TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
Autor: Drago Pilsel / Leave a Comment
Piše: Drago Pilsel
Razgovor sa Vesnom Mihoković Puhovski, profesoricom povijesti i filozofije u mirovini i predsjednicom Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta Protagora, bio je planiran ranije, nakon što se dogodila polemika zbog izjave novoga rektora Zagrebačkog sveučilišta, prof. dr. Damira Borasa u vezi njegove, kako je rekao, krivo shvaćene izjave da želi da Sveučilište ”postane mjestom temeljnih biblijskih vrijednosti”.
No, nametnuli su se neki drugi događaji a onda su došli godišnji odmori ali se sada pojavila prava prilika ili važni povodi. Prvi je slučaj nove vrste diskriminacije učenika a drugi je najavljeni prosvjed u kojem će se zagovarati ”raskid” ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske.
Dobivši pritužbu učenika Medicinske škole u Osijeku na odluku škole prema kojoj su svi učenici i nastavnici određenih predmeta (vjeronauka, ali i sociologije i etike, kao i razrednici) dužni prvoga dana nastave, u ponedjeljak, 8. rujna 2014. godine, u 12 sati u župi Preslavnoga Imena Marijina, Donji Grad, u pratnji svojih razrednika biti prisutni na misi zaziva Duha Svetoga za početak nove nastavne godine, Upravni odbor udruge Protagora smatrao je svojom dužnošću upozoriti tu školu kako se ta odluka ne može kvalificirati nikako drugačije nego kao opetovano grubo kršenje temeljnih ljudskih prava i narušavanje ustavno definiranoga sekularnog karaktera Republike Hrvatske.
Čini se, gospođo Mihoković Puhovski, da se, pošto je brzo stigla isprika vlasti škole i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (točnije, Samostalnog sektora za inspekcijskog nadzora, to jest, Službe prosvjetne inspekcije – Područna jedinica u Osijeku), reakcija Protagore pokazala vrlo dobrom i učinkovitom ali vi niste bili zadovoljni. Zašto?
Djelomično sam zadovoljna. Naime, škola je vrlo prozirno pokušala ovaj poziv prikazati kao nespretnost i ispravila poziv u smislu dobrovoljnosti, ali je jasno da ta, a i druge škole takve stvari rade. No, posebno nezadovoljstvo izaziva činjenica da Ministarstvo nije pozvalo sve škole da takvo postupanje, koje se dešava i u drugim područjima života u Hrvatskoj, prekinu.
Što vas je sve zasmetalo u osječkom slučaju?
Kao i u slučaju drugih škola – a to se događalo i prijašnjih godina, a nažalost kako stvari stoje dešavat će se i u buduće, smeta me ”brkanje lončića“! Naime, nitko ne dovodi u pitanje – tako smo i u našem dopisu MZOS-u i naveli – pravo vjernika da svatko unutar svoje religiozne zajednice proslavi početak, kraj ili bilo koji drugi trenutak školske godine. Međutim nametanje stava da su svi učenici i nastavnici katolici pa moraju ići na misu, ne može biti drugo nego prisila i kršenje prava na vlastito uvjerenje. Također pitanje je kako državna/javna škola u državi u kojoj su vjerske zajednice odvojene od nje može u svojim školama organizirati takve religiozne manifestacije. Pitanje nadoknade tih nastavnih sati ovdje ne treba raspravljati, ali ostaje pitanje što bi bilo da je na primjer na neki skup zahvalnosti sve učenike pozvao neki drugi subjekt – neka druga vjerska zajednica, neka organizacija civilnog društva, politička stranka?
Kažete da prema podacima kojima raspolažete spomenuta srednja škola ne predstavlja nikakvu iznimku, već njezin ravnatelj slijedi praksu uvriježenu u brojnim obrazovnim ustanovama diljem naše zemlje. Možete li ovo argumentirati?
Da. Imali smo takav isti slučaj lani s osnovnom školom ”Pujanke“, javili su nam se, a i mediji su pisali o ovogodišnjem slučaju u Dubrovniku, javljali su nam se i javljaju još uvijek mnogi, ali ne žele iz straha ići u javnost. Dakako da ima slučajeva koji ne dopiru ni do nas ni do medija. Prije nekoliko godina imali smo obavijest i o pozivanju na misu svih pripadnika oružanih snaga pa smo se razjašnjavali i s MORH-om i izgledno je da ćemo još surađivati.
Izjavili ste da očekujete izdavanje obaveznog naputka ravnateljima svih javnih škola u Republici Hrvatskoj, kojim bi se jednoznačno uputilo na nedopustivost takve prakse. Imate li povratnih informacija?
Ne. Očekivali smo, nakon što je ministar Mornar održao konzultacije s Biskupskom konferencijom da će smatrati svojom obavezom sastati se i s drugima – drugim vjerskim zajednicama, ali i s udrugama koje zastupaju ne samo ireligioznost, poput Protagore, već i onima koje se godinama zalažu za promjene u odgoju i obrazovanju iz drugih pozicija. Bilo je nekih razgovora, ali rezultat je slab. Mi ćemo uskoro zatražiti razgovor s ministrom pa ćemo vidjeti kakvi će biti rezultati a i njegov stav i oko ovog pitanja.
Rekli ste da bi izostajanje primjerene reakcije značilo da Vlada ignorira jednu od svojih temeljnih obaveza, a to je čuvanje ustavnog poretka i zaštita ljudskih (posebno dječjih i manjinskih) prava. Koja su to prava po vama narušena?
Ovakvim ponašanjem, kao i provođenjem vjeronauka u javnim školama, narušen je niz prava djece određenih Konvencijom o pravima djeteta, mnogi postupci u kontradikciji su sa Zakonom o suzbijanju diskriminacije, a i sam Ugovor između RH i SS traži da provedba vjeronauka ne dovodi do diskriminacije – a dovodi, nedvojbeno i dokazano. A kad država u svojim odgojno obrazovnim ustanovama dopušta pa i sama provodi diskriminaciju prema svojim najmlađim članovima onda je to vrlo zlo.
