”Maramu mogu skinuti s glave, ali tamnu kožu ne mogu. Što bi bio sljedeći korak za integraciju?” To su riječi Eman Ghaleb, devetnaestogodišnje češke studentice jemenskog porijekla, iz nedavnog razgovora za jedne dnevne novine. [Read more…]
Demaskiranje Stepinca: Gorki talog naše prošlosti
Hubert Butler, ”Balkanski eseji”, Fraktura, Zaprešić, 09/2016.
O prošlosti se može, a na žalost to se i najčešće čini, otvoreno lagati; mogu se izostaviti, relativizirati ili barem selektirati činjenice kako bi se izbjeglo ”nepodobnim i nacionalno neprihvatljivim zaključcima“, ali kako god se postavili prema povijesti, onaj tko ignorira ili ne prokazuje zlo, taj zapravo omogućava da se ono opetovano čini. [Read more…]
Od Weimara do Vardara
Već niz godina uporno i iznova Vuk Perišić svojim kolumnama, analizama i esejima objavljivanima u različitim elektroničkim ili tiskanim publikacijama izaziva podijeljene reakcije: od užasnutih komentara do ushita i divljenja. Perišić u svojim tekstovima upravo čini ono što intelektualac, pisac, politički misleća osoba i treba činiti. On propituje svijet oko sebe, a najviše ga zanima balkanska krčma – glib u kojem su naša društva zaglavila. [Read more…]
Business as usual
Predsjednički izbori ukazali su na središnju dvojbu svakog društva koje se nalazi u teškoj krizi: pouzdati se u politički mainstream i s mnogo strpljenja čekati evolutivni pomak ili potražiti nešto sasvim novo, ”treće” ili ”četvrto”?
Odgovor se nameće sâm po sebi: evolucija, izvjesnost i kretanje uhodanim putovima uvijek su manje zlo od spektakularnih prevrata, originalnih zamisli ili dopadljivih prečica. No, upitno je da li je u Hrvatskoj moguća bilo kakva evolucija.
Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama.
Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama
Kada bi se politička elita uhvatila u koštac sa stvarnim uzrocima krize odustala bi od sebe same, svoje ideologije, svojih laži i svoje političke egzistencije.
Pojava svijesti o nužnosti izlaska iz tog začaranog kruga bila je neminovna pa se i artikulirala kod izvjesnih političkih grupa, međutim, ta je alternativa prividna. Sve relevantne alternative vladajućem mainstreamu (utjelovljenom u SDP-u i HDZ-u) samo su svojevrsna radikalizacija dominantnog političkog mentaliteta. Osim što su nesposobne i nevoljne analizirati stvarne uzroke hrvatske tragedije, alternativne političke grupe ne žele ništa drugo nego dovesti ovu istu vladajuću ideologiju i praksu do krajnje konzekvence.
Tako Milan Kujundžić i neke klerofašištičke falange zastupaju još luđi nacionalizam i bezobzirniji konzervativizam. Laburisti su još veći protivnici liberalnog kapitalizma od SDP-a i HDZ-a. Orah je samo još jedan šišmiš u hrvatskom sumraku čiji politički amaterizam nadilazi čak i notornu nesposobnost SDP-a.
Znakovit primjer intelektualne i političke zbunjenosti bila su i zazivanja takozvanog ”trećeg puta”. Pobuna protiv kapitalizma (koga nema), bankarstva (jednog od rijetkih zdravih sektora hrvatske privrede) i vladavine prava (sprječavanje ovrha je izravni nasrtaj na pravni poredak), ali i loše prikrivena antipatija spram stranačkog pluralizma koja se svidjela glasačima Ivana Vilibora Sinčića po svojoj iracionalnosti i zapanjujućem nepoznavanju osnovnih političkih, pravnih i ekonomskih pojmova upadljivo nalikuje na retoriku desnih totalitarnih pokreta.
Dok je, primjerice, komunistička kritika kapitalizma racionalna, ali i dosadna poput Marxovih i Staljinovih spisa, politika koja se obraća instinktima i neznanju očajnika možda je zavodljiva ali onako kako samo fašizam može biti zavodljiv.
Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće.
Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće
Alternativne grupe koje ga ne ignoriraju koketiraju s nacionalizmom ponavljajući floskule o ”nacionalnom interesu”, ”rasprodaji nacionalnog bogatstva” ili ”monetarnoj suverenosti”.
Drugim riječima, čitav taj alternativni spektakl klanja se istim totemima kojima se klanjaju i ”velike” stranke i samo je faktor očuvanja postojećeg stanja, s jedinom razlikom da umjesto aktualne agonije nudi brži i učinkovitiji put u propast.
Nemoć hrvatskog društva da porodi racionalnu i demokratsku političku snagu u obliku univerzalističke kršćanske demokracije, kozmopolitskog liberalizma, ili socijaldemokratskog internacionalizma, nije odraz političke ili ekonomske, već duboke intelektualne i civilizacijske krize.
Je li uopće moguće sagledati i pojmiti njene razmjere, njenu sveobuhvatnost i ukorijenjenost kada se – koliko god to nevjerojatno zvučalo – u odnosu na ponuđene ”treće” alternative dvovlašće SDP-a i HDZ-a doima kao manje zlo?
A kako izgleda to manje zlo? Ivo Josipović nudi poslovično Veliko Ništa (što nije najgore u odnosu na druge ”ponude”, ali je također Simptom). Kolinda Grabar Kitarović nudi idiotizam domoljublja i poslovične totalitarne mantre o ”jedinstvu” i ”malom čovjeku”.
