Ništa u politici i povijesti nije neizbježno. Politika je iznimno subjektivizirana djelatnost, a ne neka mehanička refleksija nepromjenjivih socijalnih struktura. O relevantnim političkim akterima i kontekstu u kome djeluju ovisi kojim će smjerom krenuti: prema integraciji ili dezintegraciji. U socijalističkim je sistemima politička elita imala mogućnosti brod usmjeriti prema drugoj luci, ne prema onoj za koju se, u krajnjoj liniji, odlučila: znajući ili ne znajući što je u toj luci očekuje. [Read more…]
Ljiljana Kaliterna Lipovčan: ”Građani najmanje vjeruju u pravni sustav”
Piše: Drago Pilsel
Ljiljana Kaliterna Lipovčan, (prof. dr. sc.), pomoćnica ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Doktorirala 1989. godine iz područja društvenih znanosti, polje psihologija, na Sveučilištu u Zagrebu. Znanstvena je savjetnica u trajnom zvanju. Znanstveni su joj interesi: subjektivni indikatori kvalitete življenja, psihosocijalne posljedice starenja i psihofiziologija rada. Predaje kolegije ”Psihologija rada” i ”Psihologija ponašanja u organizaciji” na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu te kolegij ”Održivi razvoj kao preduvjet kvalitete življenja” na poslijediplomskom doktorskom studiju Menadžment održivog razvoja Sveučilišta u Rijeci. Objavila je 85 znanstvenih članaka, sudjelovala na 46 međunarodnih i 32 domaće znanstvene konferencije. Dobitnica je godišnje državne nagrade za znanost 2009. godine.
Radili ste na izvješću o kvaliteti života u Hrvatskoj. Kako je napravljeno izvješće i tko je sve na njemu radio?
Izvješće je nastalo na temelju međunarodnog natječaja što ga je raspisala Europska zaklada za poboljšanje uvjeta života i rada – Eurofound (sa sjedištem u Dublinu), a na koji smo se javili tri stručnjaka iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar (dr. Toni Babarović i dr. Andreja Brajša-Žganec i ja), dr. Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije i nezavisna konzultantica gđa. Lidija Japec. Zadatak je bio izraditi analizu trendova u pojedinim pokazateljima kvalitete življenja u Hrvatskoj u periodu 2007. do 2012. Zanimljivo je da su se na natječaj javile mnoge međunarodne ekipe, znamo to jer su neke od nas zvali da u njihovim timovima budemo nacionalni eksperti, ali smo mi odlučili oformiti nacionalni tim stručnjaka i pobijedili na natječaju. Na istom natječaju analizu sličnih podataka za Makedoniju dobio je tim iz Italije, a za Tursku tim iz Austrije. Tako da je na kraju ispalo da smo jedini tim koji analizira podatke za svoju zemlju.
Usprkos gospodarskoj krizi, visokoj razini nezaposlenosti, niskim prihodima, relativno niskom životnom standardu i niskom povjerenju u najvažnije javne institucije, hrvatski su građani osjetili porast subjektivnog blagostanja u razdoblju od 2007. do 2012. popraćenog boljom percepcijom zdravlja i osjećajem manje društvene isključenosti
Koji su glavni zaključci izvješća?
Analizirajući podatke koji su dobiveni temeljem dva anketna istraživanja na reprezentativnim uzorcima hrvatskih građana, jedno 2007. i drugo 2012., i uspoređujući te podatke s onima dobivenim u ostalim europskim zemljama (EU28), pokazalo se nekoliko zanimljivih trendova: usprkos gospodarskoj krizi, visokoj razini nezaposlenosti, niskim prihodima, relativno niskom životnom standardu i niskom povjerenju u najvažnije javne institucije hrvatski su građani osjetili porast subjektivnog blagostanja u razdoblju od 2007. do 2012. popraćenog boljom percepcijom zdravlja i osjećajem manje društvene isključenosti.
Kojim ste se izvorima poslužili i kakva je bila metoda istraživanja?
Radi se o redovitim anketnim istraživanjima koje Eurofound provodi od 2003. godine u svim EU zemljama kao i zemljama koje još nisu članice EU. Do sada su provedena tri kruga tih istraživanja – 2003., 2007., i 2012. Očekuje se da će se idući krug provoditi 2015. Hrvatska je prvi put bila uključena u to istraživanje 2007., pa zatim u ponovljeno istraživanje 2012.
Istom metodologijom i istim upitnikom ispituje se reprezentativni uzorak od oko 1000 građana u svakoj zemlji anketom ”licem u lice“, što znači da posebno educirani anketari primjenjuju upitnike u izabranim kućanstvima. Rezultati se ”slijevaju” u središnji ured te se analiziraju i o njima se izvješćuje u mnogobrojnim publikacijama koje su dostupne na web stranicama Eurofounda (http://www.eurofound.europa.eu/publications). I ova naša publikacija, za koju smo podatke iz anketa dobili iz njihovog središnjeg ureda, dostupna je na tim stranicama.
U smislu kvalitete društva građani Hrvatske imaju niske razine uzajamnog povjerenja kao i povjerenja u institucije. Institucija prema kojoj gaje najmanje povjerenja jest pravni sustav, što može biti posljedica visoke percepcije korupcije u zemlji. Percipirana kvaliteta javnih institucija poboljšala se od 2007. do 2012., no i dalje je ispod prosjeka EU28
Koja su polja ili teme obuhvaćene istraživanjem?
Ovim istraživanjem obuhvaćeno je pet glavnih područja: životni standard, rad i zapošljavanje, kvaliteta društva, zdravlje i zdravstvena zaštita te subjektivno blagostanje. Svako od tih područja reprezentiraju različiti pokazatelji kvalitete življenja, koji se onda uspoređuju s dostupnim objektivnim statističkim pokazateljima budući da se koncepcija kvalitete življenja temelji na spoju subjektivnih i objektivnih pokazatelja. Kako je glavna misija Eurofounda izvješćivati političke i društvene aktere, posebice donosioce odluka, o trendovima u kvaliteti življenja društva, svako poglavlje završava preporukama o mogućim poboljšanjima u pojedinom području.
Koji su trendovi koje pokazuje razdoblje istraživanja od 2007. do 2012.?
Iako je realni prihod kućanstava u tom periodu padao, percepcija životnog standarda nije se promijenila, međutim bila je niža nego u EU28. Čak je oko 30% kućanstava percipiralo da ne može izaći na kraj s mjesečnim troškovima. Visoka stopa nezaposlenosti odrazila se i na percepciju sigurnosti posla, gdje se pokazalo da su hrvatski građani izrazili veću nesigurnost nego u drugim EU zemljama. Oko 29% hrvatskih ispitanika izjavilo je 2012. da je moguće da će u idućih 6 mjeseci izgubiti posao. Hrvatski radnici izjavljuju i da rade oko 6 sati duže na glavnom poslu nego u EU28, a njih oko 12 % radi i dodatne poslove za razliku od svega 6% u EU28.
U smislu kvalitete društva građani Hrvatske imaju niske razine uzajamnog povjerenja kao i povjerenja u institucije. Institucija prema kojoj gaje najmanje povjerenja je pravni sustav, što može biti posljedica visoke percepcije korupcije u zemlji. Percipirana kvaliteta javnih institucija poboljšala se od 2007. do 2012., no i dalje je ispod prosjeka EU28.
Jedan od naših glavnih zaključaka zbog čega je došlo do poboljšanja subjektivnog blagostanja to što su građani imali velika očekivanja od ulaska Hrvatske u EU. Sada kada smo već godinu i pol članica, trebalo bi vidjeti što ljudi misle. Srećom, u Institutu Pilar smo u proljeće 2014. proveli istraživanje ”Pilarov barometar hrvatskog društva“ u koje smo uključili i neke od pokazatelja subjektivnog blagostanja i pokazalo se da je, usporedimo li te rezultate s onima iz 2012., došlo do pada zadovoljstva
Pozitivne promjene uočene su i u percepciji zdravlja, zdravstvene zaštite i subjektivnog blagostanja. Osjećaj sreće i životnog zadovoljstva stanovništva znatno se povećao u razdoblju 2007. – 2012., osobito za osobe s nižim prihodom, osobe koje žive u ruralnim područjima, nezaposlene i umirovljene osobe. To se povećanje može razumjeti u kontekstu pozitivnih očekivanja u vezi s članstvom u EU-u.
Je li to izvješće već ”ostarjelo” ili mislite da su ti trendovi aktualni i sada, koncem 2014.? Da budem malo precizniji, izvješće je ustanovilo da je od 2007. do 2012. sreća rasla kao i subjektivno stanje zadovoljstva građana, ali meni se čini da smo danas manje zadovoljni i manje sretni nego što smo to bili uoči ulaska u EU. Ispravi te me ako griješim.
Imate pravo, u tom smislu izvješće je pomalo ”zastarjelo“, jer je jedan od naših glavnih zaključaka zbog čega je došlo do poboljšanja subjektivnog blagostanja to što su građani imali velika očekivanja od ulaska Hrvatske u EU.
