Neki dan su, valjda da bezrazložno ne pohrle na hitni trakt, ministrima i premijeru mjerili krvni tlak na Markovu trgu. Svi odreda prikazani na TV-u hipertonični su. Ne čudi. Tlak raste kad si pod stresom, kad se prihvaćaš posla kojemu dorastao nisi. [Read more…]
Međupredmet međuministra
Ministar o kojemu je premijer čuo dobro, pa ga protekli mjesec instalirao na mjesto Željka Jovanovića, odlučio je da građanski odgoj u nas neće biti poseban predmet – već međupredmet. Međuministar uvodi međupredmet! Valjda se nada da će ga i naredna vlast, ona koju ćemo birati 2015., ostaviti na ministarskoj poziciji ako dosljedno bude ignorirao obećanja iz Plana 21. To što će nam djeca i nadalje biti isključiva, ksenofobična i podložna svim vrstama manipulacije ,od one roditeljske, profesorske, crkvene pa do medijske, njega mnogo ne brine.
Ne brine međuministra ni najnoviji primjer isključivosti mladih koji, nažalost, stiže iz tradicionalno najtolerantnijeg dijela Hrvatske. Barem nije na to reagirao. Engleski mediji bruje, naime, o tome kako su riječki navijači na utakmici Rijeke II i mladih nogometaša Manchester Cityja u Novigradu grubo i rasistički izvrijeđali tamnoputoga Seku Fofanu (po nekim izvorima to su učinili nogometaši). U svakom slučaju, trener Manchester Cityja Patrick Vieira odveo je svoj tim iz protesta protiv takvog ponašanja s terena krajem prvog poluvremena pri rezultatu 1:0 za Rijeku. Pitanje je hoće li ih i druge godine, nakon ovakvih iskustava, uopće dovesti u Hrvatsku na pripreme, no ministar koji u svom nazivu ima i sport šuti. Zločesti bi rekli – čeka stav Kaptola.
Da je pravde i držanja do obećanog, ministar Vedran Mornar imao bi najkraći mandat u povijesti koalicijske Vlade. Zašto? Pa u mjesec dana čuvanja Ministarstva obrazovanja u ljetnom periodu uspio je svojim ishitrenim izjavama, odlukama i postupcima pokazati da građanski odgoj i obrazovanje nije neophodan samo u osnovnim, srednjim školama i fakultetima nego da ga “pod mus” treba uvrstiti kao obavezan predmet za sve koji u vlasti sudjeluju…
Treba li uopće i napominjati da riječki klub sve demantira…
Prije nekoliko godina u istoj toj Istri mladi su na Facebooku pokrenuli stranicu “Vodnjan bez Cigana”, koja je vrvila uvredama i isključivošću, ali je, na sreću, brzo uklonjena. Mnoštvo je i istraživanja koja pokazuju da mladi nerijetko iskazuju netrpeljivost prema homoseksulnoj zajednici, nesnošljivost prema manjinskim etničkim skupinama i vjerskim zajednicama, ali pritom itekako glorificiraju pripadnost vlastitom narodu i bez ustručavanja smatraju kako bi Hrvati u svojoj zemlji trebali imati više prava od drugih.
Takve se predrasude i isključivosti najefikasnije liječe obrazovanjem.
No, međuministar o kojemu je premijer čuo samo dobro, smatra da su klinci preopterećeni, torbe preteške da bi se u njih utovarila i tolerancija, a nastavnici nepripremljeni za predavanje građanskog odgoja i obrazovanja, pa je tri godine priprema i rada stručnjaka odlučio baciti u vjetar, a gradivo, forme radi, rasporediti po različitim predmetima. Nije šija nego vrat!
Sada će za predavanje u vrijeme godišnjih odmora morati osposobljavati čitave nastavničke zborove, svakoga za njegovu jedinicu, umjesto da sa Zavoda za zapošljavanje uzme nezaposlene sociologe, filozofe, politologe i diplomirane novinare, mlade ljude osposobljene da djeci prenesu znanja neophodna za to da jednoga dana budu savjesni i odgovorni građani ne oslanjajući se na pomoć s oltara.
Nije ni čudo da GOOD, inicijativa za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskoga odgoja i obrazovanja, nakon takve na brzinu sklepane odluke traži ostavku ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Vinka Filipovića, ali i drugih iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta zbog samovoljnoga mijenjanja tema i modela te izostanka kvalitetnog uvođenja tog predmeta u nastavu. Takvo neodgovorno ponašanje ministra Mornara i Agencije odista bi zahtijevalo odlazak s pozicija brzinom kojom su se oni odlučili, ne prezentiravši javnosti rezultate provedene javne rasprave, za međupredmetnu nastavu. Baš me zanima hoće li javnost upoznati i s rezultatima nove, kolovoške rasprave.
No nitko nije očekivao, ni najuporniji vladini oponenti u tom sektoru, da će međuministar tako okrenuti vladino kormilo da sva obećanja popadaju u vodu, da će sa svega nekoliko svojih izjava i razgovora ugodnih s katoličkim biskupima izmijeniti identitet vladajućih do neporavljivosti. HDZ može i bez izbora preuzeti vlast, onako preko noći – razliku neće primijetiti ni oni koji su građanski odgoj slušali u nekim civiliziranijim zemljama
Da je pravde i držanja do obećanog, ministar Vedran Mornar imao bi najkraći mandat u povijesti koalicijskeVlade. Zašto? Pa u mjesec dana čuvanja Ministarstva obrazovanja u ljetnom periodu uspio je svojim ishitrenim izjavama, odlukama i postupcima pokazati da građanski odgoj i obrazovanje nije neophodan samo u osnovnim, srednjim školama i fakultetima nego da ga “pod mus” treba uvrstiti kao obavezan predmet za sve koji u vlasti sudjeluju, pa i za bivše dekane prestižnih tehničkih fakulteta koji, kad zasjednu u ministarsku fotelju, žure po mišljenje na Kaptol. Dobro su nam djeca i prošla, mogli su im vjeroučitelji predavati građanski.
To što je u tridesetak dana ministar inaugurirao kroz medije, rječnikom Orsata Miljanića rečeno, teško je sramoćenje premijera koji je o njemu čuo samo dobro, Vlade i Plana 21.
Može se razumjeti da je u netolerantnome društvu kakvo je naše svojim stilom i nastupom Željko Jovanović, čak i onda kada je bio potpuno u pravu, kao što je bio oko nogometa ili zdravstvenog odgoja, mogao iritirati tradicionalnu struju, sve one koji su na čelne pozicije u škole i na fakultete stigli kao podobni kadrovi HDZ-a, i da se formalno neutralnim, a stvarno konzervativnim Mornarom tražio novi legitimitet Vlade.
No nitko nije očekivao, ni najuporniji vladini oponenti u tom sektoru, da će međuministar tako okrenuti vladino kormilo da sva obećanja popadaju u vodu, da će sa svega nekoliko svojih izjava i razgovora ugodnih s katoličkim biskupima izmijeniti identitet vladajućih do neporavljivosti. HDZ može i bez izbora preuzeti vlast, onako preko noći – razliku neće primijetiti ni oni koji su građanski odgoj slušali u nekim civiliziranijim zemljama.
Slobodno prebrojavanje Srba
Željko Jovanović nije osobito simpatičan tip. Nije bio ni nešto uspješan ministar. Arogantan i agresivan, bez previše znanja o resoru kojemu je bio na čelu. Ni proceduru nije baš ljubio, što je temeljna postavka demokracije, zbog čega mu je, uostalom, Ustavni sud srušio niz odluka. Malo kada je davao argumente da se stane na njegovu stranu i nije ga bilo lako braniti, čak i uz najbolju volju.
