Stalni zvuk vlaka koji klopoće po željezničkim prugama diljem Europe, vlaka koji je donio red u vrijeme, ali i postao instrument koji je omogućio učinkovitost zla, od prevoženja trupa na bojišta u Prvome svjetskome ratu do savršene organizacije kompozicija čija su krajnja odredišta bila Auschwitz, Treblinka, Sobibór, lajtmotiv je romana “Kuća sećanja i zaborava” Filipa Davida. [Read more…]
Sarajevski ”Oče naš”
Oče naš! … Oče ljudi, oče naroda! Oče svih naroda koji nastavaju ovaj svijet! Oče naroda Europe, naroda Balkana! Oče naroda koji pripadaju obitelji Južnih Slavena! Oče naš!… Ja, Rimski biskup, prvi papa Slaven, padam na koljena pred tobom i vapijem: ”Od kuge, glada i rata – oslobodi nas!“… [Read more…]
U potrazi za Bogom
Ukoliko nam religija ne treba kao identifikacijska zastava kojom mašemo prikrivajući vlastitu nesigurnost u usidrenju u život, ukoliko razumijemo da su definicije vjere i kodificiranje ponašanja u skladu s njom samo jedan od jezika kojim nastojimo sebi tumačiti misterij života, ukoliko smo otvoreni mogućnostima svjetova kojima nas otvara povjerenje u ono što je Isus govorio i što nam znači njegova osoba, mogućnostima koje trajno izmiču [Read more…]
Moja kratka povijest
Čitatelje diljem svijeta Stephen Hawking očarao je nizom bestselera u kojima istražuje tajne svemira. Sad se prvi put vjerojatno najgenijalniji kozmolog našeg vremena okrenuo vlastitoj unutrašnjosti, otkrivajući nam svoj život i intelektualnu evoluciju.
“Moja kratka povijest” govori o nevjerojatnom putovanju Stephena Hawkinga, od poslijeratnog djetinjstva u Londonu do razdoblja u kojem je postigao međunarodna priznanja i slavu. Ilustriran rijetko viđenim fotografijama, ovaj sažet, duhovit i otvoren prikaz čitateljima predstavlja znatiželjnog školarca kojega su razredni kolege prozvali Einsteinom, šaljivca koji se s kolegom kladio postoje li crne rupe te mladoga supruga i oca koji je nastojao pronaći svoje mjesto u akademskom svijetu.
Pišući skromno i duhovito, Hawking otvoreno govori o izazovima s kojima se suočio kad mu je u dvadeset prvoj godini dijagnosticirana amiotrofična lateralna skleroza (ALS). Opisujući svoj misaoni razvoj, objašnjava kako ga je mogućnost rane smrti poticala na brojna intelektualna postignuća te govori o nastanku svoga majstorskog djela, “Kratke povijesti vremena”, jedne od najvažnijih knjiga 20. stoljeća.
Naslov: Moja kratka povijest
Autor: Stephen Hawking
Prijevod: Radha Rojc-Belčec
Izdavač: V.B.Z.
Godina izdanja: 2/2015.
Broj stranica: 144 str.
Uvez: meki uvez
ISBN 9789533046945
(Više novih knjiga na Moderna vremena info).
4. katedrala Stanka Lasića
Neku večer na jednom televizijskom programu naletio sam na film “Kapital” velikog grčko-francuskog redatelja Costa-Gavrasa iz 2012. godine. Jedna scena osobito me se dojmila. Glavni junak je profesor ekonomije koji u kratkom vremenu postaje gramziv bankar bez osjećaja odgovornosti prema društvu i ljudima na čijim otkazima zarađuje sve veće bonuse. U jednom trenutku vlastita ga žena pita što će sa svim tim novcem, a on joj, praznog i hladnog pogleda, odgovori: “A zar išta drugo postoji?”. [Read more…]
Filozofija bede
Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad potaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal.