Sada kada smo već godinu i pol članica, trebalo bi vidjeti što ljudi misle. Srećom, u Institutu Pilar smo u proljeće 2014. proveli istraživanje ”Pilarov barometar hrvatskog društva“ (čiji rezultati su dostupni na našim web stranicama http://barometar.pilar.hr/) u koje smo uključili također neke od pokazatelja subjektivnog blagostanja i pokazalo se da je, usporedimo li te rezultate s onima iz 2012., došlo do pada zadovoljstva.
Sreća i životno zadovoljstvo hrvatskih građana vratilo se na one pozicije iz 2007. Međutim, treba napomenuti da su i te procjene, premda nešto niže nego 2012., još uvijek relativno visoke; čak oko 60% građana izrazilo je iznadprosječno zadovoljstvo životom, te njih 55% iznadprosječnu sreću.
Moguće je da oni koji odlučuju nisu osvijestili koliko je važno znati u svakom trenutku što građani misle i kako se osjećaju. To obično postaje jako važno prije izbora; u to vrijeme svi su spremni uložiti u različite ankete, međutim, kad izbori prođu, kao da građani nestanu. A nema drugog načina da se utvrdi kvaliteta nekog društva nego da se pita građane kako se osjećaju
Jedna od meni značajnih opservacija je da kvaliteta života ne dobiva odgovarajuću pažnju u političkom diskursu u Hrvatskoj.
Opet ste u pravu. Kvaliteta života uopće se ne spominje u političkom diskursu. Da bi se o njoj govorilo, trebalo bi imati podatke i redovita izvješća. Mi u Institutu Pilar pokušavamo pratiti trendove, ali to su manje-više pokušaji, jer je teško doći do sredstava za takva istraživanja. Nebrojeno puta smo se obraćali raznim institucijama da nam omoguće periodična istraživanja, jednom godišnje ili čak rjeđe, ali osim pojedinačnih uspjeha nikad nismo uspjeli ostvariti cilj da se osiguraju sredstva pomoću kojih bismo to mogli pratiti redovito.
Mislim da bi saborski zastupnici, kao i članovi Vlade, mogli profitirati kad bi znali što točno građani misle i kako se osjećaju, kako reagiraju na različite reforme, najave reformi i sl. Svakodnevno se provode različite ankete, međutim tu nema kontinuiteta, pa se svakom anketom obuhvati nekakav drugi pokazatelj, a ono što je nužno je redovito praćenje istih pokazatelja kako bi se ustanovili trendovi.
Mi pokušavamo u svim anketnim istraživanjima koje provodimo za različite svrhe i naručitelje ”ubaciti” bar nekoliko pitanja o sreći i životnom zadovoljstvu, pa imamo podatke o trendovima u zadnjih desetak godina, ali to je sve sporadično. Trebali bismo bar jednom u dvije godine raditi ovako veliko istraživanje kao što ga radi ova zaklada da bismo mogli zaključivati i kompetentno donositi odluke. Međutim, osim vapaja znanstvenika, ne vidim pomake.
Zašto je to tako? Zašto političari ne mare za to važno pitanje?
Iskreno, ne znam. Ali moguće je da oni koji odlučuju nisu osvijestili koliko je važno znati u svakom trenutku što građani misle i kako se osjećaju. To obično postaje jako važno prije izbora; u to vrijeme svi su spremni uložiti u različite ankete, međutim kad izbori prođu, kao da građani nestanu. A nema drugog načina da se utvrdi kvaliteta nekog društva nego da se pita građane kako se osjećaju.
Neke su države u zadnje vrijeme to osvijestile, kao npr. Francuska i Velika Britanija, pa su počele redovito službeno pratiti različite subjektivne pokazatelje kvalitete života, uključujući životno zadovoljstvo i sreću. Objektivni pokazatelji (BDP, stopa nezaposlenosti, stopa smrtnosti i sl.) tradicionalno se prate i nikome ne pada na pamet reći da to nije potrebno, međutim percepcije građana nisu u toj kategoriji. Možemo se samo nadati da će se to promijeniti.
Posebno me zanimaju zaključci i političke poruke koje šaljete ovim izvještajem.
Glavni cilj ovog izvješća bio je utvrditi vezu između objektivnih životnih uvjeta i subjektivnih komponenti kvalitete života te pozicionirati Hrvatsku unutar šireg međunarodnog konteksta uspoređujući rezultate s onima u EU28. Glavni je zaključak da smo u mnogim parametrima još uvijek ispod prosjeka EU28, osobito kad se govori o najugroženijim društvenim skupinama: starijim osobama, onima koji žive u ruralnim područjima, nezaposlenima i skupinama s nižim prihodima.
U skladu s tim su i glavne preporuke: gospodarski oporavak, povećanje mogućnosti zapošljavanja i povećanje razine prihoda. Poseban problem istaknut u ovom izvješću su i vrlo niske razine povjerenja u javne institucije, uključujući vladu, parlament, pravni sustav i medije. Potrebno je da te institucije budu transparentnije i odgovornije prema građanima. Daljnje jačanje mjera protiv korupcije trebalo bi pridonijeti većoj razini povjerenja u javne institucije, osobito u pravni sustav u koji građani imaju najmanje povjerenja.
Galilei s metlom
Vladina proljetna najava outsourcinga u javnom sektoru, odnosno prepuštanje čišćenja privatnicima, očito je s pola godine zakašnjenja inspirirala na čistku saborskoga zastupnika Hrvatske demokratske zajednice dr. Dujomira Marasovića, popularnog dr. Duju. U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, ovaj šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u.
Veli doktor, a doktori valjda znaju , pogotovo “zna se doktori”, da javna televizija izluđuje hrvatski narod i stoga prvo što valja napraviti kad za godinu dana dođu na vlast, je pomesti sve s HRT-a. Zna naš doktor da je čistoća pola zdravlja. Na replike kolega zastupnika i predsjednika Leke dometnuo je mrtav hladan dr. Duje: “Pomesti” jedna lijepa riječ. Mislio je valjda da već nekoliko puta od HDZ-a meteni i čišćeni novinari zaslužuju i znatno ružniji tretman, primjerice humano preseljenje na Burzu rada. Taj ga saborski zastupnik sa sveučilišnom karijerom (pa nek’ mi još netko kaže da znanje i obrazovanje oplemenjuje i širi vidike) stalno nešto ima s HRT-om.
U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, dr. Duje, šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u
Kad je Sabor birao ravnatelja javne televizije, a Kregar obrazlagao zašto bi na petogodišnji mandat od osam prijavljenih kandidata trebalo odabrati upravo Gorana Radmana, bivšeg direktora TV Zagreb i tadašnjeg dekana Sveučilišta Vern, replicirao mu je upravo Dujomir Marasović i: “Ne, ne pristajem na vaše kriterije! Glavni ravnatelj po meni bi trebao biti intelektualac katoličke provenijencije, jer je većina naroda katolička”, kazao je Marasović.
Pretpostavljam da dr. Duje nije čuo da je Hrvatska sekularna država i neće se smiriti sve dok Bozanić osobno ne zasjedne u Radmanovu fotelju na Prisavlju.
Ne bi ovaj doktor gena kamenih birao samo direktora. Ima ga on i s uređivanjem. Nikako mu se nije sviđala voditeljica Ankica Čakardić u prošlom sazivu “Petog dana”, a ni Srećko Horvat kao gost. Doživio ga je kao anarholiberala, “koji pretendira da bude neki revolucionar”. Naš dr. Duje ovu je emisiju okarakterizirao kao “nihilističku i totalno ljevičarsku”- riječju pogubnu, za mentalno zdravlje pretežno katoličkog hrvatskog naroda.
Pretpostavljam da se njega pita, na HRT-u bi se dvadeset i četiri sata vrtjeli naizmjenice “Mir i dobro” i stranačke konvencije HDZ-a, a ne, kao što je on u četvrtak u saborski mikrofon izrekao: “Agitprop Politbiroa Centralnoga komiteta – kao da je ’46.”
I dok ga Ankica Čakardić i Srećko Horvat nisu, a pretpostavljam da ni sadašnje uredništvo HRT-a neće, tužili za javno izgovorene budalaštine, kao što ga nitko nije pozvao na odgovornost ni kad je prije mjesec i pol ustvrdio da je u javnim ustanovama, u Vladi i Saboru toliko pripadnika manjina da ih se ne bi postidjele ni Terazije, sa svojim Dalmatincima prošao je puno gore.
Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se dogoditi za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT, teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli su ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje
Za klevetanje Kerumovog intendanta Duška Mucala zbog povrede prava privatnosti dosuđena mu je kazna od petnaest tisuća kuna. Mucalo je , naime, protiv dr. Duje podnio privatnu tužbu, jer je ovaj još 2010. godine u dnevniku HTV-a mahao njegovom vojnom knjižicom tvrdeći kako je kosovac koji je radio za Službu državne bezbednosti bivše Jugoslavije. Vojnu knjižicu Duška Mucala Marasoviću je netko, koje li slučajnosti, ubacio u poštanski sandučić baš u vrijeme izbora za intendanta. Premda je Duško Mucalo od Marasovića zahtijevao 110.000 kuna, a sudac Općinskoga suda u Splitu Joso Puljić za sramoćenje dosudio mu je 15.000 kuna.
Dr. Duje je nakon što je proglašen krivim kukao da se presudom zatvaraju usta hrvatskome narodu (narod to sam ja), brani sloboda govora te da se Hrvatska vraća u olovna vremena komunista kad se ljude kažnjavalo i ubijalo zbog izgovorenog. Bilo je tu mnogo naricanja folklornog tipa kakvog smo se naslušali u ogromnim količinama devedesetih, drvlja i kamenja na pravnu struku i pravosuđe koji su ga kaznili zbog javnog iznošenja stava njegove stranke, no mene se tada najviše dojmila usporedba s Galileom.
Nekadašnji ravnatelj KBC-a Split izjavio je na moj užas: Ja sam vam k’o Galileo Galilei, kažnjen zbog govorenja istine. No kako smo mogli vidjeti u četvrtak na saborskoj sjednici, kazna nije utjecala na preodgoj; dr. Marasović i nadalje posvuda vidi kosovce, komuniste, agitpropovce…
Je li mu to od buljenja u ekran ili nečeg drugog teško je reći. Ako je narod poludio od programa HRT-a – a narod, to je on – svakakve su utvare i priviđenja moguće i kod njega. Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se desiti za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli u ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje.
Jezivije od horora
”Izborna šutnja”, Drago Hedl, Ljevak, Zagreb, 2014.
Kad god na uvodnim stranicama knjige pročitate tipizirano upozorenje kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, odnosno, kako je sve izmišljeno, instiktivno krenete prema traženju paralela između radnje i zbilje. One su nakon ovakvih “disclaimera” gotovo zakonomjerne.
Prvo što tražite jest “ključ” a onda prema njemu dešifrirate slojeve zagonetke. Fjodor Mihajlović Dostojevski obratnu je postavku – kako nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti – ugradio u same temelje vlastite poetike.
Ruski je pisac nadahnuće tražio u crnim kronikama svoga vremena, u novinskim izvješćima prezrenog žanra, pa je neobično originalne motive, likove, fabule i radnje za “Karamazove”, “Demone” ili “Zločin i kaznu” nalazio u novinskim i sudskim zabilješkama o zločinima počinjenim po sobičcima Petrograda, mračnim ulicama oko Nevskog prospekta ili obalama rijeke Neve.
Drago Hedl objavio je prvi krimić, ”Izborna šutnja”, u kojemu opisuje mračne događaje u koje su upletene štićenice ženskog doma i neki osječki političari zamućene fizionomije, ali prepoznatljivih kontura…
Sličan postupak primjenjuje i Drago Hedl, čiji roman “Izborna šutnja” kreće od polazišne točke prema kojoj je najbolji okvir za krimić s elementima (socijalne) strave upravo kriminogena stvarnost u kojoj je užas postao do te mjere svakodnevan da se općinstvo naviklo na suživot s njim.
Roman, ne slučajno, počinje opisom idiličnog praskozorja na Dravi u Osijeku, koje prekida slučajno otkriće trupla utopljenice, mlade djevojke koja je, kako će se poslije pokazati, bila štićenica doma.
Nakon tog uvoda, na 350 stranica vješto pisanog, dinamičnog romana, u kojemu je sve, košarkaški rečeno “čista igra” (nema stanki, praznog hoda) slijedi opis događaja koji su, kako se frazerski veli, potresli Osijek.
To je naš “LA povjerljivo” – izmišljena priča djelomično je zasnovana na stvarnom događaju, tužnoj sudbini maloljetnica iz doma za odgoj mladeži i djece. Prostori u kojima se događa roman stvarni su, stvarni su i neki likovi, ali su nazvani drukčijim imenima.
”Izborna šutnja” vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova…
To je čar literature: ne morate se, kao u novinarstvu, strogo držati činjenica. Sve vam je dopušteno, gospodar ste sudbine svojih junaka. A kad roman izađe, onda tu sudbinu dijelite s njima – kaže pisac Hedl.
”Na omotu Hedlove ‘Izborne šutnje’ trebalo bi pisati: ovo nije hrvatski krimić, ovo je istinski krimić koji se odmah može pretočiti u skandinavsku televizijsku seriju”, piše, u blurbu, Denis Kuljiš.
”‘Izborna šutnja’ Drage Hedla vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova i bešćutna društva koje ne pokazuje ni trunku empatije prema nemoćnima. Upleteni su spremni posegnuti za mračnim metodama da bi ostali neotkriveni”, primjećuje pak Ivica Vrkić.
Pročitate li Hedla, vidjet ćete u 3D o čemu je riječ, a zanemarite li početni disclaimer, možda otkrijete i vezu fiktivnih likova i stvarnih figura grada na Dravi…
(Prenosimo iz tjednika Express).
Zašto je odumrla SFRJ (2)
Bez obzira koliko uzimala u obzir realnosti, u samoj biti djelovanja marksistički-vodjene politike jest ideja da je realnost/sadašnjost neprijatelj progresa i budućnosti.
Realnost nije tu da je se utemelji i učvrsti (kao što bi htjeli konzervativci), nego da je se mijenja. Smisao nije da se svijet (samo) interpretira, nego da ga se (prije svega) izmijeni. Te su temeljne Marxove misli bile neizostavan dio i jugoslavenske političke retorike, a potom i akcije. [Read more…]
Kap dobrote. Božić dolazi!
Publika koja se prije dva tjedna sjatila u zagrebački HNK na prvu “predstavu” filozofskog kazališta Srećka Horvata sigurno nije očekivala da će tamo od Julije Kristeve čuti lijepo sročenu pohvalu kršćanstvu i Katoličkoj crkvi. Uostalom, vjerojatno sam jedan od rijetkih koji je upravo na taj način čuo i razumio rečenice što ih je na pozornici, uz izravni prijenos na HTV 3, Kristeva izrekla o značenju i mjestu svete Terezije Avilske u katoličanstvu.
Za neupućene: Kristeva je velika spisateljska, filozofska i feministička zvijezda, k tomu psihoterapeut i teoretičar humanističkih znanosti, a povrh svega i deklarirani ateist. Upravo kao takvu pozvao ju je 2011. godine papa Benedikt XVI u Asiz da govori na velikom susretu religija i (ne)vjera. Bavljenje Kristeve religijskim temama doseglo je vrhunac u velikoj knjizi “Terezijo, ljubavi moja”. Tako bi barem glasio na hrvatskom naslov njenog francuskog, prije šest godina objavljenog originala.
Knjiga je biografsko-autobiografsko-filozofski roman u kojem Kristeva vlastiti tekst isprepliće s tekstovima španjolske redovnice Terezije Avilske, katoličke mističarke rođene prije 499 godina. Uvod u kazališni razgovor s Kristevom bila je ta knjiga iz koje je Alma Prica razgovjetno i sabrano čitala dobrih 45 minuta.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije
Kristeva voli reći kako je sa svetom Terezijom proživjela punih deset godina, pa nije ni čudo što Srećko Horvat nije mogao biti na istoj razini udubljenosti u njezin život, djelo i mistiku. Zato je i poneko njegovo pitanje bilo više aktivističko nego filozofsko, poput onog nije li Crkva licemjerna kad tako časti tu svoju sveticu, a s druge strane znamo kakav odnos ima prema tjelesnosti i prema ženama.
U odnosu na način na koji je Kristeva govorila o prožimanju duhovnog i tjelesnog u ekstazama svete Terezije, Horvatovo je pitanje zvučalo banalno. No, Kristeva je, odgovarajući, ostala na svom kolosjeku nazvavši svetu Tereziju Avilsku i slične joj mistike samim srcem katoličanstva.
Potom je izrekla jednostavnu konstataciju da je Crkva, kao institucija, prema tako posebnim karizmatičnim osobama u svojim redovima uvijek imala rezerviran odnos, osobito za njihova života. To je doista notorna činjenica i tako se baš sve velike i hijerarhijski čvrsto ustrojene institucije odnose prema svim odstupanjima od norme, pa i onima koje će kasnije prihvatiti i slaviti kao vizionarska i reformatorska.
To srce Crkve, nastavila je Kristeva, uglavnom je potisnuto na rub, ali to ga ne sprečava da s neumanjenom snagom zrači i tijekom stoljeća nadahnjuje i pokreće mnoge ljude na međusobno udaljenim razinama društva. Bez te mistike, rekla je Kristeva, ne bi bilo ni renesanse, ni baroka, ni Voltairea, ni Mozarta, a istodobno tu katoličku mistiku vidi i u tradicijskim slojevima i ritualima pučke pobožnosti i religioznosti.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije.
