autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • Allegro barbaro
    • A/TEOBLOGIJA
    • Beležnica
    • Beo dijagnoze
    • CSI: Multiplex
    • Democroacia
    • Globalni kaos
    • Imam pravo
    • Impresije i varijacije
    • Istočno od raja
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • Iz zemlje snova
    • Kontrapunkt
    • Kozmopoliteia
    • Ljubljanski zvon
    • Ljuta paprika
    • Millenium
    • Na kraju pameti
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (Ne)mirna Bosna
    • Nije da nije
    • Od knjige do knjige
    • Odjeci vladanja
    • Oklop od papira
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • Parrhēsia
    • Pisma s Trećića
    • Pogled s lijeva
    • Porok pravde
    • Polupjesnik il bolesnik
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • Prije povratka
    • Produžeci
    • Quieta movere
    • Razum i osjećaji
    • Revolucija nježnosti
    • Romanin peterac
    • Ruta Borisa Perića
    • Subotom uz kavu
    • Terra Sexualis
    • Under cover
    • Uvik kontra
    • Vita Croativa
    • Vlaška posla
    • Vrijeme i vječnost
    • Zimsko ljetovanje
  • Osvrt dana
  • Odjeci
  • Intervju tjedna
  • Orbi et populis
  • Kultura
    • Obavezna lektira
    • Zimin noćni izbor
    • Ruta Borisa Perića
    • Ex libris D. Pilsel
    • Književni ogledi
    • CSI: Multiplex
    • CSI Vladimira C. Severa
    • Istočno od raja
    • Bez riječi
    • Moderna vremana info
    • Scripta manent
  • Abrahamova djeca
  • Feljton
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • IMAM PRAVO <br>Ivica Grčar
    IMAM PRAVO
    Ivica Grčar
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • POROK PRAVDE <br> Josip Kregar
    POROK PRAVDE
    Josip Kregar
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • PARRHESIA <br> Jadranka Brnčić
    PARRHESIA
    Jadranka Brnčić

Auschwitz, 70 godina kasnije

Autor: Tvrtko Jakovina / 29.01.2015. Leave a Comment

Auschwitz-Birkenau 2Zagrepčanin Ferdo Schreiner bio je kemičar. Studij je završio u u Pragu. Obitelj mu je posjedovala tvornicu keramike “Zagorka” u Bedekovčini, koju je doskora preuzeo. Jedva je navršio 40 godina, kada je vlak u kojem je Schreiner transportiran prema sjeveru Europe, prolazio je baš kroz Bedekovčinu.

 

Bilo je ljeto, stisnuti Židovi u stočnim vagonima mučili su se bez vode. Ferdo je ugledao svoju tvornicu, jezera koja su bila uz pogone i povikao susjedi Đurđi pl. Toldy da mu pomogne. Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila.”

 

Kolona za likvidaciju

 

U jednom transportu prema Auschwitzu bio je i Arek Hersh, Židov iz poljskog Sieradzua. “Vlak se zaustavio. Mirovao je deset minuta i potom začusmo njemačke glasove i škripu vrata što se otvaraju. Unatoč strahu preklinjali smo ih da požure, da dođu do naših vrata”, pisao je Hersh.

 

Ponovo vidjeti sunce ili barem udahnuti svježeg zraka bilo je važnije nego strah od onoga što je slijedilo. Nijemci su pridošle u Auschwitzu odvajali u dvije kolone. Lijeva, sa starcima, djecom i ženama, odlazila je u smrt, zapravo, odmah. Desna, s muškarcima u snazi, najprije je čišćena od svega što su ponijeli: nakita, satova, novca i odjeće.

Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila”

 

Nemir je bio užasan, jer su se odvajali muževi i žene, majke i djeca. Često oni koji su odlazili prema plinskim komorama nisu bili ni tetovirani ni prebrojavani. Ponekad je onima koji su dolazili priređivana dobrodošlica. Zbor je pjevao arije iz popularnih komada, kao što su “Vesele udovice” ili “Hoffmannove priče”.

 

Njemačka antisemitska politika neprestano je snažila od dolaska Hitlera na vlast 1933., ali kulminirala je između ljeta i prosinca 1941. Od tada nadalje istrebljenje jednog naroda postaje totalno, pretvara se u planirani, birokratski, precizno organizirani proces.

 

U Auschwitzu su stradavali Židovi iz Rusije, Hrvatske, Slovačke, Belgije, Nizozemske, Francuske… Prva skupina “stranih”, ne poljskih, Židova u Auschwitz je poslana iz Beuthena 15. veljače 1942.

 

Primo Levi transportiran je u logor iz Torina 1944. godine. Iza talijanskih Židova slijedili su oni iz Grčke. Levi je pisao da je bio sretan jer je sa sve većim ratnim porazima i gubicima ljudstva Njemačka trebala dulji životni vijek robovske radne snage, pa su se i uvjeti ponešto popravili.

 

Do tada su robovi preživljavali uglavnom šest mjeseci. Potom bi bili toliko istrošeni ili bolesni da su prenošeni u barake za iznemogle ili odmah u smrt. Najužasniji je ipak bio postupak sa Židovima iz Mađarske, koji su u velikim transportima u Auschwitz slani tek krajem 1944. Tada je u samo dva mjeseca ubijeno 400.000 ljudi.

 

O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale.

 

Nagrađen je jer je patentirao da se bacač plamena može koristiti u spaljivanju leševa i spaljivanju tragova. S logorima se trgovalo, isporučivana je ljudska kosa u tonama. Njemačka administracija nije naplaćivala nepotrošenu struju, pa su svi, kolporteri ili susjedi, mogli jasno postavljati pitanja o nestanku ljudi iz stanova u susjedstvu. Mnogi naravno, nisu postavljali takva pitanja, jer se s holokaustom odvijala i epohalna promjena vlasništva, eksproprijacija imovine koju nisu proveli komunisti, nego Hitler i njegovi sljedbenici.

O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale

 

U dnevnicima 70 Nizozemaca nežidova vođenima tijekom rata trećina je odmah po odvođenju židovskih susjeda znala kamo su otišli, pa i koja im je vjerojatna sudbina. Samo oni koji su se pravili glupi ili su toliko beskrajno vjerovali u sustav mogli su se pretvarati da ništa ne vide.

 

Među svim nacističkim logorima Auschwitz je sinonim, najvažnije mjesto koje sublimira sva stradanja u Holokaustu, premda je bilo i opasnijih logora, iz kojih se nikada nitko nije vratio živ, kao Sobibor, Treblinka, Belzec… Datum ulaska Crvene armije u Auschwitz prije sedamdeset godina, 27. siječnja 1945., postao je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.

 

Istrebljenje Židova

 

Židovi su tijekom Drugog svjetskog rata stradali najviše. U Europi ih je na područjima koja su držali Nijemci ubijeno 80 posto. Njihovo stradavanje zapamćeno je dramatičnije od stradavanja ostalih skupina, dobilo je univerzalni karakter, jer je stradao kolektiv koji je sam bio povezan. Klasne žrtve, bolesni, postali su skupina jer su ih drugi učinili zajednicom, izvana.

 

Židovi su imali osjećaj pripadnosti. Istrebljenje cijele skupine, dosljednost u provođenju, njegovo kratko trajanje nije se dalo logično obrazložiti, pa čak ni kada se vjerovalo u židovsku svjetsku vladu, kontrolu svega na svijetu. Antisemitizam je u Europi postojao oduvijek, ali sudbina židovstva u Auschwitzu i drugim logorima nije prouzročena činjenicom da su nekad srednjovjekovni vitezovi, križari, uz Rajnu vježbali ono što su namjeravali učiniti sa Saracenima, muslimanima tako da su masakrirali Židove.

 

Nikakva povijesna mržnja nije bila razlog Holokausta. U Hitlerovo doba dogodila se izdaja civilizacije koja je pogodila najviše Nijemce, ali je ostala dio ukupnog kršćanskog, europskog narativa.

 

Ugušena pobuna

 

Auschwitz (Oswiecim) tijekom Drugog svjetskog rata formalno je na teritoriju Reicha. U gradiću pedesetak kilometara udaljenom od Krakova prve barake sagradile su, još prije Velikog rata, austrougarske vlasti. Potom je u pretežito židovskom gradiću organizirana vojarna Poljske Republike.

Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi

 

Heinrich Himmler zapovjedio je da se koncentracijski logor tamo uredi 1940. Kada je progon Židova već započeo i pretvorio se u holokaust, Auschwitz je još uvijek prije svega logor za političke zatvorenike, Poljake i tek tada Židove. U ožujku 1941. Himmler je posjetio logor i od zapovjednika Rudolfa Hössa zatražio da se proširi.

 

Auschwitz je robovskom radnom snagom opskrbljivao tvornicu umjetne gume. Novi logor u listopadu 1941. počeo se graditi u obližnjem Birkenau (Brzezinka), najprije za sovjetske ratne zarobljenike. Riječ je bila o golemom kompleksu u kojem se moglo smjestiti 100.000 ljudi.

 

Potom je krajem 1942. logoru dodana još jedna lokacija u Monowicama. Auschwitz 1, 2 i 3 na različite su načine promijenili područje. Iseljeno je cjelokupno stanovništvo iz regije. Logor je postao najvažniji među sličnim mjestima u sustavu. U šumi blizu Birkenaua sagrađene su plinske komore, a u proljeće 1943. četiri krematorija, koji su postali glavna mjesta likvidacija. Liječnik Josef Mengele u bloku 31 eksperimentirao je na logorašima.

 

U logoru je bio i zatvor za pripadnike SS-a koji su počinili posebna zlodjela, mjesto za Jehovine svjedoke, koji su sebi mogli pomoći tako da se odreknu vjere.

 

Kada su vojnici Crvene armije krajem 1944. nacističke snage potisnuli sasvim blizu logora, Nijemci su dio zatočenika vlakovima, a onda u marševima prebacivali u dubinu Reicha, kako bi u tamošnjim logorima mogli nastaviti raditi i umirati. Na putu je stradalo 58.000 ljudi.

 

Strah da se Nijemci žele riješiti baš svih izazvao je početkom listopada 1944. pobunu Sonderkommanda, pripadnika radnih jedinica sastavljenih od logoraša. Sve je bilo uzalud. Oko 200 pobunjenih je ubijeno. Kada je potkraj siječnja 1945. logor oslobođen, u njemu je bilo 7650 zatvorenika. Prosječno je četvero od deset preživjelih logoraša umiralo u nekoliko tjedana nakon oslobođenja. Bili su posve upropašteni i psihički i tjelesno, tada nije bilo liječnika koji su takve bolesnike znali liječiti.

 

Odmazda nad djecom

 

Tragovi zločina nisu se mogli skriti, ne samo zato što su neki preživjeli ili Nijemci govorili već zato što su pojedini logoraši pisali, pa zakapali svoje poruke. Salmen Gradowski u rujnu 1944. u rupe u koje su stavljane hrpe pepela spaljenih tijela skrio je svoju poruku. Upozorio je buduće istraživače da pregledaju sve, da preruju zemlju kako bi pronašli ostatke dokumenata, zube.

Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje

 

Namjerno su ljudski zubi rasijavani posvuda ne bi li ostalo što više dokaza o brojnosti onih koji su iz različitih dijelova Europe u Auschwitzu nestali. Pripadnik Sonderkommanda zapisao je i zakopao tekst, pronađen 1962., o tome kako je izvršena odmazda nad 600 mađarskih Židova, mlađih od 16 godina. Opisao je kako su djeca, kad su shvatila da odlaze u smrt, gola, počela vrištati, trčati, preklinjati za život, ali svi su ubijeni.

