Da mi vjera dopušta da gledam programe HTV-a, provjerio bih, ovako ne znam, pa biste mi vi mogli reći je li u subotu 19. siječnja 2019. u TV kalendaru objavljeno da se tog dana navršilo pedeset godina od smrti praškog studenta Jana Palacha. Ili subotom, možda, više nema TV kalendara? [Read more…]
Niti je zemlja okrugla, niti se u Jasenovcu ubijalo
Što je istina, pitaju se ljudi od davnina, a jedan od jednostavnijih odgovora u našoj zemlji u posljednje vrijeme je vrlo omiljen: sve. Baš sve što poželite ovdje može biti istina. [Read more…]
Hrvatska Nazi wikipedia i Hitlerov napad na Poljsku
Prvi proljetni vikend provodio sam u Gdanjsku, na velikom pjesničkom festivalu – tamo gdje je Dorta Jagić prije nekoliko godina osvojila najvažniju pjesničku nagradu kojim je od tko zna kojeg vremena čašćen neki hrvatski pjesnik – sudjelovao sam na tribini o slobodi i izbjeglištvu, koja se održavala u veličanstvenom Centru europske solidarnosti, sagrađenom prije nekoliko godina u spomen na onu poljsku Solidarnošć iz Gdanjska 1980, i sve u svemu sjajno sam se provodio, sve dok me neki vrag nije natjerao da u hrvatski pretraživač na svom iPhoneu upišem pojam – Gdanjsk, i pročitam natuknicu na hrvatskoj Wikipediji. [Read more…]
Strahovitom se brzinom povećava broj društvenih idiota
“Zamislite ljude koji se ne srame neznanja, potpuno ignoriraju strpljiva otkrića mislećih ljudi kroz brojna stoljeća nakon Biblije. I sve te neznalice, najmanje obrazovane, lišene mašte i najmanje razumne među nama, postat će svima vodiči i lideri, nametat će nam svoja krhka i djetinja uvjerenja, zauzet će škole, knjižnice i domove. Ja to ogorčeno mrzim.“ (Isaac Asimov, ”The Roving Mind”)
Bez političke korektnosti, ograda, jednostavno istinito i iskreno, kažem – strahovitom brzinom povećava se broj društvenih idiota, broj ljudi koji nemaju naviku razmišljati, kojima nedostaje socijalna inteligencija. Čak glavni problem nisu agresivni budalaši, već većina koja smatra da ih se to ne tiče i prešutno odobrava.
Zašto o tome ne govorimo? Nije vrag da se to ne vidi? Idiotizam, bez uvrede za prave idiote, se ne može sakriti. Kako je rekao don Ivan Grubišić: ”Posljednjih dvadeset godina nije se događala politika, nego politikantstvo ili idiotizam – bavljenje ili vođenje države iz osobnih interesa ili stranačke pripadnosti, tako da je Hrvatska u potpunosti idiotizirana zemlja i država“.
Bez političke korektnosti, ograda, jednostavno istinito i iskreno, kažem – strahovitom brzinom povećava se broj društvenih idiota, broj ljudi koji nemaju naviku razmišljati, kojima nedostaje socijalna inteligencija. Čak glavni problem nisu agresivni budalaši, već većina koja smatra da ih se to ne tiče i prešutno odobrava
Idiotizam je dobio pravo na javno djelovanje.
Ne pretjerujem, već primjećujem. Ne presuđujem, već ne žmirim. Ne stvaram teoriju, samo izlažem zbilju. Tvrdim da je razum poražen, da je školstvo prestalo biti obrazovanje, još manje odgoj. Reforme su propale i vlada društvo neznanja.
Mnoge bolesti se primijete kad je već sve kasno. Primijetiš novi divlji madež, napipaš si kvržicu, imaš napade umora, no ne ideš doktoru jer ima važnijih stvari: gužva na poslu, putovanje, bračni nesporazumi, krediti i majstori.
Vidiš jasne znakove, malo i brineš, ali nadaš se da će sve proći, da su posrijedi lažne uzbune i da nije sve tako ozbiljno. Proći će, misliš.
Neće.
Još gore su bolesti koje nemaju znakova upozorenja: visoki tlak je tihi ubojica, dijabetes uništava, karcinom ne boli dok se ne razmaše. Ozbiljnost često dolazi prekasno.
I u društvu postoje mnoge patologije koje nisu predmetom društvenih panika, koje prolaze nezamijećeno, čije posljedice prestraše prekasno.
Mnoge stvari ne privlače pozornost, smatraju se prolaznim modama i prirodnom ekstravagancijom mladih, pa kada ih i primijetimo, suzdržavamo se drskih riječi, govorimo politički korektnim jezikom sve da nekoga ili nešto ne bismo povrijedili, da ne ispadnemo oholi elitisti kojima ništa nije dobro.
