Svaki rat, kao onaj naš jugoslavenski, kojemu različito tepamo pa ga tako nazivamo Domovinskim, bratoubilačkim ili građanskim, ima svoje krvave retaje. O jednome od njih posebno se govori u zadnje vrijeme, a tiče se hrvatskog zločina u Oluji. [Read more…]
Pomirenje iziskuje priznanje činjenica o svim zločinima
U vrijeme kada predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović daje izjave kojima relativizira genocid u Srebrenici i dodatno viktimizira njegove žrtve, ali i građane cijele regije, nedavno u Beogradu održani Forum REKOM mreže pomirenja pod naslovom ”Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti?” počeo je pogledom na bolje dane. [Read more…]
Ništa nas ne može izmiriti sa zločinima
Ispunjavajući svoje obećanje HDZ je 14. studenog 2019. godine izglasao dopunu Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, kojom je kao blagdan i neradni dan proglašen 18. studenoga – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. [Read more…]
Sapun i slično
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Neka Ante Gotovina u Varivodama stisne ruku Jovanu Beriću
Očekivano, tek manji broj hrvatskih političara, vladajućih i opozicijskih, imao je potrebe nešto reći o prijedlogu Luke Mišetića, branitelja Ante Gotovine pred Haškim sudom, da se jedan dan, on predlaže 28. rujna, obilježi na državnoj razini kao dan sjećanja na žrtve zločina počinjenih nakon okončanja ”Oluje”. [Read more…]
Kotromanovićeva i moja istina
U galeriji MORH-a “Zvonimir” u Zagrebu, u sklopu obilježavanja 20. obljetnice akcije ”Oluja” otvorena je izložba “Hrvatski ratni plakat u Domovinskom ratu”, izvijestio je Večernji list u ponedjeljak. Tom je prilikom ministar obrane Ante Kotromanović kazao: ”Dobro je da se svi podsjetimo da Hrvatska niti je željela rat, niti je tražila rat. A dobila je jedan brutalan rat. Sada smo pogledali te plakate koji su nas stvarno vratili u sjećanje od Vukovara do Dubrovnika”. [Read more…]
S nadbiskupom kao s maršalom
Tjedan za nama u Hrvatskoj obilježio je ministar u vladi Republike Srbije Aleksandar Vulin. Što se odjeka njegovih riječi o Hrvatskoj i u Hrvatskoj tiče radi se o jednom od najuspješnijih političara Srbije posljednjih godina. U kratko je vrijeme Vulin svojim izjavama po drugi put dominirao javnim prostorom Hrvatske.
Ovom zgodom Vulin je pozornosti javnosti privukao na komemoraciji žrtvama ustaškog koncentracijskog logora Jadovno. Tada je izjavio da je nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac bio ustaški vikar i doveo ga je u vezu s 14.000 poklane djece u Jasenovcu. [Read more…]
I Milanović prezire Rome
U srijedu je diljem plante obilježen Svjetski dan Roma. Obilježava se od travnja 1971. godine kada je u Londonu prvi put održan Kongres, a za taj narod prihvaćen naziv Romi. Šest godina kasnije (1977.) na prijedlog Indije Komisija za ljudska prava u Ženevi donijela je rezoluciju po kojoj su Romi indijska, povijesna i jezična manjina, koja bi morala uživati sva manjinska prava utvrđena dokumentima UN-a. [Read more…]
Nobelova nagrada za Njemačku
(Napomena uredništva: Ovaj glasoviti članak s kraja 2007. Rafaela Seligmanna objavljujemo u povodu nedavne smrti velikoga njemačkoga predsjednika Richarda von Weizsäckera. Na slici: Konrad Adenauer)
Njemački narod zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Gotovo jednodušni izbor Berlina u Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je novo priznanje zaslugama ove zemlje. [Read more…]
Selektivno sjećanje/pamćenje
Dvadeset godina od zločina koji su počinile snage HVO-a u vareškom selu Stupni Do obilježili su vareški Bošnjaci. Dvadeset godina od ulaska Armije BiH u prazan grad i zločine učinjene nad onima koji su ih s povjerenjem dočekali, obilježit će ovih dana vareški Hrvati. Pritom se ni jedni ni drugi ne osjećaju krivima za zločine učinjene onim drugima. A ni tragediju koja ih je zadesila, koja im je donijela krv i mržnju, ne doživljavaju zajedničkom. Tako Vareš u desetak dana ima dvije komemoracije žrtava, dvije strogo razlučene viktimizacijsko-mazohističke manifestacije, a cijelu bogovetnu godinu tek zajedničku tešku svakodnevicu. Jedino su nju, izgleda, spremni dijeliti.
Živeći u vlastitim samoorganiziranim koncentracijskim logorima, ljudi se osjećaju sigurnijima nego u kušanju granica vlastitih sloboda. Za to vrijeme posvuda rastu memorijski kineski zidovi i grade se fortifikacijske kule na mentalnim granicama pa posvuda trijumfira ono protiv čega su tobože svi – podjela
Podijeljene i zaraćene memorije uzgajaju dobro instruirane politike strogo pazeći da selektivno pamćenje ne pređe granicu vlastitog etničko-religijskog zabrana. Brižljivo postavljen tzv. električni pastir, koji žicom u koju je inducirana struja svakoga tko bi prišao blizu strese i dade mu do znanja – dalje nije dopušteno.
Živeći u vlastitim samoorganiziranim koncentracijskim logorima, ljudi se osjećaju sigurnijima nego u kušanju granica vlastitih sloboda. Za to vrijeme posvuda rastu memorijski kineski zidovi i grade se fortifikacijske kule na mentalnim granicama pa posvuda trijumfira ono protiv čega su tobože svi – podjela.
