Portugalski medicus udomaćio se u Big Appleu, inzistirajući na distinkciji između Metropolitana i Meta, fiksirajući točno zgradu u kojoj je Polanski snimao “Rosemaryno dijete”, kao i mjesto na kojem je ubijen John Lennon, ne zaboravljajući da i u New Yorku čovjek može biti osamljen ili nesretan, na čemu je profitirala “nevjerojatna industrija kratkotrajne podrške”. [Read more…]
Ivo Josipović: ”Doslovno, ne znam nikoga tko bi želio obnoviti Jugoslaviju!”
Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske
Razgovor vodili: Zdravko Zima i Drago Pilsel
Imali ste već priliku pozdraviti se s papom Franjom nakon njegove inauguralne mise, ali ste u četvrtak održali i prvi službeni susret. Kako je protekao i kakav je dojam na vas ostavio Papa?
Papa je bio upravo onakav kakvog sam i očekivao na temelju prvog susreta i svega onoga što je govorio i činio od početka svoga pontifikata. Bio je neposredan, simpatičan, otvoren za sve teme, skroman i topao. Susret s Papom bio je velik i važan događaj za međudržavne odnose, ali i za mene osobno.
O čemu ste razgovarali? Je li bilo kakvih iznenađenja u smislu da Vam je rekao nešto duhovito ili izrekao kakvu ideju o našoj zemlji i o prioritetima naše regije?
Teme su bile vezane za Hrvatsku, regiju i globalne političke procese u svijetu. Upoznao sam Papu s našim naporima da, usprkos ozbiljnoj gospodarskoj krizi, gradimo uspješno društvo. Govorili smo o Hrvatskoj kao zemlji vjerskih sloboda, bilo je riječi, pa i kritičkih, o odnosima države i Katoličke crkve, koje smo ocijenili vrlo dobrima, o ekumenizmu, pomirenju, ljudskim pravima… Regija je bila vrlo zastupljena u razgovorima. Kao i s papom Benediktom, imao sam iste poglede na regiju, na njezinu europsku budućnost te suradnju između država. Ocijenili smo kako je iznimno važno da političari u BiH urede tu lijepu i prijateljsku zemlju na način da je kao svoju prihvate svi narodi koji ondje žive i da se kvalificira za pregovore s EU-om. Papa je pokazao iznimnu informiranost o Hrvatskoj i regiji.
Govorili ste i na Papinskoj akademiji. Što ste ondje poručili i komu ste se obratili?
Govorio sam o odnosu morala i politike, i to iz perspektive hrvatskog iskustva. Na neki način problematizirao sam, odnosno doveo u pitanje tezu da su politika i moral odvojene kategorije. Politika nije samo borba za vlast ili za ostvarenje interesa, nego se uvijek postavlja i pitanje svrhe političkog djelovanja. Vlast za što? Koja joj je svrha? S kojim ciljem? Poručio sam da su neki problemi suvremenih demokracija povezani s idejom da su politika i moral nužno razdvojeni. Politika koja je samo tehnologija borbe za vlast ili tehnika obnašanja vlasti ne može zadovoljiti očekivanja građana. Moramo se, dakle, vratiti politici kao nečem što je povezano s vrijednosnim sustavom. To je bila glavna poruka moga govora.
Imali ste i zapaženo predavanje na Teološkom fakultetu Sveučilišta Yale: “Religija u postkomunističkom i postkonfliktnom društvu – hrvatsko iskustvo”. Možete li nam reći nešto više o tom predavanju i o pitanjima publike?
I sâm sam se iznenadio koliki je interes vladao za to predavanje. Govorio sam o našim iskustvima, načinu kako gradimo društvo vjerskih sloboda, što podrazumijeva pravo da se vjeruje i pravo da se ne vjeruje, pravo na slobodan izbor vjeroispovijedi i jednak položaj vjerskih zajednica pred državom. Govorio sam i o problemima s kojima se susrećemo, osobito o posljedicama koje je na društvo, pa i odnose među vjerskim zajednicama ostavio rat. Publika je ponajviše pitala o odnosima sa susjedima i određenim specifičnim pitanjima pomirenja među državama i narodima u regiji. Amerikancima je bilo osobito zanimljivo, gotovo nevjerojatno, što je Hrvatska za predsjednika izabrala agnostika.
Tada ste rekli da je religija često bila zloupotrebljavana zbog različitih političkih interesa te da Vam je važno razumjeti različite religije. Jeste li se, kao osoba koja se smatra agnostikom, otkad ste postali Predsjednikom, a što vas je dovelo do mnoštva prilika u kojima se susrećete s religijskim liderima i osobama različitog religijskog iskustva, jače propitkivali o svome svjetonazorskom opredjeljenju?
I inače se uvijek propitujem o svemu, pa tako i o vlastitim opredjeljenjima. U svjetonazorskome sam smislu ponajprije demokrat, poštujem vrijednosti liberalne demokracije i u okviru toga sam, kao što znate, socijaldemokrat. Također sam i agnostik. Imam veliko poštovanje za religije jer su one ugradile vrlo mnogo u našu kulturu i uopće u naš identitet. I sam, iako nisam vjernik, pripadam kulturi koja ima jake katoličke elemente. To je naprosto činjenica koja proizlazi iz povijesti naroda i države kojoj pripadamo. Pogledajte samo literaturu, glazbu, slikarstvo, film… Koliko je samo tu elemenata katoličke tradicije, pa i kod autora za koje znamo da nisu bili katolici. Vrlo je važno i to da, bili vjernici ili ne, imamo i kritički odmak od pojedinih aspekata naše povijesti. Ali, važno je reći, hrvatska kultura nije samo katolička. I druge su vjere, kao što su islam, pravoslavlje, židovstvo, iznimno utjecale na formiranje našeg kulturnog i nacionalnog identiteta. Moram priznati, do sada, kao Predsjednik nisam imao nikakvih problema u komunikaciji s vjerskim zajednicama, posebice ne s religijskim liderima. Istina, u predizbornoj kampanji bilo je određenog navijanja za moga protukandidata utemeljenog na činjenici da nisam vjernik. Ali te pojave smatram marginalnima. Vidjeli ste, pretežno katolička nacija za Predsjednika je izabrala agnostika i s time, do danas, nemam nikakav problem. Mislim da i to govori o sekularnosti našega društva koja ne isključuje da svatko ima svoje vjersko opredjeljenje i da ga prakticira te da svako religijsko opredjeljenje bude poštovano.