Nije baš da se ubrajamo u fanove Željka Jovanovića. Gluho bilo. No, baš svakome osporit ćemo pravo da se na Jovanovića obrušava, da ga napada i javno vrijeđa samo zato što je – Srbin.
To znači da ridikuloznom, i što je još važnije, štetnom i po ovo fragilno društvo iznimno opasnom smatramo presudu suca zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Rafaela Krešića, koja je upravo potvrđena i u drugom stupnju, a kojom se Mamića oslobađa od optužbi da je poticao na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i pripadnicima srpske nacionalne manjine.
Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović “ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, te upozorio: “Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!”
Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović “ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, te upozorio: “Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!”
Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?
I dok je sudac odbio da je u toj Mamićevoj poeziji bilo mržnje prema Srbima, ipak u obrazloženju priznaje kako je riječ o “brutalnoj uvredi, neprihvatljivom izražavanju mišljenja Zdravka Mamića, koje ima razloga pogoditi Jovanovića, ali prije svega njegovu čast i ugled”.
U osebujnom obrazloženju sudac je kazao: “Ovdje se ne radi o kaznenom djelu nesnošljivosti, ‘govora mržnje’, nego o optužbi za poticanje na mržnju, koja se ne ostvaruje iznošenjem osobnih stavova, pa ni onih koje se može prepoznati diskriminatornim, mrzilačkim, šikanirajućim. Radi razumijevanja smisla te odredbe treba reći da problem na isti način definira i Okvirna odluka EU iz 2008. o suzbijanju određenih oblika i izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima, s kojom je i usklađivano naše zakonodavstvo.
Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?
Ta odluka traži da članice moraju kažnjavati ‘javno poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe s obzirom na rasu, boju, vjeroispovijest, nacionalno ili etničko podrijetlo’, a korištenje termina ‘poticanje’ jasno upućuje na to da se mora raditi o činidbi kojom se druge upućuje, ohrabruje izražavati mržnju ili pozivati na nasilje. Dakle, nije dovoljno da počinitelj samo priopći stavove o skupini ili pripadniku, pa i kad su diskriminatorni ili obojeni osobnom mržnjom, nego je potrebno da aktivno nastoji druge potaknuti da prema njima izražavaju mržnju ili čine nasilje.”
Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem – za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju. Jer, što, radio valjda ne slušaju mase pa se izrečeno u eteru ne može smatrati javnim poticanjem drugih da izražavaju mržnju ili čine nasilje?
Pitoreskni sudac osobito je nadahnuto obrazlagao presudu: “Zakon točno definira koja su obilježja kaznenog djela iz članka 325. stavka 1. i da počinitelj mora pozvati, ohrabriti i učvrstiti odluku ljudi da izražavaju mržnju jer mržnja je definirana kao bolesno neprijateljstvo. Sadržaj izjave nije bezazlen. Uvreda je brutalna, neprihvatljiva i ima kapacitet da pogodi adresata. Ali tko će se ovakvom izjavom naći pozvan da osjeti mržnju prema ministru Jovanoviću i to samo zato jer je to rekao Mamić? Mamić nije osoba baš od tolikog uzora.
Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem – za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju
Pa on nije Dalaj Lama da ga se slijepo slijedi! Mamićevi stavovi nikako nisu prihvatljivi, ali on tom izjavom nije poticao ni sugerirao ljudima da misle kao on i da se mrzi određena nacionalna skupina. Ovo nije klasična situacija kada se viče ‘Ubij, ubij Srbina’, već je u pitanju osobni animozitet koji je Mamić argumentirao subjektivno ne bi li se suprotstavio neprihvatljivoj ranijoj komunikaciji s ministrom Jovanovićem.”
Po sucu, zaključujemo, ako već Mamić nije Dalaj Lama, pred hrvatskim pravnim sustavom svakako potpuno zakonski smije biti Ante Pavelić.
Nisu suca pokolebali ni Mamićevi maligni istupi čak i u njegovoj sudnici tijekom suđenja kada je napao fotoreportere koji su samo radili svoj posao uobičajeno biranim riječima: “Šta me opet slikate?! Ova sudnica je maltretiranje! Vi ste kreteni! Imate sedam milijardi mojih slika!”…
Još manje ga je ganulo kada je, pravdajući svoj zabrinjavajući radijski nastup, da ne bi bilo zabune, s optuženičke klupe podvukao ranije izneseno u eter, i to baš negdje u vrijeme pred nogometnu utakmicu Hrvatska-Srbija: “Dok sam ja živ, ljudima poput Željka Jovanovića ću se suprotstavljati na bilo koji način jer je on ugroza za mene i za moju Hrvatsku! On je najveći hrvatomrzac poslije Khuena Héderváryja.”
Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi.
Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi
I ako ovako izgleda naše čuveno profesionalno i samostalno sudstvo, zašto se čudimo prikupljenim potpisima za referendum protiv ćirilice? Ili smo stvarno blesavi kada se zgražamo nakaradnom pravosuđu koje guranje prsta u anus proglašava rukovanjem, a novinarku koja je napisala istinu o trošenju javnog novca osuđuje za sramoćenje?
Kakav je sve bizaran svijet u ovoj državi pripušten sudačkoj časti tužno nam objašnjava nedavni slučaj suca koji je dao otkaz čistačici zato što sirotica nije očistila zgradu suda prije nego što se pokušala ubiti. Ipak je to bila teška povreda radne dužnosti.
Nitko u ovim slučajevima neće vidjeti da je naše sudstvo među većim devijacijama u društvu. Bitno je da su naši suci nedodirljivi, čak i kada donose nakazne presude.
Kako bilo, sve je dobro što se dobro svrši. Zdravko Mamić, doznajemo od njemu bliskih izvora, priprema veliku proslavu pravomoćne oslobađajuće presude. Pozvan je, dakako, i sudac Krešić. Među glavnim gostima veliki je fudbaler Joe Šimunić. Pjevat će Marko Perković Thompson. I ne brinite, neće biti “krvnih zrnaca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko.”
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Akt protiv odrastanja
Da nije korupcionaške, nepotističke, sitnim i krupnim interesima povezane ekipe u Ministarstvu kulture, moglo bi se reći da od Željka Jovanovića goreg nema, barem kada su u pitanju simbolične i identitetske, dakle civilizacijske, vrijednosti naše zajednice.
Neka je budaletina iz Ministarstva obrazovanja odlučila, ili je odluku, ipak, donio kakav besprizorni idiot, a možda i desničarski huligan, potencijalni batinaš, socijaldemokrat s duhovnom i inelektualnom legitimacijom Tomašićke Ruže, da u školama više ne bude školskih čistačica, nego da se poslovi čišćenja i ređenja daju u podnajam, tojest da se autsorsaju, ropkinjama iz povlaštenih privatnih tvrtki. Samo se moralno insuficijetnom mamlazu takvo što moglo omaknuti.
Ako mu se, pak, nije omaknulo, tada se radi o rijetko nedvosmislenom političkom i svjetonazorskom stavu, čiji je cilj da se đacima sugerira kako nismo svi jednaki, nego se dijelimo na robove i gospodare. Svatko tko je išao u školu zna da su školske čistačice, spremačice, tete s usisivačima, metlama, krpama i kantama prljave vode, važni akteri nastavnoga procesa, ali i procesa odrastanja. Izuzeti ih iz školskoga kolektiva čin je protiv odrastanja, protiv saznavanja, protiv djetinjstva.
