Biva knjiga, iznimno su rijetke, obično debelih velikih romana, koji se čitaju danima, ponekad tjednima, čijem kraju kada se primaknemo osjećamo potrebu da učinimo nešto. Da obučemo čistu bijelu košulju, prije nego što izađemo s knjigom u grad, sjednemo u kavanicu preko puta posla, i dočitamo posljednjih nekoliko stranica. Bijela košulja izraz je poštovanja i žalosti. Poštovanje je knjizi, a žalost životu. Bila je to knjiga koja se samo jednom može pročitati prvi put. I knjiga nakon koje se čitatelju učini kako takvih više nema, niti će ih ikada biti. [Read more…]
Sumnjate? Miklenić bi smijenio Papu!
Dobio sam pismo koje želim s vama podijeliti:
”Poštovani gospodine Pilsel,
čitam u zadnje vrijeme vaše osvrte. Razumijem ih. Osjećam u njima vašu iskrenost, bistroću uma i toplinu srca. Osjeća se u njima težina vašeg trnovita puta, izvučenih pouka i generalno – posvećenost duhovnom napretku. [Read more…]
Njima ne smetaju tijela ustaških žrtava
U stvari bi trebalo imati puno razumijevanja za te ljude. To je vjerojatno najbliže osjećaju zarobljenosti u krivom tijelu, na krivom mjestu. Treba imati malo mašte, ali nije to nedostižno i zamisliti kako i oni, potpisnici peticije, vjeruju da su neki drugi ljudi. [Read more…]
Papa Franjo u Sarajevu (12)
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene i druge govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Pozdrav reisu-l-uleme Kavazovića papi Franji na ekumenskom i međureligijskom susretu [Read more…]
Malograđanska predrasuda da smo mi bolji od njih
Gledamo sirijske i iračke nevoljnike kako mučno gaze balkanske planine, iz Grčke, preko Makedonije i Srbije do naših granica. Užasavamo se odrpanaca što su bezglavo utekli iz svojih domova samo s jednom najlonskom vrećicom, kao da i sami prije dvadesetak godina nismo jednako, samo s malom ručnom prtljagom, bježali. [Read more…]
70 godina Sportskih novosti
Prvi broj SN revije izašao je u srijedu 13. listopada 1976. Na naslovnoj stranici bila je fotografija – je li je snimio Radiša Mladenović? – spornog jedanaesterca na utakmici kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Argentini, koju su u Sevilli odigrale reprezentacije Španjolske i Jugoslavije. Istoga dana sam uz SN reviju, koju ću kupovati sljedećih osam godina, sve do ljeta 1984, i kolekcionirati komplete na tavanu kuće na Sepetarevcu, kupio prvi broj Sportskih novosti u životu. [Read more…]
Nepismeni Vice J. Batarelo
Došlo mi je zaista da se u čudu prekrižim kad sam upozoren da je na Facebooku Vice John Batarelo, predsjednik katoličke udruge Vigilare, objavio križarski rat pojmu “Xmas”. Evo kako mi je prenesen njegov apel:
“Ovakve stvari mi idu na jetra. Usred Zagreba, za Došašće imaju ‘evente’ za ‘xmas’!!! Kao prvo hrvatski se to zove BOŽIĆ, a već ako stavljate na engleski onda neka se poštivaju vjerski osjećaji, tradicija i poštovanjem prema samom Sinu Božjem. Piše se CHRISTmas. Zašto se Krist izbacuje iz svog vlastitog rođendana??? Koje nepoštivanje! Svaka čast Svibanj projekt (oni su to organizirali) baš ste pogodili vjerske osjećaje u sridu. Dajte taj X maknite, for Gods sake. Osjetim negdje tu Vigilare akcija protiv ponižavanja Božića…”.
Moram priznati, i meni na jetra ide indiskriminacijsko papagajsko preuzimanje anglizama, bio posrijedi event, bilo posrijedi korištenje imenice u apoziciji kao pridjeva (iako smo to prije krali iz njemačkoga: krumpir salata, bleh muzika), pa tek onda iz engleskoga (ali ipak ni oni koji pišu: “windows arhitektura” neće napisati “Mercedes udobnost”). Tja, tko će iskorijeniti bilo neukost, bilo kompleks ništarije da je tuđe jamačno otmjenije.
