U politici se javlja sve više žena – osvetnica, borkinja i vizionarki – koje se ne mogu zauvijek otpisati samo zbog toga što su ih iz njihovih stranaka svrgnuli svojeglavi muškarci. Jadranka Kosor, Mirela Holy i Aleksandra Kolarić nisu se povukle u zavjetrinu nakon srdžbe stranačkih bogova, kao što su to učinili mnogi njihovi muški kolege. [Read more…]
Saborska blentava pitanja
U trenutku dok se Hrvatska grčevito bori da zadrži fiskalnu suverenost, nakon duge ljetne stanke održala se još jedna u nizu besmislenih, nenadahnutih politikantskih sjednica Sabora RH. Zemlja propada, prijeti bankrot dođe li do rasta kamata na međunarodnom tržištu, a naša bezvezna politička kasta svoju bezvrijednost dokazuje već na prvom okupljanju.
Neka mi naši zastupnici oproste, ali naivno imam potrebu Sabor doživljavati kao sveto mjesto demokracije gdje će se superiorno informirani, vrhunski educirani i impresivno pripremljeni parlamentarci strastvenim, pametnim i pamtljivim retorikama boriti za ispunjenje bitnih nacionalnih ili lokalnih političkih ciljeva i ideala. No, oni to sveto mjesto višestranačja većinom svode na sitna stranačka i osobna politiziranja koja mogu, u najbolju ruku, rezultirati skupljanjem ponekog političkog poenčića kod lošije educiranih birača.
U trenutku dok se Hrvatska grčevito bori da zadrži fiskalnu suverenost, nakon duge ljetne stanke održala se još jedna u nizu besmislenih, nenadahnutih politikantskih sjednica Sabora RH. Zemlja propada, prijeti bankrot dođe li do rasta kamata na međunarodnom tržištu, a naša bezvezna politička kasta svoju bezvrijednost dokazuje već na prvom okupljanju
Besmislenost pitanja saborskih zastupnika na aktualnom satu čak se može sistematizirati u tablicu s jasnim, lako prepoznatljivim kriterijima. Čak bih bio slobodan predložiti kreiranje rang-ljestvice niškoristi zastupnika. Osobno bih najviše, pet bodova, dodjeljivao onim zastupnicima koji aktualni sat koriste za serviranje pitanja članovima iste stranke ili iste koalicije. Nazvao bih to penaltik-pitanjima u kojima javnosti podvaljujete unaprijed dogovoreno ili očekivano pitanje na koje onaj kojem je postavljeno može odgovoriti agitpropovski; stranačkom samohvalom.
Dobro, našem premijeru Milanoviću čak se i kod takvih pitanja može dogoditi da se posklizne, ali njegova “vještina” obraćanja javnosti ipak je zasebna tema, da ne kažemo disciplina.
Najbolji primjer besmislenog penaltik-pitanja je ono koje je Goran Beus Richembergh (HNS) postavio Vesni Pusić (HNS) – što će raditi koalicijski prijatelj Neven Mimica (SDP) kao europski povjerenik. Na to je naša ministrica vanjskih poslova, naravno, odgovorila da je Mimica dobio jako važan resor s puno novca. Taj su igrokaz Richembergh i gospođa Pusić odigrali nakon što su domaći mediji u nekoliko navrata iscrpno i polemički pisali o tome što će to Mimica (ne)važno raditi u EK. Je li moguće da je Richembergh toliko neinformiran kad smo svi mi drugi prije doznali što će to raditi najbolje plaćeni činovnik iz Hrvatske? Nebitno.
Ma ne, jasno je da je riječ o pravom sitnom politikantstvu s natruhama sjevernokorejske prakse dodvoravanja svetim nadređenim autoritetima u PR-ovske svrhe aktualne vlasti.
Takvih pitanja na prekjučerašnjoj sjednici bilo je još, primjerice ono Marina Jurjevića (SDP) Mirandu Mrsiću (SDP) o zaposlenosti, zatim ono Mladena Marelića (SDP) za ministra Hajdaša Dončića o Pelješkom mostu i jadransko-jonskoj autocesti te ono Tomislava Žagara (SDP) ministru Gordanu Marasu (SDP) o mjerama koje je ministrovo ministarstvo kreiralo za očuvanje obrta. Ministrov odgovor bio je toliko zanimljiv da ga nismo našli u pisanim izvještajima.
Besmislenost pitanja saborskih zastupnika na aktualnom satu čak se može sistematizirati u tablicu s jasnim, lako prepoznatljivim kriterijima. Čak bih bio slobodan predložiti kreiranje rang-ljestvice niškoristi zastupnika. Osobno bih najviše, pet bodova, dodjeljivao onim zastupnicima koji aktualni sat koriste za serviranje pitanja članovima iste stranke ili iste koalicije
Na drugo mjesto suštinske nevažnosti s po tri ili četiri boda po pitanju svakom zastupniku uvrstio bih pitanja koja oporbeni zastupnici postavljaju kao zamke onima na vlasti kako bi demagoški skupljali poene, iako će zbog takvog demagoškog smjera i sami imati problema kad dođu na vlast.
Karakteristika tih pitanja je da se uopće ne brinu o široj slici, zdravom razumu i dugoročnoj općoj koristi.
Nadalje, dva boda davao bih pitanjima smišljenim po principu “pao sam s Marsa da bih privukao pažnju”. Na zadnjoj sjednici nekoliko ih je bilo u konkurenciji, ali najviše je medijske pozornosti privukao inače liberalni Damir Kajin koji je iz nekog razloga rekao da se boji dolaska Jihad Johna (Džihad Džona) na festivale droge diljem jadranske obale. Ostalo je malo nejasno jesu li veća prijetnja festivali, droga ili islamski radikali. Ili možda tek paklena kombinacija. Bilo kako bilo, Kajin je bio u vrhu svih izvještaja te zaslužio – deux points.
Zaključno, jedan bod davao bih zabavnim pitanjima bez ikakve koristi. Teoretski ta pitanja mogu donijeti pozitivan bod, ali s obzirom na to da se ništa neće dogoditi (minus bod) te da jednostavno rastužuju (minus bod), sve u svemu dajemo jedan negativan (1 – 2 = -1).
Primjer je takvog pitanja ono Ante Babića (HDZ) ministru Vedranu Mornaru zašto su u udžbenicima politike i gospodarstva Marina Lovrić Merzel, Željko Sabo i Slavko Linić primjeri dobre prakse. Iako sam se u nevjerici pitao je li tako nešto moguće, rezigniran odgovor ministra Mornara kako to nije u redu, ali da neće trošiti na nove udžbenike uvjerio nas je kako čak ni dobra zapažanja i pitanja u Hrvatskoj nemaju smisla. Stoga negativan bod i Babiću jer djecu od sada moram moliti da zažmire kad u udžbenicima naiđu na riječi “primjer dobre prakse”. Tko zna što bi mogli vidjeti u retku iza toga.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Cijena HDZ-ovskih koalicija
Pobijedi li HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima sa svojom koalicijom, bit će to najbrojnija koalicija na vlasti od prvih demokratskih izbora 1990. No, je li HDZ-u uistinu potrebna takva prevelika koalicija…
Pravašica potpredsjednica Vlade i ministrica unutarnjih poslova; HSLS-ovac ministar gospodarstva; HSS-ovac ministar poljoprivrede ili turizma; član Bloka umirovljenici zajedno na čelu ministarstva rada i socijalne skrbi; član Zagorske demokratske stranke ministar regionalnog razvoja, a čelnik Hrvatske demokršćanske stranke ministar zdravstva…
Tako bi možda mogla izgledati raspodjela resora u budućoj hrvatskoj Vladi pobijedi li na sljedećim izborima za Hrvatski sabor koalicija predvođena Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Uostalom, HDZ-u su se posljednje dvije godine na europskim izborima koalicije itekako isplatile. Prvo je stranka Tomislava Karamarka (ne)očekivano trijumfirala na prvim europskim izborima održanima u Hrvatskoj u travnju 2013. osvojivši 32,86% glasova birača, a zatim je godinu dana kasnije na sljedećim izborima za Europski parlament pobijedila još uvjerljivije dobivši 41,42% glasova.