U ovom našem delu sveta gde je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine naroda, sačuvano je strahopoštovanje prema fizičkoj sili, a prezir i omalovažavanje za duhovne vrednosti. Tu postoje razna lica bede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizilaze. Tirani i tiranija omeđivali su njegove granice.
Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad potaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal
Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana su carstva. Bezobzirnost je pretvarana u stil života. Mali, jedva vidljivi plamičci bili su dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustošne požare. Kap mržnje pretvarala se u okean mržnje. Lične netrpeljivosti u netrpeljivosti među narodima, sukobi među braćom u ratove najljućih, nepomirljivih i krvno zavađenih neprijatelja.
Beda je zapravo ovde trajno stanje. Beda stvara ropske karaktere tako poželjne svim oblicima despotija. Beda ne proizilazi samo iz materijalne nemaštine, ona se najuspešnije proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali beda ne. Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući.
Strahota bede prodire do same suštine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamračuje nevinost, uništava ponositost. Beda je i bolest ljudskoga uma: hrabre pretvara u kukavice, časne u doušnike, mudre u sumanute. Filozofija bede glasi: svi se izjednačujemo u ništavnosti i podlosti.
Upravo to: suštastvena beda gora je od svake oskudice, nemaštine, ubožništva i besparice. Ona označava onaj stepen ljudske ništavnosti u kojem sve vrednosti postaju obezvređene, a smisao izgubljen. To je stanje moralne zakržljalosti, gluposti I tuposti.
Bedastoća je najteži oblik bolesti ljudskog duha. Drugo ime za bednika je ništarija, ljudska rđa, a najgori oblik duhovne bede naziva se nitkovlukom. Materijalna, moralna i duhovna beda rađaju obilato taj soj ništarija.
Oko nas vidimo plodove bede: naopaki redosled vrednosti, uništavanje kulturne tradicije, depresiju, korumpiranost, brisanje razlike između uzvišenog i niskog. Krijumčari, lopovi i zločinci zauzimaju važna mesta u društvenoj hijerarhiji. “Ne misli svojom glavom, nego glavom onoga od koga zavisiš! Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist!” – to su životne devize koje eleminištu i ponos i čast, i stid i sram.
Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući.
Dug život u bedi, prihvatanje nemoći kao životnog usuda i poniznosti kao životnog stava, stvorili su poseban mentalitet koji se prenosi sa generacije na generaciju. Izuzeci se pretvaraju u pravilo, mane dobijaju privid vrlina, izopačenosti se cene kao primeri za ugled, niskost i grabež proglašavaju za statusne simbole.
Trulost i pokvarenost diktiraju vladajući stil života. Na jednoj strani cveta neviđena raskoš, na drugoj najdublje siromaštvo. Pamet se meri zlatom i eurima. Filozofija bede je nauka društva u dugotrajnoj duhovnoj agoniji.
Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čoveka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti.
Beda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula kvari dobar biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.
Tupost i moralna zakržljalost proglašavaju se u civilizaciji bede dostignućima te civilizacije, a nasilje se predstavlja kao lekovito oslabađanje viška snage. Zato su na ceni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom.
U svojoj krajnjoj posledici filozofija bede pretvara se u filozofiju zla. Etičke norme se rasplinjavaju, a potom sasvim iščezavaju. Ljudskim postupcima upravljaju nagoni samoodržanja ili prosta načela sile. Postaje dozvoljeno sve što je pod zaštitom i okriljem moćnika. Život se odvija u senci ideologije banalnosti, pod vladavinom svakodnevnog kiča, u umetnosti, nauci, kulturi.
Kič je postao zamena za etičke kategorije, kroz kič se izražavaju bitne osobine političkog sistema i vladajuće vrednosti društva u celini.
Na ovim našim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnožava količina bede. Ovdašnji narodi, bez obzira na veru i poreklo, umeju samo da trpe. Bede i ne pokušavaju da se oslobode jer je ona nekakvo prirodno stanje. Utehu nalaze u bolu, a ne u radosti. Život shvataju kao mukotrpan egzodus iz jedne nesreće u drugu.
Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji i bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životima. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti. Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovoga područja veoma su bliski
Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji i bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životima. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti.
Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovoga područja veoma su bliski.
Beda, ona celovita, potpuna i dugotrajna, ugrađena u sistem mišljenja, ponašanja, u sistem vladavine i celokupnog života ne dolazi bez najave.
Isprva se obznanjuje u jedva primetnim nagoveštajima, znacima i simbolima. Ali upornošću isprva slabašnog vodenog mlaza koji je našao jedva primetan otvor na ustavi, ona taj otvor širi dok jednoga dana ne nahrupi kao poplava. A tada pod njom sve nestaje, ljudi, njihova materijalna i duhovna dobra, nestaju sela, gradovi, potopljena je čitava država.
Pod vodom, zna se, moguće je jedno vreme zadržavati dah, ili disati na slamku. Na kraju, ni to više ne pomaže. Filozofija bede preobražena u filozofiju zla, u diktat nad životom, guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš: duhovna i fizička.
Savjeti za dobar život
Postoji li sreća? Vjerojatno ne, ali papa Franjo je iznio neka načela koja mogu pomoći ljudima da žive bolje. To je učinio u jednom razgovoru za podlistak Viva argentinskog lista Clarín.
Među porukama koje je poslao je i ona da bi ljudi bili mnogo sretniji kad bi se prestali toliko truditi da privole druge na svoju vjeru jer da Crkva raste privlačenjem, a ne prozelitizmom (nasrtljivim nastojanjem za preobraćenje) te da se najbolje do nekoga može doprijeti razgovorom.
Među porukama koje je poslao je i ona da bi ljudi bili mnogo sretniji kad bi se prestali toliko truditi da privole druge na svoju vjeru jer da Crkva raste privlačenjem, a ne prozelitizmom (nasrtljivim nastojanjem za preobraćenje) te da se najbolje do nekoga može doprijeti razgovorom
Živi i pusti druge živjeti, zaboravi negativno i poštuj tuđa uvjerenja
1. “Živi i pusti živjeti” – prvi savjet koji je papa Franjo iznio, a na koji ga je nadahnula uzrečica koja vlada u Rimu: “Idi naprijed i pusti da i drugi učine isto.”
2. “Posveti sve drugima” – proizlazi iz misli da, ako se netko zatvori u sebe, postaje egoist.
3. “Kreći se s vedrinom” – sposobnost benevolentnog i skromnog držanja prava je životna vedrina.
4. “Igraj se s djecom” – roditelji rade i često i ne susreću vlastitu djecu. Konzumerizam je utjecao da izgubimo zdravu kulturu.
5. “Provedi nedjelju u obitelji” – razgovarajući nedavno sa sveučilišnom zajednicom i radnicima, svi su govorili o potrebi za neradnom nedjeljom. Nedjelja je za obitelj.
“Brzo zaboravi negativne stvari” – potreba da se o drugome govori loše znači nemati samopouzdanje, znači ne štovati sebe. Drugim riječima, osjećam se tako nisko da, umjesto da se pokušam podići, nastojim uniziti drugoga
6. “Pomognimo mladima naći zaposlenje” – moramo biti kreativni u tom smislu jer, ako ne nađu posao, upadaju u drogu.
7. “Poštuj prirodu” – moramo poštovati stvoreno, a to ne činimo.
8. “Brzo zaboravi negativne stvari” – potreba da se o drugome govori loše znači nemati samopouzdanje, znači ne štovati sebe.
Drugim riječima, osjećam se tako nisko da, umjesto da se pokušam podići, nastojim uniziti drugoga.
9. “Poštuj onoga tko misli drugačije od tebe” – religijski prozelitizam je najgora moguća stvar, ona paralizira. Govorim s tobom da te uvjerim – ne. Crkva raste kada privlači, a ne zbog prozelitizma.
