Već nas je Hannah Arendt, u studiji Eichmann u Jeruzalemu iz 1963., upozorila da počinitelji velikih zala kroza ljudsku povijest najčešće nisu – kako to rado zamišljamo da sebe ne bismo dovodili u pitanje – sociopati i fanatici, nego obični ljudi koji prihvaćaju autoritet neke institucije ili države i onda kad im tumače da su zla djela ”normalna”. [Read more…]
Obavezna hrabra predstava Eichmann u Jeruzalemu u ZKM-u
Nakon što je neko vrijeme otvaranje traumatičnih društvenih tema u velikim kazališnim predstavama bila temeljna odlika repertoara HNK-a, s ”Eichmannom u Jeruzalemu”, na čijoj sam premijeri bio, ZKM se iznova potvrdio kao najrelevantnije mjesto promišljanja i otpora zabrinjavajućim društvenim trendovima. [Read more…]
Podrhtavanje tla se nastavlja – #spasime
Ovih dana na društvenim mrežama i uz pomoć medija više od pedeset tisuća ljudi podržalo je prosvjed #spasime dajući mu tako legitimitet najmasovnijeg virtualnog otpora protiv nasilja u hrvatskoj povijesti. [Read more…]
Šerbedžija griješi! Rijeka ima prostor za suvremenu dramu
(Opaska uredništva: Pročelnik za kulturu grada Rijeke, Ivan Šarar, ne samo da se ne razumije u teatar, već slabo poznaje i novinarstvo. On se, naime, u tekstu koji ovdje donosimo poziva na Zakon o medijima i Zakona o elektroničkim medijima kako bismo objavili ”ispravak netočnih navoda”. To navodno donošenje ”netočnih navoda” odnosi se na kolumnu koju smo objavili prošli ponedjeljak pod naslovom ”Opako neznanje pročelnika za kulturu Grada Rijeke”. U toj se kolumni, koja je vrijednosni sud autora, pojašnjava u čemu je problem kod Šararove promašene i nepristojne konfrontacije s Radom Šerbedžijom. Naime, da Šarar zaista ne shvaća što suvremeni teatar jest i što ono traži kako bi se dogodio, pokazuje i u svom novom reagiranju koje će u ovom predmetu biti i posljednje. Donosimo ga samo zato da se na jasan način dokumentira Šararovo neznanje. Festival koji spominje nije redovito gledao. A o stanju i postojanju kazališne dvorane za suvremeni teatar u Rijeci, dovoljno govori činjenica da Festival koji gospodin Šarar spominje traje već više od 25 godina – uvijek na istoj pozornici, s montažnim gledalištem (koje je nužno zlo, a ne neka fenomenalna pogodnost), a mnoge od predstava koje spominje nisu ni igrane u tom prostoru, baš zato jer nije adekvatan. Pa kao što se ranije nije u Rijeci izgradio suvremeni teatarski prostor prilikom tadašnje renovacije, ne vjerujemo da će se to dogoditi u budućnosti. Uostalom, pretvoriti dvoranu s više od 500 mjesta u komorni teatar bio bi čisti promašaj. Mnogo je racionalnije izgraditi novi, kako misli Rade Šerbedžija. A uz tolike prazne i napuštene prostore u Rijeci, koji već postoje kao objekti, s malom bi se investicijom izgradio jedan riječki ZKM! Uživajte u novim Šararovim verbalnim i arhitektonskim akrobacijama. I opet, bez lektorskih intervencija s naše strane. Skraćeno je ono što zaista nema ama baš nikakve veze s ovom polemikom. Npr., da glavni urednik Autografa, prema tvrdnji gosp. Šarara, ne voli rock!). [Read more…]
Opako neznanje pročelnika za kulturu Grada Rijeke
Kao što znate, naša kolumnistica i novinarka specijalizirana za kulturne teme Svjetlana Hribar napravila je intervju s gospodinom Radom Šerbedžijom u kojem naš proslavljeni glumac obrazlaže motive, do tada nepoznate široj javnosti, koji su doveli do odlaska njega i njegove supruge Lenke Udovički sa studija glume koji su osnovali u Rijeci. Taj smo intervju objavili 3. ožujka i jedan je od najčitanijih tekstova na našem portalu. Prenijeli su ga Novi list, N1 TV i drugi. [Read more…]
Čitatelj zapravo zna sve, ali jednostavno ne vjeruje – ne razumije
Juli Zeh, ”Dekompresija”, Fraktura, Zaprešić, 10/2015.
