”Statistika je kao djevojka u bikiniju. Vidi se sve i ništa”. Ne mogu drukčije opisati svoj stav prema anketi Krunoslava Nikodema (Filozofski fakultet) i Siniše Zrinščaka (Pravni fakultet) koju je predstavio Jutarnji list od 26. listopada ove godine. Iz njihove komparativne analize slijedi, prema osvrtu na taj tekst Jurice Pavičića (objavljenom u istom broju Jutarnjeg lista), [Read more…]
50 godina Nostra aetate: Treba ići naprijed
“Međureligijska” opća audijencija u prigodi 50. obljetnice koncilske deklaracije “Nostra aetate”, Vatikan, 28. listopada 2015.
Na audijenciji su bili prisutni predstavnici različitih religija i sudionici međunarodnog kongresa koji je tim povodom organiziralo Papinsko vijeće za međureligijski dijalog u suradnji s Povjerenstvom za vjerske odnose sa židovstvom Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Papinskim sveučilištem Gregoriana.
”Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na općim audijencijama često sudjeluju osobe i skupine koje pripadaju drugim religijama; ali danas je ta prisutnost sasvim posebna: spominjemo se naime 50. obljetnice deklaracije Drugog vatikanskog koncila Nostra aetate o odnosima Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama.
Milosrđem na koje smo pozvani obuhvaćen je sav stvoreni svijet, kojeg nam je Bog povjerio da ga čuvamo, a ne izrabljujemo ili, još gore, uništavamo. Moramo se uvijek truditi ostaviti svijet bolji no što smo ga našli (usp. Enc. Laudato si’, 194), počevši od okoline u kojoj živimo, malih gesta našega svakodnevnog života
Ta je tema bila veoma draga blaženom papi Pavlu VI., koji je već na svetkovinu Duhova godinu dana prije završetka Koncila, ustanovio Tajništvo za nekršćane, danas Papinsko vijeće za međureligijski dijalog.
Izražavam zato svoju zahvalnost i svoju srdačnu dobrodošlicu osobama i grupama koje pripadaju različitim religijama, koji su danas htjeli biti ovdje prisutni, osobito onima koji su stigli iz daleka.
Drugi vatikanski koncil je bio izvanredno vrijeme razmišljanja, dijaloga i molitve kako bi se obnovio pogled Katoličke Crkve na samu sebe i svijet. Čitanje znakova vremena u pogledu osuvremenjivanja (aggiornamento) daje dvojaku vrijednost: vjernost crkvenoj tradiciji i vjernost povijesti muškaraca i žena našega doba.
Naime, Bog, koji se objavio u stvaranju i povijesti, koji je govorio po prorocima i u punini vremena u svome Sinu koji je postao čovjekom (usp. Heb 1, 1), obraća se srcu i duhu svakog ljudskog bića koje traži istinu i putove njezina odjelotvorenja.
Poruka deklaracije Nostra aetate je trajno aktualna. Podsjetit ću kratko na neke njezine točke:
– sve veća međuovisnost narodâ (usp. br. 1);
– traženje smisla života, trpljenja, smrti, pitanja koja oduvijek prate čovjeka na njegovu putu (usp. br. 1);
– zajednički iskon i zajednički cilj ljudskog roda (usp. br. 1);
– jedincatost ljudske obitelji (usp. br. 1);
– religije kao traženje Boga ili Apsolutnog, unutar raznih naroda i kultura (usp. br. 1)
– blagohotni i pozoran pogled Crkve na religije: ona ne odbacuje ništa što je u njima lijepo i istinito (usp. br. 2);
– Crkva gleda s poštovanjem vjernike svih religija, cijeneći njihovo duhovno i moralno zalaganje (usp. br. 3);
Bog, koji se objavio u stvaranju i povijesti, koji je govorio po prorocima i u punini vremena u svome Sinu koji je postao čovjekom (usp. Heb 1, 1), obraća se srcu i duhu svakog ljudskog bića koje traži istinu i putove njezina odjelotvorenja
– Crkva, otvorena dijalogu sa svima, je istodobno vjerna istinama u koje vjeruje, počevši od istine da spasenje ponuđeno svima ima svoj izvor u Isusu, jedinom Spasitelju, i da je Duh Sveti na djelu, kao izvor mira i ljubavi.