10. “Aktivno traži mir” – mir se brka s mirnoćom. Međutim, nikada nema mirnoće, uvijek je aktivan mir.
Isus kao cinik
Cinički način življenja valja smjestiti unutar poimanja ideje ‘‘istinskoga života“ u grčkoj filozofiji. Cinička škola, namijenjena izvanbračnoj djeci koja nisu imala prava kao ostali građani, bila je starogrčka filozofska škola u kojoj je poučavao Antisten iz Atene (ime škole najvjerojatnije potječe od atenske škole Kynosarges u kojoj je poučavao). Pripadnici ove škole isticali su bespotrebnost kao ideal: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba, a što ima manje potreba, to je slobodniji. Naučavali su jednostavan i oskudan život u skladu s prirodom (Diogen je odbacio čašu kad je vidio da može piti iz ruke), a temeljna djelatnost im bila parezija – trajno i otvoreno kazivanje istine.
Riječ ‘‘parezija“ (grčki: parrhēsia) nalazimo i kod evanđelista i kod Pavla. Uglavnom ju koriste kada govore o svjedočenju Evanđelja. Pritom valja razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini, među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti.
Prvi crkveni oci pareziju su tumačili kao znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda ju izgubio. Origen, Metodije Olimpijski i Atanazije tvrde da je otvorenosti nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne griješiti, nego se ne mora skrivati od istine.
Prema cinicima četiri su temeljne odrednice ‘‘istinskoga života“: neprijetvornost, neovisnost, pravednost i autarkija. Neprijetvornost se odnosi na jedinstvo i sklad između misli i djela, neovisnost na život slobodan od poroka, tj. od svega onoga što čovjeka čini ovisnim, pravednost na život prema određenim načelima i pravilima. Naposljetku, istinski je život autarkija, život u kojemu se posjeduje samoga sebe, vlada sobom te koji je sebi identičan. U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krepost umjerenosti.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično. Mnogi teolozi su to već bili zamijetili.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično
Istinski se život glede prijetvornosti ostvaruje kao parezija, kao otvoren, slobodan i hrabar govor. Isus, poput cinika, ne samo da slobodno, neopterećeno i hrabro govori pred drugima, nego govori tako da je svojim životom u cjelini angažiran u tomu govoru te poziva na takvu angažiranost i svoje slušatelje.
Njegov je govor neodvojiv od njegova života. Biti za njegov govor znači biti za njega samog, kao što i biti protiv njegova govora znači biti protiv njega samog. Jednako tako, njegov se neprijetvoran govor očituje u izravnosti.
Poput cinika, on ne okoliša, ne koristi birane riječi i retoričke stilske figure. Svojim izravnim govorom provocira, želi uznemiriti te stoga ne izbjegava paradoksalan i skandalozan govor. Što želi jest – reakcija slušatelja. Pritom je, dakako, pripravan i na moguću negativnu reakciju, na mržnju, nasilje, pa i na smrt. Svoju neprijetvornost izriče samim svojim životom.
To se jednako tako odnosi i na drugo svojstvo istinskoga života: neovisnost. Neovisnost Isus ostvaruje siromašnim, jednostavnim životom. Siromaštvo nije samo indiferentnost spram posjedovanoga bogatstva, nego stvarno odreknuće od bogatstva. Dakle, neovisnost se upisuje u samo Isusovo tijelo. On je, poput cinika, neke vrsti prosjaka koji traži adoksiju – prijezir. Prijezir drugih upravo ga potvrđuje u njegovu ‘‘istinskom životu“. Stoga se služi ironijom kao sredstvom parezije. Susrećemo ju posebice u njegovim prispodobama.
Onaj tko otvoreno govori istinu jest preziratelj ne zato jer bi prezirao druge, nego zato jer ne gleda na ljude, nego na istinu – istinu stavlja u središte. Istinska osoba ne može ne biti preziratelj jer ne dopušta da se ma što uspoređuje s istinom. Služi se ironijom jer želi otvoriti nemisleće osobe prema istini, preciznije: potaknuti ih da misle.
Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život i njegovo prirodno ponašanje. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome
Treće, cinici, pa ovdje i Isus, radikaliziraju i istinski život pod vidom pravednosti. Pravednost postaje načinom življenja, ali tako da odbacuje konvencionalnu pravednost, uobičajena ljudska načela i pravila. Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život u njegovom nutarnjem prirodnom tijeku. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome.
Četvrto, cinici svoju autarkiju, vladanje sobom i posjedovanje samoga sebe, ne izriču brbljanjem o njoj, nego svojim ponašanjem. Isusovo ustrajanje u apsolutnoj autarkiji uvijek je negativno shvaćeno, kao usmjereno protiv nekoga, dakako nekoga tko ima određenu političku i/ili duhovnu moć. Cinici sebe smatraju ‘‘anti-kraljevima“, dakle onima koji se rugaju svim pokušajima ljudi budu moćni, da budu ‘‘kraljevi“. Izruguju se ljudskim moćnicima, institucijama moći i vladanja.
Isus ne govori teorijski o istini i ne privlače k njoj svojim lijepim riječima, nego se svojim tijelom bori za istinu i brani ju svojim životom. Štoviše, poput cinika, žrtvuje se za drugoga, pripravan sve učiniti za drugoga. Računa s tim da će biti odbačen, napadnut i prezren, ali mu je nakana da upravo kao takav, kao ‘‘prezreni kralj“, upozori na istinsko kraljevanje, na istinsku autarkiju.
Isusu je važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Posebice je oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam kaže, ‘‘jedno govorili, a drugo činili“ (Mt 23, 1-7). Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija (pretvaranje da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću). I onda i u naše vrijeme.
Mark Thompson: Identitet Kiš
Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života.
*
Biti žestoki antikomunist, a iskazivati jednako žestok prezir prema nacionalistima, rugati se srpskome i hrvatskom independentizmu i hegemonizmu, biti zavazda protuklerikalno opredijeljen, protivan Crkvi, Partiji, totalitarnoj državi i svakoj drugoj petrificiranoj instituciji, dosljedno izjednačavati nacističke i staljinističke logore, tvrditi kako nema razlike između sovjetske i jugoslavenske komunističke prakse, i kako ne postoji, niti može postojati takozvani jugoslavenski socijalizam s ljudskim likom, grčevito biti protiv račvanja svoga jedinog srpskohrvatskog jezika na srpski i hrvatski, slutiti antisemitizam i logore u još nepomućenoj iluziji bratstva i jedinstva, istovremeno biti užasnut Sovjetskim Savezom i zgađen Zapadom i njegovim potmulim šovinizmom i neokolonijalizmom; sve to mogao je u jedan životni svjetonazor sabrati samo Danilo Kiš.
Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života
Sada se već mirne duše može reći, osim njega u bivšoj Jugoslaviji i u zemljama nastalim na njezinim ustavnim pretpostavkama nije bilo čovjeka koji je istovremeno u svakom času mogao biti antikomunist i antinacionalist.
U balkanskome slučaju, to su ulje i voda. I što je veći bijes onih koji će tvrditi suprotno, to je istinitija, kao u nadgrobni kamen uklesana, ova konstatacija.
Svi jugoslavenski i postjugoslavenski antikomunisti osim Danila Kiša nacionalisti su i šovinisti. Samo je Danilo Kiš uspoređivao Staljina s Hitlerom bez nakane da opravdava Hitlera i njegove balkanske sljedbenike te relativizira i osporava njihove zločine. Mirne duše to možemo reći i napisati u zemlji Hrvatskoj u kojoj visoki crkveni i javni djelatnici, s autoriteta državnih sinekura, danas tvrde kako su zločin u Jasenovcu počinili partizani da bi za njega poslije okrivili Hrvate (ustaše).