 

Nove su poljske vlasti, uz suglasnost sovjetskih drugova, odmah lansirale kako je u Auschwitzu stradalo četiri milijuna ljudi. Izračunali su pune kapacitete krematorija i dalje tijekom hladnog rata operirale s uvećanom brojkom. Trebalo je tako pokazati da su Slaveni, Rusi i Poljaci bili glavne žrtve.

 

U logoru su organizirane posebne sobe za svaku pojedinu naciju čiji su pripadnici stradali. To je također bio način da se pokaže da su stradavali i drugi, ali i put da se Židovi svedu samo na jednu od ubijanih skupina. Tada se uglavnom govorilo o apstraktnim “žrtvama fašizma”, bez jasne podjele odakle su dolazili i što su bili, bez pojedinačnih sudbina. Silno se inzistiralo na žrtvama koje su bile članovi komunističkih partija.

 

Prije 25 godina broj stradalih odmah je prepolovljen. Danas se drži da je u Auschwitzu ubijeno milijun Židova, 75.000 Poljaka, 21.000 Roma, 15.000 vojnika Crvene armije.

 

Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi.

 

Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje.

 

Drugi ističu da je čudno zašto nikada nije bombardiran logor, iako su postojale i snimke iskrcavanja jednog transporta zatočenika, što bi trebalo dokazivati zapadnu indolentnost prema zločinu. Činjenica ostaje da je u jednom logoru u nešto više od tri godine ubijeno preko milijun ljudi, a to je nešto važnije od zbora, poglavito kada se on izvuče iz konteksta.

 

(Prenosimo iz portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: Književni ogledi Tagged With: Auschwitz, autograf.hr, Europa, general, Gleise von Horstenau, Hitler, Jutarnji list, književnost, nacizam, Njemačka, odmaralište, ogledi, portal, rat, Semmering, SSSR, trgovac, Tvrtko Jakovina, vojska

Opelo multikulturalnosti

Autor: Milan Vlajčić / 29.01.2015. Leave a Comment

Odbrana povređenih verskih osećanja i streljanje gotovo cele redakcije pariskog nedeljnika Charlie Hebdo pobudili su mnoge da iskažu svoju brigu. Većina naših komentatora opšte prakse, ali i profesora sa velikim ovlašćenjima, ponudila je, osim uvodne osude krvoprolića, zlokobno ”ali”: pariski karikaturisti nisu bili dovoljno pažljivi, pogazili su dobar ukus (čudna estetska kategorija), nisu poštovali kulturološke i religiozne razlike. I onda ni zločin nije više to što jeste.

 

U jednoj kultnoj emisiji na Radiju Bgd 2 dva profesora su, uz niz okolišnih pravdanja koja smatram neskriveno sramotnim, gotovo u glas prizvali kao argument rečenicu Angele Merkel da je interkulturalnost mrtva. Na stranu što je to rečeno pre ovog zločina i sa osvrtom na unutrašnje političke prilike Nemačke. Ali multikulturalnost kao civilizacijski pokret ostaje kao paradigma, makar utopijska. Zašto bi gđa Merkel bila meritorna u toj oblasti?

 

Ako bi se uvažile sve kulturološke i religijske osetlivosti (na stranu što nijedna nije izgovor za upotrebu kalašnjikova), šta bi ostalo od volterovskog modela tolerancije, od prava na drukčije mišljenje o svemu i svačemu? Samo ono što dvojica dičnih klerika, vladika Amfilohije sa najavom Sodome i Gomore i muftija Zukorlić sa svojim uniformisanim braniteljima vrhunske Alahove istine, nude kao prostor za mišljenje. Hvala na toj slobodi.

Ako bi se uvažile sve kulturološke i religijske osetlivosti (na stranu što nijedna nije izgovor za upotrebu kalašnjikova), šta bi ostalo od volterovskog modela tolerancije, od prava na drukčije mišljenje o svemu i svačemu? Samo ono što dvojica dičnih klerika, vladika Amfilohije sa najavom Sodome i Gomore i muftija Zukorlić sa svojim uniformisanim braniteljima vrhunske Alahove istine, nude kao prostor za mišljenje. Hvala na toj slobodi

 

Ne čudi što je na društvenim mrežama preovladao onaj sloj frustriranih i za svaku temu pripravnih mislilaca kojima nijedno dno nije dovoljno nisko postavljeno. Ne čudi ni veći deo akademske takozvane elite koja mesecima ćuti na anticivilizacijski udar kojim je pometena vlast pokušala da poništi jedan od glavnih oslonaca pravednosti i pravosuđa – advokatski esnaf, koji je posle više od 4 meseca najmasovnijeg i najtrajnijeg štrajka u celokupnoj istoriji balkanskih naroda (blizu osam hiljada solidarno ujedinjenih u protestu) ostvario svoj cilj.

 

I kad je ovih dana štrajk okončan pobedom nad osionim ministrom, kojem naravno nije palo na pamet da podnese ostavku (jer šta bi on posle sa svojim skromnim znanjima i opasnom vrlinom poslušništva!), veći deo medija ponudio je ministru da proslavi demokratsko rešenje (i trećinu godine bez zarade za opstanak advokatskih porodica).

 

Nastavljen je višemesečni štrajk prosvetnih radnika, a protesti bukte u privrednim tačkama koje su zamrle, ali nema ko da saopšti da je igranka završena. I po koju cenu.

 

U priličnom broju komentara razlog za napad na redakciju Charlie Hebdoa pronađen je u klasno raslojenom francuskom društvu, u onom delu populacije (oko 6 miliona) koji pripada doseljenicima u prvoj ili drugoj generaciji. Mladost ovog segmenta, uglavnom muslimaskog porekla i vaspitana na islamskim načelima, nema gotovo nikakve šanse u sistemu podređenom surovom novoliberalnom ekonomskom modelu. Tu leže dalekosežni koreni osećanja obespravljenosti, a na tom plodnom tlu lako je zasejati klicu svakog terorizma.

 

Velike strukturne promene se nameću ne samo francuskom društvu već nizu najbogatijih zemalja. Ako se nasleđuju slobodarske tradicije rođene u Francuskoj revoluciji, koju su ideološki začeli enciklopedisti d’Alambert, Rousseau i drugi, onda se mora povratiti nešto od mera koje nose tragove socijalne pravde i minimalne solidarnosti. To se neće moći sprovesti preko noći, ako se uopšte uvaži potreba obezbeđivanja socijalne i zdravstvene zaštite.

Velike strukturne promene se nameću ne samo francuskom društvu već nizu najbogatijih zemalja. Ako se nasleđuju slobodarske tradicije rođene u Francuskoj revoluciji, koju su ideološki začeli enciklopedisti d’Alambert, Rousseau i drugi, onda se mora povratiti nešto od mera koje nose tragove socijalne pravde i minimalne solidarnosti. To se neće moći sprovesti preko noći, ako se uopšte uvaži potreba obezbeđivanja socijalne i zdravstvene zaštite

 

Na to su upozoravali ovih dana poznati mislioci i filosofi poput Edwarda Saida, Julije Kristeve, Andrea Glucksmanna… Njihovu brigu i upozorenja valja razlikovati od jedva prikrivenog likovanja ljudi sa nacionalističke desnice. Odande se čulo slavodobitno: šta smo vam govorili, niste uvažili naša upozorenja o strogoj kontroli priliva novih imigranata, o nadzoru nad delom Francuske koje se nije dovoljno asimilovalo.

 

Valja li podsetiti da asimilovanje pod prisilom nema nikakve veze s osnovnim načelima multikulturalizma koji je složen i ne baš jednoznačan proces.

 

U ovom delu Balkana posle dvodecenijskog trovanja agresivnom nacionalističkom retorikom, sa ustanovama kao što su SANU, Univerzitet, na kojima se još ne sme glasno pomenuti Srebrenica i bombardovanje Sarajeva, jer će vas desetine uglednih imena zasuti kontraargumentima: a šta su oni nama radili, tamo smo se samo branili, teško je očekivati pribranost u većem delu medija.

 

Isti oni koji su bili perjanice ratnohuškačke, kvazipatriotske retorike za vladavine dedinjskog Gospodara života i smrti i dalje ”drže banku” u medijima.

 

Izvesna ravnoteža je u medijima postignuta na groteskan način: kao što se deo kvazianalitičara utrkuje u veličanju samodržavlja Vladimira Vladimiroviča (čak ni u ruskim medijima se ne mogu sresti takvi apologetski izlivi divljenja), sa istim žarom se neprekidno podgrevaju priče da je Evropskoj uniji odzvonilo (samo što se nije raspala, pa šta bi Srbi tamo!), da se u Evropi sve radi po golom diktatu iz Washingtona, da se odande nameće sumrak golog razuma.

 

Ako ovom retorikom zasipate goloruki i sve gladniji narod, onda ne očekujte ništa dobro sem golog održanja postojeće vlasti. A ovo poslednje kao strateški cilj se i ne krije. To se u javnim prenosima iz Parlamenta čuje svakih pet minuta.

Izvesna ravnoteža je u medijima postignuta na groteskan način: kao što se deo kvazianalitičara utrkuje u veličanju samodržavlja Vladimira Vladimiroviča (čak ni u ruskim medijima se ne mogu sresti takvi apologetski izlivi divljenja), sa istim žarom se neprekidno podgrevaju priče da je Evropskoj uniji odzvonilo (samo što se nije raspala, pa šta bi Srbi tamo!), da se u Evropi sve radi po golom diktatu iz Washingtona, da se odande nameće sumrak golog razuma

 

Iz novinarskih udruženja (u toj tački se jedino slažu NUNS i UNS, Nezavisno udruženje novinara Srbije nastalo 1992. iz protesta protiv vulgarne propagande režima koja je zavladala Udruženjem novinara Srbije) dolaze upozorenja o opasnoj tabloidizaciji medija, o sve većoj cenzuri koja počiva na skrivenim mehanizmima moći i uticaja.

 

I tu se stane, može samo da se iskoči iz sopstvene kože.

 

A nastavlja se selektivna upotreba specijalista za odbranu srpstva, među kojima su najznačajniji Noam Chomsky i Peter Handke. Oba su značajni mislioci i stvaraoci, prvi se istakao u oblasti moderne lingvistike još od 1970. naovamo, a drugi je među najznačajnijim prozaistima i dramskim piscima današnjice.

 

Chomsky je kao kritičar američke ekspanzionističke politike još 1969. objavio izvanrednu knjigu ”American Power and the New Mandarins” (američko izdanje Pantheon Books, 320 str.), koju sam tih godina halapljivo čitao, ali do dana današnjeg niko je nije priredio za naše čitaoce. Poslednjih dvadesetak godina ovaj pisac komentariše političko nasilje na raznim stranama sveta, ponekad nedovoljno upućen u povode o kojima sudi i izvlači dalekosežne analogije.

 

Handke je u političkom smislu mnogo banalniji slučaj. Vodali su ga srpski vladari krajem devedesetih po ratištima, a on je davao prosrpske izjave posle kojih bi svako razuman rekao kao u onom čuvenom dečjem nadmetanju: E, vala si im rekao!

 

Nekoliko puta se pojavio u Požarevcu da oda poštu počivšem vladaru, sahranjenom pod jednom šljivom. Tim povodom davao je zaplamtele izjave od kojih su crvenele uši i većini Slobinih doglavnika, od kojih su neki u vrhu i današnje vladajuće ekipe.

 

Ovih dana su naši mediji preneli iskaz Noama Chomskog koji je utvrdio da je u slučaju pokolja u redakciji Charlie Hebdoa reč o javnom licemerju, jer je prilikom bombardovanja srpskog RTS-a nastradalo 16 novinara i niko se nije na Zapadu ogradio od tog čina.