Ako postoji pojam iz kojega je izbačen Krist, onda je to hrvatski Božić, jer on je, kako mu kaže ime i tradicija, onaj davni slavenski sunčani bog koji je u prosincu već na samrti, dok dan kraća, a onda ga o suncostaju (koji se u antici bilježio 25, a ne 21 prosinca), treba potaknuti da se opet razgori, da se rasplamsa, pa je u tu svrhu u noć uoči solsticija paljen badnjak, da gori dugo i postojano i da se od njega Božić razgori opet u mlada i moćna sunčana Boga
U citiranom slučaju nije posrijedi, naravno, obrana hrvatskog jezika i nazivlja (dovoljno je promotriti sintaksu). Inače se ni udruga ne bi zvala Vigilare (hrvatski: bdjeti). Posrijedi je obrana Krista.
U redu, Božić jest odabran da se u taj nadnevak, preuzet iz tuđe simbolike i tuđih obreda, obilježava rođendan Isusa iz Nazareta (iako je mnogo vjerojatnije da je rođen ili ujesen ili sproljeća, bar mi koji smo pastirskog porijekla znamo kada se blago po noći sklanja).
Ako postoji pojam iz kojega je izbačen Krist, onda je to hrvatski Božić, jer on je, kako mu kaže ime i tradicija, onaj davni slavenski sunčani bog koji je u prosincu već na samrti, dok dan kraća, a onda ga o suncostaju (koji se u antici bilježio 25, a ne 21 prosinca), treba potaknuti da se opet razgori, da se rasplamsa, pa je u tu svrhu u noć uoči solsticija paljen badnjak, da gori dugo i postojano i da se od njega Božić razgori opet u mlada i moćna sunčana Boga.
E pa i Badnji dan i Božić su nam ostali iz tih pretkršćanskih vremena (koja će pogana usta, što ne mare ni za prošlost ni za pretke, ružno zvati poganskima), pa još nikome, hvala Bogu, nije palo na pamet da digne glas protiv tog nazivlja, da cenzurira glasila, da drugima ograničava slobodu govora, jer u tom nazivlju nema Krista.
Nećemo se upuštati, uostalom, u jalove teleološke rasprave otkad je Isus Krist, pomazanik Božji: da li od začeća, da li od rođenja, ili ipak tek po krštenju kada ga je, po evanđelju, Bog s nebesa nazvao sinom koji mu je omilio? U svakom slučaju njegovo poslanje, koje kršćani sabiru u nazivima Spasitelja i Otkupitelja, počinje kada je otpočeo propovijedati, ne dok je s Josipom tesao, ni dok ga je mati povijala u jaslama, iako je to slika koja gane.
Punina Kristova poslanja, po kršćanskom nauku, ostvaruje se Mukom i Uskrsnućem – pa ipak ni u pojmu Uskrsa (makar nas zavela konsonantska skupina “krs”) nema ni Krista ni krsta, još manje križa, jer etimologija upućuje na praslavensko “*krsnonti”, iz starijeg pojma koji govori o ponovnom uzdizanju, o uzvijanju, odakle i “krijes” i “krilo”.
Pa nije nužno biti pažljiv na vjeronauku, ni ići u crkvu pobožno svake nedjelje i svetka, dovoljno je onamo, ili u neke muzeje, svratiti makar kao turist, pa negdje primijetiti i zapamtiti onaj Kristov monogram u kojemu je “X” preko “P”, toliko poznat da ga je i Konstantin – ako mu je vjerovati – znao prepoznati kad mu ga je anđeo nad Milvijevim mostom pokazao i rekao: “U tom ćeš znaku pobijediti!”
Riječi i nazivi imaju svoju povijest, kao i ine kulturalne činjenice, ne može se očekivati da će nazivi simboli naslijeđeni iz davnih slojeva reproducirati današnju nomenklaturu, možda i doslovno.
“Samo bukvan shvaća bukvalno”, rekao je davno netko u mome gimnazijskom razredu. Kamo bismo dospjeli logikom bukvalnog nazivlja?