Pobijedi li HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima sa svojom koalicijom, bit će to najbrojnija koalicija na vlasti od prvih demokratskih izbora 1990. No, je li HDZ-u uistinu potrebna takva prevelika koalicija
Uz osjetno veći postotak podrške birača HDZ je u tih godinu dana povećao i broj stranaka u svojoj koaliciji te je Hrvatskoj stranci prava dr. Ante Starčević (HSP AS) i Bloku umirovljenici zajedno (BUZ) pridružio i Hrvatsku seljačku stranku (HSS), Zagorsku demokratsku stranku (ZDS) i Hrvatsku demokršćansku stranku (HDS). Posljednja je HDZ-ova koalicijska akvizicija Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), a moguće je da će sadašnji sedmeročlani izborni savez uskoro dobiti još koju stranku članicu.
Nastavi li ovakvim tempom i ideološkom širinom rasti HDZ-ov savez, na izborima bi mogla pobijediti dosad najbrojnija koalicija, a u novu bi Vladu mogao ući dosad rekordan broj političkih stranaka.
Ostvare li se pritom najave o smanjivanju broja ministarstava te o stručnosti kao glavnom kriteriju odabira čelnih osoba pojedinih vladinih resora, pitanje je koliko će buduća Vlada uopće biti HDZ-ovska.
Ili je širenje koalicije zapravo politički manevar nakon kojega će HDZ dominirati i Saborom i Vladom, a svi ostali biti zadovoljni što su uopće u pobjedničkom taboru.
No, HDZ-ovo ustrajavanje na koalicijskoj ”sedmorki” ili možda ”osmorki” uključi li se u koaliciju i HRAST, moglo bi u konačnici biti preskupo plaćeno izborno koaliranje iz jednostavnog razloga što bi HDZ čak i samostalno mogao osvojiti najveći broj zastupničkih mandata na sljedećim parlamentarnim izborima.
Ostvare li se pritom najave o smanjivanju broja ministarstava te o stručnosti kao glavnom kriteriju odabira čelnih osoba pojedinih vladinih resora, pitanje je koliko će buduća Vlada uopće biti HDZ-ovska
Korelacija već postoji. Nakon što je HDZ 2000. poražen na izborima osvojivši samo četvrtinu glasova birača nasuprot trijumfu SDP-ove i HSLS-ove koalicije koja je dobila gotovo 41%, četiri godine poslije HDZ je samostalno pobijedio na parlamentarnim izborima te naknadno potražio koalicijske partnere. Kukuriku koalicija je 2011. također pobijedila s otprilike 41% glasova, a HDZ nije podržao ni svaki četvrti birač.
Zbog niza neuspjeha aktualne vlasti predvođene SDP-om i HNS-om političko se raspoloženje u zemlji promijenilo te sada HDZ vodi u svim ispitivanjima javnog mnijenja. Ipak, Tomislav Karamarko ne može biti posve siguran da njegovo prvo mjesto u anketama i pretpostavljeni najveći broj zastupničkih mjesta osvojenih na predstojećim izborima za Sabor automatski znači i sastavljanje nove Vlade.
Zbog toga je u pravu kada teži maksimiranju glasova birača koji se protive aktualnoj vlasti. To je racionalno političko ponašanje, baš kao što je racionalno bilo i sastavljanje Kukuriku koalicije. Ipak, nije svejedno osvoji li se natpolovična parlamentarna većina s optimalnim ili prevelikim brojem stranaka u koaliciji.
HDZ-u se zasad najviše isplatio ulazak u koaliciju stranke Ruže Tomašić, zapravo nje same sudeći ponajprije prema broju preferencijskih glasova koje je čelnica najjače pravaške stranke osvojila na europskim izborima ove i prošle godine.
U tu kategoriju ulazi i koaliranje s HSS-om kao s ideološki bliskom strankom s izbornim utvrdama te eventualno s Blokom umirovljenici zajedno s obzirom da se Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) unutar Kukuriku koalicije politički u potpunosti devalvirala.
HSLS ne donosi HDZ-u nikakvu ”dodanu vrijednost” nego mu samo oduzima mandate jer će i ono malo preostalih birača HSLS-a potražiti ideološki prihvatljiviju stranku ili koaliciju, jer je sada glas za HSLS doslovce glas za HDZ
Međutim, koalicija HDZ-a sa ZDS-om te osobito s HDS-om ne stvara nikakvu političku sinergiju jer te stranke zbog neprepoznatljivosti de facto ne postoje u percepciji birača, dok je koaliranje s HSLS-om isplativo jedino čelništvu socijal-liberala koje je na taj način, nakon gubitka parlamentarnog statusa 2011., osiguralo saborski klub te vjerojatno jedno ministarsko mjesto.
HSLS ne donosi HDZ-u nikakvu ”dodanu vrijednost” nego mu samo oduzima mandate jer će i ono malo preostalih birača HSLS-a potražiti ideološki prihvatljiviju stranku ili koaliciju, jer je sada glas za HSLS doslovce glas za HDZ.
S druge strane, saborska je mjesta namijenjena HSLS-u Tomislav Karamarko trebao kao osigurač ostaviti vlastitoj stranci, a ne stranci koja je 2009. podržala Ivu Josipovića, a sada podržava njegovu suparnicu, koja se 2009. žestoko protivila Milanu Bandiću, a sada je s njim u koaliciji i koja je posljednja četiri izborna ciklusa bila u najrazličitijim koalicijima i iz njih redovito izlazila: 2000. sa SDP-om, 2003. s DC-om, 2007. s HSS-om, a sada s HDZ-om kojemu je već okrenula leđa izašavši iz Vlade 2010.
HDZ-ovo koaliranje s HSLS-om pokazuje da pri tvorbi izbornih koalicija treba znati ”stati na loptu”. HDZ će, ne promijeni li se značajnije raspoloženje birača sljedećih godinu i pol, sigurno pobijediti na parlamentarnim izborima. No, tu bi pobjedu HDZ mogao preskupo platiti ne samo prevelikim ustupcima ni po čemu relevantnim partnerima u koaliciji nego i riskiranjem stabilnosti saborske većine.
Jer nije nebitno hoće li HDZ u toj većini imati deset mandata više ili manje.
Paradoksalno, Tomislavu Karamarku pomoglo bi kada bi se u hrvatski model za parlamentarne izbore uvelo preferencijsko glasovanje koje bi barem djelomice profiltriralo broj stranaka i njihovih kandidata na listama. Bi li u tom slučaju HSLS doista osvojio tri saborska mjesta na koalicijskim listama s HDZ-om? Ili bi birači HDZ-a i ideološki bliskih stranaka jednostavno glasovali za svoje…
(Prenosimo s tportala).
Pljuska Italiji, naša sramota
U Italiji je potez vlade premijera Zorana Milanovića shvaćen kao pljuska premda to talijanski političari neće nikada otvoreno kazati. Hrvatska vlada odustala je od sudjelovanja na Svjetskoj izložbi, EXPO-u 2015. u Milanu.
Obrazloženo je da nema novca zbog gubitaka nakon poplava u Slavoniji. Italija je tada učinila presedan i ponudila Hrvatskoj da plati pola milijuna eura manje. Sve države sudionice, koje neće graditi svoje paviljone (gradit će ih 54), za nastup u skupnom paviljonu trebaju platiti 1,7 milijuna eura. Hrvatska je mogla platiti samo 1,2 milijuna eura, ali je hrvatskoj Vladi i to bilo previše te je odustala.
Talijanska je vlada morala 3. srpnja dokumentom službeno izbrisati Hrvatsku s popisa 145 država sudionica EXPO-a. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić zamijenio je Milanovića i prijavio Zagreb na EXPO.
