Franjo Tuđman očito je predizborna roba za koju političari procjenjuju da bi mogla dobro ići. Predsjednik Vlade, i što je u ovom slučaju jednako važno SDP-a, Zoran Milanović zaključio je da Tuđman u Zagrebu nema dostojan trg, a kolikogod govorio da o tome ne govori kao političar jasno je da je svaka izjava Zorana Milanovića, toliko dugo dok je na funkcijama na kojima jest, politička izjava. [Read more…]
Bogatstvo karizmi
Od samih početaka Gospodin je ispunjao Crkvu darovima svoga Duha, čineći je tako uvijek živom i plodnom darovima Duha Svetoga. Među tim se darovima ističu neki koji su posebno dragocjeni za izgrađivanje i hod kršćanske zajednice: riječ je o karizmama. U ovoj katehezi se želimo pitati: što je to točno karizma? Kako je možemo prepoznati i prihvatiti? I prije svega: treba li činjenicu da u Crkvi postoji različitost i mnogostrukost karizmi promatrati u pozitivnom smislu, kao nešto lijepo, ili pak kao neki problem?
U običnom govoru, kada se govori o “karizmi”, pod time se podrazumijeva neki talent, neka prirodna sposobnost. Kaže se: “Ova osoba ima posebnu karizmu za poučavanje. Ima talenta za to”. Isto se tako za neku posebno sjajnu i zanimljivu osobu običava reći: “To je karizmatična osoba”. “Što to znači?”. “Ne znam, ali je karizmatična”. Tako kažemo. Ne znamo što govorimo, ali kažemo: “Karizmatična je”.
Od samih početaka Gospodin je ispunjao Crkvu darovima svoga Duha, čineći je tako uvijek živom i plodnom darovima Duha Svetoga. Među tim se darovima ističu neki koji su posebno dragocjeni za izgrađivanje i hod kršćanske zajednice: riječ je o karizmama. U ovoj katehezi se želimo pitati: što je to točno karizma? Kako je možemo prepoznati i prihvatiti? I prije svega: treba li činjenicu da u Crkvi postoji različitost i mnogostrukost karizmi promatrati u pozitivnom smislu, kao nešto lijepo, ili pak kao neki problem?
U kršćanskoj perspektivi, međutim, karizma je mnogo više od osobine pojedinca, neke prirodne sklonosti koju netko može imati: karizma je naime jedna milost, dar kojeg obilno razdjeljuje Bog Otac, po djelovanju Duha Svetoga.
I to je dar koji se daje nekome ne zato što je bolji od drugih ili zato što je to zaslužio: to je dar kojeg mu je Bog dao, da ga s istom besplatnošću i istom ljubavlju može staviti u službu čitave zajednice, za dobro svih.
Govoreći na čovjeku blizak način može se reći: “Bog daje ovu osobinu, tu karizmu toj osobi, ali ne zbog nje same, već zato da bude u službi čitave zajednice”.
Danas prije nego sam došao na trg primio sam u dvorani Pavla VI. brojnu djecu s teškoćama u razvoju. Bilo ih je jako puno s jednom Udrugom koja se posvećuje brizi za tu djecu. Što je to? Ta Udruga, te osobe, ti muškarci i te žene imaju karizmu skrbi za djecu s teškoćama u razvoju. To je jedna karizma!
Nešto važno što treba odmah istaknuti jest činjenica da pojedinac ne može sam od sebe shvatiti ima li karizmu i koju karizmu ima. Toliko smo put čuli ljude da kažu: “Imam tu osobinu, znam jako lijepo pjevati”. I nitko nema hrabrosti reći: “Daj bolje šuti, jer svima nam je muka kad počneš pjevati!”
Nitko ne može reći: “Ja imam tu karizmu”. Darovi kojima nas ispunja Otac javljaju se i cvatu unutar zajednice; u krilu se zajednice uči prepoznavati ih kao znak njegove ljubavi prema svoj njegovoj djeci.