No, valja priznati da je njena brza i oštra reakcija na šovinistički, zapravo rasistički ispad varaždinskog ogranka Mladeži HDZ-a svojevrsno jamstvo da će ”ishodišni” porivi ostati pod kontrolom, ako ni zbog čega barem zbog vanjskopolitičkog snobizma. Iskrenost nikada nije bila politički relevantna vrlina.
Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina
Pobijedi li Ivo Josipović pobijedit će prazna, pristojna stabilnost. To je još uvijek stanovit civilizacijski doseg. Bolje za sada nije moguće (što je tragično). Useli li se u Vilu Zagorje Kolinda Grabar Kitarović i vrati li se HDZ na vlast za godinu dana, pobijedit će jedna potrošena (također prazna) histerija što je više nego tragično, ali ipak bit će to business as usual na koji smo navikli i koji zapravo nikada nije ni prestao jer ga nijedan politički faktor nije suštinski osporio.
Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina.
Doista, možda je evolucija ipak moguća. Hrvatska televizija je emisijom u kojoj su se u petak, 26. prosinca 2014. sučelili predsjednički kandidati učinila kvalitativni skok, hvalevrijedan iskorak iz svoje sramotne prošlosti devedesetih godina kada je bila šovinistički propagandni servis.
Voditeljica i novinari su predsjedničke kandidate podvrgli provokativnim pitanjima i strogim pravilima igre ne bi li ih podsjetili da je najvažnija dužnost državnih službenika da pred kritičkom javnošću trpe nelagodu. Taj primjer pokazuje da demokracija nije puka izborna statistika već počiva na neovisnim i nepristranim javnim ustanovama.
Demokracija i nije drugo nego dril u kojem se nosioci vlasti i moći trebaju osjećati kao ponizne i – ako treba, a treba – ismijane sluge. Po nekima emisija je bila neozbiljna. Sve i da jest tako, pa što? Zašto bi trebala biti ozbiljna? I što je uopće ozbiljnost? Kao što je ozbiljnost sljubljena sa slijepim oduševljenjem ishodište totalitarizma, tako su podsmjeh i prezir prema svakoj vlasti i svakom autoritetu posljednja crta obrane ljudskog dostojanstva.
(Prenosimo s tportala).
Lakoća ispaljivanja gluposti
Izjava ministra obrazovanja Vedrana Mornara da bi studenti po završenom studiju trebali biti dužni ostati u Hrvatskoj ili isplatiti državi cijenu svoga školovanja izazvala je opravdani gnjev javnosti. Njegova zamisao zadire i u sâm Ustav, u odredbe o slobodi kretanja (članak 32. stavak 2.) i dostupnosti obrazovanja (članak 65. stavak 1.) Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila.
No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom, a taj mentalitet i ta drskost suštinski su uzroci ove žalobne stvarnosti, sveopće propasti hrvatskog društva.
Hrvatska politička elita je, o kojoj god stranci da je riječ, jedinstvena u svojem sustavnom, opsesivnom i bezuvjetnom otporu slobodnom tržištu, privatnoj inicijativi i poduzetništvu.
Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila. No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom…
Takvom ekonomskom filozofijom – koja zapravo nije ekonomska filozofija nego banalna potreba za gomilanjem moći – politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate. Što je najgore, na vidiku nema znakova da će politička elita odustati od svoje vlastohlepne ekonomske politike čime je građanima Hrvatske osim svega oduzela i nadu.
U takvom dakle kontekstu i u takvoj situaciji ministar obrazovanja snatri o uvođenju tržišnih zakonitosti tamo gdje im nije i ne smije biti mjesto, upravo na području koje civilizirane države štite ili bi trebale štititi od tržišta. (Anglosaksonska tradicija je drugačija, ali njene prednosti i mane spadaju u drugu temu).
Zlostavljanje realnog sektora visokim porezima i suvišnom administracijom može, a besplatno obrazovanje ne može. Za poduzetnike nema tržišne slobode dok se istodobno čezne za uvođenjem kupoprodajnih pravila u obrazovanje. Kod nas je sve naopako.
Bezuvjetna dostupnost znanja i obrazovanja svima i svakome (jasno, pod uvjetom da zadovoljavaju izvjesne preduvjete koji nipošto nisu tržišne naravi) jedno je od najvećih dostignuća moderne civilizacije.
Politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate
Obrazovanje i znanje nisu roba već civilizacijsko nasljeđe koje pripada svima. (Know-how, patenti te intelektualno i autorsko vlasništvo su nešto drugo, da ne bude zabune). Dužnost je države da ih svima poslušno i ponizno stavi na raspolaganje i da se ništa ne usudi tražiti zauzvrat.
Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati. No, građaninu koji poslije završene srednje škole redovno i uredno studira, država ne smije imati pravo naplaćivati ništa niti je se smije ticati što će taj građanin učiniti sa svojom diplomom i svojim obrazovanjem kada ih jednom stekne.
Istina, štetno je po neko društvo da ga po završenom studiju napuštaju mladi stručnjaci. To se dade jednostavno riješiti. Dovoljno je da politička elita upravlja državom tako da ona postane privlačna za ljude i kapital, dakle politički potpuno inkluzivna i ekonomski otvorena, s bezuvjetno zajamčenim građanskim i poduzetničkim slobodama. Time bi se međutim doveli u pitanje njeni ideološki temelji jer je nastala kao isključivi zabran jedne jedine društvene (etničke) grupe.
Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati
Država koja nije privlačna svima, štoviše, država u kojoj se pomisao kako pripada samo nekima ne smatra sramotnom, u posljednjoj konzekvenci ne može biti korisna nikome. Nacionalizam je skupa zabava. I ne isplati se.
Na stranu rasprava o dostupnosti obrazovanja kao civilizacijskoj vrednoti kojoj nije mjesto na tržištu. Na stranu i činjenica, koju priznaje i sâm ministar, da je zamisao o zatočeništvu u Hrvatskoj nakon završenog školovanja pravno i praktično neprovediva. Najgori od svega su lakoća kojom pripadnici političke elite posežu za ucjenama i njihova drskost u raspolaganju sudbinama i slobodom građana.
To je ključ za razumijevanje ove krize koja je osim ekonomske, intelektualne i moralne supstance progutala i budućnost.
Kada je država drska i samodopadna umjesto ponizna i samozatajna i kada joj prevelik broj građana umjesto sumnje i opreza poklanja bezuvjetnu ljubav, ona prije ili kasnije postaje mjesto gdje nitko ne želi doći ili ostati, niti itko iz nje smije izići.
(Prenosimo s tportala).
Privlačna, zarazna, bolesna
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu, čak i kada ga se gnušaju, pa i onda kada se ne osjećaju kao pripadnici već su samo percipirani kao takvi iz bilo kojeg razloga. U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije.
Postoje situacije u kojima nije moguće izbjeći mržnju. Mržnja je razumljiva reakcija na zlo – i mržnju. No, kada pojedinac čini zlo u ime etnosa, a protiv pojedinaca koje iz bilo kojeg razloga identificira s drugim etnosom, zbiva se intelektualna i moralna implozija koja pojednostavljuje svijet i stvarnost.
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu (…) U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije
Mehanizam je perverzno jednostavan i perverzno privlačan. I zarazan. Započinje odustankom pojedinca od svoga identiteta i dragovoljnim potapanjem vlastitog Ja u kolektivitetu. Taj pojedinac s lakoćom poseže za zločinom jer je individualnu savjest zamijenio kolektivnom, ”nacionalnom sviješću”. Njegov osobni identitet kafkijanski se preobražava u utjelovljenje etničkog kolektiva.
Tako ga percipiraju žrtve i protivnici jer ih na to primorava košmar sukoba i patnje, ali i on sâm potiče takvu percepciju. Kada počini zločin, a takvi su zločini u pravilu posebno grozni, taj se zločin doživljava kao zločin njegove nacije i kao alibi za mržnju prema toj naciji.
U tom kritičnom trenutku i najplemenitiji duh može pasti u iskušenje da zaboravi zlotvora-pojedinca s imenom, prezimenom i jedinstvenim identitetom i da ga doživi samo kao pripadnika. No, riječ je o zabludi i lijenosti uma iznad kojih se – ako želi – može uzdići i prosječni duh.
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu, čak i kada ga se gnušaju, pa i onda kada se ne osjećaju kao pripadnici već su samo percipirani kao takvi iz bilo kojeg razloga.
U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije. To je, međutim, privid kao što je i sama nacija privid, fikcija čija jedina svrha je da proizvodnjom nesporazuma, nepravdi i sukoba dokine pluralnu demokraciju i uspostavi totalitarno jedinstvo u jednoličnosti.
Što god zločinac mislio o svojem identitetu i koliko god da je podlegao prividu kolektiva u čije ime čini zločin i koliko god ga drugi doživljavaju kao takvoga, on ipak ostaje jedna jedina, neponovljiva biološka, psihološka i moralna (odnosno nemoralna) jedinka. Samo pojedinac može počiniti zločin čak i kada ga čini u ime nacije i protiv pripadnika druge nacije. Samo on o tome donosi odluku pred svojom savješću ili u potpunoj odsutnosti te savjesti, zato što je – opet – samo on, sâm, donio odluku da odustane od savjesti i ljudskosti
Što god zločinac mislio o svojem identitetu i koliko god da je podlegao prividu kolektiva u čije ime čini zločin i koliko god ga drugi doživljavaju kao takvoga, on ipak ostaje jedna jedina, neponovljiva biološka, psihološka i moralna (odnosno nemoralna) jedinka. Samo pojedinac može počiniti zločin čak i kada ga čini u ime nacije i protiv pripadnika druge nacije. Samo on o tome donosi odluku pred svojom savješću ili u potpunoj odsutnosti te savjesti, zato što je – opet – samo on, sâm, donio odluku da odustane od savjesti i ljudskosti, bio on Adolf Eichmann, Maks Luburić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, ubojica Aleksandre Zec ili anonimus koji je mučio zarobljenike u logoru Stajićevo.
Ljudi koji su u plinske komore ubacivali Zyklon B, ljudi koji su povlačili obarač, klali, silovali ili glasovali za stranku koja je zazivala mržnju i patnju, činili su to zato što su kao pojedinci donijeli takvu odluku. Jasno, isto takvu osobnu odluku donosili su njihovi naredbodavci i ideolozi. Svo zlo što se ikada dogodilo u povijesti čovječanstva i ljudskom društvu bilo je posljedica individualne odluke koja samo prividno stoji u vezi s pripadnošću bilo koje vrste.