Bilo je mnogo događaja, inicijativa, institucionalnih ili osobnih odnosa s nekršćanskim religijama u ovih posljednjih pedeset godina, i teško ih je sve spomenuti. Ipak, posebno značajan događaj bio je Susret u Asizu održan 27. listopada 1986.
Održan je po želji i na poticaj svetog Ivana Pavla II., koji je godinu dana prije toga, dakle prije trideset godina, obraćajući se mladim muslimanima u Casablanci, izrazio želju da svi oni koji vjeruju u Boga jačaju prijateljstvo i jedinstvo među ljudima i narodima (19. kolovoza 1985.). Plamen, upaljen u Asizu, se proširio na čitav svijet i predstavlja trajni znak nade.
Posebnu zahvalnost Bogu zaslužuje prava i istinska preobrazba koju je u ovih pedeset godina doživio odnos između kršćana i Židova. Ravnodušnost i protivljenja su se pretvorili u suradnju i dobrohotnost. Od neprijatelja i stranaca postali smo prijatelji i braća. Koncil, deklaracijom Nostra aetate, je zacrtao put: “da” ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva; “ne” svakom obliku antisemitizma i osuda svake uvrede, diskriminacije i progona koji iz toga proizlaze.
Uzajamno poznavanje, poštivanje i uvažavanje predstavljaju put koji, ako vrijedi na poseban način za odnose sa Židovima, vrijedi slično također za odnose s drugim religijama.
Tu mislim posebno na muslimane, koji – kao što podsjeća Koncil – “se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima” (Nostra aetate, 3). Oni priznaju Abrahama ocem vjere, časte Isusa kao proroka, poštuju njegovu djevicu Majku, Mariju, iščekuju dan suda i prakticiraju molitvu, milostinju i post (usp. isto).
Posebnu zahvalnost Bogu zaslužuje prava i istinska preobrazba koju je u ovih pedeset godina doživio odnos između kršćana i Židova. Ravnodušnost i protivljenja su se pretvorili u suradnju i dobrohotnost. Od neprijatelja i stranaca postali smo prijatelji i braća. Koncil, deklaracijom Nostra aetate, je zacrtao put: “da” ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva; “ne” svakom obliku antisemitizma i osuda svake uvrede, diskriminacije i progona koji iz toga proizlaze
Dijalog kojeg trebamo mora biti otvoren i pun poštivanja, i tada se pokazuje plodonosnim. Uzajamno poštivanje je uvjet i, istodobno, cilj međureligijskog dijaloga: poštivati prava drugoga na život, tjelesni integritet, temeljne slobode, to jest slobodu savjesti, misli, izražavanja i vjere.
Svijet gleda nas vjernike, potiče nas da surađujemo jedni s drugima i s muškarcima i ženama dobre volje koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, traži od nas djelotvorne odgovore na brojna pitanja: mir, glad i bijeda koji muče milijune ljudi, kriza okoliša, nasilje, navlastito ono koje se čini u ime religije, korupcija, moralno srozavanje, kriza obitelji, ekonomije, financija, i poglavito nada.
Mi vjernici nemamo recepte za te probleme, ali imamo veliko bogatstvo: molitvu. I mi vjernici molimo. Moramo moliti. Molitva je naše blago, za kojim posežemo prema svojim tradicijama, tražeći darove za kojima čezne ljudski rod.
Zbog nasilja i terorizma raširio se stav podozrivosti pa čak i osude religijâ.
U stvari, premda nijedna religija nije imuna na opasnost fundamentalističkih i ekstremističkih devijacija kod pojedinaca i skupina (usp. Govor na američkom Kongresu, 24. rujna 2015.), treba gledati pozitivne vrijednosti koje one žive i predlažu, a koje su izvori nade. Treba uzdignute glave ići naprijed.
Dijalog utemeljen na poštivanju punom povjerenja može donijeti sjeme dobra koje se pretvara u klice prijateljstva i suradnje na svim poljima, a poglavito u službi siromašnima, malenima, starijima, u prihvaćanju migranata, u obzirnosti prema onima koji su isključeni.