Eto, već bi se i sam Vice John Batarelo jamačno, i s pravom, uvrijedio i zgranuo nad ignorancijom nekoga tko bi smatrao da njegovo ime znači “Zamjenik Potplata” (vice-đon, usp. vice-admiral) ili pak “Bludni Ivan” (usp. Miami Vice), a ne Onaj Koji Pobjeđuje (latinski: “vincens”, jer pobjeđuje trajno, dok je “victor” koji je jednom pobijedio, u nas Vicko i Vinko, u slovenskome Zmago, u Hrvata nema narodnog adekvata, morali smo uzajmiti od romanskih susjeda).
Ali, po Bogu, zar gospodin Batarelo i njegovi sudruzi ne znaju što je i zašto je ono “X”?
Pa nije nužno biti pažljiv na vjeronauku, ni ići u crkvu pobožno svake nedjelje i svetka, dovoljno je onamo, ili u neke muzeje, svratiti makar kao turist, pa negdje primijetiti i zapamtiti onaj Kristov monogram u kojemu je “X” preko “P”, toliko poznat da ga je i Konstantin – ako mu je vjerovati – znao prepoznati kad mu ga je anđeo nad Milvijevim mostom pokazao i rekao: “U tom ćeš znaku pobijediti!”
To su grčka slova, početak imenice XPIΣTOΣ, koju smo mi preuzeli baš u obliku “Krist”, i koja znači “pomazanik”, aramejski “mešiha”, latinizirano u: Mesija. Eto što se događa kad se neuk domogne sile: gospodin Vice John ganja baš Krista, u monogramu, iz (engleskoga) božićnog naziva!
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Dilema manjeg zla
Mit o lapotu je univerzalni antropološki fenomen i ova priča na rascepu mita i sećanja nalazi u posve sličnom obliku u svakom društvu. Slični su prvenstveno strukturalno, bez obzira na to da li je reč o mitovima/sećanjima o prestarelim babama i dedama koji sa osmehom idu u nekakvu ’’porodičnu smrt“, ili o gotovo istinitim pričama o sahranama živih roditelja, stilizovane priče o kokoški, dedi i drumu iz pozorišnih predstava ili ostale benignije.
Zapravo su sve bajke za koje znamo benigne, a deci ih čitamo tek nakon temeljnog čićenja od seksa, incesta, nasilja, klanja, iskopanih očiju i odsečenih jezika, pričanja sa mrtvacima i/ili povampirenima, manje ili više simboličnih kanibalističkih obreda i slično – priče u kojima je sublimirana poruka ovog mita.
Upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića
A mit je jednostavan: sin je iz prikrajka video kako njegov otac ubija prestarelog dedu, pa je nakon ubistva pokupio malj (ili čime je već deda ubijen) sa rečima da će za par decenija ustrebati i njemu. U dobroćudnijim varijantama ubistvo je zamenjeno batinanjem, malj kaišem; dok se u svakodnevnoj varijanti javlja u vidu kletve ’’Dabogda i tebe tvoja deca ovako“.
Savremena globalna kultura reprodukovala je ovaj mit u donekle modifikovanoj i bezazlenijoj varijanti kao sukob učitelja i štićenika. Priču svakako znate: počinje saradnjom, a završava međusobnim sukobom u kojem pobeđuje mlađi. Iako u filmovima i literaturi često nailazimo i na reprodukciju obrnute situacije – pobedu starog vuka – radi se samo o privremenoj pobedi i odgađanju neminovne smene generacija.
Redovno je to konačni poraz pobeđenog u kojem njegovo životno delo biva krunisano i najteža pobeda pobednika koji tek kroz ovu pobedu dostiže svoj vrhunac.
I upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije
Pošto bez starca nema udarca, učitelj nije za podcenjivanje, ratoboran je, kreativan u agresivnosti i računa na ono blago potisnuto kulturno intimno očekivanje tvrdog jezgra Vučićeve mašinerije na povratak u raspojasano divljanje i maltretiranje nezaštićenih (jer izvestan broj njih je u SNS-u upravo iz tog razloga: očekuju divljanje nad prethodnom političkom garniturom; činjenica da ih je većina u njoj i bila ne menja ništa) kao u onim mitskim devedesetim.
