Glavna skupština UN-a prije 65. godina donijela je rezoluciju 217 A (III) koja je sadržavala Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Zbog toga se 10. prosinca obilježava kao Međunarodni dan ljudskih prava. Imao sam namjeru tada pisati o tome, ali je izašla naslovnica Time magazina s Papom kao osobom godine, znate već. Elem, kako je se kolokvijalno naziva, Općom deklaracijom o ljudskim pravima, prihvaćeni su međunarodni standardi za zaštitu i promicanje ljudskih prava.
Kao i drugi dokumenti toga doba, počevši od Povelje UN-a, Deklaracija je bila plod međunarodnoga dogovora za promociju mira i pravde nakon strahota Drugoga svjetskoga rata. Povelja je poslužila da se artikulira sistem za mirovni suživot država i nacija te da se izbjegne novi rat svjetskih dimenzija, po gotovo rat koji bi imao potpunu destrukciju kao jednu od alternativa.
Deklaracijom, pak, željela se istaknuti veza koja postoji između potrebe uspostave mira u svijetu i priznanja određenih prava i sloboda, za svakog čovjeka zadanih i nedodirljivih po samom rođenju. Volja da se zaštite temeljna ljudska prava bila je čvrsto predstavljena cijelom svijetu. Svijetu koji se polako, ali odlučno budio nakon strašnoga rata.
Sloboda, jednakost, tolerancija, solidarnost, univerzalnost i neotuđivost osnovna su načela i temelj Opće deklaracije o ljudskim pravima. Vlade su obećale zaštititi ih i promicati. Ali polovica država u svijetu još uvijek zatvara ljude isključivo zbog njihovih uvjerenja, rasne pripadnosti, spola ili podrijetla, a trećina vlada u svijetu muči zatvorenike
Znalo se i to se naglašavalo, da su, prije nego što su povele svoje ekspanzionističke projekte, totalitarne sile koje su potaknule rat, najkrvaviji u povijesti čovječanstva, započele negacijom ljudskih prava i sloboda vlastitim građanima.
Šezdeset i pet godina nakon njezina usvajanja Deklaracija ima pred sobom iste poteškoće koje pritišću druge temeljne dokumente: njezine su dispozicije ignorirane kako na unutarnjem planu, (kako su to učinile brojne diktature u drugoj polovici XX. stoljeća i kako to čine nedemokratski režimi koji još postoje), tako i u sukobima među državama (kao što je bio slučaj s trostrukom agresijom na BiH).
U ovom drugom slučaju, posljedice sukoba bile su puno žešće za živote nevinih i nezaštićenih građana, nego za one koji su poticali sukobe. Paradoks koji je od Deklaracije učinio izvanredan tekst jest to što unatoč nebrojenim kršenjima njezinih članaka, koje je doživjela i doživljava, (žestokim udarcima na ljudska prava), Deklaracija ostaje solidnom referencijom za naše vrijeme i za buduće generacije.
Riječ je o skupu normi koje transcendiraju sve granice i sve ideologije. Ne postoji nijedan demokratski ustav donesen nakon 1948. koji nije nadahnut Deklaracijom. Isto tako, ne zna se za mnoge diktature koje su se usudile otvoreno se suprotstaviti Deklaraciji. Nedemokratski režimi koriste tehnike maskiranja kršenja ljudskih prava ili proglašuju razne teorije o potrebi da se cjelovitost Deklaracije stavi u kontekst pojedinih tradicija.
Ako je XX. stoljeće završilo pokušajem da se Deklaracija o ljudskim pravima pretvori u komad mokrog papira u nekoj kaljuži, (ovaj novinar nije jedini koji je pridonio da se ljudska prava u Hrvatskoj poštuju i svima priznaju), XXI. stoljeće teče u naporu da se izbjegnu manipulacije koje vode to toga da se povjeruje kako Deklaracija utjelovljuje tako sveti cilj kojemu se može služiti bilo kojim sredstvima, uključujući i unilateralno korištenje sile (pa sam tako i ja dao svoj glas protiv Busheva rata protiv terorizma, a osobito protiv SAD-ove invazije na Irak, izvedene bez podrške UN-a).