Pretpostavljamo da ste katkad prisiljeni odgovarati na ista ili slična pitanja, no ipak… Za Hrvatsku koja se predstavlja kao demokratsko društvo, od presudne je važnosti da ”pobjegne” iz prošlosti i prepusti je onima koji su za nju profesionalno zaduženi, a to su povjesničari, muzealci i drugi. Uostalom, alarmantno robovanje prošlosti i kolektivnim mistifikacijama dokaz je da je Hrvatska demokratska država, ali samo na papiru. Kada će građani naše zemlje, a ponajprije političari, shvatiti da moraju odgovarati za svoje postupke, a ne za postupke svojih očeva, djedova ili tko zna kojega pretka? Drugim riječima, kada ćemo shvatiti da živimo u 21. stoljeću, u globaliziranom svijetu i odgovarati, koliko je to moguće, na njegove izazove?
Rekao bih da je jedan značajan dio naše javnosti – političke i opće – to shvatio. No uvijek ima onih koji žive od prošlosti i u prošlosti, koji ne dopuštaju da se odmaknemo od nje. Takvi su prilično glasni, ali nisam uvjeren da ih je mnogo. Ipak smo daleko odmakli od onih vremena kad su ljudi zbog različitih interpretacija prošlosti bili spremni ratovati. Danas se o tome raspravlja i mislim da smo blizu tome da prihvatimo da će o nekim pitanjima u našem društvu uvijek postojati razlike, pa i o onima koje se tiču interpretacije prošlosti. Te razlike dijelom su identitetski uvjetovane, a dijelom su izraz obiteljskog i društvenog konteksta u kojem je netko odrastao ili se obrazovao. Inače, slažem se da nam je potrebno više gledati u budućnost, nego u prošlost. Istodobno, kad već i govorimo o prošlosti, to mora biti na način da pokažemo osjetljivost za žrtve, bez obizira na njihov svjetonazor, da govoreći o prošlosti ne stvaramo nove sukobe. Uz vremenski odmak, moramo moći imati pijeteta prema svakom stradalniku, a istodobno u povijesti prepoznavati ono što je kao povijesni pokret bilo dobro, a što nije. Ono što nikada ne smijemo prihvatiti jest opravdavanje zločina.
Ne čini li vam se da tvrdokorno prepucavanje između koalicije i oporbenog HDZ-a služi učvršćivanju stranačkih pozicija i jačanju ionako hipertrofiranih individualnih taština? Možda se s time nećete složiti, ali takvo ponašanje nije samo bespredmetno; u uvjetima notorne krize ono se ne može ocijeniti drukčije nego kao luksuz ili manjak bilo kakva osjećaja odgovornosti.
Ima i nerazumnih i beskorisnih rasprava u našem političkom prostoru, ali ipak htio bih reći da smo mi zapravo jedno relativno stabilno društvo u kojem srećom nema sukoba kakve vidimo, pa i u nekim razvijenijim demokracijama. Promjene vlasti kod nas bile su bezbolne i relativno brze. Poštovala se volja građana izražena na izborima koji su bili provedeni na zavidnoj demokratskoj razini. Naš politički prostor bi, sasvim sigurno, mogao biti i bolji, ali to se može reći za manje-više sve demokratske države. Ne bih, dakle, bio toliko kritičan prema stanju demokracije u nas.
Ima i nerazumnih i beskorisnih rasprava u našem političkom prostoru, ali ipak htio bih reći da smo mi zapravo jedno relativno stabilno društvo u kojem srećom nema sukoba kakve vidimo, pa i u nekim razvijenijim demokracijama. Promjene vlasti kod nas bile su bezbolne i relativno brze. Poštovala se volja građana izražena na izborima koji su bili provedeni na zavidnoj demokratskoj razini. Naš politički prostor bi, sasvim sigurno, mogao biti i bolji, ali to se može reći za manje-više sve demokratske države. Ne bih, dakle, bio toliko kritičan prema stanju demokracije u nas.
Predsjedničke obveze dovode vas u situaciju da komunicirate sa svjetovnim i crkvenim liderima, ali isto tako s „običnim ljudima“ koje muče obične, ali itekako opipljive brige. Kako prevladati taj hijat između protokolarnih visina i svakodnevnih ”plićina” u kojima se guši sve veći broj naših građana?
Komuniciram s mnogim građanima – i to na razne načine, s nekima i preko društvenih mreža ili e-maila. Nije uopće teško stupiti u kontakt sa mnom, i to izravno. Svakodnevno u moj ured ili meni osobno dolazi između 200 i 300 pisama i mailova. Najmanje polovicu tih pisama šalju mi građani. Obišao sam gotovo sva mjesta u Hrvatskoj, a u svom uredu primio tisuće građana. Imam, dakle, izravan uvid u stvarne probleme ljudi. Nema dana kad ne dodirujem ljudsku nesreću, a često i nepravdu. Pokušavam pomoći koliko mogu, iako je katkad frustrirajuće vidjeti da čak i netko na mojoj poziciji, dakle – na poziciji šefa države – ne može riješiti neki problem, ni onda kad je nepravda evidentno učinjena. Zapravo, rekao bih da je to najteži dio moga posla – kad vidim da je učinjena nepravda, ali nema načina ni mehanizma da se pomogne. Inače, kontakt s građanima vrlo je važan za svakoga demokratskog političara. On vas drži stalno vezanim za stvarnost, od koje se lako odvojiti kad jednom uđete u ove tzv. “više sfere”.
Gledajući prijenose saborskih sjednica i rasprava, teško se oteti dojmu da su stranke u Hrvatskoj postale same sebi svrhom. Možda je to pitanje implicirano u nekom od prethodnih, ali kada će političari shvatiti da je njihova obveza raditi za opće, a ne za vlastito ili usko stranačko dobro?