Pripadnost je – neovisno o tome koliko netko u nju vjeruje ili je emotivno doživljava – samo interpretacija, apstrakcija koja ne određuje ljudske odluke jer, uostalom, doista ničim ne određuje ni ljudske osobine i identitet. Etnička ili nacionalna pripadnost ne proizlazi iz ničeg zadanog i realnog, ona ne počiva na krvi i tlu, ona je tek zabluda o krvi i tlu, zabluda na koju se – također – pristaje osobnim odlukom.
Ljudske odluke određuje samo individualna savjest ili njena odsutnost. Pripadnost je u najboljem (najgorem) slučaju samo izgovor za činjenje zla, ali zlo ostaje individualno.
Kada pojedinac čini zlo – a samo ga pojedinac i može činiti – nije ni Nijemac, ni Srbin, ni Hrvat. On je u tom trenutku sâm u svome mraku, ustrašen od vlastite nemoći ili pijan od svoje jadne moći. Kolektivna krivnja ne postoji. Kada bi hipotetski bila i moguća bila bi etički nepodnošljiva i nedopustiva jer se temelji na moralnom i intelektualnom komoditetu, zapravo na infantilnoj generalizaciji, na sustavu zabluda, samoobmana i tabua koji naciji daju privid činjenice i vrednote
Kada pojedinac čini zlo – a samo ga pojedinac i može činiti – nije ni Nijemac, ni Srbin, ni Hrvat. On je u tom trenutku sâm u svome mraku, ustrašen od vlastite nemoći ili pijan od svoje jadne moći. Kolektivna krivnja ne postoji. Kada bi hipotetski bila i moguća bila bi etički nepodnošljiva i nedopustiva jer se temelji na moralnom i intelektualnom komoditetu, zapravo na infantilnoj generalizaciji, na sustavu zabluda, samoobmana i tabua koji naciji daju privid činjenice i vrednote.
Na posljednjim slobodnim izborima u Weimarskoj Republici u studenom 1932. za NSDAP je glasovalo 11.737.395 njemačkih državljana. Je li za dolazak nacista na vlast i sve užase koji su iz toga proizišli kriva njemačka nacija? Ne. Za to je krivo jedanaest milijuna sedamsto trideset i sedam tisuća i tri stotine devedeset i pet individua, doduše budala, sitnih duša, manjih i većih zlikovaca i zlobnika, ponešto naivaca i gomila oportunista, ali pojedinaca s imenom i prezimenom, datumom rođenja, brojem cipele, snovima, strahovima i svime što svakog čovjeka čini jednim i neponovljivim.
Oni su, svaki ponaosob krivi za Drugi svjetski rat i Holokaust. Krivnja Hitlera, Göringa, Goebbelsa i Himmlera svakako je neusporedivo veća od krivnje anonimnog glasača iz nekog sela u okolici Mannheima, kao što je krivnja tog glasača neusporedivo manja od krivnje egzekutora u logoru smrti, ali neovisno o količini uložene kriminalne energije, sve su te krivnje individualne i sve su proizišle iz individualne odluke.
I zato donesite vašu vlastitu, osobnu odluku: ako vam je netko nanio zlo mrzite samo njega. Ne morate (i ne trebate) mu oprostiti niti prihvatiti njegovu ispriku, ali znajte da je njegovo zlo njegov osobni izbor koji s ovom ili onom, vašom ili njegovom pripadnošću zapravo ne stoji ni u kakvoj bitnoj vezi. Takvim stavom i takvom odlukom možete spriječiti rat i patnju.
(Prenosimo s tportala).
Između bijesa i nesposobnosti
Jedno od važnijih obilježja opće entropije i disfunkcije hrvatskog društva kontinuirano je nepostojanje opozicije. U razdobljima vladavine HDZ-a, SDP je bio puki suučesnik čija se svrha svodila na to HDZ-u priskrbi privid pluralizma, poštedi ga ozbiljne kritike i, zapravo iskreno, pristane na njegove temeljne floskule. I u sadašnjoj konstelaciji u kojoj su Kurta i Murta zamijenili mjesta, Hrvatska zapravo nema opoziciju.
Istina je da HDZ glasno ukazuje na katastrofalnu ekonomsku politiku aktualne vlade, ali tvrditi kako je ta politika pogrešna ne predstavlja nikakav politički i intelektualni izazov. Također, HDZ se iz razumljivih razloga ne bavi stvarnim uzrocima krize. Konačno, ekonomska politika obaju stranaka ni po čemu se ne razlikuje, ni ideološki, ni po visokim porezima, ni po državnom intervencionizmu.
Obje su stranke podjednako antikapitalističke, podjednako pogubne za ekonomiju i na podjednak način je doživljavaju kao sluškinju države, kao puku raspodjelu, budžetsku otimačinu i plijen kojim će politička elita financirati sebe, svoje klijente i svoje laži.
HDZ i SDP spram devedesetih godina gaje tek različite stupnjeve licemjerja, obmane i samoobmane. Da bi konfuzija bila potpuna, postoje i oni koji u čežnji za totalitarnim jedinstvom u takvim beznačajnim razlikama vide ”tragične podjele”, ali to je druga tema
HDZ zamjera SDP-u da ”nije htio” državnu samostalnost Hrvatske. Nevjerojatna je drskost kojom se taj razuman i legitiman stav pokušava prikazati kao problem, čak i grijeh. SDP u tom stavu – koji je mogao spriječiti rat – nije ustrajao između ostalog i zato što je to bilo nemoguće u totalitarnom ozračju devedesetih godina, a ubrzo se svojim odnosom prema nacionalističkim mitovima potpuno približio HDZ-u.