Tako i izdisajem obrazovanja. Ništa se spektakularno nije i neće dogoditi. Neznanje je bolest koja ne boli, signale smo ignorirali, a za simptome mislili da su prolazna stanja.
Ne pretjerujem, već primjećujem. Ne presuđujem, već ne žmirim. Ne stvaram teoriju, samo izlažem zbilju. Tvrdim da je razum poražen, da je školstvo prestalo biti obrazovanje, još manje odgoj. Reforme su propale i vlada društvo neznanja
Škola je zakazala i nemarom propala. Nisu zakazali učitelji, već se propao sustav. Uzalud su štrajkali i prosvjedovali. Njihov rad se izravno ne mjeri. Sad vidimo i posljedice.
Mladi ljudi nemaju osnovne vještine komuniciranja. Završavaju školu uvjereni da je znanje zbrka nerazumljivih logika i prirodnih zakona. Iako su učili fiziku, vjeruju u mistične sile. Vjeruju da je povijest priča koju pišu pobjednici i da nema ništa loše u izmišljanju narodnih vladara, relativizaciji zločina i da su sve ideološke tlapnje iste.
Ubrzani su procesi pretvaranja naroda i građana u publike i mase. Ideje nisu ciljevi, već su samo opći nazivnik izmišljenih novinskih naslova i poglavlja udžbenika.
Znaju imena bivših žena ostarjelih sportaša, gledaju sve sportove. Voltaire i Sokrat su igrači brazilske reprezentacije. Marx je Židov. Putin je faca, a Trump guba. Izborni predmet postaje zamatanje cigareta, SMS romani, a Wikipedija zamjenjuje žive erudite.
Doživio sam i to da ”Mein Kampf” postane relevantan izvor. Trendseterice, celebriti pumpaju Instagram i slične medije svojim opsesivnim likovima, slikama torbica i cipela. Zavaravamo se kad kažemo da je uvijek bilo tako.
Školstvo je reducirano na učenje tehničkih vještina. No i to kilavo, jer kako učiti biologiju sa sumnjom u evoluciju, fiziku koja ne isključuje čudo božjeg stvaranja, povijest sa simpatijama prema nacizmu, ekonomiju kao pitanje nacionalnog ponosa i kao stav da je globalizacija zavjera.
Mislite da pretjerujem? Da mi je danas loš dan? Dođite u stvarnost.
Današnje novine: ”Ministrica Divjak izašla je u susret zahtjevu konzervativnih udruga”. Nije ovo lažna uzbuna i nešto što će proći samo od sebe. Kad dođu nalazi, bit će prekasno.
Na to je reakcija jednostavna: pa što onda? Zar čitanje Leibnitza ili Aristotela može nekog radovati? Što imaju od toga oni koji se znaju služiti logaritamskim tablicama, znaju latinske sentence, razlikuju Irak i Iran? Što ima loše u neznanju? Kome je sreću donijelo poznavanje kemije ili znanje latinskih naziva biljaka? Kod nas se ljudi slobodno hvale kako piju kad voze, heroji su oni koji slave zločine, tuku se slabiji bez obzira na rod, a siromašni su prezreni na svijetu. Sve može.
Mnoge stvari ne privlače pozornost, smatraju se prolaznim modama i prirodnom ekstravagancijom mladih, pa kada ih i primijetimo, suzdržavamo se drskih riječi, govorimo politički korektnim jezikom sve da nekoga ili nešto ne bismo povrijedili, da ne ispadnemo oholi elitisti kojima ništa nije dobro
Uostalom i Krležu se može svesti na rečenicu: ”Nigdar ni bilo da nekak ni bilo”. A naša je dužnost ne da bude nekak’, već da ne dopustimo da kultura i civilizacija propadnu.
Sve se može svesti u par banalnih tvrdnji o tome da je sve relativno, da je znanje krhko, da se sve mijenja, razvija, cvjeta, stari i propada, da su ljudi sebični i mirno se može živjeti s tim u uvjerenju da je to znanje, da su to temelji civilizacije.
Još ako se tome doda malo rituala tradicije, religijskih misterija, brige za održanje gastronomskih vrijednosti, domoljublja i površnog čitanja o Sotoni koji živi, svjetskim zavjerama i Sorosu, život u čarobnom idiotluku postaje otporan na svaku raspravu, znanje i misao.