Rad za opće dobro morao bi biti glavni motiv svakomu tko se uključuje u politiku. Stranke su organizacije koje izražavaju neki specifičan svjetonazor ili posebno gledanje na to što je opće dobro te povezuju ljude koji se žele angažirati u politici, a slični su po pitanju svjetonazora. Stranke ne bi smjele biti odvojene od ideje općeg dobra – samo bi trebale predstavljati specifičan pogled na to kako postići opće dobro. No, pazite, prigovori koji se mogu postaviti našim strankama čuju se i u drugim zemljama u odnosu na njihove stranke. Važno je, također, vidjeti da nije sve u strankama. Javno se angažiranje danas može postići i na druge načine – kroz medije, civilno društvo, akademsku zajednicu, razne humanitarne udruge i dr. Neki od tih alternativnih angažmana možda su još i više usmjereni na činjenje dobra od samog političkog angažmana.
Čovjeku katkad ne preostaje drugo nego da se tješi Krležom. Mogle bi se citirati mnoge njegove rečenice, a na jednome mjestu, u ”Deset krvavih godina” (1937.), zaključio je da ”hrvatstvo, narkotizirano, sanja”. Znači li to da je Krleža bio prorok ili da se od tih davnih dana ništa nije promijenilo?
Krleža je svakako pisac čije poruke nisu vezane samo za jedno vrijeme. Ipak, mislim da se mnogo toga promijenilo u odnosu na 1937. Hrvatstvo, u smislu postojanja države, i to demokratske države, više nije samo san, nego je java. Možda ta java nije u potpunosti zadovoljila kriterije postavljene dok se o vlastitoj državi samo sanjalo. No danas se ima smisla angažirati na stvaranju jedne bolje, pravednije, slobodnije i bogatije Hrvatske. U svojim javnim istupima, više sam puta govorio da je pesimizam možda sastavni dio ljudske prirode, ali nije suviše koristan. Nećemo riješiti naše probleme ako već unaprijed pretpostavljamo da se ništa ne može učiniti i da će biti još samo lošije i lošije. Treba nam nešto optimističniji pristup stvarnosti. Rekao bih čak i da je takav pristup u skladu s postignutim. Ne treba zaboraviti odakle smo krenuli prije više od 20 godina, kroza što smo prošli i dokle smo ipak stigli. Mislim da bi čak i veći pesimisti od Krleže ipak našli dovoljno nade u tom prijeđenom putu. Istina je, gospodarsko je stanje vrlo teško. No pogledajte koliki smo napredak ostvarili u demokraciji, ljudskim pravima, slobodi medija, umjetnosti, kulturi, sportu… Ispunili smo visoke kriterije EU-a…
Nije malo naših glazbenih umjetnika koji su postigli svjetsku karijeru. Dovoljno je apostrofirati imena kao što su: Katarina Livljanić, Ivo Pogorelić, Radovan Vlatković, Monika Leskovar, Maksimilijan Cenčić, Martina Filjak, Petrit Çeku i drugi. Ovih dana u Zagrebu je koncertirala riječka mezzosopranistica Diana Haller i ne treba biti operni ekspert za zaključak da je pred njom velika karijera. Kako to da, kao pojedinci, osobito na glazbenom planu, uspijevamo ono što ne možemo postići na kolektivnoj razini? Zašto se samo načelno pozivamo na kriterij izvrsnosti, dok u praksi i dalje vlada načelo rođaštva i totalne korupcije? Pitamo vas to uzimajući u obzir Vašu predsjedničku poziciju, ali i muzičku i pravničku vokaciju.
Ponosim se glazbenicima koje navodite, ima ih još mnogo koji su napravili ili grade svjetske karijere. No nisu glazbenici jedini. U kulturi, sportu i znanosti imamo izvrsne pojedince i timove. Istina je, još je puno nepotizma, ali i tu vidim napredak. Ne mislim da su u Hrvatskoj jedini, pa ni glavni kriterij napredovanja nepotizam ili korupcija. Iako su to fenomeni koji još uvijek ozbiljno ugrožavaju naš napredak, rekao bih da danas nije kako je bilo “jučer”. Uostalom, teza da ništa nije moguće bez nepotizma i korupcije destimulirajuća je, ali i uvredljiva za mnoge u našem društvu koji su vlastitim radom i talentom ostvarili uspjeh. A da moramo uvijek ratovati protiv nepotizma i korupcije, to je činjenica i imperativ našeg uspjeha.
Prije nešto više od tri mjeseca Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Prilikom svečane priredbe u Zagrebu čuli su se Balotini, Krležini i Pupačićevi stihovi, čula se Bersina glazba itd. Pred svijetom smo se, kao i toliko puta ranije, prezentirali duhovnim vrijednostima, iako su za aktualnu vlast kultura i njezini protagonisti “zadnja rupa na sviralu”.
Prije nego što sam krenuo u politiku, vrlo sam se aktivno bavio kulturom i ne bih se sasvim složio s Vašom tezom o “rupama na sviralu”. Hrvatska je relativno siromašna zemlja i to ograničava naše mogućnosti financiranja kulture, i ne samo kulture. Hrvatska je produkcija u nekim kulturnim segmentima prilično bogata, u nekima nije. Često mi se većim problemom od novca čini povremeni manjak kreativnosti u nekim segmentima kulture. Ali, već sutra, pojave se pojedinci koji ponovno Hrvatsku i na tom području učine vidljivom. Ono što vidim kao poseban problem jest poticanje vlastitog stvaralaštva. Pritom, uzimajući u obzir ograničene resurse, ključno je pitanje selekcije. Povremeno pogledam što se sve sufinancira na području glazbe, posebno u nekim lokalnim samoupravama, i događa se da za određene ljude čiji se programi sufinanciraju, kao prilično dobar poznavatelj glazbene scene, nisam nikada čuo. Bar u slučaju onih programa za koje smatramo da su vrh naše kulture, trebali bismo naći dovoljno sredstava da im omogućimo međunarodnu afirmaciju. Pitanje kritičkog vrednovanja i određivanja prioriteta teška je i odgovorna zadaća i, prije svih, struka, ne politika, mora imati glavnu riječ.
Još u 19. stoljeću slavni američki pisac H. D. Thoreau ironično je primijetio da “na jednog kreposnika dolazi 999 pokrovitelja kreposti”. Thoreau je aludirao na svoju zemlju, ali nije li to nevolja koja i u Hrvatskoj strši do neba?