Štoviše, SDP je posegnuo za intelektualnom vratolomijom po kojoj je srpsko-hrvatski, takozvani ”domovinski” rat bio svojevrsna antifašistička obrana demokracije.
Činjenicu da je rat proizišao iz teritorijalnog spora dvaju podjednako nedemokratskih režima i njihove zajedničke težnje da uspostave tvrdu granicu između svojih novih država sustavno prikrivaju obje stranke. No čini se da je licemjerni pokušaj SDP-a da jedan užas i jedan autoritarizam naknadno uljepšaju demokratskim legitimitetom u nacionalističkim redovima izazvao dodatnu nervozu.
Naime, iako su svjesni da od demokratske retorike mogu imati taktičke koristi – kako god je ”iskomunicirali” – nacionalisti vrlo dobro znaju da im devedesetih godina, dok su njihovi eskadroni smrti upadali u stanove i dok su pjevali ustaške pjesme, ni demokracija ni antifašizam nisu bili na kraj pameti. Danas su nervozni jer su zbog tih ispada i zločina raspeti između ponosa i banalne potrebe da ih prikriju.
Socijaldemokrati se kao pristojni ljudi tih zločina užasavaju ali u njima ne žele vidjeti odraz suštine tadašnjeg režima nego tek sporadične incidente, iznimke koje ne dovode u pitanje ”dignitet” jednog – ni više ni manje – rata. Drugim riječima, i HDZ i SDP spram devedesetih godina gaje tek različite stupnjeve licemjerja, obmane i samoobmane. Da bi konfuzija bila potpuna, postoje i oni koji u čežnji za totalitarnim jedinstvom u takvim beznačajnim razlikama vide ”tragične podjele”, ali to je druga tema.
Jedno od važnijih obilježja opće entropije i disfunkcije hrvatskog društva kontinuirano je nepostojanje opozicije. U razdobljima vladavine HDZ-a, SDP je bio puki suučesnik čija se svrha svodila na to HDZ-u priskrbi privid pluralizma, poštedi ga ozbiljne kritike i, zapravo iskreno, pristane na njegove temeljne floskule. I u sadašnjoj konstelaciji u kojoj su Kurta i Murta zamijenili mjesta, Hrvatska zapravo nema opoziciju
Kako bilo, usprkos upadljivim sličnostima, HDZ je strastveno bijesan na SDP i taj bijes nekontrolirano raste. Zašto?
Zato što je u biću svakog nacionalizma (a HDZ je stožerna nacionalistička stranka u Hrvatskoj) da ne podnosi razlike, čak i kada se svode na puka simbolička ili emotivna obilježja ili upravo zato što se svode na simbolička ili emotivna obilježja.
Riječ je o totalitarnom mentalitetu koji samo postojanje različitosti doživljava kao ugrozu i uvredu i drži kako ga ta zabluda oslobađa svakog civilizacijskog i moralnog obzira. U tom svijetu postoji samo bezgranična ljubav prema nečemu što se naziva ”domovinom”, što god to bilo, i mržnja prema svakome tko na bilo koji način ne pristaje na tu ucjenu.
Otud i nesposobnost HDZ-a da postane racionalna opozicija, a kada bi odustao od iracionalizma, izgubio bi vlastitu svrhu i suštinu. HDZ se u političkom diskursu ne obraća razumu i ne koristi se argumentima jer opstaje na neograničenom emotivnom kreditu onih glasača koji misle da su država, politika i ekonomija dražesne sličice iz zavičajnog spomenara, a takve emocije svojim sljepilom potiču iluziju kako im pripada ”prirodno” pravo na autoritarni monopol što se zorno ogleda i u potrebi da se od svakoga tko drugačije misli ultimativno traži isprika.
Težnja da se zarad svake, pa i beznačajne razlike u Drugome izazovu krivnja i strah i ga se ponizi isprikom pokazuje da se iza (nezaslužene) mržnje koju HDZ gaji prema SDP-u krije duboka i opasna mržnja prema demokraciji, vladavini koja po definiciji počiva na svakovrsnom pluralizmu i slobodi od straha.
SDP je, naime, kakav-takav simbolični dokaz da u Hrvatskoj postoji nekakvo višestranačje. Koliko god je u Hrvatskoj demokracija dekorativna i lišena svakog sadržaja, ona ipak u sebi krije potencijalnu mogućnost da će netko nekada u samom Saboru (bez straha po vlastiti život i zdravlje ili usprkos tom strahu ili pak bez obveze da se ispriča) početi postavljati neugodna pitanja o stvarnim ishodištima i uzrocima ove kataklizme.
HDZ se u političkom diskursu ne obraća razumu i ne koristi se argumentima jer opstaje na neograničenom emotivnom kreditu onih glasača koji misle da su država, politika i ekonomija dražesne sličice iz zavičajnog spomenara, a takve emocije svojim sljepilom potiču iluziju kako im pripada ”prirodno” pravo na autoritarni monopol što se zorno ogleda i u potrebi da se od svakoga tko drugačije misli ultimativno traži isprika
Utoliko ulični nasrtaj na aktualnu vlast – a posezanje za ulicom samo po sebi je oblik nasilja – sa svojim moralnim ucjenama i kičastom zloupotrebom ratnog stradalništva – i srednjoškolaca – nema nikakve veze s prividnim antagonizmom HDZ i SDP-a. Iz njega progovara iskonski prezir prema demokraciji i podjednako iskonska potreba da se demokratska procedura, kompromis i dijalog zamijene strahom i moralnom panikom te da se dokine pluralizam i uspostavi totalitarizam ”nacionalnog” jedinstva.