Konkretnije, narušeno je pravo na obrazovanje u istim uvjetima – djeca koja ne pohađaju vjeronauk nemaju adekvatni izborni ”predmet identiteta“, djeca ireligioznih roditelja izlagana su vjerskoj indoktrinaciji protiv njihove volje, pripadnici drugih vjera nemaju isti tretman jer su ”manjina“, vrlo često su djeca koja nisu katolici vrijeđana jer se o uvjerenju njih i njihovih roditelja govori s omalovažavanjem ili ih se prikazuje kao grješno.
Nadalje, uz već notorne priče o pravima, odnosno negiranja prava seksualnih manjina, rigidnom antifeminizmu… Vrijeđanja se protežu i na druge situacije. Neki dan smo dobili pritužbu mlade djevojke koja je – nakon što je vjeroučiteljica posprdno i uvredljivo prikazala “umjetnu oplodnju” kao grijeh – otišla u WC i plakala – jer je sama začeta takvim postupkom. Ne predstavljaju problem samo nastavni plan i program vjeronauka već i vjeroučitelji koji – čast iznimkama – osim samog katekizma zadiru i u druge predmete, a nažalost njihove pedagoške kompetencije su vrlo upitne – uz sve anakrone stavove koje zastupaju i metode kojim ih prenose ne priznajući dinamiku koja je u svijetu, a naročito znanosti neprekidno prisutna.
Vi ste i ranije u više navrata upozoravali na mnogostruke probleme koje sa sobom donosi vjernauk u javnim školama…
Da. Poseban problem je što vjeroučitelji sad s obzirom na manjak sati postaju vrlo često i razrednici pa je njihova odgojna uloga sve šira. Također, i nastavnici drugih predmeta su ponekad na toj istoj svjetonazorskoj poziciji koju nameću svojim učenicima. Primjer je nastavnica matematike koja je prekinula nastavni sat kad se očekivala presuda generalima iz Haaga i natjerala sve učenike da se mole za oslobađajuću presudu. Da se to desilo na primjer u Njemačkoj – isti čas bi bila suspendirana. Nabrajam sve ove primjere kako bih argumentirala potrebu da država – MZOS – donese jasna pravila što se u javnim školama smije a što ne raditi. Uspjeli smo na primjer – uz vrlo jasnu i odlučnu intervenciju Ureda pravobranitelja, zaustaviti praksu da se na državnim natjecanjima iz ekologije koje provodi udruga ”Lijepa naša“ postavljaju i pitanja iz vjeronauka! Tu se ne radi samo o diskriminaciji učenika natjecatelja koji ne pohađaju vjeronauk već i vrlo opasnoj praksi (ovo nije usamljen slučaj) da se znanstvene tvrdnje i metode miješaju i izjednačuju s religioznim dogmama.
Ustav RH u čl. 41. izričito navodi ”Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“ – pa se u državnim školama, smatrate, ne smiju provoditi nikakve crkvene aktivnosti, pozivati na njih nastavnike i učenike te o takvim manifestacijama širiti propagandu, a kamoli radi njih prekidati nastavu. Također Ustav navodi da su sve vjere i uvjerenja u RH jednakopravna pa ni na koji način nije moguće sve učenike i nastavnike pozivati na manifestaciju jedne od religija prisutnih u RH. Ako vi smatrate vjeru katolika i vaš ateizam u potpunosti ravnopravnima, pitanje koje proizlazi iz ciljeva vaše udruge je zašto posebno promovirate ireligiozno poimanje svijeta? Jasno je da Protagora ima pravo na zaštitu prava ireligioznih osoba pa i obavezu takvo što raditi ali, provociram vas, zašto ne pustite na miru ljude da vjeruju u što god žele, pa i u Gospu Međugorsku ako im nije sumnjiv kriminal koji se odvija pod njenim plaštem?
Nažalost ”naš“ ateizam i vjera – ne samo katolika – nikako nisu ravnopravni. Preciznije, ravnopravni jesu ili bi bar trebali biti po načelu prava na uvjerenje, ali nisu nikako ravnopravni, posebice u Hrvatskoj po ”brojčanoj snazi“, društvenom – a o političkom utjecaju da i ne govorim, financijskoj snazi, itd. No, u demokraciji to ne bi smjelo biti važno, dapače – svaka manjina pa tako i ona uvjerenja – bi trebala biti posebno zaštićena. I sad, zašto propagiramo naša uvjerenja?! E, pa, molim lijepo. A zašto to ne bismo trebali raditi? I naše pravo je da svoja uvjerenja pokušavamo širiti i za njih dobivati pristalice!
Po kojem zakonu ili etičkoj normi bi to trebalo biti sporno? Ne činimo to zloupotrebom državnih institucija, ne trošimo ničiji novac nego nas samih, klonimo se bilo kakvog vrijeđanja i govora mržnje pa tko nas želi poslušati to svojom slobodnom voljom i čini. Ako to netko dovodi u pitanje morao bi ipak savladati bar abecedu demokracije! Pluralizam pa i svjetonazorski je njena osnova. Gospa Međugorska je problem katolika – i onih koje ne smeta kriminal koji prikriva, ali to uistinu nije problem koji bismo mi trebali rješavati. To je problem Crkve i samih vjernika koji dopuštaju da se tako radi i u njihovo ime.
Haj’mo ovako: jeste li vi ateisti u Republici Hrvatskoj ugrožena kategorija građana? Osjećaju li se članice i članovi Protagore da su u podređenom položaju? Pitam vas to zato jer podaci iz popisa stanovništva za 2011. pokazuju rast nevjernika u odnosnu na 2001. Tada je agnostika bilo 1.547 građana (0,03%) dok je ateista bilo 98.376 građana (2,22%) a sada ima puno više agnostika, oko 32.518 (0,76%) i dosta više ateista, njih 163.375 građana ili nešto više od toga (3,81%).