Sarajevo, kao faktički, ali ne i istinski glavni grad BiH, ma koliko to sebi umišljao, kritizirajući druge, ustvari brojnim primjerima prednjači u uzgajanju selektivnog sjećanja i nepovratnih podjela. Već na samom početku rata Sarajevo je umjesto Vrbanja mosta dobilo Most Suade Dilberović. Danas kad taj most svi zovu Most Suade Dilberović, stidljivo se zna da je na tom mostu poginula i Olga Sučić. I badava što je Olga poginula prije Suade, badava što je starija, badava što joj je i ime abecedno prije Suadinog, most je prozvan Mostom Suade Dilberović jer Olgino ime nije bilo ”pravo”.
Sarajevo kao da je viktimizacijsko-mazohistički jedva dočekalo da pogine i jedna Bošnjakinja kako bi se most mogao nazvati po njoj. Uopće, taj mazohizam o kojem smo svojedobno čuli od voditelja iskopavanja masovnih grobnica, nikako da popusti, a prošlo je mnogo vremena otkako je uskliknuo: ”Otkrili smo još jednu masovnu grobnicu i dosada našli u njoj ostatke dvadesetak tijela, a nadamo (istaknuo Ž. I.) se da ćemo ih pronaći mnogo više…” Ovo ”nadamo se” bezobrazno je vrijeđanje žrtava, kao i nogometni turnir u spomen na stupnodolske žrtve ili konjske utrke pod imenom ”Alija Izetbegović” organizirane negdje u Krajini… Ali to je već domena jezika!
Odavno je Sarajevo pobrkalo memorijske kartice i ne bi to bilo ništa novo da to drugima ”starateljski” stalno ne predbacuje. Tako je Goražde počašćeno osnovnom školom s imenom Huseina ef. Đoze, koji je u Drugom svjetskom ratu bio imam 28. regimente 13. SS Waffen Handžar divizije s činom Hauptsturmführera, tj. kapetana. O tome Sarajevo šuti, jer su ustaše, četnici, kvislinzi – drugi. Tek, međutim, na jednom muslimanskom portalu na kojem piše da ”jedenje svinjetine uzrokuje više od 70 različitih vrsta bolesti” može se naći obavijest da je Đozo od 1945. do 1950. bio u komunističkim zatvorima. Zašto – ne zna se! Nikad čuli! Tako se može napisati i da su Karadžić i Krajišnik bili u ”komunističkim zatvorima” I sve bi bilo isto?
Čudan je način i kako se Sarajevo sjeća Azize Šaćirbegović, za koju nitko ne zna tko je, ali ne i pape Ivana Pavla II., Vatikana, Bugarske i zemalja koje su se baš svojski potrudile oko priznanja BiH i njezina opstanka.
Već na samom početku rata Sarajevo je umjesto Vrbanja mosta dobilo Most Suade Dilberović. Danas kad taj most svi zovu Most Suade Dilberović, stidljivo se zna da je na tom mostu poginula i Olga Sučić. I badava što je Olga poginula prije Suade, badava što je starija, badava što joj je i ime abecedno prije Suadinog, most je prozvan Mostom Suade Dilberović jer Olgino ime nije bilo ”pravo”
A kad se Sarajevo ponekoga i s razlogom prisjeća, to djeluje kao poruga i blam. Evo, odnedavno u Sarajevu postoji Most kongresmena McCloskey. Da, baš tako! Deklinacija koja nije moguća ni u bošnjačkoj gramatici i pravopisu. A da bi ovdje trebao biti genitiv, pokazuje se već na sljedećem mostu: Most Malezijsko – Bosanskohercegovačkog prijateljstva, koliko god i dalje u Sarajevu ne znali pravopis i što se piše velikim, a što malim slovom. Genitiv od McCloskey je izazov kakvom memoristi nisu dorasli.
A onda novi blam kad drugi sami sebi postave spomenik. Memorijal Xaviera Dambrinea francuskim vojnicima poginulima ”za Francusku i mir u Bosni i Hercegovini” postavljen preko puta Francuske ambasade, nadobudnim se muslimanima učinio kršćanskom podvalom Sarajevu, jer su, zamislite, četiri antropomorfne figure okrenute na četiri strane svijeta, što u osnovi čini križ!? Tako se križ, kao Gospa u Međugorju, posvuda ukazuje talibaniziranim mladim bh. muslimanima koji su nedavno imali ”raspravu” o jeziku u kojoj su ustvrdili da se bosanski jezik agresivno kristijanizira budući da se u njemu sve češće čuju riječi križanje, raskršće, križaljka, ukrštenica i slične koje u osnovi imaju križ/krst?!
Hrvatska komponenta Vojske BiH oko spomen-dana Katarine Kosače okuplja se na Bobovcu, a njoj nasuprot muslimani se podno Bobovca mole za turske vojnike poginule u vrijeme osvajanja Bosne. Izvjesne ”Sove Krajine” za to vrijeme opetuju inicijativu da se pred Parlamentom BiH digne spomenik prvom bosanskom kralju… A bivši je reis još jučer, zajedno sa svojim klonovima, Tursku nazvao majkom, a turski predsjednik izjavio da mu je Alija Izetbegović, kojega neki unatoč činjenicama nazivaju prvim bh. predsjednikom, ostavio BiH u amanet… Čas im je Bosna od Kulina bana, čas od El Fatiha naovamo… Kako kad treba! A rat memorija traje li, traje.