Lažni pluralizam čija uzavrela retorika prikriva potpuni konsenzus političke elite o svim bitnim pitanjima samo je inačica narcizma malih razlika koji suštinski iste pojave doživljava i prikazuje kao zastrašujuće različite.
Na djelu je dosljedna logika jednog kontinuiteta. Kao što današnji HDZ svoju mržnju prema aktualnoj vlasti artikulira ponavljanjem besmislica, izmišljotina, laži i domoljubnih prijetnji, tako je i 1990. obrazlagao svoj iracionalni državotvorni program.
Paradoksalno je da stranka koja sebe naziva konzervativnom s tolikim erosom nasrće na svoje neprijatelje koji se pak od nje ni po čemu značajno ne razlikuju. Istim bijesom kojim danas proklinje SDP, HDZ je svojevremeno vodio rat s režimom koji je bio njegova zrcalna slika i prilika.
Miloševićev režim bio je podjednako nedemokratski i gajio je podjednak prezir prema građanskim slobodama, vladavini prava, slobodnom tržištu i bilo kakvom obliku srpsko-hrvatske suradnje. Svoj rušilački pohod započeo je tako što su navodno obespravljeni i ugroženi zauzimali ulice i moralnim ucjenama zahtijevali ostavke, sve u ime jednog drugog podjednako iracionalnog državotvornog programa.
Opozicija u Srbiji također je (uz časne iznimke) bila nacionalistička, ekonomija je, kao i u Hrvatskoj, počivala na kriminalnoj sprezi države i politički podobnih tobožnjih ”kapitalista”, građanski orijentiranim medijima onemogućavan je rad, crkva je postala politički autoritet, a lažne književne veličine bi povremeno objavljivale svoje poslanice, u Srbiji protiv ”mondijalizma”, u Hrvatskoj protiv ”novčarske Europe”.
No neovisno o tome tko je počeo prvi a tko drugi, stvarnoj žrtvi, čovjeku i građaninu koji je htio upravljati svojom sudbinom i živjeti u demokratskom i građanskom društvu, bilo je svejedno hoće li ga osakatiti, ubiti ili protjerati fantom sa šahovnicom ili s dvoglavom orlušinom, hoće li mu prodike o seksualnosti držati Jezerinac ili Amfilohije, hoće li ga opljačkati politički pouzdanik Hrvatske demokratske zajednice ili Socijalističke partije Srbije, hoće li trpjeti zvukove Marka Perkovića ili Svetlane Ražnatović, ili će mu se kao književna vrijednost predstavljati Slobodan Novak ili Matija Bećković, a Dražen Budiša ili Vojislav Koštunica kao ”demokratska” opozicija
Činjenica da je Milošević započeo rat i da su njegove vojske počinile odvratne zločine toliko je nesporna i očita da je nisu uspjeli dovesti u pitanje čak ni oni koji u svakom suvislom osvrtu na rat vide ”izjednačavanje agresora i žrtve”.
No neovisno o tome tko je počeo prvi a tko drugi, stvarnoj žrtvi, čovjeku i građaninu koji je htio upravljati svojom sudbinom i živjeti u demokratskom i građanskom društvu, bilo je svejedno hoće li ga osakatiti, ubiti ili protjerati fantom sa šahovnicom ili s dvoglavom orlušinom, hoće li mu prodike o seksualnosti držati Jezerinac ili Amfilohije, hoće li ga opljačkati politički pouzdanik Hrvatske demokratske zajednice ili Socijalističke partije Srbije, hoće li trpjeti zvukove Marka Perkovića ili Svetlane Ražnatović, ili će mu se kao književna vrijednost predstavljati Slobodan Novak ili Matija Bećković, a Dražen Budiša ili Vojislav Koštunica kao ”demokratska” opozicija. (Zanimljivo je da su se posljednja dvojica povukli s političke scene nesvjesno naslutivši koliko su suvišni u toj farsi).
Rat je i na simboličkoj i stvarnoj razini vođen protiv različitosti i završen je eklatantnom pobjedom svih sudionika, pa i onih koji su izgubili vojničke bitke. Nacionalisti su dobili ono što su htjeli: države, teritorije i ono najvažnije: pobjedu nacije nad demokracijom i poraz pluralizma, kako etničkog i vjerskog tako političkog i svjetonazorskog.
Zato se u tom Gleichschaltungu, u toj beznadnoj odsutnosti alternative i zdravog razuma sve nepregledno bogatstvo raznolikosti koje odlikuje civilizirana društva svelo na žaloban izbor između straha koji izazivaju HDZ-ove falange i tragikomične nesposobnosti SDP-a (i njegovih satelita).
Sve do ”događanja veterana” postojala je izvjesna, zapravo očajnička nada, da će HDZ (njegova racionalna, menadžerska frakcija), suočen s imperativom liberalizacije ekonomije, kada dođe na vlast provesti kakve-takve privredne reforme. Uzalud.
Stranka čija politika nikada nije bila ni htjela biti ništa drugo nego visceralna mržnja prema svim oblicima pluralizma ne može i ne želi ponuditi ništa osim prijetnje nasiljem. U takvom se zrcalu nesposobnjakovići iz Kukuriku-koalicije svojim licemjerjem i bojažljivom političkom pristojnošću doimaju kao reinkarnacije Montesquieua i Jeffersona. To je svakako manje zlo, ali upravo u tome je problem.