Možemo kročiti zajedno skrbeći jedni za druge i za stvoreni svijet. Svi vjernici svih religija. Zajedno možemo veličati Stvoritelja što nam je dao vrt svijeta da ga obrađujemo i čuvamo kao opće dobro, i možemo ostvarivati zajedničke projekte kako bi se suzbilo siromaštvo i svakom muškarcu i ženi osiguralo dostojne životne uvjete.
Izvanredni Jubilej milosrđa, koji je pred nama, je pogodna prigoda za zajednički rad na polju djelâ ljubavi. I na tome polju, gdje prednjači nadasve suosjećanje, mogu nam se pridružiti mnogi koji se ne osjećaju vjernicima ili koji traže Boga i istinu, osobe koje stavljaju u središte lice drugoga, napose lice brata i sestre u potrebi.
Svijet gleda nas vjernike, potiče nas da surađujemo jedni s drugima i s muškarcima i ženama dobre volje koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, traži od nas djelotvorne odgovore na brojna pitanja: mir, glad i bijeda koji muče milijune ljudi, kriza okoliša, nasilje, navlastito ono koje se čini u ime religije, korupcija, moralno srozavanje, kriza obitelji, ekonomije, financija, i poglavito nada
Ali milosrđem na koje smo pozvani obuhvaćen je sav stvoreni svijet, kojeg nam je Bog povjerio da ga čuvamo, a ne izrabljujemo ili, još gore, uništavamo. Moramo se uvijek truditi ostaviti svijet bolji no što smo ga našli (usp. Enc. Laudato si’, 194), počevši od okoline u kojoj živimo, malih gesta našega svakodnevnog života.
Draga braćo i sestre, što se tiče budućnosti međureligijskog dijaloga, prvo što moramo činiti jest moliti. I moliti jedni za druge: ta braća smo! Bez Gospodina ništa nije moguće; s njim, sve postaje moguće!
Neka naša molitva – a svatko neka moli prema svojoj tradiciji – potpuno prianja uz Božju volju, koji želi da se svi ljudi priznaju braćom i žive u bratstvu, tvoreći veliku ljudsku obitelj u skladu različitosti.
(IKA)
50 godina Nostra aetate: Treba ići naprijed
“Međureligijska” opća audijencija u prigodi 50. obljetnice koncilske deklaracije “Nostra aetate”, Vatikan, 28. listopada 2015.
Na audijenciji su bili prisutni predstavnici različitih religija i sudionici međunarodnog kongresa koji je tim povodom organiziralo Papinsko vijeće za međureligijski dijalog u suradnji s Povjerenstvom za vjerske odnose sa židovstvom Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Papinskim sveučilištem Gregoriana.
”Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na općim audijencijama često sudjeluju osobe i skupine koje pripadaju drugim religijama; ali danas je ta prisutnost sasvim posebna: spominjemo se naime 50. obljetnice deklaracije Drugog vatikanskog koncila Nostra aetate o odnosima Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama.
Milosrđem na koje smo pozvani obuhvaćen je sav stvoreni svijet, kojeg nam je Bog povjerio da ga čuvamo, a ne izrabljujemo ili, još gore, uništavamo. Moramo se uvijek truditi ostaviti svijet bolji no što smo ga našli (usp. Enc. Laudato si’, 194), počevši od okoline u kojoj živimo, malih gesta našega svakodnevnog života
Ta je tema bila veoma draga blaženom papi Pavlu VI., koji je već na svetkovinu Duhova godinu dana prije završetka Koncila, ustanovio Tajništvo za nekršćane, danas Papinsko vijeće za međureligijski dijalog.
Izražavam zato svoju zahvalnost i svoju srdačnu dobrodošlicu osobama i grupama koje pripadaju različitim religijama, koji su danas htjeli biti ovdje prisutni, osobito onima koji su stigli iz daleka.
Drugi vatikanski koncil je bio izvanredno vrijeme razmišljanja, dijaloga i molitve kako bi se obnovio pogled Katoličke Crkve na samu sebe i svijet. Čitanje znakova vremena u pogledu osuvremenjivanja (aggiornamento) daje dvojaku vrijednost: vjernost crkvenoj tradiciji i vjernost povijesti muškaraca i žena našega doba.
Naime, Bog, koji se objavio u stvaranju i povijesti, koji je govorio po prorocima i u punini vremena u svome Sinu koji je postao čovjekom (usp. Heb 1, 1), obraća se srcu i duhu svakog ljudskog bića koje traži istinu i putove njezina odjelotvorenja.