Šezdeset i pet godina nakon njezina usvajanja Deklaracija ima pred sobom iste poteškoće koje pritišću druge temeljne dokumente: njezine su dispozicije ignorirane kako na unutarnjem planu, (kako su to učinile brojne diktature u drugoj polovici XX. stoljeća i kako to čine nedemokratski režimi koji još postoje), tako i u sukobima među državama (kao što je bio slučaj s trostrukom agresijom na BiH)
Živimo u iznimno nepravednom svijetu, a i sami se nepravedno i bezosjećajno ponašamo. Koliko tisuća naših sugrađana nema struje ili pitke vode?! Kolikim se našim sugrađanima niječe pravo na rad, na dostojanstvo u starosti ili u bolesti?!
Ili, tko je zaista učinio nešto značajno da Hrvatska dade do znanja Iranu da je zločin protiv humanosti i protiv Boga imati maloljetnike koji čekaju izvršenje smrtne kazne?
U svijetu, prema podacima FAO-a, gladuje gotovo milijardu ljudi. Prioritetne su zemlje subsaharskog pojasa, gdje postoji 50 posto potpuno siromašnih stanovnika. Ali hrane nedostaje u cijelome svijetu. UN javlja i to da će više od 60 milijuna žena ove godine roditi djecu bez ikakve pomoći tijekom ili nakon porođaja. U Hrvatskoj i u svijetu patnika moramo se pitati: kako i tko može biti glas onima koji glasa nemaju ili im je uštukan?
Sloboda, jednakost, tolerancija, solidarnost, univerzalnost i neotuđivost osnovna su načela i temelj Deklaracije. Vlade su obećale da će svoje građane upoznati s tim pravima i nastojati ih zaštititi i promicati. Ali Opća deklaracija nazvana je ”najbolje čuvanom tajnom u svijetu”. Malo ljudi zna njezin sadržaj, još manje ih je vidjelo kako izgleda, no navodno je dostupna svima.
Amnesty International smatra da polovica država u svijetu još zatvara ljude isključivo zbog njihovih uvjerenja, rasne pripadnosti, spola ili podrijetla, a trećina vlada u svijetu muči zatvorenike. Više od polovice zemalja svijeta nisu ratificirale Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima ili Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Zbog toga je važno progovoriti o Deklaraciji. Jer se sporo budimo. Mnogi se s pravom pitaju: zar je proteklo 65 godina ni za što?
Proteklih šezdeset i pet godina nisu učinile da ostari tekst koji sadržava najčestitiju i najpošteniju političku volju: onu da se obračunamo uvijek i svagda s totalitarizmima i režimima koji na odvratan način gaze čovjeka. Opća deklaracija o ljudskim pravima sa svojih 30 članaka jasnim i jednostavnim riječima iznosi prava koja jednako pripadaju svakoj osobi na ovome svijetu. Deklaracija ostaje i ostat će temeljnim dokumentom naše civilizacije. Kao cilj i ideal ali, ponajviše, kao zahtjev i kao moralni imperativ.
Još tekstova ovog autora:
- Oj, hrvatska mati, nemoj Srbina Jovu Pilsela klati!
- Budite milosrdni kada mi sudite jer izvodim ono najteže
- Na mons. Uzinića nasrću oni koji bi satrali i papu Franju
- Godinama sam slavio uspostavu NDH. Kajem se i ispričavam se!
- Hans Küng: Hitno nam treba Treći vatikanski koncil
- Tužni smo, ljuti, ali se iz bolnice u Klaićevoj vinuo anđeo
- Milanoviću, sad je čas: Povedi rulju i napadni parlament!
- Da li bih kao svećenik dao blagoslov gay parovima? Svakako!
- Nekoliko opaski o profesionalnosti, Senade Hadžifejzoviću!
- Čitatelj: Šteta što ti Glasnović nije sprašio metak u glavu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.