Mark Thompson (1959) britanski je povjesničar koji se devedesetih godina krajnje upućeno bavio našim slučajem. Bile su mu trideset tri kada je objavio priču o raspadu, komemorirajući Jugoslaviju metaforom “kuće od papira”. Potom je radio za Unprofor, prokrstario Balkan uzduž i poprijeko, i sjajno naučio materinji jezik Danila Kiša. U Hrvatskoj je prevedeno Thompsonovo akribično istraživanje o ulozi medija u pripremi, izazivanju i vođenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Objavio je i u nas neprevedenu knjigu “The White War: Life and Death on the Italian Front 1915 – 1919”.
Mark Thompson jedan je od onih ljudi sa Zapada, francuskih i engleskih putnika po Bosni i Srbiji, avanturista, diplomata i špijuna, fantasta, pjesnika, geologa, paleontologa, biologa, inženjera šumarstva ili najobičnijih turista, koji su se još od početka devetnaestog stoljeća sudbinski vezivali za svoju balkansku temu.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja
Nešto što je trebalo biti predmet kratkoga seminarskog istraživanja, putopisa, diplomatskog izvještaja, pretvorilo bi se u cijeli jedan život. Na maru takvih ljudi stvarane su i naše kulture, oni su nam donijeli brojne specijalističke znanosti, struke i zanate, a katkad i najpouzdanija saznanja o nama i o onome što bismo sami o sebi najbolje mogli znati. Recimo o epskim junačkim pjesmama, narodnim običajima i nošnjama. Tako je bilo u devetnaestom stoljeću, a tako je ponekad i danas.
Knjigu “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” Thompson je pripremao dugo, mnogo duže nego što je uobičajeno. Uvelike se služeći biografskom metodom u čitanju i dočitavanju Kišova književnog djela, istovremeno je ispisivao i njegov životopis.
Kao početni predložak, ili neka vrsta hiperteksta, poslužio mu je “Izvod iz knjige rođenih”, kratka, namjenski sastavljena autobiografija iz 1983, što ju je Kiš sastavio, a zatim i pročitao za potrebe neke radio emisije. Sadržajem, stilom, pa ni emocionalnim nabojem, ovaj tekst nije ključan ni sveobjašnjavajući. Nije napisan s onom vrstom kiševske koncentracije s kojom su pisani drugi njegovi tekstovi: odštampan u prvopisu na pisaćoj mašini, a zatim ispravljan rukom, nalivperom, tekst sadrži niz namjernih ili nenamjernih nepreciznosti, i barem jednu uočljiviju faktografsku grešku, ovome piscu naročito dragu.
Kiš je počivšega cara i kralja nazvao Franjom Josipom Drugim, što se i njemu, ne znajući za Kiša, jednom dogodilo, te ga je tom prigodom spopao jedan hrvatski pas greškosljednik. Danas mu je milo što s Danilom Kišom dijeli barem omašku, ako ne i sudbinu da ga džukele grizu za petne tetive, čim prošeće mračnim i zapišanim sokacima njihove metropolice.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu
Ali Thompsonu Kišov “Izvod iz knjige rođenih” nije trebao kao vjerodostojan književni ili biografski tekst. Njime se on poslužio kao pronađenim dokumentom, koji će slijediti, rekonstruirati, mistificirati, i koristiti se tako fikcionalnim postupkom u komponiranju svoje nefikcionalne knjige.
Kako je riječ o Kišovoj metodi fikcionalizacije, koju je ovaj pisac preuzeo od svojih predšasnika i pisaca na koje se pozivao, a zatim ga razvio i razradio do poetičkih ekstrema, može se reći da je Mark Thompson rabeći ovakav postupak ispisao vlastitu posvetu Danilu Kišu. Osim posvete, eksplicirao je i jedno važno književno i čitalačko načelo: o književnom djelu ima smisla govoriti samo iz perspektive samoga djela, i uz pristanak na pravila igre koja je zadao pisac o čijem se djelu govori.