Možda, ali, rekao bih, to je univerzalna pojava.
Prije nekoliko dana ”Jutarnji list” osvanuo je s naslovom: ”Dugo sam čekao da se Josipović prestane ljutiti na mene”. Bile su to riječi srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića. Kako uspostaviti bolje odnose sa susjedima, a neutralizirajući usput optužbe o pokušaju restauracije Jugoslavije? To više što ne treba dokazivati da su dobri odnosi sa susjedima od vitalnog interesa za svaku zemlju. Pitanja koja se tiču rata, nestalih i slična traže urgentna rješenja, ali ne čini li Vam se da su još jake snage kojima ”zaleđeno” stanje između balkanskih susjeda itekako odgovara i koje u igri ni rata ni mira traže svoje probitke?
Nitko od ljudi s našom domovnicom, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi ili ljudi bilo koje druge nacionalnosti, nisu nam tuđinci. To su ljudi koji povezuju dvije države i učvršćuju naše prijateljstvo. Priča o “evangelizaciji domovnicama” naprosto je besmislica. Štoviše, to je priča o zatvaranju u vlastite granice, priča o bezosjećajnosti prema ljudima koje je sudbina podijelila između dvije domovine. Ja želim da priča bude drukčija, da bude priča o ljudima koji imaju što dati i jednoj i drugoj državi, državama koje imaju i moraju što dati tim ljudima, ljudima koji povezuju prijateljske države
Prije svega, obnova neke nove Jugoslavije niti je moguća, niti bi bila poželjna, niti za to ima interesa bilo gdje u postjugoslavenskim zemljama, uključujući i Srbiju. Oni koji govore o nekoj novoj Jugoslaviji zapravo pokušavaju zaplašiti građane nekom potpuno nepostojećom opasnosti, nekom fikcijom koja postoji samo u njihovim glavama. Doslovno, ne znam nikoga tko bi želio obnoviti Jugoslaviju! Ima, istina je, mnogo onih koji bi htjeli da se dobri odnosi među narodima i državama ove naše regije nikad ne razviju i koji kao da žive od stalnog poticanja neke “zle krvi” i dizanja tenzija. Kao da im je žao što je rat napokon gotov. A komu je taj rat donio išta dobra, osim onomu malom broju ljudi koji su se jednom enormno obogatili na račun velike većine koja je u ratu toliko toga izgubila? Ti ratni profiteri pokušavaju održavati neki imaginarni rat stalno živim da bi održali svoje privilegije i skrenuli pozornost s pitanja odgovornosti za prethodne sukobe. Od goleme je važnosti da se u svim zemljama postjugoslavenskog prostora vodi antiratna politika, koja uključuje i zatvaranje preostalih otvorenih pitanja, od kojih je za nas najbolnije pitanje nestalih osoba. Također, takva politika uključuje trajnu orijentiranost na izgradnju mira, kao i trajnu obvezu da se kazne ratni zločinci i oni koji su počinili teške zločine u ratu. Sve su to sastavni elementi jednoga procesa, kojemu je krajnji cilj onemogućavanje rata bilo kad u budućnosti. Unatoč dijelu javnosti koji nevoljko gleda na otopljavanje odnosa sa Srbijom, velik je napredak učinjen posljednjih godina: pronađene su mnoge osobe čija se sudbina nije znala, zajedno radimo na povratku izbjeglica, surađujemo u progonu međunarodnog i organiziranog kriminala, sve više trgujemo, razmjenjujemo kulturne programe, dogovorno je vraćen dio otetog kulturnog blaga iz doba rata, čak imamo i sporazum o vojnoj suradnji… Ali puno je još otvorenih pitanja i velika je odgovornost na ovoj generaciji političara da ih riješi ili bar njiihov broj svede na minimum.
Nedavno je umro Mirko Kovač, pisac u čijoj se sudbini zrcale sva moguća proturječja naše regije, koju katkad zovemo balkanskom, katkad ex-jugoslavenskom itd. Osim romana i novela, Kovač je objavio knjigu polemika pod naslovom ”Elita gora od rulje”. Ondje se okomio na mnoge pisce i intelektualce iz srbijanske sredine. Ipak, nije li pitanje kompromitiranih elita isto tako i goruće hrvatsko pitanje?
Ne bih generalizirao. Na našoj javnoj sceni, pa i kulturnoj, bilo je ljudi koji su se dosljedno zalagali za demokraciju i za mir, kao i onih koji su bili zagovornici autoritarne vladavine i promotori sukoba. Među ovima prvima istaći ću samo neka časna imena, ono Predraga Matvejevića, Dubravke Ugrešić, Mire Furlan i mnogih drugih ljudi okupljenih oko hrabrih antiratnih novina i časopisa u 1990-ima, mnogih novinara koji su dali svoj velik doprinos demokraciji. No bilo je i sasvim drukčijih primjera, kao uostalom i u Srbiji.
Osobno, najveći problem vidim u teškom gospodarskom položaju medija koji generira ovisnost medija o oglašivačima, a nekad i uzrokuje njihovu propast. Nažalost, mnogi su odlični novinari ostali bez posla, mediji propali. Sve te okolnosti utječu na neovisnost novinara, a i na profil medija. Nedostaje mi decentno analitičko novinarstvo u kojemu se ne događa da naslovi nemaju veze s tekstom nad kojim stoje. Ipak, uvijek volim istaknuti doprinos koji su mediji dali i dalje daju demokraciji u Hrvatskoj. Vidim, postoji više inicijativa samih novinara da otvore prostor neovisnom i stručnom novinarstvu kroz portale, neki sutra i kroz tiskana izdanja. Bez obzira na trenutačno veće ili manje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo medijskom scenom, očekujem da će kriteriji čitatelja, čitajte – tržište, isprofilirati scenu te da će se u dogledno vrijeme mediji profilirati u odnosu na publiku, način odabira i obrade tema, opremu teksta… Bit će sve manje medija koji “svaštare” i jako sliče jedni drugima.
Sugerira se da imate mnoge medije ”pod kontrolom”. Je li to točno i kako Vi doživljavate vaš medijski tretman u tiskanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj?