U Italiji je hrvatsko odustajanje primljeno kao pljuska jer, da ne ulazimo u diplomatski rječnik dobrosusjedskih odnosa, ekonomskog partnerstva itd. nedolazak na svjetsku izložbu u paviljon namijenjen Mediteranu i sve vezano za njega zapravo pokazuje hrvatsko držanje prema svim sredozemnim državama
Zagreb će predstavljati Hrvatsku na svjetskoj izložbi na kojoj svoje proizvode predstavlja 9000 tvrtki i koju će pohoditi 20 milijuna ljudi u šest mjeseci (od 1. svibnja do 31. listopada 2015.). A, milanski EXPO za temu ima hranu, ekologiju, turizam, područja kojima bi se Hrvatska trebala predstaviti svijetu i s kojima ima najviše šansi za izlazak iz ekonomske krize.
U Italiji je hrvatsko odustajanje primljeno kao pljuska jer, da ne ulazimo u diplomatski rječnik dobrosusjedskih odnosa, ekonomskog partnerstva itd. nedolazak na svjetsku izložbu u paviljon namijenjen Mediteranu i sve vezano za njega zapravo pokazuje hrvatsko držanje prema svim sredozemnim državama. Odustajanje se može shvatiti kao pljuska i zbog korupcijskih skandala vezanih za gradnju objekata za EXPO. Ni to nije lijep potez prema Italiji.
Nedolazak opravdava se sanacijom poplavljenih područja, a zaboravlja se da je Italija u Hrvatsku poslala pomoć poplavljenima veću od iznosa potrebnog za sudjelovanje na EXPO-u.
Osim što je Milanovićeva vlada (s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić) pokazala diplomatsku netaktičnost, potvrdila je i svoju nesposobnost u gospodarstvu, u privlačenju tvrtki zainteresiranih za izvoz. Jer, novac za EXPO nije trebala dati Vlada iz državnog proračuna, mogla je naći sponzore.
Ali očito ne zna okupiti ljude, tvrtke i sve one koji bi bili zainteresirani za predstavljanje svojih agroindustrijskih proizvoda, svoje turističke ponude, svojih ideja o zaštiti okoliša. EXPO je jedinstven izlog za hrvatsko gospodarstvo, a Milanovićeva vlada na nj je spustila rolete.
Zagreb će predstavljati Hrvatsku na svjetskoj izložbi na kojoj svoje proizvode predstavlja 9000 tvrtki i koju će pohoditi 20 milijuna ljudi u šest mjeseci (od 1. svibnja do 31. listopada 2015.). A, milanski EXPO za temu ima hranu, ekologiju, turizam, područja kojima bi se Hrvatska trebala predstaviti svijetu i s kojima ima najviše šansi za izlazak iz ekonomske krize
Očito tako hrvatska Vlada gleda na hrvatsko gospodarstvo: zatvoreno! Ako je takvo mišljenje Milanovićeve vlade o hrvatskom gospodarstvu…
Bandić će s Gradom Zagrebom nositi hrvatsku zastavu na milanskoj svjetskoj izložbi. Time će biti ne samo izbjegnuta sramota nesudjelovanja na EXPO-u nego i moguća kazna.
Naime, hrvatska Vlada potpisala je sporazum o sudjelovanju na EXPO-u, a sada se povlači.
Ali to nije dječja igra pa da, kada se nekome ne sviđa, on pokupi svoje krpice. Riječ je o međunarodnom sporazumu koji se treba poštovati. Ako se ne poštuje, mogu uslijediti i sankcije (novčane). Odnosno tvrtka EXPO mogla bi (i sudski) zatražiti uplatu 1,7 milijuna eura od hrvatske Vlade za nesudjelovanje Hrvatske na izložbi.
I zbog toga je dobro što će Zagreb sudjelovati na EXPO-u (platit će 1,2 milijuna eura jer je zbog poplava oprošteno 500.000 eura), ali to ne znači da se ne treba zapitati što radi hrvatska Vlada? Ako joj se ne da raditi, onda bi za Hrvatsku bili bolji prijevremeni izbori. Napravljen je još jedan diplomatski gaf.
Pretpostavljam da se nije Italiji htjelo dati pljusku, ali potez pokazuje i koliko se promišljalo o posljedicama odustajanja od EXPO-a. Pljuska Italiji, sramota hrvatskoj Vladi.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Ruža ustaška
Šefica HSPAS-a i vodeća političarka na desnici Ruža Tomašić smatra da je skandalozno što imamo toliko Srba u Vladi, pa je njena izjava portalu dnevno (valjalo bi zapamtiti kolokvijalno ime koje koristim za tu novinarsku žgadiju – govno.ndh) nalik onom poviku povampirenog Franje Tuđmana u Karlovcu na pauzi kretanja tzv. Vlaka slobode (26. kolovoza 1995.): ”I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi!”
Ustašica Ruža Tomašić (ustašica, kažem, jer ustaške priče priča) uvjerena je kako od ove Vlade oštre poteze prema Srbiji nije moguće očekivati, te veli ovako, govoreći o politici ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić: “Ona je njima i pored poplavljene Slavonije davala potporu. Smatram da je ne samo ona ministrica Jugoslavije, već je ovo Vlada Jugoslavije. Svi su takvi i tako nas vode, pa u Vladi imamo desetak ministara Srba.”
Ustašica Ruža Tomašić (ustašica, kažem, jer ustaške priče priča) uvjerena je kako od ove Vlade oštre poteze prema Srbiji nije moguće očekivati, te veli ovako govoreći o politici ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić: “Ona je njima i pored poplavljene Slavonije davala potporu. Smatram da je ne samo ona ministrica Jugoslavije, već je ovo Vlada Jugoslavije. Svi su takvi i tako nas vode, pa u Vladi imamo desetak ministara Srba”
Prebrojavanje Srba nije, da se ne zavaravamo, slučajnost na portalu govno.ndh. Tamo se sada kočoperi naslov: ”Kako su hrvatski Srbi prevagnuli u Milanovićevoj Vladi?” Ultradesničarsko piskaralo pokušava dati odgovor na pitanje ”Kako se to moglo dogoditi da pripadnici srpske nacionalne manjine u RH prevladaju na svim ključnim ministarstvima Vlade Zorana Milanovića, od kulture, prosvjete, sporta do ministarstva financija nakon Slavka Linića?” te zaključuje da je ta pojavnost, rezultat baš takve Vlade, opasna jer se radi ”o svakojakim kriminalima, rasprodajama i odnarođivanjima kojima se na sve načine progoni mlade, a posebice školovane Hrvate da traže svoju sigurniju budućnost u drugim zemljama Europe i svijeta sve do Novog Zelanda…”.
Da, prebrojavanje krvnih zrnaca je osobita na portalu govno.ndh zbog čega sam podigao kaznenu prijavu DORH-u koji me je čak dva puta obavijestio (prvi puta kao odgovor na moju prijavu, a drugi puta pojma nemam zašto) da je predmet proslijeđen Županijskom DORH-u u Zagrebu premda, po svemu sudeći, predmet skuplja vlagu u nekoj ladici.
No, nije cilj ovoga osvrta ukazivati na ustašoidne tendencije medija s kojima mnogi surađuju, pa čak i Zagrebačka filharmonija (gospodo draga, valjda vi znate kako miriti Milu Budaka i, štajaznam, Gustava Mahlera ili samog Vatroslava Lisinskog u čijem domu svirate!), već upozoriti na činjenicu da se antisrpska kampanja širi i pomoću prvih violina hrvatske politike.
Od lanjske izjave u Slatini da je “Hrvatska za Hrvate”, a da su “svi ostali tek gosti”, koja joj je dala ulaznicu u Europski parlament, Ruža Tomašić skuplja bodove na mržnji prema Srbima. Na mržnji, bit ću precizan, koja se valja u hrvatskom društvu a koju ona skuplja kao kad se pravi sir, jer trebaš biti baš gnjida da zamjeriš našoj policiji i građanima koji su pokazali sućut, dakle svima onima u Republici Hrvatskoj koji su krenuli pomagati unesrećenima u Obrenovcu i dalje. Baš gnjida, drek od javnog djelatnika
Od lanjske izjave u Slatini da je “Hrvatska za Hrvate”, a da su “svi ostali tek gosti”, koja joj je dala ulaznicu u Europski parlament, Ruža Tomašić skuplja bodove na mržnji prema Srbima. Na mržnji, bit ću precizan, koja se valja u hrvatskom društvu, a koju ona skuplja kao kad se pravi sir, jer trebaš biti baš gnjida da zamjeriš našoj policiji i građanima koji su pokazali sućut, dakle svima onima u Republici Hrvatskoj koji su krenuli pomagati unesrećenima u Obrenovcu i dalje. Baš gnjida, drek od javnog djelatnika.