Direktor RTS-a D. Milanović nije poštovao upozorenje srpskih vojnih obaveštajaca (i to u pismenom obliku) da povuče ljudstvo iz Aberdareve 10. Tačnije, povukao je sebe i svoje novinare jurišnike, a kao žrtvovani plen ostavio šminkerke, daktilografkinje i delove obezbeđenja. A odmah posle vazdušnog udara DM je izvukao spremljene TV-ekipe da snime razmere ljudske nesreće. Zbog svega toga je odležao 10 godine ćorke u Zabeli. Po odluci srpskog pravosuđa, a ne omraženog haškog

 

Kako se uzbudilo kuso i repato posle ove plamteće izjave koja je zasnovana na potpunom nerazumevanju onoga šta se dogodilo napadom na zgradu RTS-a. Osim što je 16 nedužnih ljudi surovo nastradalo. Kao da je zavladala potpuna amnezija, kao da do napada NATO snaga nije došlo uz direktno saučesništvo srpskog režima! Kao da oni nesrećni ljudi nisu bili namerno žrtvovani kako bi SM, po svojoj idiotskoj logici, mogao da kaže: Evo šta nam rade! I onda da u Kumanovu potpiše mir kako bi ispunio zahteve koje je mogao da ispuni i bez 78-dnevnog bombardovanja.

 

Bilo je potrebno da majka jednog žrtvovanog dečaka u tom zločinačkom napadu, gospođa Žanka Stojanović, napiše otvoreno pismo Chomskom i da ga podseti da francuski novinari nisu bili upozoreni da će biti napadnuti.

 

A u Beogradu se dan uoči napada na zgradu znalo da će se to dogoditi, jer je redakcija američkog CNN-a bila u pomenutoj zgradi. Onda su se povukli govoreći onima koje su sretali u zgradi da brišu odande. Poznata ratnohuškačka komentatorka je, dan ranije, hrabro izjavila u dnevniku: ”Bombardujte, čekamo vas!” i još hrabrije iz tih stopa zbrisala u Budimpeštu.

 

Direktor RTS-a D. Milanović nije poštovao upozorenje srpskih vojnih obaveštajaca (i to u pismenom obliku) da povuče ljudstvo iz Aberdareve 10. Tačnije, povukao je sebe i svoje novinare jurišnike, a kao žrtvovani plen ostavio šminkerke, daktilografkinje i delove obezbeđenja. A odmah posle vazdušnog udara DM je izvukao spremljene TV-ekipe da snime razmere ljudske nesreće. Zbog svega toga je odležao 10 godine ćorke u Zabeli. Po odluci srpskog pravosuđa, a ne omraženog haškog.

 

Na to je podsetila ova majka, ali njeno pismo medijima objavio je samo dnevni list ”Danas”. Ostali su za to vreme i dalje likovali nad tekstom američkog aktivističkog intelektualca (rođen 1928.).

 

Sad se oglasio i pomenuti DM koji, ohrabren logikom Noama Chomskog, traži, kako se priča, odštetu jer je nepravedno kažnjen.

 

A pošto ovih dana RTS raspisuje konkurs za novog generalnog direktora, ništa me ne bi začudilo da DM bude ponovo imenovan na staru funkciju. Novi režim traži nove poslušnike, a neki koji su promenili nekoliko gospodara, od SM do Borisa Tadića, dobro znaju šta nude.

 

Na drugoj strani, nova redakcija pariskog satiričnog nedeljnika neka vidi šta radi. Da ne ispadne da ih ovi naši nisu upozorili!

Filed Under: Beo dijagnoze Tagged With: Alah, autograf.hr, Beo-dijagnoze, D. Milanović, d'Alambert, direktor, država, Francuska, istina, kolumna, Milan Vlajčić, obavještajci, politika, Rousseau, RTS, socijalna zaštita, Srbija, vojska, zdravstvena zaštita

Koliko i kako ljubiti

Autor: Mate Uzinić / 25.12.2014. Leave a Comment

Došašćem smo se pripravili za Božić, koji je proslava blagdana Kristova rođenja. Posebno je to vrijeme liturgijske godine koje nas je pozvalo na budnost i koje samo po sebi svake godine ponovno u nama probudi posebne osjećaje. Sve nam se, makar za trenutak, čini ljepše, bolje, radosnije i sve nam postaje moguće. Zato smo u vremenu došašća izišli iz svojih svakodnevnih rutina.

 

Pripremali smo se za blagdan Božića slaveći mise zornice, pristupajući sakramentu pomirenja s Bogom, sudjelujući na duhovnim obnovama. To je kršćanska priprava za Božić! I čini se, gledano iz perspektive radosnog božićnog ozračja koje nas je zahvaćalo s približavanjem Božića, da ni jedan drugi povijesni događaj ne utječe na našu sadašnjost, ne ulazi toliko u njezin ritam, kao što to čini događaj Božića.

 

Sve nas to otvara otajstvu pravoga Božića, Božića u kojemu je Bog postao Emanuel, s nama Bog, Božića u kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja i naša najintimnija očekivanja, pokazujući nam kako i koliko nas ljubi. Božić je mjera Božje neizmjerne ljubavi prema nama!

Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi

 

Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi.

 

Postoji, međutim, danas i jedan drugačiji Božić koji se donekle preklapa s pravim Božićem i njegovim porukama, a još više s onim našim tradicionalnim božićnim običajima, ali je opet i bitno drugačiji.

 

Potrošački je to Božić, Božić “blagdana”, u koji se ulaže velika energija i poprilično novca da bi nam dočarao umjetno stvorenu božićnu bajku u kojoj će se svaki pojedinac osjećati posebno, ali i u kojem je zanemaren onaj jedini razlog zbog kojega se svaki čovjek doista treba osjećati posebnim, odnosno da je Bog u betlehemskom Djetetu postao čovjek, da je Bog postao jedan od nas.

 

Bez toga razloga za proslavu Božića, o Božiću imamo toliko toga, ali nemamo Božić, Boga koji je u Djetetu postao jedan od nas. Zaustavila ga je površnost instantne božićne radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, a ne dotiče bitnu božićnu poruku. Slavlje Božića raskošnosti, koje od otajstva čini legendu, koreografiju, slavlje bez Slavljenika, kratkog je vijeka.

 

Čim se lampice ugase i ukrasi skinu, u naš se svijet vrati praznina. I sve ponovno postaje kao što je bilo prije, a možda i gore. Potrošački Božić, Božić “blagdana”, nestane zajedno sa svim rekvizitima koji su ga održavali na životu.

 

Poznate su Kristu te okolnosti. To su okolnosti poput onih u potrošačkom Betlehemu koji mu nije dao boravište, nego ga je otpravio u štalu. Zato je njegova štala nužno lišena svega što je suvišno, svega što nas može omesti na putu istinskog zajedništva s njim. Ali ta štala ima ono najbitnije. Ima ljubav kojoj ni krajnja bijeda nije prepreka.

Svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića

 

Božja je to ljubav prema nama koja ne počiva na površnosti i ne očituje se u sentimentalnosti. Bog nam nudi puno više od toga. Istodobno to je i ljudska ljubav kao naš odgovor Bogu na ljubav kojom smo ljubljeni. Svjedoci te ljubavi su oni koji se nisu dali zavesti blještavilom površnosti, nego su poput Marije, Josipa i pastira postali svjedoci istinskog Svjetla koje je u betlehemskom Djetetu došlo na svijet.

 

Tama betlehemske noći, hladnoća srca stanovnika i oštra slama, odbijeni konak i vedro nebo nisu tek prošlost. Božićni događaj je aktualan i danas. I svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića.

 

Uronimo u događaj božićnog otajstva, razmišljajmo o tome što Bog o Božiću učini za nas i otkrit ćemo put spasenja koji nam Bog nudi u jednostavnosti betlehemske štale i u odbačenosti odbačenih. Otkrit ćemo, također, da je taj put i naš put. Božić nam onda više neće biti samo prigoda za kratkotrajni odmak od svakidašnjice i trenutačna okrepa, površna prilika za zabavu koja brzo dođe i još brže prođe, nego će nam nastaviti biti ono što je Božić od svog početka bio i ostaje za sav svijet i cijelo čovječanstvo: početak nove ere na putu spasenja, jer “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9).

 

S ovim mislima na otajstvo koje slavimo, ali i upozorenjem na površnost kojoj smo i mi kršćani izloženi, svima vama želim sretan i radostan susret s Gospodinom o ovogodišnjem Božiću i blagoslovljenu novu 2015. godinu.

 

Mate Uzinić, dubrovački biskup

 

(IKA)

Filed Under: Osvrt dana Tagged With: apostol, autograf.hr, biskup, blagdani, Bog, Božić, Dubrovnik, Evanđelje, Hrvatska, IKA, Isus Krist, Mate Uzinić, osvrt, papa Franjo, politika, povijest, sveta Marija, sveti Josip, teologija, tri kralja, vjera, vojska

Daoud Nassar: ”Religije imaju zadaću biti mostovi”

Autor: Thomas Seiterich / 20.12.2014. Leave a Comment

Piše: Thomas Seiterich

 

Daoud Nassar HOR 1 Foto PKN

Foto: PKN

Prema prosudbi uglednog časopisa Publik – forum, glasila kritičnih kršćana, nakon napada na sinagogu u Jeruzalemu, 18. studenoga 2014., treba se pribojavati novih oblika terorizma. Thomas Seiterich, novinar tog časopisa koji dugo godina prati sukob na Bliskom istoku, smatra da postoji stvarna opasnost od pretvaranja političkog sukoba između Izraelaca i Palestinaca u religijski rat ispunjen mržnjom između židova i muslimana.

 

Donosimo prijevod njegovog razgovora s mirovnim aktivistom iz Mirovnog centra ”Šator naroda” u kojem Daoud Nassar ističe čime se treba voditi mirovna strategija izlaska iz trenutno naizgled nerješivog sukoba u Izraelu / Palestini. Daoud Nassar se bori kao Palestinac i kršćanin za mir i toleranciju. Rođen je 1970. u Beit Jala, luteranski je kršćanin i mirovni aktivist. Vodi Mirovni centar ”Šator naroda“ (www.tentofnations.org).

Ljudi iz različitih naroda i religija moraju se okupiti da bi jedni druge razumjeli i zajedno stvarali bolju budućnost u kojoj se poštuje pravo svakoga na život u miru i pravednosti

 

Predstoji li Svetoj zemlji vjerski rat?

Nedavni zli događaji bole. Jako mi je teško, teško je i mojim prijateljima u pokretu za mir, ekumenizam i pravdu kojem pripadaju kršćani, muslimani i židovi. Jer mi smo čvrsto uvjereni da nasilje vodi samo u novo nasilje, agresija pokreće samo protuagresiju, mržnja rađa novu mržnju. Nikada se neće nasiljem postići rješenje za sukobe između Izraela i Palestine.

 

A gdje je rješenje?

Rješenje se neće postići atentatima fanatika s obje strane, kao što je bio onaj u sinagogi u Jeruzalemu. Jedina šansa za rješenje postoji ako se napusti začarani krug nasilja i frustracija, te se krene nenasilnim putem i gradi pravedan mir.

 

Čak i ako trenutno, nakon atentata u sinagogi i obilaska radikalnih židova u području koje pripada muslimanima, to što govorim zvuči kao utopija, ljudi iz različitih naroda i religija moraju se okupiti da bi jedni druge razumjeli i zajedno stvarali bolju budućnost u kojoj se poštuje pravo svakoga na život u miru i pravednosti.