Idiotizam masa, a samo izokrenimo riječi – masovni idiotizam – bio je neprimjetan jer mase nisu bile na vlasti. Mase su se pobunile (Ortega y Gasset) i svoje su standarde nametnule svima. Kao da ih je netko namjerno gurnuo u prvi plan da se društva bave njihovim vulgarnim zanimacijama, igrama, zabavnim natjecanjima u pjevanju, kuhanju i laganju. Sve intelektualno zahtjevnije je dosadno.
Nije lijepo biti konzervativan ili nostalgičan. Nije dobro biti star i pametovati mladima, jer to izgleda prije jal zbog protoka vremena i idealiziranje doba u kojem je budućnost bila sve.
Uostalom, reći da se nekad živjelo bolje, da su ljudi radili više nije mi baš uvjerljivo, a miriši na ozbiljnu jugonostalgiju i evidentno nije sasvim točno. Nije nekad sve bilo bolje, bili smo siromašni i jadni.
Neki kažu da je to posljedica tehnologije. Prije bi ekscentrici i mjesečari dobili ukor razumne većine, ne bi bili ohrabreni niti bi dominirali javnim mnijenjem.
Danas i notorni blesan, jedva pismen, može pisati komentare zaštićen anonimnošću, a i onaj tko je pametan, ali komunicira SMS porukama i tweetovima gubi mogućnost snalaženja u apstraktnim pojmovima, neodredivoj dijalektici.
Medij je poruka (“The medium is the message“, Marshall McLuhan) i neki mediji ne mogu prenijeti misli, stvoriti simbole i značenja preko razine lakonskog pojedinačnog podatka. Društvene mreže izvrstan su medij pretvaranja lokalne ludosti u masovnu pojavu, transformacije individualnog lunatika u narodne mesije. Argumentacija postaje nepotrebna, jer osim tvrdnji (često banalnih) ograničenje teksta ne dozvoljava razmišljanje.
Medij je poruka (“The medium is the message“, Marshall McLuhan) i neki mediji ne mogu prenijeti misli, stvoriti simbole i značenja preko razine lakonskog pojedinačnog podatka. Društvene mreže izvrstan su medij pretvaranja lokalne ludosti u masovnu pojavu, transformacije individualnog lunatika u narodne mesije. Argumentacija postaje nepotrebna, jer osim tvrdnji (često banalnih) ograničenje teksta ne dozvoljava razmišljanje
Ne nije to posljedica tehnologije. Promijenilo se društvo. Znanje je instrumentalno i privremeno. Škole i sveučilišta su fenomeni slični vrsti riba Latimeria chalumnae, vrsti koja je već trebala nestati, a postoji kao živi fosil. Naši đaci umjesto o živim fosilima uče o zombijima i vampirima, mistici i prokletstvu sotonizma, vjeruju u egzorcizam, tajna društva i zavjere.
Nekad je način obrane od te agresivnosti homo simplicitusa bilo obrazovanje i masovno prosvjećivanje. Vladari su, barem javno, davali primjer i bili uzor. Plemenitost je obvezivala. Škola je bila selekcija sposobnost,i a diploma je jamčila znanje i izvrsnost.
Zar niste primijetili da je Ivan Ilich uspio: dolje škole kao program ostvaren je parolom – svi u škole i svi smo isti. A ništa.
Neka vas liječe doktori koji vjeruju u besmrtnost duše, neka vam sude suci koji ne vjeruju u pravdu, neka vam pametuju mudroslovci koji više vole pečenu od lešane janjetine.
Stvar je još gora: ministar Barišić je plagirao i sa Wikipedije
Poznati hrvatski znanstvenik Ivan Đikić poslao je novo priopćenje za javnost, ovaj put s dokumentima u kojima ukazuje na neetične radnje koje je pronašao u znanstvenom radu ministra Barišića. [Read more…]
Spašavanje tenkića Furyja
Rijetko je koje životno iskustvo spaja suštinsku traumatičnost s otkrivanjem ljubavi prema životu tako snažno kao odlazak iz civilnog života u rat. Znate već: danas ste mladić sa svojim nadama, ambicijama i ljubavima, a već sutradan običan vojnik dodijeljen toj i toj postrojbi u cilju odlaska na to i to bojište kako biste se na njemu borili – ili, vjerojatnije, postali topovsko meso.
Tlo vam propadne pod nogama. Poveznice između svijeta jučerašnjice i današnjice jednostavno puknu, i nađete se primorani razmišljati o svojem i tuđim životima na način koji se suštinski protivi svemu što vas je iskustvo dotada naučilo. Svi planovi nestanu kad vam svaka sljedeća sekunda može doći glave. Ubijate da ne biste bili ubijeni; objašnjavate samome sebi da ubijate one koji bi ubijali nevine, one koje branite, a to ipak ne znači da ne ubijate. I da ne živite s tim.
