sadašnjim i potencijalnim budućim oponentima i konkurentima za vlast te, u konačnici, u njihovu političkom difamiranju i eliminiranju. Može li, naime, biti slučajno što je Milanović politički marginalizirao sve svoje nekadašnje konkurente i konkurentice za mjesto predsjednika stranke, ponajprije Željku Antunović, Davorka Vidovića i Tonina Piculu?
Potom je počeo difamirati i eliminirati javno prepoznatljive i popularne članove SDP-a koji bi jednog dana, možda, poželjeli zasjesti na njegovo mjesto ili ozbiljno poraditi na tome da on bude deložiran s njega: Mirelu Holy, Rajka Ostojića, Davora Bernardića, Slavka Linića i dr. Svojom su voljom iz stranke u međuvremenu otišli Milan Bandić, Ljubo Jurčić, Dragan Kovačević i dr.
U visokoj stranačkoj i nacionalnoj politici sigurni su samo slabi, poslušni i Milanoviću osobno odani pojedinci te se oko predsjednika SDP-a i hrvatske Vlade formirala vrlo uska i nekompetentna osobna oligarhija kakva dosad nije viđena u hrvatskoj politici.
U visokoj stranačkoj i nacionalnoj politici sigurni su samo slabi, poslušni i Milanoviću osobno odani pojedinci te se oko predsjednika SDP-a i hrvatske Vlade formirala vrlo uska i nekompetentna osobna oligarhija kakva dosad nije viđena u hrvatskoj politici
Premda je u svojima prvim premijerskim govorima i nastupima najavio da će voditi koncilijantnu, akomodacijsku i, kadgod je moguće, konsenzusnu politiku, ubrzo je odustao od toga i takozvani osobni fajterski stil, koji donekle priliči vođi opozicije, pretvorio u agresivnu politiku široke konfrontacije.
Teško se sjetiti neke važnije institucije i organizacije s kojima nije otvorio borbenu frontu: Vrhovni sud, Ustavni sud, Županijski sud, Odvjetnička komora, Državno odvjetništvo, pojedini suci…
Pa onda: parlamentarna opozicija, cijeli HDZ, cijela politička desnica, vlastiti koalicijski partner IDS, stare i nove stranke ljevice kao što su Hrvatski laburisti i ORaH… Pa onda: predsjednik države prema kojemu jedva prikriva netrpeljivost i kojega svako malo ponižava, podcjenjuje i opstruira sve njegove, čak i benigne, inicijative.
Pa onda: strani veleposlanici i diplomati u Hrvatskoj, utjecajne članice Europske unije i međunarodne zajednice… Pa onda: Katolička crkva, sindikati, Hrvatska udruga poslodavaca, mediji, pojedini novinari, nevladine organizacije, braniteljske udruge…
Pa onda: profesori povijesti, profesorice engleskog jezika, ekonomski stručnjaci, ustavni pravnici, politolozi…
Predsjedništvo stranke može pokrenuti raspravu o promjeni postojećega i utvrditi nacrt novog Statuta.
Sve su češći politički incidenti i nekontrolirani pretenciozni, nerijetko gotovo nesuvisli i sablažnjivi, ispadi. Dostatno je sjetiti se premijerova govora na Dan sjećanja na holokaust 27. siječnja 2014. u Saboru u kojemu je pred predstavnicima židovske zajednice i diplomatskog zbora izložio revizionističku interpretaciju povijesti holokausta pred kojim su zanijemjeli svi koji o tome nešto znaju
U toj općoj konfrontacijskoj politici sve su češći politički incidenti i nekontrolirani pretenciozni, nerijetko gotovo nesuvisli i sablažnjivi, ispadi. Dostatno je sjetiti se premijerova govora na Dan sjećanja na holokaust 27. siječnja 2014. u Saboru u kojemu je pred predstavnicima židovske zajednice i diplomatskog zbora izložio revizionističku interpretaciju povijesti holokausta pred kojim su zanijemjeli svi koji o tome nešto znaju.
Odmah se oglasio izraelski veleposlanik u Hrvatskoj koji je hrvatskom premijeru diskretno poručio da ne poznaje elementarne činjenice o holokaustu. U nedavnom govoru u povodu obilježavanja obljetnice proboja zatočenika iz koncentracijskog logora u Jasenovcu upustio se u reviziju povijesti Drugoga svjetskog rata i razdoblja koje mu je prethodilo, što je zgranulo domaće povjesničare.
Sve se to zbiva u najdubljoj ekonomskoj i društvenoj krizi od osamostaljenja Hrvatske. Predsjednik SDP-a i predsjednik Vlade postao je težak uteg i nesnosan teret svojoj stranci, Vladi i državi. Taj uteg može ukloniti samo njegova stranka – SDP. Ali kako? Tako da ga smijeni s mjesta predsjednika stranke i predsjednika Vlade.
Kako Milanović neće sam odstupiti ni s jednoga od ta dva položaja, sva odgovornost za buduću sudbinu stranke i države pada na dva najvažnija tijela SDP-a koja djeluju između zasjedanja konvencija: Predsjedništvo i Glavni odbor. Oni bi trebali potaknuti promjenu Statuta SDP-a kojima bi se ukinuli izravni izbori predsjednika stranke i raspisati izvanredne izbore za predsjednika stranke.
Prema čl. 49. Statuta, Predsjedništvo stranke može pokrenuti raspravu o promjeni postojećega i utvrditi nacrt novog Statuta. Ta ovlast nije takva da može imati krucijalne političke posljedice za ustrojstvo i stanje u stranci, ali takvom inicijativom to bi tijelo poslalo snažnu poruku Glavnom odboru i članstvu stranke da stvari više ne mogu ostati onakvima kakve su sada.
Posve je razumno razmišljati o prijevremenim parlamentarnim izborima godinu dana prije isteka četverogodišnjeg mandata. Na njima će SDP doživjeti težak poraz od kojega će se oporavljati godinama pomoću dubokih programskih i organizacijskih reformi, kao i promjena obrazaca kolektivnoga političkog djelovanja i pojedinačnoga političkog ponašanja. No i to je bolje od potpune propasti stranke
Osim toga, Predsjedništvo može utvrditi da između predsjednika stranke i većine članova Predsjedništva postoje bitne razlike u gledanjima na stanje u stranci i državi, čime bi sugeriralo Glavnom odboru da razmisli o raspisivanju izvanrednih izbora za predsjednika stranke. No pogleda li se sastav Predsjedništva, koje je puno “Milanovićevih ljudi” i sadašnjih ministara, teško da će ono donijeti bilo kakvu bitnu odluku: Biljana Borzan, Branko Grčić, Siniša Hajdaš Dončić, Željko Jovanović, Neven Mimica, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Mihael Zmajlović…
Ključnu ulogu u potencijalnim promjenama stoga bi trebao imati Glavni odbor na čijemu je čelu predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko. Njegova 103 člana mogu dvotrećinskom većinom glasova odlučiti o svemu što je bitno: utvrditi prijedlog novog Statuta i tako ukinuti odredbu o izravnim izborima predsjednika stranke, raspisati izvanredne izbore za predsjednika stranke i sazvati izvanrednu konvenciju stranke koja može, ako se usvoje nova statutarna pravila, izabrati novog predsjednika stranke.
Sve to zvuči kao da je u SDP-u izvanredno stanje. No u SDP-u i jest izvanredno stanje. Nakon što brzo i koliko-toliko saniraju teško stanje u stranci, najviša stranačka tijela morala bi najkasnije na jesen odlučiti što će s vlašću u državi.
Posve je razumno razmišljati o prijevremenim parlamentarnim izborima godinu dana prije isteka četverogodišnjeg mandata. Na njima će SDP doživjeti težak poraz od kojega će se oporavljati godinama pomoću dubokih programskih i organizacijskih reformi, kao i promjena obrazaca kolektivnoga političkog djelovanja i pojedinačnoga političkog ponašanja. No i to je bolje od potpune propasti stranke.
To bi, otprilike, bilo sve. I da, nije Račan rekao ono što je Milanović u povodu objave smjene ministra Slavka Linića implicitno sugerirao da je rekao. Račan je svojedobno jasno kazao da se vlast može izgubiti, ali obraz ne. Milanović očito ne misli na to.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)