U svibnju je izraelska vojska sravnila sa zemljom naše plantaže voća. S volonterima svih triju religija pripremam tlo. Trenutno sadimo voćke. To je smislen rad koji nas tješi

 

Što osjećaju obični građani?

Mnogima je trenutno jako teško jer bi najradije krenuli nenasilnim putem. Sada su postali cilj napada unutar vlastitog nacionalnog korpusa. Nakon eskalacije nasilja koje je u medijima dobilo mnogo prostora vrijedi zakon akcije i reakcije. Pojedincu je teško i treba imati građanske hrabrosti ne sudjelovati u tome i suprotstaviti se općem raspoloženju odmazde razumnim mirovnim djelovanjem.

 

Daoud Nassar VER 1 Foto Steyler.eu

Foto: Steyler.eu

Vodite u Palestini, na uzvisini koja je okružena židovskim naseljima, Mirovni centar ”Šator naroda”. Protive li se nasilju ljudi iz vašeg kruga i djeluju li protiv religijskog nasilnog stava u vlastitim redovima?

Da. Jer religija se kod nas i naširoko na Bliskom istoku zloupotrebljava da bi se nahuškalo vjernike protiv onih koji od njih drugačije vjeruju. Strašno je i grozno da se u ime religije napadaju i ubijaju drugi ljudi.

 

Koju bi ulogu trebale imati religije?

Religije moraju povezivati ljude. Jer svaka religija stvara zajedništvo. Religije moraju iz sve snage sačuvati ljude od mržnje. Religije imaju zadaću biti mostovi time što nude smjer, mudrost, gaje strpljenje i veliku izdržljivost.

 

Što trenutno radite kao mirovni aktivist?

U svibnju je izraelska vojska sravnila sa zemljom naše plantaže voća. S volonterima svih triju religija pripremam tlo. Trenutno sadimo voćke. To je smislen rad koji nas tješi.

 

(Izvor: Publik – Forum, br. 25 od 5. prosinca 2014., str. 22. Prijevod: RAND)

Filed Under: Intervju tjedna Tagged With: autograf.hr, borba, Daoud Nassar, Forum, intervju, Izrael, Jeruzalem, kršćani, Mirovni centar, most, Musliman, novinar, Palestina, politika, Publik, RAND, rat, regija, terorizam, Thomas Seiterich, vojska, Židov

Balkanska rapsodija

Autor: Filip David / 14.12.2014. Leave a Comment

Vodeći ekspert Centra za vojno – politička istraživanja Moskovskog instituta za međunarodne odnose Mihail Aleksandrov izjavio je kako je ”verovatnoća novog velikog rata realno velika. Rusija može mirno da izbije na Balkan, pregazivši Bugarsku i Rumuniju. Moguće je izgraditi savez sa Srbijom i zajedno osvojiti Kosovo i Crnu Goru”. On ističe da ruska vojska poseduje na Uralu 10 000 tenkova i da je potrebno samo nekoliko meseci da se dovedu u stanje borbene gotovosti.

 

Ova šešeljovska retorika ruskog eksperta nailazi na povoljnu reakciju većine komentatora na srpskom blogu. Mnogi jedva čekaju ostvarenje ove prognoze i početak velikog rata. ”Srbija ne bi trebalo da se zadovolji ničim manjim od teritorijalnog proširenja koje obuhvata i Kosovo i Metohiju kao i celu Albaniju”, piše jedan blogista. Drugi poručuje: ”Srbi i Rusi su braća i sve će vratiti na svoje mesto, a NATO ljubitelji će otići u prošlost”.

U tabloidu Kurir možemo da pročitamo sledeće komentare: ”Rusija-Srbija-Republika Srpska!!! Zajedno do pobjede i boljeg sutra!” ”E pa vreme je da povratimo što je srpsko bilo živela Srbija živela Rusija”. ”Lele, kad krene Ruja u Beč na picu. Čisto sumnjam, ali DAJ BOŽE!” Može neko reći da su ovo komentari čistih ludaka, ali živimo u sredini i vremenu kada se više ne zna ko je lud, a ko normalan!

 

U tabloidu Kurir možemo da pročitamo sledeće komentare: ”Rusija-Srbija-Republika Srpska!!! Zajedno do pobjede i boljeg sutra!” ”E pa vreme je da povratimo sto je srpsko bilo živela Srbija živela Rusija”. ”Lele, kad krene Ruja u Beč na picu. Čisto sumnjam, ali DAJ BOŽE!”

 

Može neko reći da su ovo komentari čistih ludaka, ali živimo u sredini i vremenu kada se više ne zna ko je lud, a ko normalan!

 

Samo nekoliko dana pre ove ratoborne i imperijalne izjave vodećeg ruskog vojnog eksperta u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija usvojena je na predlog Rusije Rezolucija protiv veličanja nacizma. Srbija je bila jedina zemlja u regionu koja je glasala za Rezoluciju.

 

Rezolucijom se izražava ”zabrinutost zbog uspona ekstremističkih pokreta i političkih partija koje propagiraju rasizam i ksenofobiju i koje se bave širenjem ideologije fašizma i rasne nadmoći”.

 

Šta je ovde sporno? Članice Evropske unije koje nisu glasale za Rezoluciju ističu da je primer ”dvostrukih standarda” i ”neujednačena u osudi totalitarnih ideologija”, da je ”selektivna” , da je ”pokušaj zloupotrebe borbe protiv neonacizma u kontekstu krize u Ukrajini”.

 

Drugim rečima, Rusija je koristila Rezoluciju za domaću propagandu. Istina je, što niko ne negira, da su dve ukrajinske grupe – Desni sektor i Ukrajinska nacionalna samoodbrana – partije koje u nekim svojim elementima jesu pronacističke, ali šta je sa proruskim snagama, zar one nisu u jednakoj meri i ekstremno desne i pronacističke? Zašto se to ne spominje u Rezoluciji?

Samo nekoliko dana pošto je srpski ministar Vulin, ljut na nevladine organizacije, novac u budžetu određen za pomoć nevladinom sektoru samoinicijativno preusmerio na drugu stranu, predsednik desničarske organizacije ”Treća Srbija” optužio je nevladine i političke organizacije te udruženja iz Vojvodine da će narednih meseci pokušati da destabilizuju Srbiju i izazovu državni udar!

 

Beogradska štampa uveliko piše o pripadnicima srpskih nacističkih organizacija koji ratuju u Ukrajini na strani Rusa.

 

Među njima su, prema pisanju Blica, i neonacisti iz ”Srbske akcije”, odgovorni za progone Roma u Srbiji.

 

Pripadnici neonacističkih organizacija ”Krv i čast” i ”Nacionalni stroj” svoje delovanje su prebacili u Republiku Srpsku, gde je osnovan ”Srbski nacionalni odbrambeni front”, čiji je ideološki uzor kolaboracionista Dimitrije Ljotić.

 

Istovremeno, dan pred obeležavanje Međunarodnog dana ljudskih prava u Srbiji je objavljena poražavajuća statistika: čak više od polovine građana ne može da zamisli Albance i Rome u svojoj porodici. Kao ni Bošnjake i Hrvate.

 

To je ovih dana naša stvarnost. Jedan deo Srbije je već desetak dana bez struje, okovan ledom i snegom. Stručnjaci prognoziraju da će udaljena sela i zaseoci struju dobiti tek na proleće.

 

Dok se neki greju vrelim obećanjima vodećeg ruskog eksperta o mogućem ruskom blic krigu na Balkanu, neki drugi zarobljeni u snegu i ledu o tome pojma nemaju jer su odsečeni od sveta i prepušteni ćudima prirode i milosti vlasti. Jedino brinu kako da prežive.

 

Pronacističke ideje Aleksandra Dugina, ruskog filozofa i geopolitičara, ”začetnika ideje o novom evroazijstvu”, zagovornika ”svetog rata za Novorusiju”, savetnika ruskog predsednika Putina, osobe bliske visokim vojnim i političkim krugovima u Rusiji, koga srpski nacisti nazivaju svojim učiteljem, toplo su primljene među srpskim desničarima.

Ova taktika ”izvrni sve naglavačke”, koja se sprovodi uz pomoć medija, političara i društvenih mreža, stvara zablude u idejama, pojmovima, ali i u praksi. Stvari se ne nazivaju svojim pravim imenima (…) Ali, đavo ipak uvek dođe po svoje, iako nekada sa priličnim zakašnjenjem

 

Uopšte, razlike između nove desnice, nove levice i novog nacizma smanjuju se svakim danom.

 

Samo nekoliko dana pošto je srpski ministar Vulin, ljut na nevladine organizacije, novac u budžetu određen za pomoć nevladinom sektoru samoinicijativno preusmerio na drugu stranu, predsednik desničarske organizacije ”Treća Srbija” optužio je nevladine i političke organizacije te udruženja iz Vojvodine da će narednih meseci pokušati da destabilizuju Srbiju i izazovu državni udar!

 

A funkcioner Vulinovog Pokreta socijalista saopštio je da iza “kampanje NVO protiv lidera te stranke i ministra za rad Aleksandra Vulina stoje velike sile”.

 

Ovo zaista spada u naučnu fantastiku, kako je komentarisano iz nevladinih organizacija, ali  nema nikakve sumnje da će u većinskoj ksenofobičnoj Srbiji baciti novi odijum na nevladine organizacije, posebno one koje su upravo bile i ostale najveći protivnici nacifikacije i fašizacije srpskog društva predstavljajući glavni otpor i Miloševićevom režimu.

 

Ova taktika ”izvrni sve naglavačke”, koja se sprovodi uz pomoć medija, političara i društvenih mreža, stvara zablude u idejama, pojmovima, ali i u praksi. Stvari se ne nazivaju svojim pravim imenima; sve je zapravo suprotno od onoga što se govori. Ali, đavo ipak uvek dođe po svoje, iako nekada sa priličnim zakašnjenjem.

Filed Under: Beležnica Tagged With: autograf.hr, Balkan, Beležnca, Bugarska, centar, Crna Gora, Filip David, kolumna, Kosovo, Kurir, Mihail Aleksandrov, ministar, Moskva, politika, rapsodija, Rusija, Srbija, tabloid, Ural, vojska, Vulin

Jedan od tisuću

Autor: Boris Dežulović / 11.12.2014. Leave a Comment

Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu. Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopće ticalo.

 

Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji, sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan doček pravde.

 

Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle devetnaest ubijenih nikad nije stiglo.

Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu. Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopće ticalo

 

I posljednje veljače, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i članovi obitelji, izmolili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i – kao svake godine – bacili u Drinu osamnaest ruža.

 

Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.

 

Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji Beograd-Bar.

 

Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija – šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se ”pojavio neki šverc“.

 

Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se događa.

 

Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli ”Vodite ih, strijeljajte ih!“.

Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli ”Vodite ih, strijeljajte ih!“

 

Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea.

 

Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: ”Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“

 

Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.

 

Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen, prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.

Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat

 

Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.

 

Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.

 

Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.

 

Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti.

 

Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti.

 

Jednog od hiljadu.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: Osvrt dana Tagged With: autograf.hr, Beograd, Boris Dežulović, Bosna, Bošnjak, Drina, Hercegovina, Hrvat, Hrvatska, JNA, osvrt, politika, portal, Slobodna Dalmacija, Srbija, Srbin, tisuću, Tomo Buzov, vojska

Osuda američke hegemonije

Autor: Neven Vulić / 27.11.2014. Leave a Comment

Uništite Kinu ProfilF. William Engdahl, ”Uništite Kinu”, Profil, 2014.

