Rasprave o kurikularnoj reformi ovih su se dana prelile i na ulice, gdje su, sveukupno gledajući, deseci tisuća građana prosvjedovali protiv njezinog sve primjetnijeg kočenja. Krivce za zaustavljanje ove prevažne reforme nalazi se, prvenstveno i ne bez razloga, u sadašnjoj vlasti, koja je već na početku dala sasvim jasan znak kako im do reforme, najblaže rečeno, nije baš stalo. Potvrdio je to prilično jasno i ministar Šustar svojim dvodnevnim odlaganjem odgovora Jokiću. [Read more…]
Za našu djecu
Kad nas je ministar Dragan Primorac nadahnuto i slatkorječivo, tamo negdje 2007., 2008. godine uveo u društvo znanja, nismo ni slutili da ćemo danas postati zemlja koja se diči ogromnim brojem proizvedenih doktora znanosti po glavi stanovnika, većim nego u mnogim zemljama za koje smo mislili da su nam nedostižni uzor. [Read more…]
Začuđujući stav teologinje A.M. Gruenfelder o vjeronauku u školi
Tekst/kolumna teologinje Anne Marie Gruenfelder, objavljen na portalu autograf.hr pod naslovom Zašto ipak zagovaram vjeronauk u školama?, mogao bi začuditi ljude koji prate njezin rad jer vrvi pokušajima argumentacije vrlo sumnjive kvalitete kojima se pokušava obraniti neobranjivo, te mi ne preostaje drugo nego da se iz svoje sekularističke vizure pozabavim nekima od spornih tvrdnji i loše argumentiranih teza iznesenih u njemu.
Аnna Maria Gruenfelder tako tvrdi:
”Školski vjeronauk je, odnosno trebao bi biti, predmet koji zbog neprovjerljivosti temelja teološke misli i pomanjkanja iskustvene potvrde spoznaja prisiljava – prvo: na kreativno razmišljanje, a drugo: na disciplinirano izlaganje misaone metode.”
Prvo, teologinja Gruenfelder bi se trebala odlučiti govori li o tome što ”školski vjeronauk” jest ili o tome što on treba biti. Opasno je i neodgovorno zamagljivati i zanemarivati tu krucijalnu razliku između dviju ovdje vrlo nezgrapno spojenih tvrdnji. Ako govorimo o konfesionalnom vjeronauku, čiji je oblik zacementiran Ugovorom Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, moramo katoličkom vjeronauku prići kao činjenici sa zadanim osobinama koje ne možemo tek tako mijenjati, a ako netko priželjkuje drugačiji vjeronauk i vjeruje da je tako nešto moguće, onda bi ta osoba trebala osmisliti i predložiti način na koji ćemo postojeće stanje zamijeniti alternativom.
U protivnom pohvala u postojećim uvjetima nemogućem boljem vjeronauku umjesto kritike realno postojećeg samo pridonosi učvršćivanju statusa quo, odnosno izbjegavanju kritike i rada na promjeni realnog podmetanjem njegovog nepostojećeg idealnog para. Narav konfesionalnog vjeronauka praktički je nemoguće mijenjati u postojećim konstelacijama moći i postojećem zakonodavnom okviru (Vatikanski ugovori), zbog čega i imamo vjeronauk kakav imamo.
Teologinja Gruenfelder bi se trebala odlučiti govori li o tome što ”školski vjeronauk” jest ili o tome što on treba biti. Opasno je i neodgovorno zamagljivati i zanemarivati tu krucijalnu razliku između dviju ovdje vrlo nezgrapno spojenih tvrdnji
Drugo, tvrdnja da usvajanje nauka koji karakterizira ”manjak iskustvene potvrde” prisiljava ”na kreativno razmišljanje i disciplinirano izlaganje misaone metode” naprosto nije utemeljena, a i sama posljednja sintagma ostaje prilično neodređena – tvrdnja bi svakako dobila na težini da je Gruenfelder objasnila o kojoj se točno ”misaonoj metodi” radi te u čemu se sastoji kvaliteta i vjerodostojnost upotrijebljene metode.