Ne bih baš rekla da smo ”ugroženi“. Doba inkvizicije je na svu sreću ipak prošlo, ali da je u mnogim dimenzijama naš građanski status podosta okrnjen ima niz i primjera i dokaza. Nižem nasumično – zašto ja kao ireligiozna osoba plaćam porez Crkvi, zašto me nedjeljom u šest ujutro budi agresivna crkvena zvonjava, zašto moram putem medija biti neprekidno izložena religijskoj propagandi, zašto ne mogu ići – pritisnuta vlastitim zdravstvenim problemima – kroz (državnu) bolnicu a da me ne zasipaju agresivnim religijskim porukama, zašto me oni koje ja smatram nemoralnim poučavaju etici ismijavaju moja uvjerenja i odriču mi ikakvu duhovnost? Jednostavno – kao građanka u demokratskoj državi u kojoj je Crkva odvojena od države inzistiram na svome pravu da odlučujem kome će ”pinka“ iz mog poreza biti dana. Recimo, ja želim da ide udruzi ”Silver“ koja uzgaja terapeutske i pse vodiče za slijepe osobe a ne Katoličkoj crkvi. Takvo pravo mogućnosti izbora i odluke građana priznato je u mnogim zemljama a meni je uskraćeno.
Što, dakle, vama govore podaci iz popisa stanovništva?
Ovi podaci o porastu ateista koje predstavljate su trend ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom svijetu. Crkva je previše anakrona i rigidna, znanost ide svojim putem i ljudi više jednostavno ne mogu prihvaćati religijske dogme. I kao osoba i kao predsjednica Protagore ja taj trend pozdravljam! Dva su glavna razloga tome: smatram da ljudski mozak ne smije biti papagaj zatočen u religijskoj krletci i drugo – ne mogu prihvatiti niti jednu organizaciju koja živi na jedan način a od svojih članova traži drugo.
Kako ocjenjujete odnose vjernika i nevjernika u našoj zemlji? I dijalog svjetonazora uopće, ako ga ima?
Smatram da u našoj zemlji nema dijaloga vjernika i nevjernika – situacija je nažalost previše ispolitizirana i zaoštrena. To je vrlo loše, mlade se također odgaja u tom kontekstu pa se već u osnovnoj školi, i opet – čast iznimkama – dijele na ”naše“ i ”njihove“ utoliko gore što je religijska pripadnost povezana s nacionalnošću i političkim odabirom roditelja. Imali smo prijavu roditelja čijem djetetu je u školi (osnovnoj) bilo zabranjeno da pod satom vjeronauka koji ne pohađa ide u knjižnicu s obrazloženjem ”nek’ sjedi u hodniku i svi vide tko je komunjara“! Zbog takvih postupaka mnogi roditelji upisuju djecu na vjeronauk samo zato da ne bi bila šikanirana.
Iskustvo suživota vjernika i nevjernika imala sam i u okviru primarne obitelji, a i zajedno sa suprugom za našeg boravka u Engleskoj ranih devedesetih. Kroz svoj volonterski rad u Oxfamu upoznala sam kvekera s kojim smo se sprijateljili i moram reći da je to bilo prekrasno iskustvo. Ni njemu ni njegovoj supruzi ni njihovim prijateljima nimalo nije smetalo što suprug i ja ”nismo primili dar vjere“, družili smo se, još se uvijek družimo, i zajedno radili. Organizirali smo u Londonu, bilo je to doba rata u BiH, zajedničku molitvu za obustavu rata koju su vodili glavni anglikanski, katolički i pravoslavni svećenik, muslimanski imam i židovski rabin. Na tom događaju svirao je i Nigel Kenedy te violončelist iz Sarajeva (neka mi je oprošteno – ne mogu se sjetiti imena) koji je odsvirao ”Kad ja pođoh na Bembašu“. Uskoro se dogodila Srebrenica! I opet se dokazalo da su ”gospodari rata“ moćniji od molitve.
Kako vam se čini izjava predsjednika Sabora Josipa Leke izrečena u svetištu u Ludbregu o ”zajedništvu Crkve i države”? Josip Leko je pozvao “crkvenu i narodnu vlast na zajedništvo i suradnju”. Međutim, smatra novinar Tomislav Klauški, ona je u hrvatskom društvu nemoguća, a u sekularnom društvu izričito nepoželjna.
Ovu izjavu sam čula samo prenesenu medijima i imam s njom dosta problema. Naime – za suradnju sam uvijek – i sam poziv na suradnju pretpostavlja postojanje dva ili više subjekta pa mi se čini da je to u redu. Suradnja je i u sekularnom društvu po meni poželjna ali zajedništvo je nešto drugo. No, s druge strane, političare opet moramo ocjenjivati primjereno njihovoj funkciji koja je obilježena željom da što dulje traje. Sjetimo se Churchila: ”Kad političar otvori usta, ne znate smije li se ili vas namjerava progutati!“
Jeste li vi, kako vam se pripisuje, neprijateljica Katoličke crkve, one u RH te one ”univerzalne”?
Zgodno pitanje! S jedne strane mene Katolička crkva ne zanima pa joj ne mogu biti ni neprijateljica ni prijateljica – s njom neka se bave njeni članovi. To se tiče i ”naše hrvatske“ i univerzalne. S druge pak strane – da neprijateljica sam postupaka i djelovanja Katoličke crkve, i lokalne i univerzalne, koje se kose opće prihvaćenim poimanjem pravednosti.
A zašto donosite stav, što vam je prigovorio jedan katolički svećenik s kojim ste ušli u polemiku, da Hrvati trebaju napustiti Katoličku crkvu?
E sad, nisam sigurna da mi je jasno o kojoj se to polemici radi? Bilo je pisanija razno raznih – zadnja je ona ”Max portala“ koja je toliko nesuvisla i maliciozna da se njome nisam ni željela baviti – čekam da pošalju nešto bolje, ali vjerojatno mislite na ”Objektiv“ i polemiku s vlč. Pavlom Primorcem? Nemam više spremljen taj tekst. Radi se o mojem pozivu istinskim vjernicima da se odupru pa i napuste Katoličku crkvu zbog njenog djelovanja suprotnog onome što ta institucija propovijeda. Takvih vjernika koji se ne mogu pomiriti sa onim što Crkva – i u njihovo ime – radi ima svakodnevno sve više. Imam i prijatelja i članova obitelji koji su time ogorčeni i neki su već, bez mog nagovora, izašli iz Crkve te postali ateisti ili su pristupili nekoj drugoj vjerskoj zajednici.
Zašto zagovarate raskid tzv. Vatikanskih ugovora odnosno ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske?