Poruka deklaracije Nostra aetate je trajno aktualna. Podsjetit ću kratko na neke njezine točke:
– sve veća međuovisnost narodâ (usp. br. 1);
– traženje smisla života, trpljenja, smrti, pitanja koja oduvijek prate čovjeka na njegovu putu (usp. br. 1);
– zajednički iskon i zajednički cilj ljudskog roda (usp. br. 1);
– jedincatost ljudske obitelji (usp. br. 1);
– religije kao traženje Boga ili Apsolutnog, unutar raznih naroda i kultura (usp. br. 1)
– blagohotni i pozoran pogled Crkve na religije: ona ne odbacuje ništa što je u njima lijepo i istinito (usp. br. 2);
– Crkva gleda s poštovanjem vjernike svih religija, cijeneći njihovo duhovno i moralno zalaganje (usp. br. 3);
Bog, koji se objavio u stvaranju i povijesti, koji je govorio po prorocima i u punini vremena u svome Sinu koji je postao čovjekom (usp. Heb 1, 1), obraća se srcu i duhu svakog ljudskog bića koje traži istinu i putove njezina odjelotvorenja
– Crkva, otvorena dijalogu sa svima, je istodobno vjerna istinama u koje vjeruje, počevši od istine da spasenje ponuđeno svima ima svoj izvor u Isusu, jedinom Spasitelju, i da je Duh Sveti na djelu, kao izvor mira i ljubavi.
Bilo je mnogo događaja, inicijativa, institucionalnih ili osobnih odnosa s nekršćanskim religijama u ovih posljednjih pedeset godina, i teško ih je sve spomenuti. Ipak, posebno značajan događaj bio je Susret u Asizu održan 27. listopada 1986.
Održan je po želji i na poticaj svetog Ivana Pavla II., koji je godinu dana prije toga, dakle prije trideset godina, obraćajući se mladim muslimanima u Casablanci, izrazio želju da svi oni koji vjeruju u Boga jačaju prijateljstvo i jedinstvo među ljudima i narodima (19. kolovoza 1985.). Plamen, upaljen u Asizu, se proširio na čitav svijet i predstavlja trajni znak nade.
Posebnu zahvalnost Bogu zaslužuje prava i istinska preobrazba koju je u ovih pedeset godina doživio odnos između kršćana i Židova. Ravnodušnost i protivljenja su se pretvorili u suradnju i dobrohotnost. Od neprijatelja i stranaca postali smo prijatelji i braća. Koncil, deklaracijom Nostra aetate, je zacrtao put: “da” ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva; “ne” svakom obliku antisemitizma i osuda svake uvrede, diskriminacije i progona koji iz toga proizlaze.
Uzajamno poznavanje, poštivanje i uvažavanje predstavljaju put koji, ako vrijedi na poseban način za odnose sa Židovima, vrijedi slično također za odnose s drugim religijama.
Tu mislim posebno na muslimane, koji – kao što podsjeća Koncil – “se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima” (Nostra aetate, 3). Oni priznaju Abrahama ocem vjere, časte Isusa kao proroka, poštuju njegovu djevicu Majku, Mariju, iščekuju dan suda i prakticiraju molitvu, milostinju i post (usp. isto).
Posebnu zahvalnost Bogu zaslužuje prava i istinska preobrazba koju je u ovih pedeset godina doživio odnos između kršćana i Židova. Ravnodušnost i protivljenja su se pretvorili u suradnju i dobrohotnost. Od neprijatelja i stranaca postali smo prijatelji i braća. Koncil, deklaracijom Nostra aetate, je zacrtao put: “da” ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva; “ne” svakom obliku antisemitizma i osuda svake uvrede, diskriminacije i progona koji iz toga proizlaze
Dijalog kojeg trebamo mora biti otvoren i pun poštivanja, i tada se pokazuje plodonosnim. Uzajamno poštivanje je uvjet i, istodobno, cilj međureligijskog dijaloga: poštivati prava drugoga na život, tjelesni integritet, temeljne slobode, to jest slobodu savjesti, misli, izražavanja i vjere.