Prva je adventska svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg više baš (jer je bolestan) više i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke
O pamfletističkom karakteru tog teksta, koji na portalu Bitno.net naprosto falsificira nastup Kristeve, dovoljno svjedoči već i sam naslov: “Julia Kristeva i sv. Terezija Avilska ili kako su ateisti od svetice napravili seksualnu revolucionarku”. Ali, zato je Mladen Bićanić na portalu Lupiga.com “heretički nastup” Kristeve i Terezije Avilske u HNK baš lijepo i točno sažeo u rečenici: “Nije stvar u tome da puno razmišljamo, već da puno ljubimo…”.
U tom duhu pripremam i odmah palim četiri svijeće na adventskom vijencu koji vjernicima i nevjernicima u ovo vrijeme godišta poručuje: Božić je blizu! I baš ovih dana vidim te svijeće i u Crkvi. Ne u onoj u koju se ide, jer to nije zgrada, nego koja ide ulicama u ljudima koji svijetle.
Prva je svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg (jer je bolestan) više baš i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke.
O, kada bismo se barem nad svakim prosjakom na ulici zabrinuli onoliko koliko strepimo za apstraktno ugrožene hrvatske nacionalne interese!
Druga se adventska svijeća pali tako da u Google upišete “fratar lopov”. Odmah će vam se ponuditi lijepa priča koju je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji ispisao kolega Damir Šarac. Fra Lino Maupaus mogao bi i morao možda vrlo skoro postati prvi katolički blaženik rođen u Splitu, a o njemu se nit što zna, nit što govori.
Papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu posvećenog života
U Parmi, gdje je 1924. godine umro, podigli su mu čak tri spomenika, a o životu tog zaštitnika sirotinje, zatvorenika, odbačene djece i svih nevoljnika Talijani su i snimili film “Fratello ladro” (Kradljivi fratar). Lopovom su ga od milja nazvala samostanska franjevačka subraća znajući da će svaki put kad on prvi dođe na ručak nešto sa stola završiti u širokim rukavima njegova habita, a kasnije kod parmskih siromaha.
Treću svijeću na mom vijencu pali papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu
posvećenog života.
Baš tim povodom moju su četvrtu adventsku svijeću upalili hrvatski katolički redovnici i redovnice, od četiri i pol tisuće koliko ih ima njih stotinu i dvoje koliko ih je zapjevalo u zboru i snimilo pjesmu “Hvala redovnika” kao svoju himnu.
Nisu kvarili gregorijanske korale, nego su lijepo uvježbali jedan pravi band-aidovski pop-šlager koji su im napravili njihovi prijatelji, laici u Crkvi, ali u glazbi profesionalci. Ako se pjesma i video spot samo malo zavrte na radiju i televizijama, proričem da bi “Hvala redovnika” do Božića mogla poharati domaće pop-topliste. Youtube: “Hvala redovnika”.
Na televizijskoj premijeri pjesme čitavu je Hrvatsku uživo, smijehom koji sav dolazi iznutra, obasjalo lice sestre karmelićanke Antonele Pavičić. To me vraća na početak, do njene velike učiteljice, karmelićanke Terezije Avilske. Mistični smijeh preko pet stoljeća neka bude kopča ovog vijenca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Nova Hrvatska mi psuje majku
Naravno da me je zanimala atmosfera, iako sam bio gotovo siguran da neću čuti ništa novo (vrlo pedantno pratim sve što Milan Kujundžić iznosi i kod predstavljanja programa je ponovio sve što je rekao prigodom objave kandidature, samo što je sada imao dosta digresija), pa sam u nedjelju bio u Maloj dvorani Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” (jedva 304 sjedišta, a bilo je, vidio sam, praznih stolica) da iz prve ruke saznam kako bi izgledala ta ”Nova Hrvatska” dr. Milana Kujundžića.
Prema onome što se reklo i što mi se dobacilo bila bi to još jedna epizoda hrvatovanja jer je ovaj predsjednički kandidat u ustima uglavnom imao riječi ”Hrvatska”, ”hrvatska”, ”hrvatski”, ”hrvatskim”, itd., a napose sintagmu ”hrvatski narod”, što je izgovorio najmanje 35 puta, nakon čega sam prestao brojiti.
Sasvim sigurno ne mislim da je Kujundžić ksenofob, daleko je od toga da bude pandan Marini Le Pen (on sam za sebe kaže da je ”moderni konzervativac”), ali ne vidim kako bi građani ove zemlje mogli profitirati od svojega hrvatstva (možda dr. Kujundžić ima recept kako da se zastavom skuha dobar i jeftin gulaš?).
Osobito je odobravanje nazočnih dobilo Kujundžićevo geslo ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, koje će također biti ugrađeno u Ustav. Ali to nije invencija kandidata Kujundžića. To su riječi Franje Tuđmana, na što kandidat podsjeća. ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što” su pak riječi koje imaju izuzetno negativnu konotaciju, kao što je imaju i riječi ”Imamo Hrvatsku”, jer znamo da je to zapravo ”oni imaju Hrvatsku” ili ”napravili su si Hrvatsku d.o.o.”, a narod, taj ljubljeni ”hrvatski narod” doktora Kujundžića je dobio šipak. U šupak
Pogotovo mi se čini dvojbena namjera kandidata Kujundžića da promijeni Ustav kako bi iz njega izbacio hrvatsku povijest (doslovno je tako rekao), pa shodno tome i odluke ZAVNOH-a i naš antifašizam, te umjesto toga stavio kako je temelj države isključivo Domovinski rat (na što je ekipa u dvorani pala u trans).
”Jedno od središnjih točaka programa jest stvaranje novog Hrvatskog ustava, u kojem će pisati da je Hrvatska domovina Hrvata i svih njezinih građana, a da je temelj hrvatske države isključivo Domovinski rat, jer Hrvatska ne treba opravdavati svoje postojanje i pozivati se na izvorišne osnove iz dalje prošlosti niti na ZAVNOH. S tim u svezi nadnevak 5. kolovoza bit će okosnica i temelj hrvatske državnosti”, rekao je doktor Kujundžić.
Osobito je odobravanje nazočnih dobilo Kujundžićevo geslo ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, koje će također biti ugrađeno u Ustav. Ali to nije invencija kandidata Kujundžića. To su riječi Franje Tuđmana, na što kandidat podsjeća. ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što” su pak riječi koje imaju izuzetno negativnu konotaciju, kao što je imaju i riječi ”Imamo Hrvatsku”, jer znamo da je to zapravo ”oni imaju Hrvatsku” ili ”napravili su si Hrvatsku d.o.o.”, a narod, taj ljubljeni ”hrvatski narod” doktora Kujundžića je dobio šipak. U šupak.
Ne bih želio umanjiti ili omalovažiti domoljubne nakane ili ciljeve koje si je zacrtao dr. Milan Kujundžić jer, i to se mora kazati, ne djeluje kao netko tko bi ukrao bilo što građanima, što je pak bila proširena i konačno sudskim putem utvrđena praksa stranke kojoj je zamalo Milan Kujundžić stao na čelo na XVI. saboru u ”Lisinskom” (u drugom krugu glasovanja on je dobio 860, a Tomislav Karamarko 971 glasova).
Nakon toga je, razočaran svojim neuspjehom, osnovao Hrvatsku zoru, a sada se i kandidirao za šefa države sve kako bi kompenzirao svoje političke frustracije i, zašto da i to ne pretpostavimo, osvetio se HDZ-u, te realizirao nešto što mu je jako važno, važnije čak i od liječenja pacijenata, a to onda mora biti odista jako važno, stvoriti nekakvu ”Novu Hrvatsku”, što podsjeća na list hrvatskih proljećara (i onih nakon njih), koji su Jakša Kušan i prijatelji tiskali u Londonu nakon maspoka.
Da ne bismo okolišali i ostali na retoričkom pitanju, javno se obraćam predsjedničkom kandidatu dr. Milanu Kujundžiću i molim ga da mi odgovori: Hoću li ja i hoćemo li svi mi koji politički drugačije mislimo od njega morati strepiti od njegove ”Nove Hrvatske”? Doktore, crno na bijelo, da ili ne?! Pitanje nije deplasirano: budući da se Milan Kujundžić zalaže da se putem referenduma ”izbace nepoželjni ljudi iz politike”, hoće li, to me jako zanima, biti kaznenih ekspedicija prema nepoćudnim novinarima, ljudskopravaškim aktivistima, antifašistima, homoseksualcima… svima onima kojima bi neki od njegovih podupiratelja zdušno ”jebali mater”?
