Dana 15. veljače 2023. redakciji tjednika Novosti poslao sam reagiranje naslovljeno: ”Nije istina da poričem odgovornost sustava za smrt Vladimira Matijanića”. Zašto? Zato jer je novinar toga tjednika, Igor Lasić, u rubrici Politika, u posljednjem pasusu članka ”Privatno, a za naše pare” (portal Novosti, 13. veljače 2023.), napisao i ovo: ”Od ostalih novosti iz sektora medicinskog, a usput i medijskog, nije zgoreg primijetiti da se infamnoj struji poricanja odgovornosti sustava za smrt našeg kolege Vladimira Matijanića prije nekoliko dana pridružio Drago Pilsel na portalu Autograf. [Read more…]
Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
Da, slažem se, nama treba i mnogi od nas zaista želimo neovisnu istragu smrti Vlade Matijanića, možda i smjenu ministra zdravlja Vilija Beroša. To ako se dokaže, radom neke neovisne istražne komisije, da, kako tvrdi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko, ministar ”ne brani interese svih građana i građanki, nego je zaštitnik sustava koji je građanina (novinara Vladimira, op. D.P.) Matijanića gurnuo u smrt”.
A pored ili prije rada neovisne komisije nama treba nešto što vodstvo HND-a ne nudi, a to je novinarska analiza, novinarski posao.
Ako se slažete da smrt novinara, ili kako je u nedjelju na Markovom trgu tijekom prosvjeda zbog smrti kolege Matijanića rekao i ponovio potpredsjednik HND-a Branko Mijić ”medicinski potpomognutog ubojstva Vladimira Matijanića” (uzgred budi rečeno: zašto nam treba neovisna komisija ako potpredsjednik HND-a već diktira pravorijek: MEDICINSKO POTPOMOGNUTO UBOJSTVO?), nije i ne smije biti tabu tema nego važna tema hrvatskog društva, ne bi li bilo vrijeme, šest mjeseci od Matijanićeve smrti, da se barem HND posveti analizi slučaja (ima koga, ima u našem HND-u novinara stručnih za zdravstvene teme), ali tako da se ne zanemare medicinska znanost i struka? [Read more…]
Do kad će Plenković određivati što je tema, a što ne-tema
Mehanizam manipuliranja s masama vrlo je jednostavan, on počiva na stvaranju lažnog, uvjetno rečeno, kolektivnog pamćenja koje funkcionira kao deponij laži i utvara. To ”pamćenje” je zapravo selektivna amnezija. Dijelovi takve mase kolektivne amnezije brišu realnost i nadomještaju je ili fikcijom ili zaboravom, oni selektivno pamte. [Read more…]
Tajne diverzije spasa unutar zdravstvenog sustava
Slušam tako slučajno, u prolazu, jedno mlado medicinsko lice, koje priča svoju skoru priču iz neke naše domaće bolnice, u kojoj je osoblje zahvaljujući vlastitoj akciji, snagama i poduzetnosti uspjelo pobijediti loš, nezainteresiran za sudbine pacijenata, svojih ljudi, građana, sustav. [Read more…]
Do kada će Hrvatima uvijek drugi biti za sve krivi?
Smrt Vladimira Matijanića bolno je odjeknula hrvatskim medijskim prostorom i izazvala eksploziju komentara na društvenim mrežama.
Logično, jer Vlado je bio novinar, za dio javnosti, profesionalac, istraživački novinar i idealist koji je do kraja vjerovao da njegovo društvo može postati bolje i ova napaćena hrvatska zemlja dostojnim mjestom za život; za druge jugoslavenčina, podrivač i denuncijant svega hrvatskog i katoličkog. [Read more…]
Građani protiv Hrvatske: pravo na život i zdravstveni sustav
Slučaj Mirele Čavajde koji je zgrozio i ujedinio dio hrvatske javnosti, odrazio je i veliku društvenu skupinu ljudi, među kojima liječnika, pravnika i političara, zagovornika ideje o ”pravu na život” nerođenog djeteta u tolikoj mjeri da bi se nekome sa strane moglo stvarno učiniti: gle, pa ovaj narod, toliko mu je stalo do prava na život da se naprosto mora raditi o nekom jako naprednom društvu. [Read more…]
Upravo su ljudi kao ti nasušno potrebni ovom svijetu
Dragi Vladimire, nadam se da mi nećeš zamjeriti što ću oproštaj od tebe započeti tvojim riječima. Početkom ove godine na svom facebook profilu napisao si ove riječi: ”da sam katolik, zamolio bih fra Dragu da me isprati na onaj svijet.” Smijao sam se tada tvojim riječima. [Read more…]
Matijanić nam je svjedočio koja je ovo sprdnja od države
Vladimir Matijanić i u smrti je ostao novinar. Čudna me je mješavina žalosti, gorčine, bijesa, divljenja i ponosa preplavila kad sam to shvatio, kad mi je došlo kako je on, koji je razvaljivao afere, poslije svega postao najveća afera.
On koji je neustrašivo razobličavao pokvarenost, lažljivost, pohlepu, oholost, lijenost, jalovost, ravnodušnost, kukavičluk i sve druge nedostatke našega takozvanog sistema, posthumno nam je ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države.
Kao Miljenko Smoje u svojoj zadnjoj fazi, pala mi je na pamet anegdota, kad je u Feralu prvi, puno prije roka, po šoferu slao rukopis, a u isto vrijeme negodovao kako se još mnogo zanimljivog dogodi nakon što on završi posao.
”Ali, ne morate vi odmah u utorak slat”, kazao mu je Predrag Lucić razumno. “Pošaljite nam u četvrtak ili petak.”
”A ne, dico”, odbio je Smoje. “Oću da vi imate moj tekst kad ja umren.”