Ti ugovori su donijeti u određenom povijesnom i političkom trenutku, zbrzano i netransparentno a po, ne samo mom/našem uvjerenju, vrlo su štetni. Također, i sami ugovori kažu da ”ukoliko se okolnosti promjene i ugovori se mogu izmijeniti“! Smatram da su se okolnosti promijenile, pokazalo se da su ugovori u mnogo čemu štetni, ili bar problematični, te ih treba promijeniti odnosno ukinuti.
Posebno, kako je to moja profesionalna domena, me smeta ugovor u području odgoja i obrazovanja. Ne samo onaj dio o vjeronauku, već i mnogo drugog a naročito članak koji govori i o ”potrebi katoličkog odgoja na razne načine“ – citiram po sjećanju, što je potpuno difuzno i omogućava samovoljno ponašanje koje može ići u opake krajnosti o čemu je već bilo riječi.
Budući da javnost pitate kako bi se mogla potrošiti milijarda kuna je li vaš poriv da tražite raskid, ne kažete reviziju već raskid, financijska strana ovoga problema ili ima toga još?
Da uz već rečeno ima i još – netransparentnost trošenja, luksuz za svećenike uz bijedu stanovništva pa i vjernika, mogućnost da država ta sredstva ravnopravnije i korisnije iskoristi.
Pozvali ste sugrađane na prosvjedni skup “Raskinimo vatikanske ugovore” koji će se održati dana 20. rujna 2014. u 14:00 na Cvjetnom trgu u Zagrebu. U pozivu se stvar manje više svodi na ”skandaloznu raskošnost” vjerske institucije iako ugovori nisu samo napisani da bi se Crkva mogla financirati, što, slažem se, ne radi na pametan način.
Prosvjed će biti na trgu ”Petra Preradovića“, ako mi nije promaklo preimenovanje trga. Protagora je jedan od suorganizatora tog skupa, a kao udarna tema je postavljena upravo ova financijska strana, ali dakako da će biti govora i o drugim aspektima ugovora.
Ima li ikakve veze vaš prosvjed s pravoslavcima pošto se okupljate ispod prozora ureda mitropolite zagrebačkog gospodina Porfirija?
Za mene kao ateistkinju i rođenu Zagrepčanku to je Trg P. Preradovića i da – Cvjetni trg, na kojem sam još kao djevojčica – stanovala sam na Svačićevom trgu – kupovala ljubičice za ”Majčin dan“. Bio je to zapravo ”Dan žena“ ali eto već i u to vrijeme se pravio svojevrsni kompromis. Tako je žena svedena na majku, ali pustimo sad to. Dakle: a) nisam sudjelovala u odlučivanju o mjestu prosvjeda; b) Cvjetni trg kao mjesto okupljanja i protestiranja je već uobičajena lokacija; c) meni nekako tamo zvone oni stihovi P. Preradovića ”Gdje ja stadoh – ti ćeš poći…..“ pa mi se mjesto čini i u tom pogledu prigodno; te, napokon, d) iskreno se nadam da nam g. Porfirije neće zamjeriti već će imati razumijevanje i za malo uznemiravanja s naše strane.
Pojasnite zašto ste 20. rujan izabrali da bude festival sekularnosti Republike Hrvatske?
Nemam pojma zašto je baš taj dan izabran! Ima li po vama neka pozadina?
Ne znam. Što mislite, je li pomoglo vašim ciljevima ili općenito govoreći ispravnom shvaćanju članka 41. Ustava to što Predsjednik Republike ne krije svoj agnosticizam, dapače, pristojno ga brani?
Predsjednik Republike u toj svojoj funkciji prilično uspješno kombinira svoj iskreno priznati svjetonazor i obaveze iz funkcije po kojoj zastupa interese građana RH – svih: vjernika svih religija, ireligiozne građane, ateiste, agnostike… Smatram da je to u skladu s Ustavom RH i demokratskim načelima općenito.
Je li vama papa Franjo simpatičan?
Po onome koliko vidim i čujem poruke pape Franje kao osoba mi je prilično simpatičan. Zbog ideje približavanja ljudima – “silaska s trona”, poruke prema seksualnim manjinama, i sličnim porukama koje smatram progresivnim, a o kojima se Katolička crkva do sad posve drugačije odnosila. No, od njega kao poglavara te ogromne, enormno bogate i politički utjecajne organizacije koji i sam propovijeda skromnost očekujem da “s riječi prijeđe na djela” iskoristi poziciju te pomogne ublažavanje bijede. Pritom i malo zagrabi u vatikansku banku. No, kako sam nevjernica ne očekujem čuda – niti od njega samog, a još manje od onih unutar Crkve koji će ga opstruirati!
Biste li mu, kao i onima kojima, preko portala Udruge Protagora, kažete da napuste Katoličku crkvu u Republici Hrvatskoj, ili da prihvate ireligioznost, rekli da mu je pametnije ne vjerovati u Boga?
Niti očekujem od njega da on meni kaže u što da vjerujem niti kanim to njemu niti ikome drugome govoriti! Kako jasno stoji u Statutu Protagore mi smo udruga koja zastupa interese ireligioznih građana a ne ateista, iako smo vjerujem svi – mi to ne provjeravamo – ateisti ili bar agnostici. Udrugu čine i osobe – i kao punopravni članovi, ne samo kao podupiratelji – koje mogu “imati dvojbe o nekom transcendentalnom biću” ali koje smatraju da takva osobna uvjerenja ne mogu biti razlog društvenog ili čak političkog djelovanja pa stoga nisu religiozni. Ti pojmovi “religioznost” i “vjera/uvjerenje” se nažalost često brkaju odnosno poistovjećuju.
Ali kao što sam gore i napisala: da – pozivam i Papu i sve katolike, kao i pripadnike drugih religija da malo promisle što u skladu s proklamiranim etičkim načelima svoje vjere mogu učiniti/promijeniti da pomognu svijetu u mukama u kojima se mnogi nalaze. I ono možda najvažnije – da to učine samo zato što je pomoć potrebna a ne zato da ih privedu svojoj vjeri!
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Evo dva najrazličitija zanimanja na Zemlji: carinik i nastavnik. Ako je carinikov posao da preko granice, na drugu stranu ne propusti neocarinjenu robu, nastavnikov posao nije, niti ikada smije biti, da na drugu stranu ne propušta – mrtvo neznanje.