Napomenuo sam da sam puno toga čuo i da mi je nešto i osobno rečeno. Pa i to neka ostane zapamćeno. Sve, od dobrodošlice u foajeu, kada sam predavao kaput u garderobi, koju mi je uputio oštrašćeni Kujundžićev simpatizer: ”Evo i druga Pilsela po zadatku” do ne tako ugodnih pozdrava dok se ”hrvatski narod” razilazio: ”Vidi ono novinarsko smeće” i ”Jebo mu pas mater komunističku”, mene je podsjećalo na Tuđmana i na bolesniji stadij njega kao političara, njegova projekta, modela vladanja, retorike i bontona njegovih simpatizera.
Dok su mi Kujundžićevi glasači pozdravljali majku (koja nije ni kuja, ni kurva, ni kurvetina, hvala na pitanju), ja sam se sjetio Tuđmana: “Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…
Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija”. (Govor u Zračnoj luci Zagreb, 23. studenoga 1996.)
Kako bi mi se ta neželjena asocijacija prestala javljati, molim dr. Milana Kujundžića da mi, ako me ne poznaje, zakaže pregled (znam da je želio pregledati Ivu Josipovića, pa može valjda i mene, pogotovo što imam kroničnu bolest koju on dobro poznaje), pa da se ustanovi jesam li smeće ili sam ljudsko biće?
Da ne bismo okolišali i ostali na retoričkom pitanju, javno se obraćam predsjedničkom kandidatu dr. Milanu Kujundžiću i molim ga da mi odgovori: Hoću li ja i hoćemo li svi mi koji politički drugačije mislimo od njega morati strepiti od njegove ”Nove Hrvatske”? Doktore, crno na bijelo, da ili ne?!
Dok sam se vozio doma, sitna je kiša tjerala na oprez i na sporu vožnju. Ugasio sam radio. Sređivao dojmove. Smirivao duh. Pitao sam se što je bolje: biti već dvadeset i dvije godine ignoriran od strane HDZ-a (jer se i dalje stameno držim na crnoj listi te zločinačke organizacije) ili biti ”uvažen” od primitivaca koji bi me zatukli u prvom haustoru? Na ovo pitanje neću dati odgovor jer ga nemam. Živim u tvrdoj sadašnjosti. Jedino što me sada zanima je da sve ovo konačno prođe i da Ivo Josipović dobije drugi mandat ne bi li se naša zemlja dodatno upristojila. Da konačno hodamo bez straha od velikih Hrvata
Pitanje nije deplasirano: budući da se Milan Kujundžić zalaže da se putem referenduma ”izbace nepoželjni ljudi iz politike”, hoće li, to me jako zanima, biti kaznenih ekspedicija prema nepoćudnim novinarima, ljudskopravaškim aktivistima, antifašistima, homoseksualcima… svima onima kojima bi neki od njegovih podupiratelja zdušno ”jebali mater”?
U najvažnijem dijelu programa iznesen je ”Plan za spas“. Poručio je kandidat da su se za projekt – preporoditi Hrvatsku, mijenjati je, ne ostaviti je onima koji su je do sada vodili i koji bi lošim reprizama radili isto – odlučili prvenstveno iz obveze prema onima koji su dali svoj život za Hrvatsku, sanjali je i dosanjali, “a onda su je političke elite ukrale”. On to kani učiniti “svehrvatskim dijalogom, uvažavanjem, povjerenjem i vjerodostojnošću”, a zalaže se i za “etičku, moralnu i zakonsku obnovu države Hrvatske”.
Kujundžić ističe kako predsjednik države mora uvažavati različitosti i mora uvažavati sve, a ne samo pripadnike svojih stranaka i svojih klanova, a druge vrijeđati i omalovažavati. Zaključuje kako u Hrvatskoj neće biti više mraka.
Neće?!
“Predsjednik, ma tko to bio izabran, mora ići s istinom. Dosta nam je laži, obmana, prijevara, dosta nam je mraka koji se pokušava u Hrvatskoj zadržati. Neće biti više mraka. Upalit će se veliko svjetlo u Hrvatskoj s istinom. Istina i svjetlo bit će obilježje Hrvatske sutra”, rekao je Kujundžić.
Ali ja sam iz dvorane izašao sa zebnjom, osjetio sam kako me se gleda s prezirom i okretao sam se iza sebe nekoliko puta dok sam hodao prema svom automobilu.
Dok sam se vozio doma, sitna je kiša tjerala na oprez i na sporu vožnju. Ugasio sam radio. Sređivao dojmove. Smirivao duh. Pitao sam se što je bolje (ili gore): biti već dvadeset i dvije godine ignoriran od strane HDZ-a (jer se i dalje stameno držim na crnoj listi te zločinačke organizacije) ili biti ”uvažen” od primitivaca koji bi me zatukli u prvom haustoru?
Na ovo pitanje neću dati odgovor jer ga nemam. Živim u tvrdoj sadašnjosti. Jedino što me sada zanima je da sve ovo konačno prođe i da Ivo Josipović dobije drugi mandat ne bi li se naša zemlja dodatno upristojila. Da konačno hodamo bez straha od velikih Hrvata.
Osuda američke hegemonije
F. William Engdahl, ”Uništite Kinu”, Profil, 2014.
Bertol Brecht jednom se zapitao: Što zapravo znači opljačkati banku u usporedbi s njenim osnivanjem? Da, bankari su danas više nego ikad prije poistovjećeni s lupežima i sjecikesama, i to nikako nije neopravdano.
Nakon svjetske krize uzrokovane krahom tržišta nekretnina koja je prije sedam godina počela u Sjedinjenim Američkim Državama, pa do današnje Grčke, Španjolske i lijepe naše, nije teško makar krajičkom uha čuti intimne i teške priče ako ništa drugo – onda o kreditima u švicarcima (o čemu je Arsen Oremović snimio i dokumentarac) i izbacivanjem ljudi na ulicu – i osjetiti neopisivu želju za nekakvom promjenom, izlazom, novom sigurnošću.
Anegdotu s Brechtom posuđujem od Terryja Eageltona koji pak nedavno piše o novim Žižekovim knjigama, i tumači kako se Žižek također jedva suzdržava od gađenja kad govori o kradljivim bankarima koje na kraju spašavaju njihovi uništeni klijenti.
William Engdahl jasno je odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica
No, Eagleton također piše kako Žižek naglašava kako je eskalacija islamofašizma išla ruku pod ruku s nestankom sekularne lijevice u muslimanskim državama, a to isčeznuće Zapad je itekako pomogao. Jer tko se sada sjeća kako je prije 40 godina Afganistan bio snažna sekularna država sa snažnom komunističkom partijom koja je došla na vlast bez ikakvog uplitanja Sovjetskog saveza?
Svaka pojava fašizma, piše Walter Benjamin, svjedok je propale revolucije. U muslimanskom svijetu Zapad je odigrao bitnu ulogu u gaženju takvih pokreta, stvarajući politički vakuum u koji se fundamentalizam onda imao priliku uvući. Ne može sada glumiti da nema veze sa svojom predatorskom prošlošću, pred licem islamističkog protuudara kojem je pomogao da se razvije. Onima koji oklijevaju kritizirati liberalnu demokraciju, Žižek predlaže, trebali bi šutiti o fundamentalizmu.
William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta.
Podnaslov ovog djela je “Što Washington čini da obuzda kineski utjecaj u svijetu”, i on nikako ne može preciznije opisati sadržaj Engdahlove knjige. Od proslova u kojem autor objašnjava kako Amerikanci Kini “od 2005. godine pojačavaju temperaturu, a danas se ta temperatura već opasno približava stupnju ključanja”, pa preko sljedećih 11 poglavlja opisuju se načini “kako američki politički krugovi sve predanije planiraju smrtno raniti i na koncu umoriti kinesko gospodarsko čudo”.
Razlozi tomu su očigledni, Kina preuzima primat u gotovo svim segmentima, kineski BDP je u ovom trenutku vrlo vjerojatno veći od američkog, kineska trgovinska ekspanzija čini se nezaustavljiva, te počinju proizvoditi kvalitetne i napredne proizvode za razliku od ranije, stvaraju uspješne vojno-trgovinske koalicije, snalažljivi su pronalasku novih naftnih i inih resursa, na zemljopisnom području Kine i država-partnera poput Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana količina zaliha nafte, minerala, metala, plemenitih metala i ostalog je tolika da se resursi Sjeverne Amerike s njima u usporedbi čine blijedima i siromašnima, a taj niz ide dalje, i dalje, i dalje…
Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju
U prvih osam poglavlja Engdahl navodi osam osnovnih bojnih polja na kojima Sjedinjene američke države pokušavaju suzbiti kinesko napredovanje. Prema Engdahlu borba se prvo zaoštrila na odnosu valuta ovih dviju gospodarskih velesila. U posljednjih nekoliko godina Kinezi su zbog američkih pritisaka morali revalvirati državnu valutu renminbi, kako bi se oslabila kineska ekonomija.