Nije točno i smatram da se radi o podmetanju vrlo malog broja novinara koji se i inače ne ističu osobitom objektivnošću. Eto, klasičan je primjer jednog dnevnika za čijeg vlasnika kažu da je sa mnom u dobrim odnosima. A taj dnevnik gotovo svaki dan, na cijeloj stranici, objavljuje najružnije objede na račun moje politke kao “komunjarske”, “izdajničke”, “jugonostalgičarske”. U medijima često nastupam jer je zagovaranje jedan od glavnih instrumenata koje Predsjednik Republike ima u obnašanju svoje dužnosti. Javni zagovor podrazumijeva stalno obrazlaganje svoje pozicije i pokušaj iniciranja javnog dijaloga o idejama koje imam. Moj prethodnik, predsjednik Mesić, bio je također osoba koja se snažno oslanjala na taj instrument – i to je sasvim normalno u okvirima postojećeg sustava. Nekad sam više, a nekad manje zadovoljan načinom praćenja mojih aktivnosti, ali pretpostavljam da bi slično mogla reći svaka javna osoba. Postoje novinari koji podržavaju politiku koju vodim, ali i oni koji joj se oštro suprotstavljaju. To je normalno, to je dio demokracije.
Pretpostavljamo da se ne dopisujete javno s novinarima koji vas kritiziraju. U povodu najnovije kritike na vaš račun, one Miljenka Jergovića, koji Vam je zamjerio način kojim ste se obratili Hrvatima u BiH u povodu tamošnjega popisa stanovništva govoreći im da imaju ”dvije domovine”, pa vas je u tome usporedio s Franjom Tuđmanom i njegovom politikom ”evangeliziranja domovnicama”, želimo doznati zašto, ako tako mislite, smatrate da Hrvati u BiH imaju ili moraju imati dvije domovine i jesu li vam Hrvati u BiH, kako vam Jergović imputira, tuđinci?
Točno je, gotovo nikada ne reagiram na tekstove u medijima. Ali kad već pitate, evo… Gospodin Jegović je sjajan pisac, ne uvijek osobit politički analitičar. Kao prvo, da je pažljivo pogledao spot zbog kojeg me kritizira, vidio bi da poruka uopće nije bila namijenjena Hrvatima u BiH. Štoviše, nisam uopće spomenuo Hrvate, već sve hrvatske državljane podrijetlom iz BiH koji žive u Hrvatskoj. To su, uz Hrvate, i velik broj Bošnjaka, nešto manje Srba. Uostalom, pogledajte kako i udruge Bošnjaka u Hrvatskoj pozivaju na popis! I otkud gospodinu Jergoviću legitimacija da negira pravo državljanima BiH koje im je dano zakonima njihove zemlje, pravo da sudjeluju u popisu stanovništva bez obzira na to imaju li još koje državljanstvo i gdje žive!? Danas je pitanje višestrukog identiteta, pa i višestrukog državljanstva, civilizacijsko pitanje. I sam je g. Jergović rodom iz BiH. Hoće li iskoristiti prava koja mu daju obje države ili neće, to je njegov odabir, ali ga ne bi trebao nametati drugima kroz prilično brutalne političke kvalifikacije. U Hrvatskoj imamo mnoge hrvatske državljane s drugim državljanstvom, ponajviše onim BiH i Srbije. Etnički, daleko je od toga da bi svi bili Hrvati. Zar tim ljudima, koje je često nevolja rata navela da napuste svoju prvu domovinu i žive u drugoj, zabraniti da ostvaruju prava u obje države, pa i da doprinose objema državama!? Jergović je istom logikom mogao reagirati i na činjenicu da su mnogi Srbi iz Hrvatske, koji danas žive u Srbiji, sudjelovali u popisu, a sudjeluju i na izborima. Gdje su mu jednaki kriteriji? Neke su od njih iz Hrvatske otjerali ratni događaji, drugima je to bio vlastiti odabir. Neki nisu nikada niti živjeli u Hrvatskoj. Pa to da su građani dvije države, ljudi s dvije domovine, normalno je! Dobro je što su vezani uz obje države i bio bih nesretan da ti ljudi, Srbi s dva državljanstva koji žive u Srbiji, nemaju mogućnost sudjelovati u popisu, izborima ili drugim aktivnostima vezanima za Hrvatsku. Kao što mi je normalno da u prostorijama organizacija Bošnjaka u Hrvatskoj imamo i zastave BiH, a da Bošnjaci koji žive u Hrvatskoj i hrvatski su državljani odlaze na popis u BiH, sudjeluju u izborima ili drugim aktivnostima susjedne zemlje. Hrvatska je svoju putovnicu dala i za oko 400.000 državljana BiH koji nisu Hrvati. Zašto? Zato što su životno ili obiteljski bili povezani s Hrvatskom. Nitko od tih ljudi s našom domovnicom, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi ili ljudi bilo koje druge nacionalnosti, nisu nam tuđinci. To su ljudi koji povezuju dvije države i učvršćuju naše prijateljstvo. Priča o “evangelizaciji domovnicama” naprosto je besmislica. Štoviše, to je priča o zatvaranju u vlastite granice, priča o bezosjećajnosti prema ljudima koje je sudbina podijelila između dvije domovine. Ja želim da priča bude drukčija, da bude priča o ljudima koji imaju što dati i jednoj i drugoj državi, državama koje imaju i moraju što dati tim ljudima, ljudima koji povezuju prijateljske države.
Koje medije iz regije pratite?
Otkako sam na ovoj funkciji, pratim zaista mnogo medija, ali najčešće u sažetim oblicima koje mi priređuje moj ured ili neka druga institucija. No često zatražim da pogledam cijeli tekst ili prelistam određeno izdanje. Pratim i online izdanja mnogih medija, teško bih mogao neka izdvojiti. Svakako, riječ je o medijima iz svih zemalja regije, različitih političkih orijentacija.
Koju ste knjigu ili knjige u posljednje vrijeme uspjeli pročitati, a koji ste koncert s velikim zadovoljstvom poslušali?
Ne biste vjerovali, zadnja mi je u rukama bila Jergovićeva zbirka eseja “Muškat, limun i kurkuma”. Ponavljam, odličan je pisac. Od koncerata, izdvojio bih koncert Njujorške filharmonije koji sam čuo prilikom boravka u SAD-u na sjednici Opće skupštine UN-a. Ali ističem i sjajnu kolekciju CD-ova Antologija hrvatske zborske glazbe. Vrlo često, posebice kada radim dokasna, stavim jedan od CD-ova iz te edicije.