 

Bertol Brecht jednom se zapitao: Što zapravo znači opljačkati banku u usporedbi s njenim osnivanjem? Da, bankari su danas više nego ikad prije poistovjećeni s lupežima i sjecikesama, i to nikako nije neopravdano.

 

Nakon svjetske krize uzrokovane krahom tržišta nekretnina koja je prije sedam godina počela u Sjedinjenim Američkim Državama, pa do današnje Grčke, Španjolske i lijepe naše, nije teško makar krajičkom uha čuti intimne i teške priče ako ništa drugo – onda o kreditima u švicarcima (o čemu je Arsen Oremović snimio i dokumentarac) i izbacivanjem ljudi na ulicu – i osjetiti neopisivu želju za nekakvom promjenom, izlazom, novom sigurnošću.

 

Anegdotu s Brechtom posuđujem od Terryja Eageltona koji pak nedavno piše o novim Žižekovim knjigama, i tumači kako se Žižek također jedva suzdržava od gađenja kad govori o kradljivim bankarima koje na kraju spašavaju njihovi uništeni klijenti.

William Engdahl jasno je odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica

 

No, Eagleton također piše kako Žižek naglašava kako je eskalacija islamofašizma išla ruku pod ruku s nestankom sekularne lijevice u muslimanskim državama, a to isčeznuće Zapad je itekako pomogao. Jer tko se sada sjeća kako je prije 40 godina Afganistan bio snažna sekularna država sa snažnom komunističkom partijom koja je došla na vlast bez ikakvog uplitanja Sovjetskog saveza?

 

Svaka pojava fašizma, piše Walter Benjamin, svjedok je propale revolucije. U muslimanskom svijetu Zapad je odigrao bitnu ulogu u gaženju takvih pokreta, stvarajući politički vakuum u koji se fundamentalizam onda imao priliku uvući. Ne može sada glumiti da nema veze sa svojom predatorskom prošlošću, pred licem islamističkog protuudara kojem je pomogao da se razvije. Onima koji oklijevaju kritizirati liberalnu demokraciju, Žižek predlaže, trebali bi šutiti o fundamentalizmu.

 

William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta.

 

Podnaslov ovog djela je “Što Washington čini da obuzda kineski utjecaj u svijetu”, i on nikako ne može preciznije opisati sadržaj Engdahlove knjige. Od proslova u kojem autor objašnjava kako Amerikanci Kini “od 2005. godine pojačavaju temperaturu, a danas se ta temperatura već opasno približava stupnju ključanja”, pa preko sljedećih 11 poglavlja opisuju se načini “kako američki politički krugovi sve predanije planiraju smrtno raniti i na koncu umoriti kinesko gospodarsko čudo”.

 

Razlozi tomu su očigledni, Kina preuzima primat u gotovo svim segmentima, kineski BDP je u ovom trenutku vrlo vjerojatno veći od američkog, kineska trgovinska ekspanzija čini se nezaustavljiva, te počinju proizvoditi kvalitetne i napredne proizvode za razliku od ranije, stvaraju uspješne vojno-trgovinske koalicije, snalažljivi su pronalasku novih naftnih i inih resursa, na zemljopisnom području Kine i država-partnera poput Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana količina zaliha nafte, minerala, metala, plemenitih metala i ostalog je tolika da se resursi Sjeverne Amerike s njima u usporedbi čine blijedima i siromašnima, a taj niz ide dalje, i dalje, i dalje…

Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju

 

U prvih osam poglavlja Engdahl navodi osam osnovnih bojnih polja na kojima Sjedinjene američke države pokušavaju suzbiti kinesko napredovanje. Prema Engdahlu borba se prvo zaoštrila na odnosu valuta ovih dviju gospodarskih velesila. U posljednjih nekoliko godina Kinezi su zbog američkih pritisaka morali revalvirati državnu valutu renminbi, kako bi se oslabila kineska ekonomija.

 

Valutnim manipulatorom par excellence Engdahl tu proziva Amere, koji su 1985. natjerali Japance na tzv. Plaza Accord koji “odveo Japan u stupicu… financijskog mjehura koji se probušio 1990. godine bacivši Japan u deflaciju i gospodarsku depresiju od koje se još uvijek oporavlja.” Ista stvar dogodila se i s Južnokorejskom devalvacijom vona, dok kineski udio u američkom državnom dugu 2012. godine iznosi oko 2 bilijuna američkih dolara – “vrtoglav iznos, koji Kinu u slučaju iznenadnog pada dolara čini ranjivom.”

 

Rat dolara i renminbija samo je dio niza. Engdahl govori i o američkim načinima ograničavanja kineskog pristupa nafti, sirovine koja im je prijeko potrebna kako bi održali gospodarski rast. Hrana je također bitan dio slagalice koju nam Endahl predstavlja, u kojoj se GMO prehrambene sirovine proglašavaju američkim taktičkim oružjem.

 

Lijekovi i cjepiva, vojne alijanse i strateško prepucavanje, trgovinski rat s WTO-om, ekološki rat, medijski rat – svim tim modernim i dinamičnim konceptima održavanja (ali i ograničavanja) rasta Engdahl prilazi iz zanimljive pozicije, iz pozicije kineskog savjetnika.

William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta

 

William Engdahl ovdje je jasno odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica.

 

Tako su Engdahlove usporedbe SAD-a s Rimskim Carstvom zapravo sasvim logične. Na samom kraju knjigu on opisuje genezu i razloge raspada te prve, te u to vrijeme i jedine svjetske sile.

 

Posljednju fazu Carstva u kojoj je dominirao plaćenički vojni sustav, nedostatak morala i vojni porazi koji su rezultirali “apatijom, samodopadnošću i dekadencijom” uspoređuje s trenutnim američkim stanjem – također vojnim porazima, padom valute, tonućem u dugove, lakomim moćnicima, mladim vojnicima u američkoj vojsci kojima se obećava državljanstvo…

 

Trenutnu svjetsku geopolitičku situaciju i susljedna trvenja vrlo uvjerljivo sažima na kraju knjige, i naravno da je tumači iz sasvim drugačijeg rakursa nego što će je predstavljati mainstream mediji, bilo da se radilo o našima, bilo o stranima.

 

Rusko zveketanje oružjem i pozicioniranje vojnog brodovlja diljem svijeta tako je strateški odgovor agresivnoj i izolacijskoj američkoj politici raketnog štita, i američkom širenju svog utjecaja do same ruske granice, ali također i kineske. Engdahl rusko-kinesku koaliciju s četiri već spomenuta Stana (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan) predstavlja kao vojnopolitičku osovinu koja je jedina sposobna oduprijeti se američkim hegemonijskim željama i imperativima.

Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi

 

Naravno, odavno je već jasno kako je nešto trulo u državi Danskoj, a Danska je ovdje alegorijski prostor koji predstavlja i politički, i medijski, i pop-kulturni i ini mainstream kod nas i u zapadnom krugu gdje se primjerice Putina optužuje za svakakve stvari, neke opravdane, poput kršenja ljudskih prava, druge možda i manje.

 

Engdahl nam pruža zanimljive radne teorije o Pussy Riot incidentima, dakle općenito feminističkim i progay događajima u Rusiji, tibetanskom situacijom u Kini, Arapskom proljeću, koje sve povezuje s dugom američkom obavještajnom rukom koja tendenciozno uzrokuje nemire i svrgava vlade.

 

Tako je njegov predloženi modus operandi zapravo izbaciti sve slične strane organizacije i udruge iz Kine, Rusije i navedenih zemalja jer su ionako tamo poslane (i kako u knjizi demonstrira – i financirane od strane Amerikanaca) da destabiliziraju unutarnju situaciju, i usput pruže priželjkivanu negativnu medijsku sliku kolaborativnim medijima zapadnoga kruga. Tako se stvara plodno tlo za novo zaoštravanje odnosa, i produbljivanje novog hladnog rata.

 

Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju.

 

Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi.

 

(Prenosimo s portala Moderna vremena).

Filed Under: Obavezna lektira Tagged With: Amrika, Arsen Oremović, Brecht, dokumentarac, država, F. William Engdahl, gospodarstvo, granica, hegemonija, izdavač, Kina, kultura, lektira, Moderna vremena, Neven Vulić, osuda, profil, Terry Eagelton, uništenje, vojska, Zagreb

Dvije hrvatske kolone

Autor: Ivo Bonković / 19.11.2014. Leave a Comment

Dvije kolone, peta kolona, jedna grupa ubacila se u kolonu prije državnog vrha, druga je pretrčala prvu, tko je od političara stigao, tko je dan prije “twittao”…

 

I na kraju sve se stopilo u jednu kolonu, a zapravo kolonu lažnog jedinstva.

 

I što bi sada građani Hrvatske trebali učiniti? Ustati i pljeskom popratiti potez političara koji su, eto, jedan sat jednog dana u godini bili u istoj koloni?

 

Kako da ne!

 

Upravo su političari krivi za to što Hrvatska već mjesec dana živi u svojevrsnom “izvanrednom stanju”, za to što se mjesec dana strepi od toga hoće li sve na vukovarskim ulicama proći kako priliči mjestu i vremenu…

 

U tom prepucavanju svih mogućih političkih opcija u drugom je planu, kao i svih ovih godina, ostao sam grad Vukovar i Vukovarci.

 

Njihovom žrtvom i današnjim životom ljudi u tom nesretnom gradu bavili su se samo mediji, a gle čuda, političari su na kraju upravo medije označili kao krivce, kao one koji su spominjali različite kolone i time, sram ih bilo, stvorili razdor.

 

Politika, koja nije puno napravila za Vukovar i kojoj taj grad služi tek za politička prepucavanja, na kraju je bez imalo srama bacila u zaborav ovo višetjedno valjanje Vukovara i njegovih žrtava u blatu svojeg jeftinog politikantstva, jeftine borbe za političke bodove.

 

Da, postoje zaista dvije kolone, i to ne samo u Vukovaru. U jednoj su političari, a u drugoj građani. Bez razlike.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: Osvrt dana Tagged With: autograf.hr, Domovinski rat, država, Hrvatska, Ivo Bonković, jedinstvo, kolona, logor, mjesto, osvrt, pljesak, politika, porta, Sabor, Slobodna Dalmacija, Twitter, ulica, Vlada, vojska, vrijeme, Vukovar

Istina o radu Documente

Autor: Eugen Jakovčić / 07.11.2014. Leave a Comment

Povodom izjave gospodina Đure Glogoškog, predsjednika Udruge 100-postotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine, prema kojoj se “prepuštanjem uređivanja popisa civilnih žrtava jednoj udruzi otvara velika mogućnost manipulacije u smjeru davanja prava pripadnicima agresorske vojske”, a s ciljem što točnijeg informiranja javnosti, u nastavku vam prosljeđujemo sljedeće informacije.

 

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija koja se godinama sustavno bavi prikupljanjem dokumenata i podataka o svim poginulim, ubijenim i nestalim ljudima za vrijeme rata, Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija (…) Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata

 

Registar civilnih žrtava je bio i ostaje obvezom državnih institucija, a ne organizacija civilnog društva poput Documente.

 

Documenta je radi transparentnosti rada vezanog za dokumentiranje žrtava rata i u svrhu što točnijeg i preciznijeg utvrđivanja poimeničnog popisa žrtava uputila poziv Ministarstvu branitelja da zajedno javno objavimo rezultate naših istraživanja kako bi se mogli usporediti i biti podložni provjeri i ispravcima svih zainteresiranih aktera. Odgovor na taj poziv još uvijek čekamo.