Svaki učenik srušen na popravni ispit, jedan je životni poraz svoga učitelja. Svaki đak srušen na godinu, jedna je godina robije svome nastavniku. Ne može biti, niti je ikada bilo, da je drukčije. A ako je, recimo, srušenih, nepropuštenih, carinjenih neznalica više od pola u jednom razredu, tada ili je nastavnik nesposoban prenositi znanja na učenika, ili živimo u državi diktature. U takvoj su, naime, nastavnici uvijek u pravu. Nesposobni nastavnici su diktatori. I zaslužuju otkaz.
U čemu je neznanje učenika materinjeg jezika? Ako na čas ostavimo po strani gramatiku i pravopis – omiljene discipline loših učitelja, koje u jezik prizivaju egzaktnost kemije i biologije – neznanje je uvijek, i samo, u nečitanju. Ili u čitanju bez razumijevanja. Zašto su, što mislite, na međumrežju postavljena sva ona skraćena izdanja školske lektire, zašto se, navodno ozbiljni, zagrebački profesori bave svođenjem knjiga iz školske lektire na kratke i razumljive tekstove, koje će učenici nabubati napamet, e da bi dobili peticu iz hrvatskog?
Ne zato što su učenici lijeni, ili ne daj Bože preopterećeni, pa im se ne da pročitati roman od početka do kraja, nego zato što postoje nastavnici književnosti koji naprosto ne razumiju, ili ne žele razumjeti, književnost. I onda učenicima postavljaju pitanja poput: tko je napisao pjesmu “More”? Kako se zvala sluškinja koja je skočila kroz prozor u Krležinoj drami?
A za peticu: s kojeg je kata skočila? I onda, tko je napisao pjesmu “More”? Jedan dobar, i veoma tužan profesor sa zagrebačkog Filozofskog, u vrijeme kada je to bio ozbiljan fakultet, i kada su na njemu predavali stvarni pisci i pjesnici.
Treba li učenik znati ime pjesnikovo? Tužno je ako ga ne zna, ali tužnije je ako s razumijevanjem nije pročitao pjesmu. Najtužnije bi, međutim, bilo da ijedan učenik ili učenica padne na popravni radi imena Nikole Milićevića.
Aha, dočekali ste me: nije Milićević napisao pjesmu “More”! Ali zar bi išta manje tužno i porazno za sve koji ovim jezikom pišu i govore, i koji čitaju i vole njegovu malu, gotovo neznatnu književnost, bilo da neki učenik, pa još daroviti mladi violinist ili pijanist, u školi koja nosi ime dičnoga i dragog nacionalnog autsajdera Luke Sorkočevića, ljosne na godinu jer se nije sjetio imena Ivana Slamniga?
Dobro, de, Josipa Pupačića. Zar učenik može biti kriv ako nastavnik, ili nastavnica, u pjesmi ne nalazi ništa, osim imena onoga koji ju je napisao?
Iako, nikada nisam razumio zašto je u školskim programima, evo već i trideset koju godinu, baš ta Pupačićeva pjesma. Zato što je lako po njoj ispisivati ona idiotska metodološka pitanja? Zato što štreberi lako razumiju o čemu je u “Moru” riječ?
Ili zato što, zapravo, nikoga nije briga, nijednoga faking vinka filipovića nije briga što će u jednoj pjesmi čuti i osjetiti neki darovit i pametan petnaestogodišnjak? Recimo, petnaestogodišnji dubrovački violinist?
Zaplačimo, iz srca, nad onom, i nad onima koji će budućem dubrovačkom violinističkom ili pijanističkom geniju svojom jedinicom, popravnim, ponovljenom godinom, ogaditi hrvatsku i svaku drugu književnost. Još po nečemu se dobri nastavnici razlikuju od carinika: njihova je misija da kao stranac i neznanac doživotno zavolite njihov predmet.
Da zavolite taj svoj nevoljeni materinji jezik, prije svega. I u njemu, recimo, onu Pupačićevu pjesmu, koju nikada nijedan vinko filipović neće shvatiti, koliko god se puta promijenio režim u kojemu on ostaje isti taj službujući vinko filipović: “Kad sam bio tri moja brata i ja,/ kad sam bio/ četvorica nas.”
Oprostite na digresiji, imao sam petnaest kada sam to na svoju ruku pročitao, i umalo nisam umro od čuda. “Imao sam glas kao vjetar,/ ruke kao hridine, srce/ kao viganj.” Teško onom i onoj koja učenika obori na popravni, jer nije znao ime onoga koji je ove riječi napisao.
Onda: što učenik, po mišljenju ovoga vrlog kolumnista, treba znati o književnosti koja je u planu i programu nastave hrvatskoga jezika? Samo ono što mu ostane u glavi nakon što pjesmu, priču ili roman pročita s razumijevanjem. Sve drugo smije zaboraviti. Čak i ime pisca. Sjetit će ga se, čim bude vrijeme. Sjetit će ga se ne ogadi li mu nastavnica i jezik, i književnost, i čitanje.
Na primjer, kako se zove glavni junak romana “U registraturi”? Stvar je odraslosti da znate da mu je ime Ivica Kičmanović. Ali kada knjigu čitate prvi put, uopće ga ne morate upamtiti. To ime. Međutim, nikako ne možete zaboraviti ime Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, provincijskog lirika, pompozne varalice, preko koje se Ante Kovačić narugao malim i jadnim hrvatskim piscima.
To ime vam se, petnaestogodišnjaku, utisne u svijest i nikako da ga zaboravite. Kičmanovići budu i prođu, Bombardirovići su vječni. I često, kao za nevolju, predaju materinji jezik.
Na koji se ono kolodvor iskrcao Filip Latinovicz na svom povratku u rodni grad? Samo ako roman čitate pažljivo od prve njegove riječi, ako volite bizarnosti ili ako vam je neko bolesno čeljade, operirano od smisla za književnost, predavalo hrvatski, znat ćete odgovor: na Kaptolski kolodvor.
Bit će da je Krleža napisao tu rečenicu s nakanom da je kasnije negdje nastavi kroz priču, ali je to zaboravio učiniti. Ili mu se svidjelo da u njegovu romanu kaptolski kanonici i prebendari ne moraju kroz kaljužu Zrinjevca gaziti do kolodvora, nego im je cug doveo skroz pred kuću?