Solidarnost je u današnjem poimanju društva poželjan i shvatljiv pojam, ali se u praksi rjeđe susreće, mada se kod velikih nesreća kao što je bila poplava slavonskih sela pokazuje izuzetnom. U biblijskom smislu riječi solidarnost je – metaforički rečeno – spremnost podmetnuti rame pod nečiji teret kako bi se olakšalo nošenje nečijega tereta života.
Mi koji o Bibliji nešto znamo, a koliko mi je poznato, Ruža se Tomašić deklarira kao katolkinja, pa bi i njoj Biblija trebala biti poznata materija, imamo svijest da Bog poručuje da i on pati zbog onoga što će se dogoditi narodu, ali i da očekuje da se u tu patnju ljubavi uključe i njegovi proroci. Jer Bog se pokazuje kao ljubav koja pati i patnja koja ljubi. Tu bi činjenicu svakako trebali shvatiti i njegovi proroci koji naviještaju Božju poruku narodu i prihvatiti je kao i svoj životni put. Jesu li političari proroci? Nisu, ali bi trebali biti! Osobito oni koji nose križ oko vrata.
Patnja (o kojoj voli zboriti Ruža ustaška) može biti doista istinsko prokletstvo ako je netko nosi u mržnji i želji za osvetom, ako postaje izvorištem novih patnji. Božja poruka postaje osobom koja sebe daruje za druge i tako od patnje čini spasonosno djelo, jer je već Stari zavjet otvorio vrata shvaćanju da je Gospodinov sluga onaj koji je spreman za drugoga založiti ništa manje doli vlastito srce i na taj način vlastitom žrtvom onoga najvrednijega spasiti drugoga. Drugoga se ne može, naime, spasiti izvana bilo kojim propisom ili bilo kojom kaznom, nego vlastitom žrtvom i vlastitim srcem, tumači bibličar fra Božo Lujić.
Patnja (o kojoj voli zboriti Ruža ustaška) može biti doista istinsko prokletstvo ako je netko nosi u mržnji i želji za osvetom, ako postaje izvorištem novih patnji (…) Drugoga se ne može, naime, spasiti izvana bilo kojim propisom ili bilo kojom kaznom, nego vlastitom žrtvom i vlastitim srcem. S tim u vezi ponašanje Ruže Tomašić nije samo degutantno već i duboko nehumano i antikršćansko
S tim u vezi ponašanje Ruže Tomašić nije samo degutantno već i duboko nehumano i antikršćansko. Njeno prokazivanje i prebrojavanje Srba, pak, trebalo bi biti kažnjivo djelo kada bi Hrvatska bila pravna država u kojoj ne smije biti prostora za govor mržnje ili iz mržnje.
Ružu Tomašić kao ljudsko biće, da budemo na čisto, žalim jer je duhovno i intelektualno siroče, zapuštena osoba, moralni bijednik. Ali političarku Ružu Tomašić duboko prezirem, a prezirući nju, prezirem i njene političke pokrovitelje, promotore i grebatore, od Tomislava Karamarka na niže, dakle sve one navodne demokršćane koji zapravo žive od blasfemičnoga ponašanja, sve te šujice, plenkoviće i stiere, sve te petirke i kako li se već zovu ti kunktatori koji znaju da indirektno promiču zlo kada je hitno pronositi pravdu i mir.
Ne želi Tomašićka da se njeno dijete uda za Srbina, ne može pojmiti da joj unučad završi u brakovima koji nisu isključivo etnički hrvatski i da ne govore samo hrvatskim jezikom; Srbe smatra gostima, tu su oni stoljećima, domicilniji nego mnogi Hrvati, pa i ovaj koji ovdje piše, ali ne, oni su drugorazredna vrsta građana; žali novac koji je otišao za spašavanje života u Srbiji; diže joj se kosa kad vidi Srbina u Vladi…
Vi to ne nazivate ustašoidnim ponašanjem? Ja da. Ja si mogu zamisliti političarku Ružu Tomašić kako ”uvodi reda” u logoru Jasenovac.
U sydneyskim Sesvetama
Kompletan državni vrh otišao je iz Hrvatske ili će to napraviti idućih dana. Premijer Zoran Milanović odletio je zajedno sa suprugom u dvotjedni posjet Australiji i Novom Zelandu, potpredsjednica Vlade Vesna Pusić tri će dana provesti na inauguraciji nove predsjednice u Čileu, a prvi čovjek Sabora Josip Leko odlazi bog te pita zašto u Nizozemsku, ali svakako je prvi predsjednik hrvatskog parlamenta koji će se službeno naći u toj državi.
Znači li to da je država obezglavljena?
Da smo pokvareni, u odgovoru na ovo pitanje parafrazirali bismo jednog srpskog novinara, pa napisali: pa što, ovako državu može voditi bilo tko!
Da smo kurvini sinovi, iz svega bismo toga zaključili da Milanovića u Australiji nitko nije želio primiti ili mu u administraciji rade toliko nesposobni ljudi da je ovome iznenađenom gradonačelniku sydneyske suburbije Jacku Jacovou, koji nikad uživo nije vidio premijera, jedina alternativa zapravo bio – klokan
Da smo hulje, dodali bismo i da je sjajno što je Milanović otišao u – ovdje se novinski izvještaji ne slažu, a ne želimo lagati – južno ili sjeverno predgrađe Sydneya nazvano Hurstville, gdje je u nekakvoj otužnoj dvoranici primio nešto što sliči na glasoviti wimbledonski tanjur koji se dodjeljuje u finalu teniskog turnira te svojim dolaskom itekako iznenadio tamošnjega gradonačelnika, koji mu je iskrenuo priznao kako taj dio australske metropole nikad nije doživio da ga posjeti premijer, pa bio on i iz tamo nekakve zapadnobalkanske državice.
Da smo kurvini sinovi, iz svega bismo toga zaključili da Milanovića u Australiji nitko nije želio primiti ili mu u administraciji rade toliko nesposobni ljudi da je ovome iznenađenom gradonačelniku sydneyske suburbije Jacku Jacovou, koji nikad uživo nije vidio premijera, jedina alternativa zapravo bio – klokan.
Da smo zavidni na političkim uspjesima ove Vlade, sprdali bismo se i s Brankom Grčićem kojem je Milanović u amanet, ni krivom ni dužnom, ostavio da čuva Hrvatsku dok njih nema.
Da nam Vesna Pusić ide na živce, zaključili bismo da ni ona ne želi prekriženih ruku gledati kako sve propada, pa je otišla posjetiti hrvatsku dijasporu u Čileu, koja gaji simpatije prema njezinu dosadašnjem političkom djelovanju možda i više nego ona australska prema Milanoviću.
Da smo muljatori, ne bismo propustili ni Josipa Leku, koji se sjetio da, eto, nijedan njegov prethodnik nije išao u Amsterdam, a on je to želio cijeli život, ali ga mater nije pustila.
Imamo vijest kako se barem idućih desetak dana u ovoj državi neće dogoditi baš ništa. Nemamo nikakve informacije iz visokih izvora. Milanović je, naime, neposredno pred ključni državni posjet sydneyskim Sesvetama ili Sirobuji rekao ovo: “Znači li da nikada ne bih smio biti odsutan 10 ili 11 dana? Možda ste u pravu, možda niste u pravu, možda je ovo moja dužnost. U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om.”
