Danas je isto tužno iako su tužni dani prošli. I ispred nas su tužni dani. Dalo bi se ovih dana napisati Sveto pismo o Tuzi i ružnome svijetu u kojem živimo. Premda, obzirom na rđavost svijeta, svaki dan je dan žalosti i tuge, samo što je ta tuga i ta žalost nečija druga, tuđa, daleka. [Read more…]
Pretužno je da su glavni nosači zla u BiH isključivo mladi
U vrijeme kad je umiralo teško oboljelo bratstvo i jedinstvo, kad se pješčanim satom mjerilo vrijeme do smrti Jugoslavije, neki od neizlječivih zaljubljenika u zajedništvo svih nacija sablaznili su se kad su saznali da je Televizija Zagreb odlučila prekinuti zajednički nedjeljni TV Dnevnik Jugoslavenske Radio Televizije. Tačnog datuma se ne sjećam, ali sjećam se da sam baš tog dana snažno osjetio da nam se raspada zemlja. [Read more…]
Dosta je kopanja po ranama ljudi koji tuguju u Vukovaru
Pre nekoliko godina objavljeno je istraživanje kako u Bugarskoj najviše čekaju vesti da bi se odgledala vremenska prognoza za sutrašnji dan.
Ova informacija, o trenutnom stanju atmosfere nad nekim mestom, od ključne nam je važnosti kako bismo sutradan posložili naše dokone živote i da bismo istu strepnju i torturu, u pogledu vremenske prognoze, sačekali naredno veče. [Read more…]
Sjećanje na smrt, žrtvu i rat izaziva tugu, a ne ponos
Plemensku svijest obilježava trajna nemogućnost suočavanja s povijesnom istinom, životom i projekcijom budućnosti koja u sebi uvijek nosi element nepredvidivosti.
Plemenu je sve jasno, zato se ne obraća životu nego isključivo smrti. Umjesto projekcije budućnosti ili mišljenja novog, sadašnjost se doživljava kao nepromjenjivu točku rata, smrti i žrtve. [Read more…]
Jesam li sreća ili tuga
Ratovanje s rakom
Ozračena sjedim
Al’ na zračim
Iznutra me bode
Tupost vlastitog stanja
I neželjenih pitanja
Hoće li se vratiti
I kad
Ako baš mora
I na kojoj paraleli
Mape mog tijela
Obožavam životinje
Al, ovu ne volim
Da mogu živu bih je
Izgrizla i sažvakala
Da joj pokažem
Kako to izgleda
Al’ ne kao ona mene
Godinu i pol il’ duže
Bila bih humanija
A onda se vratim
Pojmu simbioze
Morat ću naučiti živjeti
Misleći o njoj
Na pozitivan način
Kao da na rat počneš
Gledati pozitivno
Pa zamišljaš neku romansu
Pod kišom granata
I zanemariš svu bol
I svu patnju
Zamisliš samo svjetlinu
Nečijeg pogleda
Vrijednog da preživiš
Ne postoji receptura
Shvatit ću to kasnije
Jedan dan ignoriraš
Spoznaju o njoj
Drugi dan se utopiš
Baš u toj spoznaji
I ideš dalje
Kao svatko tko teče
Koritom
I strujom
Koju nije mogao birati
***
Jesam li sreća ili tuga
Jesam li sreća
Ili tuga
Koliko čega
U meni ima
Koliko sam do sada
Oseka bila
A koliko sam bila plima
Ponekad osmijehom
Suze skrivam
A ponekad suza
Ukras sreći bude
Jel to ljudi
Sami sebi stvore
Ili Život na to Tjera ljude
Toliko pitanja
Predamnom stoji
Čime se odgovori
Zapravo traže
Jel se s pravom
Razum srca boji
Ili srce ipak
Bolje važe
Ne znam
Ni izgled postaje
Gdje ću stići
Samo snove
U ciljeve stvaram
Tko će na kraju
Dati obol priči
Možda se s ciljevima
Samo dobro varam
Možda su to samo
Mrvice od kruha
Da nam neznanje
Lakše grlom prođe
Štogod mi željeli
Činili i htjeli
Svatko svom križu
Na kraj ipak dodje
Al’ pogledaj brod
Kad mu skineš jedro
Samo jarbol
Kao križ stoji
Al’ tad more
Duboko i moćno
Čini da i dalje
Brod nekud plovi
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Strast za (ne)mogućim
U ova naša vremena kritizerstava, polarizacija i apatičnosti, bavimo se uvjerenjima a gubimo strast vjerovanja. Vjera je strast za mogućim – tako ju je definirao Søren Kierkegaard u knjizi Ili-ili. Štoviše, vjera je strast za nemogućim, a definirali bismo ju tako u mogućoj knjizi I-i.