Svatko tko je išao u školu zna da su školske čistačice, spremačice, tete s usisivačima, metlama, krpama i kantama prljave vode, važni akteri nastavnoga procesa, ali i procesa odrastanja. Izuzeti ih iz školskoga kolektiva čin je protiv odrastanja, protiv saznavanja, protiv djetinjstva
Evo kako je bilo: u školi koja je nosila ime Silvija Strahimira Kranjčevića, našega sarajevskog pjesnika, prognanog iz Hrvatske, sve smo čistačice zvali – teta Fata. Bilo ih je desetak, i možda se neka zbilja zvala Fata, ali mi smo ih sve tako zvali. I bilo je u tome neke dječje svireposti, organskoga šovinizma, pa smo već kao sedmogodišnjaci znali kako ćemo poniziti one koji se bave nelijepim poslom: čiste našu prljavštinu, lože razredne peći na ugljen, brinu se za red u jednome savršeno uneređenom, dakle usranom svijetu. Takve su bile škole u ono vrijeme, sredinom sedamdesetih, takve su škole u svakome vremenu, ništa se tu ne mijenja.
Svaka je teta Fata bila dobra, mudra i trpeljiva. Drukčije nas i ne bi preživjela. Mi smo namjerno prljali, rugali joj se, činili razne pasjaluke. Recimo, na užarenu kraljicu peći stavljali bismo komadiće gumice za brisanje, i onda bismo trčali niz hodnik, vičući: bojni otrovi, bojni otrovi…
Učiteljice i nastavnici bi svaku takvu situaciju, svaki takav incident u pedagoškom procesu, prepuštali teti Fati na rješavanje. Kada bi teta Fata priprijetila nepoznatom počinitelju, učiteljica, a ni razrednik nisu se htjeli petljati u odnos čistačice i učenika. I to je bilo mudro i ispravno. Trebalo nas je učiti životu, ali i nečemu što je skoro pa važnije od života: nismo, niti ćemo ikada biti bolji, pametniji, obrazovaniji, autoritativniji ljudi od svake tete Fate. Džaba nam sve škole i sva znanja, ako odrastemo u hajvane. Hajvan će rođenu mater autsorsati, zalud mu doktorati!
Jednom me je teta Fata, u trenutku potpunoga izbezumljenja, po nogama zalila kantom prljave vode. Dovukao sam se kući k’o popišan. Šta je bilo? Čistačica me zalila vodom. Šta si napravio da te zalije? To je, dobro pazite, pitanje koje čini tačku razlike između civilizacije i današnjega infantiliziranog i kreteniziranog hrvatskog društva, a i školstva: šta si napravo pa te teta Fata zalila vodom?
Kada bi teta Fata priprijetila nepoznatom počinitelju, učiteljica, a ni razrednik nisu se htjeli petljati u odnos čistačice i učenika. I to je bilo mudro i ispravno. Trebalo nas je učiti životu, ali i nečemu što je skoro pa važnije od života: nismo, niti ćemo ikada biti bolji, pametniji, obrazovaniji, autoritativniji ljudi od svake tete Fate. Džaba nam sve škole i sva znanja, ako odrastemo u hajvane. Hajvan će rođenu mater autsorsati, zalud mu doktorati!
U današnje bi doba, pretpostavljam, takva čistačica dobila otkaz, završila bi na naslovnici Jutarnjega, mogla bi biti sretna da je roditelji djeteta ne tuže, jer je, zamislite, kantom prljave vode zalila njihovoga kretenoidnog princa. Ne sjećam se više, doista, čime sam zaslužio da me teta Fata zalije, ali nema sumnje da je razlog bio dostojan svakoga današnjeg kretenoidnog princa.
Škola je imala dva ulaza: iz dvorišta su, kroz uska i niska, pomalo nedostojna vrata ulazili đaci. Preko porte, lijepe, samostanske austrougarske porte, prolazili su nastavnici i roditelji. Sedam godina išao sam u tu školu, sedam godina pokušavao sam barem jednom proći kroz glavna vrata, ali nije se moglo pokraj čika Šaćira. Golemi, sijedi starac s brčićima i u modroj kuti, partizanski prvoborac, spomeničar, radio je kao školski portir, podvornik i neka vrsta šefa logistike.
Jednom sam s majkom pokušao ući na glavna vrata. Nju je propustio, mene je vratio: neka ulazim tamo gdje ulaze đaci. Početkom devedesetih, školska zgrada je u postupku restitucije vraćena Crkvi, i danas je tu “Katolički školski centar”. Čika Šaćir je, bit će, davno umro, a ja nikada nisam ušao na ona vrata.
Rijetkih prilika, kada prođem Ulicom Mehmeda paše Sokolovića, pored kapija svoje stare škole, ista mi stvar na um padne: da mi je ući! Sad bih to, možda, i mogao. Ili ipak ne bih: da uđem, morao bih prekoračiti preko čika Šaćira mrtvog. A oni su me učili da idući svome cilju ne gazim preko mrtvih.
Ugljen je raznosio Islam. Čovjek srednjih godina, koji je očito prebolio dječju paralizu. Dok hoda, svaki mu udov svoju politiku vodi, lete ruke i noge po nekom smiješnom prirodnom zakonu, onako kako ih je jednom davno naputila bolest, a mi mu se djeca, naravno, smijemo. Jak je, i zabacuje kantama oko sebe.
Rugali smo se Islamu, on nas je učio plemenitosti. Da nije bilo njega, da nije bilo čika Šaćira i svake tete Fate, od okrutne bismo djece odrasli u još okrutnije, odvratne ljude. Ti ljudi su bili važni akteri pedagoškog procesa. Isto je bilo i u drugim školama, u Sarajevu, u Bosni, u Hrvatskoj, svugdje. Bez njih nema školskoga kolektiva
Govori teško, svaku ga drugu razumiješ. Približiš li mu se previše, mogao bi te i udariti. Rugali smo se Islamu, on nas je učio plemenitosti. Da nije bilo njega, da nije bilo čika Šaćira i svake tete Fate, od okrutne bismo djece odrasli u još okrutnije, odvratne ljude. Ti ljudi su bili važni akteri pedagoškog procesa. Isto je bilo i u drugim školama, u Sarajevu, u Bosni, u Hrvatskoj, svugdje. Bez njih nema školskoga kolektiva.
Moja se učiteljica zvala Sofija Ištuk, razrednik mi je bio Hrvoje Filipović, najveći književni autoritet mi je za cijeli život ostao strašni nastavnik srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskog Abdulah Šahmanović. Direktor škole bio je dobar, blag čovjek, koji je inače predavao matematiku. Zvao se Lazar Andrijašević. Nitko od njih, pa ni veliki Šahman, nije se u moju društvenu svijest intenzivnije utisnuo od svake tete Fate, čika Šaćira i Islama. Kada netko spomene islam, ja se, vidite, prvo sjetim Islama. Dvije riječi koje se neznatno različito naglašavaju.
Šiti se od sunita razlikuju po tome što šiti vjeruju da nije došao kraj vremena i da će se pojaviti skriveni imam, onaj koji će objasniti sve. U mome bi romanu ulogu tog Mahdija pred Sudnji dan odigrao školski ložač, koji je prebolio poliomyelitis. Bila bi to dobra priča, sve do trenutka kada se na nebu pojave dva Sunca…
Ne, nije ovo cmoljava reminiscencija, nisu ovo uspomene iz predmodernog doba, niti samo koristim prigodu da se narugam Željku Jovanoviću, tom nesposobnom ministru sporta i razonode. Njemu se u zemlji filonacistkinje Ruže nipošto ne bih rugao. Bio bih hajvan kada bih to činio, a od hajvanluka su me ustrajno odučavale tete Fate, čika Šaćir, Islam…
I moj razrednik Hrvoje Filipović. Ali Jovanović baš mora da je bez pameti ako ne shvaća da bi autsorsanjem školskih čistačica, pretvaranjem tih žena u roblje, bio na korak bliži tome da i sam svrši u Jasenovcu. U Jasenovcu ledenih i bešćutnih dječjih srca.