Sve bismo tako mogli nizati jedno po jedno, ali nam to ne pada na pamet. Uostalom, Milanović kaže da je posao ponio sa sobom, jer “tamo gdje sam ja, tamo je moj posao” te kako niti može niti želi od njega pobjeći. Što ćete, takav je to posao. Malo dosadan, jer se čovjek ne može sakriti u kakvu birtiju za vrijeme radnog vremena kad ovaj ide za njim, ali je za onih gotovo 400 tisuća nezaposlenih – sasvim dobar.
Puno bolji od, primjerice, onoga 65 preostalih radnica propadajuće modne trikotaže Arena u Puli, koje od svibnja prošle godine čekaju da napokon prime plaću. Ne bi taj – ili neki sličan – bio loš ni za onih 800 ljudi, koliko je Arena zapošljavala u propaloj Jugoslaviji, a kojima se sudbina ne zna. Sumnjam da bi išta protiv imali i radnici ZRC-a Lipik, kojima ni oni revni referenti iz Porezne ne mogu pronaći zadnje prihode.
Ima takvih još na desetine, stotine, tisuće, desetke tisuća, stotine tisuća, da ne kažemo milijuna. Svima bi njima sasvim odgovarao taj tip posla i svi oni još imaju određenu vjeru u državu, pa misle da im, ako rade, poslodavac treba isplatiti plaću. Barem to, premda se neki ne daju pa i dalje upiru prstom i prosvjeduju po Markovu trgu tražeći da im vlast napokon pomogne – jer je ta Kukuriku koalicija tako i obećavala u predizbornoj kampanji – a ne da ih gurne u još dublje blato izmjenama Zakona o radu na njihovu štetu.
Za sve njih imamo vijest da mogu biti sigurni kako se barem idućih desetak dana u ovoj državi neće dogoditi baš ništa. Nemamo nikakve informacije iz visokih izvora. Milanović je, naime, neposredno pred ključni državni posjet sydneyskim Sesvetama ili Sirobuji rekao ovo: “Znači li da nikada ne bih smio biti odsutan 10 ili 11 dana? Možda ste u pravu, možda niste u pravu, možda je ovo moja dužnost. U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om.”
(Prenosimo s portala forum.tm)
Slučaj Žbanić
Treba odmah reći: u čitavom ovom verbalnom granatiranju na relaciji Jasmila Žbanić – Zoran Milanović bosanskohercegovačka redateljica je posve u pravu u pogledu merituma sukoba. Da s druge, pak, strane nije bio način vlastiti stav izraziti onako ulično osiono, nema nikakve sumnje, ali i dalje ne mijenja bit rasprave. No stvari su potom, kako to u hrvatskom društvu obično biva, izmaknule kontroli.
Temeljito lobotomizirana javnost, do krajnosti odana estradizaciji stvarnosti, jedva je dočekala premijerov odgovor, a bome i čitavu ovu situaciju oko Bosne i Hercegovine, kako bi mogla nesmetano uživati u tabloidnom sadržaju na punim novinskim kapacitetima.
Ako je netko i posumnjao, Milanović je dobio punu podršku vodećih medija, naravno uz folklorni idejno-razlikovni dodatak unutar kojeg novinarka Večernjeg lista osjeća potrebu podastrijeti javnosti na uvid proračunska sredstva koja smjerna Hrvatska izdvaja za Žbanićkine filmove, dok se Jutarnji široko-demokratski gnuša takvih postupaka, držeći se isključivo moralne podrške premijeru. Navodno iz razloga što je Jasmila osudila sliku, a da nije čula ton.
Treba odmah reći: u čitavom ovom verbalnom granatiranju na relaciji Jasmila Žbanić – Zoran Milanović bosanskohercegovačka redateljica je posve u pravu u pogledu merituma sukoba. Da s druge, pak, strane nije bio način vlastiti stav izraziti onako ulično osiono, nema nikakve sumnje, ali i dalje ne mijenja bit rasprave. No stvari su potom, kako to u hrvatskom društvu obično biva, izmaknule kontroli
U ovakvim momentima čovjeku mora bit žao ugaslog Vjesnika, koji je, koliko mu god idejna orijentacija utjecala na tendencioznost stavova, ipak držao do ozbiljnog pristupa temi. No takav medijski refleks, koji očito nailazi na stanovitu podršku konzumenata, nikako ne može biti plod slučajnosti. Ta ipak živimo u društvu čija je temeljna disciplina bijeg od suočavanja s prošlošću i posvećena odanost tuđmanističkim mitovima. Što, naravno, umnogome trebamo zahvaliti SDP-u i njegovoj politici, kojem ni u jednom času, niti na pamet nije palo krenuti u razgrađivanje konstitutivnih mitova tuđmanizma.
Bilo da je riječ o odnosu prema Katoličkoj crkvi, mitovima Domovinskog rata ili pak, što nas ovdje posebno zanima, prema Bosni i Hercegovini. Tako smo u tjednu još jednog vala nekritičke glorifikacije Alojzija Stepinca, još malo pa sveca, iznova suočeni s kolonijalističkim diskursom u odnosu prema Bosni i Hercegovini. I to sve u najboljoj maniri ideja o predziđu kršćanstva, sukobu civilizacija i Balkanu kao nečem dalekom, stranom i posve negativnom, u odnosu prema mitteleuropskoj hrvatskoj stvarnosti.
Takva vrsta naslanjanja na nacionalističke mitove, definitivno zaokružene devedesetih godina, u toj je mjeri prožela domaću javnost, a posebno političke krugove, da se pretvorila u rutinsko ponašanje. Iz takvog stava proizašlo je i iskreno Milanovićevo čuđenje na niz negativnih reakcija zbog njegovog posjeta Mostaru. Koje je brzo izliječio ekspresijom kolonijalne prosvjetiteljske misije u vidu tvrdnje o tome kako je, eto, mi financiramo, a ona nama ‘vako.
No vratimo se komparaciji slike i tona i recimo da je bosanskohercegovačka javnost s pravom osjetljiva na sliku hrvatskog premijera u zagrljaju mostarskih hadezeovaca. Ponajprije zato što ta javnost intenzivno pamti, nasuprot onoj hrvatskoj, koja u pravilu planski zaboravlja. Kad se na taj zaborav nakalemi suštinska nezainteresiranost javnosti i visoke politike da istinski razumije Bosnu i Hercegovinu, ali i vlastitu ulogu u ratnim događanjima u toj zemlji, kao da se u najmanju ruku radi o udaljenom potkontinentu, a ne o zemlji s kojom će Hrvatska iz niza razloga biti zauvijek sudbinski povezana, postaju mogući pompozni i docirajući naslovi.
Ako je netko i posumnjao, Milanović je dobio punu podršku vodećih medija, naravno uz folklorni idejno-razlikovni dodatak unutar kojeg novinarka Večernjeg lista osjeća potrebu podastrijeti javnosti na uvid proračunska sredstva koja smjerna Hrvatska izdvaja za Žbanićkine filmove, dok se Jutarnji široko-demokratski gnuša takvih postupaka, držeći se isključivo moralne podrške premijeru. Navodno iz razloga što je Jasmila osudila sliku, a da nije čula ton
Poput onoga: ‘‘Vodeći hrvatski intelektualci predlažu: Kako riješiti probleme u Bosni!“ Tim nas je programatskim tekstom u srijedu, 12. veljače obradovao Jutarnji list, pri čemu se posebno zanimljiv ističe sastav tih odabranih sugovornika, pod egidom ‘‘vodećih hrvatskih intelektualaca“. U to su društvo, dakle, svrstani Ivo Josipović, inače predsjednik zemlje, zatim Vesna Pusić, inače ministrica vanjskih poslova, potom je tu i neizbježni Mate Granić, gle čuda, nekadašnji Tuđmanov ministar vanjskih poslova i pride Ivo Vajgl, bivši slovenski ministar vanjskih poslova.
Jedini autsajder među tim visokim dužnosnicima je tako jedini istinski intelektualac među anketiranima, a riječ je o Slavku Goldsteinu. Opći ton priloženih razgovora je, treba li reći, prigodničarski te, naravno, apologetski. Tako bilježimo Josipovićevu izjavu kako je premijerov, inače savršeno diplomatski pripremljen posjet, bez pravih razloga naišao u nekim krugovima na nepovoljan odjek. No favorit teksta je ipak vječni Mate Granić s odlučno iskazanom bojazni da socijalni bunt ne preraste u zahtjev za promjenom Daytona, što bi moglo ugroziti konstitutivnost Hrvata.