Svijet gleda nas vjernike, potiče nas da surađujemo jedni s drugima i s muškarcima i ženama dobre volje koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, traži od nas djelotvorne odgovore na brojna pitanja: mir, glad i bijeda koji muče milijune ljudi, kriza okoliša, nasilje, navlastito ono koje se čini u ime religije, korupcija, moralno srozavanje, kriza obitelji, ekonomije, financija, i poglavito nada.
Mi vjernici nemamo recepte za te probleme, ali imamo veliko bogatstvo: molitvu. I mi vjernici molimo. Moramo moliti. Molitva je naše blago, za kojim posežemo prema svojim tradicijama, tražeći darove za kojima čezne ljudski rod.
Zbog nasilja i terorizma raširio se stav podozrivosti pa čak i osude religijâ.
U stvari, premda nijedna religija nije imuna na opasnost fundamentalističkih i ekstremističkih devijacija kod pojedinaca i skupina (usp. Govor na američkom Kongresu, 24. rujna 2015.), treba gledati pozitivne vrijednosti koje one žive i predlažu, a koje su izvori nade. Treba uzdignute glave ići naprijed.
Dijalog utemeljen na poštivanju punom povjerenja može donijeti sjeme dobra koje se pretvara u klice prijateljstva i suradnje na svim poljima, a poglavito u službi siromašnima, malenima, starijima, u prihvaćanju migranata, u obzirnosti prema onima koji su isključeni.
Možemo kročiti zajedno skrbeći jedni za druge i za stvoreni svijet. Svi vjernici svih religija. Zajedno možemo veličati Stvoritelja što nam je dao vrt svijeta da ga obrađujemo i čuvamo kao opće dobro, i možemo ostvarivati zajedničke projekte kako bi se suzbilo siromaštvo i svakom muškarcu i ženi osiguralo dostojne životne uvjete.
Izvanredni Jubilej milosrđa, koji je pred nama, je pogodna prigoda za zajednički rad na polju djelâ ljubavi. I na tome polju, gdje prednjači nadasve suosjećanje, mogu nam se pridružiti mnogi koji se ne osjećaju vjernicima ili koji traže Boga i istinu, osobe koje stavljaju u središte lice drugoga, napose lice brata i sestre u potrebi.
Svijet gleda nas vjernike, potiče nas da surađujemo jedni s drugima i s muškarcima i ženama dobre volje koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, traži od nas djelotvorne odgovore na brojna pitanja: mir, glad i bijeda koji muče milijune ljudi, kriza okoliša, nasilje, navlastito ono koje se čini u ime religije, korupcija, moralno srozavanje, kriza obitelji, ekonomije, financija, i poglavito nada
Ali milosrđem na koje smo pozvani obuhvaćen je sav stvoreni svijet, kojeg nam je Bog povjerio da ga čuvamo, a ne izrabljujemo ili, još gore, uništavamo. Moramo se uvijek truditi ostaviti svijet bolji no što smo ga našli (usp. Enc. Laudato si’, 194), počevši od okoline u kojoj živimo, malih gesta našega svakodnevnog života.
Draga braćo i sestre, što se tiče budućnosti međureligijskog dijaloga, prvo što moramo činiti jest moliti. I moliti jedni za druge: ta braća smo! Bez Gospodina ništa nije moguće; s njim, sve postaje moguće!
Neka naša molitva – a svatko neka moli prema svojoj tradiciji – potpuno prianja uz Božju volju, koji želi da se svi ljudi priznaju braćom i žive u bratstvu, tvoreći veliku ljudsku obitelj u skladu različitosti.
(IKA)
Ne možemo zatvoriti put izbjeglicama žicom i vojskom
Sigurnost je temeljna ljudska potreba. Zbog toga što je tako važna, lako biva predmet političkih manipulacija. Upravo to se sada događa nama.
Najčešća riječ političara, bilo u vlasti ili oporbi, i u tekstovima vojnih analitičara je upravo sigurnost i često plašenje da nam je ona ugrožena. A zapravo je naša sigurnost ugrožena onima koji govore da je štite. [Read more…]
Protiv diskriminacije djece u školama zbog vjere
Pravobraniteljica za djecu, Ivana Milas Klarić, u svojoj je poruci povodom početka nove školske godine zatražila od Hrvatske biskupske konferencije da iz udžbenika vjeronauka ukloni one sadržaje koji dovode do diskriminacije djece na temelju vjerskih i svjetonazornih razlika. [Read more…]
Bešćutne poruke Damira Kajina: Arapi natrag!