Valutnim manipulatorom par excellence Engdahl tu proziva Amere, koji su 1985. natjerali Japance na tzv. Plaza Accord koji “odveo Japan u stupicu… financijskog mjehura koji se probušio 1990. godine bacivši Japan u deflaciju i gospodarsku depresiju od koje se još uvijek oporavlja.” Ista stvar dogodila se i s Južnokorejskom devalvacijom vona, dok kineski udio u američkom državnom dugu 2012. godine iznosi oko 2 bilijuna američkih dolara – “vrtoglav iznos, koji Kinu u slučaju iznenadnog pada dolara čini ranjivom.”
Rat dolara i renminbija samo je dio niza. Engdahl govori i o američkim načinima ograničavanja kineskog pristupa nafti, sirovine koja im je prijeko potrebna kako bi održali gospodarski rast. Hrana je također bitan dio slagalice koju nam Endahl predstavlja, u kojoj se GMO prehrambene sirovine proglašavaju američkim taktičkim oružjem.
Lijekovi i cjepiva, vojne alijanse i strateško prepucavanje, trgovinski rat s WTO-om, ekološki rat, medijski rat – svim tim modernim i dinamičnim konceptima održavanja (ali i ograničavanja) rasta Engdahl prilazi iz zanimljive pozicije, iz pozicije kineskog savjetnika.
William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta
William Engdahl ovdje je jasno odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica.
Tako su Engdahlove usporedbe SAD-a s Rimskim Carstvom zapravo sasvim logične. Na samom kraju knjigu on opisuje genezu i razloge raspada te prve, te u to vrijeme i jedine svjetske sile.
Posljednju fazu Carstva u kojoj je dominirao plaćenički vojni sustav, nedostatak morala i vojni porazi koji su rezultirali “apatijom, samodopadnošću i dekadencijom” uspoređuje s trenutnim američkim stanjem – također vojnim porazima, padom valute, tonućem u dugove, lakomim moćnicima, mladim vojnicima u američkoj vojsci kojima se obećava državljanstvo…
Trenutnu svjetsku geopolitičku situaciju i susljedna trvenja vrlo uvjerljivo sažima na kraju knjige, i naravno da je tumači iz sasvim drugačijeg rakursa nego što će je predstavljati mainstream mediji, bilo da se radilo o našima, bilo o stranima.
Rusko zveketanje oružjem i pozicioniranje vojnog brodovlja diljem svijeta tako je strateški odgovor agresivnoj i izolacijskoj američkoj politici raketnog štita, i američkom širenju svog utjecaja do same ruske granice, ali također i kineske. Engdahl rusko-kinesku koaliciju s četiri već spomenuta Stana (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan) predstavlja kao vojnopolitičku osovinu koja je jedina sposobna oduprijeti se američkim hegemonijskim željama i imperativima.
Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi
Naravno, odavno je već jasno kako je nešto trulo u državi Danskoj, a Danska je ovdje alegorijski prostor koji predstavlja i politički, i medijski, i pop-kulturni i ini mainstream kod nas i u zapadnom krugu gdje se primjerice Putina optužuje za svakakve stvari, neke opravdane, poput kršenja ljudskih prava, druge možda i manje.
Engdahl nam pruža zanimljive radne teorije o Pussy Riot incidentima, dakle općenito feminističkim i progay događajima u Rusiji, tibetanskom situacijom u Kini, Arapskom proljeću, koje sve povezuje s dugom američkom obavještajnom rukom koja tendenciozno uzrokuje nemire i svrgava vlade.
Tako je njegov predloženi modus operandi zapravo izbaciti sve slične strane organizacije i udruge iz Kine, Rusije i navedenih zemalja jer su ionako tamo poslane (i kako u knjizi demonstrira – i financirane od strane Amerikanaca) da destabiliziraju unutarnju situaciju, i usput pruže priželjkivanu negativnu medijsku sliku kolaborativnim medijima zapadnoga kruga. Tako se stvara plodno tlo za novo zaoštravanje odnosa, i produbljivanje novog hladnog rata.
Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju.
Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi.
(Prenosimo s portala Moderna vremena).
Sex Pistolsi našeg teatra
Morrisey dolazi u Zagreb! Velika vijest za puno onih koji su odrastali osamdesetih. Karta je 240 kuna, još razmišljam jesu li mi Smithsi baš toliko značili. Koliko je ono bila za Patti Smith, 350? Za jednog Morriseya možete povesti četiri frendice na odličnu predstavu “Čuj Hamlete, čuj” u Teatru &TD, za studente je još jeftinije. Ili vas troje može ići na zanimljivog “Hrvatskog boga Marsa” u Gavelli.
Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK.
Društvo bira šta mu je važno, i to financira. Ja smatram da je rock’n’roll od elementarne važnosti za duševno zdravlje nacije, ali većina tako ne misli, pa je stvar prepuštena tržištu. Država financira filmove, likovnu umjetnost, čak su i piscima počeli davati nekakve dotacije. Milijuni odlaze na kazališta. Za što?
Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK
Većina ljudi koje znam nikad ne ide u kazalište. Onih par koji idu, vode svoje klince na Orašare i Ivice i Marice i to je to. Ne idu jer smatraju da tamo neće ni čuti ni vidjeti bilo što što bi ih se ticalo.
Često to i jest tako. Brdo predstava izgleda kao da su napravljene tek da se popuni rupa u repertoaru i zaradi koji honorar, ili su takve da moraš imati doktorat iz teatrologije da bi shvatio o čemu oni to. Kad tako trošite novce u poduzeću, to se zove nesavjesno poslovanje i zloupotreba službenog položaja, a ovdje je to naprosto – hrvatski teatar.
Mala, zatvorena zajednica, gdje svak svakoga zna, pa najintrigantnije predstave nerijetko dobivaju najlošije kritike ili ih se potpuno ignorira, kao većinu onih iz i danas živog i zanimljivog &ITD-a, a u nebo se dižu trenutačne zvijezde, pa i onda kad su im predstave prosječne ili loše.
Zašto bismo mi to plaćali? Zašto bi takvo kazalište bilo društveno važnije od Electric Žareta, benda Žarka Jovanovskog koji nastupa barem jednom tjedno a ne zaradi ni za režije? Zašto financiramo sve te silne perike i krinoline, a ne Bambi Molesterse i Zdenka Franjića, iznimno važnog izdavača i autora, koji ovdje trune na margini?
Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora
Kad se kod nas pojavi zaista društveno relevantno kazalište, kao ono koje radi Oliver Frljić, onda se digne kuka i motika, i čitav se kazališni svijet upre dokazivati kako to nije umjetnost ni teatar, nego pamfletizam i svašta nešto grozno i fuj.
Sasvim suprotno toj dreki, predstava “Hrvatsko glumište” riječkog HNK Ivana pl. Zajca, autorski projekt Frljića i Marina Blaževića koji je premijeru imao prošlog tjedna, nije sva posvećena hrvatskim glumcima i njihovom ponašanju devedesetih. To je samo medijski najatraktivniji dio.
Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora.
Predstava je puna simbolike i možeš je čitati na sto načina. Ako želiš misliti i sposoban si osjećati, smrzneš se kad te natjera da shvatiš da ni članstvo u Europskoj uniji ovdje nije ništa bitno promijenilo, pa ti je domovina i dalje ona ista zemlja čiji je prvi predsjednik javno rekao da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. A da će sutra biti bolje sa svim tim polupanim ćirilićnim pločama – teško.
A zar nije to ono za što vas plaćamo, dragi kazalištarci? Da govorite o stvarima koje su važne i meni i mojoj susjedi, ali nismo umjetnice pa ne znamo kako bismo ih izrazile? Da otvarate ona za društvo bitna pitanja i rušite stare poglede na svijet, sve ono što nas drži zarobljene u balkanskom blatu, i na kraju rezultira time da vam djeca uče njemački kako bi si osigurala posao u Frankfurtu, da BDP i dalje pada a liste za otkaze sve su dulje?
Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani. A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio
Ali ne. Hrvatska umjetnost sva je uredna, počešljana, fina. Začahurena i samodovoljna. Ako netko krikne, odmah ga se otpiše kao divljaka, seljaka, luđaka. Novi riječki intendant uspio je nešto nevjerojatno, razbiti tu zavjeru šutnje, isključivo zato što je ubo prstom u oko.
Frljić i Blažević su kao Sex Pistolsi u našoj kulturi, koja nije zapela na najdosadnijoj fazi Pink Floyda i Genesisa kao rock sedamdesetih, nego nije ni otkrila rock’n’ roll. Ubo ih je u oko tek onda kad ih je osobno prozvao. Pistolsi englesku kraljicu, ovaj Dolenčića i Juvančića.
I sad je to drama, svi imaju svoje mišljenje, Facebook vrije, iako ih 99 posto nema ni namjeru pogledati predstavu. Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani.
A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio. Većinu njih ne zanima, ali Frljić polako stvara oko sebe novu publiku, zainteresiranu za živo kazalište, a to je valjda najvažnije.
(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).
Huškački Nekompetentni Kaos
U utorak me, vrativši se s posla oko 23 sata, dočekala poruka da sam viđena na pozornici riječkoga HNK na celulitnoj guzici mlade glumice koja je svoju karijeru započela u Maloj sceni.