(Prenosimo s autorova portala).
Visažist Milanović
Izdajice iz “prokletih” resora zdravstva i prosvjete šutirao je u srijedu premijer Milanović, onako na brzaka, svega nekoliko sati prije interkontinentalnog leta u Brazil. Rajka Ostojića i Željka Jovanovića, dva “izdajnika” raskoljenih polutki SDP-a, okarakterizirao je kao umorne, potrošene političare koji su postali predmet mržnje mnogih. Štete imidžu Vlade što grabi prema posljednjoj četvrtini svoga, po svemu sudeći, nepovratno izgubljenog mandata.
Premijer kaže kako mnogo razmišlja o tome kako poboljšati rad Vlade… Mislio je, mislio “od srijede do petka, al’ se nije pomak’o dalje od početka”. Na pamet su mu padale samo smjene! I za smjenama je i posegnuo.
Premijer nam se opet potrudio “urbi et orbi” pokazati što sve ne zna. Plejadi starih “ne znam” – ne znam za nabavku novih automobila, za šogoričin kredit, bratove intervencije, bratićevo zapošljavanje nakon 23 godine mirovine – dodao je i jedno novo. Ovaj puta nam nije znao reći je li novi ministar zdravstva Siniša Varga član SDP-a ili nije – morali su mu novinari šapnuti da jest. Treba ga razumjeti. Žurilo mu se u avion, već je u sebi pjevušio Sevkin ”Brazil”: Ostavi sve, sve teške teme, brige i stres i sve dileme, idemo svi do Južne Amerike
O toj svojoj po tko zna koji puta ničim argumentiranoj odluci, ukoliko se trabunjanje o umoru, Saboru kao sindikalnom odmaralištu za “umirovljene” ministre, skupoj i jeftinoj kozmetici ne smatra dovoljno dobrim argumentom za tako radikalno postupanje, javnost je obavijestio na izvanrednoj konferenciji za novinare. No objašnjenjem tih radikalnih poteza danim pred novinarima ne bi mogao biti zadovoljan ni ministar Maras – jedan od većih obožavatelja lika i djela Zorana Milanovića – a kamoli predstavnici medija koji ni na jedno od pitanja nisu dobili suvisao i argumentiran odgovor.
Nemojte krivo shvatiti, nije bilo nezanimljivo. Opet nam se potrudio “urbi et orbi” pokazati što sve ne zna. Plejadi starih “ne znam” tipa ne znam za nabavku automobila, šogoričin kredit, bratove intervencije, bratićevo zapošljavanje nakon 23 godine mirovine dodao je i jedno novo. Ovaj puta nam premijer nije znao reći je li novi ministar zdravstva Siniša Varga član SDP-a ili nije – morali su mu novinari šapnuti da jest.
Ne, nije Alzheimer. Jednostavno nije smatrao za shodno pripremiti se prije obraćanja novinarima i hrvatskoj javnosti, barem pročitati biografije novih ministara. Mislio je, valjda, da je dovoljno što se ukazao i puno, puno, dvije i pol godine neprekidno razmišljao o tome kako poboljšati rad Vlade.
Treba ga razumjeti. Ipak on ima dalmatinskih gena. Osim toga, žurilo mu se u avion, već je u sebi pjevušio Sevkin ”Brazil”:
Ostavi sve
sve teške teme
brige i stres
i sve dileme
idemo svi do Južne Amerike
Stručnjaku za kozmetiku, visažistu Milanoviću znatno je lakše posegnuti za spomenutom skupom kozmetikom (čitaj: putovanjem na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil),ostaviti sve i malo se relaksirati u društvu predsjednice Dilme Roussef u polusatnom kurtoaznom razgovoru i pogledom na kockaste dresove iz svečane lože, nego se u domovini boriti s grižnjom savjesti dok čita oproštajno pismo i intervju u Jutarnjem dirljivo odanog Željka Jovanovića.
Novinarima je to Milanović jednostavno objasnio: “Ako ideš, ne valja, ako ne ideš, opet ne valja”! Zanimljivo je kako se on uvijek odluči za onu po porezne obveznike skuplju varijantu. Mandat grabi zadnju četvrtinu i misli si: Kad će mi se ponovo pružiti prilika da o tuđem trošku vidim Brazil? Ako bude sreće, podružit će se i sa Severinom…
Novinarima je to Milanović jednostavno objasnio: “Ako ideš, ne valja, ako ne ideš, opet ne valja”. Zanimljivo je kako se on uvijek odluči za onu po porezne obveznike skuplju varijantu. Mandat grabi zadnju četvrtinu i misli si: Kad će mi se ponovo pružiti prilika da o tuđem trošku vidim Brazil? Ako bude sreće, podružit će se i sa Severinom, koja ga je svojevremeno nazvala najljepšim hrvatskim političarom, i preporođen vratiti doma.
Napudrao je, dakle, nos Vladi skupom smjenom trojice ministara u mjesec dana i red je da prikupi malo snage pred skoru sjednicu Glavnog odbora, koja bi, ako ima imalo istine u kuloarskim pričama, mogla ovaj puta njemu raditi o glavi…
Bit će, tvrde kuloari, uskoro materijala za neke nove izvanredne konferencije, a dotad ćemo se, s obzirom na to da i sam premijer veli kako novi ministri (Mornar i Varga) neće unositi promjene u dosadašnji Vladin odnos prema školstvu i zdravstvu, zabavljati nogometom. Onda slijedi ljetna pauza u kojoj će ministar turizma Darko Lorenzin brojati turiste diljem Lijepe Naše, pa potom kampanja za predsjedničke i eto nas začas u 2015. godini kako zaokružujemo umorne i potrošene političare spremne za četverogodišnji odmor u Saboru…
Neće valjda svi biti izdajice, naći će se poneki glas za kozmetičkim promjenama iznurenog i potrošenog premijera; ako nitko drugi, Maras i Jovanović lobirat će za njega.
Samouništenje SDP-a
Odlučili smo da ni jedan interes, niti jedna frustracija, niti jedna ambicija SDP-ovca ne može biti na štetu stranke. Tim je riječima Željko Jovanović, u funkciji Milanovićeva partijskog mača, sasjekao partijsku budućnost svog riječkog partijskog druga, koji se usudio svojim osobnim frustracijama poremetiti uzvišeni plan partije/revolucije. On je jedini koji se oglasio u ime mudrog i nepogrešivog vodstva/vođe, stoga njegove riječi imaju posebnu težinu.
I nije slučajno odabran upravo Riječanin Jovanović, koji je upravo odličan primjer političara koji je vlastiti interes pretpostavio stranačkome. No partijske kronike pune su primjera da su se upravo takvi uvijek morali prvi dokazivati i bezuvjetnim odbacivanjem svojih dojučerašnjih drugova potvrđivati svoju odanost partiji.