Dobro je, dakle, da se svaki od nas preispita: “Ima li neka karizma koju je Gospodin usadio u mene, u milosti svoga Duha, i koju su moja braća, u kršćanskoj zajednici, prepoznala i potaknula?
U kršćanskoj perspektivi, međutim, karizma je mnogo više od osobine pojedinca, neke prirodne sklonosti koju netko može imati: karizma je naime jedna milost, dar kojeg obilno razdjeljuje Bog Otac, po djelovanju Duha Svetoga. I to je dar koji se daje nekome ne zato što je bolji od drugih ili zato što je to zaslužio: to je dar kojeg mu je Bog dao, da ga s istom besplatnošću i istom ljubavlju može staviti u službu čitave zajednice, za dobro svih
I kako se ja odnosim prema tome daru: živim li ga velikodušno, stavljajući ga u službu svih, ili ga zanemarujem i na kraju zaboravljam na nj? Ili je pak to nešto zbog čega postajem umišljen, pa se uvijek žalim na druge i tražim da se u zajednici radi onako kako ja hoću?”
To su pitanja koja si moramo postaviti: postoji li neka karizma u meni, je li ta karizma priznata od Crkve, jesam li zadovoljan tom karizmom ili sam ljubomoran na karizme drugih, pa hoću imati tu karizmu. Karizma je dar: samo je Bog daje!
Najljepše je iskustvo, ipak, otkriti s koliko različitih karizmi i s koliko darova svoga Duha Otac ispunja svoju Crkvu! To se ne smije promatrati kao uzrok konfuzije, nesnalaženja: to su sve darovi koje Bog daje kršćanskoj zajednici, da može rasti skladna, u vjeri i u njegovoj ljubavi, kao jedno tijelo, tijelo Kristovo. Isti Duh koji daje tu različitost karizme, tvorac je jedinstva Crkve. To je uvijek isti Duh.
Promatrajući to mnoštvo karizmi, dakle, naše se srce mora otvoriti radosti i moramo misliti: “Kako je to lijepo! Toliko različitih darova, jer smo svi djeca Božja, i sve nas ljubi na jedinstven način”. Nevolja je kada ti darovi postaju razlogom zavisti, podjele, ljubomore!
Kao što podsjeća apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, u 12. poglavlju, sve su karizme važne u Božjim očima i istodobno nijedna nije nezamjenjiva. To znači da u kršćanskoj zajednici trebamo jedan drugoga, i svaki se primljeni dar ostvaruje u punini kada se dijeli s braćom, za dobro svih. To je Crkva!
A kada se Crkva, u različitosti svojih karizmi, izražava u zajedništvu, ne može pogriješiti: to je ljepota i snaga onog sensus fidei, onog vrhunaravnog osjećaja vjere, kojeg Duh Sveti daruje da svi mi zajedno možemo ući u srž evanđelja i učiti slijediti Isusa u našem životu.
(Papina kateheza na općoj audijenciji na Trgu Svetoga Petra u srijedu 1. listopada 2014. / IKA).
Suluda atmosfera oko HNK
Karte su konačno na stolu. Ili točnije rečeno, ispod stola. Djelatnici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koje je već dvije i pol godine u potrazi za intendantom (tj. intendanticom) upoznati su s programima dviju kandidatkinja i jednog kandidata za čelno mjesto u austrougarskoj zgradi na Trgu maršala Tita u kojoj se guraju tri ansambla.
I dok šira (ali itekako zainteresirana) javnost o tim programima samo nagađa, oni kojima su programi pročitani, a tu napose mislim na djelatnike Opere, hodaju gradom Zagrebom kao zgromljeni. Spominju nacionalnu izdaju. Najavljuju živi zid kojim će dočekati jednu od kandidatkinja ako njena molba dobije zeleno svjetlo od Andree Zlatar Violić i Milana Bandića, o čemu se mjesecima govori kao o gotovoj stvari. Čvrsti su u namjeri da je ne puste u zgradu.