Možda ste se samo šalili kada ste to naveli kao želju, ali je očito da svojim tempom rada nećete za ova mandata stići napisati glazbeno djelo posvećeno Johnu Lennonu. Hajmo završiti ovaj razgovor u ležernom tonu… Ako volite Lennona i ako Vam je glazba toliko važna, zašto biste se upustili u drugi predsjednički mandat, to jest, zašto ćete ga pokušati dobiti? Imate si pravo u odgovoru na ovo posljednje pitanje pripisati i poneku zaslugu.
Zato što volim komade koji imaju dva čina, a ne samo jedan. U prvom se događa zaplet, u drugom – rasplet. Šteta je propustiti rasplet, kad ste već vidjeli zaplet. O zaslugama neću, o njima će, a i o mojim slabostima, suditi analitičari, a što je najvažnije, birači.
Zdravko Zima i Drago Pilsel pokrenuli autograf.hr
U petak 11. listopada, okupljanjem kolega i izvjestitelja u Novinarskome domu u Zagrebu, počeo je živjeti portal www.autograf.hr, projekt Drage Pilsela (glavni urednik) i Zdravka Zime (predstavnik izdavača, Udruga Novum, i zamjenik glavnog urednika).
Prema riječima hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, koji je urednike primio u svom uredu u ponedjeljak 7. listopada, autograf.hr proširit će medijski prostor u Hrvatskoj i regiji jer udružuje velik broj uglednika iz kulturnog i medijskog područja koji su podržali ovaj projekt.
Kako misle autori projekta, naslov ”autograf.hr” upućuje na potrebu obnove jedne, nemalim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav.
Portal autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka.
Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su bogatstvo portala:
Mile Babić, Sonja Bašić, Joško Belamarić, Jadranka Brnčić, Vladimir Cvetković-Sever, Bora Ćosić, Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš Debeljak, Arsen Dedić, Predrag Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria Gruenfelder, Sinan Gudžević, Boris Gunjević, Željko Ivanković, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić, Claudia Keller-Pilsel, Snježana Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić, Borka Pavičević, Boris Perić, Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar, Janko Rožič, Božo Rudež, Seid Serdarević, Slobodan Šnajder, Vesna Teršelič, Dafinka Večerina, Nikola Visković, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Zdravko Zima (koordinator), Vjeran Zuppa, Viktor Žmegač.
Portal autograf.hr se financira od donacija, a račun Udruge Novum, Medvedski breg 29, 10040 Zagreb, otvoren u Zagrebačkoj banci, je sljedeći: HR5023600001102371587.
Pravo na sreću
Pišu Drago Pilsel i Zdravko Zima
Umišljamo si da činimo nešto važno nudeći vam od današnjeg dana portal koji je posvećen političkim, gospodarskim, kulturnim, religijskim, filozofskim, psihološkim, sociološkim, povijesnim, pravnim i ostalim društvenim temama, Hrvatske, regije i svijeta.
Naslov ”Autograf.hr” upućuje na potrebu obnove jedne, nemalim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav.
Temelj novinarstva leži na striktnom poštovanju činjenica i konzultiranju svih strana u eventualnom sporu: koliko se za to deklarativno zalažemo, toliko smo svjedoci svih mogućih odstupanja koje novinarstvo opet jednom svode na servis vidljivih ili prikrivenih centara moći. Problem je još veći kad znamo da je u Hrvatskoj i u široj regiji evidentan nedostatak kulture čitanja; s manjkom političke i ine kulture; taj nedostatak rezultirao je društvom s izuzetno zakržljalim javnim mnijenjem, društvom u kojem je solidarnost gotovo nepoznat pojam i koje u danom času nije u stanju reagirati na konkretne izazove.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba obnoviti njegova ključna načela, omogućujući mu da postane nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije koja nije mrtvo slovo na papiru. Novinarstvo koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilogom i svakom rečenicom našeg portala. Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome, osim onima koji brane politiku ”što gore, to bolje” i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.
Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka.
Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su naše bogatstvo, naša snaga:
Mile Babić, Sonja Bašić, Joško Belamarić, Jadranka Brnčić, Vladimir Cvetković-Sever, Bora Ćosić, Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš Debeljak, Arsen Dedić, Predrag Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria Gruenfelder, Sinan Gudžević, Boris Gunjević, Željko Ivanković, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić, Claudia Keller-Pilsel, Snježana Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić, Borka Pavičević, Boris Perić, Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar, Janko Rožič, Božo Rudež, Seid Serdarević, Slobodan Šnajder, Vesna Teršelič, Dafinka Večerina, Nikola Visković, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Zdravko Zima (koordinator), Vjeran Zuppa, Viktor Žmegač.
Potrebno nam je kvalitetno novinarstvo i potrebni su nam medijski projekti koji se neće gasiti zato što će njihovi urednici u rekordnom roku priznati da ne mogu – ili ne žele – ostati neovisni. Želimo otvorene i agresivne medije, ali samo u onoj mjeri u kojoj je agresivnost drugo ime za argumentaciju. S druge strane krajnje je vrijeme da stanemo nakraj nasilju, ne samo onom doslovnom i fizičkom, koje je postalo modus vivendi nad kojim još malo tko uistinu reagira. Ali treba isto tako podsjetiti javnost da se treba osloboditi drskosti i nasilja, koje nije samo privilegij nogometnih navijača i koje ozbiljno nagriza temelje naše demokratski definirane i europski programirane države.
Stvarni lijek za ljudske nevolje uredništvo će tražiti u solidarnim modelima ponašanja, neovisno o nacionalnim, vjerskim ili nekim trećim, društveno zaštićenim atribucijama autora i čitatelja.
Na taj će se način, projektom koji neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće komplimentirati vjeri tako da je identificira s nacijom, novinarstvom koje će promicati vrhunske kriterije i koje će biti prepoznatljivo po njegovanju kulture, bar do neke mjere utažiti žeđ za pravdom i smanjiti negativni efekti proistekli iz tajkunizacije, privatizacije i drugih zakonski verificiranih oblika ponašanja koji su materijalno i moralno opustošili Hrvatsku. Državu u koju se njeni vođe trijumfalno zaklinju, svodeći njene građane na marionete koje uporno aplaudiraju ili, od prilike do prilike, mašu zastavama, nalazeći u tome kakvu-takvu zadovoljštinu za izgubljene iluzije.