Otvorila sam stranice toga kazališta ne bih li nešto više saznala o produkciji u kojoj sam se neočekivano našla, ali nisam uspjela otkriti poveznice sadržaja predstave i svog mjesta na već spomenutoj guzici.
Smatram da sve što je na pozornici spada u slobodu autorskog izraza.
Kako se radi o nacionalnom kazalištu, program je morao proći zakonom propisane instance da bi se pojavio na sceni pa sam zaključila da je sve potvrdilo Kazališno vijeće te se ovom temom nisam više bavila.
Okrenula sam se području svog interesa: odnos zakonske regulative s postojećom praksom u jednom od pet nacionalnih kazališta u Hrvatskoj.
I tako je nastala Slamka koja je pred vama.
Otvorila sam stranice toga kazališta ne bih li nešto više saznala o produkciji u kojoj sam se neočekivano našla, ali nisam uspjela otkriti poveznice sadržaja predstave i svog mjesta na već spomenutoj guzici. Smatram da sve što je na pozornici spada u slobodu autorskog izraza
Kao i uvijek kad želim saznati više o nekom subjektu koji obavlja profesionalnu kazališnu djelatnost u RH, odem na stranice Ministarstva kulture i kliknem na Očevidnik kazališta.
I upitah ga prošlog tjedna: ”Očevidniče, Očevidniče, kako stoje stvari u HNK-u u Rijeci?”
A Očevidnik mi odgovori: ”Draga Vita, što te zanima?”
”Tko je intendant?” upitah.
”Ah, to? Pa intendantica je Nada Matošević, a zadnju je promjenu prijavila u Očevidnik 10. travnja (Ajme meni, rekoh sebi, kud baš Taj Datum, to im je namjerno napravila!) 2014. godine kada je usvojen novi Statut, odgovori mi Očevidnik.”
”Pa kako, dragi Očevidniče?!” začudih se ja. ”Zar nisu tamo došli neki novi klinci koji će nam donijeti novo, odgovorno, različito kazalište prepuno tolerancije?”
Odgovara meni Očevidnik: ”Ne, draga Vita, da je tako kako ti kažeš, oni bi se, pravedni i na putu istine, kakvi već jesu, sasvim sigurno uočevidili u zakonskome roku.”
Šalu na stranu.
Pravilnik o očevidniku kazališta jasno propisuje proceduru i rokove u kojima intendant treba dostaviti nove podatke Ministarstvu kulture. Novi intendant HNK-a Ivana pl. Zajca ove je jeseni očito bio jako zauzet pak nije obavio ono što mu Zakon nalaže.
”Ah, to? Pa intendantica je Nada Matošević, a zadnju je promjenu prijavila u Očevidnik 10. travnja (Ajme meni, rekoh sebi, kud baš Taj Datum, to im je namjerno napravila!) 2014. godine kada je usvojen novi Statut, odgovori mi Očevidnik.” ”Pa kako, dragi Očevidniče?!” začudih se ja. ”Zar nisu tamo došli neki novi klinci koji će nam donijeti novo, odgovorno, različito kazalište prepuno tolerancije?” Odgovara meni Očevidnik: ”Ne, draga Vita, da je tako kako ti kažeš, oni bi se, pravedni i na putu istine, kakvi već jesu, sasvim sigurno uočevidili u zakonskome roku”
Prvo je Dušanu Ljuštini režirao Jazavca, polemizirao je sa Slobodanom Šnajderom, pisao biltene iz povijesti, a onda se bavio razmještanjem fotografija po guzicama i nekim drugim (većim ili manjim) dijelovima tijela svojih glumaca i glumica.
Pa kako bi se stigao baviti formalnim stvarima?
Pozdravih se s Očevidnikom i vratih se na stranicu Kazališta.
U potrazi za javnim nabavama dočekale su me upute kako doći do poveznice na koju mi valja upisati ime subjekta pa onda, nakon traženja, stići do popisa koji me zanima. (Uh.)
No, kad sam došla do tražene stranice, dočekala me zanimljiva situacija: zadnja javna nabava za riječko kazalište objavljena je davnog 4. srpnja 2013. godine.
Za ovu godinu nema ni jednog dokumenta.
Možemo reći da je bivša intendantica propustila obaviti dio zakonom previđenog posla, ali kako je moguće da novi šefovi kazališta, koji u knjižici sezone na osmoj stranici kažu da će se odgovornost manifestirati u odgovornijem i racionalnijem poslovanju, nisu objavili ni jednu javnu nabavu?
Znaju li uopće ti novi klinci što je javna nabava?
I da kućica koju su od velikog dečka s naslovnice ovog posta dobili na četverogodišnje upravljanje, podliježe Zakonu o javnoj nabavi?
Morali bi znati.
Ako pak ne znaju, valjalo im je naučiti koje su im dužnosti i obveze.
Ne samo prava.
Pravilnik o očevidniku kazališta jasno propisuje proceduru i rokove u kojima intendant treba dostaviti nove podatke Ministarstvu kulture. Novi intendant HNK-a Ivana pl. Zajca ove je jeseni očito bio jako zauzet pak nije obavio ono što mu Zakon nalaže. Prvo je Dušanu Ljuštini režirao Jazavca, polemizirao je sa Slobodanom Šnajderom, pisao biltene iz povijesti, a onda se bavio razmještanjem fotografija po guzicama i nekim drugim (većim ili manjim) dijelovima tijela svojih glumaca i glumica
Kliknete li na profil javnog naručitelja na stranici Kazališta – nećete pronaći ništa.
Prazna stranica.
Nema profila javnog naručitelja.
Kliknete li na Obavijest o sklopljenim ugovorima, ponovno ćete se naći na 2013. godini.
Željela sam uputiti pitanje poslovnoj ravnatejici glede tih nepostojećih javnih nabava, ali mailbox joj je bio pun.
Pa nema odgovora.
Mislim, logično je da je u kvalitetno ustrojenoj organizaciji poslovnom ravnateljumailbox – pun.
Otvaram stranicu Kazališnog vijeća.
U ovom mandatu nailazim na zapisnik (samo) dviju sjednica: one redovite od 1. rujna ove godine te one izvanredne od 17. rujna, kada se i javno objavilo da su dugovi kazališta iznenadili ne samo novu upravu, nego i Kazališno vijeće koje je trebalo imati sve relevantne podatke.
Gdje su novi zapisnici?
Je li moguće da – u kriznoj situaciji kakva je nastala u Kazalištu zbog iznenada pronađenog manjka u blagajni – više nije bilo sjednica?
Je li moguće da u kriznoj situaciji – kada se drastično promijenio najavljeni program Kazališta – nije bilo tematske sjednice?
Znači li to da Kazališno vijeće nije odobrilo promjene u programu koje su nastale?
Ne mogu vam odgovoriti jer podataka na stranici transparentnog kazališta – nema.
Pobjednički program ne sadrži ni osnovne u Natječaju tražene elemente: nema četverogodišnjeg kadrovskog, a ni financijskog plana. Može se čak reći da i sam program ne možemo nazvati četverogodišnjim programom. Osobito kada znamo da je već u prvoj sezoni doživio značajne promjene. U životu još nisam vidjela Financijski plan u kojem nema ni jedne jedine brojke
Usporedno s analizom stranica, čitam program s kojim su novi dečki dobili mandat te knjižicu prve sezone.
Dakle, pobjednički program ne sadrži ni osnovne u Natječaju tražene elemente: nema četverogodišnjeg kadrovskog, a ni financijskog plana.
Može se čak reći da i sam program ne možemo nazvati četverogodišnjim programom.
Osobito kada znamo da je već u prvoj sezoni doživio značajne promjene.
U životu još nisam vidjela Financijski plan u kojem nema ni jedne jedine brojke.
Također u dugogodišnjoj praksi nisam vidjela Kadrovski plan u kojem nije naveden čak ni broj zaposlenika.
Očito veliki dečko s naslovnice ovoga posta smatra nepotrebnim da se baš sve što se u Natječaju traži – i napiše.
Naime, veliki dečko zajedno s novim klincima koji tako jako ljube gaćice, ne znaju da postoji nešto što se zove pravila produkcije.
Koja su vrlo egzaktna.
A koja nova uprava kazališta u Rijeci naprosto ne zna.
Nema tih kompetencija.
Da ima, ne bi im se dogodilo da s autorom Slobodanom Šnajderom, čiji je ”Hrvatski Faust” trebao biti stožernom produkcijom ne samo ove sezone nego i četverogodišnjeg programa, ne potpišu autorski ugovor prije objave na internetskim stranicama.