Kako i priliči takvom tipu rasprava, svi usvajaju teritorijalizaciju kao ključnu stvar oko koje bi se trebali postići neki budući dogovori u Bosni i Hercegovini. Tako po tko zna koji put svjedočimo podržavaju teze o primatu etnonacionalnog pred klasnim, ali i, što je još važnije, diskursu koji je najbolje opisala Katarina Luketić u nedavno objavljenoj knjizi “Balkan, od geografije do fantazije”. Riječ je, naime, o krajnje patronizirajućem stavu, bez makar i trunke empatije, a kamoli znanja o zemlji o kojoj je riječ.
Stvar koju hrvatska javnost na čelu s premijerom tako uporno odbija shvatiti je ta da čitava paradigmatska postavka s koje hrvatska politika kreće u unutarnje političke aktivnosti bosanskohercegovačkog društva počiva na posve krivim tuđmanističkim postavkama.
No kad se sve slegne i taštine splasnu, vrijedilo bi da premijer Milanović barem intimno razmisli o tome kako se nakon njegovog posjeta od neki dan osjećaju mostarski Hrvati koji su se od početka dosljedno borili protiv nacionalističkog koncepta HDZ-a, doživjeli usput uočljivu izolaciju, dovodeći se iz moralnih razloga u realnu životnu opasnost, da bi na koncu doživjeli da ih čovjek za kojeg su vjerovali kako predstavlja neku drukčiju Hrvatsku svojim dolaskom u njihov grad u potpunosti izignorira?
I samim tim izaziva zazor kod brojnih ljudi, pa tako i kod Jasmile Žbanić. A ta postavka leži, između ostalog, u mitu o hrvatskom Mostaru. Što je povijesna laž i ništa više od toga. Hrvati, naime, u tom gradu, sve do posljednjih ratnih zbivanja nikad nisu imali većinu.
Tako je u gradu Mostaru, po popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo nešto manje od 26 tisuća Muslimana, oko 22 tisuće Hrvata, 14 tisuća Srba, 12 tisuća Jugoslavena i 2,5 tisuće ostalih. Ratnim sukobima i promjenom demografske slike grada nacionalistička politika tog istog HDZ-a kojem Milanović posjetom, bez ijedne riječi kritičkog osvrta, daje puni legitimitet izvršila je duhovno nasilje nad gradom. Izbrisavši sve njegove urbano-identitetske simbole.
Tako u zapadnom dijelu grada ni jedna ulica ne nosi ime ni jednog čovjeka, procesa ili povijesnog događaja koji nije hrvatski; dio je to grada u kojem trojica ustaških ministara i dalje imaju ulicu, u kojem Nogometni klub Velež ne može igrati na vlastitom stadionu jer je s njega službenom odlukom potjeran, a to je ujedno i dio grada u kojem je legendarno Bogdanovićevo Partizansko groblje prepušteno stihijskoj devastaciji.
Za komparaciju pokušajmo zamisliti da je agresijom zaposjednuti teritorij Republike Srpske Krajine ostao u sastavu Hrvatske, ali s nekim vidom pune autonomije, da su u njemu preostali Hrvati građani drugog reda, da sve ulice nose imena srpskih junaka i četničkih vojvoda, da je na vlasti i dalje SDS i da u takav Knin, a da ne dođu u Zagreb, svrate primjerice Tomislav Nikolić ili Aleksandar Vučić. Što mislite kako bi na to reagirao službeni Zagreb i misleća inteligencija? U konačnici, samo zahvaljujući takvom ignorantskom stavu postaje moguće da na javnoj televiziji službeni tumači bosanskohercegovačkih pitanja budu Ivo Lučić i Nino Raspudić.
No kad se sve slegne i taštine splasnu, vrijedilo bi da premijer Milanović barem intimno razmisli o tome kako se nakon njegovog posjeta od neki dan osjećaju mostarski Hrvati koji su se od početka dosljedno borili protiv nacionalističkog koncepta HDZ-a, doživjeli usput uočljivu izolaciju, dovodeći se iz moralnih razloga u realnu životnu opasnost, da bi na koncu doživjeli da ih čovjek za kojeg su vjerovali kako predstavlja neku drukčiju Hrvatsku svojim dolaskom u njihov grad u potpunosti izignorira?
Ratko Čačić i tri majmuna
Turski redatelj Nuri Bilge Ceylan snimio je prije pet, šest godina film Tri majmuna, o siromašnoj tročlanoj turskoj obitelji: domaćici i restoranskoj radnici Hacer, njenom mužu Eyupu i sinu adolescentu Ismailu. Eyup radi kao vozač utjecajnog i perspektivnog istanbulskog političara, koji slučajno sudjeluje u prometnoj nesreći s, kako se to kaže, smrtnim posljedicama.
Svjestan da bi mu suđenje, bez obzira na okolnosti događaja u kojem je ubio nekoga, uništilo karijeru, on, taj političar, sklapa deal sa vozačem: Eyup policiji govori da je vozio službeni automobil, dobiva devet mjeseci zatvora i novčanu naknadu za uslugu šefu. ”Hoće li problemi nestati, ako se troje ljudi, kao tri majmuna, prave da ih ne vide, ne čuju i o njima ne govore?”, pita se Ceylan u ovoj obiteljskoj drami i pokazuje da, naravno, neće.
Prije tri godine i kusur dana, Radimir Čačić, tada predsjednik Hrvatske narodne stranke, sudjelovao je u prometnoj nesreći u Mađarskoj, nakon koje su od ozljeda preminuli jedna osamdesetogodišnjakinja i njen šezdesetogodišnji zet. Do prije neki dan, do sjednice Predsjedništva HNS-a, Radimir Čačić rijetko je pomišljao kako nesreća, bez obzira na okolnosti u kojima se dogodila, može utjecati na njegovu političku karijeru o kojoj odlučuje sam, a kamoli je uništiti.
Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata
Kao što, ako ćemo pravo, i nije: u Hrvatskoj njemu nije trebao nikakav Eyup da prihvati tuđu krivnju, pa za nešto novca odleži skoro godinu dana u zatvoru. Radimir Čačić je, prije nego je dokazano da je kriv – ali i da je nevin, jer kao što nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, tako nitko nije nevin sve dok sumnju u krivnju ne obesmisle relevantni dokazi! – postao prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske!
Predsjedništvo HNS-a donijelo je, zapravo, jedinu moguću odluku, samo u krivo vrijeme i iz ništa manje krivih razloga. Radimir Čačić je, da ponovimo, sudjelovao u nesreći u kojoj je dvoje ljudi izgubilo živote i tu svetu činjenicu ne može promijeniti ništa, pa ni to što je bio trijezan ili što mađarski automobil nije imao propisna svjetla.
I onaj Eyupov šef je, prema sličnim kriterijima, bio jednako nevin. Tko god kaže kako se Čačiću desilo ono što se može dogoditi svakome, neka u Škodi u koju udara Chrysler registriran na HNS zamisli vlastitu mater ili muža.
Naravno, nekada najuspješnijeg Račanovog i najiritantnijeg Milanovićevog ministra, nije trebalo osuditi kako se sudi onima što pijani provjeravaju mogu li u naseljenom mjestu voziti brzinom svjetlosti i osjećaju kroničnu bol u međunožju zbog posljedica, ali ako dvoje mrtvih Mađara nije, krajnje uvjetno i sasvim odvratno rečeno, barem malo problematično za obnašanje jedne od najznačajnijih funkcija u izvršnoj vlasti, e onda ništa. Veliko – ništa.
Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke, međutim, nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata.
Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom
Naricati nad time što se Ratko Čačić, eto, nije mogao braniti pred strašnim sudom stranačkih kolega i kolegica, jednako je glupo kao u odluci Predsjedništva HNS-a vidjeti manifestaciju nekakve odgovornosti prema već nečemu. Moralno i normalno se, naime, u priči dugoj tri godine, još uvijek nije dogodilo.