Suvremenu njemačku književnicu Juli Zeh hrvatska publika jako dobro poznaje i po njenim romanima, ali i kao autoricu hit predstave ZKM-a “Žuta crta” koju je napisala s Charlotte Roos. Nedavno je na hrvatski preveden i njezin najnoviji roman “Dekompresija” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Latica Bilopavlović Vuković, 139 kuna), aktualna priča o pokušajima bijega.
Na kanarskom otoku Lanzaroteu srećemo Svena, čovjeka koji je u Njemačkoj trebao graditi uspješnu odvjetničku karijeru, ali je zgrožen zamkama života na zapadu pobjegao na otok na kojem vlada vječno ljeto i na kojem radi kao instruktor ronjenja.
Njegov idilični život u samonametnutoj izolaciji naprasno prekida dolazak ljubavnog para.
Ona je prelijepa mlada glumica iz TV sapunica, on sredovječni pisac koji je nakon prvog romana upao u kreativnu krizu. Njihovu vezu na prvi pogled ugrožava velika razlika u godinama, ali kako priča odmiče postaje jasno je da je riječ o dvoje ljudi koji jedno drugom hrane emocionalne ovisnosti i destrukcije. Sven gotovo uopće ne shvaća u kakav je bolestan odnos uvučen, a zbunjen ostaje i kada mu to dvoje došljaka potpuno razori pomno izgrađenu otočku idilu.
Čitatelj zapravo zna sve, ali jednostavno ne vjeruje – ne razumije. Ostaje tek zatečen dilemom: žive li tako bogati i slavni ili jednostavno postoje ljudi koji bez takvih perverznih igrica nisu živi, ma koliko njima ugrožavali živote drugih
I upravo je u toj dimenziji gradnje psihološkog trilera Juli Zeh majstorica. Njeni opisi načina na koji ljudi emocionalno uništavaju jedni druge toliko su upečatljivi da čak i čitatelj koji prati obje strane – i Svenovo nesnalaženje i igrice njegovih gostiju – ostaje zatečen granicama perverznosti do kojih mogu ići emocionalne ucjene.
Čitatelj zapravo zna sve, ali jednostavno ne vjeruje – ne razumije. Ostaje tek zatečen dilemom: žive li tako bogati i slavni ili jednostavno postoje ljudi koji bez takvih perverznih igrica nisu živi, ma koliko njima ugrožavali živote drugih.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Izbjeglice će nam pokazati što smo, tko smo i kakvi smo
Dvoje glumaca gotovo sat i pol sjede svaki na svom biciklu, okreću pedale i razgovaraju. Jenny König i Christoph Gawenda sjajni su glumci. Sjajni na onaj jedini način koji glumu čini sjajnom. Na način da gledatelji zaborave da gledaju glumce. [Read more…]
Vrgoč: prilika za HNK
Može li nacionalno biti progresivno? Dubravka Vrgoč, novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK misli da može i pita se zašto u to ne vjeruju oni koji joj spočitavaju manjak nacionalno-kulturne svijesti?
Tko dobro pročita i program Dubravke Vrgoč i napade na nju vidjet će da joj je pitanje na mjestu. Dio onih koji su je napali doista je isticanje nužnosti promjena u programu Dubravke Vrgoč pročitao kao kapitulaciju i izdaju.
I progres i nacija i kultura opasne su, velike, teške i poviješću opterećene riječi od kojih lako nastaju i populističke floskule i parole ubojica. Što napretkom, što nacijom, ogrtali su se svi masovni ubojice. Čine to i danas i sve su nam bliže, jer preblizu nam je čitav svijet. Sva njegova veličina i ljepota, sve njegove drame, tragedije i trijumfi, skupa sa svim bizarnostima, gadostima i banalnostima, sve nam to neprestano zuji oko glave, sabijeno u elektronske slike i slova.
Može li nacionalno biti progresivno? Dubravka Vrgoč, novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK misli da može i pita se zašto u to ne vjeruju oni koji joj spočitavaju manjak nacionalno-kulturne svijesti?
Više nego ikada potrebne su nam točke sažimanja i jasnoće, žarišta mudrosti, pameti, talenta i nadahnuća u kojima se odbacuje i spaljuje smeće kojim smo zasipani, a osvjetljavaju se bitna pitanja na koja moramo tražiti najbolje i najkorisnije odgovore.
Dubravka Vrgoč vjeruje da su kazališta upravo takve točke i da takva misija naročito pripada instituciji kao što je Hrvatsko narodno kazalište.
Da, ona smatra da kazalište, kao i umjetnost općenito, moraju oplemenjivati. Ali, oplemenjivanje se ne postiže samo estetskom ugodom i lijepom deklamacijom biranih riječi. Čitav svijet klizi u sve veću grubost, primitivizam, nasilje i ružnoću. Mi i malo brže od njega.
Uostalom, i u Zagrebačkom kazalištu mladih pod dugogodišnjim i prema svim pokazateljima uspješnim vodstvom Dubravke Vrgoč uvijek se s jednakom ozbiljnošću pristupalo i brutalnim predstavama kakve zna raditi, recimo, Ivica Buljan, kao i suptilnim redateljskim i autorskim šaputanjima jednog gotovog pa kazališno-kršćanskog mistika Renea Medvešeka. Ne spada li rad i jednog i drugog među najveće vrijednosti suvremene hrvatske nacionalne kulture?
Više nego ikada potrebne su nam točke sažimanja i jasnoće, žarišta mudrosti, pameti, talenta i nadahnuća u kojima se odbacuje i spaljuje smeće kojim smo zasipani, a osvjetljavaju se bitna pitanja na koja moramo tražiti najbolje i najkorisnije odgovore. Dubravka Vrgoč vjeruje da su kazališta upravo takve točke i da takva misija naročito pripada instituciji kao što je Hrvatsko narodno kazalište
U razgovoru koji sam prošle srijede u Knjižarsko-galerijskom centru VBZ-a Fadil Hadžić s Dubravkom Vrgoč najprije vodio ja, a onda i zainteresirana publika, nova je intendantica HNK vrlo jasno izrekla neke stvari koje su čista suprotnost onome što joj se predbacuje.
Premda je to očito iz njezinog dosadašnjeg djelovanja za koje su i ona i autori i glumci ZKM-a dobili mnoge hrvatske i svjetske nagrade i priznanja, Dubravka Vrgoč je s pravom osjetila potrebu ponoviti i istaknuti promicanje a da čije i koje druge nego upravo hrvatske kulture u Europi i svijetu kroz toliki broj gostovanja naših glumaca, redatelja, predstava i autora o kakvom se većina drugih hrvatskih kazališta nikada nije usudila ni sanjati. Pogotovo u posljednjih dvadeset godina.
No, bez obzira na sve te dobro poznate činjenice, oko imena Dubravke Vrgoč isplela se fama gotovo pa izdajnice nacionalne kulture koja će naš kulturni hram smjesta izručiti stranim kolonizatorima. Ako itko u hrvatskom kazalištu posljednjih godina ima iskustvo suradnje i koprodukcija s kazališnim kućama i institucijama iz inozemstva, onda je to Dubravka Vrgoč.
I upravo ona u tim partnerskim suradnjama inzistira na ravnopravnosti. Pa nije ona ZKM pretvorila u poligon za gostovanja preplaćenih stranaca. Češće se u kontekstu takvog duhovnog i materijalnog rasipništva spominjao HNK.
Oko imena Dubravke Vrgoč isplela se fama gotovo pa izdajnice nacionalne kulture koja će naš kulturni hram smjesta izručiti stranim kolonizatorima. Ako itko u hrvatskom kazalištu posljednjih godina ima iskustvo suradnje i koprodukcija s kazališnim kućama i institucijama iz inozemstva, onda je to Dubravka Vrgoč
Kada je preuzimala vodstvo ZKM-a, prisjeća se Dubravka Vrgoč, dočekalo ju je prazno gledalište, prazna blagajna i otpori slični ovima što su posljednjih tjedana odjekivali HNK-om, novinama i eterom. Činjenice su na njezinoj strani. Hvalospjeve ZKM-u suvišno je ponavljati. To kazalište je živo, puno i bogato, barem u odnosu na ostala, uključujući i HNK s neusporedivo većim budžetom iz gradskog i državnog proračuna. ZKM je, za razliku od hrvatske države, znao kako doći do novca iz europskih fondova koji su također sve škrtiji prema kulturi.
HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč sasvim sigurno neće biti muzej za razgledanje lijepih, oku i uhu na starinski način ugodnih predstava, premda se ta kuća zapravo i ne može pohvaliti nekim obiljem takvih predstava.
O da, Dubravka Vrgoč zna biti i prilično neugodna, osobito onda kada jasno i bez okolišanja izriče neugodne istine. Poput one da zagrebački HNK na kulturnoj karti Europe nije poznata, a kamoli prepoznatljiva po nečem posebnom i karakterističnom, ili, recimo, nacionalnom.
Nova intendantica zapravo postavlja jedno vrlo logično pitanje: u čemu je zapravo vrijednost te naše nacionalne kulture i njezinih djela ako ona ne prelaze granice hrvatske države, odnosno hrvatskog te eventualno srpskog jezika? Zar je nacionalna kultura nešto što se nosi samo po kući? Ili možda mi nismo sposobni, a možda čak ni uopće zainteresirani da tu našu nacionalnu kulturu predstavimo svijetu i uputimo je da komunicira s tom Europom, ovom sada u svakom, pa i političkom smislu našom Europom?
HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč sasvim sigurno neće biti muzej za razgledanje lijepih, oku i uhu na starinski način ugodnih predstava, premda se ta kuća zapravo i ne može pohvaliti nekim obiljem takvih predstava. O da, Dubravka Vrgoč zna biti i prilično neugodna, osobito onda kada jasno i bez okolišanja izriče neugodne istine. Poput one da zagrebački HNK na kulturnoj karti Europe nije poznata, a kamoli prepoznatljiva po nečem posebnom i karakterističnom, ili, recimo, nacionalnom
Evo jednog primjera iz kojeg će možda i Vrgoč znati izvući koristan zaključak. Najveći uspjeh hrvatske opere posljednjih godina bilo je gostovanje operne fantazije “Posljednji ljetni cvijet” na međunarodnom opernom festivalu ARMEL u mađarskom Segedinu čiji program redovito prenosi i Mezzo, najgledanija europska televizijska postaja specijalizirana za klasičnu glazbu.
Za hrvatsku operu i nacionalnu kulturu to je uspjeh zato što je riječ o autorskom djelu i predstavi skladatelja, redatelja i dirigenta Zorana Juranića. Znate li koje je kazalište praizvelo to djelo hrvatskog skladatelja i otišlo s njim u Mađarsku? Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada. Predstava je gostovala i u Zagrebu, na Muzičkom biennaleu koji je bio koprodukcijski partner.
A baš u našim HNK-ovima mnogo je onih koji pred suvremenom i manje suvremenom hrvatskom glazbom začepe nos čim se ne radi o Eri i Zrinskom koje, naravno, ni Dubravka Vrgoč neće izbrisati s repertoara jer ih smatra lektirom svih generacija.
U nemogućim uvjetima preuzimanja dužnosti navrat-nanos, što nije njena krivica nego odraz općeg nereda u državi, Dubravka Vrgoč preuzima i silno veliku odgovornost. Ona će osobno, a tko bi drugi, biti odgovorna za izbor suradnika, a potom programa i njegovu realizaciju. Ona zalaže svoje ime i karijeru. To je veliki ulog, kao što je velika i njena ambicija, volja i spremnost na rad. Od HNK je obećala napraviti ponovno važnu te umjetnički, kulturno i društveno relevantnu točku u Zagrebu, Hrvatskoj, regiji i Europi.
Ako se doista pokaže da je to u suprotnosti s nacionalnim kulturnim interesima onda ću i ja priznati da nemam pojma što je to uopće hrvatska nacionalna kultura. Srećom, tamo vani uvijek će biti ocean kulture u kojoj imaju o čemu i mogu razgovarati svi ljudi i svi narodi koji to žele i koji to znaju.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
Valja nama preko crte
Uzbudljiv je dramski tekst Juli Zeh i Charlotte Roos Žuta crta, a ne manje uzbudljiva i podsticajna je i predstava Ivice Buljana i Zagrebačkog kazališta mladih, koja je pre neki dan gostovala u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Ovo, dakako, nije pozorišna hronika, ali ne spominjem Žutu crtu tek tako, bez spoljnog, vanpozorišnog povoda.
Šta je uopšte ta žuta crta? Linija u prostoru, po sebi apstraktna, nematerijalna, ”nepostojeća” stvar, nešto što razdvaja Dozvoljeno od Zabranjenog: ne prekoračuj žutu crtu, ne idi Tamo, ne čini Ovo, ne radi Ono! Povinuj se žutoj crti jer to je dobro za tebe, za tvoju sigurnost, za miran san tvoje dece! Možda te ona ponekad i nervira, ali ne huli na žutu crtu jer te ona čuva od mnogo stvarnijih zala, od haosa koji te vreba iz spoljnog sveta, tamo gde se živi bez žute crte, u prvobitnom stanju u kojem su ljudi ljudima vukovi, i nema te crte-zaštitnice iza koje možeš stati, nego si na danonoćnom oprezu pred predatorima kao kakva plaha životinjica u džungli.
Autorke se, dakako, prema toj žutoj crti odnose sa ironijskom superiornošću inteligentnih i senzibilnih stanovnica privilegovanog sveta, onog koji je uvek na onoj boljoj strani žute crte, pa mu je dozvoljeno i da nad njom zdvaja i lamentira, čak se to i očekuje od njih. Ista je to, uostalom, metaforička žuta crta, u vidu sveopšteg birokratskog regulisanja svega i svačega, od oblika krastavaca do širine proreza na vratima liftova, koja je zahvatila Evropsku uniju i njeno preplaćeno činovništvo, o kojoj sveregulatorskoj maniji Hans Magnus Encensberger ispisuje briljantan tekst, esej o briselskom ”nežnom monstrumu”. Pobuna protiv žute crte u neku je ruku savršeno prirodna i neizbežna, ali isto tako ume da bude i iritantno, razmaženo infantilna, što se u ovoj predstavi odlično vidi.
Ima nečega strasnog, neprolaznog, fundamentalno određujućeg u toj težnji kultivisanog ljudskog bića za tom žutom crtom kao standardom uljuđenog življenja: da, prvo se do nje mora dospeti, da bi tek onda njeno kritikovanje dobilo pravi smisao! Pre toga, to je ili podlost (vladajućih) ili samoutešiteljsko samozavaravanje (potlačenih)
Ali, ne bi Žuta crta nemačkih autorki uistinu valjala da se u njoj ne pojavljuje i posve drugačiji lament, onaj koji izgovaraju likovi smešteni na drugoj strani žute crte: želim da živim, kaže taj lament, tamo gde vozovi ne kasne, gde se zakoni poštuju i gde krave ne hodaju ulicama!
Biće da nam je ta želja jako dobro poznata: nismo li u njenoj senci proživeli dobar komad svojih života? U navedenoj drami govori se pre svega o snovima severnoafričkih imigranata, ali nije li to bio i višedecenijski vapaj Istočnoevropljana, zatočenih sa pogrešne strane žute cr… pardon, gvozdene zavese?
Ima nečega strasnog, neprolaznog, fundamentalno određujućeg u toj težnji kultivisanog ljudskog bića za tom žutom crtom kao standardom uljuđenog življenja: da, prvo se do nje mora dospeti, da bi tek onda njeno kritikovanje dobilo pravi smisao! Pre toga, to je ili podlost (vladajućih) ili samoutešiteljsko samozavaravanje (potlačenih).
Niko ne zna, dok nastaje ovaj tekst, kuda vodi i kako će se završiti masovne demonstracije u Kijevu i drugde u Ukrajini, a koje su izbile nakon odluke vlade u Kijevu koja je i u i izvan Ukrajine bila shvaćena kao svojevrsno odustajanje (pod direktnim pritiskom) od – ma koliko sporog, teškog i, blago rečeno, neizvesnog – procesa integracije Ukrajine u Evropsku uniju, i strateško okretanje Rusiji, tačnije Moskvi, najtačnije Kremlju, te stupanje Ukrajine u neku vrstu saveza koji ljude koje su već ”zmije ujedale” nužno podseća na nekakav postmoderni revival Sovjetskog saveza (tj. bar njegove ”slovenske komponente”), ovaj put ne pod petokrakom, nego u vidu ”gasne imperije” (kako ju je prozvao, ako se dobro sećam, Vladimir Sorokin) sa njenim mišićavim i šepuravim gasnim imperatorom, postmodernim hazjajinom Putinom. Sutra se taj, dakako, neće zvati Putin, ali hazjajin je hazjajin.
Hoće se reći ovo: slike koje dolaze iz Kijeva, brojnost i odlučnost demonstranata, sve to ukazuje na neku vrstu panike, iz koje se pak rađa očajnička hrabrost, dešperaterski stav da se ionako nema šta izgubiti jer je sve već izgubljeno, a odlučnim se delovanjem možda nešto još ipak može dobiti tj. vratiti.
Kako se Srbija i Hrvatska uklapaju u sve to? Srbija još nikako, ona nije baš sigurna na kojoj je strani ”ukrajinske” priče, a kako je krenulo, nije isključeno da Beograd postane južni Minsk. A Hrvatska? Hm, ima ona stara pesma Šarla Akrobate Mali čovek, iz prevažne 1981. godine: ”Mali čovek želi preko crte/preko crte želi ali ne sme/njega muče propisane norme/ preko crte njegovo je mesto”
Rekao bi čovek, dok gleda kako policija u strahu uzmiče pred demonstrantima (a ne obrnuto), da ima posla s ljudima koji igraju svoju poslednju igru, i toga su odlično svesni: ako nju izgube, druge neće ni biti: ostaju trajno negde na drugoj strani, daleko od bilo kakve žute crte, ali se zbog toga neće osećati nimalo raterećeno i slobodno. Crta pred kojom u tom slučaju stoje drugačije je boje (svejedno koje, da još malo rimujemo…), ali je i mnogo deblja: ”monstrum” s kojim se suočavaju nije nimalo nežan, kao onaj Encensbergerov. A oni već predobro znaju kako to izgleda, i ne prolazi im se ponovo kroz to, bez obzira na svu naftu, gas ili petrodolare ovog sveta.
Nije li, uostalom, i očajnički hrabra pobuna Egipćana protiv generala, a onda protiv još mnogo gorih islamista, deo iste priče, uz sve lokalne specifičnosti? Ne, ne želimo da nam neki birokrata propisuje oblik i stepen zakrivljenosti krastavca, ali još manje želimo da zakoni i prava ne znače ništa i da krave tumaraju ulicama…
Kako se Srbija i Hrvatska uklapaju u sve to? Srbija još nikako, ona nije baš sigurna na kojoj je strani ”ukrajinske” priče, a kako je krenulo, nije isključeno da Beograd postane južni Minsk. A Hrvatska? Hm, ima ona stara pesma Šarla Akrobate Mali čovek, iz prevažne 1981. godine: ”Mali čovek želi preko crte/preko crte želi ali ne sme/njega muče propisane norme/ preko crte njegovo je mesto”.
Da, ”mali čovek” je hteo ”u Evropu” jer je simbolička pripadnost tom gordom imenu udovoljavala izvesnoj narcisističkoj samopredodžbi, ali sad, kad je ”u Evropu” stigao, ”mali čovek” se ne usuđuje da pregazi žutu crtu sopstvenih vrednosnih i kulturoloških samoograničenja, onih koja ga, gle, iznova smeštaju na ”istok” na ”Balkan” i slične nemile pojmove iz kulturrasističkog repertoara. On bi da bude ”Evropljanin” ali iz neke apstraktne ur-Evrope bez tih pedera, pankera, manjinaca, pravoslavaca, muslimana i ostalih crnaca. A to neće ići jer takve Evrope nema. Valja nama svima preko rijeke, valja zgaziti preko ove crte dok stvarno ne požuti do kraja, a onda ko kako hoće.
Garcíjina predstava ”Psima ulaz zabranjen”
Subotnje gostovanje Narodnog kazališta iz Temišvara s predstavom “Psima ulaz zabranjen”, u režiji jedog od najprovokativnijih redatelja današnjice, Argentinca Rodriga Garcíje, u Zagrebačkom kazalištu mladih, izazvalo je oprečne reakcije gledatelja, od oduševljenja do negativnih kritika i dosade, no nikoga nije ostavilo ravnodušnim.
Dramatičar, vizualni umjetnik i redatelj Rodrigo García u svjetskim je razmjerima poznat kao šokantan, čak skandalozan redatelj, koji kritizira kapitalizam i društveno licemjerje. Kao mesarev sin, odrastao u predgrađu Buenos Airesa, osnovao je kazališnu grupu “Mesnica” i počeo pisati o životu koji ga okružuje bez imalo uljepšavanja, kritizirajući neoliberalizam i konzumerizam. Zbog tih politiziranih tekstova, u kojima se miješaju brutalnost i apsurd, ali i radikalnoga redateljskog postupka, kritičari ga stavljaju u rang Becketta, Arrabala i Mullera, smatrajući ga jedinstvenim glasom suvremenoga kazališta.
Kad su ga jednom pitali, je li nužno u kazalištu praviti skandale, odgovorio je da su skandali u politici i neravnomjernoj podjeli svjetskoga bogatstva, a ne u teatru, koji danas ne može nikoga ničim skandalizirati. Time je iskazao svoj osobni i kazališni svjetonazor kojim dominiraju angažiranost i kritika društvenih klišeja i predrasuda. Naime, prema njegovu mišljenju, kako je ustvrdio, “napravi li predstavu oko koje će se svi složiti, onda je u društvenome smislu nepotrebna i neuspjela”. Međutim, za razumijevanje njegova grubog i radikalnog, često šokantnoga kazališnog jezika i surovih, izvrnutih tekstova potrebna je velika koncentracija i predznanje te otvoren um, što je, čini se, manjkalo hrvatskoj publici, koja je odgojena više ili manje na teatru 19. stoljeća.
U svom autorskom projektu “Psima ulaz zabranjen”, prikazanom u sklopu ciklusa Europsko kazalište u ZKM-u, García objedinjuje sve dosadašnje preokupacije i donosi na scenu, bez imalo uljepšavanja i emocija, izobličen i moralno unakažen svijet današnjega vremena. U tom svijetu dominiraju nasilje, nesnošljivost, moralne devijacije, perverzija i licemjerje, a osobito su opasni ponižavanje, zanemarivanje i indiferentnost. Za gradnju toga svijeta inspiraciju je crpio, kao i u ostalim komadima, kako je svojedobno izjavio, u životu, likovima i retorici slamova Buenos Airesa, želeći svojom radikalnom i direktnom kritikom uzdrmati pragmatično suvremeno društvo.
Takvu crnu sliku stvarnosti uobličio je s pomoću često snažne, ali povremeno neprohodne i neslušljive bujice vlastitoga teksta, u kojem se miješaju uspomene iz djetinjstva, brutalne slike i apsurdne situacije s filozofskim i književnim citatima. Tu gomilu teksta izgovaraju glumci na sceni u formi monologa, bez međusobnih interakcija, a često i bez emocija. Zbog toga nakon određenog vremena gledanje predstave postaje napornim i zahtijeva snažnu usredotočenost na tekst, koji bi bilo lakše čitati ili slušati u formi dijaloga.
García je rabio radikalni redateljski postupak u kojem se prepliću tekstovi, glazba, svirka, pjevanje, performans, elementi pop-kulture i ne baš prihvatljivo korištenje životinja, u ovom slučaju hrčka, zečeva i ribe. Glumci su odjeveni u trenirke ili čudne kostime, koji asociraju na cirkus ili neki horor-SF film, koji zatim izlaze u središte pozornice i izgovaraju svoju priču, ili pjevaju, ili sviraju, a njihove radnje snima kamera emitirajući sliku na velikome platnu.
Bez obzira na to sviđala nam se predstava “Psima ulaz zabranjen” ili ne, Garcíji se mora priznati da je uspio osvojiti ničim opterećenu slobodu umjetničkog izražavanja i prodrmati gledatelje iz autističkog odnosa prema svijetu. Jer predstava možda jest zahtjevna, naporna i teška, no pruža prilično materijala za razgovor. Zbog toga ne iznenađuje što je García dobitnik brojnih kazališnih nagrada, a među njima i ugledne Europske nagrade za novu kazališnu realnost 2009. godine te je čest gost međunarodnih festivala, od Avignona do Venecije.