Uvjerenja se sukobljuju, nadmeću i potiru, a vjera potiče, ohrabruje i otvara rizicima. Uvjerenje je ispražnjeno od života ukoliko ne prepoznaje svoju drugost – kršćansko iskustvo, a kršćansko iskustvo ‘‘strasti za mogućim“ pokretačka je snaga cijele avanture vjere, odnosno našem ‘‘da“ životu, radosti i nadi.
Strast za postojanjem temeljna je strast ljudskoga bića i identična je s vjerom u smislenost postojanja. Ponad besmisla postoji ‘‘višak smisla“, ponad egzistencije ‘‘višak bivanja“. Potraga vjere je potraga za tim ‘‘viškom“, za artikulacijom ljudskih mogućnosti. Ljudska egzistencija je trajno upregnuta, neprestano se projicirajući u mogući način bivanja: ‘‘Još se ne očitova što ćemo biti“ (1 Iv 3,2).
Uvjerenja se sukobljuju, nadmeću i potiru, a vjera potiče, ohrabruje i otvara rizicima. Uvjerenje je ispražnjeno od života ukoliko ne prepoznaje svoju drugost – kršćansko iskustvo, a kršćansko iskustvo ‘‘strasti za mogućim“ pokretačka je snaga cijele avanture vjere, odnosno našem ‘‘da“ životu, radosti i nadi
No, kako razumjeti što je ljudski moguće? Oblikovanje mogućnosti volje koja je moć odlučivanja kakva proizlazi iz sposobnosti da se iz odluke krene prema njezinoj realizaciji. Ali ovo kretanje nije temporalno, niti linearno: odlučivanje je proces tijekom kojega se pretpostavljaju i uspoređuju nekoliko mogućnosti djelovanja prije nego što se donese odluka, tj. odabere jedna mogućnost. Ego, kao ishodište volje sustav je tenzija koji se organizira u funkciji općih psiholoških zakonitosti. No, da bi ga se shvatilo kao konkretan subjekt, nužno je poći obilaznicom: razumijevanjem ljudskoga bića posredstvom simbola, mitova, metafora i tekstova kojim se subjekt samorazumije.
Upravo stoga valja onima koji vjeruju i u potrazi su za vjerom, opetovano čitati biblijske tekstove. Kršćanstvo kao posredovanje između svojevrsnoga idealizma i realizma, koji ne moraju biti suprotstavljeni, upravo u interpretaciji biblijskih tekstova temelji svoju vjeru na kreativnoj imaginaciji koja omogućuje ‘‘strast za mogućim“ kakva preže ostvariti i nemoguće.
Lingvistička aktivnost simbola i tekstova posvjedočuju smisao ljudskoga postojanja i izrazi su ljudske želje za bivanjem, strasti za postojanjem što ju ujedno posreduju. Za tradicionalne hermeneutičare jezik je to koji se referira na ono što se smatra istinom. Drugi tipovi jezika obično se smatraju imaginarnima, u smislu nestvarnima. No, oni se referiraju na onoga tko nešto smatra istinitim intrepretirajući ono što mu se otkriva kao istinito. Stoga kad je riječi o istini, ne bi trebalo oklijevati govoriti o ‘‘metaforičkoj istini“. Metafora je upravo građena na toj napetosti između onoga što jest a što bi moglo ne biti. Poetski biblijski jezik izražava višak bića: na ‘‘višak bivanja“ odgovara ‘‘viškom smisla“.