Odluku o tome je li bilo nezakonitosti zapravo bi trebali donijeti isti oni koji su za eventualne nezakonitosti odgovorni. No čak i kada bismo bezuvjetno povjerovali njihovim nalazima, što je s ostalim Linićevim optužbama na Milanovićev račun, kao i s Milanovićevim optužbama protiv Linića? Hoće li i te tvrdnje biti provjerene?
Jovanovićeva staljinistička izjava zorno svjedoči o dubini pada Milanovićeva SDP-a. Ovdje svjedočimo zadnjem činu SDP-ova fratricida, u kojem su pali svi koji su se usudili dovesti u pitanje Milanovićevo nemušto vodstvo, a Linić je zadnja spona koja još veže današnji SDP s Račanovim.
Naravno da stranka ne može tek tako prijeći preko onog što je Linić rekao o Milanoviću. No je li slučajno da je od svega što je protiv Milanovića izrekao Linić provjereno samo ono što ovaj zapravo nije rekao, pri čemu moramo imati na umu da u Hrvatskoj mogućnost vjerodostojne i neovisne provjere rada represivnog sustava zapravo ne postoji, jer nemamo funkcionalan sustav civilnog nadzora nad radom tajnih službi i policije.
Dakle, odluku o tome je li bilo nezakonitosti zapravo bi trebali donijeti isti oni koji su za eventualne nezakonitosti odgovorni. No čak i kada bismo bezuvjetno povjerovali njihovim nalazima, što je s ostalim Linićevim optužbama na Milanovićev račun, kao i s Milanovićevim optužbama protiv Linića? Hoće li i te tvrdnje biti provjerene? Ili će ih, nakon što Linić u subotu po kratkom postupku bude ”milanovićevski” šutnut iz stranke, jednostavno pomesti pod prašnjavi partijski tepih.
Dok je njegov prethodnik Ivica Račan za svog vodstva također želio pokazati da je SDP borbena i moderna stranka, pa je u nju pozvao snagatora Mirka Filipovića, prepustivši ga u saborsku arenu, Milanović je samu stranku pretvorio u gladijatorsku arenu. ”Ako je netko spreman za bitku u subotu ja sam fit.
Kada je svojedobno Karamarko došao na čelo HDZ-a, u SDP-u su trljali rukama, znajući da uz takvog lidera opozicija neće nikad na vlast. No danas je situacija obrnuta. HDZ-ovci boga mole da Milanović opstane što dulje, svjesni da će im vlast pasti u naručje, poput zrele kruške
U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika”, rekao je, ako je vjerovati stranačkim insajderima u Večernjem listu, Milanović, SDP-ov Čovjek od čelika, uoči subotnjeg obračuna kod SDP-ovog O. K. Corrala.
Ne treba dvojiti da će Milanović uspjeti istjerati Linića iz stranke, no taj njegov uspjeh neće popraviti njegov katastrofalan učinak na čelu SDP-a. Samo u nešto više od godinu dana Milanović je izgubio troje izbore zaredom, dvaput europske i jednom lokalne.
Sve njegove taktičke političke odluke bile su pogrešne (rat s IDS-om, lomljenje kičme zagrebačkom i riječkom SDP-u…, rat s desnicom), a strateških skoro i nije bilo. Pokazalo se da je Milanović – samoproglašeni SDP-ov patrijarh koji to ne želi biti – najveći problem SDP-a.
Kada je svojedobno Karamarko došao na čelo HDZ-a, u SDP-u su trljali rukama, znajući da uz takvog lidera opozicija neće nikad na vlast. No danas je situacija obrnuta. HDZ-ovci boga mole da Milanović opstane što dulje, svjesni da će im vlast pasti u naručje, poput zrele kruške. Uz ovaj tempo raspadanja Milanovićevog SDP-a, HDZ, koji je na europskim izborima osvojio 41 posto, na sljedećim bi izborima mogao, ni kriv ni dužan, osvojiti 50 posto. To nije uspjelo ni Tuđmanu poslije Oluje.
(Prenosimos portala Novoga lista).
Vozi, Željko!
‘‘Hoćete da dođem kočijom u Ministarstvo?“, upitao je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović građane države u kojoj broj nezaposlenih ide ka okruglih četiri stotine tisuća, u kojoj je prosječna plaća u onome što se naziva realnim sektorom, dakle u robovlasništvu na otvorenom tržištu, oko dvije tisuće i sedam stotina kuna – onu, kao prosječnu, od pet i nešto pumpa zbrajanje s primanjima u državnoj upravi – prosječna mirovina još manja, dok svršeni studenti imaju tek nešto veće šanse od vršnjaka iz Grčke, BiH ili Španjolske da se nekada negdje zaposle, dakle ne apsolutno nikakve, već samo nikakve…
Prije nego što će dobiti jedini mogući odgovor – a on glasi: pa može i kočijom, ako se ministru već gadi javni prijevoz ili postojeći automobil, koji, istina, nije nov, ali obavlja funkciju, točnije vozi sa jednog na drugo mjesto – Željko Jovanović je udahnuo duboko, izbrojao do petstotinjak tisuća kuna i ispričao se istim onim građanima koji se smatraju sretnim ako dnevno za sve potrebe imaju iznos jednak potrošnji audija A6 quattro na stotinu prijeđenih kilometara gradske vožnje.
Nije najveća, ali izgleda da jest jedna od većih pogrešaka Zorana Milanovića odluka prema kojoj su ministarstva izgubila mogućnost angažiranja PR agencija i pripadajućih im eksperata za pretvaranje laži u uhu ugodni zbir riječi sa značenjem suprotnim od suštinskog.
Nije najveća, ali izgleda da jest jedna od većih pogrešaka Zorana Milanovića odluka prema kojoj su ministarstva izgubila mogućnost angažiranja PR agencija i pripadajućih im eksperata za pretvaranje laži u uhu ugodni zbir riječi sa značenjem suprotnim od suštinskog. Nema, naravno, tog genija komunikacija koji može opravdati sumanutu odluku o kupnji novih, luksuznih, odvratno skupih automobila za potrebe Vlade, ali ipak ima netko tko zna kako je od svih, ali svih mogućih reakcija na zgražanje javnosti tim povodom najgluplja ona u kojoj jedan ministar kaže kako neće na posao kao Pepeljuga na bal
Nema, naravno, tog genija komunikacija koji može opravdati sumanutu odluku o kupnji novih, luksuznih, odvratno skupih automobila za potrebe Vlade, ali ipak ima netko tko zna kako je od svih, ali svih mogućih reakcija na zgražanje javnosti tim povodom najgluplja ona u kojoj jedan ministar kaže kako neće na posao kao Pepeljuga na bal.
Njoj je, sjećate se bajke, i kočija bila dobra dok je trajala, a nije dugo. Čarolije inače kratko traju, manje čak i od jednog mandata koji Vlada Zorana Milanovića s većinom ministara ubrzano premotava prema kraju, ka onom trenutku u kojem će se audiji pretvoriti u privatne automobile vrijedne koliko dodatna oprema u službenim, kabineti u dnevne sobe građanskih stanova, a velevažni dužnosnici u građane koji bi tako rado objasnili zašto i zbog koga točno nisu uspjeli, samo što obično nema zainteresiranih da ih slušaju.
Socijaldemokratski ministri su čuđenje u svijetu: hajde što ne uspijevaju ni u čemu čega se uhvate, već im ne ide ni razumijevanje građanskog gnjeva zbog onoga što ih je i dovelo do vlasti koju nadljudskim naporima žele izgubiti prvom zgodnom prilikom. Nije, naime, Kukuriku koalicija dobila gotovo plebiscitarnu podršku birača zbog toga što je ponudila društvo genija za vlast niti zbog famoznog Plana 21 – njega je, prema slobodnoj procjeni, pročitalo točno toliko građana, dvadeset i jedan, dakle – već zbog toga što su prije nje na istom mjestu sjedili grozni.