Da je bio smišljen kako treba, “Fury” je mogao biti “Na zapadu ništa novo” za rat koji prikazuje. Ali niti je Ayer kao pisac ravan Remarqueu, niti je ratni veteran: likovi ovog filma imaju mentalitet plaćenika, a ne unovačenih vojnika
Rat je najtočnija vizija pakla dostupna na ovome svijetu, bilo da vas odnese ili da nastavi tinjati u vama po povratku u civilni život. Ipak, stvori vam bliskost sa suborcima nemjerljivu s bilo kojim civilnim iskustvom, jer jedni drugima čuvate glavu iz sekunde u sekundu; dade vam novi uvid u ljepotu svijeta, jer shvatite da mjeseci i priroda još teku oko vas, ne hajući nimalo za razaranja i zvjerstva koje ljudi nanose jedni drugima. A mir oduzet na javi nadoknadi vam se u snovima. Nikad, ni kao beba, nisam sanjao tako lijepo kao na ratištu.
David Ayer nije posve lišen vojnog iskustva: služio je kao podmorničar u Ratnoj mornarici SAD-a. To mu je dalo priliku za ulazak u Hollywood kad je trebalo preraditi scenarij za film U-571 iz 2000. godine. Dotična fikcija o podmorničkim bitkama u II. svjetskom ratu brzo je proglašena jednim od najvećih povijesnih falsifikata koje se industrija snova drznula stvoriti. Činjenica da su Britanci, a ne Amerikanci, uspjeli probiti nacističke šifre ipak nije potpuno nepoznata.
Nakon te blamaže Ayer je nastavio pisati scenarije: već sljedećim, za film Dan obuke, donio je Oscara Denzelu Washingtonu. U proteklih desetak godina okrenuo se režiji, s promjenjivim uspjehom – posljednji mu je film bio Sabotaža, novi doprinos neuspjelim pokušajima obnove karijere Arnolda Schwarzeneggera, ali Teška vremena, Kraljevi kvarta i Policijska patrola dali su naslutiti da Ayer ima stvarnog talenta, kao i težnju da beskompromisno izrazi svoj nihilizam.
Faktura “Spašavanja vojnika Ryana” teško naliježe na “Fury” u nizu pojavnih vidova, ali duh Spielbergove emocionalne inteligencije potpuno izmiče Ayeru, uvjerenom da mu vojno iskustvo daje uvid u ratno
A nihilizam je suštinski izazov svakome tko želi pričati ratne priče.
Fury, daleko najambiciozniji Ayerov projekt do danas, donosi fiktivnu priču o posadi jednog američkog tenka u završnim danima II. svjetskog rata, iz vremena kad su se operacije na Zapadnom bojištu preselile u samu Njemačku, kad je nacistička zvijer suočena sa svojim Götterdämmerungom iskesila sve preostale zube, čvrsto odlučna da ostane đubre do kraja. Riječ je o razdoblju “posljednjeg pravednog rata” rijetko viđanom na velikim ekranima.
Da je bio smišljen kako treba, Fury je mogao biti Na zapadu ništa novo za rat koji prikazuje. Ali niti je Ayer kao pisac ravan Remarqueu, niti je ratni veteran: vjerojatno nijedan film koji sam u životu gledao ne prenosi tako plastično razliku u shvaćanju rata između nekoga tko je u njemu bio i nekoga tko, kao Ayer, nije – ali zbog vojnog iskustva misli da zna o čemu govori.
Činilo bi se da jedan bivši podmorničar može shvatiti mentalitet tenkista, iskustvo muškaraca stisnutih u čelični oklop i prisiljenih na poimanje okolnog bojišta putem instrumenata, što nosi dodatnu razinu otuđenosti i ranjivosti psihi samih vojnika. Ipak, ako način na koji prikazuje likove u Furyju išta govori o stvarnom Ayerovu vojnom iskustvu, onda je to porazno po U. S. Navy.
Posada tenka M4A3E8 Sherman (u filmu se nijednom ne spominje čak ni to prepoznatljivo “Sherman”, nažalost – podatak je s Wikipedije) nazvala je svoj ratni dom od milja Fury i u njemu prošla cjelokupni američki ratni put, od sjeverne Afrike do zapadne Njemačke. Očekivalo bi se da su ti ljudi jedni drugima bliži nego braća, ali ne: međusobno se ophode s toliko pasivne agresije da bi se očekivalo da jedan drugoga prvom prilikom zakolje na spavanju.
Film Fury ne prikazuje ih nijednom na spavanju. Stoga ne znamo imaju li potrebu mašiti se noža, ili pak sanjaju najdivnije snove. Dok su budni, doduše, neprestano se omalovažavaju, vrijeđaju, prijete i podmeću. Ayer vjerojatno smatra kako takvim prikazom likova dočarava teški PTSP kakav se može očekivati kod ljudi koji su godine proveli na prvoj crti. Vara se.