U petnaestak godina svog istraživanja, Mark Thompson razgovarao je s mnogim Kišovim suvremenicima, prijateljima i poznanicima, obilazio je Beograd i Pariz, išao na Cetinje, mjesto piščeva odrastanja, i u jugozapadnu Madžarsku, u ono danas jednako zatureno selo, gdje je Kiš prije toga živio s majkom i sestrom, a madžarski mu je bio prvi, djetinji jezik.
Sjećali su ga se, u mjesnoj kafani, stariji ljudi iz Kerkabarabása, zvali su ga Dani, i bilo im je žao što se sve tako zbilo, i što je Dani ostao bez oca: “Odveli su Jevreje jer je Hitler tako naredio. – Šteta što nisu odveli više Cigana, njih će sada biti više nego Mađara. Kad smo u novinama čitali nekrolog Daniju, cijelo se selo okupilo jer smo bili ponosni što je tako slavan čovjek došao iz našeg sela.” U Kerkabarabásu Židova nema, ali tu su, piše Thompson, još dvije ciganske porodice, među tristotinjak Madžara.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život
Čitatelj ne zna kakvi bi još mogli biti njegovi motivi, što je tog čovjeka, osim znatiželje, čitateljske strasti i jugoslavenske teme, odvelo Danilu Kišu, ali od početka do kraja se čini da od svega toga postoji i još nešto veće i sudbinskije u njegovu interesu. Kao da život ovoga pisca Mark Thompson istražuje i rekonstruira zbog vlastitog života.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu.
Thompson nije Kišov idolopoklonik, ne koncelebrira u akademskim liturgijama jednome kanoniziranom piscu, niti daje previše na ono što se diljem Jugoslavije u Kišovu čast do danas sastavilo i ukoričilo, tako da i o njegovim proznim knjigama ima svoje diferencirano, dobro obrazloženo mišljenje. Divi se “Peščaniku” i “Grobnici za Borisa Davidoviča”, dobro ne misli o “Psalmu 44”, tek malo bolje o “Mansardi”, i nije baš siguran – dopušta i jedan i drugi oprečni stav – je li Kišu “Čas anatomije” bio uzaludan, suvišan spis.
“Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” objavljen je kod sarajevskog Buybooka, u prijevodu Muharema Bazdulja. Osim što je vjeran Kišov posvećenik, njegov čitatelj, interpretator i prozaist koji zna ispisivati palimpseste preko Kišovih proznih tekstova, Bazdulj je Thompsonovu knjigu preveo na onaj srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik u čiju je obranu Danilo Kiš pisao onako kako je pisao.
Dobro je i važno da je tako, i da sve u vezi ove knjige bude tako sretno sklopljeno, bez suvišnih riječi, krivih svjetonazora i pogrešnih ljudi, bez pogleda na svijet, imena i stavova iz vremena koja Kiš nije doživio, pa o njima nije ni mogao da ima konačni stav.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život.
(Tekst je objavljen u Jutarnjem listu. Prenosimo ga s autorova portala).
Gdje nestaju razum i životi
Pazite ovo. Najprije jedan skup u Brezovici, a onda drugi skup na Jazovki. Vijesti su bile tipično lipanjske, vrijeme kada se ideološko-logička besmislenost hrvatskog društva doslovno razgrana između blagdana i praznika. Upinjanje da me se uvjeri je li Brezovica logično vodila Jazovki ili je Jazovka Brezovičin vrhovni sud bili su naši i kokoš i jaje zbog čega nam život tu već stotinjak godina i izgleda poput kokošinjca; neuredan, usran, raščerupan, s postavljenim prečkama na koje, mislim na one više, pod svaku cijenu i bez obzira na sve želimo sletjeti.
