Separatizam i unitarizam – i jedan i drugi vojnog karaktera – bili su načini da se izbjegne liberalizacija i demokratizacija Jugoslavije. Nezainteresirani za jugoslavensku 1989., lideri triju republika – Slovenije, Srbije i Hrvatske – odlučili su se da demokraciju prihvate samo tamo gdje su bili sigurni da imaju većinu. Sva trojica bili su (aktualni ili nekadašnji) komunisti, i sva trojica su polazili od lenjinističkih ideja, uključujući i onih o ”pravu naroda na samoodređenje“.
Tri komunista – tri separatista, na tri različita načina. Sva trojica nezainteresirani za demokratsku Jugoslaviju, za koju su komunisti i tako govorili da je nemoguća i nepoželjna.
Da su na demokraciju gledali kroz liberalni fokus, a ne kroz majoritetni, i da su bili manje odani svom ideološkom background-u, mogli su u njoj vidjeti neku šansu. Ovako, budući da u Jugoslaviji nitko nije imao većinu, nikoga nije zanimala demokratska Jugoslavija.
U okolnostima u kojima je demokracija značila preglasavanje (majorizaciju) a ne i liberalizaciju, svatko tko se našao ili se mogao naći u manjini – strahovao je. Za to je imao, kao što se kasnije pokazalo – opravdanih razloga. Odluka da se demokracija prihvati samo tamo gdje ”mi“ činimo većinu, a ne i tamo gdje smo u manjini – bila je, makar kratkoročno, racionalna, ako se gledaju samo pragmatički ciljevi: opstanka na vlasti.
U okolnostima u kojima je demokracija značila preglasavanje (majorizaciju) a ne i liberalizaciju, svatko tko se našao ili se mogao naći u manjini – strahovao je. Za to je imao, kao što se kasnije pokazalo – opravdanih razloga. Odluka da se demokracija prihvati samo tamo gdje ”mi“ činimo većinu, a ne i tamo gdje smo u manjini – bila je, makar kratkoročno, racionalna, ako se gledaju samo pragmatički ciljevi: opstanka na vlasti
Ali, ona je vodila u sukobe, a sukobi su bili potrebni da bi održali i ”legitimirali“ (opravdali) strukturu autoritarnog poretka koji je nastavljen i nakon 1989. – sve do 2000. Sukobi – uključujući i ratove – međutim, bili su za nekadašnje marksiste i revolucionare (poput trojice vodećih ličnosti te ”jugoslavenske“ 1990-e i 1991-e, a ponajviše Miloševića i Tuđmana) ne samo mogući, nego i neizbježni.
Nije li, uostalom, marksistički koncept, a naročito u njegovoj jugoslavenskoj interpretaciji, uvijek govorio o revoluciji kao rješenju problema, a ne kao o problemu? Nije li u okviru tog diskursa – kojeg nijedan od te trojice, a ni mnogi njihovi građani, koji su ih uostalom i doveli na vlast nije ni znao ni htio odbaciti – rat bio nešto što treba slaviti i čime se treba ponositi?
Nisu li generacije Jugoslavena u socijalizmu odgajane na sloganu: ”Bolje rat nego pakt!“, i na slavljenju rata, a ne njegovu komemoriranju? Nije li taj sistem, zapravo, trajno i neprestano promovirao militarizam, tretirajući svoje državljane kao permanentne vojnike – u aktivnoj ili rezervnoj službi?
Nije li sistem općenarodne obrane upravo inzistirao na stalnim pripremama ”kao da će sutra započeti rat“. Puška koja se pojavi u prvom kadru nekog filma, u trećem i opali. Sustav koji je utemeljen na revolucionarnom nasilju i koji je glorificirao nasilje a ne slobodu i liberalnu racionalnost kao model rješavanja napetosti u društvu – završio je u nasilju.
U najmanje 11 godina kašnjenja (1989-2000) za nekadašnjom Istočnom i Srednjom Evropom dogodilo nam se malo toga dobroga i sve najgore. Išli smo u ”kontrasmjeru“, i pritom se sudarali i međusobno i s drugima. Dok je Istočna i Srednja Evropa išla smjerom demokratizacije i liberalizacije, mi smo se udaljavali i od jednog i od drugog.
Dok su drugi ekonomski i politički napredovali, mi smo propadali. Dok su se drugi približavali Evropi, mi smo se od nje udaljavali. Dok su drugi raščišćavali s prošlošću ali i gledali naprijed, mi nismo radili ni jedno ni drugo. Nismo imali volje ni hrabrosti da otvorimo teška pitanja iz prošlosti, ali smo zato stalno o njoj govorili fraze i besmislice
Dok su drugi gradili temelje trajnog mira, mi smo ratovali. Dok su drugi ratove komemorirali, a zbog onih koje su sami pokrenuli su se stidjeli – mi smo ih slavili, a zbog prethodnih se osvećivali. A mnogi su i priželjkivali nove ratove, nezadovoljni rezultatima starih. A tako je i danas.
Dok su drugi ekonomski i politički napredovali, mi smo propadali. Dok su se drugi približavali Evropi, mi smo se od nje udaljavali. Dok su drugi raščišćavali s prošlošću ali i gledali naprijed, mi nismo radili ni jedno ni drugo. Nismo imali volje ni hrabrosti da otvorimo teška pitanja iz prošlosti, ali smo zato stalno o njoj govorili fraze i besmislice.
Navodno smo se ”reformirali“ ali smo u stvarnosti glumili promjene, u želji da se vratimo na staro, ili barem – ako već ne možemo nazad u prošlost – da ostanemo tu gdje jesmo, i takvi kakvi jesmo. Čak i kad smo išli prema Europi (odnosno, u EU), to smo proglasili ”povratkom u prošlost“, tamo gdje smo nekoć davno bili.
Kretali smo se unazad, u navodno bolju prošlost, u neko imaginarno Zlatno Doba, koje nam se u stvarnosti, zapravo, nikad nije dogodilo. Umjesto da prema drugima projiciramo sliku moderne, najnovije, suvremene države – mi inzistiramo na tome da smo ”najstariji“, pa i pod cijenu da postanemo objektom ismijavanja.
U Makedoniji se, tako, spore jesu li Slaveni ili ”antički Makedonci“. Nije, naime, dovoljno na Balkan doći u ”stoljeću sedmom“ – to je prekasno! Jer: oni drugi (Albanci i Grci) tu su bili prije toga. Prema tome, treba pokazati da smo ”Mi“ bili tu prije njih – odmah nakon ameba. Zanima nas samo prošlost – što dulja to bolja. Budućnost nas nije zanimala niti nas zanima. U budućnosti će biti što bude. U prošlosti će biti ono što mi kažemo i kako mi kažemo. Drugi nam mogu pisati budućnost – ali prošlost, e to ne! Nikako!
Najspektakularniji događaj te godine kod nas (u tada još uvijek zajedničkoj zemlji) bio je – Gazimestan. I doista, naša 1989. bila je gazimestanska. Ona je bila godina iracionalnog prkosa u odnosu na moderne evropske trendove, koji je (prkos) na kraju bio na našu štetu. Ona je bila godina koju smo odglumili, koja nam je bila izvana nametnuta i koju smo htjeli – a dijelom i uspjeli – prevariti
Umjesto da u savezima s drugima, a naročito drugim Evropljanima, vidimo šansu i za nas, mi smo na Evropu gledali kao na opasnost i prijetnju. Ušli smo u nju ne zato što smo to htjeli – u Hrvatskoj je samo 28 posto građana glasalo za ulazak u EU – nego zato što se tako ”mora“, ili zato da pobjegnemo od drugih, od naših susjeda, od Balkana. Sad kad smo u njoj, ne znamo ni zašto smo tu, ni što želimo od Evrope. A tek kakvu viziju Evrope nemamo!
Kad se danas, s odmakom od 25 godina, prisjećamo te naše (nepostojeće) 1989., teško nam se sjetiti ijednog događaja koji bi ličio na ono što se tada događalo u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj ili Istočnoj Njemačkoj. Da je bilo do nas, 1989. se nikad ne bi dogodila.
Nikad, naime, nije bilo takvog nezadovoljstva socijalizmom i Jugoslavijom, da bi to nezadovoljstvo zaprijetilo opstanku bilo socijalizma bilo Jugoslavije.
Potonuće i socijalizma i Jugoslavije kod nas je bilo stvar političara i političkih projekata, među kojima je onaj koji se oslanjao na ideju ”odumiranja države“ imao najveću ulogu. Čak i kad su mobilizirali ”narod“, njime su u svakom trenutku uspješno manipulirali – i nikad se nije dogodilo da bi se narod doista spontano i sam od sebe okrenuo protiv vlasti. Bio je usmjeravan prema onim dijelovima vladajuće elite s kojima su zaratili oni koji su ih usmjeravali.
Paradoksalno, glavni akteri te 1989. bili su zagovornici raznih ”socijalizama“: Ante Marković je govorio o ”modernom socijalizmu“, Milan Kučan o ”socijalizmu s ljudskim likom“, a Slobodan Milošević – samo o socijalizmu.
Najspektakularniji događaj te godine kod nas (u tada još uvijek zajedničkoj zemlji) bio je – Gazimestan. I doista, naša 1989. bila je gazimestanska. Ona je bila godina iracionalnog prkosa u odnosu na moderne evropske trendove, koji je (prkos) na kraju bio na našu štetu. Ona je bila godina koju smo odglumili, koja nam je bila izvana nametnuta i koju smo htjeli – a dijelom i uspjeli – prevariti.
Nijemci, Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari su ove godine doista imali razloga da proslave njenu 25-godišnjicu. Mi, nažalost, nismo.
____________
Autor je redovni profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik časopisa ”Politička misao“. Donedavno je bio glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Članak, ”1989: Godina koja nam se nije dogodila”, kojeg donosimo kao feljton, je objavljen 7. prosinca 2014. na portalu navedenog časopisa za politologiju.
(Prenosimo s portala politickamisao.com).
Još tekstova ovog autora:
- Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
- Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
- Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
- Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
- Ako izbori ”svađaju narode”, referendumi ih svađaju još i više
- Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
- Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
- I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite
- Da li je EU jedina perspektiva regije?
- Sloboda ili totalitarizam
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.