A upravo tako, moralno i odgovorno, nije se ponašao prvo Čačić, kada, i to odmah poslije nesreće, nije podnio ostavku na sve stranačke funkcije, odustao od kandidature na izborima i mogućeg mjesta ministra; ušutio se javno – zadovoljavajući se utjecajem unutar stranke.
Jednako je, međutim, postupalo i Predsjedništvo HNS-a: umjesto da predsjednika, kada već neće otići sam, dovede pred izbor između dobrovoljnog povlačenja i nametnutog marginaliziranja, odabrano je strateško čekanje pogodnog trenutka za manifestiranje hrabrosti bez neželjenih posljedica.
Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom.
I Radimir Čačić i HNS su se duge tri godine ponašali kao ono troje nesretnika iz nagrađivanog Ceylanovog filma. Na taj način on je, zapravo, svoje izbacivanje činio opravdanim, ali uzalud: kažnjen je, na kraju, iz onih razloga što sa suštinom problema imaju veze koliko i Vesna Pusić sa Željkom Markić. Dakle, niti malo.
(Prenosimo s partnertskog portala forum.tm a od idućeg tjedan kolega Imamović piše svježe kolumne za naš portal).
Milanović bez premijera
Kriza u HNS-u i kriza u SDP-u izbile su skoro pa paralelno, no u reagiranju stranačkih vodstava – nikakvih sličnosti. Vesna Pusić odlučila se za munjevitu bitku, ostavivši prebrajanje žrtava za kasnije. Zoran Milanović još ne priznaje krizu na stranačkom pragu, on još ne reagira, bilo zato što smatra da će se situacija raspetljati bez njega ili možda zato što vjeruje da se žrtve mogu izbjeći. U oba slučaja, rezultat je taj da će se stranke još neko vrijeme baviti same sobom iako bi trebale biti fokusirane na sve što je vezano uz rebalans proračuna. Proračuna koji je na snazi tek dva tjedna, a koji se i na prihodnoj i na rashodnoj strani mora drastično korigirati. Tu je dakle posve otvoren prostor za novo dogovaranje, međusobno uvjeravanje, pa i za svađu, ali – energija ide u drugom smjeru.
HNS-ovci moraju prvo u najjačem uporištu stranke objasniti da nisu imali drugog izbora osim isključenja Radimira Čačića, i to upravo sada, ne čekajući da istekne njegova zatvorska kazna. HNS će se još neko vrijeme baviti smirivanjem terena poslije munjevita rata protiv bivšeg stranačkog šefa. No SDP-ovci još niti vide krizu na stranačkom pragu, već ministra financija Slavka Linića ostavljaju da se sam nosi s aferom oko njegova pomoćnika Branka Šegona i kredita što ga je HBOR odobrio Šegonovu poduzeću. SDP se još drži kao da ta situacija nema veze s odnosima unutar stranke i da je riječ samo o nečijem osobnom shvaćanju morala.
Kriza u HNS-u i kriza u SDP-u izbile su skoro pa paralelno, no u reagiranju stranačkog vodstva nikakvih sličnosti. Vesna Pusić odlučila se za munjevitu bitku, ostavivši prebrajanje žrtava za kasnije. Zoran Milanović još ne priznaje krizu na stranačkom pragu, on još ne reagira, bilo zato što smatra da će se situacija raspetljati bez njega ili možda zato što vjeruje da se žrtve mogu izbjeći
Kad izbije takva afera, a u medijskom biznisu to je prilično notorno, signal za početak ispalio je netko izvana. Nema tog istraživačkog novinarstva koje će samo od sebe doći do kompromitirajućeg dokumenta iz službenih izvora, ukoliko nije bilo zainteresiranih pomagača iz dotičnih institucija. Jednom kad je afera na stolu, osim njezine suštine zanimljiva je u pravilu i ta druga, pozadinska dimenzija koja govori o prirodi interesa medijskih pomagača.
U aferi s kreditom što ga je Hrvatska banka za obnovu i razvitak odobrila tvrtci pomoćnika ministra financija Branka Šegona, nema dovoljno indicija da se radi o motivima zviždača, dakle onih koji samo žele javnosti razotkriti kršenje zakona i javnog interesa, a ima naprotiv znakova da su u pozadini višeslojnije političke igre. Zviždači naime nisu osobe s kasnim paljenjem, oni ne bi reagirali s četiri godine zakašnjenja. U prirodi je političkih borbi, nažalost, da se prljavo rublje skriva po ladicama i vadi van tek onda kad to nekomu može poslužiti.
U slučaju Branka Šegona, radi se o priči staroj nekoliko godina, koju je netko odlučio upravo sada lansirati u javnost. Slučajno ili ne, u isto vrijeme Linićev stranački kolega i ministar Gordan Maras ponovno se usredotočuje na HBOR, iako je jednom već neuspješno atakirao na praksu te državne banke i na predsjednika Uprave HBOR-a Antona Kovačeva. Maras sada ponovno otvara pitanje kontrole HBOR-ove prakse, traži objavu korisnika kredita, nadzor namjenskog trošenja i primjene zakonskih kriterija itd. Kako je Slavko Linić u Ministarstvu financija šef Branku Šegonu i kako je Slavko Linić ujedno predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak, jasno je da Maras puca na Linića.
Neobično je samo to što obojica sjede u istoj Vladi, što obojica pripadaju istoj stranci i što šef te stranke ne misli da bi spor prvo trebalo riješiti u diskreciji službenog ureda ili bar stranačkih ureda, nego mirno promatra kako se ta situacija prosipa po medijima. Milanovićeva pasivnost toliko je nelogična da ona sama po sebi postaje tema, pa kuloarske interpretacije već idu tako daleko da on, premijer, zapravo i nije neutralan ili nezainteresiran, već da stojeći po strani, stoji na nečijoj strani. U nekim poslovnim krugovima smatra se, recimo, da Maras nije ušao u drugi napad na Linića bez podrške.
Milanovićeva pasivnost u toj situaciji toliko je nelogična da ona već sama po sebi postaje tema, pa kuloarske interpretacije već idu tako daleko da on, premijer, zapravo i nije neutralan ili nezainteresiran, već da stojeći po strani, stoji na nečijoj strani. U nekim poslovnim krugovima smatra se, recimo, da Maras nije ušao u drugi napad na Linića bez podrške
Pita li se samog Marasa, on tvrdi da “nema nikakva sukoba“, već da se radi o principijelnom inzistiranju na transparentnosti poslovanja HBOR-a. Ako pak pitate Linića, on ne poriče da sukob postoji. Ali ga ne želi komentirati.
Slučaj je tim kompliciraniji što motiva za atakiranje na Linića imaju i mnogi drugi. Mnogima je stao na žulj. Kolegama ministrima, bankarima, upraviteljima fondova, poduzetnicima, računamo li samo one koji osim motiva imaju i kanale utjecaja kroz koje mu se mogu osvećivati.
Stojeći po strani, premijer je višestruko pogriješio. Prvo, ostavio je Linića na brisanom prostoru sad kad je usred bitaka za rebalans proračuna ionako najranjiviji.
Drugo, premijer je pustio Linića da bezrezervno brani svog pomoćnika. Treće, premijer kao da se ne obazire na pukotine unutar vlastite stranke. Četvrto, dopustio je da se preskoči glavno pravilo u upravljanju takvim krizama, a to je pravilo nalagalo da se već nakon prvog medijskog članka izađe s punom istinom pred javnost. Da se odmah iznesu sve relevantne informacije, a onda, ako još ima dvojbi, zatraži hitan stav kontrolnih institucija.
Ali ne. Pustio je da se kriza kotrlja sama od sebe i još se uvijek sa sigurnošću ne zna je li i tko pogriješio, hoće li afera Pomoćnik samo oslabiti pomoćnika ministra (zaduženog za tako važne poslove kao što su financijska inspekcija, sprečavanje pranja novca, proračunski nadzor…) ili će za sobom povući i dosad barem, vrlo moćnog i popularnog Slavka Linića.