Trg maršala Tita vrlo lako bi mogao postati onaj zlosretni kijevski Majdan. Jer, prema dostupnim saznanjima, koja su se poput ljetnog požara proširila Zagrebom ovih dana, Zagrebačka opera mogla bi vrlo lako izgubiti svoju umjetničku osobnost
Tako bi Trg maršala Tita vrlo lako mogao postati onaj zlosretni kijevski Majdan. Jer, prema dostupnim saznanjima, koja su se poput ljetnog požara proširila Zagrebom ovih dana, Zagrebačka opera mogla bi vrlo lako izgubiti svoju umjetničku osobnost. I utopiti se u neko operno kazalište čije je sjedište izvan hrvatskih granica.
U tom bi slučaju njen repertoar bio ograničen uglavnom na 20. stoljeće i ne bi imao svoju nezamjenljivu nacionalnu komponentu. Operni ansambl ne bi imao ni svoju upravu jer bi Zagrebačku operu vodio strani menadžment, a pri tome se spominje Francuska, točnije jedna pariška operna kuća koja sljedeće sezone slavi tristo godina postojanja.
Djelatnici Opere ne mogu vjerovati da se potencijalna kandidatkinja za intendanticu HNK pitala zašto u orkestralnoj rupi zagrebačkog nacionalnog kazališta ne svira Zagrebačka filharmonija kada već u rupi Bečke državne opere sviraju Bečki filharmoničari.
Naravno, Bečki filharmoničari nemaju stotinjak zaposlenih. Riječ je o orkestru koji ima nekoliko postava, od kojih jedan opslužuje i nemale potrebe Bečke državne opere.
Želimo li kazalište čije ćemo neprocjenjive dijelove “autsorsati”, što se želi učiniti s onim nesretnim čistačicama, kuharicama i servirkama u hrvatskom bolničkom, tj. školskom sustavu? Ili želimo kazalište u kojem će svoju budućnost imati i mlađi, a ne samo godinama i stažom zaštićeni umjetnici?
Iz svega onoga što su čuli, i što im nije dovoljno objašnjeno, jer im to nije imao tko objasniti, među djelatnicima Opere, ali i cijelog zagrebačkog HNK, stvorena je potpuno suluda atmosfera u kojoj živce gube i oni koji su najčvršćih živaca. A i javnost se sve glasnije pita tko to ima pravo odlučivati o temeljima jedne operne kuće i jednog jedinog matičnog hrvatskog kazališta bez široke javne rasprave i bez mišljenja sveukupne dramske, operne i baletne struke?
Pa živi su još veliki kazališni umjetnici koji su vodili HNK Zagreb u onim ratnim teškim uvjetima, primjerice redatelj Georgij Paro, dirigent Vladimir Kranjčević ili nacionalna baletna prvakinja Almira Osmanović. Je li se itko od sadašnjih vlastodržaca u državi i gradu Zagrebu sjetio da i njih priupita kakvo to matično i središnje nacionalno kazalište u budućnosti želimo.
Želimo li kazalište čije ćemo neprocjenjive dijelove “autsorsati”, što se želi učiniti s onim nesretnim čistačicama, kuharicama i servirkama u hrvatskom bolničkom, tj. školskom sustavu? Ili želimo kazalište u kojem će svoju budućnost imati i mlađi, a ne samo godinama i stažom zaštićeni umjetnici, ali i kazalište čijim ćemo se predstavama ponositi i izvoziti ih po cijeloj Europskoj uniji, u koju smo tako bahato i samouvjereno ušli 1. srpnja prošle godine.
I dok mediji bruje o tome da ćemo novog intendanta (intendanticu) dobiti i prije 1. svibnja, kako je to nedavno najavila ministrica kulture, situacija u HNK, u kojem se štrajkalo čak i u onom socijalističkom sustavu, bliži se točki usijanja. Hoćemo li oko Zdenca života graditi barikade i šatore?