Ti ljudi ne žele u Hrvatsku, nego u Njemačku, Finsku i Švedsku, civilizirane zemlje koje suosjećaju sa žrtvama rata i političkih progona. Ne, ne zanima ih Hrvatska. Možda su i čuli da je naša domovina najljepša zemlja na svijetu, u kojoj žive najgostoljubiviji ljudi na svijetu, ali iz njihove perspektive stvari izgledaju drukčije. [Read more…]
Papa Franjo u Sarajevu (4)
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Pozdrav i zahvala kardinala Puljića papi Franji na kraju mise [Read more…]
Alen Kristić: ”Imamo sakralizaciju razmahale neljudskosti”
Alen Kristić zvanje magistra teologije stekao je po završetku filozofsko teološkog studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Jedan je od pokretača i urednika Međunarodnog teološkog časopisa ”Concilium” za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Do sada je u Sarajevu objavio četiri knjige, od kojih je posljednja objavljena i u Zagrebu: ”Religija i moć”, ”Graditeljice mira – društveno politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir”, ”Tiranija religijskog – ogledi o religijskom bezboštvu” i ”Prognani u zaborav – fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog”. [Read more…]
Nenasilna tradicija Uskrsloga
”Što vi s tim nenasiljem možete konkretno učiniti? Jeste li slijepi, zar ne vidite zločine u Ukrajini, opasnost svirepog nasilja u Siriji koje nam prijeti? Zar nije jasno k’o dan da nam je jedini spas u obrani vojnom silom?”
Takva nas pitanja susreću kada zagovaramo odricanje od nasilja. I dobro je dok nas susreću, dok u direktnoj komunikaciji razgovaramo. Iz tih dobronamjernih pitanja osjeća se nemoć, koju i sami osjećamo, zbog nasilja u svijetu koji nas okružuje.
Na slična pitanja o nasilju odgovorila je njemačka bibličarka Louise Schottroff, preminula prije dva mjeseca: ”Pa ipak, čula sam da je Isus uskrsnuo”. U njezinu IPAK čitamo trag nenasilne poruke Uskrsloga. Na ovom IPAK Uskrsa temelji se kršćanska nenasilna tradicija.
Točno je: vidimo zlo i osjećamo strah da nas nasilje ne savlada. Na pitanje što ćemo s tim nasiljem držimo se čvrsto vijesti da se IPAK zbio jedan događaj, sasvim drugačiji od nasilja koje nam prijeti, a taj događaj zovemo uskrsnuće.
Upravo taj događaj trebamo uzeti kao polazište u otporu prema nasilju, jer nam on omogućuje da ne oponašamo nasilje, nego da – koliko god to izgledalo neobično, nesvakidašnje i čudno – djelujemo IPAK iz jedne druge snage: iz snage znanja da je jedan ispred nas prošao ispit nasilja na nenasilan način.
Kada nas pitaju što mislimo o Ukrajini, kako konkretno riješiti Siriju i što s terorizmom Islamske države, mi pitamo: Gdje su u našoj Crkvi prostori pristajanja na rizik uskrsnuća? Gdje smo to mi kršćani spremni radije umrijeti nego nanositi zlo, radije pretrpjeti križ nego osuditi iz pozicije moći? Gdje smo spremni izložiti se krećući putem Golgote, za koji vjerujemo da nas vodi u uskrsno jutro?
Nije posegnuo ni za oružjem, ni za bogatstvom, ni za privilegijima.
Ako nije on, zašto mi posežemo za oružjem, zašto mislimo da ćemo zgrnutim kapitalom učiniti nešto dobro za ljude i zašto ne nastavimo kresati privilegije kako je počeo papa Franjo simboličnom zamjenom zlatnih za željezne križeve?
Možda jedan od razloga leži u riziku, riziku uskrsnuća koje povezujemo s rizikom nenasilja.
Bezuvjetno odricanje od nasilja prvi je korak ka nenasilnom djelovanju. Ono ne računa s batinom u pričuvi (ako nenasilna sredstva zakažu) i odriče se prava na nasilnu obranu.