 

U svojim istraživanjima, posebno istraživanju ljudskih gubitaka u Republici Hrvatskoj u Domovinskom ratu, Documenta se koristi svim dostupnim relevantnim izvorima koji sadrže podatke o ljudima koji su u ratu stradali, što uključuje intervjue s obiteljima žrtava, izvode iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, fotografije spomenika, knjige i publikacije braniteljskih udruga, različite znanstvene publikacije, razne dokumente institucija RH, različite medijske izvore, ali i izvore sa srpske strane.

 

Prema našim metodološkim kriterijima za svaku informaciju s kojom javno izlazimo tražimo provjeru iz tri neovisna izvora te za svaki izvor radimo evaluaciju valjanosti tog izvora u usporedbi s drugim izvorima koji su dostupni. Pokušaj objektivnog utvrđivanja poimeničnog popisa svih hrvatskih građana koji su izgubili život u ratu ili se još uvijek vode kao nestali moguć je tek uz korištenje svih dostupnih i višestruko međusobno uspoređenih i provjerenih izvora.

Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život

 

Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život.

 

U proteklih dvadeset godina sve zakonodavne inicijative u vezi obeštećenja civilnih žrtava rata bile su nedovoljne, zbog čega su mnoge žrtve, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ostale bez odgovarajuće podrške; stoga se Documenta, zajedno sa Koordinacijom udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, udruženjem Protiv zaborava i ostalim organizacijama koje okupljaju obitelji civilnih stradalnika, zalaže za hitno donošenje nacionalnog programa i posebnog zakona.

 

Civilno stradanje u našem društvu treba biti prepoznato i kompenzirano. Civili nisu akteri rata; njih je sukob zatekao i oni trpe posljedice. Civili neovisno o tome na kojoj su se strani rata zatekli nikako ne mogu biti agresori.

 

Eugen Jakovčić

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Filed Under: Odjeci Tagged With: analiza, autograf.hr, civilizacija, Documenta, Društvo, Eugen Jakovčić, Hrvatska, istina, matica rođenih, matica umrlih, Ministarstva branitelja, Odjeci, politika, prebivalište, rad, rat, sociologija, Srbija, statistika, vojska, žrtva

Prvi metak 2. Svjetskog rata

Autor: Milan Milošević / 16.10.2014. Leave a Comment

Kralj Aleksandar Foto Muzej Jugoslavije

Foto: Muzej Jugoslavije

Devetog oktobra 1934, nešto pre tri po podne, eskadrile hidroaviona prekrile su nebo nad marseljskom lukom. Bombarderi, izviđači i lovci u paradnom poretku napravili su krug visoko nad pučinom, a njihov povratak nagoveštavao je da se Marselju, sekući nemirno more, približava jugoslovenski razarač “Dubrovnik” s eskadrom ratnih brodova čije su katarke pa i zastava na komandnom brodu u 2.45 mogle da se dvogledima vide na dalekom horizontu prema Korzici.

 

Francuske krstarice “Kolbor” i “Dikon” čekale su konvoj s jugoslovenskim kraljem na otvorenom moru.

 

“Dubrovnik” je usporio i u 15.30 spustio je kotvu pred marseljskim svetionicima, a njegovi topovi su 21 plotunom odgovarali na počasne salve domaćina.

 

Pre te posete Francuska je nastojala da ojača svoje veze sa Malom Antantom, pa je francuski ministar spoljnih poslova Bartu posetio Beograd, posle posete Pragu, Varšavi i Bukureštu, a planirao je da poseti Rim. Dok su zemlje poražene u Prvom svetskom ratu: Austrija, Mađarska i Bugarska, ohrabrene Hitlerovom politikom, tražile reviziju Versajskog ugovora, Jugoslavija se pridružila Maloj Antanti s Češkom i Rumunijom protiv revizionističkih težnji Mađarske. Balkanski sporazum sklopljen je 9. februara 1934. između Jugoslavije, Grčke, Turske i Rumunije, kome se nije pridružila Bugarska.

Kraljev polazak na put u Francusku, “u obilazak 42 miliona prijatelja”, imao je i karakter unutrašnje političke manifestacije. Odlučio je da u Pariz ne ide vozom preko Beča, već morem do Marselja, koji je za vreme Prvog svetskog rata prihvatio mnoge Srbe, i da na tamošnjem vojničkom groblju položi venac

 

Aleksandar je septembra 1934. posetio Sofiju “da pomiri dve zavađene balkanske sestre”, kako je pisala francuska štampa, a pre toga, Tursku.

 

Uoči svog polaska iz Beograda, piše jugoslovenski policajac u Interpolu Vladeta Milićević, kralj je bio nervozan; put u Sofiju bio ga je zamorio, a njegovo zdravlje nije bilo sasvim dobro. Imao je samo 49 kilograma; bio je premoren… Jednom svom bliskom rođaku pred polazak je rekao: “Voleo bih da sam se već vratio!”

 

Ipak, njegov polazak na put u Francusku, “u obilazak 42 miliona prijatelja”, imao je i karakter unutrašnje političke manifestacije. Odlučio je da u Pariz ne ide vozom preko Beča, već morem do Marselja, koji je za vreme Prvog svetskog rata prihvatio mnoge Srbe, i da na tamošnjem vojničkom groblju položi venac.

 

U pratnji kraljice Marije, kneza Pavla i kneginje Olge, kralj Aleksandar je sa železničke stanice u Topčideru vozom otputovao za Kosovsku Mitrovicu, odatle se otvorenim automobilom provezao kroz Crnu Goru da ga ljudi vide, svratio u Rijeku Crnojevića, obišao rodnu kuću na Cetinju, zapalio sveće za srećan put u manastiru Savina, u Zelenici se ukrcao na razarač “Dubrovnik” i isplovio za Marselj. Kraljica se vratila u Beograd i Orijent ekspresom otišla u Francusku.

 

Dok je vojna muzika intonirala jugoslovensku himnu i “Marseljezu”, Aleksandar 9. oktobra u 15.50 silazi u vedetu sa svitom i iskrcava se na Belgijskom keju marseljske luke, izmučena a nasmejana lica, u uniformi admirala – crni redengot, preko grudi lenta Legije časti, na glavi dvorogi admiralski šešir, a o boku pozlaćeni mač.

 

Uz uzvike, salve i graju dobrodošlice, on u pratnji francuskog ministra spoljnih poslova Bartua i člana Visokog ratnog saveta generala Žozefa Žorža seda na zadnje sedište crnog otvorenog kupea marke “delaž” marseljskog prefekta da bi kralj pozdravio Francusku, a Francuzi kralja.

U pratnji kraljice Marije, kneza Pavla i kneginje Olge, kralj Aleksandar je sa železničke stanice u Topčideru vozom otputovao za Kosovsku Mitrovicu, odatle se otvorenim automobilom provezao kroz Crnu Goru da ga ljudi vide, svratio u Rijeku Crnojevića, obišao rodnu kuću na Cetinju, zapalio sveće za srećan put u manastiru Savina, u Zelenici se ukrcao na razarač “Dubrovnik” i isplovio za Marselj. Kraljica se vratila u Beograd i Orijent ekspresom otišla u Francusku

 

Uz zvuke “Marseljeze” automobil se kretao po aveniji Kanebijer pet kilometara na sat (po protokolu je bilo predviđeno 20) zbog gardijske konjice koja prati kolonu. Na prozorima okolnih zgrada virili su grozdovi glava, a krovovi kuća – bili su posednuti da se sruše, beleži izveštač “Politike”.

 

Pored uzvika “Živeo!”, čule su se i bučne demonstracije marseljskih radnika, socijalista i komunista, koji su demonstrirali protiv kralja – diktatora, zabeležiće kasnije Milan Stojadinović.

 

Svečanost se u trenu pretvorila u tragediju. U toj svečanoj vrevi, u 4.10 po podne, čulo se jasno nekoliko revolverskih pucnjeva, odmah zatim strahovita graja.

 

U trenutku kad su kraljeva kola bila pred prepunim Berzanskim trgom, sa trotoara je pritrčao automobilu krupan čovek u odelu boje kafe kupljenom u Parizu, sa velikim revolverom u ruci sakrivenim ispod buketa cveća, i vičući “Vive le roi”, pre nego što su se agenti i žandarmi snašli, skočio na papuču automobila i pucao u kralja Aleksandra, ministra spoljnih poslova Bartua i generala Žorža. Dok je atentator još pucao, potpukovnik Piole iz republikanske garde je uspeo da okrene konja i sa dva snažna udarca sabljom po glavi obori ubicu sa papuče automobila, ali je ovaj sa zemlje nastavio da puca.

 

Šofer Foasai je zaustavio kola i tresnuo atentatora po glavi, tako da je on, već okrvavljen sabljom, udario licem o prednja vrata kola, na kojima će ostati i tragovi njegove krvi. Žandarmi su se pomešali s gomilom koja je urlala i gazila atentatora ostavljajući trag krvi na pločniku.

 

Francuski ministar spoljnih poslova Bartu u bolnici Hotel–Dieu (Božji dom) izdahnuo je pod narkozom u 17.45, jedan čas posle smrti kralja Aleksandra. Ruski istoričar Vladimir Konstantinovič Volkov u knjizi “Tevtonski mač” iznosi tezu da je Bartu bio meta, a ne izgredna žrtva atentata, zbog toga što je radio na formiranju saveza protiv Nemačke i na priznavanju Sovjetskog Saveza.

 

Tezu o nemačkoj umešanosti u atentat on potkrepljuje citatom pisma nemačkog špijuna Hansa Haka, upućenog osam dana pre atentata nemačkom vojnom atašeu u Parizu, generalštabnom kapetanu Hansu Špajdelu, o kome je ovaj odmah obavestio Hermana Geringa: “Vojske za očuvanje reda neće biti, prema rečima De la Forkada, oružana pratnja motociklista koja je bila predviđena biće ukinuta…”

U prefektovom kabinetu, koji je bio pretvoren u bolničku sobu, na velikom divanu ležao je jugoslovenski kralj Aleksandar zatvorenih očiju i disao ubrzano. Profesori marseljskog fakulteta Bertoan i Anri, sa dva druga vojna lekara, pokušavali su da mu spasu život injekcijom u srce i odmahivali su glavom. Kraljev život se gasio. Po jednom izveštaju, on posle ranjavanja nije dolazio svesti

 

General Žorž, povređen sa dva metka u grudni koš, nadlaktice i trbuh, prenet je u bolnicu “Mišel Levi”, gde je operisan i ostao je živ.

 

U dvorištu marseljske prefekture nešto kasnije stajao je automobil čija su sedišta bila sva krvava. Tragovi zrna videli su se sa leve strane na karoseriji.

 

U prefektovom kabinetu, koji je bio pretvoren u bolničku sobu, na velikom divanu ležao je jugoslovenski kralj Aleksandar zatvorenih očiju i disao ubrzano. Profesori marseljskog fakulteta Bertoan i Anri, sa dva druga vojna lekara, pokušavali su da mu spasu život injekcijom u srce i odmahivali su glavom. Kraljev život se gasio. Po jednom izveštaju, on posle ranjavanja nije dolazio svesti.

 

Aleksandar je pogođen sa tri metka: u rame, iznad kuka, sa strane u džigericu, što je izazvalo obilno krvarenje i smrt.

 

Nije nosio pancir. Kada mu je pred iskrcavanje verni momak Zečević pomagao da obuče admiralsku uniformu pripremljenu za tu priliku, predložio mu je da ispod uniforme stavi čeličnu košulju, koju je kralj imao u svome prtljagu. Ova mera predostrožnosti primenjivana je pokoji put, naročito posle neuspelog atentata na kralja u Zagrebu, godinu dana ranije…

 

Kralj je, međutim, odlučno odbio da posluša savet svog starog sluge…

 

Po izveštajima posle atentata, poslednje i jedine reči su mu bile: “Čuvajte Jugoslaviju”, pisala je “Politika” 10. oktobra 1934.