Bahata, korumpirana, kleptokratska ekipa koja, kako je o nekim drugim, tako prokleto sličnim elementarnim nepogodama u ljudskom obliku, pisao veliki novinar i još veći gad, pokojni Aleksandar Tijanić, nikada nije htjela napraviti nešto, već samo biti netko.
Ako je HDZ u nečemu uopće bio dobar, osim u dobivanju izbora, onda je u bio dobar u tome da svaku psinu predstavi drugačije, da nađe, plati nekoga tko zna prodati cojones pod bubrege, da odgodi, ako ništa, suočavanje s gnjevom baze zbog nezasluženog uživanja u luksuzu za odabrane. E, pa u SDP-u se pokazuju nesposobnima čak i za takvo što, ali, i tu je već ogroman problem, ne i za ponašanje kojim brišu suštinsku razliku između takozvanog lijevog i jednako takozvanog desnog centra, gdje je zaista stanovao HDZ u vrijeme Ive Sanadera.
Biti naivan i budala nije isto, ali ima trenutaka u kojima naivni, ne svojom voljom, ispadnu budale. Gori od naivnih su, dakle, mogli vjerovati kako će lijevo-liberalna koalicija detajkunizirati društvo, dati uhapsiti sve one koje se smije pitati svašta osim za prvi milijun, ponuditi zakon o radu koji nije zakon o profitu manjine stečenim radom većine, učiniti ovo i ono. Samo naivnima je, međutim, trebalo manje: za početak, promjena obrasca ponašanja koji se smatra prihvatljivim sve dok ne postane dovoljno javan i toliko skandalozan da se mora amortizirati vojskom piarovaca i financijskim injekcijama u nekontrolirane medije. Već to bi bila revolucija
Biti naivan i budala nije isto, ali ima trenutaka u kojima naivni, ne svojom voljom, ispadnu budale. Gori od naivnih su, dakle, mogli vjerovati kako će lijevo-liberalna koalicija detajkunizirati društvo, dati uhapsiti sve one koje se smije pitati svašta osim za prvi milijun, ponuditi zakon o radu koji nije zakon o profitu manjine stečenim radom većine, učiniti ovo i ono.
Samo naivnima je, međutim, trebalo manje: za početak, promjena obrasca ponašanja koji se smatra prihvatljivim sve dok ne postane dovoljno javan i toliko skandalozan da se mora amortizirati vojskom piarovaca i financijskim injekcijama u nekontrolirane medije. Već to bi bila revolucija, no kako se nije dogodila, tako je i razočarenje proporcionalno očekivanju.
Ima u SDP-u nemalo onih što zbilja ne razumiju da je u tom razočaranju korijen oštrine kritika i gotovo pa privatnih mržnji lijevo orijentiranih novinara i intelektualaca spram Milanovićeve Vlade. Oni koji su sa naslađivanjem pratili i otkrivali afere prethodne vlasti vjerovali su da svaki narod ima onakvu vlast kakvu i zaslužuje. Na kraju se, međutim, dogodilo to da i svaka vlast ima narod kakav zaslužuje: aktualna, SDP-ova, prvo razočaran, pa i gnjevan.
Kada je negdje na početku mandata, odmah poslije prvih propuštenih prilika, premijer najavio mjere štednje, upitan je hoće li i svojim ministrima smanjiti plaće za nekoliko posto. Odgovorio je, podsjetimo se, da neće, jer bi to bila – demagogija.
Ništa manje demagoški nije ni zgražanje nad cijenama automobila naručenih za ministarstva istog tog premijera, ali jest veća, ta demagogija, najava da ih neće koristiti, već će služiti ovoj i onoj službi, policiji, vojsci, vatrogascima, GSS-u, pčelarima i ostalima.
Drugačije rečeno, kada su već kupljeni, pa nakon što su iskorišteni za još jedan korak ka samouništenju, nema razloga da se daju nekome. Što bi Pavle Vujisić rekao Aleksandru Berčeku u filmu Slobodana Šijana ‘‘Ko to tamo peva“: ‘‘Vozi, Miško!“. U pravcu o kojem je pisao Benjamin kazavši kako je svaki fašizam posljedica jedne neuspjele revolucije. Čak i kada je samo kozmetička. Vozite, dakle, sve dok se audiji A6 ne pretvore u bundeve – kada već kočije nisu bile dovoljno dobre za dolazak u Ministarstvo i u ministarstva.
”Posao” srpskih agresora dovršili hrvatski domoljubi
”Učinio sam sve što je bilo potrebno da bih dokazao kako su hrvatski udžbenici temeljeni na činjenicama, na istini, i smatram da je to bio odličan potez. Jednako tako kao što sam i dokazao da je vaša stranka – stranka koja je rastočila Hrvatsku zbog toga što ju je opljačkala, a predsjednik vaše stranke – koji je bio šef tajnih službi – ništa nije vidio, ništa nije čuo i ništa nije znao. To je mantra u HGK-u i u HDZ-u. Znači Hrvatska je opljačkana uime obitelji HDZ, uime obitelji Sanader, uime obitelji Vidošević i ostalih obitelji”, uzvratio je žestoko ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović, u srijedu u Hrvatskome saboru.
Bio je to ministrov odgovor HDZ-ovu zastupniku Anti Babiću, koji je, želeći biti provokativan, a pritom još i aludirati na nedovoljno hrvatstvo ministra Jovanovića, postavio sljedeće pitanje, odnosno, konstataciju: ”Vi ste spremili sve udžbenike i uputili ih predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, ali ste isto tako od njega tražili i njegovu ispriku. Jeste li osim isprike možda zatražili i udžbenike iz kojih uče srpska djeca?”
No, Jovanović mu je uzvratio baš kako treba, rekavši ono što vidi cijela ogorčena Hrvatska; tijekom HDZ-ovih vlada Hrvatska je opustošena do temelja. Ono što nisu uspjeli srpski agresori, dovršili su tzv. hrvatski domoljubi. Da ne bi bilo zabune, autorica ovoga teksta u nekoliko je navrata javno i u tiskanim medijima i na televiziji ustvrdila da baš Željko Jovanović nije pogodna osoba za obnašanje dužnosti ministra. Prečesto mu je jezik bio brži od pameti, a koristio se i uličnim terminima, potpuno neprimjerenim intelektualcu, liječniku i pritom još i – ministru. Jovanović je od samog stupanja na dužnost tempirana bomba u Vladi, ali to ne znači da često nije izrekao upravo ono što su mnogi drugi prešutjeli ne želeći ulaziti u polemike.
Da, Jovanović ima potpuno pravo; Hrvatska i njezini građani ”pali su” kao taoci HDZ-ove vlasti, zatvorenih očiju, otvorenih bankovnih računa na egzotičnim otocima, u Austriji i u Švicarskoj, a sad su se ti isti HDZ-ovci, koji su se samo iz Banskih dvora preselili u klupe preko puta, one parlamentarne, našli moralizirati Jovanoviću i onima čiji je on član. Bljutavo, pritom stalno podsjećajući kako je Jovanović Srbin, a oni su, valjda, kao pravi Hrvati automatski pošteni, odani i lojalni svojoj državi. Jer, Jovanović to kao Srbin nikako nije.