Skandal u Dubrovniku, gdje je nastavnica u umjetničkoj školi poobarala skoro cijeli razred na popravni ili na godinu zbog specifičnog neznanja materinjeg jezika i književnosti bio je, naravno, skandal samo za nesretne učenike i njihove izluđene roditelje. Ostalima je bilo svejedno.
Jedan od službujućih vinka filipovića, koji se brinu da ocjenjivanje bude po zakonu i propisu, poslao je svog čovjeka iz Zagreba, pa je on kontrolirao polaganje popravnih. Zahvaljujući njegovoj dobroti i razumijevanju, učenici su prošli na popravnom. Inače ne bi. Jer, kako čitamo “profesorica je stroga”. Čuj stroga! Ama, kakva je to, za ime miloga Boga, riječ?
Pa nije profesorica domina u salonu za zabavu odraslih, niti čuvarica u logoru, pa da možemo govoriti o strogosti. Ali, taman i da je najstroža: što je kriterij znanja? To je li slučajna prolaznica u “Divoti prašine” Vjekoslava Kaleba imala ružičastu vestu na zelene cvjetiće ili zelenu vestu na ružičaste cvjetiće?
Prije nekoliko tjedana umro je Robin Williams. U jednome filmu, pametni će znati u kojem, pokazao nam je kako je to predavati poeziju. Što se o poeziji treba znati? I što za poeziju treba učiniti? Od njega sam naučio da se u svoje ime moram ispričati svakome na popravni ili na godinu oborenom učeniku dubrovačke umjetničke škole. I ja to ovom prilikom činim. Kao čitatelj hrvatske poezije, naravno.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Viktor Ivančić / Leave a Comment
U opširnome intervjuu portalu Index.hr ministar obrazovanja Vedran Mornar između ostaloga je obrazlagao zbog čega se sljedeće školske godine famozni građanski odgoj, usprkos najavama, ipak neće uvesti u nastavu kao samostalni predmet, već će on biti poučavan u formi “međupredmetnog sadržaja”. Prema ministrovu pojašnjenju, “međupredmetni sadržaj” podrazumijeva da će teme koje spadaju u građanski odgoj biti uklopljene u nastavu povijesti, zemljopisa, hrvatskoga jezika… ali i nekih manje očekivanih predmeta, poput likovnog ili glazbenog odgoja. Na primjer:
“Ako to uklopimo u glazbeni odgoj, i ako se otpjeva Lijepa naša domovino uz prikladno tumačenje, to je također za mene dio građanskog odgoja”, kaže ministar Mornar. “Zašto baš Lijepa naša domovino?” pita ga novinar. “Kao primjer domoljubnog teksta”, odgovara ministar.
Zašto bi se domoljubni tekstovi “obrađivali” u sklopu građanskoga odgoja, novinar ministra nije pitao. Stoga su i neke druge dileme ostale lebdjeti u zraku.
Recimo: Da li bi za vrijeme pijevne analize “Lijepe naše domovine” učenici u znak poštovanja trebali stajati na nogama? Bi li im nastavno lice k tome trebalo sugerirati da prislone dlanove na grudi? Da li bi učenici susjednoga razreda, koji rješavaju test iz matematike, također morali ustati ako ih preplavi zvuk zbornog izučavanja “Lijepe naše domovine” u drugoj prostoriji? Što ako se neki učenik entuzijastički udubi u “primjer domoljubnog teksta” i upita nastavno lice kako je moguće da “junačka zemlja mila” za ministra ima sinju kukavicu? Ili da “stare slave djedovina” u svojoj aktivi bilježi i tako neobične fenomene kao što su konclogori?
Koliko se iz razgovora dalo razumjeti, ministar Mornar još uvijek ima brojnih nedoumica oko sadržaja i izvedbe školskoga programa, no nema ni najmanju dvojbu oko toga da domoljubnu izobrazbu valja smjestiti u građanski odgoj, štoviše, da ona ima činiti samu njegovu okosnicu. Zato mu i jest pao na pamet upravo primjer edukativnog učinka nacionalne himne, jer pretpostavlja ritual koji oblikuje učeničke emocije, usmjeravajući školski naraštaj ka prostoru gdje obično ne stanuju razum i racionalna prosuđivanja.
Priznajem da me, za razliku od ministra obrazovanja, dileme i dalje nesnosno opterećuju: ne razumijem zbog čega bi patriotizam kao takav – ljubav prema svojoj zemlji, domovini, rodnoj grudi ili kako se već ti fantomi nazivaju – trebao biti stvar od nužno pozitivnog značaja, i to u “građanskome” smislu, a kamoli njegovo prinudno uvježbavanje u sklopu obvezujućeg školskog drila.
Čak i kada se naoružam najboljim (takoreći patriotskim) namjerama, te svjesno izostavim goleme materijalne, ljudske i duhovne štete koje su osvjedočeni patrioti nanijeli “Lijepoj našoj domovini”, ne uspijevam dokučiti što bi to moglo biti poučavanje domoljublju izuzev programskog širenja laži o zemlji koju smo dužni voljeti.
Promatra li se iz tog rakursa, međutim, problem građanskoga odgoja je već riješen i ministar Mornar može biti miran. Njegov “međupredmetni sadržaj” godinama se intenzivno provodi, jer su nastavni planovi gotovo svih predmeta, osobito povijesti i hrvatskoga jezika, do te mjere nakrcani plemenitom patriotskom građom da sve pršti od “primjera domoljubnih tekstova”, naime – mitova, laži i himničkih napjeva o zemlji koju po zadatku ljubimo.
Doista, čemu uvoditi građanski odgoj kao poseban predmet ako su malodobni građani već kroz udžbenike povijesti naučili primjerice da “Oluja” – koja je bila herojska oslobodilačka operacija – nije rezultirala etničkim čišćenjem, ili da Hrvatska za vrijeme tzv. domovinskog rata nije poduzimala agresiju na Bosnu, držeći se saborske deklaracije usvojene sedam godina nakon što su hrvatske trupe okupirale dijelove BiH?
Vrijedi podsjetiti kako je ministar Mornar na sličan način riješio i problem zdravstvenoga odgoja, najavivši da će se oko “spornih dijelova” nastavnog programa konzultirati s rukovodnim osobljem Katoličke crkve.