I tako kreativan uspeo je čak i da izdejstvuje rezoluciju Evropskog parlamenta. Rekli bismo na prvi pogled da je uspeo da zagadi idiličnu saradnju srpskog premijera i EU administracije te da mu time zada odlučan nokdaun.
Ali samo naizgled: po svemu sudeći i uprkos najavama prgavog vojvode, Vojislav Šešelj nije više bauk od kojeg se funkcioneri kriju po mišjim rupama i haos koji on pravi nije destruktivan po sadašnju političku garnituru.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije.
Rečju, učenik je postao bolji demagog od učitelja, politički nemerljivo moćniji i za potpunu moć fali mu samo jedna stvar – pobeda nad tutorom – i čini se da je ostvaruje. Jer tek su mu povratak Vojvode Šešelja i donošenje rezolucije Evropskog parlamenta omogućili da totalizuje svoju demagogiju.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla. Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao
Vučić briljira tek sada kad ima priliku da u jednoj rečenici zahvati ono što nije mogao ni njegov mentor: majčicu-naciju u opasnosti koji niko drugi do On ne štiti od zlih napada sa strane i iluziju nacionalne superiornosti koju bi mi demonstrirali (i) na tržištu samo da nije tih međunarodnih klipova u točkovima (sve ovo zahvatio je on na konferenciji za štampu povodom rezolucije Evropskog parlamenta).
Jednom rečju, uspeo je da zahvati oba izvora trodecenijske restauracije konzervativizma: deregulisanu naciju i etnički kapitalizam.
Pored toga što će Šešelj Vučićevu vlast učvrstiti na simboličkom nivou, on odigrava ulogu bez čije pomoći nema održavanja ni jednog novokonzervativnog režima sličnih svetonazora: ulogu većeg zla. Otvorio se, dakle, novi prostor za manevrisanje a taj je prostor primetio niko drugi do predsednik Srbije.
A paralele sa okruženjem se same nameću jer veće zlo čini jedan od neizbežnih i nezamenljivih faktora stabilnosti novokonzervativnih vlada u okruženju i šire. Mađarskom premijeru Orbanu usluge desničarskog kreveljenja i izigravanja većeg zla pruža Jobik, Erdoganu religijski fanatici i tako dalje.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla.
Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao.
Molitva krumpiru
Iz dubokog mraka naše europske povijesti, kao da je vječito tu, izranja ponovo, kao zajedničko spasenje, naš kruh nad kruhom, solanum tuberosom. A zapravo, nije on tu baš odavno: stigao je u šesnaestom stoljeću, donijeli ga u Španjolsku konkvistadori, sa svojih krvavih pohoda na Latinsku Ameriku, pa ga, onako procvjetalog, položili pred oltarnu sliku Bogomajke sa Djetetom.
Za njih je krumpir bio ukrasna biljka. Njegov jednostavni bijeli cvijet, među nekako prostodušnim listovima, koji ga dodatno nagrđuju, predstavljao je neku vrstu opravdanja i objašnjenja dragome Bogu i materi Mu. Ne, nisu oni odlazili u amerike, da kolju i čereče gole urođenike, neznabošce, njihove žene i djecu u zipkama, niti da im otimaju zlato koje će imperiju učiniti bogatom i slavnom, nego su potegnuli čak do Meksika i Perua da Blaženoj Djevici Mariji pred noge iznesu taj neviđeni bijeli cvijet krumpirov.
Slučajem ili Božjim proviđenjem, konkvistadori su se vratili tačno u čas kada su se Židovi spremali da odu (ovu okolnost spominje Danilo Kiš, u svome “Traktatu o krompiru”, unutar romana “Peščanik”). Simbolički, sudbina progonjenog naroda označena je krumpirovim cvijetom, a ne heraldičkim cvjetovima katoličke dinastije koja ih je iz njihove domovine protjerala
Ona ih je zbunjeno gledala, sve pokušavajući tom njihovom daru pružiti neki viši ljudski smisao. Gledala je biskupa koji ljubi ruku onome najvjernijem među njima, koji je zaklao tromjesečno dijete.
Slučajem ili Božjim proviđenjem, konkvistadori su se vratili tačno u čas kada su se Židovi spremali da odu (ovu okolnost spominje Danilo Kiš, u svome “Traktatu o krompiru”, unutar romana “Peščanik”). Simbolički, sudbina progonjenog naroda označena je krumpirovim cvijetom, a ne heraldičkim cvjetovima katoličke dinastije koja ih je iz njihove domovine protjerala.
A stvarno i praktično, vrlo je vjerojatno neki od njih, od tih budućih Baruha, Fincija, Tolentina, Ovadija, Ozmi, koje će u sljedećim stoljećima padišah štititi od njihove europske sudbine, u bježaniju nosio tu neobičnu biljku, kao uspomenu na voljenu domovinu i na izgubljeni dom. Krumpirov cvijet nije mu mirisao, nije bio ljiljan, iris ni ljubičica, ali je budućemu Baruhu, Finciju, Tolentinu, Ovadiji, Ozmi bio sve. O čemu govorimo, znat će svatko koga je protjerivalo.
U naše krajeve krumpir je stigao vrlo kasno. To znamo po njegovu imenu. Vjerojatno je došao iz njemačkih zemalja, s granice prema francuskome Alzasu, gdje su ga zvali grumbeer ili grumbirne, što znači zemna kruška. Nije ga bilo prije početka 19. stoljeća, a nakon što se pojavio, trebalo je vremena lokalnim prosvjetiteljima i svećenicima da svladaju nepovjerenje naroda i nekako uvjere ljude da u krumpiru nema ničega đavolskog, i da bi ga za svoje dobro trebali uzgajati.
Naše tradicije, kulturne, religijske i političke, u pravilu su još pliće od krumpirove tradicije. Sve je u nas odnedavno, ali smo, srećom, slabo pismeni, u pisaca nam je imaginacija slaba, a u historičara bujna i mitomanska, pa nam je i sjećanje na jučer u dubokome mraku
Naše tradicije, kulturne, religijske i političke, u pravilu su još pliće od krumpirove tradicije. Sve je u nas odnedavno, ali smo, srećom, slabo pismeni, u pisaca nam je imaginacija slaba, a u historičara bujna i mitomanska, pa nam je i sjećanje na jučer u dubokome mraku.
Jedno od najvećih čuda čovječanstva čudo je otkrića krumpira. Kada li je i kako prvome među nama na um palo da gomolj toga ružnog cvijeta izvadi iz zemlje u baci u žar? Sirova krtola neukusna je i blago otrovna. Jeli su je đaci da dobiju vrućicu pred kontrolni iz matematike. Krumpir je među važnijim simbolima Europe.
Nije kruh spašavao Nijemce, Poljake, Ukrajince, Ruse, Rumunje, Srbe, Bosance, Hrvate, Slovence… od gladi, onako kao što sugerira molitva. Kruh naš svagdašnji češće je bio – krumpir. Pšenica, koja je također stigla iz amerika, i kukuruz mogu i ne roditi. Žito traži dobru klimu, traži ratare umjesto ratnika. A krumpir blag i bljutav, vazda išće soli, i spremno ju proguta u svakoj presoljenoj juhi, rađa i ljudima i hajvanima. Krumpirom smo u devetnaestom stoljeću zamijenili žir i orah, koji su nas prethodnih stoljeća spašavali od gladi.
U Lici i Hercegovini, tamo gdje nema žitnih polja, rastao je naš krumpir. Nejednakih oblika, kvrgav, nepredvidljiv, čas sitan, ne veći od šljive, a dva koraka dalje, kao manja, izdužena tikva. Zemljan i siv, često ga nije lako razlikovati od grumena zemlje, od kamena, krumpir je najneuglednije od svih ljudskih blaga.
A zašto baš danas o krumpiru? Zato što za krumpir pored profesora Josipovića, premijera Milanovića ili kulturministrice Zlatar nikada ne bismo našli povoda? Ili zato što će nas profesor i kolege ostaviti gladnim i krumpira? Ne, nego zato što je Hrvatska do 1. srpnja prošle godine uvozila krumpir iz Hercegovine. A nakon što je ušla u Europsku Uniju primorana je uvoziti ga iz Holandije i od kojekuda
Nema molitve krumpiru, ni pjesničke pohvale, ni lirike, ni epike. Oko krumpira nema velike brige. Tko u snu vidi krumpir, slijedi mu nenadani, ali prolazni dobitak. Tko ga u snu sadi, očekuju ga lijepi poslovi, dobro materijalno stanje. (Samo, kako sanjati sadnju krumpira, ako to nikada nisi radio na javi, pa ne znaš kako se krumpir sadi?) Guliti u snu krumpir znači loše raspoloženje, brigu, neispunjenje želja.
Tko ga u snu jede, bit će siromašan, ali tko ga u snu kuha, dobit će povišicu na poslu. Sanovnici su puni krumpirovih snova, što nije čudno, jer sve naše i jest u krumpiru. On je u našim trapovima i podrumima, na našim zastavama i u srcima. Krumpir je prva namirnica uzgojena u Svemiru. Krumpir je astronaut.
A zašto baš danas o krumpiru? Zato što za krumpir pored profesora Josipovića, premijera Milanovića ili kulturministrice Zlatar nikada ne bismo našli povoda? Ili zato što će nas profesor i kolege ostaviti gladnim i krumpira? Ne, nego zato što je Hrvatska do 1. srpnja prošle godine uvozila krumpir iz Hercegovine. A nakon što je ušla u Europsku Uniju primorana je uvoziti ga iz Holandije i od kojekuda.
Svaki je holandski krumpir istoga oblika i veličine, jednak i kalibriran kao Hitlerov vojnik. Hercegovački je krumpir svaki za sebe. Nemoguće je naći dva ista. I zato on više ne može u Hrvatsku. Naravno, nije riječ o okusu nego o obliku. Hercegovački je krumpir ukusniji od holandskog, a glamočki je, recimo, bolji od hercegovačkog. Europa, međutim, traži da krumpir bude velik kao drugi krumpir, i da svi krumpiri ovoga svijeta budu isti.
Pomislite li da osamdeset tona nije mnogo, znajte da Hrvatska i jest tako neslavno propala zato što osamdeset tona krumpira nije mnogo. Za Hercegovce to je jako mnogo, mnogo je i za Ruse koji će krtolu istovarati, guliti, kuhati, peći…
Na nekom hercegovačkom sajtu ovih sam dana pročitao vijest da je tvrtka “AgroFructus” iz Čapljine započela izvoz krumpira na rusko tržište. Do sada je, kažu, otpremljeno osamdeset tona krumpira. I uskoro će još mnogo više. Krumpir iz Ljubuškoga, Vojnića, Šipovače i Čapljine osvaja tako Rusiju.
Pomislite li da osamdeset tona nije mnogo, znajte da Hrvatska i jest tako neslavno propala zato što osamdeset tona krumpira nije mnogo.
Za Hercegovce to je jako mnogo, mnogo je i za Ruse koji će krtolu istovarati, guliti, kuhati, peći…
Mnogo je to za svakoga normalnog čovjeka, koji ekonomiju jednostavno shvaća: kao tone krumpira, koje se zbrajaju, umnožavaju i dijele. Krumpir je, naime, spasio Europu da ne umre od gladi. I ne daj Bože, opet bi je mogao spašavati. Jer nije dobro ako svaki krumpir mora biti isti, kao što je isti bio svaki Hitlerov vojnik. I nije dobro kad Hercegovci počnu krumpir izvoziti u Rusiju, umjesto da ga izvoze preko prve državne granice.
Jesu li konkvistatori spasili Europu, kada su jednostavni bijeli cvijet prinosili Blaženoj Djevici Mariji? Jesu li je spasili Sefardi, koji su ga, nostalgični za domom, u daleki svijet nosili kao uspomenu? To zavisi od priče koju želite ispričati.
(Prenosimo s autorova portala).
Crveno-crni gradovi
Dragan Markovina, ”Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja”, Plejada Zagreb-University Press Sarajevo, 2014., 200 str.
Dragan Markovina je napisao knjigu važnu i za razvoj društveno-humanističkih znanosti i demokracije u Hrvatskoj te susjednim državama danas. Koliko je ovom recenzentu poznato, na hrvatskom jeziku još nije objavljen rad jednog hrvatskog povjesničara koji bi uspio spojiti dvije novije perspektive, naime, studije kulture sjećanja i urbanu povijest te pri tome upotrijebiti komparativnu metodu analize dvaju studija slučaja.
Većina etabliranih hrvatskih povjesničara takvu historiografiju ne prakticira; njome se bave samo oni koji, na njihovu sreću, nisu na odsjecima za povijest, nego na politologiji, sociologiji te kulturalnim studijima. Osim toga, Markovina je napisao i značajan prilog kontroverzama opterećenoj povijesti 1990-ih godina. Markovinin rad je stoga napisan u polemičkom tonu s obzirom na to da se ovo kritično povijesno razdoblje bezuvjetno mora razbistriti, osloboditi mitova i ideologizacije da bi demokratska tranzicija u regiji mogla uspjeti.
Autor polazi od teze da ”sve učestalije tretiranje sjećanja u javnom diskursu krajem 20. stoljeća u konačnici je urodilo uobličavanjem teoretske misli o prošlosti, prezentirane kroz politiku s prošlošću, historijsku politiku i kulturu sjećanja. Zahvaljujući činjenici znanstvenog interesa usmjerenog ka ovim područjima, možemo utvrditi da je on izrodio općeniti zaključak o upotrebi prošlosti kao ogledalu političke kulture . . .”
Budući da su u zadnje tri decenije najutjecajniji masmediji te napose utjecajni povjesničari i politički lideri provodili uporabu povijesti u konstrukciji novih ideologija te time sudjelovali u stvaranju krize, ratova i degeneracije poratnih društava, ohrabrujuća je činjenica za demokratsku tranziciju i za konačni izlazak iz dugog poraća to što u Hrvatskoj (ali i u Sloveniji, BiH, Srbiji i drugdje u regiji) danas djeluje i objavljuje jedan nemali broj znanstvenika mlađe generacije koji znaju objasniti što se događalo devedesetih godina na zapadnom Balkanu i ne žele to odgađati.
Dragan Markovina pripada toj generaciji znanstvenika. Oni pišu kritički, neopterećeni prijetnjom ekskomunikacije iz zajednica koje su izmišljene prije dvadeset godina, iako za sebe tvrde da postoje stoljećima. Oni izvlače iz sektaštva nacionalne akademske krugove u kojima djeluju tako da promatraju procese u svjetlu svjetski priznatih znanstvenih standarda i perspektiva, a umjesto nejasne kategorije nacionalnog interesa promiču univerzalna ljudska prava.
Za razliku od strujanja u režimski bliskim historiografijama i medijskoj zbilji proizvedenoj devedesetih, znanstvena produkcija ove generacije nije u službi neke ideologije, religije ili režima, nego je prilog pisanju povijesti koja se doista tako dogodila, čime dograđuje temelje civilnog društva i demokratske političke kulture.
Autor polazi od teze da ”sve učestalije tretiranje sjećanja u javnom diskursu krajem 20. stoljeća u konačnici je urodilo uobličavanjem teoretske misli o prošlosti, prezentirane kroz politiku s prošlošću, historijsku politiku i kulturu sjećanja. Zahvaljujući činjenici znanstvenog interesa usmjerenog ka ovim područjima, možemo utvrditi da je on izrodio općeniti zaključak o upotrebi prošlosti kao ogledalu političke kulture.
Markovina nalazi da je devedesetih pokrenut već peti pokušaj izmišljanja novih tradicija na ovim prostorima te u promatranim gradovima u svrhu stvaranja državno poželjnih identiteta u 20. stoljeću vezanih uz promjene suvereniteta i ideologija. U ovom zadnjem valu specifikum promatranog razdoblja, po autoru ovoga rada, leži u činjenici potpune negacije bilo kakve lijeve tradicije u slučaju Splita, kao i lijeve te višenacionalne u slučaju Mostara, koja je bila praćena istovremenim ustavnim pozivanjem na antifašističko nasljeđe
Preciznije govoreći, kako se sjećamo i čega se sjećamo prilično pouzdano iskazuje i naše prioritetne političke vrijednosti. Ne manje od toga, način na koji objašnjavamo raznovrsnost vlastitog prisjećanja govori o samorefleksiji i sposobnosti prevazilaženja osobne i grupne uskogrudnosti”.
Najviše prostora u recenziranom radu Dragana Markovine zauzimaju poglavlja – studije slučaja gradova Splita i Mostara u kontekstu djelovanja nacionalističkih pokreta, ali i pokreta otpora njima od devedesetih do danas. Markovina polazi od koncepta takozvane ”izmišljene tradicije” u nacionalističkoj konstrukciji zajednice.
Takva je praksa, naglašava autor, izglednija u situaciji kada brza transformacija društva slabi i razara društvene obrasce za koje su ”stare” tradicije bile stvarane i kada proizvodi nove, na koje te tradicije nisu primjenjive ili kada se takve stare tradicije i njihovi institucionalni nositelji i promotori ne pokazuju više dovoljno prilagodljivima i savitljivima ili su pak eliminirane na neki drugi način.
Situacija koje se dogodila u Hrvatskoj te onom dijelu Bosne i Hercegovine koji je jedan politički pokret nazvao Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom, naslijeđena tradicija na kojoj se temeljila federativna i socijalistička Jugoslavija, nikako nije bila uklopiva u novonastalu nacionalističku matricu.
Pritom su na posebnom udaru razgradnje naslijeđenih identiteta bili Split i Mostar, s jedne strane kao nekoć poznati ”crveni” gradovi, a s druge kao gradovi od iznimnog simboličkog značenja povezanog s njihovom povijesnom baštinom, kao i činjenicom da su jezgre i jednog i drugog grada bile pod zaštitom UNESCO-a.
U oba promatrana grada primjetna je snažna negacija vlastite povijesti i društvenog razvoja, poticana ili tolerirana od ljudi koji te gradove politički i intelektualno predstavljaju. Autor je u ovom radu dobro dokumentirao jaku zaključnu tezu da je tim gradovima ”nametnuto novo sjećanje, temeljito očišćeno od realnog povijesnog nasljeđa i posvađano sa stvarnošću”
Markovina nalazi da je devedesetih pokrenut već peti pokušaj izmišljanja novih tradicija na ovim prostorima te u promatranim gradovima u svrhu stvaranja državno poželjnih identiteta u 20. stoljeću vezanih uz promjene suvereniteta i ideologija. U ovom zadnjem valu specifikum promatranog razdoblja, po autoru ovoga rada, leži u činjenici potpune negacije bilo kakve lijeve tradicije u slučaju Splita, kao i lijeve te višenacionalne u slučaju Mostara, koja je bila praćena istovremenim ustavnim pozivanjem na antifašističko nasljeđe.
Analizirajući na kraju aktualnu društvenu i političku situaciju u Splitu i Mostaru, politike sjećanja koje se u tim gradovima provode, njihovu povijest društvenih lomova, idejnih i etničkih sukoba te ratnih posljedica koje je 20. stoljeće ostavilo današnjem vremenu, Markovina zaključuje da ”postajemo svjesni činjenice da današnja stvarnost u tim gradovima predstavlja istovremeno logičnu posljedicu takvog povijesnog nasljeđa, u kojem pobjednik uzima sve, a poraženom ne ostaje ništa, ali ujedno i označava period potpunog iščašenja tih gradova iz vlastite povijesti”.
Drugim riječima, u oba promatrana grada primjetna je snažna negacija vlastite povijesti i društvenog razvoja, poticana ili tolerirana od ljudi koji te gradove politički i intelektualno predstavljaju. Jaku zaključnu tezu da je ovim gradovima ”nametnuto novo sjećanje, temeljito očišćeno od realnog povijesnog nasljeđa i posvađano sa stvarnošću”, autor je u ovom radu potvrdio pažljivo probranim materijalnom iz primarnih i sekundarnih povijesnih izvora s naglaskom na rezultate istraživanja i polemičke tekstove objavljene od ratnih 1990-ih godina do danas.