Danas nikome ne trebaju iluzije, još manje idoli, osim ako to nisu idoli rada, heroji kompetencije koji će probuditi toliko potrebnu nadu i pokrenuti osjećaj da je promjena moguća. Pogotovo ona koja znači boljitak za sve, a ne samo takve koji su stjecajem (po)ratnih okolnosti ili zahvaljujući izbornom marketingu stekli barnumske povlastice. Dakako, socijalno i mentalno očišćenje implicira odgovarajući odnos prema okolišu koji se bezočno uništava, dok se manjak bilo kakve akcije uvijek iznova pravda oskudicom.
Nezanemariva je svrha stvaranje društvene klime odgovornosti odnosno napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja, tim više što je Hrvatska prije nekoliko mjeseci postala članicom Europske unije.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju integralnu ili opipljivu stvarnost, javlja se potreba za obrazlaganjem i za analizom. Kao što liječnik ne smije ignorirati pacijenta, novinar ne smije zaobilaziti teška i delikatna pitanja. Zato uvijek iznova stoji pred rizikom sučeljavanja, svjestan da njegov poziv ne završava skupljanjem podataka. Činjenice su uvjet njegove djelatnosti, a kritički žalac ono što toj djelatnosti daje smisao. I razlog postojanja!
Novinarstvo ponajprije shvaćamo kao alat, dragocjen alat, pomoću kojeg želimo pridonijeti rekonstruiranju društvene i intelektualne klime, vjerujući da je najmanji pomak bolji od rezignacije. Ili od straha i od stagnacije koji su zahvatili sve pore našeg bića, prijeteći kolektivnim rasulom.
Uvijek ćemo se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno degradirane, o kojima se ne vodi ni približno dovoljno računa.
Zato će redakcija okupiti, pored navedenih imena, široku paletu suradnika, pisaca, publicista i intelektualaca različitih profila koji imaju što ponuditi javnosti, ali koji iz ovih ili onih razloga nisu u dovoljnoj mjeri prisutni na javnoj sceni. Samo tako moći ćemo kreirati portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan, regionalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske, zemlje koja se ne smije sramiti velikana koji su je željeli učiniti svjesnom i položaja i prioriteta.
Hrvatske koja nije u Europi s figom u džepu, nego Hrvatske koja svakom gestom potvrđuje svoju posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otuda krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava.
Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi ikad pomislila da postoji potreba za boljim idejama, i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska i zemlje regije su mnogim našim sugrađanima u ruke dale lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Mi danas obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala naših zemalja nedovoljni. Tu smo zato jer mislimo da imamo pravo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Krajnije je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo kako bismo zajedno počeli osjećati istinsku i plodnu pripadnost zajedničkom prostoru Europe.
Svaki početak je težak
Tko tvrdi da Hrvatskoj nisu potrebne ozbiljne novine? Oni isti koji tvrde da joj nisu potrebna kazališta, koncertne dvorane, fakulteti, oni koji misle da joj nisu potrebni brodovi, ni servisirani avioni. Pa kamo bi Hrvati letjeli, kad su sa svojim očevima i očusima, sa svojim premijerima i milijunerima već dospjeli tako neslućeno visoko?
Ne usuđujem se ni pomisliti koliko je godina prošlo od tih davnih dana, kad sam pohodio gimnaziju na početku zagrebačke Klaićeve ulice. U klasi koju su najvećim dijelom činile pripadnice nježnijeg spola profesorica Nikić davala je poduke iz njemačkog i latinskog jezika, unoseći se đaku u lice da bi čim zornije demonstrirala kako se izgovara ime najvećeg njemačkog pjesnika. G–o–e–t–h–e, sricali smo za profesoricom, ne nalazeći u toj pedanteriji pretjerane svrhe. I latinske poslovice pamtili smo zahvaljujući maru dotične gospođe, a jedna od njih glasi omne initium difficile iliti, po naški, svaki početak je težak. U vrijeme dok caruju cyberspace, YouTube, Facebook i druge digitalne čarolije, pučke poslovice i latinske poštapalice nisu u pretjeranoj modi. Ali ne vjerujem da bi itko mogao osporiti tvrdnju da je svaki početak težak. Novčana oskudica, spojena s vremenskom oskudicom (tko nam je samo ukrao vrijeme?), rezultirala je sve manjim interesom za klasičnu književnost, ali isto tako i za medije, pogotovo one papirnate. Novinskim kućama ne cvjetaju ruže, a pitanje je kome i što danas uopće cvjeta?
Aperitiv
Zazovemo li velikog Baudelairea, mogli bismo zaključiti da obitavamo u globalnom vrtu u kojem uspijevaju (samo) cvjetovi zla. Malo je knjiga stihova koje su toliko utjecale na budućnost moderne lirike, i modernog senzibiliteta, kao što je to slučaj s knjigom pjesnika koji je još u svoje doba tituliran Danteom jedne posrnule epohe. Osim što je bio pjesnik bez premca, Baudelaire je bio i prorok. Ništa što je ljudsko nije mu bilo strano; nisu mu bile strane ni novine. Tvrdio je da su odvratni aperitiv kojim čovjek finalizira svoj doručak, grozio se nad publiciranim lažima i smicalicama, iako je novine čitao i surađivao u njima kao pisac i likovni kritičar. To je kontradikcija kojoj se nije lako oteti, pa joj se nije oteo ni Baudelaire. Naravno, neću otkriti ništa novo ako konstatiram da je novinarstvo u Hrvatskoj jedna u znatnoj mjeri kompromitirana profesija. Ali što ili tko nije kompromitiran? Kakav ugled uživaju advokati, pjesnici, taksisti? A kako stoje političari, medicinske sestre, radnice Kamenskog, ili neke druge tvornice, koje mjesecima nisu primile plaću i kojima, osim prosvjeda i očajanja, ništa drugo ne preostaje?