Naime – čemu gubiti vrijeme i kadrove na edukaciju učenika o različitim aspektima spolnosti ukoliko je to gradivo već apsolvirano kroz nastavu vjeronauka? Na primjedbu novinara Indexa kako “u sekularnoj državi Crkva ne bi smjela imati utjecaj na formiranje kurikuluma u javnim školama”, ministar uzvraća: “Nisam baš siguran da je to sasvim istina. Ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?”
A kakav je ministrov stav o vjeronauku u školi? “Vjeronauk nam je obaveza koju moramo ispoštovati zbog međunarodnih ugovora. Ja ne bih bio taj koji će problematizirati međunarodne ugovore.” Tko bi bio pozvaniji od ministra u vladi da problematizira međunarodne ugovore, novinar nije pitao.
Ministar je tek samoinicijativno dodao kako vjeronauk nije obavezan školski predmet, premda mu je savršeno jasno da u stvarnosti nije tako i da – zbog općeg društvenog ugođaja i lukavo naštimanog rasporeda školskih sati – izbjegavanje religijske poduke u hrvatskim školama predstavlja čin građanske hrabrosti, sličan odluci da se ne ustane prilikom intoniranja nacionalne himne.
Kao što redovitiji čitatelji znaju, uopće nisam pobornik obavezne nastave građanskog i zdravstvenog odgoja, dok god sadržaj te nastave dizajnira tendenciozna i nepristojna država, koja je posvećena odgoju građana po vlastitoj mjeri.
Takav pedagoški napor može rezultirati samo svjetovnim vjeronaukom preko kojeg će se od malih nogu regrutirati idealni podanici vladajućeg poretka. Za razliku od svoga šizofrenog prethodnika – koji je, nemajući petlje izbaciti crkveni vjeronauk iz svjetovnih škola, barem pokušao stvoriti nešto ideološkog nereda i unijeti “protutežu” unutar obrazovnog procesa – ministar Mornar potpuno je ogolio namjere države i njenih socijaldemokratskih moderatora: najprije sklapanjem saveza s kaptolskim fundamentalistima, a zatim, možda još više, izjednačavanjem građanskoga odgoja s promocijom domoljublja.
Zabave radi, mogli bismo retoričke poze pripadnika katoličke falange koji se protive zdravstvenome odgoju primijeniti na koncept građanskoga odgoja kakvim ga vidi ministar Mornar i postaviti pitanje: Da li stimuliranje ljubavi prema svojoj zemlji spada u emotivnu i mentalnu izopačenost? Vodi li strašću ispunjeni odnos između građanina i domovine ka protuprirodnome bludu? Je li riječ o nastranosti koja se dade liječiti ili o nečemu “s čime smo rođeni”?
Pretpostavljam da ministar Mornar ne razumije najbolje o čemu se ovdje radi, pošto mu vjerojatno nije bliska ideja da bi patriotizam sam po sebi mogao biti kontroverzan, niti da ljubav prema domovini i ljubav prema istini u pravilu nisu kompatibilne.
Škole, uostalom, i ne trebaju biti mjesto širenja istine, nego mjesto za modeliranje građana poželjnog profila, prema oprobanom hrvatskom receptu: dobar građanin je nadraženi građanin. Zato mu se i predodžba građanskoga odgoja u kojem đački kolektiv “uz prikladno tumačenje” usvaja “Lijepu našu domovinu” učinila zgodnom, barem se istinoljubivost neće isticati kao posebna građanska vrlina, računa ministar, jer što je drugo “junačka zemlja mila” i “stare slave djedovina” nego petparačka mitologija, dovoljno ofucana laž da već u formativnoj dobi osigura trijumf emocija nad razumom.
Ministra Mornara u svakom su slučaju zadesile nevolje, jer ne samo što mora zajamčiti obrazovnu potporu vladavini laži, nego ju je dužan i osobno reprezentirati – kao netko tko brine da hrvatski učenici postanu seksualno prosvijećeni po diktatu konzervativnog klera i kao netko tko vodi računa o tome da se konzumacija građanskih znanja i vještina osigura upijanjem opjevanih neistina.
Možda bi sve to lakše riješio da u onaj “međupredmetni sadržaj” uvali i građanski i zdravstveni odgoj, kao istu nastavnu jedinicu, koja se može jednostavno zvati hrvatski odgoj ili – egzaktnije – odgoj Hrvata.
Da se mene pita, lekcija broj jedan bi glasila: Prije nego se upustite u ljubavni odnos s domovinom, poželjno je navući prezervativ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Autor: Manca Košir / Leave a Comment
Prije nekoliko je dana Slovenski radio u svojim središnjim vijestima javio da su u Hrvatskoj učiteljima u osnovnim i srednjim školama povećali plaće. Naravno, nisu javili da su prije toga učitelji štrajkali. Stvarno bitno povećanje plaća, ali nedovoljno. Naime, plaće bi trebalo povećati još više!
Kao diplomirana učiteljica matematike i fizike, kao četvrtstoljetna učiteljica na fakultetu, s neprestanim praćenjem školske politike i željom da ona postane dobra za učitelje, a time i za učenike, dakle dobra za njihovu i našu budućnost, suvereno tvrdim: Ne trebamo reformu školstva, ali trebamo autonomiju škola i učitelja, za učitelje veće plaće, te prijemne ispite na svim fakultetima na kojima se obrazuju učitelji. Njima neka pristupe samo najbolji, samo oni koji su duboko motivirani za obavljanje učiteljskog poziva. I za nj opremljeni ne samo visokim kvocijentom inteligencije već socijalnom i emotivnom inteligencijom.
Naime, učiteljski je poziv najodgovorniji poziv na svijetu. Loš liječnik može u grob spremiti nekoliko ljudi, a loš učitelj može osakatiti cijele generacije i pritom mnoge duševno i duhovno ugasiti.
Zato potpisujem hvalospjev učiteljima koji je napisao Sai Baba1), a koji pjevamo već stoljećima svi mi koji smo svjesni iznimnog društvenog i osobnog značenja učiteljskog poziva. Koji znamo ono što ću ovdje više puta ponoviti: Budućnost će biti takvom kakve su danas naše škole. I kakvi su u njima učitelji!