Teško je iz današnje perspektive uopće shvatiti činjenicu da Sjedinjene Države nisu imale stajaću mirnodopsku vojsku sve do kraja II. svjetskog rata. Likovi ekvivalentni posadi Furyja bili su civili sve do ulaska Amerike u rat. A civil stavljen u uniformu i poslan na bojište zadržava svoj nagon za funkcioniranjem u obiteljskoj zajednici tako što ga prenosi na postrojbu, vod ili posadu. Veliki je falsifikat usmjeravati simptome PTSP-a na suborce: ima razloga zašto redatelji iz naraštaja zlatnog doba Hollywooda – koji su do posljednjega sudjelovali u ratu – nikad to nisu prikazali ovako kao Ayer. Nije stvar u cenzuri iz onoga doba: vojnici se tada nisu tako ponašali.
Dramaturgija filma posve je amorfna: posada naslovnog tenka nema ni zadatak ni cilj koji bi uobličili radnju. Prepušten zbivanjima, “Fury” ne uspijeva čak ni dočarati onu neprestanu neizvjesnost koja odlikuje rat i jedino rat
Mentalitet Ayerovih likova vjerojatnije je prenešen u povijesni kontekst iz današnjeg vremena, kad se američka vojska sastoji od karijeraca kojima bi plaćenici iz aktualne permutacije Blackwatera u bilo kojem trenutku mogli oduzeti posao.
Steven Spielberg, vječni civil koji je u svoje Spašavanje vojnika Ryana unio duboki pijetet prema veteranima II. svjetskog rata, imao je dovoljno emocionalne inteligencije da shvati što se G. I.-jevima motalo po glavi. Faktura Ryana teško naliježe na Fury, od prizora u kojem zapovjednik tenka (Brad Pitt, neobično nabildan za lik čovjeka koji zadnje dvije godine nije mogao do teretane) prikriva činjenicu da mu se ruke tresu, preko surogata publike (Logan Lerman) koji bar pokušava naći razlog da ne zakolje kolege u snu, pa do faktografski izvrsno insceniranih prizora bitaka. Ali duh tog filma potpuno mu izmiče.
Fury je snimljen u Engleskoj u jesen 2013. godine. Engleska je odabrana zato što se ondje čuva najveći broj pravih tenkova iz onog vremena: zaista, prošetajte se obalom Portsmoutha, recimo, i sva je prilika da ćete naići na pokojeg savršeno očuvanog Shermana. Tenk Fury u filmu je pravi ratni Sherman (doduše M4A2E8), a i superiorni nacistički Tiger 131 pravi je ratni tenk – jedini sačuvani na svijetu. Prizor bitke Shermana i Tigera vrijedan je plaćanja ulaznice.
Ne znam jesam li jedini ratni veteran među recenzentima ovog filma: znam da me kao ratnog veterana “Fury” razljutio više nego kolege civilne kritičare. Nomen je možda ipak omen, zar ne?
Ostatak filma nije, doduše. Ayerov scenarij nevjerojatno je amorfan: osim činjenica da je posada tenka u završnim danima rata, da je u Njemačkoj i da iskreno mrzi naciste, dramaturgija nema ničega što bi joj dalo strukturu, cilj i zaokruženost. I nije da to ne znam kako pametno prenosi iskustvo neizvjesnosti borca s prve crte fronte – vojnici bar u taktičkom smislu uvijek imaju neki cilj, bio to vojnik Ryan ili most kod Remagena. U ovom filmu nijednom se ne spominje nijedan toponim, nijedan dio šire slike. Mi smo na Kupi u jesen ’91. jako dobro znali kad je pao Vukovar i kad je oslobođena zapadna Slavonija: momci iz Furyja kao da nikad nisu čuli ni za Pattona.
A kad smo kod jeseni, činjenica da je film sniman u listopadu oduzima Furyju presudan detalj krvavih borbi vođenih u najljepšim danima godine, tom travnju i svibnju ’45. Ponad produkcijskih datosti, Ayer kao da je sretan što može snimati dok sve oko njega vene: to se lijepo slaže s monotonim nihilizmom kojim nas je odlučan zadaviti, sve i ako filmu oduzima priliku da dočara dio stvarnosti ratnog iskustva. Naravno, to je još i najmanji problem filma.