Nova uprava HNK-a Ivana pl. Zajca sustavno krši više pozitivnih Zakona RH te smatram da bi odgovorni u Gradu (na čelu s gradonačelnikom Obersnelom) trebali poduzeti radnje da se kazalište s preko dvjesto zaposlenika stavi u okvire hrvatskog zakonodavstva
Da novi klinci išta znaju o kazališnoj produkciji, na obljetnicu smrti Ivana pl. Zajca, oca hrvatske opere, čije ime nosi kazalište koje vode, a ta će se značajna obljetnica obilježiti 16. prosinca ove godine, ne bi na programu Velike scene imali ”Pčelicu Maju” nego neko Zajčevo djelo.
Zajc će se te večeri u Rijeci naći u predvorju.
Ah, da, s bivšom upravom riječkoga HNK-a postigla sam dogovor da produkcija operete ”Momci na brod”, koju radim u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu, gostuje u Zajcu.
S novom upravom dogovor nije postignut, a ni potpisan ugovor.
Da novi mendažment loše stoji i s komunikacijskim vještinama, ne samo sa znanjima o produkciji, jasno je i iz toga što nisu odgovorili na mail u kojem ih pitam hoćemo li pristupiti potpisivanju ugovora prema detaljno razrađenim stavkama koje sam im poslala ili nećemo.
A mailbox poslovne ravnateljice, kao što znate, već je poslovično bio pun pa mi ni ona nije odgovorila.
O specifičnim komunikacijskim vještinama novih klinaca koji vole guzice i gaće, svjedoči i poruka koju su mi napisali (naime, potpisuju se obojica u svakome mailu), a koja glasi kako slijedi.
(Inače ne objavljujem interne prepiske, ali nakon što je poruka Slobodana Šnajdera upućena intendantu Frljiću postala glavnim sadržajem najnovije premijere u Zajcu, smatrala sam važnim objaviti pismo. Da javnost vidi način promišljanja produkcije novog menadžmenta HNK-a u Rijeci.)
Poštovane kolegice Banović i Lončar,
Vidimo da posljednjih tjedana naše aktivnosti u Rijeci zaokupljaju vašu maštu te vas inspiriraju na različite oblike diskurzivnog aktivizma, što putem javnih, a kako čujemo i ponešto putem privatnih medija i kanala. No, ostavimo na trenutak po strani to što vi mislite da mi ne znamo što radimo, kao i to što mi mislimo o tome što vi mislite i ne mislite da radite.
Naime, u našem programu za 12. mjesec, kao i u pretplatama Zajc 1 i 2, još uvijek stoji gostovanje Male scene s opernom predstavom Momci na brod Ivana Zajca, u režiji upravo one od vas dvije koja je evo danas objavila u sklopu umjetničkog projekta Teatar.hr da u našem programu NEMA projekta kojim obilježavamo godišnjicu Ivana Zajca, premda vrlo dobro zna da smo otkazali izvedbe opere NŠZ u režiji Dolenčića ili Prohića, svejedno, kako bismo oslobodili termin za Momke na brod (istina, dogovorene s prethodnom upravom, ali nama nespretno ubačene u termin koji smo planirali za drugi projekt).
Javljamo se dakle da provjerimo – želite li vi još uopće gostovati u Rijeci, spustiti se iz svojeg redateljsko-glumačkog Olimpa do prizemlja naših “pubertetskih performansa”, pojaviti naime uopće na sceni zagađenoj našim hormonima i upropaštenoj našom nekompetencijom, ili ste odustale, ili možda – zaboravile?
Kako bilo – javite nam hitro, jer evo ponuda baš juče stiže iz lutkarskog kazališta u Zagrebu, za lutkarsku “poslasticu” na kojoj je navodno predano radio još Slobodan Šnajder, dok je ondje stolovao kao kućni dramaturg. Ili ste i to zaboravile? Tko je gdje i kada bio, što i kako radio?
Vrata kazališta u Rijeci su vam dakle otvorena, ili ste i u to sumnjale?
Srdačno pozdravljamo,
Oliver i Marin
Dio o pubertetskim performansima i hormonima zagađenoj pozornici prepuštam na analizu čitateljstvu, a ja ću se osvrnuti na produkcijski posao.
U predstavi ”Hrvatsko glumište” sudjeluje i maloljetna osoba. Kako sam prošla kroz kompliciranu proceduru dobivanja dozvole kada je naša malodobna kći igrala u predstavi u našem privatnom kazalištu, i to na sceni s vlastitim roditeljima, znam ponešto o problematici dobivanja dozvole za rad djece u kazalištu
Iz pisma vidimo da su u opciji za obilježavanje smrti Ivana pl. Zajca bile produkcije Zrinskog u režiji Dolenčića i Prohića, redatelja koji su također svoje mjesto našli na gaćama pozornice nacionalnog kazališta.
Zanimljivo je da se nekog obilježi gaćama, a onda se režija Zrinskog (ni manje ni više!) nekog od gaćastih, uzima kao mogućnost za popunjavanje obljetničkog programa.
Ne vidim ja tu neke konzekventnosti.
(Dio s Lutkarskim kazalištem nisam shvatila.)
Ovo sam pismo sačuvala kako bih studentima kroz studiju slučaja objasnila kako se ne rade suradnje i kako se ne komunicira s potencijalnim partnerima.
Usput, obavještavam pretplatnike Zajc 1 i 2, premda obavijesti nema na stranicama HNK-a u Rijeci, da opereta ”Momci na brodu” neće gostovati u Rijeci premda je donedavno, a bez potpisanog ugovora s partnerom (Malom scenom), bila objavljena na stranicama Kazališta. Želite li doći na izvedbu ove poznate Zajčeve operete (ne opere) u Malu scenu, ulaznice možete rezervirati već danas.
Idemo dalje.
U predstavi ”Hrvatsko glumište” sudjeluje i maloljetna osoba. Kako sam prošla kroz kompliciranu proceduru dobivanja dozvole kada je naša malodobna kći igrala u predstavi u našem privatnom kazalištu, i to na sceni s vlastitim roditeljima, znam ponešto o problematici dobivanja dozvole za rad djece u kazalištu.
Inspekcija rada utvrđivala je čitanjem dostavljenog teksta predstave šteti li ćudoređu našeg djeteta sadržaj predstave. Zanima me, kako je inspekcija rada u Rijeci procijenila opasnost na ćudoređe djeteta u predstavi ”Hrvatsko glumište”? I kakav su tekst autori odnijeli na Inspektorat pa je dijete dobilo dozvolu igrati u ovoj produkciji?
P. S. O tome da se o objavi imena Tonka Lonze, Neve Rošić i ostalih kolega koji su sudjelovali u ozloglašenoj predstavi ”Ognjište” koja je bila temom 1. Biltena Marina ili Olivera (ili obrnuto) nije oglasila naša udruga, HDDU, nemam riječi. Pozivam Udrugu da se napokon oglasi. Ne zbog sadržaja koji se izvodi na pozornici. Protivnica sam svake cenzure. Pozivam da se oglase zbog Biltena koji su ništa drugo doli – lov na vještice
Ili možda novi menadžment nije ni izvršio svoju zakonsku obvezu rješavanja pitanja noćnog rada djeteta u kazalištu? I time prekršio Zakon o radu?
Je li moguće da su spasitelji hrvatskog kazališta radili mimo procedure?
Ili je riječka inspekcija rada toliko tolerantnija od zagrebačke pa je moguće jednostavnije dobiti dopusnicu?
Moguće.
I da skratim ionako predugačak post:
Nova uprava HNK-a Ivana pl. Zajca sustavno krši više pozitivnih Zakona RH te smatram da bi odgovorni u Gradu (na čelu s gradonačelnikom Obersnelom) trebali poduzeti radnje da se kazalište s preko dvjesto zaposlenika stavi u okvire hrvatskog zakonodavstva.
Samo letimičnim pregledom rada organizacije može se ustanoviti da su prekršeni sljedeći zakoni:
Zakon o kazalištima (više dijelova)
Pravilnik o očevidniku kazališta
Zakon o fiskalnoj odgovornosti (u više dijelova)
Zakon o javnoj nabavi
Zakon o zaštiti potrošača (u više dijelova)
Zakon o radu (moguće).
Poštovanje zakonskog okvira prvi je preduvjet demokracije.
Kada ga uspostavimo, možemo krenuti i u lov na ustaše i fašiste, partizane i četnike u našim redovima.
Nemam ništa protiv.
S gaćama.
Ili bez njih.
A valja se za kraj sjetiti i narodne mudrosti: odnijeti gaće na štapu.
P. S. O tome da se o objavi imena Tonka Lonze, Neve Rošić i ostalih kolega koji su sudjelovali u ozloglašenoj predstavi ”Ognjište” koja je bila temom 1. Biltena Marina ili Olivera (ili obrnuto) nije oglasila naša udruga, HDDU, nemam riječi.
Pozivam Udrugu da se napokon oglasi. Ne zbog sadržaja koji se izvodi na pozornici. Protivnica sam svake cenzure. Pozivam da se oglase zbog Biltena koji su ništa drugo doli – lov na vještice.
(Blog Vitomire Lončar prenosimo s portala Večernjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 37
- 38
- 39
- 40
- 41
- …
- 55
- Next Page »