Posve je degutantno promatrati iste one koji su upropastili državu kako se cere i ismijavaju sadašnju Vladu u Hrvatskome saboru, pokušavajući joj stalno zabiti ”kajlu”. I opet, da ne bi bilo zabune, autorica je dojadila i sebi samoj pišući o nesnalažljivosti i nekompetenciji Milanovićeve ekipe. No je li baš Ivan Šuker pozvan dijeliti lekcije Slavku Liniću? Ili notorni Gordan Jandroković, sinonim za ulizicu u Hrvata, Vesni Pusić ili samom Milanoviću? Sumnjamo. Da ne nabrajamo dalje HDZ-ove perjanice. Svi znamo o kojim je ljudima riječ.
U zemlji u kojoj je vijest kako se šef oporbe, čitaj: HDZ-a, udostojio doći na svoje radno mjesto, ali, dakako, poštujući dosljedno svoju šutljivost u situacijama u kojima treba govoriti, nije ni ovaj put otvorio usta. Ali, zašto bi sve njih bilo briga; u tim je klupama toplo, ugodno, plaća je redovita, dnevnice također, putovanja zanimljiva, ne moraš u ured niti dolaziti ako nećeš, a ručaš u kompletu, zajedno s desertom, za manje od 50-ak kuna. Današnji je parlament uistinu sramota za državu.
Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu
Teško mi je otvoriti bilo kakvu sportsku temu u zemlji koja tek počinje svoditi račune 20-godišnjega nezasitnog natjecanja u lopovštini i prijevarama. Kako se fokusirati na Blanku, Balića, Kostelića ili Modrića, ako policija i USKOK svako malo javnosti isporuče novoga šampiona lige bahatih i moćnih koji su na račun općeg dobra stekli enormna privatna bogatstva? Čemu zdvajati nad Lovrenovim autogolom pokraj toliko grijeha struktura i namjernih autogolova vlastitom narodu s najodgovornijih mjesta u državi.
Nedugo nakon što je izašao iz pritvora zbog rasističkoga vrijeđanja ministra Željka Jovanovića, Mamić je u posjetu EPH-ovu carstvu, vjerojatno tražeći rehabilitaciju, proveo čak četiri sata, tri sata kod direktora Janka Goleša, a sat vremena na sedmom katu. Svi koji poznaju epehaziju znaju kome idu ugledni gosti kad odlaze na sedmi kat. Dakako, medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću
Kako govoriti o sjaju i radosti Lige prvaka koju u Maksimiru isprati samo četiri tisuće revoltiranih i u mišljenjima podijeljenih gledatelja o nogometnom pitanju svih pitanja – kako je, uz čiji blagoslov i pokroviteljstvo te za čiji račun i za koliku osobnu korist Zdravko Mamić prisvojio javno i nacionalno sportsko dobro Dinamo, a uvelike je svojim interesima podčinio i cijeli jedan sport?
Da, možda ćete mi prigovoriti da se opet bavim Mamićem, ali teško je pobjeći od njega, posebno kada se Mamić na vrlo ozbiljan i perfidan način počne baviti vama. Ne mogu decidirano tvrditi, ali imam mnogo razloga sumnjati da me upravo Mamićev zlokobni utjecaj pospremio na cestu. O čemu se, naime, radi?
Nedugo nakon što je izašao iz pritvora zbog rasističkoga vrijeđanja ministra Željka Jovanovića, Mamić je u posjetu EPH-ovu carstvu, vjerojatno tražeći rehabilitaciju, proveo čak četiri sata, tri sata kod direktora Janka Goleša, a sat vremena na sedmom katu. Svi koji poznaju epehaziju znaju kome idu ugledni gosti kad odlaze na sedmi kat. Dakako, medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću.
Malo je reći da su kolege novinari i urednici bili začuđeni neočekivanim posjetom, bili su zgroženi. Ne samo zato što je Dinamov šerif mjesecima prije toga najvulgarnije vrijeđao Pavićeve novinare, pa i prve komentatorske uzdanice, nego je Pavića glavom i bradom nazvao najvećim kriminalcem u državi. ”Svi bi trebali tužiti Pavića, tko ga želi tužiti, neka mi se javi i ja ću mu pomoći”, kazao je Mamić na jednoj od svojih znamenitih presica samo dva i pol mjeseca prije nego što se popeo do Pavićeva sedmoga kata. E, pa, dragi Zdravko, ja ti se javljam. Tužila sam Pavićev EPH zbog nezakonita otkaza, ali nekako sumnjam da ćeš mi pomoći jer se ne mogu oteti dojmu da si mi baš ti otkaz priskrbio. Evo, kako je bilo…
Nino: Pa dobro, Zdravko, zašto ti ne želiš dati intervju za moje novine?
Zdravko: Želim, ali ne dok na mjestu urednice sporta držiš onu…, onu…, Eiblicu.
Nino: Dakle, dat ćeš nam intervju ako je smijenimo?
Zdravko: Naravno, ali prvo je smijenite.
Nino: Ajmo ovako, ti daj intervju i mi ćemo je odmah maknuti!
Rečeno − učinjeno
Slučaj Jozefine K., kako u internoj zafrkanciji – ako tu uopće o zafrkanciji može biti riječ – nazivam svoje udaljavanje iz EPH, odnosno Jutarnjeg lista, imao je dvije etape. Ispričat ću vam obje kroz pero uglednoga novinara Marina Šareca, glavnog tajnika Zbora hrvatskih sportskih novinara, koji je jedini javno, glasno i kuražno iskazao kolegijalnu i ljudsku solidarnost.
Prva etapa, slučajno ili ne, nije važno, poklapa se s Dinamovim ulaskom u Ligu prvaka 2011., koja će u Zagreb, među ostalim, dovesti Real s Mourinhom i Ronaldom. Ludilo je započelo, a negdje usred njega sastali su se u Maksimiru Mamić i Pavić. Samo dva mjeseca prije dobila sam, zato što valjda dobro radim svoj posao, novi dvogodišnji urednički mandat u sportskoj rubrici Jutarnjeg lista. No tadašnji glavni urednik Mladen Pleše pozvao me nedugo potom kako bi mi tiho priopćio da bi ”oni”, umjesto da uređujem, htjeli da pišem jer sam izvrstan autor: ”Kaj buš se gnjavila s tim prelamanjima stranica, nama trebaju autori, pa ti nama pomogni malo oko Siniše Sušeca (op., nije Saša, ali je također sin televizijskoga komentatora Bože Sušeca) jer ga pripremamo za to da jednoga dana bude glavni urednik Sportskih novosti. “Da, i tako to ide, netko se u novinarstvu ipak ponekim uratkom mora legitimirati, a netko jednostavno postane urednik jer ima tatu. Ja, nažalost, imam Mamića i Pavića. Nije mi u prvi mah bio jasan taj nagli obrat u vezi s mojim netom potpisanim statusom, a onda je kolega Šarec objavio ovaj tekst:
”Ovih je dana iz impressuma Jutarnjeg lista nestala Romana Eibl. Nestala je jer su se tako jednog rujanskog jutra dogovorili nogometni nakupac i medijski prekupac, nazovimo ih ovom prigodom, što-ja-znam, Zdravko i Nino. Našli se oni u Maksimiru i zapodjenuli razgovor.
Nino: Pa dobro, Zdravko, zašto ti ne želiš dati intervju za moje novine?
Zdravko: Želim, ali ne dok na mjestu urednice sporta držiš onu…, onu…, Eiblicu.
Nino: Dakle, dat ćeš nam intervju ako je smijenimo?
Zdravko: Naravno, ali je prvo smijenite.
Nino: Ajmo ovako, ti daj intervju i mi ćemo je odmah maknuti!