Sai Babinu sam poslanicu pronašla u izvrsnim knjigama mističarke Vesne Krmpotić2). I ona zna da se ključ za našu svijetlu budućnost nalazi u rukama današnjih učitelja. Prema ‘‘Shri Sathyja Sai programu odgoja u duhu ljudskih vrijednosti“ priredila je pet opsežnih knjiga za poticaj roditeljima, odgajateljima i učiteljima kod duhovnog odgoja učenika sviju vjera i kultura ‘‘jer (zbornik) pruža gradivo i pristup univerzalnoj ljudskoj vrijednosti – ljubavi“.
Uz odgajanja vrline ljubavi tu su još četiri knjige posvećene vrlini istine, pravilnom djelovanju, miru i nenasilju. Za svaku od vrlina jedna debela knjiga s najmanje pet stotina stranica (sic) i brojnim poglavljima. Kako u uvodu kaže autorica: ‘‘Knjige možete čitati kao književna djela, kao izbor zgoda iz svjetovne narodne književne baštine, kao zbirku anegdota i odlomaka iz nadahnjujućih životopisa, koje radi za antologiju ljudskog pronicanja stvarnosti, preko čovjekovih vrlina.“ Uvod u te izvrsne knjige počinje mišlju Sathyja Sai Babe: Kakva je korist od sveobuhvatnosti znanja ovog svijeta, ako uz to znanje nismo dobili vrijedan karakter? I završava:
AKO JE VRLINA U SRCU, TADA JE LJEPOTA U KARAKTERU.
AKO JE LJEPOTA U KARAKTERU, TADA JE SKLAD U OBITELJI.
AKO JE SKLAD U OBITELJI, TADA JE RED U NARODU.
AKO JE RED U NARODU, ONDA JE MIR U SVIJETU.
Na početku svake knjige nalazi se Poslanica Sathyja Sai Babe učiteljima koju citiram u cijelosti:
Dragi učitelji,
učiteljevanje je najplemenitiji od sviju poziva. Isto je tako najsvetiji duhovni put k samoostvarivanju. Ta ono sadrži njegovanje nesebične ljubavi, te obilje darivanja i podjele te ljubavi. Dolazeći naraštaj učitelj oblikuje u osobe sa samopouzdanjem, oslonjene na sebe, u boga svjesne osobe. Učitelj je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica i miroljubivih naroda. I ne mora se učitelj opskrbiti samo znanjem i vještinom što i kako podučavati i kakvu poruku pružati već vizijom i uvidom u to kako nadahnjivati i preobražavati.
Djeca upijaju običaje i navike, ponašanje i vjerovanje koje vide kod učitelja i roditelja. Zbog toga bi učitelj morao biti neprestanim uzorom onih ideala koje želi usaditi u dječja srca. Mora se odlikovati skromnošću, jednostavnošću, čuđenjem i čašću – tako da odgoj urodi plodom izvrsnih osobina. Takav učitelj može postati svjetionikom istine, ljubavi i velikog poštovanja. Djeca koja rastu pod njegovom mudrom skrbi u svojim će domovima zasvijetlit poput svjetiljki ljubavi, radosti i nade. Neka se ti svjetionici nikada ne ugase. Neka svjetiljke svijetle blistavim sjajem.
Dobar učitelj + dobri učenici = dobar narod.
Čega se sjećamo iz svojih učeničkih dana? Naravno, učitelja! Izvrsnih i onih najlošijih. Onih koji ne bi smjeli obavljati to zanimanje. Moju malenkost neki nazivaju ‘‘učiteljskom legendom novinarstva“ na Fakultetu društvenih znanosti. Ali ne zbog toga što sam ih učila novinarstvu, već zbog toga što sam s njima dijelila svoje ideale, vizije, ljudske vrline i mane. Zato što sam pred njima bila to što jesam. Odlični se studenti, oni s kojima sam i dan danas u kontaktu, sjećaju još nečega. Toga s kakvim sam žarom u očima i s kakvim sam oduševljenjem govorila o knjigama. Tako da su i sami počeli oduševljeno čitati, zbog čega su mi i danas zahvalni.
Prije pet sam godina počela razmišljati o tome kako slovenske javne škole u mnogim stvarima nisu dobre. Da treba promijeniti školsku politiku. Zbog toga sam organizirala javnu tribinu pod nazivom ‘‘Kakvu školu želimo“, na kojoj su se okupili zanesenjaci i osnovali civilnu inicijativu istog imena. Tijekom triju njih i kroz brojne skupine oblikovali smo Manifest koji možete pročitati na kraju ove kolumne.
Prije toga vam moram reći i to da smo imali razgovore sa svim ministrima, da su nam svi kimali glavama, da su nam ljubazno u Ministarstvu školstva3) dozvolili besplatno korištenje prostora za održavanje javne tribine o gorućim problemima slovenskog školstva danas, pisali smo priopćenja za javnost, potaknuli dnevne novine Delo na prilog ONA – akciju za izbor najboljeg učitelja, odnosno učiteljice osnovnih škola (govoreći o značaju učiteljskog zanimanja na priredbama u njihovim školama, upoznala sam divne učiteljice i učitelje!) i tako dalje. I što smo postigli? Ništa. Usprkos tome vam ovdje predstavljam naš Manifest, te vas potičem da i u Hrvatskoj napišete svoj. Evo našeg:
MANIFEST ZA ODLIČNU JAVNU ŠKOLU
Tko zaista voli djecu taj za njih želi budućnost, odlično školstvo i ostvarivanje radosne škole.
_______________
1) Sai Baba, Sathya (23. studenog 1926. – 26. travnja 2011.), rođen kao Sathyanarayana Rayu, poznati hinduistički guru i učitelj. Za sebe je izjavio da je reinkarnacija sveca Sai Babe od Shirdija.
2) Vesna Krmpotić (17. lipnja 1932., Dubrovnik). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala psihologiju i engleski jezik, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu u New Delhiju. Pjesnikinja, književnica i prevoditeljica. Napisala je, između ostalog: ‘‘Portret majke Indije“, ‘‘Bijela kula“, ‘‘Brdo iznad oblaka“…
3) Ministarstvo za izobaževanje, znanost in šport, trenutni ministar dr. sc. Jermej Pikalo.
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).