Nenasilje ne priznaje nasilju pravo da bude pravedno.
Ako igdje imamo primjer takva nenasilja, onda je to za kršćane Isusov put muke. Ako je itko bio pravedan i mogao odgovoriti pravednim na nepravedno nasilje, onda je to mogao Isus Krist, ali on to IPAK nije učinio, nego je dopustio da ga objese na križ.
U Velikom tjednu proaktivno obnavljamo sjećanje na Kristovu muku i smrt. Proaktivno znači da ne komemoriramo prošlost, nego da proučavamo Isusovu muku i smrt kao svoju sadašnjost: sjećamo se danas da bismo nasljedovali Krista u kojeg smo povjerovali.
Koliko smo kao kršćani svjesni da smo time pristali da i mi budemo obješeni na križ, a sve uz rizik uskrsnuća, dakle uz nesigurnost, premda vjerujući da ćemo i mi uskrsnuti?
Nismo mi proganjani kršćani kojima će odsjeći glave – toga se u ovim krajevima zacijelo ne bojimo – ali jesmo pozvani ljubiti neprijatelje, a time umire naš svijet pravednih žrtava rata. Jer, IPAK se nadamo u pravdu uskrsnuća.
Tko je od nas radije ušao u rizik ljubavi prema neprijatelju i odupro se utjecaju okoline koja kaže da neprijatelja treba uništiti?
Tko je to u svojoj svakodnevnici spreman trpjeti smrt svojih svjetonazorskih očekivanja i odreći se privilegija većine?
Iako smo u Hrvatskoj većinom katolici, u BiH većinom vjernici, tko od nas zbog dijaloga pristaje na ravnopravnost odustajući od prilike da snagom većine dominira?
Tko od nas kao vjernik/ca trpi jer mu je muž, brat ili prijatelj gay te samim time što je prijatelj i sam ulazi u gladijatorsku arenu javnosti u kojoj svjetina viče: ”Ubij pedera!”? A ta je svjetina pokrštena.
Bezuvjetno odricanje od nasilja prvi je korak ka nenasilnom djelovanju. Ono ne računa s batinom u pričuvi (ako nenasilna sredstva zakažu) i odriče se prava na nasilnu obranu. Nenasilje ne priznaje nasilju pravo da bude pravedno. Ako igdje imamo primjer takva nenasilja, onda je to za kršćane Isusov put muke
Tko se od nas srami što pokrštena svjetina viče: ”Ubij!”? Nije li tomu slično: ”Razapni!”?
Tko pristaje mučiti se prihvaćajući raspad svoje slike svijeta zato što netko odudara od te slike?
Tko prihvaća rastavljene kao sebi ravnopravne?
Tko vjeruje da u očima drugoga svijetli ono nešto Božje i da ga zato ne može osuditi?
To su naša pitanja nenasilja. Tu je naša Ukrajina i naša Sirija.
Nenasilna tradicija Uskrsloga plod je muke koja nema tržišnu vrijednost. Ona je zabadava. Ludost, piše sv. Pavao. A nije li upravo ta situacija prilika za rizik uskrsnuća?
Zato, kada nas pitaju što mislimo o Ukrajini, kako konkretno riješiti Siriju i što s terorizmom Islamske države, mi pitamo: Gdje su u našoj Crkvi prostori pristajanja na rizik uskrsnuća?
Gdje smo to mi kršćani spremni radije umrijeti nego nanositi zlo, radije pretrpjeti križ nego osuditi iz pozicije moći?
Gdje smo spremni izložiti se krećući putem Golgote, za koji vjerujemo da nas vodi u uskrsno jutro?
(Tekst je prvotno objavljen u broju za travanj 2015. u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi, ali ga po želji autora ovdje donosimo u necenzuriranom obliku).
Nove i stare grešne strukture
Na ovim brdovitim južnoslavenskim područjima javni istupi crkvenih velikodostojnika uvijek su izazivali posebnu pozornost. I to ponajprije stoga što su pojedinci iz crkvene hijerarhije – od najnižih: svećenika, sveštenika, hodža – do najviših: kardinala i biskupa, patrijarha i episkopa te reisūl-ulemâ uzimali sebi za pravo biti ne samo vjerski nego i nacionalni vođe. [Read more…]