Faktografski točan, u smislu da svi nose kostime kakve trebaju i služe se oružjem kakvim se trebaju služiti, Fury je ne samo uvredljivo netočan u smislu karakterizacije svojih likova, nego u svojem opsesivnom furanju na furioznost donosi i niz teških zločina protiv faktografske točnosti, od kojih ću samo probrane navesti tabulativno:
- Kad kolješ protivnika, gađaj u oko. Nije bitno što ti to daje najveću mogućnost da promašiš meko tkivo i zabodeš vršak u kost: u kinu će to zgroziti publiku, da bi znala da je rat pakao.
- Kad vodiš kolonu tenkova kroz neočišćeno područje, svakako povjeri stražarsku dužnost najneiskusnijem vojniku, pogotovo pod uvjetom da se ne zna služiti svojim oružjem. I smjesti ga u drugo vozilo u povorci, jer to je logično mjesto za izvidnicu.
- Kad želiš provjeriti je li netko sposoban biti borac, potrudi se natjerati ga da puca u leđa neprijateljskom vojniku koji se predao i koji ima ženu i djecu. Jer time se doista vidi je li dotični u stanju biti stvarni vojnik koji zna ratovati prema uzusima Ženevskih konvencija, ili budući kandidat za čin (ili kako se to već zove) u Blackwateru (ili kako se to već zove).
- Kad iz zasjede čekaš neprijatelja, potrudi se naciljati ga tako da ti barem prva tri hica promaše. To će te vrlo vjerojatno stajati glave, ali barem će redatelju pružiti priliku da uprizori akcijsku scenu s više obilježavajućih metaka nego što je bilo ispaljeno ne samo u II. svjetskom, nego u svim ratovima dosad – uključujući i Ratove zvijezda.
- Kad uđeš u upravo osvojeni grad, potrudi se saznati lokaciju posljednjeg neprijateljeva uporišta od starčića koji mirno šeta glavnom ulicom, u kojoj su se upravo vodile odsudne borbe, i koji ne čuje tvoj tenk M4A3E8 Sherman sve dok ga ti ne osloviš ležernim tonom.
- Kad lokacija koju si osvojio pretrpi plotun dalekometnog topništva, svakako to doživi kao retoričko sredstvo autora filma, a nipošto kao potrebu da pronađeš dotično dalekometno topništvo i pobiješ cijelu njegovu posadu. (Zvuči kao da se šalim, ali ne: u ime svih posada Prvog divizijuna haubica od 203mm ZNG RH, apsolutno se ne šalim. Hej, mi smo gađali – i pogađali – tenkove u pokretu s udaljenosti od petnaestak kilometara.)
- Kad svi preostali tenkovi iz tvoje postrojbe budu uništeni, ostavi ih gdje jesu i ne potrudi se uzeti iz njih sve što još funkcionira kad kreneš samostalno obaviti zadatak koji zaseban tenk ni u ludilu ne može obaviti. Jer, pobogu, koja je vjerojatnost da će ti trebati bilo dodatno streljivo, bilo funkcionalna radioveza? (Velik dio zbivanja u Furyju – budući da, kao što kažem, radnje zapravo i nema – izazvan je navodima o bijegu izvidnica s dodijeljenog im položaja. Do toga dolazi, da; kvalificirani časnici tada onamo šalju nove izvidnice, a ne borbene postrojbe.)
- Kad smo kod kvalificiranih časnika: mogu mrziti naciste jednako, ili više, nego likovi Furyja, ali ne mogu vjerovati da bi zapovjednici bojne Waffen-SS-a u presudnoj borbi za Vaterland dali da im vojska maršira po prvoj crti i punim glasom pjeva budnice. Nije to najpametniji način čuvanja tajnosti svoje lokacije. (Partitura Stevena Pricea – aktualnog dobitnika Oscara za Gravitaciju – jedna je od rijetkih istinski dobrih stvari u ovom filmu. Ipak, ona miješa tu budnicu s pozadinskom glazbom, pa se katkad čini da nije jasno što likovi čuju, a što mi čujemo, sve dok nam dijalog to ne eksplicira. To se Spielbergu i Johnu Williamsu u Ryanu nije događalo.)
- Kad smo kod Waffen-SS-a: da, zaista je najbolji način provjeravanja ima li u neprijateljskom tenku posade to da otvoriš poklopac kupole i bleneš unutra kao tele. Ono, čak je i JNA u prva tri dana obuke vojnicima usađivala u glavu pravilo “prvo baci bombu, pa gledaj”.
- Kad pobiješ vojniku polovicu suboraca iz bojne, pa te taj vojnik otkrije dok se skrivaš u blatu, očekuj da ti se nasmiješi i ne prijavi te preživjelima. Naročito ako na ovratniku nosi znakovlje Schutzstaffela, jer, hej, uvjet za prijem u SS bila je uviđavnost prema pripovjednim ambicijama Davida Ayera – kojega je nihilizam napustio u jedinom trenutku kad bi mu dobro došao.
