Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi

Ganula me nedavno istaknuta ćirilična posveta preminulom i naširoko oplakivanom srpskom kantautoru Đorđu Balaševiću, istaknuta na asfaltu zagrebačke Ilice.

Usred glavnog hrvatskog grada i mimo ikakva političkoga diktata osvanula je na asfaltu riječ – бeћapaц.

Ponekom prolazniku možda nije bio poznat kontekst. Pa evo ga:

”Da mi je još jedared proći Ilicom / Pa da bećarac našvrljam ćirilicom / Teško da bi drugi mogli rešiti taj hijeroglif, / Al bi Neko znao da sam tu / Cipelice jedne bele zastale bi i prevele / Stih na asfaltu”.

Okupilo se mnogo cipelica, bijelih i svih drugih boja, oko tog ”hijeroglifa”, no nije trebalo prevoditi. Kome je kontekst bio poznat, odmah je iščitao poruku, a onome koji se nije odmah snašao pomogle su poruku shvatiti svijeće koje su treperavo obasjavale riječ koja se iz Balaševićeve pjesme spustila u središte hrvatskoga glavnoga grada.

Toga dana svi su znali za koga svijeće gore, koga oplakujemo. Što nismo razumijevali glavom mogli smo čitati srcem.

Bio je to spontani in memoriam Đorđu Balaševiću – prisni odgovor Zagrepčana na poodavno uglazbljeni zapis kojim je Đole progovorio o svojem čeznuću za prostorima iz kojih su ga izgnala nemila ratna zbivanja.

Da mu je doći, ostaviti trag. Da mu je izraziti svoj prkos prema ratu.

Nestašluk, gotovo dječje zamišljen – taj bećarac na ćirilici. Baš bećarac, jer on nam je zajedničko nasljeđe, baš kao i ratom ukaljana ćirilica.

Đoletu nije trebala parola ”Da se bolje razumijemo” ni bilo koja druga, jer on je razumijevanje doista širio plemenitošću svojega stiha i vlastitim primjerom. Iz toga se može mnogo naučiti. Primjerice, da nam treba više pjesnika. I više stihova. I više ljudi koji ih čitaju, slušaju, recitiraju, pjevuše

Iskazati svoju drugost i poništiti je, istim aktom.

Na pravu funkciju, iskonsku funkciju pisma da povezuje one koje su fizički razdvojeni, da bude most među ljudima a ne politička zastava koja pripada jednima a prijeti drugima, mogao nas je podsjetiti samo netko kome je svaki oblik dijeljenja ljudi bio stran.

Zagrepčani mahom znaju čitati ćirilicu, a ako ponetko i nije znao učas je razabrao, bez posebne poduke, tih nekoliko simbola potrebnih da se iščita da je Đole, eto, ”tu”.

Kao jedna iz generacije ”pedeset i neke” naravno da i ja znam ćirilicu i – trebam li uopće to reći? – naravno da sam voljela Đoleta. On je i u ono drugo i na drukčiji način od današnjeg ideologizirano vrijeme, vrijeme moje mladosti, uvijek znao pronaći riječi koje su zvučale iskreno, nepatvoreno, nadideološki.

Režimi se mijenjaju. Političari, pa i oni koji su se jednom činili vječnima, odlaze.

Ono što pamtimo srcem i što ostaje zauvijek s nama su topli, milujući ljudski tonovi. Toplina i prisnost jači su od svake politike.

Pokazalo se to i na primjeru ćirilice. Đole nam je pokazao.

Kao osoba filološke struke naravno da nemam nikakvih predrasuda prema ijednom pismu, a kamoli prema onom koje čini dio povijesti i moje i naše vlastite pismenosti.

Kao humanist po struci i po uvjerenju ne mogu se načuditi sposobnosti čovjeka da zagađuje kulturno nasljeđe mnogostoljetne povijesti tijekom koje su iz različitih pisama nastajala djela koja svjedoče o nama samima, i da zatre i dio vlastite tradicije ne bi li umjesto pozitivne poruke odaslao neku negativnu, destruktivnu.

Oni koji su vodili ratove nalazili su načina sve, pa i pisma, pretvoriti u oružje. A oni koji su nastavili ratovati riječima spremno su zaboravili da pisma, sva pisma, služe tome kako bismo komunicirali.

Da mu je doći, ostaviti trag. Da mu je izraziti svoj prkos prema ratu. Nestašluk, gotovo dječje zamišljen – taj bećarac na ćirilici. Baš bećarac, jer on nam je zajedničko nasljeđe, baš i kao ratom ukaljana ćirilica. Iskazati svoju drugost i poništiti je, istim aktom

Baš kao i prečesto zloupotrebljavane riječi.

Pisma su tu da nas povežu, a ne da nas dijele. To civilizacijsko nasljeđe, poput vatre koju je Prometej ukrao bogovima da bi je darovao ljudima, može pružiti svjetlost i toplinu, no u krivim rukama može prerasti u razorni požar.

Političari i politikanti – vrijeme je da ušutite, ma s koje strane i na koje sve načine širili nerazumijevanje. Dosta nam je požara.

Maknite se s pozicija vidljivosti i ustupite pozornicu pjesnicima. Neka nas stihovi preplave.

Đoletu nije uopće trebala parola ”Da se bolje razumijemo”, ni bilo koja druga. On je razumijevanje širio plemenitošću svojega stiha i vlastitim primjerom.

Iz toga se može mnogo naučiti. Primjerice, da nam treba više pjesnika. I više stihova. I više ljudi koji ih čitaju, slušaju, recitiraju, pjevuše.

Eto, dakle, zadatka za političare. Potičite stvaralaštvo, valorizirajte humanost, promovirajte čitanje – i mirotvorci će isplivati na površinu.

U decentnoj gesti Zagrepčana kojom su ispratili Đorđa Balaševića krije se ogromna poruka:

Naše su uši naćuljene i željne poruka mira.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
• Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
• Svi grijesi Alis Marić
• ”Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će” (Plenković)
• Isključi mozak da ne omete doživljaj
• Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
• Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
• Može li socijaldemokracija put novoga doba?
• Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu
• Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida

» Svi tekstovi ovog autora