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
Majstor(i) mržnje
Nisi trebao ići u emisiju kod onog bezbožnika Stankovića, prigovorio mi je ne samo jedan veliki croato-katolik. Neću se osvrtati na one koji misle, rišu i pišu kao da sam u nekom komplotu sa Stankovićem i Hrvatskom televizijom da razbijamo jedinstvo hrvatskog naroda i maltene rušimo državu. Ne zaslužuju osvrt moje malenkosti, osim što ću im iskreno ljudski i kršćanski priznati da sam gospodina Stankovića po prvi puta u životu susreo dvije minute prije početka emisije.
Na jednoga se ipak moram osvrnuti jer me je napao osobno, javno i neočekivano bezobrazno u prisutnosti svjedoka na Ban Jelačić Placu. Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio.
“Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!” “Baš ni u čemu?”, priupitao sam pomalo bojažljivo, “a ja se s vama ponekad čak i slažem”. Nije pomoglo jer je on nastavio paljbom: “A ja s vama u ničemu!” Bio je apsolutistički i krajnje netolerantno rezolutan. Ja sam htio dijalog, ali on je htio kavgu. Dizao je glas kao pomahnitali, a iz očiju mu je sijala mržnja nešto slično kao onom pohlepno-častohlepnom nogometnom tajkunu i velikom etno-katoliku koji Boga psuje i kad se na njega poziva, a osim svoje žene vara i svoju toliko “voljenu” domovinu Hrvatsku. A poznat je po robovlasničkim odnosima prema igračima koje smatra etnički inferiornima.
Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio. “Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!”
“Pa vi napadate Crkvu i branitelje.” “Nikada, nego samo zloupotrebe…”, pokušao sam objasniti, ali bez uspjeha jer mi u svojoj monološkoj samopravednosti i vehementnoj seriji tirada nije dao da dovršim ni jednu rečenicu. “Pa dobro, ne date mi da odgovorim, kada završite, dajte mi par minuta da vam odgovorim…”
Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao.
Prva mi je pomisao bila: evo ti pravi case-study zašto je veliki i iskreni katolik Željko Mardešić ustvrdio: “Kada vidim tko sve brani Crkvu, požalim što joj pripadam te mi dođe da se proglasim ateistom”. Druga, osobnija i bolnija: kako mora biti teško živjeti s tim čovjekom, ne bih htio biti u koži njegove žene i djece.
Kaže mi jedan dobrohotni konzervativni prijatelj da Ivkošić zapravo ne mrzi mene nego Stankovića i “socijalističko-komunistički HRT” te da sam ja samo kolateralna žrtva. To sa socijalističko-komunističkom televizijom nikako ne kužim jer često pratim prijenose katoličkih misa koje se vrte svake nedjelje, jer sam bio član Vijeća HRT-a kada je religiozne programe vodio i nadzirao poznati isusovac Tonči Trstenjak. Znam, jer i danas povremeno pratim emisije kao što su “Biblija” kao i one koje vodi nadaleko prepoznatljivi predsjednik Hrvatskog društva katoličkih novinara, itd., itd.
Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao
Dakle, nisam baš uvjeren da Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje. Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira.
Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne “Vrijeme i vječnost” otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal.
Dakle: ljudi mržnje i distributori laži definitivno nisu katolici, barem ne kršćanske provenijencije. Mogu biti etno-katolici koji mrze etno-pravoslavce, a iznad svega mrze protestante, posebno one individualizirane koji vlastitom glavom misle i po vlastitoj savjesti djeluju te ih ne možeš svrstati ni u jedan religijski etno-tor jer oni osobno vjeruju i ne pristaju na mržnju. A takvi su vrlo opasni!
Kolika sam ja dobrohotna naivčina?! Pa ja još uvijek vjerujem u moć ljubavi i istine, te stoga tražim dijalog u svijetu mržnje i isključivog monologiziranja samopravednih samodopadnika koji ne žele dijalogizirati niti učiti jer sve znaju iako ništa ne razumiju.