Toliko o Furyju, bar od ovoga nimalo nihilističnog Zenge. Počivao u miru: dobrome Davidu Ayeru, pak, ne želim da nikad upozna rat ništa podrobnije od prispodobe koju je ovdje dao.
O mutirajućoj generaciji
Živimo u prijelomnom vremenu. Svijet puca po šavovima jer ovako kako živimo dalje jednostavno ne ide. Morat će se promijeniti društveno uređenje, mi ćemo se morati promijeniti. Ja, ti, svi mi. Jer tako više ne ide niti će ići!
Alternativa postoji. No postoji i pitanje: koliko ljudi vidi tu alternativu? Koliko ljudi razumije tu alternativu? Koliko je ljudi spremno glasati za nju? I ključno pitanje: koliko je ljudi spremno RADITI drukčije, tako da zrak više ne bude zatrovan, da vode još budu pitke, da stabla još raste, a da ljudska vrsta ne propadne?
Želiš li vidjeti kakva će biti budućnost, tada pogledaj u mlade oči. Dječje oči. Što u njima piše, tko su naša djeca, kakva su i kakav je svijet koji se s njima rađa?
Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg
Čitam knjige o odgoju, a one kažu da su ta djeca razmažena, neodgovorna i nesposobna za samostalan život. Jer smo ih permisivno1) odgajali. S njima, umjesto njih, rješavali školske zadaće, umjesto njih donosili odluke, odlučivali umjesto njih – sukladno našim predstavama i ambicijama… Nismo im dozvolili raditi pogreške i iz njih učiti, radije smo, umjesto njih, napravili kako treba. Kakvim će svijet ti naši potomci napraviti?
Čitam intervju s poznatim talijanskim piscem Antoniom Scuratijem2) (Delo, 15. ožujka 2014.), u kojem novinarki Patriciji Maličev kaže: ‘‘ Ne živimo iskustva. Za bivanje naše generacije značajno je to što ne živi život. (…) Veći dio naše kvote životne bilance čine takozvana medijska iskustva. (…) Nalazimo se usred nekakve mutacije. Ta duboka antropološka mutacija, koja nas je izvukla iz seoske civilizacije, čiji su životni ciklusi sukladni s onim kozmičkim – te mutacije se događaju sada, ovog trenutka. Naše vrijeme bivanja više se ne odvija sukladno s našim biološkim životom, ali ni s vremenom svijeta.’‘
A ta i takva mutirana ljudska priroda kuca na vrata bioloških granica kaže umni Scurati: ‘‘Taj nerazmjer, između vremena bivanja i vremena svijeta, na nas ima velik utjecaj, a nadasve na odgoj naše djece, čije posljedice još nismo u stanju procijeniti. Radi se o području koje tek istražujemo.’‘
Dakle, područje koje tek istražujemo. Znači da o njemu nemamo pojma. Jednako kao što nemamo pojma o tome tko su naša djeca, u što se razvijaju i kakva će biti. Kakva će, uz njih, biti budućnost svijeta?
‘‘Zapadna su društva već preživjela dvije revolucije: prijelaz iz usmenog na pismeno, a nakon toga od pismenog na tiskano. Treći je prijelaz onaj od tiskanog u nove tehnologije’‘, kaže o novoj generaciji filozof i i povjesničar znanosti Michel Serres 3) u intervjuu prigodom izlaska njegove nove knjige ‘‘Petite poucette“ (Palčica). Tu mutirajuću generaciju, koja je prisiljena sve postaviti nanovo, on naziva palčicom zbog toga što nevjerojatnom brzinom palcem piše SMS poruke, tako da mi stariji samo buljimo. Generacija palčica učenici su i studenti današnjeg vremena, koji, zbog brzine kojom se oko njih svijet mijenja, izgledaju kao da žive usred tzunamija. Serres tvrdi da: ‘‘Živimo u vremenu velikih potresa, koji sliče onima iz vremena Rimskog carstva ili renesanse’‘.
Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“
Michel Serres, poput Antonija Scuratija, misli da se taj veliki preokret dogodio unutar desetljeća između 1965. i 1975. godine, ovisno o regijama. Kada je priroda, naša majka, postala našom kćerkom. Godine 1900. se 70% francuskog stanovništva bavilo zemljoradnjom, a danas je takvih jedva 1%! Životni se prostor promijenio, a s njime i ‘‘biti na svijetu’‘. Selo, mjesto teškog rada, postalo je mjestom u koje se ide na odmor. Palčica pozna samo idiličnu prirodu, koja je za nj tek prostor zabave i turizma.’‘
Serres je uvjeren kako, prije nego li ikoga krenemo ičemu podučavati, prvo moramo tog nekog poznati. Tko, zapravo, danas ide u osnovnu školu, srednju školu, na fakultet? To je pitanje na koje postoji jedan istinoljubiv odgovor, već ranije napisan: Nemamo pojma!