Rečeno – učinjeno. Tako je to, eto, bilo. Tako to u tim novinama i inače biva: iz impressuma, ali i iz redakcije, najčešće se odlazi zato što si je to tako zamislio i poželio neki prevažni čitatelj ili poželjni sugovornik.”
Druga etapa moje eliminacije odrađena je potkraj lipnja ove godine, pa da opet citiram kolegu Šareca i u nastavku svoga slučaja:
”Romanu je prije nekoliko dana pozvao notorni Janko Goleš − nekad ukopnik novinarstva u Sportskim novostima, a danas direktor EPH – i priopćio joj da s njom više neće produžiti ugovor! Jer su mu, pazi sad, urednici rekli da Romana radi premalo i − loše!?!
Hmm, poprilično je nejasno što to znači raditi loše u novinama poznatima po tome što su izvještavale o sudaru tramvaja na uglu Savske i Šubićeve (za one koji ne poznaju Zagreb, riječ je o dvjema paralelnima, međusobno kilometrima udaljenim ulicama) i objavile izmišljeni intervju s bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Još je nejasnije koji su to Romanini urednici sposobni tako ‘briljantno’ ocijeniti njezine novinarske dosege. Jedan od njih, naime, u životu nije napisao novinski tekst, dok drugi uglavnom piše teško čitljive traktate i mudrolije. I baš oni da su kao niškoristi proglasili učinak dugogodišnje novinarke i urednice u Vjesniku, 24 sata i Jutarnjem listu?! Malo vjerojatno.
Razlozi su sasvim druge i, nažalost, sasvim nenovinarske prirode. Onaj kojega smo u tekstu otprije dvije godine nazvali Zdravko sve češće je počeo obilaziti ured onoga kojega smo nazvali Nino i iz tog sablasnog komplota izrodile su se neke sasvim konkretne ideje. EPH je, znamo svi, u kritičnoj financijskoj situaciji, a Dinamov izvršni predsjednik Zdravko Mamić raspolaže određenim sredstvima spremnima za investiranje. Ukratko, Z. M. bi rado ušao u nekakav aranžman sa Sportskim novostima, Pavić bi to objeručke prihvatio, no problem je, pogađate, opet − Romana Eibl. Kao što je u prethodnoj priči intervju za Jutarnji list Mamić uvjetovao Romaninom smjenom s mjesta urednice sportske redakcije, tako sada financijsku infuziju uvjetuje njezinim potpunim eliminiranjem iz spomenutih novina. A to u EPH-u nikad nije bio problem…”
Mamić je mome odvjetniku, hiperventilirajući i psujući, rekao da živi za dan kad će me vidjeti da puzim na koljenima. Moj mi je odvjetnik ovih dana dosta plastično objasnio, premda se usporedba može mnogima učiniti posve neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života
Tako je to, eto, bilo. U ponedjeljak je u zagrebačkoj Palači pravde počeo moj proces protiv EPH zbog nezakonita otkaza, ali je odmah i obustavljen, a tako će i biti sve dok EPH ne završi predstečajnu nagodbu. Ne trebam ni reći koliko taj izmišljeni institut predstečajne nagodbe privilegira dužnika iako je skrivio svakovrsne kaose – i kolektivne i osobne, a možda i gospodarski kriminal, dok vjerovnike i oštećene ostavlja u čekaonici u posve podređenom položaju.
Da, ako se zapravo pitate zašto mi je Mamić stalno za vratom, valjda zato što sam i ja njemu, jer već dulje od desetljeća upozoravam da je nezakonito uzurpirao klub postaviviši u sva njegova tijela, od Skupštine naniže, svoje rođake, kumove, prijatelje, prijateljeve prijatelje, njihove sinove i kćeri, pa se onda oni međusobno uvijek iznova biraju, štite i podržavaju jedni druge.
I sad ga obilno tako prisvojenoga i odnarođenoga, uz obilne potpore javnog novca i prešutno pokroviteljstvo svih politika, iskorištava za svoj family business.
Dva puta sam ga sudski gonila za kazneno djelo klevete, i oba puta sam se u prvostupanjskom postupku izvansudski nagodila, u svoju korist, dakako. Razgovarajući posljednji puta s mojim odvjetnikom, Mamić mu je, hiperventilirajući i psujući, rekao da živi za dan kad će me vidjeti da puzim na koljenima. Moj mi je odvjetnik ovih dana dosta plastično objasnio, premda se usporedba može mnogima učiniti posve neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života.
Sindikati prosvjete traže da se i nastavnicima plati štrajk
Sindikati zaposlenih u školstvu podržavaju odluku Vlade o isplati punih plaća liječnicima i medicinskim sestrama koji su u rujnu štrajkali, no traže da se i njima plati prošlogodišnji jednodnevni štrajk u obrazovanju, kao i sve buduće akcije ostalih javnih službenika i zaposlenika.
Pozivajući se na odluku o isplati pune plaće štrajkačima u zdravstvu, Sindikat zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod na konferenciji za novinare pozvao je Vladu da na sutrašnjoj sjednici donese odluku o isplati dnevnice prosvjetarima, koja im je prošle godine uskraćena zbog jednodnevnog štrajka.
Ne bude li tako, Preporod će tražiti neopozivu ostavku ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića zbog nedosljednosti u tretiranju pojedinih javnih službenika te ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića zbog ‘izravne uključenosti’ u neplaćanje štrajka učiteljima i nastavnicima.
Plaćanje štrajka u zdravstvu predsjednik Sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod Željko Stipić ocijenio je prvim neizravnim znakom izlaska zemlje iz krize, jer je Vlada počela plaćati i ono što ne mora te je to očit dokaz da novca ima i da stanje u državnoj blagajni nije tako ozbiljno kako se govori. Promjenu odnosa prema sindikatima nazvao je ‘najboljim socijaldemokratskim potezom aktualne vlasti’ koja je napokon počela uvažavati sindikalne akcije.
– Očekujemo, naravno, i da će svi budući štrajkovi u ovoj zemlji biti plaćeni, i u tom smislu naša očekivanja su velika. Ne želimo vjerovati da će Milanovićeva Vlada dati za pravo onima koji joj ovih dana zlobno spočitavaju da jedan ‘aršin’ ima za liječnike, a drugi za učitelje i nastavnike. – Istaknuo je Stipić.
I Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, također, traži da se do kraja godine nastavnicima isplati uskraćeni dio plaće zbog štrajka u studenom 2012. godine. U otvorenom pismu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta navode da će, u suprotnom, pokrenuti sva pravna sredstva za ostvarivanje prava zaposlenika u srednjoškolskom sustavu, kojima je Vlada, zbog sudjelovanja u zakonski organiziranom štrajku, umanjila plaće.
Predsjednik tog sindikata Branimir Mihalinec u izjavi Hini citirao je riječi ministra rada Miranda Mrsića da će ‘Vlada imati jednak tretman prema svim javnim službama.’.
Predsjednik Sindikata hrvatskih učitelja Vladimir Milošević ocijenio je pak da je plaćanje vremena provedenog u štrajku liječnicima ‘jako dobro’, jer se sindikati sada mogu nadati da će ista praksa biti primijenjena i prema drugim korisnicima državnog proračuna.
Upitani za komentar nejednakog tretmana učitelja i liječnika u štrajku, iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta poslali su kratak odgovor u kojem, pozivajući se na odredbe Zakona o radu, navode da se radniku koji je sudjelovao u štrajku, plaća i dodaci na plaću, osim doplatka na djecu, mogu umanjiti razmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku.