Mogu tisuću puta čitati ”Životinjsku farmu” i uvijek nađem nešto što sam propustio. To je nadvremenska knjiga o revolucijama. Svinje preuzimaju vlast, vladaju tako što daju velika obećanja i konačno huškaju krvoločne pse na neposlušne. [Read more…]
Boj’ se čovjeka jedne knjige
Utorkom popodne imam konzultacije sa studentima. Teme su sasvim rutinske, a rijetko kada nove i različite. Prošli utorak bio je maglovit i bez sunca. Ušao je student, skromno i pristojno. Objašnjava da je pao sedam puta na ispitu. Ne mogu vjerovati da netko padne sedam puta, pa pitam u čemu je stvar. [Read more…]
Psi rata i ostali psi
Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao ju je jednostavno, hladno, gotovo neljubazno: ‘‘Oprostite, ne vozim dok ne pročitam ovo poglavlje“.
Ako bi svojim pronicavim pogledom, a vjerovao je da odmah, od prve zna ocijeniti čovjeka, procijenio da ima zanimljivu mušteriju, spuštao bi knjigu i bez riječi palio auto, uključivao taksimetar i otpočinjao vožnju i priču. Nama koji smo tada tek počinjali pisati i nismo baš imali novaca voziti se taksijem i bolje ga upoznati, bio je rijetko zanimljiv lik i više smo o njemu slušali od drugih nego ga susretali ili osobno znali. No, već ga je mnogi od nas vidio kao junaka neke svoje buduće priče. Em je čitao Dostojevskog, em je bio neviđen ters, em ga je manje zanimala zarada od vlastitog hira, em je bio čitatelj kakvih se nije baš moglo naći ni među piscima…
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio. Zapravo, točnije bi bilo reći da se toliko udaljio od svojh kolega taksista, pa samo podjeća na tog osebujnog davnašnjeg predratnog taksista.
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio
Kako? Čime? Ma, jednostavno, dok svi drugi taksisti stoje pored svojih auta i razgovaraju o sportu, ženama i politici, a u najboljem slučaju čitaju dnevne novine, on kao vuk samotnjak sjedi u autu i uporno, ustrajno rješava križaljke i to po mogućnosti što kompliciranije, one hrvatske. Sanja o tome da jednom dođe na kviz i pokaže što sve i koliko zna, žali se kako naše televizije ne znaju ni najobičniji kviz napraviti. A ako prihvatite razgovor s njim i pokažete da znate neke pojmove u križaljci na kojima je on zapeo, zbog kojih je zadnjih pola sata razbijao glavu, zaboravit će upaliti taksimetar i na kraju sav ljubazan reći cijenu: ‘‘Ma, dajte otprilike. Jel’ vam puno: dvije-tri marke?“
Da, hoće on progovoriti i o politici, ali ne kao njegovi kolege koji se odmah uhvate konkretnih imena, tračeva o njima, njihovim ženama i ljubavnicama i ‘‘istinama“ koje su sinoć vidjeli na televiziji ili jutros pročitali u novinama. On, pak, voli, kako sâm kaže, malo dublje ‘‘dumati“ o tome. Istina je malo dublje skrivena, pa ni ribe ne plivaju po površini, govori on neke svoje mudrosne spoznaje koje, i kad nisu zanimljive, postaju to načinom na koji ih on izgovara.
Uđem u taksi i kažem tek da nešto kažem: Pa, otkud ovoliki psi i pred glavnim ulazom u glavnu bolnicu, u najveću bolnicu u državi… Devet ih je, deset, ni auti od njih ne mogu proći, a kamoli pješaci…
Da vi vidite, spremno prihvati, kad oni u dva, u tri noću zarate oko plijena, pseća banda s gornje strane bolnice, protiv ove s donje. Ne znam kako svijet uopće tu može spavati od cike, laveža… Borba za kontrolu teritorija, za kontejnere, za hranu u njima, za otpad iz bolnice…
I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
Njegova je teorija, koju ovdje želim prezentirati kao njegovu kratku povijest zadnjih dvadeset godina sarajevskog življenja, da živimo u pasjim vremenima, u kojima, međutim, obični narod živi psećim životom. Malo komplicirano? Ma, spreman je on to elaborirati tako spretno da bi to mogao biti sjajan monolog u nekoj političkoj emisiji kakvu tzv. ozbiljni bh. televizijski kanali daju navečer odmah iza središnje informativne emisije, iza dnevnika.
Dakako, kad bi ga tkogod pozvao. I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
U ratu sam prvi put čuo, priča on, za pse rata. Da se tako zovu. Čuj, psi rata!? Ovdje su došli, dovedeni i poslani, da naše male ili velike, svejedno, nesporazume pretvore u mržnje, u dugotrajno, nepremostivo zlo. Nažalost, mnogi su od njih ostali ovdje i nalégli svoja pseća legla. Za njima su išli psi pljačke. Strvinari. Sve što sami u životu nisu uspjeli stvoriti, zaraditi oteli su od onih koji su čestito, često generacijama dugo stvarali.
Potom su došli psi privatizacije. Raščupali su, ko gladna paščad sve što je ovaj narod stvarao svojim rukama više od četrdeset godina. Ono što smo zvali državno, društveno sad je njihovo. I dan danas glođu tuđe, šta tuđe – naše, narodne kosti. Oglodali su narod do gole kosti. Ti su gori i od pasa rata i od pasa pljačke.
Psi rata su ubijali, jednokratno i po kratkom postupku. Psi pljačke te nasilno ‘‘oslobode“ svega što si imao. A ovi grizu, dave, kolju, mrcvare godinama… Za njima su došli psi čuvari političkih moćnika. Uh, koja je tek to sorta: sve ulizice, puzavci, dupeuvlakači, laskavci… Oni koji gazdama ližu ruke, a one od kojih su zeru jači, moćniji, od kojih su za stepenicu više, grizu, ujedaju, prave im psine… Evo, i ta je riječ postala od riječi ‘‘pas“…
I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji da se ne bismo bavili…
A onda su došli ovi psi. Ovi o kojima ste vi počeli. Puno ih Sarajevo. Nikad ovaj grad nije imao toliko pasa. Sami vidite: čopori pasa oko bolnice, čopori šeću glavnom ulicom, kao da smo u zoološkom vrtu, a ne u glavnom gradu; čopori su po parkovima gdje bi se djeca trebala igrati, oko škola… Grad je zaprljan od njihova razvlačenja smeća iz kontejnera, grad je zaprljan od njihovih govana, grad… Ma šta da vam pričam… kakav grad!
A sad ono glavno: sve te pse, sve… Od pasa rata do ovih po sarajevskim ulicama doveli su ili skrivili stranci… Ma, gledajte ove pse. Njih ne smijete mrko ni pogledati da vas ne vide oni zaduženi za zaštitu životinja, a demonstrante smijete ispendrečiti do mile volje.
Romi na Gorici ili sarajevska sirotinja stanuje po ćumezima, a stranci traže da se za pse grade azili od nekoliko milijuna maraka… I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji, da se ne bismo bavili…
E, moj gospodine… I još bi i da mi prodaju svoje novine i svoju istinu u njima… Kao da sam ja malouman…
Vjerujte, najbolje se osjećam kad ispunjavam križaljke… I da nema ovoliko ilegalnih taksista po gradu i da svijet nije ovoliko osiromašio, pa nema baš posla ko nekad, ma najradije bih i pola svojih mušterija otjerao… Ma ne bih im dao ući u vozilo… Oni odmah o skupoći, o malim primanjima, a neće da vide da su sami krivi. Sami za sve krivi… Koji smo mi narod… Ma, mi i jesmo za torove, znaju to ovi gore, znaju, zato i jesmo sa svih strana u tim torovima okruženi psima…
I vidite, zbog svih tih pasa svih ovih godina, koji paradoks, mi, jedino mi danas živimo psećim životom, a oni, oni koje ja zovem psima, zaštićeni su ko svete krave u Indiji.
I dok slušam tu gorku pseću povijest posljednjih sarajevskih 20-ak godina, priču iz neke njegove ‘‘Životinjske farme“ i na ne baš dugoj relaciji, taksist koji me dotad persirao reče: ‘‘Ovdje ćeš? E, jebiga, jarane, ja zaboravio uključiti taksimetar. A nije namjerno, nije, Alaha mi… Hajde, daj dvije-tri marke. Nit ti na gubitku, nit ja na dobitku. I izvini.“
Životinjska farma
SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE
ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE
OD DRUGIH
Poslije toga više nije bilo čudno što su slijedećeg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bičeve. Nije bilo čudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvođenju telefona i da su se pretplatile na Džon Bul (John Bull), Tit-Bic (Tit-Bits) i Dejli Miror (Daily Mirror). Nije im više bilo čudno kada su vidjele Napoleona kako šeće vrtom s lulom u ustima — pa čak ni kada su svinje obukle odjeću iz ormara gospodina Džonsa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovačkim hlačama i kožnim gamašama, a njegova krmača-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospođa Džons obično nosila nedjeljom.
Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale čitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjaču. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.
Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje
To veče iz kuće se čuo glasan smijeh i pjevanje. Čuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo događa, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Počele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kuću.
Zastale su na ulazu, plašeći se pomalo da krenu dalje, ali Klover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, a na počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama.
Društvo je uživalo igrajući karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrč kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio začuđena lica životinja koje su gledale kroz prozor.
Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeći u ruci pehar. Za koji trenutak, reče, zamolit će prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to učini, želi reći nekoliko riječi za koje osjeća da mu je dužnost kazati ih.
Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje.
Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu
Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje. Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo.
Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene.
Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.
Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoće jednake su. Nije li problem rada svagdje isti?
Postalo je očito da je gospodin Pilkington htio izreći neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: ”Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, ”mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.
Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: ”Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, ”mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi
A sada, reče, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su čaše pune. ”Gospodo”, zaključi gospodin Pilkington, ”gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!” Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao čitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar. Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi.
Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reče, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž!
Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja.
On ne vjeruje, reče, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje će još više učvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilično luckast običaj da se jedna drugoj obraćaju s ”druže”. S tim treba prekinuti.
Postojao je također vrlo čudan običaj, čije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora spriječiti, a lubanja je već zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada će zastava biti samo zelena.
Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek
Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o ”Životinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime ”Životinjska farma” ukinuto. Od sada će se farma zvati ”Vlastelinska farma”, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime.
”Gospodo”, zaključi Napoleon, ”nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi način. Napunite čaše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”
Čulo se srdačno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Kloverine ostarjele, mutne oči prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke četiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.
Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa.
Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.
(Prenosimo s portala 6yka.com)