Već samo trajanje te afere, bez obzira na njezin mogući konačan ishod, Milanovićevu će Vladu svakako oslabiti. S premijerom po strani, postaje to još jedna kriza koja nije pod kontrolom.
Pusićkin antidepresiv
Slično kao u danskoj seriji Borgen, kad se bivša premijerka odlučila ponovno aktivirati u politici, pa su joj u njezinoj stranci uzvratili da to nije moguće ‘jer bi remetila odnose’, i Radimiru Čačiću je iz vrha HNS-a poručeno da s tim više ne računa. Uzalud mu ono što je napravio dobro, pamti se samo loše, a danas kad je stranka bez njega uspjela popraviti rejting i uspostaviti novu unutarnju ravnotežu, njegova taktika izokolnih, ali ofenzivnih priprema za preuzimanje vlasti odbijena je u samom začetku.
Čačić više nikad neće biti u vrhu HNS-a, riječi su Vesne Pusić, što su ih prenijeli gotovo svi mediji. I to je doista bio neobičan obračun, u kojem jedna strana progovara izravno, iz vrha vlasti, a druga samo preko kamufliranih medijskih izvora, samo preko posrednika i praktički iz zatvora. No Radimir Čačić još uvijek ima takvu snagu da čak i s velike udaljenosti i iza zatvorskih zidova izaziva nervozu u stranci, što je medijima, naravno, zanimljivo.
U sjeni tog atipičnog unutarstranačkog konflikta ostala je jedna druga izjava predsjednice HNS-a i potpredsjednice Vlade Vesne Pusić. Vesna Pusić prva je političarka iz koalicije na vlasti koja je priznala da je Hrvatska i nakon dvije godine njihova vladanja u fazi teške depresije. Ona je prva atmosferu depresije okarakterizirala kao krajnje opasnu. Vesna Pusić prva je od političara rekla da Hrvatsku mora iz depresije izbaviti Vlada, da je to “zadatak i odgovornost“ vladajućih.
Slično kao u danskoj seriji Borgen, kad se bivša premijerka odlučila ponovo aktivirati u politici, pa su joj u njezinoj stranci uzvratili da to nije moguće ‘jer bi remetila odnose’ i Radimiru Čačiću je iz vrha HNS-a poručeno da s tim više ne računa. U sjeni tog unutarstranačkog konflikta ostala je jedna važnija poruka Vesne Pusić. Ona je prva od vladajućih priznala da je Hrvatska i nakon dvije godine njihova mandata u opasnoj depresiji i da je izvlačenje društva iz tog stanja posao Vlade
Taj njezin istup izdvaja se od većine ostalih. Kao da se drže PR-ovskih naputaka, vladajući u pravilu izbjegavaju govoriti o dominaciji pesimizma i beznađa. Pojedini ministri i sami su najavljivali crne dane, te su i sami poticali depresiju. Nitko još nije rekao da se ta atmosfera mora preokrenuti jer je to preduvjet izlaska iz krize i da je buđenje optimizma posao politike.
Koliko je to potrebno društvu, vidi se po tome kako se dočekuje i najmanji pozitivan pomak u pokazateljima o kretanju gospodarstva. Ovog tjedna takav smo primjer imali s informacijom o povećanju potrošnje u studenom prošle godine. Prognoze stručnjaka svodile su se na to da će potrošnja nastaviti padati, a službena statistika sve iznenađuje podatkom da je promet na malo realno porastao jedan posto.
Hrvatska ima dvije opcije: čekati da za nekoliko mjeseci ili tek krajem godine kapne još kakav pozitivan pokazatelj pa na temelju toga postupno, mic po mic, suzbijati pesimizam ili se postaviti aktivno, pa javnosti ponuditi okvir budućih poteza Vlade koji će probuditi optimizam u kratkom roku.
Vesna Pusić smatra da Vlada mora napraviti ono drugo i zbog toga gura što skoriji sastanak koalicijskih partnera. Također, ona smatra da je transformacija kolektivnog pesimizma u atmosferu optimizma još uvijek moguća, da je se može izvesti još u ovom mandatu i da je sada pravi trenutak. Jasno, takav pokušaj iziskuje pripreme svih koalicijskih partnera, spremnost na dugi razgovor i utvrđivanje nove zajedničke platforme uvjerljiva sadržaja, koji će na uvjerljiv način biti predstavljen poslovnoj zajednici i građanima.
Uobičajena pesimistička pozicija odgovorila bi da je to “mission impossible“. Šestomjesečno iskustvo s članstvom u Europskoj uniji kazuje međutim da probleme u Hrvatskoj neće rješavati nitko izvana. Bruxellesu je dovoljno da Hrvatska ne postane Grčka, a to što će u krizi stagnirati, Europi je nevažno.
Isto je tako jasno da izlaz iz stagnacije neće donijeti samo veliki infrastrukturni projekti u najavama, niti restrukturiranje velikih državnih sustava i privatizacija. Hrvatska jednostavno mora preokrenuti situaciju u kojoj se gotovo ništa ne isplati proizvoditi, niti se u išta isplati ulagati.
I kad se nisu slagali s koalicijskim partnerom, HNS-ovci nisu ničim dovodili u pitanje lojalnost koaliciji. HNS-ovci nisu upali u kriticizam niti su pokazali pomanjkanje respekta u odnosu prema SDP-u. Inzistiranje na konkretnom planu za drugu polovicu mandata također spada u tu vrstu intervencija kojom se HNS u zadnje vrijeme profilirao kao konstruktivna, ali i korektivna snaga unutar vladajuće koalicije
Nema druge, zaključuje Vesna Pusić i kandidira nekoliko tema koje bi Kukuriku koalicija mogla građanima predstaviti kao svoje prioritete do kraja mandata. To su, recimo, pojeftinjenje plina za građane i industriju te Strategija razvoja industrije koja bi dovela do veće proizvodnje i izvoza. Da nije navela ništa drugo, već to bi za oblikovanje pozitivne poduzetničke klime bilo puno. Sjetimo se samo koliko je industrijske proizvodnje propalo u konkurentskoj borbi zbog skupih energenata i koliko je tvornica zatvoreno jer su vlade od sredine 90-ih puštale taj segment gospodarstva niz vodu, vjerujući da će doći neki novi, veliki strani ulagači. I došli su, ali uglavnom trgovci.
S obzirom na to da šefovi vladajućih stranaka ni jednom u dvije godine nisu u punom sastavu rekapitulirali dosadašnje rezultate i promašaje, inzistiranje Vesne Pusić na takvu sastanku, koji će također postaviti iduće, ali mjerljive ciljeve, SDP-ovcima ide pomalo na živce. Sve skupa možda djeluje kao Pusićkina hiperaktivnost.
Njezino inzistiranje, međutim, potpuno je u okviru HNS-ove uloge u koaliciji, koju ona forsira otkako je nakon Čačića preuzela vođenje stranke. Točno je da se HNS u nekoliko navrata suprotstavio namjerama SDP-ovih ministara te da je praktički blokirao nove promjene u poreznom sustavu do kraja mandata. HNS je to međutim izveo na vrlo odmjeren način. Odgovaranjem SDP-a od uvođenja novih poreza, HNS je učinio dobro i za sebe i za SDP.
HNS je imao izdvojeno mišljenje i kad je počelo odugovlačenje s postupkom oko izručenja Perkovića. Kasnije se pokazalo da se s odugovlačenjem nije ništa postiglo, što znači da je HNS bio u pravu. No i kad se nisu slagali s koalicijskim partnerom, HNS-ovci nisu ničim dovodili u pitanje lojalnost koaliciji. HNS-ovci nisu upali u kriticizam niti su pokazali pomanjkanje respekta u odnosu prema SDP-u.
Inzistiranje na konkretnom popisu ciljeva za drugu polovicu mandata također spada u tu vrstu intervencija kojom se HNS u zadnje vrijeme profilirao kao konstruktivna, ali i korektivna snaga unutar vladajuće koalicije.