Osim evidentnih teškoća koje stoje na putu medijskog prosperiteta, mogućnost drukčije slike zagađuju dežurni demagozi, promovirajući isključivo senzacionalizam i žutilo. Tvrdnja kako je to ono što publika traži, nije ništa drugo nego prozirna, pomno smišljena sofistika, kojom mažu oči javnosti, dovoljno umornoj od treniranja hrvatske demokracije od koje je, osim crnobijele iritacije i opetovane igre na istu kartu, teško išta očekivati. Nakon dvadesetak godina glorificiranja države, nakon svih mogućih zastava i nacionalističkih rituala s mirisom tamjana, vrijeme je za otrežnjenje. Ako vremena još iole ima i ako nije izgubljeno u paralelnom slalomu državnih elita, kojima su u domoljubnoj pljački narodne imovine zdušno sekundirali njihovi vjerni trbuhozborci. Tko tvrdi da Hrvatskoj nisu potrebne ozbiljne novine? Oni isti koji tvrde da joj nisu potrebna kazališta, koncertne dvorane, fakulteti, oni koji misle da joj nisu potrebni brodovi, ni servisirani avioni. Pa kamo bi Hrvati letjeli, kad su sa svojim očevima i očusima, sa svojim premijerima i milijunerima već dospjeli tako neslućeno visoko?
Barometar
Ako je točno da je svaki početak težak, onda isto tako nema dvojbe da ta tvrdnja u lokalnom okruženju ima dodatnu težinu. Naš početak je još teži, tim više što u trenutku osnivanja (n)ovog portala moramo iznova otkrivati Ameriku, objašnjavajući da nema slobodnog društva bez slobodnog novinarstva i da je svaka država koja bagatelizira medije, brinući se jedino za SVOJU televiziju i pretvarajući je u kino za privatnu razbibrigu, unaprijed osuđena na kaos. U kaosu, hvala na pitanju, već jesmo, a nikad jadniji tretman kulture – kojoj pripadaju i masmediji – prijeti definitivnim rasulom, u čijoj će prašini nestati ono malo kriterija i zdrave pameti za koju se hvatamo kao utopljenici za slamku. Što uopće funkcionira kako Bog zapovijeda? Zdravstvena služba, tramvajski promet, gradska čistoća, nogometni klubovi? Ili željeznica koja ne raspolaže ni jednom jedinom ispravnom lokomotivom, svodeći nezavisnu državu Hrvatsku na naslov Bulajićevog klasika: “Vlak bez voznog reda”. I ovako mala domaja očito je prevelika za naše glave. Kakva država, takvi i mediji. Možda zvuči brutalno, ali je i brutalno istinito.
Najlakše je tvrditi da su rezerve presušile, da je svijet u krizi i da treba oporezovati svakog građanina koji ima više od dva para zimskih cipela. Ali država koja se ne brine za mlade, koja ne ulaže u obrazovanje, u znanost i u medije, teško da ima velike perspektive. Osim one kakvu je stoljećima imala, funkcionirajući kao servis narodima koji su bili moćniji i dalekovidniji. Danas je Hrvatska i službeno dio integrirane Europe, pa je iluzorno tvrditi da vrijeme ozbiljnih medija pripada prošlosti. Jer Europa njeguje žutilo ali isto tako, ili još više, onu vrstu novinarstva koja je u nas podvrgnuta tihom, ali pomno planiranom odstrelu. Ako u Njemačkoj može izlaziti “Die Zeit” u pola milijuna primjeraka, zašto u Hrvatskoj ne mogu izlaziti novine koje će imati tridesetak tisuća čitalaca, koje će se isplatiti i koje će istodobno biti barometar javnog mnijenja? Samo u Zagrebu ima dovoljno intelektualaca, profesora i studenata koji čine kritičnu masu dovoljnu za jedan takav projekt.
Septet
I kad tvrdim da je svaki početak težak, onda je to manje lament nad vlastitom sudbinom, a mnogo više rezultanta iskustva, usporediva s iskustvom mitskog Sizifa koji uvijek iznova podiže kamen i penje se prema vrhu. Program našeg portala? Možda će to zvučati pretenciozno, ali jedina agresija koju slijedimo bit će agresija činjenica, koje su sine qua non svakog javnog angažmana. Da se kojim slučajem živi od nasilja, moglo bi ga se izvoziti i na taj način podebljati državni budžet. Ali ionako, krajnje je vrijeme da shvatimo da nasilje ne produciraju samo mladi, da ono nije uzrok nego posljedicai da se mračne diluvijalne igre režiraju u nekim drugim visinama. Jest, pisat ćemo o svemu, samo ne o celebrityima. Hrvatska još nema svoj identitet, ili ga nije izgradila, pogotovo u međunarodnim razmjerima, pa je smiješno prodavati ionako odveć rasprostranjene bajke o našim fiktivnim veličinama. A veličina je Katarina Livljanić, iako se kladim da 99 posto slučajno izabranih ispitanika ne bi znalo tko je ta dama i čime se uistinu bavi.
Otvorenost ćemo, naravno, prakticirati i prema susjedima. Nije to samo pitanje formalnosti; jer licemjerno je, ako ne i nešto gore, otvarati se prema Europi, a zatvarati se prema susjedima. Sve to, ali i sijaset drugih iznenađenja jamči dobro uigrani kolumnistički septet. Borbeni barbudo Drago Pilsel, koji je u sebi ujedinio autentične vrijednosti ljevičara i katolika; pisac Renato Baretić, koji uporno bježi na mediteranske otoke, iako ne može uteći od stvarnosti; Igor Mandić, čiji je novinarski i kritičarski opus dovoljan za tri biografije; Teofil Pančić, feljtonist teške kategorije čija kvantiteta nikada ne ide nauštrb kvalitete i tako dalje. Milana Vuković-Runjić jedino je žensko čeljade među citiranim vukovima, dovoljno iskusna da iz tog čopora izvuče živu glavu, dok se Ivan Lovrenović javlja kao autentični advokat Bosne i Hercegovine, zemlje kakva je bila i kakvu znamo iz njegovih suptilnih analiza. Za početak, to je možda i previše. Sve ostalo ovisi o jednoj vrsti komunikacijske igre, u kojoj je publika važna koliko i oni koji joj se obraćaju. Aferim!