Jednaku je ustrajnost i radnu etiku imao valjda i Matijanić kad je do zadnjeg detalja zabilježio svoje sporo i bolno umiranje od korone, kad je ostavio snimku svakog sramotnog telefonskog razgovora s okrutnim i tupim zdravstvenim radnicima i ostavio da njegova žena završi posao nakon što njega nepomičnog, pokrivenog bijelom plahtom na nosilima iznesu.
“Kako je ovo moćno, kako je ovo genijalno”, ponavljao sam u sebi čitajući dugački, strašni tekst koji je Andrea Topić natipkala shrvana tugom, u njihovom gluhom, praznom podstanarskom stanu.
Blesavo je tako nešto kazati, ali, vjerujte, svaki je novinar u nekom trenutku pomislio kako je to genijalno i moćno. Mi smo novinari nesentimentalan narod i jedino nam je tekst naposljetku važan, da ga urednik na vrijeme ima i kad nas samih nema, kad mi sami probijemo, što se kaže, deadline, a ovaj je tekst bio veličanstven, antologijski, nešto što će se u redakcijama još godinama isticati kao zlatni standard naše struke.
Za priču o vlastitoj smrti Vladimir Matijanić zaslužio je nagradu za životno djelo. Sreo sam ga prije nekoliko mjeseci s Andreom, nakon jedne premijere u kafiću splitskog HNK, dolje u Talogu. Nisam ih prije vidio kao par i baš mi je bilo drago zbog njih, činili su se vrlo sretni.
Zateklo me je kako on, notorna svađalica, otresiti, sitničavi namćor, može biti nježan, kako su se njegove oštre, tvrde crte čudesno omekšavale kada bi nju pogledao. Spomenuo sam mu tekst koji je nedavno bio objavio na Indexu, “Otvoreno pismo Stjepanu Tuđmanu: Otac ti je bio ozbiljan kreten”. Sjećate ga se zacijelo, i vi ste ga čitali i dijelili na WhatsAppu, tekst je bio veliki hit, perfektno napisan, pronicav, duhovit, snažan opis Tuđmanove epohe.
Mnoge je od nas iznenadio. Mnogi su ga od nas čitali ispunjeni zavišću da to sami nisu napisali. Jedan odličan istraživački novinar u pedesetoj se neočekivano ukazao kao još bolji komentator.
Koješta o Vladimiru Matijaniću nismo znali, koješta je krila njegova suhonjava, izmučena, donkihotska pojava. Vrline nam je otkrivao slučajno i nehotice. Recimo, ono o Tuđmanu isprva je bila usputna objava na društvenoj mreži, dvije i po kartice za prijatelje, kao grickalice uz pivo. Autor nije imao ambiciju da ga cijela zemlja pročita kako je on i inače bio suzdržan, snebivljiv.
Nikad se nigdje taj nije gurao, laktovima se borio za svoje mjesto u prvom redu kao ministar obrane na Pelješkom mostu ili pizdio na kraju kolone pred graničnim prijelazom kao ministar branitelja.
Čuli ste napokon one snimke njegovih razgovora s okrutnim i tupim zdravstvenim radnicima, kako je do kraja, usprkos svome sve lošijem stanju, bio strpljiv i tih. Za ono što je smatrao općim interesom žestoko se svađao, ali za sebe nije želio ustati i viknuti.
Ustaški se nakot sad naslađuje njegovom smrću, rugaju se kako ljevičarski novinar nije imao nikoga nazvati da ga pogura u bolnicu. I, naravno, debili opet promašuju bit. Vladimir Matijanić imao je mnogo nas koji smo ga i cijenili i voljeli, koji bismo prevrnuli nebo i zemlju da se on smjesti u bolnicu i dobije najbolju medicinsku skrb, samo da smo znali.
Ali, on nije želio da znamo i zivkamo za njega jer se to njemu gadilo. Cijelog je svog života pisao protiv rodijaka koji mimo službenih kanala zovu na privatne mobitele.
Poslušajte samo kako je on obazriv, s koliko strpljenja i građanske smjernosti razgovara s liječnicima i sestrama koji mu govore nekakav užasni bulšit da piša u lonac, jede slane štapiće i javi se za pet dana.
Na snimkama je ostao zabilježen jedan koji zna da je sistem pokvaren, lažljiv, pohlepan, ohol, lijen, jalov, ravnodušan i kukavan, ali opet on želi vjerovati u njega. Do svojeg zadnjeg daha on želi da ova sprdnja od države uspije, više nego je ijedan ustaški debil to ikada želio.
Mene je to na kraju potreslo više od ičega, sve slabiji glas dobrog i pristojnog Vladimira Matijanića bio mi je zadnji, neoboriv dokaz da smo potpuno izgubljeni. Da nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Matijanić nam je posthumno ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države. Nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
Put u pakao popločan je najboljim namjerama…
Imali smo najbolje namjere. Nismo ih htjeli gledati ponižene, zaleđene u pognutom stavu, glupava izraza lica ispred ploče, školske ploče na koju nisu znali napisati formulu vode, riješiti kvadratnu jednadžbu, nacrtati elipsu ili odgonetnuti koje je godine, potpisivanjem kapitulacije (čije?!) okončan Prvi svjetski rat.
Bilo nam je možda i neugodno, pa smo im došapnuli točne odgovore, dopustili im neka od nas prepišu lektire, radne bilježnice. [Read more…]
Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!
Danima čitam tekstove o smrti kolege Vlade Matijanića. Ministarstvo zdravstva obećava efikasnu istragu, čekaju se nalazi obdukcije, slučaj se razmatra u javnosti sa svih strana iako je svakom jasno da ishod nije smio biti kakav jest. [Read more…]