(Prenosimo s tportala).
Autoceste ne smiju biti naše
Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike.
Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta. Jasno, tada se gubi i razlika između ”obiteljskog srebra” i ”nacionalnog bogatstva” jer iza njih stoji jedan te isti ekonomski (i politički) iracionalizam.
Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike. Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta
Obiteljsko srebro nije ništa drugo nego stara krama koja se gomila po vitrinama i ormarima i ne služi ničemu nego da bi mu se povremeno divile ”tetke s hladnim trajnama” i slične utvare u Schlafrocku koje čuvaju otajstva obiteljskog mikrofašizma.
U pravilu je riječ o priborima za jelo koji se nikada ne koriste, tepisima po kojima je zabranjeno hodati, stolnjacima, porculanskim figurama, kristalnim vazama, goblenima, bezvrijednim zemljištima u rodnoj zabiti i ostalim relikvijama malograđanskog kiča.
Već sama pomisao da bi taj mrtvi kapital trebalo prodati (ako ga itko ikada poželi kupiti) doživljava se kao izdaja kao i kod pristaša floskule o ”nacionalnom bogatstvu”, jer u takvom mentalnom sklopu svaka ekonomija koja nije autarkična ili sakupljačka smatra se sramotnom, a profit i razumna upotreba stvari smatraju se grijehom.
Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite.
Opća konfuzija u kojoj su se poimanja obitelji i države zaplela u nerazmrsivo klupko porodila je dosjetku da su, primjerice, autoceste ”naše” i da pripadaju svim građanima. Ne pripadaju. One su u vlasništvu poduzeća koje je u vlasništvu države.
Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite
Država i građani nisu jedno te isto. Naprotiv. Država i građani su po prirodi stvari dvije različite kategorije razdvojene dijametralno suprotnim interesima koji tek ponekad i ponegdje postaju konvergentni, primjerice, pod pretpostavkom da je država pristojna i demokratska i da ustraje u održavanju zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda, ali i pod pretpostavkom da je građanima stalo do zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda.
Ta konvergencija nikada nije potpuna i tek je djelomice postignuta u razvijenim zapadnim demokracijama. Naime, država je aparat u rukama političke elite koja je sklona izbjegavanju svojih obveza, a znatan dio građana nerijetko uopće ne mari za individualnu slobodu i udobnost, nego će se radije utapati u kakav imaginarni kolektiv i odande zazivati raznovrsne povijesne tragedije.
Utoliko je i pomisao da je ono što je državno samim time i ”naše” potpuno promašena, kao što je, uostalom, promašena pomisao da država može biti ”naša” jer je svaka država po prirodi stvari tuđa, a takva i treba biti zbog naravi poslova koje je dužna obavljati.
Ako pravosuđe, uprava, hitna pomoć ili vatrogasci (a to je država jer država nije san, premda može postati mòra) ne postupaju po kriterijima struke i vladavine prava, nego se počnu ponašati kao ”naši”, tada takva država prestaje biti država i postaje zločinačka organizacija ili, u boljem slučaju, folklorno društvo.
Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva
Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva.
Štoviše, imajući na umu notornu nesposobnost svake države da se bavi komercijalnim poslovima, građani bi se trebali zalagati za to da izbace državu iz svake privredne djelatnosti i primoraju je na ispunjavanje dužnosti zbog kojih i postoji, a to su zaštita i promicanje nekih univerzalnih vrijednosti i potreba: pravna sigurnost, zakonitost, ljudska prava, obrazovanje, zdravstvo, zaštita okoliša i tako dalje, ukratko sve ono čime bi se trebali baviti pravosuđe, uprava, hitna pomoć i vatrogasci.
Kao što je teško pojmiti stvarnu korist koju bi građani mogli imati od toga da država po svaku cijenu zadrži svoj nerazmjerno velik vlasnički udio u privredi i infrastrukturi, više je nego jednostavno uočiti štetu koju je država u posljednje dvadeset i četiri godine – nakon lažne privatizacije – kao najveći poduzetnik i poslodavac nanijela privredi i čitavom društvu.
Jedina korist od ovog sveopćeg podržavljenja vlasništva, duša, načina života, snova i sudbina je zadovoljstvo tetke s hladnom trajnom koja, koliko god bila siromašna i nezaposlena, uživa u spoznaji da negdje tamo u nekom ormaru čuva svoj, njen – ”naš” – beštek od lažnog srebra.
(Prenosimo s tportala).
Utopija škotske države
Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako ”sav novac ide u Pariz”, da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske.
Taj začudan proces toliko je odmakao da se u Škotskoj 18. rujna održao referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum ”najdemokratskiji” oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet.
Demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda
No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.
Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, ”narodnoj volji” (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki ”narod” ima pravo na ”svoju” državu. Zašto ”narod”, a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?
Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države.
Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika ”pogrešnih” etničkih skupina koje su se zatekle na ”drugoj strani” nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma.
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.
Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija.
Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad ”svojim” himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?
Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke
Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi.
Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi.
Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.
Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna.
Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru.
Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.
Prenosimo s tportala).
Bravo SDP! Vraćaš HDZ
Mandat vladajuće koalicije bio je u potpunosti uspješan i ostvaren je njen središnji strateški cilj: Ostale su sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Kao i onaj prethodni, od 2000. do 2003, i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast.