Zemlja se napunila ljudima. Od dvije smo se milijarde razmnožili na njih sedam! Da bi moja generacija napisala dobar doktorat, morali smo se fizički pomaknuti. Zbog knjiga koje su bile u nekim drugim bibliotekama, a ne u našima. Moja kćerka sjedi kod kuće, u papučama, za računalom i pregledava relevantnu literaturu sa svih strana svijeta. Kao da je za nju svijet jedan, a za mene ih je bilo toliko kolika je bila udaljenost od biblioteka i sveučilišta svijeta. Kao dijete trčala sam travnjacima i valjala se po gomilama sijena, a moja mi je unučica, koja je rad na računalu savladala već prije škole, iz njega pročitala kakvo će biti vrijeme na moru, kamo su se spremali otići. Ja sam s njime, i dan danas, još uvijek na vi, s tim čudom tehnike…
Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg.
Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeti? Najvjerojatnije ne!
Kako podučavati djecu koja više nemaju jednake glave, koja više ne žive u istom prostoru i vremenu, koja govore drukčiji jezik? ‘‘Danas je 80% svega što je naučio profesor zastarjelo. Ni za preostalih 20% profesor nije nužno potreban’‘, tvrdi francuski filozof. I što onda možemo učiti ako je naše znanje zastarjelo i ako nemamo pojma koga uopće podučavamo?
Serres: ‘‘S vremenom, nakon 40 godina podučavanja, postalo mi je jasno da ne prenosimo znanje već sebe. Jedini savjet koji mogu proslijediti nasljednicima i roditeljima jest: budite što jeste!“
No, većina odraslih ljudi ne zna biti takvima. Ne žive u dodiru sa sobom jer žive rutiniran, automatiziran život u neprestanoj jurnjavi za potrošnim dobrima. Mnoštvo njih čak za golim preživljavanjem. Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“
Palčica će morati izgraditi novi svijet!
Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeli? Najvjerojatnije ne!
_____________________
1) Permisivan odgoj – slobodan odgoj
2) Antonio Scurati, talijanski pisac i znanstvenik, rođen 1969. u Napulju, predaje na sveučilištu u Bergamu i Milanu. Piše eseje, romane.
3) Michel Serres, francuski filozof, rođen 1. rujna 1930. u Agenu, Francuska. Od 1990. član Francuske akademije; trenutno na sveučilištu u Stanfordu predaje francuski jezik.
Vi niste gadget
Autor ove knjige poznati je američki umjetnik i računalni veteran iz Silikonske doline, utemeljitelj koncepta virtualne stvarnosti, Jaron Lanier.
Riječi u ovoj knjizi, predviđa on, čitat će automati ili otupjele gomile ljudi koje se odavno više ne ponašaju kao pojedinci, da bi ih na kraju, samljevene, kopirane i provučene kroz internetske pretraživače, brzi i aljkavi čitatelji saželi u površne i netočne članke nalik onima s Wikipedije. Umjesto da računala i internet budu moćna sredstva za učenje, Lanier smatra da oni svoje korisnike sve više pretvaraju u gomilu otuđenih, anonimnih jedinki ugrađenih u golemi, sveobuhvatni um-košnicu, nalik na čudovišni koncept iz znanstvenofantastičnih priča, za koji danas ne vrijede ni moralni ni građanski zakoni.
Ljudi konzumacijom interneta, a naročito društvenih mreža, počeli su zanemarivati sebe u realnoj verziji te se prilagođavaju umjetno dizajniranom digitalnom modelu samih sebe.
Košnica nasumce preslaguje fragmente tuđih umjetničkih izraza koji se mogu skinuti besplatno online i tako uništava izvorna djela – tisak, televiziju i glazbu – dok maše parolama o slobodi izražavanja i informacija proizvodeći bezličnu kašu trivijalnog sadržaja i glazbu koja se nije bitno promijenila već dvadeset godina. Jedina izvorna djela koja uskoro možemo očekivati na internetu bit će – reklame.
Kako oblikovati tehnologiju tako da se prilagodi potrebama kulture, a odbaciti shvaćanje prema kojem tehnologija oblikuje nas ključna je premisa ove neporecivo važne knjige.
Naslov: Vi niste gadget
Autor: Jaron Lanier
Prevela: Ljiljana Novković
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 248
Uvez: meki
ISBN 9789533162102
Izdavač: Algoritam
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)