Uz to, sama praksa vrlo često pokazuje da se vjeronauk poučava u svom krajnje ideologiziranom obliku, pri čemu se učenike tjera da neprovjerene i sporne (često itekako političke) tvrdnje prihvaćaju kao činjenice bez propitivanja ili mogućnosti odbacivanja takvih tvrdnja uslijed njihove neutemeljenosti. Zar kreativnost ne može bolje pobuditi kvalitetno odrađena nastava predmeta poput likovnog i glazbenog odgoja, čija je satnica smanjena upravo radi uvođenja konfesionanog (prvenstveno katoličkog) vjeronauka u osnovne škole?
Gruenfelder nadalje iznosi niz problematičnih tvrdnji o odnosu znanosti, filozofije i vjeronauka:
”Učenici moraju naučiti kako prirodnoznanstvene metode primjenjivati na sadržaje koji ne omogućavaju iskustvenu provjeru, prepoznati domet takva razmišljanja i njegove granice.”
Ovo pak budi prilične nedoumice – kako vjeronauk (ili bilo koji drugi predmet) može ikoga naučiti primjeni prirodnoznanstvene metode na predmet za čije propitivanje naprosto ne postoji izgrađena valjana prirodnoznanstvena metoda?
Primjena metode koja ne odgovara predmetu proučavanja ozbiljna je metodološka pogreška i teologinja Gruenfelder bi to trebala znati. Ili je možda mislila na prirodoznanstveno proučavanje nekih teoloških tvrdnji koje impliciraju određene tvrdnje o fizičkoj stvarnosti, pri čemu bi se prirodnoznanstvena metodologija mogla eventualno upotrijebiti radi osporavanja i odbacivanja? Teološke tvrdnje koja je u suprotnosti s prirodnoznanstvenim činjenicama? Čisto sumnjam da je Gruenfelder htjela reći da se tako nešto radi ili da bi se trebalo raditi na satovima vjeronauka.
Nadalje, Anna Maria Gruenfelder tvrdi:
”Vjeronauk ima svoje mjesto u kozmosu znanosti ako i kad pomaže spoznaji da iskustveni svijet nije cijela stvarnost, nego tek dio nje. S istim argumentom branim i mjesto teološke znanosti na sekularnim sveučilištima.”
”Slikovito rečeno, djeca će naučiti da pored realnih predmeta postoji još jedna stvarnost, da krov ima rupu kroz koju mogu progurati glavu i ugledati nove obzore.”
Tvrdnja da usvajanje nauka koji karakterizira ”manjak iskustvene potvrde” prisiljava ”na kreativno razmišljanje i disciplinirano izlaganje misaone metode” naprosto nije utemeljena, a i sama posljednja sintagma ostaje prilično neodređena – tvrdnja bi svakako dobila na težini da je Gruenfelder objasnila o kojoj se točno ”misaonoj metodi” radi te u čemu se sastoji kvaliteta i vjerodostojnost upotrijebljene metode
”Zornije nego realne znanosti teološka misao pokazuje kako nema znanja bez preduvjeta koji više nisu predmet dokazivanja. Nema znanosti bez nedokazivih temelja, a pitanje ‘Zašto ima nešto, a ne ništa’ (M. Heidegger) upućuje na temelj, ispod i iza kojega nema više metode kojima možemo dokazati istinitost odgovora.”
Problemima odnosa iskustva i zbilje, mišljenja i znanja, odnosno temeljnih postavki na kojima znanje počiva na teorijski i metodološki utemeljen način bave se filozofske discipline gnoseologija i epistemologija i ja bih svesrdno podržala uvođenje takvih sadržaja u programe osnovnih i srednjih škola.
Međutim, nije jasno zašto bismo u javnom obrazovanju kod obrade navedenih tema prednost davali konfesionalnom vjeronauku, odnosno jednom religijskom nauku direktno povezanom sa zemaljskim interesima onih koji taj nauk kontroliraju (prema spomenutom Ugovoru Svete Stolice i RH katolička hijerarhija samostalno oblikuje program školskog vjeronauka i odlučuje o njegovom provođenju) ispred puno ideološki neutralnije i teorijski utemeljenije filozofije?
Zamjena filozofije katekizmom u javnim obrazovnim institucijama grubo je podmetanje usporedivo s onim gdje se u našoj, već debelo klerikaliziranoj državi, na javnom natječaju za docenta etike na javnom sveučilištu (Stomatološkom fakultetu u Zagrebu) traži teolog, a ne etičar, kako bi prema važećem Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama trebalo biti.
Sekularna država upravo mora zaštiti znanstveno utemeljen i ideološki daleko nepristraniji karakter proučavanja ovih pitanja u vlastitim javnim obrazovnim i znanstvenim institucijama u okviru filozofije.
Evidentno je klerikalno teološko posezanje za ovim područjima čija je glavna namjera jačanje crkvenog utjecaja i moći, odnosno guranje crkvene ideologije u javne znanstvene i obrazovne institucije RH na račun sekularne znanosti, uključujući i filozofiju, što za posljedicu ima sustavnu diskriminaciju i jačanje klerikalnog utjecaja i privilegija na račun svih ostalih građana, osobito skupina koje Katolička crkva tradicionalno diskriminira.
Relevantna promjena koncepta bi bila zamjena vjeronauka religijskom kulturom koja bi bila religijski nepristrana i čiji bi program i nastava podlijegali u potpunosti svjetovnim institucijama RH. Konfesionalni vjeronauk pod kontrolom crkvene hijerarhije to naprosto ne može biti
Anna Maria Gruenfelder poteže i pitanje uloge vjeronauka u uspostavljanju odnosa prema drugima i drugačijima:
”Važan dio vjeronauka je funkcija mosta prema ljudima, svjetonazorima, drugim vjeroispovijestima, prema inovjercima kao i prema nevjernicima.”
Zar predmet religijske kulture, u okviru kojeg bi se učenici upoznavali s razvojem religije i različitim religijama (ali i s drugačijim životnim filozofijama), ne bi puno bolje pridonio upoznavanju različitosti od konfesionalnog vjeronauka na kojem se djecu uči da je jedna religija istinita, a svi drugi svjetonazori više ili manje pogrešni?
”Religija nije, naime, samo znanje, nego i ritual, zajedništvo, za život s presudnim događajima ljudskog života i ophođenje s njima.”
Da, religija nije ni samo to – religija je često prožeta i ideologijom, natopljena je borbom za ovozemaljsku moć, nije lišena od diskriminacijskih ideja i praksi i o tome treba poučiti djecu umjesto da im se kroz čitavo obrazovanje servira jedna uljepšana pristrana i sasvim nekritička slika jedne religije.
” ‘Vjeronauk u crkve!’ zahtijevaju protivnici školskog vjeronauka. Nisam sigurna da su domislili sve posljedice te rigoroznosti. Trebali bi biti svjesni da se društvo i škola u tom slučaju odriču svojega prava na kontrolu sadržaja vjeronauka.”
Ne znam kako teologinja Gruenfelder nije upoznata s činjenicom da se Republika Hrvatska, potpisavši sa Svetom Stolicom Ugovor o suradnji na području obrazovanja i kulture, odrekla kontrole sadržaja i provedbe nastave vjeronauka koja je stavljena pod kontrolu crkvene hijerarhije i kanonskog prava.
Kao posljedicu imamo vjeroučitelje koji su ujedno i razrednici, ravnatelji škola, a kojima posao ovisi o mandatu koji izdaje dijecezanski biskup, čime Crkva preuzima dobar dio kontrole javnih škola. Na tom tragu je i pokušaj ugovora o zajedničkim studijima Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, čime bi se dalje povećao ionako velik utjecaj crkvene hijerarhije na javno obrazovanje u RH.
Dakle, ne radi se o državnoj kontroli religijskog obrazovanja, nego o uvođenju crkvene kontrole u nastavni proces u javnim školama, što predstavlja najgrublji oblik kršenja sekularnosti u javnim institucijama RH koje bi trebale u potpunosti čuvati svoj sekularni karakter kako bi u njima i pred njima svi građani naše države bili jednaki, odnosno kako bi služile njima, a ne npr. hijerhiji religijske institucije koja je zahvaljujući Vatikanskim ugovorima po mnogo čemu izvan i iznad hrvatskih civilnih zakona.
Gruenfelder ignorira realne uvjete u kojima se vjeronauk u hrvatskim javnim školama provodi kao i ponašanje Crkve koje ne ulijeva nadu da bi se postojeći oblik vjeronauka mogao promijeniti
”Nedostatak aktualnog vjeronauka – forsiranje nacionalnog identiteta – ne bi trebao biti argument za potiskivanje vjeronauka u crkvene prostorije. Naprotiv, nedostacima se može doskočiti promjenom koncepta: Bogu je bitna osoba, pojedinac; poštivanje njega urodit će uzajamnim poštivanjem”, tvrdi Gruenfelder nadalje ignorirajući realne uvjete u kojima se vjeronauk u hrvatskim javnim školama provodi kao i ponašanje Crkve koje ne ulijeva nadu da bi se postojeći oblik vjeronauka mogao promijeniti.
Relevantna promjena koncepta bi bila zamjena vjeronauka religijskom kulturom koja bi bila religijski nepristrana i čiji bi program i nastava podlijegali u potpunosti svjetovnim institucijama RH. Konfesionalni vjeronauk pod kontrolom crkvene hijerarhije to naprosto ne može biti.
Autorica je docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i članica upravnog odbora Protagore, Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta.
Zašto ipak zagovaram vjeronauk u školama?
Vjeronauk – ima li mu ili nema mjesta u javnom školstvu? Toj evergreen temi za uzrujavanje javnosti mogu pridonijeti nekim argumentima pro – i to istim onima kojima protivnici školskog vjeronauka obrazlažu svoje protivljenje. [Read more…]
Vjeronauku nije mjesto u školi, ali ako se već mora…
Jedna od tema nedavnog intervjua Ladislava Ilčića u emisiji ”Nedjeljom u 2” bila je i – sasvim očekivano – pitanje vjeronauka. Osobno me iznenadila spoznaja da je voditelj kurikularne reforme, mladi i obrazovani Boris Jokić, svoj doktorat posvetio pitanju nastave vjeronauka u školama. [Read more…]
Konvertit, jesam ili nisam? Nisam!
U kampanji razgovaram sa slučajnim prolaznicima, ljudima na tržnicama, starima i mladima. Trebao bih to često raditi jer, uza svu skromnost, godi kada te hvale i daju podršku ljudi koje i ne poznaješ. Istina, to nisu uvijek sadržajni, već kurtoazni razgovori. Uostalom, ja snubim birače. Prilazim s osmijehom i pružam ruku. Sasvim rijetko desi se i neugodnost. Neki dan na tržnici u Španskom jedan pristojan, dobro obučen čovjek, otprilike moje dobi, rekao mi je da neće glasovati za mene jer sam konvertit. U sebi se bunim. Zaboga, pa da sam ja konvertit, pa ja za sebe mislim da se stavova tvrdoglavo držim i kad mi to ne koristi. [Read more…]
Zašto treba raskinuti ugovore s Vatikanom?
Ugovori između Svete stolice i Republike Hrvatske kreirani su i sklopljeni u vrijeme ratnih i poratnih zbivanja u Hrvatskoj kad su osjećaji vjerske pripadnosti te emocionalni naboji nacionalnog identiteta bili korišteni za isticanje razlika između Hrvata-katolika prema vjerama te vjeroispovijedima drugih naroda u bivšoj SFRJ i samoj Hrvatskoj. [Read more…]
Protiv diskriminacije djece u školama zbog vjere
Pravobraniteljica za djecu, Ivana Milas Klarić, u svojoj je poruci povodom početka nove školske godine zatražila od Hrvatske biskupske konferencije da iz udžbenika vjeronauka ukloni one sadržaje koji dovode do diskriminacije djece na temelju vjerskih i svjetonazornih razlika. [Read more…]
Niti dvista kilometri od Međugorja
Mi smo u školi imali sat vjeronauka. Nama je sat vjeronauka umisto one sestre Melite držao onaj fra Ive iz Gospe od Cukra. Fra Ive šetkao isprid ploče i govorijo je: ”Mi hrvacki katolici moramo bit do groba zahvalni Svetom Ocu šta nas je počastija svojin posjetom i doša na niti dvista kilometri od Međugorja!”
Mi rulja iz razreda smo mirovali u klupama i trljali smo oči da ne zaspemo. Fra Ive je govorijo: ”Ako znamo da je Sveti Otac samo jedan jedini za cili svit, i ako znamo kolikački je ti svit, tojest da svit ima miljone i biljone i triljone kilometri, onda ako Sveti Otac dođe na niti dvista kilometri od Međugorja, to takorekuć znači da je doša drito u Međugorje, samo šta je malo striša centar i završija u užoj okolici!” [Read more…]
Panker iz Vatikana
Čudni neki vjetrovi pušu u Vatikanu, bila je prva rečenica teksta koji je sredinom studenog objavio jedan veliki hrvatski dnevni list. Tekst je objavljen koji dan nakon što se doznalo da je papa Frane (za mene nipošto Franjo!), Jorge Bergoglio pozvao Patti Smith, američku punk pjevačicu, političku aktivisticu, te osobu – blago rečeno – burnog osobnog života da pjeva na vatikanskom Trgu svetog Petra.
Štos je u tome što tekst s tom rečenicom nije napisao netko od uvriježenih ”predstavnika starih snaga“, antikatoličkih nedomoljubnih hrvatomrzaca koje se u Hrvatskoj obično krivi za mržnju spram Kaptola i Vatikana. Rečenicu kojom sam počeo tekst napisao je inače vrlo konzervativni i klerikalni komentator čiji su tekstovi nerijetko pisani kao kolumnistička elaboracija, a nekiput i neformalna poruka lokalne Katoličke crkve.
Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke
Taj i takav autor, autor koji rado i redovito istupa u ime samorazumljive katoličke većine, najednom se našao u situaciji da se mora obračunavati ne s komunjarama, ni s ateistima, ni smutljivcima iz bivšeg režima. Našao se u situaciji da se mora obračunavati s mangupima u svojim redovima.
Dapače, jako visoko pozicioniranim mangupom. Ustvari, najviše pozicioniranim. Jer, taj mangup je sam Papa.
Ta rečenica ispisana pred pola godina samo je površinski i vidljivi simptom ozbiljnog problema koji hrvatski katolički mainstream ima sa svojim novim vatikanskim šefom. Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama.
Na drugoj strani tog jednostavnog, bipolarnog svemira su – dakako – ”oni“. A ti ”oni“ su ponajprije shizmatici Srbi, potom naravno komunisti i Jugoslaveni, narkorokeri i urbani liberali, svakako i partizani, a usput i pederi, lezbe, feministice, glasači SDP-a, Oliver Frljić, LET 3 i Mirela Holy.
Ti ”oni“ krivi su ne toliko što ne vjeruju u Boga ili religiju – oni su krivi ponajprije što ne vjeruju u dominantnu klerikalnu ideologiju, nadograđenu narativima o predziđu kršćanstva, tisućljetnom snu, tamnicama naroda, nevino osuđenim braniteljima, najkatoličkijem narodu, te – dakako – najkatoličkijem nogometnom klubu.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama
Otkad je – međutim – na Svetu Stolicu zasjeo taj argentinski panker, sveti boj vojujuće Crkve protiv raznobojnih hulja jako se zakomplicirao, a vojujućoj Crkvi front se otvorio tamo gdje je najmanje očekivala: u samom njenom stožeru.
Ajde još što Papa zagovara socijalizam, jer već je i naša Crkva toliko ”en vogue“ da je naučila kako je pomodno kritizirati neoliberalna izopačenja.
Ajde još što staje u obranu razvedenih, jer i Karamarko je razveden, ljudi smo, svi krvavi pod kožom. Ali, kako ćemo dalje voditi našu krusadu protiv crvenih, žutih i zelenih vragova kad imamo papu koji ruča s pederima i transvestitima? Koja nam je korist od pape koji kaže da u marksizmu ima korisnog?
Papa Bergoglio – ukratko – pravi našem arvackom katolicizmu samo neprilike. Umjesto da ode u Mostar ili Međugorje, odlazi u Sarajevo. I ne samo da odlazi u Sarajevo nego u poslanici poziva na bratstvo i jedinstvo, ko da je Tito. Kaže da će se o Stepinčevoj kanonizaciji dogovarati sa Srbima.
I još – na koncu – niječe Međugorje i zabranjuje vidiocima gostovanja po župnim dvorovima. Samo da još posjeti Jasenovac, papa bi Francesco (Jorge) Bergoglio za hrvatske katolike postao živa noćna mora. Ma što papa?! Da je vaseljenski patrijarh, ne bismo od njega to očekivali…
Tako smo dobili paradoks. Dobili smo poglavara Katoličke crkve na kojeg hrvatski svećenici kolutaju očima, kojeg kritiziraju perjanice domaće konzervativne kulturne revolucije poput Bartulice, Batarela i Raspudića, a koji je istovremeno superstar, idol i zvijezda anacionalnih novinara i medija koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko.
U čemu je problem?
Je li sotonin virus ušao u samo srce organizma, pa ga truje iznutra? Ili je riječ o tome da postoje dva različita poimanja kršćanstva, jedno koje dominira od Savudrije do Iloka, i ono koje prevladava uokolo?
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari
A da je riječ o ovom drugom, može posvjedočiti bilo tko tko je makar ušao u župni dvor čak i nama bliskih zemalja kao što su Italija ili Austrija. Tamo će najednom upoznati jedan drugi katolicizam koji s ovim našim katolicizmom – katolicizmom pozlaćenih Stulfesserovih Tuđmana – kao da nema veze. Otkrit će župne dvorove u kojima svećenici daju utočište za molitvu muslimanima kojima lokalna zajednica ne da graditi džamiju.
Otkrit će vjeru u kojoj župljani kuhaju za ilegalne imigrante. U kojoj svećenici naručuju slike Novog zavjeta od slikara imigranata, da bi pokazali kako ljudi s brodova danas žive otjelovljenja ranokršćanskog martirija. U kojoj đenoveški svećenik sa župljanima zborski pjeva partizanske pjesme.
U kojoj film ”Svećenikova djeca“ – koji je ovdje napadan kao komunistička blasfemija – dobije nagradu na filmskom festivalu u Terniju koji organizira i selektira – biskup. O tome kako to funkcionira ponešto znam i iz svojeg iskustva.
Prošle godine gostovao sam kao pisac na književnom festivalu koji se organizira u minoritskom samostanu u Grazu, a sa mnom je gošća bila libanonska feministica koja piše romane o erotskoj emancipaciji muslimanskih žena.
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari.
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj.
A ta se ideologija – nažalost – svodi na nekritički nacionalizam, jedva prikriveno ustaševanje, na užasno loš ukus, na minimiziranje ili nijekanje svih ”naših“ zločina, te – što je najgore – na uporno i gorljivo isključivanje Drugih.
A ako se nešto u Katoličkoj crkvi promijenilo otkad joj je na čelu Jorge (Francesco) Bergoglio, to je da su u njoj kudikamo važniji postali – Drugi.
Kamo sreće da je i ovdje tako.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).