‘‘Strast za mogućim“ u evanđeljskim tekstovima, posebice u Priči o Muci, pasija je mogućeg, pasija koja ne uključuje samo želju za bivanjem, nego i napor ove želje kakav se izražava u pristajanju na patnju. Pristajanje na patnju pristajanje je na želju za puninom bivanja kakav izaziva trpljenje zbog svega što joj se opire u tijelu, svakodnevici, u nanesenu i počinjenu zlu kako bi se ‘‘nov život“ mogao dogoditi u nadi, tj. u budućnosti na koju je nada stavila svoj pečat obećanja.
‘‘Strast za mogućim“ u evanđeljskim tekstovima, posebice u Priči o Muci, pasija je mogućeg, pasija koja ne uključuje samo želju za bivanjem, nego i napor ove želje kakav se izražava u pristajanju na patnju. Pristajanje na patnju pristajanje je na želju za puninom bivanja kakav izaziva trpljenje zbog svega što joj se opire u tijelu, svakodnevici, u nanesenu i počinjenu zlu kako bi se ‘‘nov život“ mogao dogoditi u nadi, tj. u atemporalnoj budućnosti na koju je nada stavila svoj pečat obećanja
Od potrebe do strasti za mogućim čitav je niz želja koje teže ispunjenju. Jesti, stanovati, odmarati se temeljne su ljudske potrebe. Riječ je o potrebama koje valja zadovoljiti, i to trenutačno, kako bi se organizam održao na životu. Potreba, dakle, traži posjedovanje konkretnog objekta i iščezava čim se taj objekt pojavi. Unatoč raznolikostima potreba, one se mogu razumjeti kao varijacije na temu conatusa, koji je za Spinozu prirodan napor svakoga bića da se održi i očuva kao biće. No, ljudske potrebe ne svode se samo na primarne, prirodne potrebe organizma, nego iz njih proizlaze dodatne, derivirane potrebe koje sudjeluju u onim primarnima na jednoj drugoj razini.
Simone Weil govori o vitalnim potrebama duše, analognima fizičkim potrebama za snom, toplinom i hranom te ih analizira u parovima: poslušnost i odgovornost, jednakost i hijerarhija, sigurnost i rizik itd. Na ovim fundamentalnim, fizičkim i moralnim potrebama temelje se i glavni zahtjevi upućeni čovjeku, a nalazimo ih artikulirane u Dekalogu. U napetosti između morala i etike smješteni smo između carstva normi i moralnih obaveza, s jedne strane, i carstva želje, s druge strane.
Red moralnih osjećaja tvore široko područje afektivnoga koje se ne može svesti na užitak ili bol. Prije govorimo o divljenju, razboritosti, hrabrosti, entuzijazmu, odanosti. Užitak i bol, doduše, mogu biti vezani uz moralne osjećaje, ali nisu sastavni njihov dio: ne govorimo, primjerice, o užitku činjenja dobra ili o užitku slavljenja dostojanstva poniženih. Prostor nade kao strasti mogućega kakva se opire nužnosti, prostor je, pak, želje u kojemu kraljuje imaginacija kao moć mogućega i kao raspoloživost bića novome. Vizija dobrog življenja otvorena je našoj želji za srećom, našim utopijama, ukratko svim figurama koje držimo za znakove ispunjena života.
Potrebe koje traže biti zadovoljene oblikuju ljudsku svijest: budući da je ljudska egzistencija neprestano nadilaženje same sebe, može se reći da nije ono što će tek postati, tj. da jest ono što još nije. Ovdje iz sfere potreba prelazimo u sferu želja.