Po svom primitivnom obrascu razvrstavanja i segregiranja oni bi sve “proklete luterane i kalviniste” i sve njima slične, a posebno komuniste i sekulariste, protjerali iz svoje od njih privatizirane domovine. To bi se onda prljavo zvalo nešto kao etno-religijsko čišćenje.
Nisam baš uvjeren da Milan Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje
Ali to danas više ne ide tako lako jer ipak se u međuvremenu dogodilo prosvjetiteljstvo, pa Francuska i neke druge revolucije, pa neotuđiva ljudska prava i svima dostupno obrazovanje, itd. Ne ide to danas tako lako jer je i njemačka kancelarka i aktivna vjernica Angela Merkel isto “prokleta luteranka”. To je i sadašnji predsjednik Njemačke, velečasni Joachim Gauck, poznati borac za ljudska prava i promotor od nas i kod nas odlagane i uveliko frustrirane lustracije.
Angela Merkel je kćerka evangeličkog pastora, koji je s obitelji preselio u DDR kada je Angela bila mala curica jer je tamo bio duhovno potrebniji, a i gajio je neke simpatije za socijalizam da bi kasnije ustanovio da su Sovjeti Njemačku najprije oslobodili, a zatim i zarobili. To mi je on osobno ispričao u prisutnosti Angele dok je još bila Kohlova mlada ali učinkovita ministrica.
Imam dojam da ju neki mrze upravo zbog druge vjere i kao sposobnu ženu jer naši balkanski ivkoševci svih vrsta u svojoj muškoj nadmoći preziru sposobne žene. Merkelicu mrze više od svih njima slično rodoljubnih ali politički naivnih i etički neodgovornih lijevih i desnih Grka.
Naši smišljeno selektivni majstori mržnje, slijepi i gluhi na suvremeni narativ, ne razumiju da u demokraciji nema tabu tema niti nedodirljivih ljudi i institucija.
To su ljudi koji na suvremeni svijet, a posebice na svoju Hrvatsku, gledaju užasno zastarjelom, da ne kažem neupotrebljivom optikom besramno se služeći plemenskim i nacionalnim atavizmima.
Nije ni čudo što bi oni stoga htjeli svima nametnuti ideološke, nacionalističke i religiozne kaveze koji su po percepciji mnogih sagrađeni sa samo jednom svrhom, naime da guše sve što je individualno i slobodno. Bog neka im oprosti za neznanje i zlobu!
Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira. Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne „Vrijeme i vječnost“ otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal
Mogli bi se barem povremeno ugledati na ne manje našeg iako evropski velikog i civilizacijski širokog A. G. Matoša. Pisao je nedavno pametni Zdravko Zima: “Ljubav prema domovini nije zatirala Matošev kritički pogled, pa je tvrdio da mu je Hrvatska simpatičnija od Hrvata i da Zagreb voli više od Zagrepčana. To je pouka jedne intimne povijesiti iz koje, kao ni iz bilo koje druge povijest, nismo ništa naučili.”
U istom tonu, ali dijagnostički jače, već spomenuti plemeniti i uvijek dobrohotni Željko Mardešić (alias Jakov Jukić), iskreni katolik, veliki promotor koncilske obnove i autentični vjernik upozorava na opasnosti našeg hrvatskog tradicionalizma koji se suprotstavlja izgradnji građanskog društva. Dobri Željko se usudio tvrditi i napisati kako ”nedostatak demokratske baštine i odveć kruto nasljeđe patrijarhalne autoritarnosti, zapreka je svakom otvaranju i priznavanju vlastite krivnje u ponašanju.”
Milan, majstor mržnje i njegov osječki sufler i šegrt iznad svega mrze protestante, što je izgleda glavni sport mnogih “velikih” balkano-Hrvata. Moram priznati da me čudi ovaj drugi jer je ipak donekle međunarodno školovan i puno mlađi od staroga zlomajstora. S druge strane, zapravo ne znam zašto se čudim kada dobro znam da se radi o homogenizirajućim hrvatskim nacionalistima koji osim germano-protestanata mrze i Srbe, rimokatolicima koji mrze pravoslavne i, zamisli samo, komunikatorima koji mrze medije na koje se često guraju. Nedostatak etičke prosudbe i samokritike ili nešto drugo?
Preporučam im da pročitaju Volfovu opravdano razvikanu i višestruko nagrađivanu studiju globalnog značenja ali lokalno premalog impakta “Isključenje i zagrljaj: teološka razmišljanja o identitu, drugosti i pomirenju” kao i nedavno objavljenu “Javna vjera” (tko drugi nego riječki Ex Libris?!). Ako ovi i oni drugi koji sve znaju iako malo toga razumiju ipak nešto čitaju, onda im svakako preporučam i na ovom portalu prikazanu i ne manje značajnu knjigu istog hrvatskog autora – “Javnu vjeru”.
Dopuštam da u ovoj mnogo čime isprovociranoj te stoga naizgled (pre)oštroj kolumni (znam da će mi to reći neke pobožne i drage duše) možda dijagnostički gledano griješim. Što ako je problem ipak više u području duhovnosti i teološke antropologije te se nalazi u onoj sjajnoj Matulićevoj analizi: “Oholost je uzrok drame duboke duhovne krize.” Tončija treba čitati kao i Miroslava i neprežaljenog Željka jer su na sličnom, a povremeno i istom tragu dijagnoze naših realnosti, nuđenja pravih rješenja i proročke odvažnosti.
Stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti. Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju
Da zaključim sa Željkom, najvećim hrvatski laičkim teologom koji je u Volfovom i mom Osijeku održao sjajno predavanje u kojem je bilo volfovskog govora o zlopamćenju, zlom sjećanju ali i praštanju i pomirenju.
On je probleme locirao u našoj nepomirenoj prošlosti. ”U svakom narodu susrećemo dalju prošlost (što dolazi i povijesti ili čak prapovijesti) i njegovu bližu prošlost, što su dva dijela zlopamćenja. Danas se u socijalnoj biologiji smatra da postoji neko kolektivno podsvjesno sjećanje, tj. da se ljudi sjećaju događaja kojima nisu bili suvremenici ni sudionici. Drugim riječima, da duboko u nama, u našoj konstituciji, postoji ‘gen’ kolektivno podsvjesnog sjećanja na rat, krv zločin koji se pretvara u povijesno sjećanje.
Ne dolazi povijesno sjećanje od početka povijesti nego seže u pretpovijest, u biolobiju, gdje već postoji gensko zlo. A što se događa? Događa se da se to sjećanje vraća u trenucima rata, u trenucima ugroze, u trenucima prijetnje. Vraća se u ljudsko povijesno i ljudsko sadašnje sjećanje. Rekao bih, krv se sjeća, krv ima pamćenje i zlopamćenje. I ratovi koji se vode i koji su se ovdje vodili, a to sam napisao u svojoj knjizi, u velikom svom dijelu nisu ratovi sadašnjice. To su bili ratovi prošlosti.
Prošlost se među sobom sukobljavala. Prošlosti su se borile, a ne sadašnjosti. Borila su se naša sjećanja, memorije, one biološke i one povijesne. Carstva. Povijest se sukobljavala. Pa i u Hrvatskoj je u mnogim slučajevima stopljen Drugi svjetski rat i događaji u nedavnoj, bliskoj prošlosti.
Zato susrećemo kumulaciju, zbrajanje lošeg sjećanja. Svaki put kad se nešto dogodi, svaki put se sve iz prošlosti vrati, sabije. I stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti.
Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju.”
Željko s poljskim Woytiłom naglašava ”Čistite sjećanje!” Hvala, Željko!