Pritom kokodačemo, kukuričemo, kljucamo jedni drugima oči, hvatamo za vratove i očajno grčevito lupamo krilima. Jama-šuma, šuma-jama. Ispada da mi se cijelo postojanje odvija u trokutu povijest – šuma – jama. Je li to “hrvatski trokut”, začarano područje u kojem se gube rezon, razum i životi da nikada više ne budu pronađeni. Misteriozno mjesto gdje nema smisla tragati za logikom, nego jednostavno treba udahnuti, zaroniti i pokušati isplivati gdje će te već struja odnijeti.
Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio
Teško se miriti s time, s odvratnim osjećajem nemoći koji donosi neprekidno ponavljanje povijesti. Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio.
Ispalo je da sam do nekih svojih dvadesetih obišao tek pola krvlju naplavljenog područja i trebalo je početi novu turu. U tom trenutku svojevrsne samospoznaje da sam, kako god okrenem i bez obzira na koju se vojsku pozivao, potomak ubojica, postalo mi je jasno i to da naši preci, da bi napunili sve te jame, nisu stigli raditi ništa drugo nego haračiti i ubijati. I da, povremeno su morali povaliti neku istomišljenicu radi potomstva, tek toliko da druga strana dugoročno ima koga hvatati i masakrirati.
Da bismo postali sudionici u zločinu, moju se generaciju uvjeravalo kako se sve to činilo za naše dobro i da i mi moramo paziti kakav ćemo svijet ostaviti svojim potomcima. Hvala vam, pređi, ali iskreno vjerujem kako je bolje onima koji dolaze poslije nas, ako budu imali sreće, ne ostaviti nikakav svijet, kamoli ovakav. Da nam se djeca vucaraju po šumama i oko jama, nije to budućnost koju zamišljam za mlade niti smatram da ima previše inteligencije u imperativu nastavljanja pradjedovskih ratova i štafetnog prenošenja mržnje.
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije. Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije.
Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu.
Bez obzira na to što je “najusamljeniji čovjek, najjači čovjek”, ljudima nikada nije lako ostati samima. Osjećaju se nelagodno u svom individualitetu jer se iza sebe ne mogu sakriti. Zato se i danas šulja po Brezovici i izviruje iz Jazovke, ne da bi se suočili sa samima sobom nego da bismo špijali što radi druga strana.
Kolektiv nikada nije mogla obuzeti pamet, ali njime vrlo lako zavlada ludilo. Zbog toga prema pradjedovskom naslijeđu osjećam iskreno gađenje, jer me i iz tjeskobe svojih grobova traže da se određujem prema njihovim parametrima.
Ono što sam bez ikakve greške ipak od njih mogao naučiti i što prihvaćam jest da fašizam može spavati pod bilo kojim ideološkim znakom. Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama. Uglađenost u obavljanju prljavih poslova i uništavanja života može dobiti oku i savjestima ugodnu formu, ali to ne znači da to nije i dalje ostalo uništavanje života.
Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama
U tom svjetlu ideologija prošlog biva strašilom za budućnost i sve se svodi na proces udomljavanja pokornosti. Zato je i primijenjen atensko-antički model demokracije koja nije iznjedrena da bi jamčila slobodu slobodnih, nego je netko proračunato procijenio kako baš taj model može prevladavajuću masu robova držati pokornom u iluziji slobode.
Dok se ne riješi okova prošlosti, dok ne dokine ideologiju i religiju i dok nacionalni kolektiv ne ostavi u nekoj šumi ili zakopa u jami, pojedinac neće biti slobodan. Bez obzira na to za koga glasao i koliko puta godišnje izlazio na izbore.
Vrijeme u kojem živimo ne krije istine u epohalnim događajima nego u svakodnevici. Zato se stvari i ne mijenjaju, jer smo kroz banalizaciju svakodnevice uvjereni u vlastitu neznatnost. Pa nam pradjedovi i dalje komandiraju životima, određujući pravila ponašanja shodna perspektivi parcela na kojima su zaglavljeni, čineći da i mi ništa ne možemo vidjeti osim – zemlje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- 8
- Next Page »