Ono što u potrazi za srećom nadilazi puku želju za realizacijom želje jest sam pokret te želje, želje kakvu ne bi mogla zadovoljiti ni jedna konkretna, pojedinačna realizacija – a kakvom se zadovoljava užitak – jer ona traži sveukupnost svih realizacija. Sreća nije produžetak užitka ili užitaka, nije njihov zbir, nego – sve
U sferi želje govoriti je o varijacijama na temeljnu temu neprestana nadilaženja sebstva, a ne više, kao u sferi potreba, o naporu samoodržanja. Želje se razlikuju od potreba ponajprije time što nemaju objekte kakvi bi se jasno mogli predočiti. Za razliku od traganja za hranom, nastambom, seksualnim partnerom, želja traga za nepredočivim. Želja izražava neograničenu dinamiku ljudskoga bića kakva u njemu održava neprestano izmičući horizont totaliteta kakav odbija svaku predodžbu. Potrebe zadovoljavamo radi preživljavanja, želje težimo ispunjati radi sreće.
No, što je to sreća? Prva naivna ideja sreće veže ju uza zbir užitaka, dok je ona, zapravo, vežemo li ju uz nadu i obećanje – sama sposobnost želje. Sreća nje konačan cilj. Ono što u potrazi za srećom nadilazi puku želju za realizacijom želje jest sam pokret te želje, želje kakvu ne bi mogla zadovoljiti ni jedna konkretna, pojedinačna realizacija – a kakvom se zadovoljava užitak – jer ona traži sveukupnost svih realizacija.
Sreća nije produžetak užitka ili užitaka, nije njihov zbir, nego – sve. Zahtjev za sveukupnošću, kao što kaže Kant, gubi se u iluziji, ali resor iluzije perspektiva je u kojoj već jesmo. Kadri smo željeti sreću stoga što je naš razum kadar htjeti sveukupnost. No, ova je sveukupnost beskonačna i razum ju ne može dohvatiti.
Drugo je pitanje: kako to čovjek može imati pristup ovoj ideji ‘‘svega“ kao biti sreće? Sveukupnost, totalitet kakav razum traži, ljudsko djelovanje slijedi. Potraga je, po Kantu, transcendentalna objaviteljica smisla djelovanja. Potraga i djelovanje u tijesnoj su vezi poput razuma, odnosno ljudskoga duha i sreće. Jer je tomu tako, ista fascinacija ‘‘svime“ koliko nas otvara želji za srećom, toliko nas izlaže i nesreći i patnji, oštricama naše konačnosti.
Čežnja za Bogom nije čežnja za Bogom kakvoga možemo predočiti, pa čak ni za najvišom koncepcijom i najobuhvatnijom predodžbom, nego čežnja za mogućim Bogom, Sasvim drugim, izmičućim: kada očekujemo da je svemoćan, on se očituje svenižnjim, kada nam se čini da ga dohvaćamo u moralnom redu stvari, on nam govori o slobodi od zakona, kada nam se čini prisutnim, otkriva nam svoju odsutnost. Ehjé ašer ehjé (Izl 3,6) nije samo ‘‘Ja sam koji jesam“, nego i ‘‘Ja sam koji ću biti“, kao i ‘‘Ja sam tko bih mogao biti“. Bog koji bi mogao biti više je od Boga koji jest, više nego nemoguć. On je eshatološki Bog, Bog obećanja, željeni Bog. On je mogući Bog i stoga mu je sve moguće (usp. Mk 10,27)
Zbog naše konačnosti osjećamo se nezadovoljenima i nezadovoljnima: trpimo stoga što ne uspijevamo zadovoljiti našu želju za beskonačnošću, želju koja nas nastanjuje i uznemiruje jer je ništa konačnoga ne može zadovoljiti. ‘‘Nesretna svijest“ u središtu je svega ljudskoga djelovanja.
Strast tek je djelomično ukorijenjena u prirodi ljudskoga bića. Porijeklo joj je u duhu, tj. ne temelji se na funkcioniranju organizma, nego osobe. Njezina okolina postaje svijetom, a njezine potrebe bivaju nadopunjivane željama koje ih transcendiraju. Sfera želje referira se na ljudsku ‘‘duhovnost“ koja miri potrebe i želje. Duhovna aktivnost očituje se, dakle, kao put temeljnoga posredovanja i integracije mnoštva potreba s jedinstvom želje bića za bivanjem. Ovoj aktivnosti služe ljudske institucije kao posrednice između prirode i temeljne ljudske strasti za bivanjem u punini.
Posrednice, umjetnost i religije, posredstvom estetičkog i religijskog iskustva nastoje izmiriti prirodu i slobodu. No, našu želju za beskonačnošću ne može zadovoljiti nikakva koncepcija ili predodžba.
Čežnja za Bogom nije čežnja za Bogom kakvoga možemo predočiti, pa čak ni za najvišom koncepcijom i najobuhvatnijom predodžbom, nego čežnja za mogućim Bogom, sasvim drugim, izmičućim: kada očekujemo da je svemoćan, on se očituje svenižnjim, kada nam se čini da ga dohvaćamo u moralnom redu stvari, on nam govori o slobodi od zakona, kada nam se čini prisutnim, otkriva nam svoju odsutnost. Ehjé ašer ehjé (Izl 3,6) nije samo ‘‘Ja sam koji jesam“, nego i ‘‘Ja sam koji ću biti“, kao i ‘‘Ja sam tko bih mogao biti“.
Bog koji bi mogao biti više je od Boga koji jest, više nego nemoguć. On je eshatološki Bog, Bog obećanja, željeni Bog. On je mogući Bog i stoga mu je sve moguće (usp. Mk 10,27).
Budući da sve ono na što se možemo referirati mora postojati, prihvaćanje Boga koji bi mogao biti ne može ugroziti naivnu vjeru u njegovu opstojnost. On nije manje stvaran, aktualan, bivajući moguć, potencijalan. Moguće produbljuje sposobnost naše strasti da želi. Stoga čovjek imaginirajući svoje mogućnosti može djelovati kao prorok vlastite egzistencije. Hermeneutika mogućega moguća je jedino posredstvom proročke strasti za mogućim. Nemoguća mogućnost Evanđelja ostaje paradoksalnom, ali ne i nemogućom.
Korizmeni poziv
Jesi li ikad razmišljao da sve što se tiče tebe istovremeno dotiče i mene, jer sve što te se dotiče, dotiče se i zjenice mojega oka. Ti se meni drag, neprocjenjiv si, ja sam te zavolio, neizmjerno si vrijedan u mojim očima. Zato mi je posebno zadovoljstvo da te odgajam.
Kad te snađu iskušenja i neprijatelj navali kao rijeka; znaj da to od mene dolazi, da tvoja nemoć osjeća potrebu za mojom snagom i da si siguran samo kad se ja borim za tebe.
Ako se nađeš u teškim prilikama, među ljudima koji te ne razumiju, koji ne vode računa o tome što je drago duši tvojoj: koji te jednostavno odbacuju; i to od mene dolazi. Jer, ja sam Bog koji upravljam prilikama; ti se nisi slučajno našao na tom mjestu, to je upravo ono mjesto koje sam ti ja odredio. Molio si me da te naučim poniznosti: evo vidi; stavio sam te u onu sredinu i u onu školu gdje se ta lekcija uči. Tvoja sredina i ljudi s kojima živiš samo ispunjavaju moju volju.
Kad te snađu iskušenja i neprijatelj navali kao rijeka; znaj da to od mene dolazi, da tvoja nemoć osjeća potrebu za mojom snagom i da si siguran samo kad se ja borim za tebe
Ako se nalaziš u oskudici i teško spajaš kraj s krajem; znaj da sam ja to dopustio jer ja upravljam materijalnim sredstvima i hoću da mi se obraćaš da spoznaš da o meni ovisi tvoj život. Rezerve moje dobrote su neiscrpne.
Ja hoću da se uvjeriš u moju vjernost i istinitost mojih obećanja, da se ne dogodi da ti mogu reći u tvojoj nevolji: ”Nisi vjerovao Gospodu, Bogu svojemu!“
Ako proživljavaš noć bola, ako si odvojen od svojih bližnjih, i to od mene dolazi. Ja sam tvoj Utješitelj i Iscjelitelj u bolesti, ja sam to dopustio da bi mi se ti obratio i da bi u meni našao vječnu utjehu.
Ako si se razočarao u svojemu prijatelju, u onome kome si otvorio svoje srce – i to od mene dolazi – ja sam dopustio da se razočaraš kako bih ti pokazao da je Gospod Bog tvoj najbolji prijatelj. Nekome moramo pokloniti srce svoje, ali ako to srce poklonimo nekome na zemlji, znaj da te svi mogu povrijediti.
Ja hoću da mi ti sve prinosiš i sve povjeravaš. Netko te je oklevetao – prepusti tu stvar meni i prikloni mi se, meni, pribježištu svome, da bi te izbavio od zlog jezika. Ja ću iznijeti tvoju istinu na svijetlost dana i dokazati ću tvoju nevinost.
Ako se nalaziš u oskudici i teško spajaš kraj s krajem; znaj da sam ja to dopustio jer ja upravljam materijalnim sredstvima i hoću da mi se obraćaš da spoznaš da o meni ovisi tvoj život. Rezerve moje dobrote su neiscrpne
Ako su se svi tvoji planovi srušili i ako si klonuo dušom i tijelom, znaj da sam ja to dopustio. Ti si pravio planove i iznosio ih meni da ih ja blagoslovim, ali ja hoću da ti prepustiš da ja upravljam prilikama tvojega života. Tada će sva odgovornost pasti na mene jer je ona previše teška za tebe i ti sam ne možeš izići na kraj s njom.
Ako su te neočekivano snašle životne nevolje i tuga ispunila srce tvoje znaj; ja sam to dopustio. Ja hoću da tvoje srce i tvoja duša uvijek budu vatreni pred očima mojim i da Imenom mojim pobjeđuješ svaku malodušnost.
Ako već dugo ne dobivaš vijesti od onih koje voliš i u svojoj malodušnosti padaš u očaj; i to od mene dolazi. Kroz patnju tvoje duše ja ispitujem snagu tvoje vjere u moja obećanja te silu i snagu tvoje molitve za tvoje bližnje. Prepusti brigu o njima pokrovu moje Božanske Majke i mojoj očinskoj ljubavi.
Ako te je snašla bolest, znaj da sam ja i to dopustio. Ja hoću da me ti u svojoj tjelesnoj nemoći još dublje upoznaš. Hoću da ne mrmljaš u kušnjama i da ne ispituješ moje nepronicljive planove za spasenje ljudskih duša, nego da se s povjerenjem prepustiš meni i dođeš pod moje okrilje.
Ako si maštao da učiniš neko posebno djelo radi mene, a umjesto toga pao si u bolesničku postelju i onemoćao, znaj da i to od mene dolazi. Kad si bio zdrav bio si prezauzet svojim poslovima i tvoje misli bile su daleko od mene. Sjeti se, dijete moje, da su se mnogi udaljili od velikih svjetskih poslova da bi u miru naučili neprestano se moliti.
Ako su te neočekivano snašle životne nevolje i tuga ispunila srce tvoje znaj; ja sam to dopustio. Ja hoću da tvoje srce i tvoja duša uvijek budu vatreni pred očima mojim i da Imenom mojim pobjeđuješ svaku malodušnost
Ako si neočekivano pozvan da preuzmeš neki teški i odgovorni položaj, idi i prihvati i osloni se na mene. Ja ti povjeravam taj zadatak jer te je za to blagoslovio Gospod Bog tvoj u svim djelima tvojim i u svemu što svojim rukama budeš radio.
Jesi li ikad razmišljao, sine, da ja znam sve tvoje nevolje i patnje, sve borbe i slabosti tvoga života. Ja znam tvoj kukavičluk i grijehe tvoje. I usprkos tome kažem ti: dijete moje, daj mi svoje srce i ljubi me takav kakav jesi. U svakom trenutku i u svakoj situaciji u kojoj se nalaziš, od oduševljenja do potištenosti, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me takav kakav jesi. Ja hoću ljubav tvog siromašnog srca. Ako čekaš da budeš savršen, tada me nikad nećeš ljubiti.
Zar ja ne bih mogao iz svakog zrna pijeska stvoriti anđela serafina koji zrači čistoćom, plemenitošću i ljubavlju?! Zar ja nisam svemoguć?! I ako se meni sviđa da namjesto anđelima dam prednost ljubavi tvojega srca; nisam li ja Gospodar svoje ljubavi?!
Dopusti da te volim jer hoću tvoje srce. Ja ću te vremenom preobraziti, ali danas; ljubi me takav kakav jesi. Ja želim da ti ovo činiš, ja želim vidjeti kako iz dubine tvojeg bića raste ljubav. Ja u tebi ljubim također i tvoje slabosti, ljubim ljubav u srcima vjernih. Ja želim neprestano iz srca vjernih slušati zov: ”Gospodine Isuse, ja te ljubim!“
Ja jedino želim pjesmu tvojeg srca, a ne želim tvoju mudrost i talent. Za mene je jedino važno; da vidim kako radiš s ljubavlju. Kad bih ti sve talente dao ti bi, tako slab, njima hranio svoje sebeljublje. Ja bih te mogao odrediti i za velike stvari, ali ne; ti trebaš biti beskoristan sluga. Štoviše, ja ću ti oduzeti i ono malo što imaš jer ja sam te stvorio samo za ljubav
Ja jedino želim pjesmu tvojeg srca, a ne želim tvoju mudrost i talent. Za mene je jedino važno; da vidim kako radiš s ljubavlju. Kad bih ti sve talente dao ti bi, tako slab, njima hranio svoje sebeljublje. Ja bih te mogao odrediti i za velike stvari, ali ne; ti trebaš biti beskoristan sluga. Štoviše, ja ću ti oduzeti i ono malo što imaš jer ja sam te stvorio samo za ljubav.
Danas stojim pred vratima tvog srca kao prosjak. Ja, car careva, kucam i čekam, požuri otvori mi. Ne pozivaj se na svoju bijedu. Kad bi ti potpuno mogao shvatiti svoje siromaštvo, ti bi umro od bola i ono što bi me uistinu zaboljelo bilo bi to kad bih vidio da sumnjaš i gubiš povjerenje u mene. Želim također da misliš na mene svakog trenutka, i danju i noću, a također želim da beznačajne poslove obavljaš iz ljubavi prema meni.
Računam na tebe da mi daruješ radost svojim povjerenjem i ne brini što ne posjeduješ jer ja ću ti darovati, ako mi daruješ ljubav; ja ću ti darovati tako mnogo da ćeš ljubiti više nego što možeš sanjati. Misli na to da me ljubiš takav kakav jesi.
I neka dođe što hoće, ne čekaj da budeš svet da bi me mogao ljubiti jer onda me nikad nećeš ljubiti. A sad, dijete moje, idi – idi – ljubi me takav kakav jesi, svom svojom snagom, svim srcem svojim, cijelim životom svojim.
Sjećaj se da je svaka nevolja Božja pouka, prilika da nešto naučiš. Usadi u srce svoje riječi koje sam ti danas objavio, to od mene dolazi. Jer za tebe ovo nije samo riječ, zapamti; ovo nije samo riječ, već je ovo tvoj život.
(Iz djela svetih Otaca)