 

U izveštaju dopisnika “Vremena” se izveštava da je Aleksandar te reči, koje će biti ponavljane tokom komemoracije i mnogo godina potom, izgovorio u automobilu kada mu je ministar spoljnih poslova Bogoljub Jevtić raskopčao koporan, a iz tela počela da kulja krv.

 

Milan Stojadinović u knjizi “Ni rat ni pakt” to o poslednjim rečima dovodi u sumnju: “Oni, koji su imali prilike da gledaju jedan film, tada zabranjen u Jugoslaviji, gde se tačno vidi kako se odigrala scena u momentu atentata u Marselju, mogli su primetiti da je jedini od Jugoslovena, koji je žurio prema kraljevskom automobilu, bio ministar spoljnih poslova Bogoljub Jevtić. Uostalom, njegov auto išao je odmah iza kraljevog, te je njegova pojava bila nešto sasvim prirodno. Ali što je manje prirodno, to je da je iz kraljevih usta čuo i za istoriju posle preneo poslednje kraljeve reči: ”Čuvajte Jugoslaviju!”

Milan Stojadinović u knjizi “Ni rat ni pakt” to o poslednjim rečima dovodi u sumnju: “Oni, koji su imali prilike da gledaju jedan film, tada zabranjen u Jugoslaviji, gde se tačno vidi kako se odigrala scena u momentu atentata u Marselju, mogli su primetiti da je jedini od Jugoslovena, koji je žurio prema kraljevskom automobilu, bio ministar spoljnih poslova Bogoljub Jevtić. Uostalom, njegov auto išao je odmah iza kraljevog, te je njegova pojava bila nešto sasvim prirodno. Ali što je manje prirodno, to je da je iz kraljevih usta čuo i za istoriju posle preneo poslednje kraljeve reči: ”Čuvajte Jugoslaviju!”

 

“Temps”, tada poluzvanični organ francuske Vlade, dodao je tim rečima još nekoliko, tako da bi kraljeve poslednje reči imale da glase: “Čuvajte Jugoslaviju i prijateljstvo sa Francuskom!”

 

S obzirom na to da je ova rečenica bila malo dugačka za čoveka koji je bio pogođen sa više metaka iz revolvera velikog kalibra, od kojih mu je jedan presekao aortu blizu srca, u docnijim zvaničnim publikacijama, kako francuskim tako i jugoslovenskim, ograničavalo se na reproduciranje u samo prve dve reči: “Čuvajte Jugoslaviju.” Ostalo je izostavljeno.

 

Da je siroti kralj bio u stanju da sačeka dolazak Jevtića pa da izgovori baš pred njim te dve reči, to je vrlo teško verovati, ali kako je Jevtić bio jedini svedok i kako su te reči svakako odgovarale idejama koje je kralj imao, niko posle nije hteo da vodi diskusiju po tome pitanju. Uzelo se kao istinito da te dve reči predstavljaju ”Kraljev testament”. U takvim okolnostima mudrost nalaže slušati državnike, a ne lekare.

 

Oko samrtničkog odra u prefekturi svi su zanemeli, izveštavala je “Politika”. Ministar spoljnih poslova Bogoljub Jevtić u neverici uzima kraljevu desnu ruku i pokušava da oseti puls, jugoslovenski ambasador u Parizu Miroslav Spalajković, nagnut nad kraljem, hteo bi da vidi da li se prsa još nadimaju.

 

Lekari konstatuju smrt u 16.45 časova, tačno pola sata posle atentata…

 

Bogoljub Jeftić i Spalajković su se povukli u jednu prostoriju odakle su telefonom o smrti kralja obavestili predsednika vlade Nikolu Uzunovića. Spalajković je bio taj koji je izgovorio ono klasično: “Kralj Aleksandar I je mrtav. Živeo kralj Petar II…”

 

U tekstu “Istorijska noć između 9. i 10. oktobra” “Politika” je pisala kako u tragične vesti iz Marselja, u prvom trenutku, niko nije mogao da poveruje. Beogradska “Pravda” je bila požurila i prerano štampala izveštaj o srdačnom dočeku kralja Aleksandra u Marselju. Radio-pretplatnici, koji su u to doba na svojim aparatima tražili muzičke komade na raznim evropskim stanicama, zaprepastili su se kad su čuli vesti da je u Marselju ubijen kralj.

 

Pošto vlasti ništa nisu javljale, mnogi su pohitali pred Predsedništvo vlade da se tamo obaveste o nesrećnom događaju i daljim posledicama i na osnovu užurbanosti u nadleštvima zaključivali da se nešto strašno desilo. Zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova bila je osvetljena. Zgrada Ministarstva vojske i mornarice takođe.

 

Više patrola na motociklima poslato je u varoš sa obaveštenjem da oficiri hitno idu u svoje komande. U Vojnoj akademiji, tačno u osam i četvrt uveče, odjeknulo je kroz jesenju noć: “Bog ti pomog’o!” Ubrzo zatim okolnim ulicama odjeknuo je još jedan snažan pozdrav pitomaca kao zakletva na vernost novom kralju Petru II, u čije ime će vladati Knez Pavle… Znalo se da je Nj. v. kralj Aleksandar svojim aktom odredio namesnike, ali su se u pogledu ličnosti te noći pravile razne pretpostavke.

Sutradan, u kišno jutro, prodavci novina raznosili su crno uokvirene listove, koji su Beograđanima i celoj Jugoslaviji potvrđivali vest da je kralj poginuo mučeničkom smrću. Vlada je proglasila šestomesečnu narodnu žalost. Od ranog jutra na svim pravoslavnim crkvama u Beogradu zvonila su zvona svakog sata po pet minuta, a molitve su bile u svim crkvama i džamijama

 

Oko devet sati uveče predsednik vlade Nikola Uzunović napustio je Predsedništo vlade i odvezao se u Dvor na Dedinju.

 

Tačno u ponoć, u Predsedništvo vlade došao je načelnik Glavnog generalštaba general Milan Đ. Nedić.

 

Sutradan, u kišno jutro, prodavci novina raznosili su crno uokvirene listove, koji su Beograđanima i celoj Jugoslaviji potvrđivali vest da je kralj poginuo mučeničkom smrću. Vlada je proglasila šestomesečnu narodnu žalost. Od ranog jutra na svim pravoslavnim crkvama u Beogradu zvonila su zvona svakog sata po pet minuta, a molitve su bile u svim crkvama i džamijama.

 

“Iako policija nije izdala nikakvo naređenje, radnje su sve bile zatvorene”, pisala je “Politika”.

 

Pred jednom kućom na Kalenića gumnu, grupa Ličana stajala je bez samara za nošenje i nešto živo razgovarala, reklo bi se da čekaju posao. Naišla je neka nepoznata dama i jednog od njih pozvala da joj prenese iz Petrogradske ulice cveće. Nosač skoro uvređeno odbija. Neće oni danas ništa da rade, makar gladovali. Zar gospođa ne vidi da je cela varoš u žalosti.

 

Na Voždovcu i na Đermu, tamo gore kod “Cvetkove mehane”, puno seljaka iz okoline. Teško je gledati ih kako plaču. Mnogi od njih su ratnici. Stoje kraj svojih praznih kola i raspituju se kada će doneti njihovog vrhovnog komandanta.

 

Jedan iz čije suknene nogavice viri štap umesto noge, i oteklih crvenih kapaka od plača, zapeva. U ruci drži duvansku kutiju na čijem je poklopcu u boji izrađen lik kraljev, a iza njega trobojnica.

 

Tu oko njih mnogo je žena. Sve utiru suze. Prolaze oficiri s crnim florom oko ruke. One ih gledaju i ponovo grcaju i plaču…

 

Kad je razarač “Dubrovnik” pristao u luku Split, jugoslovenski oficiri su sa palube broda izneli kovčeg sa posmrtnim ostacima viteškog kralja Aleksandra I Ujedinitelja, uz salve sa francuskih brodova koji su pratili razarač sve do splitske luke. Kovčeg je kratko izložen u Splitu i Zagrebu odakle su kraljevi posmrtni ostaci specijalnim vozom odvezeni u Beograd 17. oktobra.

 

Na kraju, kad su dva gardijska oficira proveli osedlanog kraljevog konja, nije bilo toga ko se nije zaplakao. Na Terazijama i na drugim mestima uplakani su klečali dok je prolazila pogrebna povorka.

Pavelić je pokušao da organizuje atentat na kralja Aleksandra u Zagrebu 17. januara 1933, poslavši atentatore iz logora Fontekijo u Italiji i iz Janka-Puste u Mađarskoj, ali zagrebačka policija bila blagovremeno upozorena na osnovu podataka dobijenih od pripadnice jugoslovenske obaveštajne službe Jelke Pogorelec, kasnije zverski mučene i ubijene po naredbi Pavelića u toku Drugog svetskog rata

 

Kad je na železničkoj stanici kovčeg unet u kraljevsku čekaonicu muzika je svirala “Sumrak bogova” Riharda Vagnera. Kovčeg je do Mladenovca prevezen kraljevskim vozom, koji je vukla lokomotiva 316, ista ona koja je vukla posmrtni voz od Splita do Beograda, a odatle ka Topoli posmrtni automobil.

 

Špalir seljaka došlih da isprate svog kralja bio je dug četiri kilometra. U Markovcu, hor seljaka pevao je vrlo skladno “Večnaja pamjat”.

 

Staru crkvicu u Topoli ispunili su nosioci Karađorđeve dnevnice od kojih su dvadesetčetvorica određena da nose kovčeg. Jedan, koji je u ratu izgubio oba oka, hoće da bude među njima. “Ne možeš, čoveče, pašćeš…” ubeđivali su ga…

 

Kralj Aleksandar je sahranjen 18. oktobra na Oplencu nad kojim su leteli aeroplani. Napred su išli kamioni s vencima, među kojima su na istaknutom mestu bili venac francuskog predsednika Lebrena i Hitlerov, s kukastim krstom na traci. Kad su pre toga beogradskim ulicama promarširale počasne čete grčke, rumunske, nekada neprijateljske turske i engleske i francuske vojske, prošao je Šesti pešadijski puk jugoslovenske vojske u smaknutom poretku s crnim florom, a Hitlerov izaslanik Gering je isukao sablju i oborio je u znak počasti junačkoj vojsci, piše “Politika”.

 

Tokom dana žalosti “Politika” citira i nekog seljaka koji kaže: “Ima pravde, saznaće se ko je to učinio…”

 

Okrvavljenog atentatora koji je nepomičan ležao 9. oktobra po podne na kolovozu neki žandar je sklonio u obližnji kiosk, odakle su ga posle automobilom onesvešćenog preneli u policiju, gde je dva sata kasnije umro. Kad su ga pretresli, našli su čehoslovački pasoš izdat 30. maja 1934. godine od strane čehoslovačkog generalnog konzulata u Zagrebu, na ime Petra Kelemena, trgovca, za koji je odmah novinarima rečeno da je falsifikovan zbog očiglednih grešaka, francuska ulazna viza koja nosi datum 28 septembra, dva pištolja “mauzer” i “valter”, dve bombe, kompas i 1700 francuskih franaka.

 

Na njegovoj ruci uočena je tetovaža “VMRO – sloboda ili smrt!”, s ukrštenim kostima i vencem.