Iako će se sljedeći parlamentarni izbori održati tek za godinu dana, već sada se može reći da je mandat vladajuće koalicije bio u potpunosti uspješan i da je ostvaren njen središnji strateški cilj. Usprkos očitoj i alarmantnoj potrebi da se provedu radikalne reforme, koalicija je uspjela sačuvati postojeću strukturu moći: i abnormalnu količinu abnormalnih jedinica lokalne uprave i samouprave; i glomaznu i nepotrebnu administraciju; i javna poduzeća; i suvišne propise; i mrtvi kapital ”obiteljskog srebra”; i fiskalni teror; i subvencije i mitologiju državne samostalnosti i rata.
Mandat vladajuće koalicije bio je u potpunosti uspješan i ostvaren je njen središnji strateški cilj: Ostale su sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Kao i onaj prethodni, od 2000. do 2003, i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast
Ostale su dakle sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Struktura moći u Hrvatskoj je udobno utočište političke elite u kojem se ona osjeća toliko dobro da je postala nesposobna prepoznati rizik sveopće propasti koji zaziva takvom (i moralno i ekonomski) skupom strukturom vladavine.
Kao i onaj prethodni – od 2000. do 2003. – i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast. Osim što SDP učinkovito čuva strukturu moći koju je HDZ kreirao početkom devedesetih godina, povremenim smjenjivanjem tih stranaka na vlasti održava se i iluzija da u Hrvatskoj postoji višestranačje.
Zoran Milanović je idealna osoba za takvu podjelu uloga, ponajviše zato što toga vjerojatno nije ni svjestan i što je pritom više nego zadovoljan samim sobom.
Čitav sustav funkcionira zapravo besprijekorno usprkos ekonomskoj krizi jer tu krizu politička klasa ne doživljava kao društvenu nepogodu koja egzistencijalno ugrožava građane, nego kao teškoću u namicanju javnih prihoda koja će možda nekako proći, a ako i ne prođe, nije važno: za financiranje države i političke klase uvijek će se nekako naći novca, pa koliko košta da košta.
Temeljna svrha javnih troškova nije, kako misle naivni ljevičari, financiranje obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Javni troškovi su nadasve poluga vlasti, možda važnija od vojske i policije. Politička moć počiva prije svega na novcu i ovlastima redistribucije toga novca
Temeljna svrha javnih troškova nije, kako misle naivni ljevičari, financiranje obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Javni troškovi su nadasve poluga vlasti, možda važnija od vojske i policije. Politička moć počiva prije svega na novcu i ovlastima redistribucije toga novca.
Dok se u realnom sektoru novac stvara radom, u javnom sektoru novac se dijeli političkom odlukom. Kada politička klasa pretjerano poseže za tom alkemijom – čemu je teško odoljeti – nastupa kriza, a nastupit će utoliko lakše ako, kao u Hrvatskoj, politička klasa u državi ne vidi javnu službu koja bdije nad građanskim slobodama i pravilima tržišne utakmice, nego mitsku vrednotu koja je sama sebi svrha.
Alkemija preraspodjele temeljni je ekonomski ideologem svih mainstream stranaka i sve stranke pridržavaju ga se vrlo dosljedno: valja sačuvati babilonsku kulu suludo nepotrebnih proračunskih troškova, valja spriječiti dolazak stranog privatnog kapitala (jer ga je nemoguće politički nadzirati), a domaćim poduzetnicima treba izbiti iz glave pomisao da će poslovati radi vlastitog profita (profit je odavno proglašen odvratnim), nego ih valja upregnuti u jaram proračuna i, dakako, treba sačuvati desetine tisuća suvišnih radnih mjesta u javnom sektoru.
Stara izreka kaže ”budalo, riječ je o ekonomiji”. Ma kakva ekonomija, riječ je o vlasti, o političkom sustavu koji je skrojen tako da ekonomija nije slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti, nego tek sredstvo financiranja toga sustava i njegovih budala: i lažnih socijaldemokrata i iskrenih nacionalista
Ukratko, treba spriječiti uspostavu kapitalizma i održavati zabunu da je svemu kriv – kapitalizam.
Po tom pitanju doista postoji sveopći ”nacionalni konsenzus” svih političkih faktora i većine stanovništva, što usput – po tko zna koji put – pokazuje koliko je ”nacionalno jedinstvo” pogubno po demokraciju i donošenje razumnih političkih odluka.
Viziju svemoćne države koja će, na ovaj ili onaj način, terorizirati ekonomiju, osim SDP-a i HDZ-a, zastupaju i Orah svojim komičnim ekonomskim amaterizmom te laburisti svojim jeftinim populizmom, ali zapravo i Čačić i Bandić, kojima su od privatne inicijative neusporedivo draže javne investicije.
Stara izreka kaže ”budalo, riječ je o ekonomiji”. Ma kakva ekonomija, riječ je o vlasti, o političkom sustavu koji je skrojen tako da ekonomija nije slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti, nego tek sredstvo financiranja toga sustava i njegovih budala: i lažnih socijaldemokrata i iskrenih nacionalista.
Demokratski mehanizmi i demokratske snage koje bi tome stale na kraj jednostavno ne postoje, što nije slučajno. Ekonomska kriza samo je neizbježna posljedica krize demokracije koja u Hrvatskoj traje još od završetka prvih višestranačkih izbora.
(Prenosimo s tportala).