 

Znatno kasnije, posle jedne ekshumacije, utvrđeno je da se atentator zove Veličko Georgijev Kerin, pripadnik VMRO-a, rođen u selu Kalemsija, Makedonija (po nekima u selu Kamenice u Bugarskoj, u kojoj sada ima ulicu), i bugarski je državljanin.

Francuska diplomatija je u predvečerje svetskog rata radila na zbližavanju s Italijom i vršila je pritisak na Jugoslaviju da ne insistira mnogo na vezi ustaške organizacije sa Italijom, Nemačkom i Mađarskom. Mijo Kralj, Ivan Rajić i Zvonimir Pospišl su osuđeni na doživotnu robiju i na plaćanje sudskih troškova, a u odsustvu su osuđeni: Eugen Kvaternik na 25 godina, Ante Pavelić na 46 godina i Ivan Perčević na 54 godine

 

Bio je egzekutor u organizaciji VMRO (probugarski vrhovisti) Ivana (Vanča) Mihajlova, čiji je bio vozač pa su ga zvali Vlade Šofer. Od 1922. je učestvovao u oko 15 oružanih sukoba bugarskih komita sa srpskom žandarmerijom u štipskom, kočanskom i radoviškom kraju u Vardarskoj Makedoniji, u koju je dvadesetih godina bilo ubačeno 53 komitske čete, od čega su 32 iz Bugarske.

 

Kad je 1924. u Sofiji postao čovek za specijalne zadatke CK VMRO, nazvali su ga Vlado Černozemski zato što je poslao u crnu zemlju mnoge, a među njima i Dima Hadžidimova, makedonskog revolucionara i poslanika koji je prešao u Bugarsku komunističku partiju, i Nauma Tomalevskog, ideologa konkurentskog VMRO-a (promakedonska “ujedinjena”), koji je 1936. pripojen Balkanskoj komunističkoj federaciji, pošto je Kominterna rezolucijom iz maja 1934. priznala makedonsku naciju.

 

Godine 1924. sofijski okružni sud je Černozemskog dva puta osudio na smrt vešanjem, ali on je 1925. pobegao, pa i drugi put, 1932. Vančo Mihajlov, tada blizak bugarskim vlastima i dvoru, izdejstvovao je za njega pomilovanje, pre nego što će i sam pobeći u Stambol kada je Bugarska donela Zakon o zaštiti države, a takozvani “zvenari”, nakon vojnog puča, počeli da rasturaju VMRO.

 

Posle Aleksandrove smrti Bugarska je, inače, proglasila narodnu žalost sličnu kao u Jugoslaviji.

 

Saradnja VMRO-a i Ante Pavelića je bila jaka pa je VMRO slao instruktore u ustaški logor za treninge u Janka Pusti u Mađarskoj, koji su mađarske vlasti, raspustile nakon protesta jugoslovenske vlade, ali su prećutno dopustile da ustaše svoj centar smeste u gradiću Nađ Kanjiža, nedaleko od Janka Puste, gde su ustaše posle toga završile poslednje pripreme za atentat, koji su navodno isplanirali Pavelić i Mihajlov u emigrantskom stecištu u hotelu “Kontinental” u Rimu, što je zabeležila italijanska obaveštajna služba.

 

Pavelić je pokušao da organizuje atentat na kralja Aleksandra u Zagrebu 17. januara 1933, poslavši atentatore iz logora Fontekijo u Italiji i iz Janka-Puste u Mađarskoj, ali zagrebačka policija bila blagovremeno upozorena na osnovu podataka dobijenih od pripadnice jugoslovenske obaveštajne službe Jelke Pogorelec, kasnije zverski mučene i ubijene po naredbi Pavelića u toku Drugog svetskog rata.

Devetog oktobra 1934, nešto pre tri po podne, eskadrile hidroaviona prekrile su nebo nad marseljskom lukom. Bombarderi, izviđači i lovci u paradnom poretku napravili su krug visoko nad pučinom, a njihov povratak nagoveštavao je da se Marselju, sekući nemirno more, približava jugoslovenski razarač “Dubrovnik” s eskadrom ratnih brodova čije su katarke pa i zastava na komandnom brodu u 2.45 mogle da se dvogledima vide na dalekom horizontu prema Korzici

 

Nakon Marseljskog atentata u Društvu naroda je izglasana rezolucija kojom je zbog podsticanja terorizma osuđena Mađarska, ali ne i Italija, koja je inače bila stecište ustaša. Kada je nakon polučasovne borbe slomljen takozvani Velebitski (Lički) ustanak napadom na žandarmerijsku stanicu u Gospiću 7. septembra 1932, ustaše su pobegle na Velebit, pa u Zadar, a odatle preko Rijeke u Bogataro u Italiji, gde se nalazio njihov logor za obuku.

 

Jugoslovenska obaveštajna služba je i neposredno pred kraljev dolazak u Marselj doznala da se priprema atentat i, kako je pisao Vladeta Milićević, stalni jugoslovenski predstavnik u Interpolu, bila je u stanju uzbune, ali atentatorima nije ušla u trag.

 

Milan Stojadinović u knjizi “Ni rat ni pakt”, međutim, piše da je pre posete bilo u Beogradu predloženo ministru unutrašnjih dela Živojinu Laziću da se uputi nekoliko policijskih agenata u Pariz. Na ovo je ministar odgovorio da bi to koštalo 200.000 dinara (4000 dolara iz onog vremena) i da je to “veliki zadatak”, koji budžet njegovog ministarstva ne može da podnese. “Uostalom”, dodao je Lazić lakonski, “pariska policija bolja je od beogradske…”

 

Kao neposredni izvršioci atentata u Marselju bili su određeni Vlado Černozemski, Mijo Kralj (rođen 1903. u Koprivnici, po profesiji automehaničar, neoženjen, organizator i izvršitelj više ustaških akcija u zemlji), Zvonimir Pospišil (zemljodelac, neoženjen iz Vukovara, rođen 1904. istaknuti ustaša koga je jugoslovenski sud u odsustnosti osudio na smrt) i Ivan Rajić (automehaničar, oženjen, otac jednog deteta, rođen 1903.).

 

Oni su 22. septembra stigli u Francusku preko Lozane (Švajcarska) i dobili instrukcije od ustaše Eugena Kvaternika, a oružje od Marije Vodraček (koju će kasnije pominjati samo kao lepu plavušu, koju neki izvori identifikuju kao Katicu Šiler iz Brazila, i ne slažu se oko toga da li je češke pasoše, koji su omogućavali ulaz u Francusku bez viza i četiri revolvera, četiri bombe i municiju za atentatore prenela iz Italije ili Nemačke). Po hrvatskim emigrantskim izvorima koji se pozivaju na poglavnika Pavelića, “lepa plavuša” je poginula u saobraćajnoj nesreći nekoliko sati posle atentata.

 

Francuska vlada je od Italije zatražila izručenje dva prva čoveka ustaške organizacije: Ante Pavelića i Eugena Kvaternika. Musolini je to u prvi mah odbio, ali je kasnije odlučio da privremeno izbegne komplikacije u odnosima sa Francuskom, pa su uhapšeni Eugen Kvaternik i Ante Pavelić, koji je u zatvoru proveo tri meseca, a onda je pušten na slobodu. Musolini je 28. novembra 1934. kategorički odbio francuski zahtev za izručenje Pavelića i Kvaternika.

U trenutku kad su kraljeva kola bila pred prepunim Berzanskim trgom, sa trotoara je pritrčao automobilu krupan čovek u odelu boje kafe kupljenom u Parizu, sa velikim revolverom u ruci sakrivenim ispod buketa cveća, i vičući “Vive le roi”, pre nego što su se agenti i žandarmi snašli, skočio na papuču automobila i pucao u kralja Aleksandra…

 

Policijska i sudska istraga okončana je u decembru 1934. godine, a suđenje je počelo 18. decembra 1935. u Egz an Provansu. Okrivljene Kralja, Pospišla i Rajića je zastupao poznati advokat iz Pariza Žorž Desbon, kojeg je angažovalo udruženje hrvatskih emigranata iz Pitsburga (SAD), a plaćale su ga ustaše iz Južne Amerike. On je raznim proceduralnim prigovorima i uvredama suda doveo suđenje u krizu tako da je ono bilo prekidano i nekako završeno februara 1936.

 

U međuvremenu, u Francuskoj je vlast preuzeo Pjer Laval, socijalista pre Oktobarske revolucije, neutralan između dva svetska rata, kasnije član kolaboracionističke Petenove višijevske vlade.

 

Francuska diplomatija je u predvečerje svetskog rata radila na zbližavanju s Italijom i vršila je pritisak na Jugoslaviju da ne insistira mnogo na vezi ustaške organizacije sa Italijom, Nemačkom i Mađarskom. Mijo Kralj, Ivan Rajić i Zvonimir Pospišl su osuđeni na doživotnu robiju i na plaćanje sudskih troškova, a u odsustvu su osuđeni: Eugen Kvaternik na 25 godina, Ante Pavelić na 46 godina i Ivan Perčević na 54 godine.

 

Zvonimir Pospišl je nakon tri godine umro u zatvoru. Milo Kralj i Rajić su oslobođeni kad su nacisti okupirali Francusku (1940) i vratili su se u NDH, gde ih je po jednoj verziji likvidirala “bratska” vlast (Rajić je otrovan u svom stanu u Zagrebu, a Milo Kralj je odveden u logor). Po drugoj verziji, oni su poginuli u prvim borbama s partizanima 1941. u Zapadnoj Bosni.

 

Kvaternik je pobegao u Argentinu i tamo poginuo u saobraćajki pod nerazjašnjenim okolnostima. Pavelić je posle rata umro u Španiji. Vančo Mihajlov je živeo 94 godine i umro je u Vatikanu.

 

(Prenosimo iz tjednika Vreme).

Filed Under: Književni ogledi Tagged With: autograf.hr, Crna Goran, Dubrovnik, Francuska, groblje, kneginja Olga, knez Pavlo, književnost, kralj, kralj Aleksandar, kraljica Marije, manifestacija, Marselj, Milan Milošević, ogledi, Pariz, politika, rat, vojska

  • « Previous Page
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (Kliknite ovdje).
Veliko vam hvala!

Ex libris D. Pilsel

Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist

Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist

Piše: Miljenko Jergović

SCRIPTA MANENT

Skica u ledu

...

Zakoni granice

...

Marko Polo – Putovanje koje je promjenilo svijet

...

Putovanje po Istočnoj Europi

...

Zamrznuto vrijeme

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Revizionistička škola Kaptola

    Revizionistička škola Kaptola

    hrvoje-simicevic
  2. Atentat na Mirogoju

    Atentat na Mirogoju

    viktor-ivancic
  3. Roman Leljak u šibenskoj crkvi!

    Roman Leljak u šibenskoj crkvi!

    marko-podrug

Novosti | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Srpsko veče 2019.

    Srpsko veče 2019.

    07.01.2019.
  2. Parastos za žrtve pakračkog kraja

    Parastos za žrtve pakračkog kraja

    31.12.2018.
  3. Tražimo osudu revizionizma

    Tražimo osudu revizionizma

    01.12.2018.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Antifašistička liga RH

  1. 80. godišnjica Kristalne noći: i Hrvatska ima Goebbelsa

    80. godišnjica Kristalne noći: i Hrvatska ima...

    21.11.2018.
  2. Napad na zastupnike SDSS-a je nastavak fašizacije RH

    Napad na zastupnike SDSS-a je nastavak fašizacije...

    28.09.2018.
  3. Poklonili smo se borcima sa Sutjeske

    Poklonili smo se borcima sa Sutjeske

    20.05.2018.

Antifašistička liga RH | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2019 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se